Tako, idemo mi složiti moj životni put, glavno da ga ne moram prolaziti od početka…

Osobni podaci Elfriede Jelinek pseudovišeglasna je logoreja u predugim rečenicama-u-rečenicama, uknjiženi visokoliterarni doomscroll, prizemljeno filozofsko promišljanje-na-speedu o dugu, krivnji i nasljeđu, premreženo nepreglednim društvenopolitičkim referencama o povijesti, porezima i nacizmu, strukturirano kao prepričano sjećanje na noćnu moru iz koje se budimo u neugodno dobro osvjetljenju stvarnost. Prevoditeljica izdanja i ovaj put je Helen Sinković, autorica prijevoda dosad na jeziku nam objavljenih romana Naslada i Pijanistica, čiji je sluh za nemilosrdnu kadencu Elfriede Jelinek nepogrešiv, a pomažu i umjerene i odmjerene fusnote s objašnjenim referencama i ponekom neizbježnom prevoditeljskom kapitulacijom nad neprevedivom igrom riječi. Jer Jelinek ne usporava da objasni, ne piše da bi stvari učinila čitkijima, a činjenica da riječi u tekstu naprosto moraju slijediti jedna za drugom jedini je ustupak linearnom slijedu na koji pristaje.

Možda je istina, možda i nije, recimo, dakle, da nije. Ako vi tako kažete, vjerojatno nije istina, koliko vas mi poznajemo, sigurno nije.

Toplo-hladno

Iako je tema hladnija, sami je tekst na neki način topliji od dvaju spomenutih romana po kojima je Jelinek našem čitateljstvu poznata, i širem čitateljstvu prepoznatljiva, a koji se bave seksualnošću i pripadajućim psihosomatskim iščašenjima eksplicitno i dosljedno, dok je tema poreznih zakona i sretne sinergije kapitalizma i neofašistoidnih ideoloških sklopova nominalno manje seksi. No više ili manje očitim razlikama usprkos, sva tri teksta sijeku se unutar istog koordinatnog sustava čije su osi seksualnost i politika, oblikujući jedno od konzistentno najkompleksnijih književnih otjelovljenja dvaju masivnih teorijskih metanarativa dvadesetog stoljeća – marksizma i psihoanalize.

Osobni podaci Elfriede Jelinek pseudovišeglasna je logoreja u predugim rečenicama-u-rečenicama, uknjiženi visokoliterarni doomscroll, prizemljeno filozofsko promišljanje-na-speedu o dugu, krivnji i nasljeđu, strukturirano kao prepričano sjećanje na noćnu moru iz koje se budimo u neugodno dobro osvjetljenju stvarnost

Rođena 1946. u Mürzzuschlagu u Štajerskoj Elfriede Jelinek odrasla je po svemu sudeći nemalo obilježena roditeljskom ideološkom rascijepljenošću, budući kćerkom oca čehoslovačkog židova socijalista iz radničke klase i majke Austrijanke-buržujke-katolkinje. Usto je odrasla u Beču, samom središtu srednjoeuropske uglađenosti, gdje je pohađala glazbenu školu i kasnije Konzervatorij, uz nedovršeni studij povijesti umjetnosti i dramskog pisma. Pijanistica, roman[1] o seksualno potisnutoj i izvitoperenoj sredovječnoj profesorici klavira koja živi s nasilnoburžujskom majkom, utoliko se dijelom temelji na autoričinom bečkom životu i življenoj obiteljskoj dinamici. Ponekad se malo zdravorazumskog pozitivizma naprosto nameće jer je teško izmaknuti dojmu da je otpor bečkoj uglađenosti i svemu što gnjili ispod glanz površine upravo provodna nit čitavog književnog opusa Elfriede Jelinek, kao i pretpostavka njezine političke pozicije kao feministkinje i radikalne ljevičarke. A kad smo već u Beču, nije ni Freud daleko.

Antisex sells

Jelinekin književni svijet od perceptivne se stvarnosti ne udaljava, samo je filtrira da pojedine odnosne konture učini vidljivijima i brutalnijima. Seks je sveprisutan, ali posve lišen radosti, sveden na kompulziju, otuđen od spontane žudnje tijela i provučen kroz žrvanj patrijarhalno-kapitalističke komodifikacije i pregovora među pozicijama ne/moći. Demonstrirajući društvenu povratnu spregu na shematematici ohlađenih mikroodnosa, ovi romani reflektiraju diskurzivnu mrežu (manje-više) suvremenih slabo vidljivih mehanizama raznih nadzora i kazni. Žudnja nikad nije brže klizala označiteljskim lancima, a naslada nikad nije bila gorča i prolaznija nego pod reflektorima Elfriede Jelinek. Pijanistica je tako začudan roman koji uglato, oštro i beskrvno pripovijeda o perverziji i seksualnosti, nasilju i nasladi, žudnji i poniženju, uporno destabilizirajući društveno konstruirane dihotomije i demonstrirajući tekstom, a ne metatekstom, konfuzne tokove višestruko sapetih žudnji. Objavljen 1983. primljen je burno i, zajedno sa šest godina kasnije izdanom, daleko manje narativnom i politički zašiljenijom Nasladom, u austrijskim medijima uglavnom proglašen nekom vrstom feminističke pornografije. Jedan od najzanimljivijih aspekata ove proze zapravo je da funkcionira kao svojevrsna hipercerebralna antipornografija – eksplicitno čerečenje društvenih seksualnih koreografija koje ni najtvrdoglavija erekcija ne bi preživjela[2].

No dok su antipornografski romani donijeli najveći komercijalni uspjeh inače nimalo mainstream-friendly prozi, njezin jedinstveni muzikalno-literarni stil (odgojen na onom istom Konzervatoriju), posvećenost otkrivanju opscenih fantazija[3] ispod površine srednjoeuropske pseudoprofinjenosti i uporni društveni angažman (uključujući djela posvećena kritici austrijske nacističke prošlosti, koja su joj priuštila sukobe s tada rastućom desnicom i dovela do toga da Jelinek 2000. godine zabrani izvođenje svojih dramskih tekstova u Austriji) zajedničkim snagama osigurale su da Elfriede Jelinek 2004. godine bude prva Austrijanka ovjenčana Nobelovom nagradom za književnost. A pokazavši se još jednom kao junakinja književnih introverata i neoneurasteničarki, Jelinek nije prisustvovala stockholmskoj dodjeli zbog izrazite socijalne i ine anksioznosti, ali je ponudila da za prigodu „može nešto napisati“[4].

Ispod površine 

Ja sam ja? Tko to kaže, molim lijepo.

Osobni podaci ujedno su posve nalik svemu što je Jelinek napisala, jer su satkani od istog frenetičnog ritma, s istom postpostmodernom literarnom samosviješću i oporim smislom za humor i satiru, a opet otvaraju jedan osobni dosje na način koji to romani, zabavljeni intimnijim temama (makar na papiru), ne rade. Jelinek istupa bez zaštitnog vela fikcije, i odatle govori, i govori, i govori: o sustavu koji selektivno štiti i kažnjava, nacističkom nasljeđu koje je tiho protkalo više ešalone europskog društvenopolitičkog pejzaža, birokratskoj hali zrcala i kognitivnih disonanci koje zdrav razum mogu dovesti do ludila. Kao i drugdje u svome radu, Jelinek se uspijeva pozicionirati i književno i politički beskompromisno jer ne piše tendenciozno i ne zauzima poz(icij)u moralne ili ine superiornosti; njezina oštrica je nemilosrdna jer reže i ruku koja je hrani i ruku koja je drži i njome piše. Pripovjedačka instanca upletena je u sve o čemu pripovijeda, zbog čega i nema jasnih razgraničenja između govornica; perspektiva je u isti mah začudno singularna i pluralna, raspršena i kondenzirana, pisana u prvom odnosno drugom licu, ali i jednine i množine već prema potrebi, u konfrontaciji koja se uporno raspada i preslaguje jer odgovornost nije ljepljiva, treba je zaista primiti.

Jelinek istupa bez zaštitnog vela fikcije, i odatle govori, i govori, i govori: o sustavu koji selektivno štiti i kažnjava, nacističkom nasljeđu koje je tiho protkalo više ešalone europskog društvenopolitičkog pejzaža, birokratskoj hali zrcala i kognitivnih disonanci koje zdrav razum mogu dovesti do ludila

Polazeći od osobnih podataka (koji su politički i političkih koji su osobni), ali daleko od suvremene hipereksploatacije površnih autofikcijskih književnih modaliteta koji ipak nikako da zamru i umru, Jelinek uspijeva u istom registru napisati nešto bitno drugačije jer pripovjedačku ich-perspektivu rasplinjava u sinkronijsku povijesnu stvarnost. Jer Jelinek razumije istovremenost i neprolaznost i još ponešto u vezi toga da smo uvijek uronjene u sve slojeve svoje povijesti (koja osim sadašnjosti sadrži i budućnost), iako rukama i nogama lamatamo da glavu zadržimo iznad površine, i nastojimo ne gledati dolje, dok nam mulj škaklja stopala, i tuđa nas koljena udaraju u trbuh. Jelinek nam onda još glavu gurne pod vodu, i moramo oči držati širom otvorene da ne zaboravimo na kojoj strani je dno.

Jezikom protiv jezika

Osobni podaci čitaju se izrazito brzo jer su strmo pisani, ali se pritom čitateljski napredak svako malo resetira, spotiče i vraća jer je potpuno nemoguće držati koncentraciju za salve teksta kojima nas lažni narativ zasipa. Ono što ipak drži pažnju spomenuta je muzikalnost samoga jezika i neodoljivi crnohumorni serijski ekspoze crnokroničarskih spektakala[5]. O svom osobitom jeziku u povodu nobelovanja Jelinek je izjavila otprilike:

„[A]ko želiš nešto reći, moraš pustiti da jezik sâm to kaže jer jezik obično govori više od pukog sadržaja koji pisac želi prenijeti. Moje obrazovanje u glazbi i kompoziciji dovelo me do oblikovanja izvjesnog glazbenog jezika u kojem, primjerice, zvuk riječi kojima se igram treba razotkriti njihovo istinsko značenje, takoreći, protiv njihove volje.“[6]

Zbog jezika i specifične društvenopolitičke referencijalnosti njezin je rad notorno teško prevodiv, iako nam je kulturni krug dovoljno blizak, a zajednički etimološki bazen dovoljno velik da prijenos u spretnim prevoditeljskim rukama ispisuje prijevodnu književnost vrijednu svog izvornika. No upravo u tenziji jezika koji se koristi protiv sebe, protiv svoje to jest njegove volje, u tom sadomazohističkom povuci-potegni leži libidinalni zalog, trajna erotika Jelinekine proze, bez obzira na različite načine na koje nam zagorčava život, to jest čitanje. Jer čitati Jelinekine tekstove nije lako, i ako je lakoća preduvjet naslade, teško je zamisliti bogznakakvu nasladu u ovim tekstovima čiji je jezik klizan, a auto/referencijalno punjenje gusto, pritom puno sitnih bridova što reckaju po prstima ako prebrzo listate. Ali nije lako jer ne treba biti lako, na neki način ne smije biti lako jer nije lako pružiti otpor inerciji.

Kurz gesagt

Angažirani književni rad Elfriede Jelinek tematski i metodološki polazi od raslojavanja osobne i političke odgovornosti, lomeći književni jezik upravo kako bi mu vratila potenciju da zrcali svijet. Jelinek se osim toga osobno, politički i književno drži jednoznačne pozicije da neke stvari moraju biti i ostati nedopustive; radikalna desnica ne može biti društveno prihvatljiva jer ideologija koja je u svom korijenu nasilna i vođena slijepom netrpeljivošću nije legitimna pozicija kojoj zdravi pluralizam treba osigurati prostor. Svaki korak društvene mikroabrazije kroz normalizaciju nedopustivog korak je bliže užasima kakvima nam je izranjavana povijest. Fašizam ima golu silu koju ima jer parazitira na strahu i jadu, a bez tog afektivnog punjenja nema ništa, prazan je. Kao ideologija samo defanzivan i ciničan, paranoidan i impotentan upravo počiva na tome da ljude uvjeri da je najgora verzija čovječanstva najistinitija pa odatle samo kotrlja petlju nasilja, zavisti, pohlepe i straha.

Upravo u tenziji jezika koji se koristi protiv sebe, protiv svoje to jest njegove volje, u tom sadomazohističkom povuci-potegni leži libidinalni zalog, trajna erotika Jelinekine proze, bez obzira na različite načine na koje nam zagorčava život, to jest čitanje. Nije lako jer ne treba biti lako, na neki način ne smije biti lako jer nije lako pružiti otpor inerciji

Zapravo bi jedna ozbiljnija kura Elfriede Jelinek dosta dobro činila našem vlastitom mentalitetu uporno i nezajažljivo aspirativnih Mitteleuropljana s narcistički krhkom strukturom nacionalne ličnosti koja svoj kompleks inferiornosti liječi zakucavanjem u bezumni konzervativizam. Elfriede Jelinek jedna je od uvjerljivo najposebnijih i najhrabrijih suvremenih književnica, jedna od autorica zbog kojih je istinska šteta što smo kao civilizacija odavno superlative pretvorili u retoričke konfete i blurbove, ali i autorica od koje ako hoćemo možemo naučiti, iako nije lako, kako lomiti jezik.

Ako vidite očajnu ženu – jer nema navigacije – kako trči uokolo i ne može naći svoj jezik, pomozite joj, sugerirajte joj, recite joj što da kaže. Odbacila je svoj jezik i odjevena je u donje rublje koje baš nije za pokazivanje – iako su to bolji komadi – istrčala je iz kabine za presvlačenje jer se vidjela u ogledalu. Užasnuta ga je ispustila na pod, svoj jezik, jedan rukav se baš glupo okrenuo na unutarnju stranu, što je nezgodno kad imaš još drugu ruku. Ako je vidite kako trči jer joj nedostaju riječi, zovite nas, odmah ćemo joj pred nosom oduzeti riječ koju baš u tom trenu treba. Što je htjela reći? Sada to više ne znam. Ne vjerujete mi?

[1] Možda još poznatiji po filmskoj adaptaciji Michaela Hanekea La Pianiste (2001) s Isabelle Huppert u glavnoj ulozi.

[2] Na poleđini hrvatskog izdanja Naslade stoji citat Elfriede Jelinek iz časopisa Nuits Blanches:

„Šteta što je recepcija Naslade krenula u krivom smjeru. Novinski naslovi bili su: ‘Propali pornić koji je napisala žena’. Isprva sam doista htjela napisati ženski pornografski roman, ali uvidjela sam da mi je to nemoguće. Muškarac je taj koji stvara pornografiju: žena je najviše nijemi objekt muškog pogleda. Bez sumnje, ja sam prikrivena moralistkinja. Tako je Naslada snažna socijalna kritika, pokušaj demontiranja principa modernog ropstva.“

Tako rezolutno odbacivanje mogućnosti ženske ili naprosto nemuške pornografije u suvremenoj perspektivi zvuči zastarjelo, ali uzimajući u obzir još uvijek aktualne mehanizme koji seksualnost i seksualne prakse samo sve šire komodificiraju unutar javnog prostora, bilo bi naivno misliti da smo predaleko odmaknuli, budući samo sve dublje u kapitalizmu. Možda radije nego da je ženska pornografija nemoguća bilo bi reći da smo svi, bez obzira na identitete i smjerove žudnji, zatvoreni u isti diskurzivno-tjelesni sustav u kojem je sve propisano, sve otuđeno, sve trživo. S druge strane subverzija postaje (gotovo) nemoguća, a eros zaudara na sintetiku.

[3] Taticu marksističko-psihoanalitičkog gega, Slavoja Žižeka, o Elfriede Jelinek citira Brenda Bethman na početku svoje disertacije Obscene Fantasies: Elfriede Jelinek’s Generic Perversions (2012) koja, možda pomalo teorijski predoslovno, upravo trasira feminističko-marksističku potku Jelinekina opusa.

[4] U konačnici je na dodjeli prikazano unaprijed snimljeno predavanje u kojem Jelinek tematizira svoju višestruko autsajdersku poziciju kao kreativno polazište određujuće za njezin rad; predavanje je dostupno na ytu.

[5] Možda još jedan razlog postoji za neobičnu brbljivost ovog teksta koji se može čitati i čita se kao jedna od suvremenih varijacija na roman koje tako iritiraju neurotičnije komparatiste, naime, Osobni podaci zapravo su dramski tekst praizveden u Deutsches Theateru u Berlinu 2022. godine u režiji Jossija Wielera. Dramski opus Elfriede Jelinek opsežan je i zanimljiv i daleko nadilazi granice književnih rodova, uključujući razne dramske formate, operna libretta i adaptacije, tako primjerice uključujući i opernu adaptaciju Lyncheva filma Lost Highway (2003, uz glazbu Olge Neuwirth).

[6] Marika Griehsel, intervju s Elfriede Elinek u studenom 2004.

Tekst je dio serijala „Književnost u društveno-političkom kontekstu“.

Arian Leka, albanski književnik i naučnik, rođen je u Draču 1966. godine. Za književna djela primio je više nagrada Ministarstva kulture Albanije. Djela su mu prevedena na brojne svjetske jezike. Saradnik je mnogih časopisa za književnost u Evropi i regionu. Doktorirao je iz oblasti albanske književnosti, tematizirajući eru socijalističkoga realizma. Radio je u Albanskoj akademiji nauka, a trenutačno je predavač na Univerzitetu umjetnosti u Tirani. Osnivač je izdavačke kuće i časopisa Poeteka. Živi u Tirani.

Logor I – Jadransko more

Znojnim čamcima stigosmo. Neki su hodali po vodi.
Rupu ponora, iznad Otranta, đe su nas odveli,
Začepiše oblacima.
Onda oni odoše. Doveli nas tu, nijesmo sami došli.
Mi, prekriveni crnom vodom, nijesmo bili
Cigani. Ni profesori opśednuti tabú istinom.
Nijesmo bili homoseksualci.
Ni disidenti, od onih koji su slobodu tražili svijećom.
Bili smo jadnici.
Plavooki jadnici.
Crnooki jadnici.
Morska trava za kosu. Zlatni pijesak na trepavicama.
Nijesmo bili najbolji na svijetu. Izabrali su nas jer
smo dugo zadržavali dah.
Zaronili su nas da zavarimo ispucalo dno mora,
Odakle teče strah.
Slušaj!
Ne govori se otvoreno, ali noću, pjesme kitova kažu da,
Dodirujući dno, mi, zarobljenici ovog podvodnog bunkera,
Postajemo Jevreji.
Više od toga ne znam.
Našem Gospodu zabijaju rđave klinove u jezik.
Prišivaju mu koncima usne.
Ovo je kamp. Okružen žicom od pjene.
Tokom rada, u logorima zatvorenim zidovima od valova,
Mi demontiramo svoja tijela.
Od udova proizvodimo dijelove za kamione.
Od očiju proizvodimo crno-bijele filmove.
Puder od kostiju. Lijekove od sperme, jajnika i srži.
Tražite sapune dobre marke?
Imamo masti za svijeće, od koje ne crne hramovi i svetilišta.
Od naših dana, otopljenih u livaonici
Spiralno vrijeme teče u obliku gamele i kašike.
Namočeni hljeb logorski sušimo na suncu.
Dolazi veče. Stavlja nam pidžamu.
Tuširamo se prije nego što legnemo. Mokra posteljina.
Čaršafi u golu vodu.
Mjesec baca na nas mlazeve tople svjetlosti.
Snažno se trljamo crnim zvijezdama.
Čistimo smrad svojih imena.
Ti bješe novi klin, na kojem je postavljena tabla utapanja.
Bijela kanavaca
Bješe ti.

Logor II – Obale Lampeduze

Tabane brišem prije nego što zakoračim na plavetnilo
Postavljeno ispred luke poput loše ispletene prostirke.
Skidam sa života ovratnike.
Predajem ukrase. Prsten se odvaja od prsta.
Lanac i ogrlica sa vrata.
Pažljivo otkopčavam dugmad ostrva
I širom otvorim oči za malo neba.
Kad se vratim, provjeravaju me da ne skrivam uspomene ispod kože.
Prvo veče u kampu. Krov je prokišnjavao.
Postrojismo se u red.
Stariji na stranu. Đeca odvojena. Muškarci odvojeni.
Žene odvojene. Čekali smo red sa po jednim srcem u ruci.
Neko je držao lijepa pluća kao lepezu.
Neko drugi bubrege poput lišća magnolije.
Treći pak zube tako nove,
Toliko da ni ukus vrhova prstiju nije probao.
Sunđerasta je. Malo korištena gušterača. Duge trepavice, sa crvenim rijekama.
Jetra presuhla za jeftinim alkoholom.
Čekali smo dok najmlađi među utopljenicima nije donirao
Svoje organe za transplantaciju.
Poljubac zapali plavu vatru pod morem.
Zalisci naših aorta montiraju se na tijela onih
Koji se utope u očaju. Ali ipak, krijući,
Ćutke i nelegalno,
Nastavljamo da treniramo svaki dan,
Kao da smo spasilački tim.
Utopljenu đecu učimo vještačkom disanju.
Bijela usta preko crnih usta.
Usta cvjetna tvoja bjehu.
Plodnik bješe.
Tučak.
Glavica.

Logor III – Egejsko more

Usamljenost je tvome tijelu dala oblik kompasa.
Jutrima izlaziš da dijeliš zemlju ispod mora. Ne žuri!
Vazduha i ne toliko, ali zemlje ima za sve utopljenike.
Možemo da biramo, čak. Rudine sa travom. Livadu za pašu.
Platoe. Ravnice sa morskim koštanjima. Žbunaste šumarke.
Brdašca za lozu.
Brodovi će biti naši argati. Njihovi dimnjaci šume su.
Malo kasnije, vrhovi glisera zaoravaju solanu.
Vlaga među valovima.
Brazde u vodenim poljima.
Kostobacači s čamcima ispod tabana.
Probijamo se među ugare. Sadimo pršljenove u nizovima zaoranim.
Odatle će se roditi đeca utopljena s igračkama u ruci.
Trajekti teže na grudima,
Dok ulaze između da sašiju ostrva, kao što se šiju rane,
Da sačine domovinu na tečnoj mapi.
Trajekti nam bacaju hranu u crnim plastičnim kesama.
Nebeska màna – naše svakodnevno smeće baci nam i danas!
Zamotanim kostima vraćamo se sezonskim poslovima.
Agrarna reforma pod morem.
Obećanu Božju zemlju dijelimo na parcele
Zatvorenih usta stisnemo među usne pjenastu melodiju.
Uveče ti zatvaraš kompas svojih
Prekrasnih nogu i vraćaš se u kamp poput pčele na drečavom tučku.
Talas vaja spolja naš sarkofag.
Ti cvijet bijaše.
Zajednička grobnica.

Logor IV – Tirensko more

Izgleda kao Disneyland, ali nije tako.
To je kamp. Radni logor.
Šahtom zatvoren.
Na sunčanim klinovima
Postavlja se šator, đe valovi kuvaju gustu supu od pjene za nas.
Zadaci su podijeljeni.
Od prvog dana su podijeljeni i nijesu bili sveti.
U krojačnici utopljene žene mlađe od 40 godina.
Muškarci u odjeljenju za popravku istrošenih cipela, poput života.
Radili smo u tišini, sve dok zvono trajekta,
Koji prolazi da nas nadzire svakog sata,
Naloži da isključimo naše tijelo na dugme Turn
Off. Fešta.
Godinu dana od dolaska u podvodni
logor. Godinu dana od našeg utapanja u moru.
Smijeh prestaje, ali radosti ima za sve.
U svaku gamelu po malo.
Radujmo se! Uhvatimo magični trenutak!
Život je kratak. Radni dan dugačak.
Okreni na eks eliksir rastopljene smrti!
Da se životom napijemo!
Napunite dlanove pićem
Koje se pjenuša mjehurima zraka, što pucaju kao šampanjac kad,
Sa kraja naših pluća,
Puknu ka površini ovog lijepog mora!
Muškarci zavode žene u plesnim vrtlozima,
Pritiskajući crno-bijele tastere rebara.
Crni dimni ogrtači. Pjenušave čipke.
Svjetlucave!
Zadivljujuće!
Toliko!
Linijski trajekt ponovo nad nama.
Dijeli epiderm mora.
Piše brojeve. Pravi tetovaže na sunđerastim kostima.
Onda udara zvono.
Fešta je gotova.
Moramo da se vratimo u spavaonicu.
Mjesečev projektor puzi nad podvodnim kampom.
Provjerava da ograda od bodljikavih talasa nije negđe slomljena.
Neko može pobjeći i reći konkurenciji
Tajne života u logoru.
Tehnologija.
Cijene.
Tržišta na kojima se prodaje odjeća i do pola istrošena obuća.
Kao i naš život.
Sklupčamo se ispod kreveta, ali ne spavamo.
Bojimo se da će neki san doći izdaleka
I izabrati našu lubanju da se posadi.
Stoga ne spavamo.
Snovi ne treba da nas zateknu u snu.
Ako ti pronađu san u tijelu, obuhvate te tri člana.
Podrška trafikingu.
Pokušaj bijega iz logora.
Neovlašteno sanjanje.
Jutros nas zatiče dok čistimo pidžamu kostura,
Sve dok zvono i plima ne podignu kamp na nogama.
Neko je podesio tastaturu između rebara, raštimovanu tokom plesa.
Đeci, koja su zvijezde brojala prstima,
Koža se puni bradavicama,
Kad pokucaju na vrata.
Ti ulaziš u vrt da iz aorte iščupaš moje srce.
Sviće dan.
Mi smo ugašene svijeće na torti.

Logor V – Obala Španije

Pokrijte svoje meso našim!
Svaki put kad uđete u utopljene košulje,
Jakne i haljine,
Vi se oblačite nama.
Tržište korišćene odjeće naše je tajno mjesto sastanka.
Dođi maskiran. Ratno je vrijeme.
Sakrij svoje tijelo u moje ispražnjeno tijelo.
Nadzornici kvaliteta stižu u logor.
Odvajaju savršenu odjeću od falične.
Onu kojoj nedostaje dugme,
Od one kojoj je šav iskrivljeniji od istine.
Biraju gradove zapadnog Balkana,
Đe će ići prvi tovar.
Počinje pakovanje. Naša tijela od jeftine vune i pamuka,
Nabijaju se, lijepe, slažu i vežu u pakete.
Da zauzmu što manje prostora.
Da se ne miču i da se ne razvežu tokom prevoza vozom.
Ośećaš li moje obraze probodene iglama?
A konac pokidani zubima, ośećaš li, kada nosiš moje tijelo,
Rezano po modi iz 40-ih?
Dolaze ronioci sa maskama. Poniru u prazninu moje duše.
Sakupljaju kosu, nokte i trepavice za ekstenzije
I perike za muškarce koji briju glavu.
Da bih se sakrio od njih, umaljam se blatom.
Ne da bi se raželio.
Da bi se zaštitili razilazimo se po štandovima grada nagrizenog
Od siromaštva modrim mesom.
Ti bješe konac zubima otkinut.
Čvor.
Omča
Ti bješe.

Logor VI – Jonsko more

Imali smo izlaz za slobodu, ali skrenuli smo s puta,
Nakon što je grupa turista s kanisterima na leđima
Došla da vidi iznutra naš logor.
Ulazna karta se plaća suncem na ruku,
Kada se podigne trula greda. Skoro jesen.
Plodna sezona za jednu podvodnu turneju
Kroz potopljeno veličanstvo.
Dan kratak. Livade bez žetve.
Vodič upućuje pośetioce da, u znak poštovanja prema nama,
Ne pucaju snažno mjehuriće kompresovanog vazduha,
Koji žubore među naduvane obraze.
Lusitanija se pojavljuje u prvoj dvorani.
Nagrada uključena u kartu, plus popcorn.
Možete odabrati Titanik, u multimedijalnoj dvorani broj dva.
Kateri i Radës mnogo privlači, pošto se snima uživo,
Dva puta dnevno,
Baš pred očima znatiželjnih koji podriguju helijum.
Svako od nas ima svoju ulogu.
Snima se samo kada je grupa turista veća od 20 ljudi.
Akcija. Scena 1. Epizoda 1. Plan – portret – detalj:
Utopljeni otac uči sina da pliva.
Epizoda 2. Masivna scena – široki plan:
Utopljenici sa artritisom idu u popodnevnu šetnju u dvorište.
Neko, omamljen nultom silom, uzvikuje: – Hodanje pod morem je let.
Podśeća na ples na površini
Mjeseca. Kamera stop. Ponoviti. Dvoje mladih
Statista protrljalo je kosti prstiju da zapale vatru.
Dešava se da su kosti mokre. Asistent donosi još dvije kosti,
Dobro suve.
Akcija!
Trljanje kosti prstiju kako bi se zapalila vatra počinje ispočetka.
U jednom trenutku obilazak je završen.
Śedimo na palubi, u zadnji dio broda.
Vadimo nenačeti hljeb suncu, koje tone u našem moru.
Njegovim zlatnim opiljcima plaćamo trgovcima
putovanje na obalu.
Naše ljude zatičemo u spavanju.
Hrče. Buncaju.
Vraćaju se s posla.
Svađaju se poslije večere.
Mire se u krevetu.
Vrijeme sastanka je isteklo. Dolaze trafikanti.
Pozivaju mlade turiste da pośete naš podvodni logor.
Otpatkom sunca se plaća povratak.
Broje nas.
Peremo noge.
Ti bješe kraj.
Ti bješe početak.

Logor VII – Obala Libije

Ovaj logor je podvodni raj.
Bez prašine, buke i blata.
Travnati platoi još nijesu pokošeni.
Posuda za krštenje sa slanom vodom ovaj pogled.
Ulazimo redom za krštenje.
Prije nego što se pretvorimo u utopljenike sa redovnim dokumentima
I krijumčarene utopljenike,
Zakon zahtijeva da boju kože objesimo o klin,
Vjeru da zatvorimo u ormar
I etničkoj pripadnosti da hrastovinom štavimo debelu kožu.
Utopljeni smo. Nema razlike.
Sa međunarodnim znacima, manjine utopljenika potonulih u našem moru
Žele nam vječnost i mir.
Više se ne svađamo oko boje očiju.
Ali mogu li im reći nakon toga da su ribari ponovo izvadili
Naša tijela iz vode?
Kako da im kažem da nakon toliko godina zaposlenosti pod morem,
Đe smo pozirali goli, kao model za studente umjetnosti,
Opet moramo nositi cipele
I nositi košulje s bijelim ovratnikom?
Vraćamo se.
Šta tamo nalazimo?
Masline s trupom punim zakrpa. Okrenute čamce na obali.
Ljude, koji čitaju obaviještenje da naknada
Za utopljenike najnovije pomorske tragedije
Neće se isplaćivati u filijalama pošte,
Već će se dostavljati u koverti na kućnu adresu.
Naći ćemo osmatračnicu na plaži odakle smo krenuli.
Toranj grada, zaboravljen usred polja,
Kao i nit paukove mreže,
Preko koje bijeli vojnik razgovara sa crnim oficirom.
Zatim grmlje sa pośečenim nogama. Ose na zrelom grožđu.
Praznu trpezu u mehani naselja,
Đe je čaša prolivenog vina zaboravila njene narukvice.
Obješeno odijelo koje kaplje na žici.
Naše posrmtne ostatke stavljaju u sanduke,
Poput gomile bijelih ljiljana.
Vraćaju nas na suvo. Poklanjaju nam neobrađenu zemlju.
Ti bješe slomljeno ogledalo.
Korijenski češalj iznad lobanje?

Logor VIII – Obala Tunisa

Ko je želio kamen s dna mora za ogrlicu,
Kući je ponio izbušeno srce.
Pod morem, crnomanjasti muškarci su dobri ukrotitelji rijeka.
Žene raspuštene kose predu kišne konopce na kuđeljama.
Đevojčice s jarbolima u rukama šiju ispucale vene.
Vratih se.
Operem oči prije ulaska u kuću. Sklanjam nož sa trpeze.
U šaku skupljam duše smrvljene na stolnjaku.
Otkidam nit suncu,
Koje se trese usred neba.
Smanjujem glas na radiju.
Vidim svoju sliku na zidu.
Dan započinje istim slikama.
Tata se smiješi.
Tata je posadio kuću usred našeg dvorišta.
Okalemio ju je prekrasnom đecom, punom života,
Koja se bez mape vraćaju kući.
Četkice za zube u čaši.
Tata se penje stepenicama da bi se zakačio na zeleni krst apoteke.
Ti izlaziš na prozor.
Kao list na vjetru mašeš rukom.
Kao pokošen.
Plava ruža, otrovana svjetlošću.
Kosa skraćena.
Mala strelica na crnom polju sata.

* Esej iz knjige Morski Aušvic: nijema mapa utopljenih možete pročitati u rubrici O(ko) književnosti