Gljiva na kraju svijeta Anne Lowenhaupt Tsing knjiga je o suradnji i o prijevodu; između vrsta, ekonomija, svjetova i vrijednosti. Premda se godinama vraćam ovoj knjizi, u procesu prevođenja i sama sam je iznova učila čitati. Naizgled jednostavni momenti prijevoda često su kod mene proizveli duboke refleksije o jeziku i značenju. Prevođenje ove knjige bilo je istodobno privilegij i odgovornost.

Prvi put sam je čitala kratko nakon njenog izlaska u trenutku osobne i intelektualne zasićenosti narativima koji su nudili precizne dijagnoze, ali malo prostora za disanje. Knjiga me tada zadržala ne zato što je nudila rješenja, nego zato što je nudila drugačiji ritam mišljenja: fragmentaran, višeglasan, osjetilno i konceptualno istodobno zahtjevan, ali i s oblicima nade koje ne treba zamijeniti za neutemeljeni optimizam. Današnje je stanje ekološke i društvene krize toliko ozbiljno da zahtijeva ne samo kritiku, nego i oblike nade koji se rađaju iz znanja, a ne iz zanemarivanja opasnosti.

Ova knjiga luta, primjećuje, promišlja koncepte i pristupa im na način koji nadilazi i kritizira distinkciju između prirodnih i društvenih znanosti i humanistike te suvereno kroči kroz antropologiju, političku ekonomiju, ekologiju, biologiju, šumarstvo, povijest znanosti, feminističku teoriju ili filozofiju. Upravo je ta „zakrpna“ narav teksta, njegova namjerna polifonija, jedan od najvećih izazova prijevoda.

Zbog toga se ovaj prijevod ne može čitati kao tehnički prijenos s engleskog na hrvatski. Rad na njemu uključivao je konzultiranje domaće literature iz cijelog niza disciplina kao i razgovore s ljudima čija se znanja rijetko pojavljuju u akademskim prijevodima, ali su meni bili presudni za razumijevanje materijalnih praksi o kojima Tsing piše. U prvoj fazi prevođenja od velike mi je pomoći bilo npr. moje seljačko podrijetlo. Imala sam mogućnost pitati roditelje, Stjepana i Dragicu, o nekim šumarskim i poljoprivrednim terminima, o riječima koje se rijetko pojavljuju u hrvatskom vokabularu moje svakodnevnice, kako akademske, tako i one šire, ali žive ili su živjele u praksi moje obitelji. Kad sam završavala prijevod, moj je otac upravo prodao posljednji komad šume koji je imao u vlasništvu. Ti su mi razgovori, paralelni s radom na knjizi, otvorili niz pitanja o promjenama u upravljanju šumama, o povijesti šuma i o tome koliko su one slične, koliko različite, a opet povezane, u različitim društvenim i ekonomskim kontekstima, pojačavajući mi rezoniranje argumenta kojeg Tsing gradi.

Prijevodi naziva za živa bića, ne samo za biljke i životinje koje žive na specifičnim lokacijama, već i za ljude udaljene od hrvatskog jezičnog doticaja, zahtijevali su konzultacije s enciklopedijama, atlasima i zakonskim nomenklaturama. Npr. određene su vrste stabala uvrštene u Popis šumskih svojti i križanaca prema Zakonu o šumskom reprodukcijskom materijalu kao što je to usukani bor (Pinus contorta, Lodgpole pine) dok neki drugi važni borovi izostaju iz takvih popisa, kao što je to žuti bor (Pinus ponderosa, Ponderosa pine) za kojeg se povremeno koristi i naziv kraljevski bor. S druge strane, čak se i lektor pitao kako pisati i deklinirati Mien, Hmong i druge jugoistočno-azijske etničke skupine.

U prvoj fazi prevođenja od velike mi je pomoći bilo npr. moje seljačko podrijetlo. Imala sam mogućnost pitati roditelje, Stjepana i Dragicu, o nekim šumarskim i poljoprivrednim terminima, o riječima koje se rijetko pojavljuju u hrvatskom vokabularu moje svakodnevnice, kako akademske, tako i one šire, ali žive ili su živjele u praksi moje obitelji. Kad sam završavala prijevod, moj je otac upravo prodao posljednji komad šume koji je imao u vlasništvu

Odluke koje su donesene tijekom prevođenja, i to želim izrijekom naglasiti, nisu konačna rješenja, nego svjesni izbori. U mnogim slučajevima postojalo je više mogućih opcija koje bi bile jednako opravdane. Ondje gdje sam birala, nastojala sam se odlučiti za rješenja koja zadržavaju napetost izvornika, čak i kad to znači odmak od uvriježenih ili „uglađenijih“ prijevoda. Tako sam se, primjerice, dosljedno odlučila za alijenacija umjesto otuđenje, odnosno za progres umjesto napretka, kako bih zadržala povezanost s marksističkim i kritičkim teorijskim tradicijama na koje se Tsing izravno ili neizravno oslanja. U prijevodu pojma resurgence možda sam se i pretjerano hrabro odlučila stvoriti novu riječ prebujanje, da izbjegnem konotacije koje dolaze s drugim odabirima.

Neki su pojmovi zahtijevali više promišljanja, istraživanja, čitanja i razgovora. Multispecies i interspecies u hrvatskom su se jeziku ranije prevodili na različite načine: mnogovrsno, viševrsno, multivrsno, multispecijski i slično. I sama sam ranije koristila različite varijacije, moj izvedbeni plan npr. u naslovu ima multivrstne (što planiram promijeniti prvom prilikom) dok sam se u ovom prijevodu odlučila za viševrsTno i međuvrsTno, uz dosljedno zadržavanje riječi vrsta, jer se u hrvatskom jeziku vrsno uz prefikse koristi za sve forme razlika koje nisu biološke. Ovdje mi je bilo važno da se upravo biološka i ekološka dimenzija pojma ne izgubi.

Slično je bilo i s pojmom agency, koji se u hrvatskom često jednostavno prenosi kao agencija. U ovom sam prijevodu dosljedno koristila izraz moć djelovanja, dijelom zbog institucionalnih i pedagoških iskustava, a dijelom zbog razgovora i razmišljanja potaknutih prijevodima Judith Butler, osobito onima u kojima je Adriana Zaharijević detaljno obrazložila ovu odluku.

Mučio me i pojam patch, koji se u ranijim prijevodima, pa tako i mojima, često prevodio kao zakrpa. Zadržala sam taj prijevod premda me dugo nije u potpunosti zadovoljavao. Ključno mi je bilo što Tsing taj pojam preuzima iz ekologije. Čitajući hrvatske tekstove o gljivama, osobito o tartufima, naišla sam na riječ plodište, koja mi se učinila semantički i konceptualno bogatijom. Pojam plodište u sebi nosi i ekološku i ekonomsku dimenziju, plodnost i fragmentarnost, a u kontekstu kapitalističkih pronalazaka koje se potom spašava za akumulaciju, moglo je biti produktivno rješenje, koje sam na koncu ipak odbacila u prilog već ustaljenoj, ali i teorijski važnoj asocijaciji.

Jedan od centralnih koncepata u knjizi, salvage accumulation, otvorio je mnogo razgovora i promišljanja. Hrvatski jezik ne razlikuje jasno salvage, save ili rescue, no Tsing taj pojam koristi bez jednoznačne moralne konotacije. Odluka da salvage prevedem kao spašavanje donesena je iz teorijskih razloga. Spašavanje u ovom kontekstu nije etički čin nego proces prevođenja vrijednosti: vrijednosti nastale izvan kapitalizma prevode se u robu i inventar. Antropologija i feminizam dobro poznaju takve ambivalentne procese spašavanja, i zato mi se činilo važnim da pojam u prijevodu zadrži upravo tu napetost koji drugi mogući prijevodi nisu zadržavali. U ovoj su mi odluci osobito pomogli razgovori s Atilom Lukićem i Gordanom Maslovom.

Kod Tsing pojam salvage nikada nije jednoznačan niti normativan. Naprotiv, ona u knjizi vrlo jasno pokazuje da postoje različiti oblici salvage akumulacije: neki su kapitalistički, neki nisu. U tom smislu, salvage accumulation ne označava određenu ideologiju, nego mehanizam akumulacije, način na koji se vrijednost preuzima, prevodi i gomila iz odnosa koji su proizvedeni izvan kapitalističkih logika. Taj je mehanizam, kako Tsing pokazuje, u velikoj mjeri agnostičan: on ne „zna“ unaprijed služi li kapitalističkim ili nekapitalističkim projektima.

U tome je Tsing bliska Marxu, za kojeg akumulacija nije samorefleksivna na razini svakodnevne operacije, nego tek iz mjesta kritike postaje vidljiva kao povijesni i društveni proces. Salvage accumulation kod Tsing upravo je takav pojam: on ne opisuje svjesnu strategiju aktera, nego strukturalni način na koji se vrijednosti proizvedene u drugim odnosima, ekološkim, društvenim, viševrstnim, prisvajaju i prevode u kapitalističku vrijednost, često uz prikrivanje vlastitog podrijetla.

Tsing u knjizi vrlo jasno pokazuje da postoje različiti oblici salvage akumulacije: neki su kapitalistički, neki nisu. U tom smislu, salvage accumulation ne označava određenu ideologiju, nego mehanizam akumulacije, način na koji se vrijednost preuzima, prevodi i gomila iz odnosa koji su proizvedeni izvan kapitalističkih logika. Taj je mehanizam, kako Tsing pokazuje, u velikoj mjeri agnostičan: on ne „zna“ unaprijed služi li kapitalističkim ili nekapitalističkim projektima

Izraz salvage pritom priziva više povijesnih i konceptualnih slojeva. On upućuje na prakse spašavanja iz brodoloma, granične, često nasilne oblike prisvajanja onoga što je proglašeno izgubljenim ili napuštenim, ali i na tzv. spašavalačku antropologiju dvadesetog stoljeća (salvage anthropology), disciplinarni projekt koji je vlastito postojanje opravdavao „spašavanjem“ kultura za koje se pretpostavljalo da će nestati, pritom često odvajajući kulturne prakse od ljudi koji su ih živjeli. Kod Tsing su ti momenti nerazdvojivi: kapitalistička akumulacija i znanstveni režimi znanja dijele iste prevoditeljske geste, izdvajanja, prisvajanja i prikrivanja.

Stoga bi prijevod prikrpljena akumulacija bio teorijski problematičan. Osim što sugerira praksu oskudnog preživljavanja ili „krpanja kraja s krajem“, on promašuje poantu koncepta: spašavalačka akumulacija ne opisuje marginalnu borbu, nego upravo procese u kojima se velika bogatstva gomilaju kroz prisvajanje vrijednosti proizvedenih u drugim odnosima. Izraz spašavalačka treba zadržati i ambivalentnost pojma salvage: on istodobno priziva ponovnu upotrebu, očuvanje i spas, ali i nasilno prisvajanje, kolonijalne i kapitalističke logike prevođenja vrijednosti. Svjesna sam da riječ spašavanje u hrvatskom jeziku nosi i snažne eshatološke i moralne konotacije (spasenje). Međutim, salvage nije pitanje spasa, iskupljenja ili povratka na prijašnje stanje. Upravo suprotno: salvage ne pretpostavlja da se nešto vraća ondje gdje je bilo, niti da se uopće zna njegovo izvorno podrijetlo.

U tom smislu, spašavanje (salvage) nije isto što i oporavak (recovery). Recovery podrazumijeva oporavak, povratak ili obnovu; salvage označava vraćanje u opticaj, često bez ikakvog interesa za cjelinu iz koje je nešto izvađeno. Tsing to jasno pokazuje kroz niz primjera: od rastavljanja napuštenih industrijskih strojeva i prodaje njihovih dijelova, do bioloških procesa ili povijesnih primjera poput trgovine kitovom mašću. U svim tim slučajevima riječ je o akumulaciji koja nastaje iz ekstrakcije i cirkulacije, a ne iz obnove ili popravljanja.

Slične odluke  odnose se i na druge pojmove poput asamblaža i niza termina vezanih uz šumarstvo, ekologiju i ekonomiju. Za većinu njih postoji više ranijih prijevoda ili korištenja u kojima se prijevod izostavlja. Odluke sam smjestila u bilješke uz prateća obrazloženja. Čitateljice i čitatelje želim pritom ohrabriti da bilješke ne doživljavaju kao obaveznu aparaturu, nego kao orijentacijski alat: ondje gdje se u čitanju pojavi sumnja, otpor ili radoznalost, bilješke nude uvid u razloge zbog kojih je neka odluka donesena, i u alternative koje su pritom bile moguće.

Poglavlja ove knjige su kratka, često se vraćaju na iste motive iz različitih perspektiva, a pojmovi se razvijaju postupno i kontekstualno. Knjiga traži spremnost na privremenu dezorijentaciju. Stoga, bilješke nisu zamišljene kao pomoć za „razrješavanje“ teksta, nego kao suputnice u čitanju koje može ostati otvoreno, nedovršeno i kontaminirano drugim znanjima i iskustvima.

Na kraju, ova knjige u suštini govori o različitim oblicima prijevoda kao i mogućnostima  prijevoda koji ne zatvaraju značenje. Moj je pokušaj bio upravo takav. Nadam se da će čitateljima omogućiti susret s tekstom koji ne nudi utjehu, ali nudi pažnju, koja se, poput gljiva o kojima piše, pojavljuje nepredvidivo.

Svaki prijevod nužno nešto dobije i nešto izgubi. Nadam se da je ovaj prijevod barem djelomično uspio pridonijeti razumijevanju knjige i rada koji iznimno cijenim, i da će čitateljima otvoriti prostor za sporo, pažljivo i suradničko čitanje, kakvo ova knjiga i traži.

Anna Lowenhaupt Tsing (1952.) američka je antropologinja i profesorica antropologije na Kalifornijskom sveučilištu u Santa Cruzu. Njezin se znanstveni rad temelji na dugotrajnom etnografskom istraživanju, interdisciplinarnom pristupu i bliskoj suradnji s istraživačima iz područja antropologije, humanistike, znanosti o okolišu i umjetnosti.

Tsing je studirala na Yaleu, a doktorirala na Stanfordu, nakon čega je razvila akademsku karijeru usmjerenu na razumijevanje globalnih veza, kapitalizma, ekoloških promjena i života u uvjetima nesigurnosti. Autorica je više utjecajnih knjiga. U ranoj studiji In the Realm of the Diamond Queen: Marginality in an Out-of-the-Way Place (1993) istražuje marginalnost, moć i svakodnevne političke odnose u Indoneziji. U knjizi Friction: An Ethnography of Global Connection (2005) razvija analizu „frikcije” kao produktivnog, ali konfliktnog procesa kroz koji se globalni projekti susreću s lokalnim svjetovima, pokazujući kako globalne veze nikada nisu glatke ni neutralne, nego uvijek povijesno i materijalno uvjetovane.

Njezina najpoznatija knjiga, The Mushroom at the End of the World: On the Possibility of Life in Capitalist Ruins (2015), temelji se na višegodišnjem terenskom radu u Sjevernoj Americi, Japanu i drugim dijelovima svijeta. Prateći matsutake gljivu kroz šume, tržišta i živote ljudi, Tsing razvija analizu kapitalizma nakon ideje linearno zamišljanog progresa te pokazuje kako se obrasci suradnje i opstanka pojavljuju u poremećenim ekološkim i ekonomskim uvjetima. Knjiga je dobila važne antropološke nagrade, uključujući Gregory Bateson Book Prize i Victor Turner Prize in Ethnographic Writing, te se smatra jednim od ključnih antropoloških djela 21. stoljeća. Zajedno s Donnom J. Haraway, Tsing razvija pojma plantažocena (Plantationocene), kao kritičke alternative pojmu antropocena. Umjesto da promjene planeta pripisuje „čovječanstvu” u cjelini, plantažocen naglašava povijesno specifične oblike nasilja, eksploatacije i nejednake odgovornosti. Uz autorske knjige, Tsing je sudjelovala u brojnim kolektivnim projektima, uključujući Feral Atlas: The More-Than-Human Anthropocene. Aktivna je u razvoju novih oblika znanstvenog pripovijedanja koji povezuju etnografiju, ekologiju i povijesnu analizu. Njezin rad snažno utječe na suvremene rasprave o okolišu, kapitalizmu i mogućnostima zajedničkog života u svijetu obilježenom poremećajem i neizvjesnošću.

Rok prijave: 31. ožujka 2026.

Natječaj je namijenjen promicanju talijanskog jezika i kulture u inozemstvu putem:

prevođenja književnih i znanstvenih djela (uključujući digitalna izdanja),

produkcije, sinkronizacije i titlovanja kratkometražnih i dugometražnih filmova te televizijskih serija.

Prihvatljiva su djela čije objavljivanje ili realizacija nije predviđena prije 1. srpnja 2026.

Prijaviti se mogu izdavači, prevoditelji, produkcijske i distribucijske kuće, tvrtke za sinkronizaciju i titlovanje, književni agenti/agencije i kulturne institucije iz Italije i inozemstva.

Prijave se podnose putem nadležnog Talijanskog instituta za kulturu Veleposlanstvu Italije, isključivo na propisanom obrascu, na talijanskom ili engleskom jeziku.

Ne razmatraju se zakašnjele, nepotpune prijave, prijave za već objavljena djela ili za projekte koji su već primili druge talijanske potpore.

Isplata se vrši nakon realizacije projekta i dostave propisane dokumentacije. Potpora može biti jednaka ili manja od traženog iznosa te se ukida ako projekt ne bude realiziran u roku od tri godine od dodjele.

Ministarstvo kulture i medija već puna dva desetljeća kontinuirano nagrađuje književne prevoditelje koji su svojim predanim radom obogatili hrvatsku kulturu, prevodeći s brojnih stranih jezika te je učinili relevantnim dijelom svjetske književne scene.

Otvoren je novi natječaj za dodjelu „Nagrade Iso Velikanović“ za 2025. godinu, kojom će se nagraditi najbolja ostvarenja u području književnog prevođenja u protekloj godini.

Nagrada se dodjeljuje kao godišnje priznanje prevoditeljima za djela objavljena u njihovu prijevodu tijekom 2025. godine, uz nagradu za životno djelo istaknutim prevoditeljima čiji je prevoditeljski rad obilježio vrijeme njihova djelovanja, predstavlja zaokruženu cjelinu te čija djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske.

Prijedlozi s propisanom dokumentacijom dostavljaju se isključivo u elektroničkom obliku na adresu NagradaIsoVelikanovic@min-kulture.hr
, dok se primjerak knjige šalje na adresu Ministarstva kulture i medija, Runjaninova 2, Zagreb, uz naznaku: Prijedlog za „Nagradu Iso Velikanović“. Rok za dostavu dokumentacije je 13. veljače 2026. godine.

Više informacija o uvjetima prijave i potrebnoj dokumentaciji dostupno je na poveznici.

U zborniku što je objavljen o 60. obljetnici postojanja Društva hrvatskih književnih prevodilaca (2012.) bivše predsjednike, listom velikane i doajene prevodilaštva u nas, pitalo se u čemu se razlikuje položaj prevoditelja nekad i danas. Uz poneke razlike što ih je donijela tranzicija i prijelaz s planskog na tržišno gospodarstvo, sugovornici su se mahom složili da su prevoditelji svoj kruh teško zarađivali uvijek i da se problemi s kojima se susreću nisu tektonski mijenjali, a glasoviti hispanist Milivoj Telećan primijetio je da su prevoditelji u izdavačkom lancu, tom „vrzinom kolu ili domaćoj varijanti kvadrature kruga“ – nužno zlo. Mlađim prevodilačkim snagama odlučnima da promijene ako ne svijet, a ono barem odnose snaga na književnom polju takve su doskočice izazivale srh zebnje, ali sve do prije koju godinu, mjesec čak, nisu im se činile toliko zloslutnima. Prije samo dvije godine u kontekstu radničkih prava književnih prevodilaca o umjetnoj je inteligenciji bilo malo riječi, spominjala se tek kao daleka, ne odveć realna mogućnost koja ne može doista ugroziti struku dokle god nas vide barem kao nužno zlo. I koliko god čvrsta bila vjera u vlastito poslanje u nas pregalaca paupera što istrajavamo u vazda prekarnim okolnostima, teško je ostati ravnodušan pred svakodnevnim vijestima o novim područjima koja umjetna inteligencija osvaja[1]. O stvarnim dosezima rečene tehnologije na polju književnog prevođenja već se dosta pisalo i u okviru ovoga temata, vidjeli smo što nam je tehnologija rekla o književnosti i na kakvom su stupnju razvoja generirani uradci (koje bi, držim, zbog etimologije umjesno bilo zvati izrodima ili možda izlučevinama), ali pri naletima jeze koja se na trenutke uvlači u kosti i najgorljivijim tehnoutopistima, možda može biti ljekovito zapitati se što nam je književnost rekla o tehnologiji.

Proročanske vizije

Umjetna inteligencija odvajkada je pratilac znanstvenofantastične književnosti i znamo već da se može prometnuti u korisnog pomagača ili pak odmetnuti na put uništenja ljudske vrste, ništa novo. Sada kad su nam dojučerašnji konstrukti iz svijeta SF-a postali stalna preokupacija i kad smo osvijestili da njihova (i naša) budućnost ne ovisi toliko o njihovim stvarnim dosezima koliko o tome tko njima upravlja i tko će suditi o njihovim dosezima, možda je vrijeme da se vratimo književnosti koja nam je namrla tu paletu raznih pogleda. U pomoć ćemo pozvati i omiljenu mi proročicu, ključnu teoretičarku ljudskog stanja. Riječima Hanne Arendt, „conditio humana obuhvaća više od uvjeta pod kojima je čovjeku dan život na Zemlji. Ljudi su uvjetovana bića jer se sve sa čime dolaze u dodir odmah pretvara u uvjet njihove egzistencije. (…) Dakle, pored uvjeta pod kojima je čovjeku dan život na Zemlji i djelomično izvan njih, ljudi neprestano stvaraju svoje, vlastitom sposobnošću stvorene uvjete koji, usprkos svom ljudskom podrijetlu i nepostojanosti, posjeduju istu moć uvjetovanja kao i prirodne stvari.“[2] U istom će tekstu iz 1958. Arendt reći da „ljudi ni u kojem slučaju nisu spori u prihvaćanju i prilagođavanju znanstvenim otkrićima i tehničkom razvitku, nego da su naprotiv desetljećima ispred njih.“ A ono što su ljudi „anticipirali u snovima koji nisu bili ni dokoni ni zaludni“ zakopano je u „nimalo poštovanoj književnosti znanstvene fantastike (kojoj na žalost nitko još uvijek nije poklonio pažnju koju ona kao nosilac osjećaja i želja masa zaslužuje)“.[3]

Sada kad su nam dojučerašnji konstrukti iz svijeta SF-a postali stalna preokupacija i kad smo osvijestili da njihova (i naša) budućnost ne ovisi toliko o njihovim stvarnim dosezima koliko o tome tko njima upravlja i tko će suditi o njihovim dosezima, možda je vrijeme da se vratimo književnosti koja nam je namrla tu paletu raznih pogleda

Pažnju je znanstvenoj fantastici dvadesetak godina poslije itekako poklonio teoretičar i kritičar Darko Suvin, jedan od najzaslužnijih za afirmaciju i akademizaciju žanra znanstvene fantastike na svjetskoj razini, svojim pionirskim djelom Metamorfoze znanstvene fantastike iz 1979. U nas je to vrijedno štivo objavljeno tek 2010., u dopunjenom izdanju izdavačke kuće Profil. Premda je od prvog izdanja prošlo dosta godina, Suvinovo djelo ostaje nezaobilazna literatura svakome tko se želi ozbiljnije teorijski posvetiti znanstvenoj fantastici, međutim, bez obzira na autorovo cjeloživotno zanimanje za Daleki istok, primjećujem da Metamorfozama nedostaje poglavlje o kineskoj znanstvenoj fantastici. Na početku knjige autor govori o velikom rastu popularnosti SF-a u industrijskim zemljama u posljednjih stotinu godina, no među Sjedinjenim Državama, SSSR-om, Ujedinjenim Kraljevstvom i Japanom[4] nema Kine, stoga držim da bi ovo mogla biti prava prilika da popunimo praznine.

Bijela rupa u univerzumu SF-a

Ne treba nas ta praznina odviše začuditi jer i sami će kineski pisci reći da nitko u Kini ni u ostatku svijeta donedavno nije imao pojma da postoji nešto što bi se nazvalo kineskim SF-om. Kakvo je čuđenje izazivao spomen kineskog SF-a pripovijeda i pisac Fei Dao (飞氘) u eseju „Science Fiction: Embarrassing No More“ koji je uvršten u antologiju kineske znanstvenofantastične priče na engleskom jeziku pod nazivom Broken Stars (2020.). Trenutak kad je cijeli svijet čuo za kineski SF zbio se 2015., kad je dodijeljena nagrada Hugo za roman Problem triju tijela (三体) Liu Cixina (刘慈欣), a najzaslužniji za uspjeh te trilogije bio je američko-kineski pisac i prevoditelj Ken Liu, i sam dobitnik nagrade Hugo za kratku priču „The Paper Menagerie“. Prvi roman, po kojemu se obično naziva cijela trilogija, objavljen je u Kini još 2008. Uslijedili su Mračna šuma (黑暗森林) i Kraj smrti (死神永生). Cijelu trilogiju, poznatu i pod naslovom Sjećanje na prošlost Zemlje, možemo čitati i na hrvatskome[5], a 2024. pretočena je i u Netflixovu seriju. (Napomenula bih da postoji i ovdašnjim gledateljima teže dostupna kineska serija, meni svakako draža, apstrahiramo li ubitačno spor tempo i poneku uobičajenu boljku kineske produkcije.) Prema nekim podacima, Liu Cixin, u Kini znan i kao Da Liu (Veliki Liu), proda knjiga koliko svi drugi kineski pisci SF-a zajedno. Ovoj veličanstvenoj svemirskoj operi, koja započinje 1967., u doba Kulturne revolucije, a završava 18 milijuna godina u budućnosti, otprilike 1500 stranica kasnije, svakako ćemo se vratiti u nastavku, a sad na početak.

Ono što su ljudi „anticipirali u snovima koji nisu bili ni dokoni ni zaludni“ zakopano je u „nimalo poštovanoj književnosti znanstvene fantastike (kojoj na žalost nitko još uvijek nije poklonio pažnju koju ona kao nosilac osjećaja i želja masa zaslužuje)“

Fantastični književni pregaoci

Da je uloga prijevoda i prevodilaca kao kulturnih medijatora presudna u proboju nekog žanra ili pisca vidjeli smo već na primjeru neumornog pregaoca Kena Liua, a s prijevodima je u Kini zapravo sve i počelo. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, u posljednjim godinama dinastije Qing (koja je vladala od 1644.), Kina je bila izmučena sukobima sa zapadnim silama, Rusijom i Japanom, kao i unutrašnjim nemirima. U takvom ozračju učenijim se slojevima društva tradicionalni misaoni okvir doima neadekvatnim i krivca za nepovoljne prilike u zemlji vide među ostalim i u zaostalosti kineske znanosti u odnosu na Zapad.[6] Kineski intelektualci, od kojih će neki poslije postati viđenije figure reformatorskog Pokreta četvrtog svibnja, usredotočili su se na kritiziranje tradicionalnih kineskih vrijednosti i podizanje svijesti o kineskim problemima i potrebi modernizacije.

Liang Qichao (梁啟超) pozivao je na pisanje filozofske i znanstvene književnosti i zauzimao se za uspostavu prevoditeljskih instituta koji će se baviti prijevodima zapadne literature na polju prirodnih i društvenih znanosti, držeći da bi kineski vladari iz slavne prošlosti zasigurno prijevode smatrali najmoćnijim oružjem za jačanje države. Nakon njegova eseja o odnosu fikcije i upravljanja iz 1902. za kineske prijevode zapadnog SF-a, među kojima su prvi bili Lu Xunovi (prema priznanju samog prevoditelja prilično slobodni) prijevodi Julesa Vernea, upotrebljava se termin kexue xiaoshuo (科学小说), doslovno znanstveni romani ili znanstvena fikcija (kako je uostalom žanr znanstvene fantastike okrstio i Darko Suvin). Lu Xun (鲁迅), otac moderne kineske književnosti, smatrao je da znanstvena fikcija pomaže zatrti duboko ukorijenjena praznovjerja, reformirati misao i izgraditi civilizaciju, a nedostatak znanstvene fikcije zasigurno je pridonio neukosti kineskog naroda, stoga je neophodno promovirati i pisati takvu književnost. Mingwei Song, najpoznatiji teoretičar kineske znanstvene fantastike[7], početkom kineskog SF-a smatra Liangovu Budućnost Nove Kine (新中国未来记) iz 1902. Sam Liang Qichao taj je futuristički roman koji opisuje Kinu kao svjetsku velesilu 1962. nazvao političkom fikcijom i teško da bi udovoljio kriterijima za svrstavanje u SF, no važno je svjedočanstvo o tome kako su kineski modernizatori s početka 20. stoljeća zamišljali budućnost. Prema drugim teoretičarima, prvi pravi kineski SF roman bile bi Priče o kolonizaciji Mjeseca (月球殖民地小说) iz 1904. napisane pod pseudonimom Huangjiang Diaosou(荒江钓叟).

Lu Xun, otac moderne kineske književnosti, smatrao je da znanstvena fikcija pomaže zatrti duboko ukorijenjena praznovjerja, reformirati misao i izgraditi civilizaciju, a nedostatak znanstvene fikcije zasigurno je pridonio neukosti kineskog naroda, stoga je neophodno promovirati i pisati takvu književnost

U tom turbulentnom razdoblju kineske povijesti, dakle, književnost zadržava svoju didaktičku funkciju, pišu se utopijske priče s optimističnim vizijama tehnološki napredne Kine, prevode se Jules Verne, H. G. Wells, Arthur Conan Doyle, Shunrō Oshikawa, a pod utjecajem Liangove Budućnosti Nove Kine i prevedene književnosti nastaju Nova priča o kamenu (新石头记) Wu Jianrena (吴趼人) i Nova era (新纪元) Biheguan Zhurena (碧荷館主人) iz 1908. te Nova Kina (新中国) Lu Shi’ea (陸士谔) iz 1910. Komu je od nabrajanja povijesnih činjenica draža fikcionalna priča o rođenju žanra, kineski pisac i povjesničar SF-a Liang Qingsan (梁清散 ) 2022. dobio je kinesku nagradu Nebula (Xingyun) za steampunk roman Nove Nove novosti: sjene velegrada (新新新日報館：魔都暗影).

Uzburkano stoljeće

Kao i cjelokupna kineska povijest 20. stoljeća, i znanstvena je fantastika prolazila kroz brojne mijene. Nakon nekoliko plodnih godina početkom stoljeća uslijedit će razdoblje stagnacije, a do kraja stoljeća izmjenjivat će se streloviti uzleti i uspavane godine. Godine 1932. objavljeno je najvažnije djelo kineske znanstvenofantastične književnosti prije uspostave Nove Kine: roman Mačji grad (猫城记) Lao Shea (老舍). U toj intrigantnoj političkoj alegoriji neimenovani pripovjedač slučajno sleti na Mars koji nastanjuju mačkoliki ljudi u politički razjedinjenom, zaostalom i konzervativnom društvu nalik na Kinu s početka 20. stoljeća.

Nakon uspostave NR Kine (1949.) u prvom valu znanstvenofantastične književnosti pedesetih godina Zhang Ran (张然) piše Snovito putovanje Sunčevim sustavom (梦游太阳系), a Zheng Wenguang (郑文光) Od Zemlje do Marsa (从地球到火星). Pisci toga vremena uvelike su stvarali pod utjecajem sovjetske literature, a književnost znanstvene fantastike smatrala se podžanrom književnosti za djecu. U tom vremenu pišu i Tong Enzheng (童恩正) i Ye Yonglie (叶永烈). U većini njihovih poučnih i optimističnih priča junaci su djeca koja su se otisnula u pustolovine istraživanja egzotičnih predjela u skladu s partijskom linijom.

Nakon nekoliko plodnih godina početkom dvadesetog stoljeća uslijedit će razdoblje stagnacije, a do kraja stoljeća izmjenjivat će se streloviti uzleti i uspavane godine

Slijedi razdoblje Kulturne revolucije (1966. – 1976.) kad su mnogi pisci, ne samo SF-a, bili pod prismotrom, proganjani, zatvarani, a neki i ubijeni (primjerice, do danas ostaje nerazjašnjeno je li Lao She počinio samoubojstvo ili je ubijen). Nakon Maove smrti uslijedit će razdoblje reformi i otvaranja pod vodstvom Deng Xiaopinga u kojem će zakratko procvasti i znanstvena fantastika. Nakon Dengova dolaska na vlast Partija nastoji depolitizirati svakodnevicu i modernizirati ekonomiju zahvaljujući napretku tehnologije, dekolektivizaciji, privatizaciji i priljevu stranih ulaganja. Na književnom planu cvate takozvana književnost reformi (改革文学 gaige wenxue) kojoj je cilj upoznati pučanstvo s prednostima što ih donose reforme. U isto vrijeme SF se vraća svom izvornom poslanju: popularizaciji znanosti. Ye Yonglie piše Malog sveznadara koji putuje u budućnost (小灵通漫游未, 1978.), koji se prodaje u više od milijun i pol primjeraka. Zheng Wenguang, koji je donedavno bio u nemilosti, piše Let do zviježđa Strijelca (飞向人马座, 1979.), priču o trojici tinejdžera koji se pokušavaju vratiti na Zemlju nakon godina lutanja izvan Sunčeva sustava, a 1980. piše priču „Zrcalna slika Zemlje“ (地球的鏡) s elementima kritike Kulturne revolucije. Najpoznatije djelo Tong Enzhenga, „Smrtonosna zraka na Koraljnom otoku“ (珊瑚岛上的死光) iz 1978. priča je o znanstveniku koji se bori protiv sila zla koje se žele domoći napredne tehnologije. Dvije godine poslije po njoj je snimljen prvi SF film u Kini.

U razdoblju Kulturne revolucije (1966. – 1976.) mnogi su pisci, ne samo SF-a, bili pod prismotrom, proganjani, zatvarani, a neki i ubijeni. Nakon Maove smrti uslijedit će razdoblje reformi i otvaranja pod vodstvom Deng Xiaopinga u kojem će zakratko procvasti i znanstvena fantastika

No, to kratkotrajno zatopljenje tijekom kojega su pokrenuti i brojni časopisi brzo je došlo kraju. Pisci ove generacije našli su se na udaru kad su znanstvena zajednica i partijski propagandni organi znanstvenu fantastiku u listopadu 1983. prokazali kao jedan od izvora „duhovnog zagađenja“ (精神污染). Svi časopisi koji su pokrenuti u dobu reformi prestali su izlaziti, osim sečuanske Znanosti i književnosti (科学文艺), koja je uz znatno srezano financiranje preživjela i 1991. postala Svijet znanstvene fantastike (科幻世界), kasnije poznata pod engleskim nazivom Science Fiction World. Premda su mnogi kineski pisci SF-a tih godina zašutjeli, intenzivno se prevodi, a časopis SFW objavljuje strane pisce i opstaje kloneći se kineske političke realnosti. Pisci svih nagnuća oblikuju politički i ideološki okvir reformi kroz razne književne pokrete i intelektualne debate te je sredina osamdesetih na kineskoj kulturnoj sceni doba „kulturne groznice“.

Književna produkcija tih se godina odmiče od didaktične uloge u svrhu spašavanja nacije i pomiče prema artikuliranju individualnog iskustva, odbacivanju mitova i povijesti iz socijalističkog doba. Odjeci tendencija kao što su „magloviti pjesnici“, takozvana „književnost ožiljaka“ koja tematizira traume iz doba Kulturne revolucije i „književnost traganja za korijenima“ koja tematizira manjinsko iskustvo u većinskoj kulturi naroda Han opažaju se i u znanstvenoj fantastici, samo što se ona zbog svoje tradicionalno didaktičke funkcije tomu opire. Ukrštanje mišljenja o političkim, ekonomskim i društvenim pitanjima u književnosti se očituje pojavom avangardnih pisaca kao što su Yu Hua (余华) i Ge Fei (格非), koji ne samo da su odbacivali službenu verziju povijesti i nacionalne mitove, nego su podrivali i razmontirali čitav jezik i diskurs službene povijesti i ljudskog iskustva. Odjeci takvih avangardnih i antididaktičkih tendencija najbolje se vide u priči „Neizmjerna čežnja“ (无边的眷恋) Jiang Yunshenga (姜云生), koja je zajedno s još sedam priča uvrštena u prvu antologiju kineskih SF priča na engleskom jeziku, Science Fiction from China, koju su 1989. sastavili Wu Dingbo i Patrick Murphy.

Literarna futurologija & velika četvorka

Osamdesetih godina, u vrijeme kad su futurologija, kvantna fizika, teorija kaosa, nove metode znanstvenih istraživanja i različiti eksperimenti na polju umjetnosti načeli monolitni ideološki diskurs i otvorili prostor za nove ideje (uključujući i zahtjeve za većom demokratizacijom zemlje koji su nakon tragičnih događaja u lipnju 1989. na Tiananmenu utihnuli), odrasta nova generacija čitatelja SF-a. Tehnološki napredak, nove znanstvene paradigme, uvoz zapadne kulture i novih medija stotinjak godina nakon prvog zlatnog doba krajem dinastije Qing omogućuju uvjete za novo zlatno doba. Kineski SF početkom devedesetih godina uglavnom se vezuje uz već spomenuti časopis SFW, gdje objavljuju i autori koji se danas svrstavaju u „veliku četvorku“: Liu Cixin (rođen 1963.), Wang Jinkang (王晋康, rođen 1948.), Han Song (韩松, rođen 1965.) i He Xi (何夕, rođen 1971.).

Pisci svih nagnuća oblikuju politički i ideološki okvir reformi kroz razne književne pokrete i intelektualne debate i sredina osamdesetih na kineskoj je kulturnoj sceni doba „kulturne groznice“. Književna produkcija tih se godina odmiče od didaktične uloge u svrhu spašavanja nacije i pomiče prema artikuliranju individualnog iskustva, odbacivanju mitova i povijesti iz socijalističkog doba

„Da Liu“ svoj prvi roman Kina 2185. (中国 2185) počinje pisati u proljeće 1989. Spomenuti Mingwei Song to djelo vidi kao najavu novog, subverzivnijeg i refleksivnijeg vala kineskog SF-a, u kojem optimizam i utopijsku viziju odmjenjuju beznađe i distopija, uz mješavinu nacionalističkog i kozmopolitskog duha. Mladi inženjer i književni amater Liu Cixin piše roman koji započinje na Tiananmenu u dalekoj budućnosti. Mladi kompjuteraš obilazi Maov mauzolej koji još postoji 2185., skenira moždane stanice i simuliranu svijest najvećeg sina svoga naroda šalje u kiberprostor, gdje će povesti narod u revoluciju i pomrsiti planove stvarnim vlastodršcima. Nakon što vlasti ugase internet i slome ustanak kiberrepublike, ispostavi se da za ustanak ipak nije bio zaslužan Maov duh, nego obični nezadovoljnik, a roman završava Maovom opomenom da je stremljenje besmrtnosti uzaludno i priznanjem da se pomirio s tim da revolucija nije moguća. Roman koji nazivaju prvim kineskim političkim cyberpunk romanom bavi se zanimljivim pitanjima odnosa demokracije i konzervativizma, stvarnog i virtualnog, političke svijesti, kibernetičkog subjektiviteta, a najavljuje i temu posthumanog svijeta kojom će se Liu Cixin baviti u svojim narednim djelima.

Za razliku od Liu Cixinova „tvrdog“ SF-a, Han Song je više usredotočen na moralna, etička ili religijska pitanja, na (zlo)uporabu moći i tehnologija kao što su umjetna inteligencija, sustavi nadzora, algoritmi i totalna kontrola. Njegov stil često nazivaju kafkijanskim, drage su mu maglovite, mutne slike koje izazivaju jezu i nespokoj, snomorice, gust i nabijen metaforički jezik, nasuprot Liuovoj jasnoći i širokopoteznosti. Krajem osamdesetih piše priču „Svemirski grobovi“ (宇宙墓碑), koja će u Kini izaći tek 1992., nakon što je postala popularna na Tajvanu. Motivi groba, praznine, tame, ništavila, bezdana, kao i fascinacija kanibalizmom te anatomskim detaljima, vežu ga uz Lu Xunovu sliku svijeta kao bezmjerne praznine. Inače, autor je danju zaposlen u kineskoj propagandnoj novinskoj agenciji Xinhua koja svijetu šalje uljepšanu sliku Kine, a noću ispisuje svoju mračnu sliku svijeta, koja je kineskim vlastima uglavnom neprihvatljiva. Uz brojne priče, napisao je i romane 2066: Crvena zvijezda nad Amerikom (čiji se naslov, očigledno, referira na knjigu američkog novinara Edgara Snowa Crvena zvijezda nad Kinom iz 1937. u kojoj izvještava o pothvatima Mao Zedonga)[8] i Crveni ocean (红色海洋, 2004.) te zbirku priča Podzemna željeznica (地铁, 2010.).

Mladi inženjer i književni amater Liu Cixin piše roman koji započinje na Tiananmenu u dalekoj budućnosti: mladi kompjuteraš obilazi Maov mauzolej koji još postoji 2185., skenira moždane stanice i simuliranu svijest najvećeg sina svoga naroda šalje u kiberprostor, gdje će povesti narod u revoluciju i pomrsiti planove stvarnim vlastodršcima

Wang Jinkang, najstariji od „četvorice kraljeva“, u doba Kulturne revolucije bio je među omladinom poslanom na selo da se obrazuje među narodnim masama. Prvu priču, Adamov povratak (亚当回归) iz 1993., objavio je tek u svojim četrdesetima, a poslije je ispisao niz priča i romana u kojima se bavi bioetičkim i biopolitičkim pitanjima. Autor je opsežne svemirske sage Živjeti (活着) u kojoj je slika svemira kudikamo svjetlija nego kod majstora Liua. Zanimljiv je i roman Mravlji život (蚁生, 2007.) o izjalovljenom utopijskom eksperimentu u seoskoj zajednici u doba Kulturne revolucije.

He Xi je najmlađi među njima, zasad sedamnaesterostruki dobitnik najprestižnije kineske nagrade Galaxy (银河奖) i višestruki dobitnik Nebule. Bavi se temama budućnosti makroznanosti, ističe se vještom karakterizacijom likova, a najpoznatiji je po priči o tužnom matematičaru koji je dokučio teoriju koju nitko u njegovu vremenu ne razumije.

Generacija stasala na velikanima

Od 2010-ih godina naovamo stasala je generacija pisaca i spisateljica koja je odrastala čitajući djela nabrojanih velikana. Tu su već spomenuti Fei Dao (rođen 1983.), Chen Qiufan (陈楸帆, rođen 1981.), Zhang Ran (张冉, rođen 1981.), Xia Jia (夏笳, rođena 1984.), Tang Fei (糖匪, rođena 1983.), A Que (阿缺, rođen 1990.) i drugi čije su priče uvrštene u antologije kineskih SF priča Invisible Planets (2016.), Broken Stars i Sinopticon (2021.). Tu je i antologija The Way Spring Arrives (2022.) ženskih i nebinarnih autor(ic)a koju je uredila neumorna popularizatorica žanra na Zapadu poznata kao Regina Kanyu Wang, odnosno kineska spisateljica Wang Kanyu (王侃瑜, rođena 1990.).

Vjerojatno najpoznatija predstavnica žanra je Hao Jingfang (郝景芳, rođ. 1984.), čiji roman Lutalice možemo čitati i u hrvatskom prijevodu Dinka Telećana (Vuković i Runjić, 2023.). Njezina se proza bavi temeljnim pitanjima smisla života i svijesti, kao i etičkim i ekološkim posljedicama tehnološkog napretka. Istražuje posljedice društvene stratifikacije i nagle urbanizacije u suvremenoj Kini, kritizira dehumanizaciju društvenih struktura i rastuće nejednakosti. U antologijskoj priči „Pekinška pregibanja“ (北京折叠), za koju je osvojila nagradu Hugo 2016., Hao zamišlja grad koji se doslovce fizički pregiba kako se stanovnici triju različitih zona i pripadajućih klasa ne bi nikad morali sresti. Naizmjenično nastanjuju skučen životni prostor, zaokupljeni svaki svojim brigama, tek se ponekad netko provuče kroz kakvu pukotinu u pregibima zbog koristoljublja ili ljubavi. Dokle god vlada harmonija, vlasti smatraju svoj eksperiment uspjelim.

Sinotopija

SF, kratica koja bi mogla stajati i za science fiction i za speculative fiction, nameće se kao savršena književna forma za dočaravanje neuhvatljive, otuđene, neizvjesne i nepredvidive kineske stvarnosti. U kineskom novom valu SF-a oblikovala se takozvana Sinotopija (中托邦), virtualni oblik Kine, fiktivna nestvarnost koja pronicljivo govori o nedefiniranim i nejasnim stvarnostima, u kojima imaginacija preispisuje ono što je stvarno u čudovišnu smjesu snova i snomorica. Književnost koja prikazuje grozomorno, katastrofalno, apokaliptično naličje moderniteta podriva izvjesnost nacionalnog plana reformi, napretka i čvrste istine. No u isto vrijeme globalni uspjeh žanra nije mogao proći neopaženo, teško je vlastima u njemu ne vidjeti potencijal za soft power koji bi služio nacionalnim interesima, kao što se u kineskim prilikama počesto događa (vidi slučaj najpoznatijeg kineskog konceptualnog umjetnika Ai Weiweija).

U kineskom novom valu SF-a oblikovala se takozvana Sinotopija,virtualni oblik Kine, fiktivna nestvarnost koja pronicljivo govori o nedefiniranim i nejasnim stvarnostima, u kojima imaginacija preispisuje ono što je stvarno u čudovišnu smjesu snova i snomorica

U ovim gabaritima nipošto nije moguće prikazati fenomen kineskog SF-a u svoj njegovoj kompleksnosti. Morali bismo se, za početak, pozabaviti pitanjem što je „kineski“ SF, spada li u njega samo znanstvenofantastična književnost napisana u NR Kini ili treba uključiti Tajvan, Hong Kong i dijasporu, kao i pitanjem što nam to specifično kinesko taj žanr donosi. Morali bismo u kineskom kontekstu razjasniti počesto mutne granice između SF-a kao književnosti „spoznajne začudnosti“, kako je naziva Suvin, i drugih „nespoznajnih“ bliskih žanrova kao što je fantasy. Morali bismo se dotaknuti i fandoma te uključiti fanovsku prozu, koje je najpoznatiji predstavnik Baoshu (宝树), čiji je dodatak trilogiji Tri tijela blagoslovio Liu Cixin lično. Za takav kozmički zahvat morali bismo biti ambiciozni barem koliko je gospar Liu u svojoj bezobrazno megalomanskoj trilogiji. Vjerojatno bismo u tom slučaju morali pristati na slične kompromise kakve pravi on, pa bi nas sasvim moguće, kao i njega, prozivali da su nam protagonisti samo ugrubo naznačeni, svedeni na karikature u zbrzanim i plošnim, mjestimično susramno banalnim opisima. Kad bih mogla jamčiti da ću se iskupiti barem približno spektakularnom prostorvremenskom epopejom koja završava pobjedom književnosti i pripovijedanja u kozmičkoj mračnoj šumi koja se svela na dvije uboge dimenzije, možda bih se u taj pothvat upustila, no zasad ću ipak priznati poraz i ostaviti ovaj kratki prikaz fenomena u nabačajima, neka posluži kao poticaj za daljnje proučavanje žanra, prevođenje novih naslova ili naprosto kao nagovor na čitanje. Riječima Darka Suvina, ekstrapolacija se valja čuvati, a „prema SF se ne treba ophoditi kao prema proročici: ne treba je okruniti kada je naizgled uspješna niti smaknuti kada je naizgled neuspješna.“[9] Zato ne treba očekivati da ćemo u kineskom SF-u pronaći odgovore i osloboditi se nepodnošljive neizvjesnosti u distopijskoj postljudskoj stvarnosti koja nas je snašla, no možda nam zbližavanje s nekim dalekim tuđinama može ublažiti bojazni od onih koje nas salijeću iz blizine.

Tekst je dio serijala „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.

[1] Ovih je dana tako objavljeno Microsoftovo istraživanje koje tumače i prevoditelje još jednom stavlja na prvo mjesto najugroženijih profesija. A ovoga ljeta na snagu je stupio Akt o umjetnoj inteligenciji na užas i konsternaciju čak četrdeset europskih organizacija kulturnog sektora.

[2] Hannah Arendt, Vita activa, prev. Mirjana Paić-Jurinić i Višnja Flego, „August Cesarec“, Zagreb, 1991., str. 12–13.).

[3] Isto, str. 7.

[4] Darko Suvin, Metamorfoze znanstvene fantastike: o poetici i povijesti jednog književnog žanra, Profil multimedija, Zagreb, 2010., str. 35.

[5] Prvi dio trilogije s engleskoga je preveo Mirel Komad (2021.), a druga dva dijela s kineskoga Katarina Penđer (2021. i 2024.), sve u izdanju naklade Vuković i Runjić.

[6] O uzrocima zaostajanja kineske znanosti u odnosu na modernu zapadnu znanost vidi više u važnoj knjizi glasovitog sinologa Josepha Needhama Kineska znanost i Zapad: velika titracija, u nas objavljenoj 1984. u izdanju Školske knjige i prijevodu Branke Žodan.

[7] Vidi i njegovu studiju Fear of Seeing: A Poetics of Chinese Science Fiction iz 2023. u kojoj razmatra Lu Xunov Dnevnik luđaka (u nas objavljen u „Književnoj smotri“ broj 138 iz 2005. u prijevodu Vesne Crnolatac-Janjić) kao začetak kineskog SF-a i nadahnuće subverzivnom valu kineskog SF-a u 21. stoljeću.

[8] Koju možemo čitati i u hrvatskom prijevodu Krunoslava Poljaka iz 1971. u izdanju naklade „Otokar Keršovani“ iz Rijeke.

[9] Suvin, str. 68.

II.
a)
Stimulacije će se dodijeliti autorima za djela izvorno napisana na hrvatskom jeziku koja su se u 2023. i 2024. godini istaknula svojom književnom kvalitetom, estetskim dosezima i inovativnošću, ali i odjecima kod čitateljske publike što se očituje po broju prodanih primjeraka, većem broju posudbi u knjižnicama, predstavljanjima na manifestacijama te prikazima u medijima. Posebna će se pozornost posvetiti djelima mlađih autora te djelima koja su već dobila književne nagrade kao i onima koja su pohvaljena od strane kritike i znanstveno-stručne zajednice.
b)
Stimulacije će se dodijeliti prevoditeljima za književne prijevode na hrvatski jezik koji su se u 2023. i 2024. godini istaknuli svojom književnom kvalitetom, estetskim dosezima, inovativnošću, prevoditeljskom vještinom i  jezičnom virtuoznošću.
Prevoditeljima će se stimulacije dodijeliti za nove prijevode književnih djela koja predstavljaju opća kulturna dostignuća s naglaskom na prijevodima vrijednih književnih djela koja nisu prije bila prevođena na hrvatski jezik, a predstavljaju važan dio svjetske književne baštine.
Posebna će se pozornost posvetiti književnim prijevodima mlađih prevoditelja te onim prijevodima koji su već pohvaljeni od strane kritike i znanstveno-stručne zajednice.
Stimulacije će se dodjeljivati prevoditeljima s naglaskom na kvaliteti prijevoda, a ne samo na  relevantnosti izvornog književnog djela.

II.
a)
Autorima književnih djela dodijelit će se do 20 stimulacija u sljedećim kategorijama:
• knjiga proze (roman, knjiga priča, esej)
• zbirka poezije
• strip i knjiga za djecu i mlade
Stimulacije se neće dodjeljivati za publicistička, znanstvena i stručna djela.
Pojedinačna stimulacija sastoji se od novčanog iznosa od 2.000,00 € neto koji se dodjeljuje autoru odabranog djela.
Ako se dodjeljuje za djelo više autora stimulacija se može podijeliti na više dijelova (npr. pisac teksta i ilustrator).  Za svako se djelo po dogovoru prijavljuje samo jedan od autora koji će kasnije sa suautorima podijeliti eventualno dodijeljenu stimulaciju.
Suatori obavezno moraju biti navedeni na knjizi.
b)
Prevoditeljima će se dodijeliti do 10 stimulacija za književne prijevode sa suvremenih jezika u sljedećim kategorijama:

• knjiga proze (roman, knjiga priča, esej)
• zbirka poezije
• strip i knjiga za djecu i mlade

Stimulacije se neće dodjeljivati za prijevode publicističkih, znanstvenih i stručnih djela.
Stimulacije se neće dodjeljivati za prijevode s trećih jezika, odnosno za prijevode s jezika na kojima prevedeno književno djelo nije originalno napisano niti za izdanja na kojima nije jasno istaknuto ime i prezime prevoditelja.
Pojedinačna stimulacija sastoji se od novčanog iznosa od 2.000,00 € neto koji se dodjeljuje odabranom prevoditelju odabranog djela.
Ako je za stimulaciju odabrano književno djelo koje je prevelo više prevoditelja, stimulacija se može podijeliti na više dijelova (za svako se djelo po dogovoru prijavljuje samo jedan od prevoditelja koji će kasnije s koprevoditeljima podijeliti eventualno dodijeljenu stimulaciju).
Svi koprevoditelji moraju biti navedeni na knjizi.

III.
Prijavljena djela ocjenjivat će se u dva kruga.

Prvi dio ocjene temeljit će se na brojčanim pokazateljima vezanima za dosadašnju recepciju (nagrade, sudjelovanje na književnim manifestacijama i festivalima te odjek kod kritike) i to prema sljedećoj bodovnoj ljestvici:

• za svaku osvojenu domaću i međunarodnu književnu (uključujući i prevoditeljske) nagradu autoru se dodjeljuju po dva boda
• za svaki ulazak u uži/širi izbor za relevantnu domaću i međunarodnu književnu (uključujući i prevoditeljske) nagradu autoru se dodjeljuje po jedan bod
• za svaku relevantnu književnu kritiku i/ili prikaz u medijima kojim se obrazlaže književno-estetska vrijednost djela autoru se dodjeljuje po jedan bod
• za svaki autorski nastup na književnom domaćem ili međunarodnom festivalu/manifestaciji na kojima se predstavlja prijavljena knjiga autoru se dodjeljuje po jedan bod

Za iste kritike koje su prenesene u više medija bodovi se mogu računati samo jednom.
Bodovi koji se dodjeljuju laureatima i kandidatima koji su ušli u širi ili uži izbor za nagradu mogu se računati samo jednom (npr. dobitnik nagrade ne dobiva posebne bodove za ulazak u širi i u uži krug za istu nagradu).

Zbog manjeg broja nagrada za prevoditelje te zbog nedostatka relevantnog kritičkog prikazivanja prijevodnog stvaralaštva u medijima, kao i zbog naglaska na predstavljanju djela i njegovog autora, a ne samog prijevoda, prilikom sudjelovanja na festivalima i manifestacijama, prvi dio ocjene za djela prijevodne književnosti temeljit će se ponajprije na dostavljenoj stručnoj recenziji prijevoda.

Drugi dio ocjene temeljit će se na ocjeni posebno formiranog povjerenstva sastavljenog od predstavnika:

• Društva hrvatskih književnih prevodilaca,
• Društva hrvatskih književnika,
• Hrvatskog društva pisaca,
• Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade,
• Ministarstva kulture i medija,

koji će se u vrednovanju pristiglih djela voditi najvišim estetskim kriterijima.
Po završetku oba kruga vrednovanja prijedlog za dodjelu stimulacija autorima za najkvalitetnija ostvarenja na području književnog i prevoditeljskog stvaralaštva uputit će se ministrici kulture i medija koja će na temelju dostavljenog prijedloga donijeti odluku o dodjeli stimulacija.

IV.
Za prijavu svake pojedinačne knjige potrebno je ispuniti posebnu e-prijavnicu koja će sadržavati podatke o autoru, odnosno prevoditelju te podatke o djelu koje se prijavljuje na temelju kojih će se izračunati prvi dio ocjene (u posebnoj tablici prilažu se: podaci o dodijeljenim nagradama, sudjelovanju na festivalima i objavljenim kritikama). Objavljeni prikazi i kritike te dokazi o sudjelovanju na festivalima prilažu se također elektroničkim putem uz e-prijavnicu u posebnom folderu (pojedinačne se kritike, poveznice i drugi materijali slože u folder koji se učita u prijavnicu).

Za prijevodna djela prijavitelji su dužni dostaviti recenziju prijevoda relevantnog stručnjaka. Potpisana recenzija (od 2 do 5 kartica) prilaže se također u elektroničkom obliku uz e-prijavnicu.
Ako za objavljena djela na hrvatskom jeziku ne postoji objavljeni prikaz ili kritika koja se obavezno dostavlja u prilogu eprijavnice, prijavitelj je dužan dostaviti potpisanu recenziju relevantnog stručnjaka.
Djela za koja nije dostavljena nijedna kritika ili poveznica na objavljeni prikaz u relevantnoj publikaciji te za koja nije elektroničkim putem dostavljena potpisana recenzija (od 2 do 5 kartica) neće se uzimati u razmatranje.

Knjige, koje se prijavljuju na Javni poziv, dostavljaju se u elektroničkom obliku (završni prijelom u pdf-u) prilaganjem uz e-prijavnicu ili fizički u 5 primjerka Ministarstvu kulture i medija, Zagreb, Runjaninova 2 s napomenom: Za dodjelu stimulacija za najbolja ostvarenja na području književnog i prevoditeljskog stvaralaštva za 2023. i 2024. godinu, s obaveznom naznakom kategorije za koju se djelo prijavljuje te naznačivanjem jezika s kojeg je djelo prevedeno.
Prijave za koje nisu dostavljeni primjerci knjiga u elektroničkom ili fizičkom obliku neće se uzeti u razmatranje.
Primjerci knjiga pristiglih na Javni poziv neće se vraćati podnositeljima.

V.
Rok za podnošenje prijava je 30 dana od dana objave Javnoga poziva.
Rezultati Javnog poziva objavit će se na mrežnim stranicama Ministarstva kulture i medija, a stimulacije će se isplatiti na račun autora/prevoditelja naveden u e-prijavnici.

1. „Nagrada Iso Velikanović“ dodjeljuje se kao nagrada Ministarstva kulture i medija za najbolja ostvarenja u području književnog prevodilaštva.

2. Nagrada se dodjeljuje kao:

2.1. godišnja nagrada prevoditeljima koji su državljani Republike Hrvatske za djela koja su u njihovu prijevodu bila objavljena u 2024. godini.

2.2. nagrada za životno djelo istaknutim prevoditeljima koji su svojim prevoditeljskim radom obilježili vrijeme u kojem su djelovali i čiji rad čini zaokruženu cjelinu, a njihova djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske.

3. Prijedloge za dodjelu „Nagrade Iso Velikanović“ mogu podnijeti građani, udruge građana, ustanove, trgovačka društva, tijela državne vlasti, tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave, vjerske zajednice i druge osobe.

4. Prijedlog za svakog kandidata treba sadržavati:

1. životopis i bibliografiju kandidata
2. za godišnju nagradu – stručnu recenziju prijevoda i jedan primjerak knjige u tiskanom obliku, završni prijelom u PDF-u te tekst izvornika u PDF-u
3. za nagradu za životno djelo – temeljito obrazloženje prijedloga.

5. Prijedlozi sa svom traženom dokumentacijom dostavljaju se isključivo u elektroničkom obliku na adresu NagradaIsoVelikanovic@min-kulture.hr, a primjerak knjige osobno ili poštom na adresu Ministarstva kulture i medija, Zagreb, Runjaninova 2, s naznakom: Prijedlog za „Nagradu Iso Velikanović“.

6. Rok za dostavu dokumentacije je 14. veljače 2025. Sve prijave pristigle izvan tog roka neće biti razmatrane.

Seriju virtualnih izložbi Internacionala naslovnica u našoj Galeriji posvetili smo predstavljanju stranih izdanja autora/ica uvrštenih u antologiju Područje signala: Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020. priređivačice Jagne Pogačnik. U ovoj, sedmoj po redu virtualnoj izložbi predstavljamo inozemna izdanja i prijevode romana Hotel Zagorje Ivane Bodrožić.

Roman je izvorno objavljen 2010. godine u nakladi Profila. Priča o odrastanju u prognaništvu, ispisana iz vizure djevojčice koja je kao devetogodišnjakinja morala napustiti Vukovar, osvojila je čitateljsku publiku i kritiku te prevedena na desetak jezika. Roman je nagrađen nagradama „Kiklop“, „Kočićevo pero“, „Josip i Ivan Kozarac“ i „Prix Ulysse“ (Francuska, Korzika). Kazališna predstava po motivima romana postavljena je 2020. u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu, kao autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić.

Serija Internacionala naslovnica omogućava komparativni uvid u likovna rješenja naslovnica različitih dizajnera/izdavača/nacija i njome želimo skrenuti pažnju na inozemnu recepciju domaćih autora/ica i njihovu vidljivost u „svjetskoj književnoj republici“. Valja imati na umu da je i dizajn naslovnice sa svim njezinim elementima (tipografija, ilustracija, odabir boja…) svojevrsno kulturološko prevođenje. Zanimljivo je također promotriti kako se isti naslov prevodi na različite jezike, jer nekada ga je nemoguće zadržati u originalu pa ga izdavači mijenjaju i prilagođavaju svojim kulturnim kontekstima. Ovom serijom želimo skrenuti pažnju na inozemnu recepciju domaćih autora/ica i njihovu vidljivost u „svjetskoj književnoj republici“.

Virtualnu izložbu naslovnica romana Hotel Zagorje pogledajte na sljedećoj poveznici.

Uživajte u internaslovnicijali!

Pogledajte i druge priloge iz serije Internacionala naslovnica, izbor inozemnih izdanja romana Adio kauboju Olje Savičević Ivančević, Naš čovjek na terenu Roberta Perišića i Dvori od oraha Miljenka Jergovića, Sedam strahova Selvedina Avdića, Osmi povjerenik Renata Baretića te Uhvati zeca Lane Bastašić.

Seriju virtualnih izložbi Internacionala naslovnica u našoj Galeriji posvetili smo predstavljanju stranih izdanja autora/ica uvrštenih u antologiju Područje signala: Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020. priređivačice Jagne Pogačnik. U ovoj, šestoj po redu virtualnoj izložbi predstavljamo inozemna izdanja i prijevode romana Uhvati zeca Lane Bastašić. Izvorno objavljen u Beogradu 2018., ovaj se roman vrlo brzo premetnuo u regionalnu uspješnicu. Bio je u najužem izboru za NIN-ovu nagradu 2019., a 2020. godine nagrađen je Nagradom Europske unije za književnost. Roman je u međuvremenu doživio više regionalnih izdanja te je preveden na 18 jezika.

Serija Internacionala naslovnica omogućava komparativni uvid u likovna rješenja naslovnica različitih dizajnera/izdavača/nacija. Valja imati na umu da je i dizajn naslovnice sa svim njezinim elementima (tipografija, ilustracija, odabir boja…) svojevrsno kulturološko prevođenje. Zanimljivo je također promotriti kako se isti naslov prevodi na različite jezike, jer nekada ga je nemoguće zadržati u originalu pa ga izdavači mijenjaju i prilagođavaju svojim kulturnim kontekstima. Ovom serijom želimo skrenuti pažnju na inozemnu recepciju domaćih autora/ica i njihovu vidljivost u „svjetskoj književnoj republici“.

Virtualnu izložbu naslovnica Uhvati zeca pogledajte na sljedećoj poveznici.

Uživajte u internaslovnicijali!

 

Pogledajte i druge priloge iz serije Internacionala naslovnica, izbor inozemnih izdanja romana Adio kauboju Olje Savičević Ivančević, Naš čovjek na terenu Roberta Perišića, Dvori od oraha Miljenka Jergovića, Sedam strahova Selvedina Avdića te Osmi povjerenik Renata Baretića.

„Prvi moji susreti s arapskim jezikom bili su kraj bašte hotela Moskva na beogradskim Terazijama, gde su, u mom ranom đačkom dobu, sedeli prvi arapski studenti u Jugoslaviji, pili kafu i razgovarali. Taj zvuk mi je bio opčinjavajući. Utom su stigle i Priče iz 1001 noći u prevodu Marka Vidojkovića s ruskog (onom koji je potom i kroatizovan), i neki pričljivi deda-ujka bivši ambasador u Siriji…“, započeo je o svojoj zavidnoj prevoditeljskoj karijeri Srpko Leštarić (rođ. 1949.), cijenjeni srpski arabist, u razgovoru koji smo vodili preko emaila, za ovaj prvi u nizu članak u sklopu projekta Književne domovine europskih imigranata, kojim želim istraživati književnosti i jezike zemalja iz kojih nam pristižu izbjeglice i migranti, odraze vanjskih i unutarnjih migracija u njihovim tekstovima, te migracije s tih područja u tekstu općenito.

Prijevodi Srpka Leštarića tako pokrivaju geografski i kulturni prostor Sirije, Iraka, Egipta, Palestine, s time da mi je dao do znanja da sam neke zemlje i preskočila. Leštarić isključivo sâm nalazi djela koja će prevoditi, što je po njegovu mišljenju dobrim dijelom posljedica slabijeg uvida u arapsku književnost među srpskim izdavačima. Svoje prijevode oprema kompletnim kritičkim aparatom i tek potom smišlja kome će ih ponuditi. Među glavnim izdavačima Leštarićevih knjiga su Clio, Službeni glasnik, Geopoetika, Laguna i bivša Narodna knjiga, a trenutno mu se primiče odluka, rekao mi je, o tome kome će povjeriti objavljivanje prijevoda Priča iz 1001 noći, jer to mora biti netko od najboljih. Smatra ozbiljnim izdavačkim propustom što se nitko od većih izdavača nije ponudio da kakvim-takvim predujmom podrži rad na tom kapitalnom prijevodu, financira nabavku izvornika i prateće literature i unaprijed ponudi studiozan grafički dizajn, ali zasad u Srbiji o takvim stvarima, rekao mi je Leštarić, nitko, očito, ni ne razmišlja.

Leštarić prevodi samo ona književna dela koja mu se veoma dopadnu – luksuz koji si je mogao dopustiti jer je živio od poslovnog prevođenja. „To dopadanje mora biti i u domenu koncepta, i u domenu stila i izraza, kako kod romana, tako i kod zbirki priča“, rekao mi je. „Svoje izbore formiram sam, bilo da su iz pera jednog ili više autora. Književnu ili političku relevantnost dela stavljam iza estetskih kriterija, a popularnost u zavičaju autora ili prevođenost u svetu na sam kraj reda. E sad, može se uočiti da ugledne međunarodne nagrade arapskim piscima uglavnom stoje u slozi s mojim kriterijima, ali tu i ne treba nikakve pomoći.“

U Alepu 1974.

Kako je sve počelo?

Kad sam maturirao 1966., opredelio sam se za studije na Fakultetu političkih nauka jer je taj tek osnovani fakultet otvarao perspektivu za rad u žurnalistici i diplomatiji i – nudio izbor arapskog kao jednog od dva obavezna strana jezika, tada na III. i IV. godini. (To je bila Kardeljeva uviđavna direktiva glede ciljeva nesvrstanog pokreta, koju se niko nije usudio ismejati, mada su stare univerzitetlije znale da je učenje arapskog u okviru drugih studija moguće koliko i put do Jupitera.) Kad se, dakle, posle prve dve godine pokazalo da od arapskog tu neće biti ni „A“, upisao sam se 1968. na Filološki fakultet. No, posle junskih gibanja te godine shvatio sam da tek sad nipošto neću u partiju, da mi u politici, dakle, nema budućnosti, pa sam FPN napustio, a okrenuo se jezicima. I odmah sam znao da će jezici biti moj život. Nažalost, prof. Fehim Bajraktarević umro je već prve zime, poduku su preuzeli njegovi asistenti, a i ja sam bio sklon svojim putevima. I tako – eto mene početkom 1974. u Alepu, sa suprugom, mladom studentkinjom prava, i s našom bebom.

Ali prije vašeg posvećivanja arapskom, tu je bio i japanski, zar ne? Kako to da je arapski ipak prevagnuo?

Da, Hiroyasu Honda, koji je u Beogradu studirao jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik, i ja preveli smo u tandemu i objavili u eminentnim beogradskim časopisima nekoliko blokova savremene japanske poezije. Do tada je samo Vladimir Devide objavio svoju zbirku prevoda haiku pesama s originala na hrvatski, pa smo mi zbilja bili pioniri, tim pre što smo i od proze preveli veličanstvenu Mišiminu priču More i večernja rumen (Umi to yûyake), koju je autor sam ocenio kao svoj „najizbrušeniji brilijant“. Tada su mi prof. Dejan Razić i H. H. izradili japansku stipendiju jer sam brzo napredovao, a divni profesor Razić je sanjao da što pre dobije asistenta. Ali meni je i arapski išao dobro, tu sam već bio došao do potkraj studija i morao sam otići da provedem bar godinu dana među Arapima. To nije moglo da čeka, stipendija je mogla.
Nije meni ništa u arapskom bilo ni bliže ni zanimljivije nego u japanskom, zavoleo sam bio oba ta jezika, ali život je terao po svome: u međuvremenu sam postao otac pa kad sam se vratio iz Sirije, shvatajući da sada ne mogu ići na kraj sveta za još znanja, zahvalio sam se i oslobodio stipendiju, u Japan je otišao drugi, a ja u vojsku da bih potom odmah našao i posao zahvaljujući arapskom, tj. bez „veze“. U Energoprojektu ću tada za učitelja imati mr. Jovana Kuzminca, potonjeg prevodioca Ibn Arabijevih Dragulja mudrosti.

Zlatno doba Istoka

Putovali ste Bliskim istokom u za takve pothvate zlatnom dobu. Biste li danas mogli zamisliti jedno takvo putovanje? Možete li nam ispričati neke anegdote s njega? Jeste li se našli u kakvim opasnim situacijama?

Tih 1960-ih i 1970-ih po svetu se moglo lagodno putovati autostopom, pa sam i ja godinama praktikovao to – u vidu zanata. Ništa mi nije bilo zapucati iz Beograda u Zagreb, Mostar, na more ili nekud u Evropu. Jugoslovenima vize nisu trebale gotovo nigde. Za put do Amsterdama je standardno trebalo tri dana, a svugde na Zapadu mlađani putnik je mogao naći posla i za dan-dva zaraditi troška bar za nedelju dana. Spavalo se pod vedrim nebom, van gradova i u njima, ili u jeftinim omladinskim hostelima. Hranilo se skromno, nešto se moglo i ubrati po njivama i šumama, vraćali smo se kućama izmršaveli, ali srećni, bogatiji za viđeni svet. U Poljskoj su čak imali uglednu autostopersku organizaciju. Ako ste bili esperantista, ili kakav-takav šahista, mogli ste u svakom gradu računati na besplatno prenoćište, a ako ste umeli nešto i da svirate, nasušni hleb vam je uvek bio obezbeđen. Neki su moj put od mesec i po dana u leto 1970. po celoj Siriji i Libanu s nekih 50 dolara u džepu smatrali za veliku avanturu, ali nisu bili u pravu. Moglo se svuda ići, kako kroz Evropu, tako i diljem Orijenta, sve do Indije i dalje. Danas je to nezamislivo – nije tako ni usred Evrope, a kamoli na Srednjem istoku.
Evo jednog doživljaja dostojnog priče, iz planinske granične postaje na jugu Turske. Pošto sam tu stigao kad je već padalo veče, nagovorili su me da tek ujutru pređem u Siriju. Zadržali su me i na svojoj skromnoj večeri, a čim smo večerali, jedan grmalj od carinika, Arapin – živalj je tu pretežno arapski – izvadi trščanu frulu. Braneći ugled jugoslovenskog folklora, ja iz ranca izvadim klarinet. Našlo se i malo mastike i sedeljka je potrajala, potom sam ja našao sebi lep proplanak među jelama, zavukao se u vreću i zaspao. Probudio sam se sa sunčevim rođenjem, ali ne od sunca – probudilo me je krckanje grančica. Neko je hodao okolo. Bio je to frulaš, kojem se smena završila, ali nije otišao kući s dežurstva. Kao da se izvinjava, rekao je: „Znaš, ovde leti ima na drveću zmija, pa kad grane sunce neki put padnu u travu. Ali spavaj ti još, slobodno, biću ja tu!’“

Kakav je bio Alepo nekad? Jeste li se ikada poslije vratili u taj grad? Njegujete li prijateljstva s Alepljanima?

U Alepu sam bio sa ženom i ćerkicom, kojoj je bilo 6 meseci kad smo stigli tamo. Ali počev od puta Orijent ekspresom do Istambula, potom autobusom do Alepa, sve je bilo o našem ruhu i kruhu: kako nismo bili u partiji ni ja ni otac, ni tast, niti sam bio pripadnik islamske verske zajednice, nisam se ni trudio da tražim stipendiju, pa sam se morao postarati da sam skuckam parice za tu studijsku godinu. No, u Alepu je život bio jeftin a prepun divota. Svet bistar i druželjubiv, mladog društva do mile volje i među hrišćanima i među muslimanima, najbolja kuhinja na svetu, sam grad sav od žutog peščara, lepih fasada i balkona, zgrade na skverovima kao Kolumbove lađe – to im je ostalo od Francuza, a na sve strane imate i ponekog dečjeg lekara koji je studirao u Jugi pa neće da vam naplati pregled za dete… I – ono što nemate nigde drugde u arapskom svetu, samo u Siriji: tu i nepismen čovek ume da govori književnim standardom bar dva minuta!
Sin mi je takođe završio arapski, njega sam poslao 2004. u Damask, ali ni on nije propustio otići do Alepa i obići moje stare prijatelje. Ja sam navraćao u Alep kad god sam mogao, a ti dočeci tamo bili su slavni! Potom, 2012, zvao sam kćeri svog tamošnjeg druga da se sklone, ali su oni nekako pregurali i bez mene, devojke su ostale u Siriji.

Neki su moj put od mesec i po dana u leto 1970. po celoj Siriji i Libanu s nekih 50 dolara u džepu smatrali za veliku avanturu, ali nisu bili u pravu. Moglo se svuda ići, kako kroz Evropu, tako i diljem Orijenta, sve do Indije i dalje. Danas je to nezamislivo – nije tako ni usred Evrope, a kamoli na Srednjem istoku

Arapska narodna priča

Čitala sam da ste preveli i nekoliko kraćih književnih tekstova na arapski. Prevodite li srpsku književnost na arapski, kakvi su planovi? Ako da, o kojim se autorima radi i kako teče prevoditeljski proces u tom smjeru? Je li teži ili lakši od prevođenja s arapskog na srpski?

Toga je bilo veoma malo. O tržištu za srpsku kratku priču i njenoj prihvaćenosti u arapskom svetu ne može biti govora jer je od Bagdada do Rabata i od Alepa do Kartuma niko ne prevodi. Sporadični pokušaji su retki, vrlo različiti po uspešnosti i rastureni po periodici. Ja sam preveo nekolike Borgesove sasvim kratke proze i objavio ih u novinskim kulturnim rubrikama u Kuvajtu, priču “Noć pod Kosmajem” mog pokojnog druga i velikog putnika Mome Dimića u jednom bagdadskom književnom listu, veći broj sasvim kratkih priča mladih jugoslovenskih pisaca prezentirao sam čitanjem na jednom književnom skupu u Bagdadu i, najzad, deset dramoleta moga sina Vrsana uradio sam po pozivu na jednoj prevodilačkoj radionici u Sofiji i to je objavljeno u Kairu u zborniku sa simpozijuma.
Naravno, prevođenje na strani jezik je nešto sasvim drugo. Često nije lako ni za ljude koji su od detinjstva bilingvalni, jer njima obično nisu oba smera jednako „razrađena“. Ima tu i tamo ozbiljnih pisaca koji su sami prevodili svoja dela, kao, recimo Halil Džubran. Mimo takvih situacija, prevod na strani jezik može ići lako jedno vreme, ali kad zapne, onda je teško naći izlaz! Kad sam nadobudno pokušao da prevedem Andrićev Most na Žepi, odustao sam posle dve trećine… Ali sam preveo više knjiga stručnih prevoda, to ide, teče samo, kao voda! Jer nema stilskih začkoljica, sve je u terminologiji.

Autor ste i traduktološkog eseja The Language and Translation of Arab Folktales koji je uvršten u standardnu literaturu arabističkih katedri na više svjetskih sveučilišta. Kakav je jezik arapske narodne priče, i kako je prevoditi ih na srpski? Morate li posezati za arhaičnijim jezikom, ili radije birate suvremeni izričaj? Koliki je utjecaj arapske priče na tradicije naše regije, i na našu književnost općenito? (Tisuću i jedna noć je nezaobilazan primjer.)

Arapski jezik odlikuje izražen diglosijalni rascep na književni standard i govorne dijalekte. Književnim jezikom, koji se bazira na kuranskom standardu, jedini se uči u školi i na kojem se jedino čita i piše, nikad nije spontano govorio nijedan Arapin, a govorni dijalekti se i od njega i među sobom razlikuju i u leksici, i u fonetici i u sintaksi. Kad su na većoj geografskoj distanci, uzajamno su teško sporazumljivi. A usmena književnost nastajala je samo na njima, što ta dela čini nečitljivim za većinu stranih arabista. Oko te ose vrti se glavnina moga pisanja o arapskom jeziku u mojim pogovorima i drugde. Dosad sam objavio šest zbirki arapskih narodnih priča, sedma, od opscene iračke građe, već dugo čeka, a pristiže i osma, od palestinske. Koliko sam mogao videti, od kolega u svetu koje se bave prevođenjem usmene arapske književnosti, niko nije objavio više od dve zbirke.
Jezik arapske narodne priče je tečan, kao i kod svekolike usmene književnosti, ma gde u svetu, pa ga je, kad ga znate, lako pretakati u svoj. Naravno, još je važnije dobro poznavati jezik i stil usmene književnosti u jeziku na koji prevodite, to je uvek glavno. Morate stalno posezati za izvornim izrazom vaših narodnih priča, ali arhaizme morate uzimati vrlo obazrivo. Kad prevodite usmenu književnost, vi se služite, zapravo, prevarnim jezičkim sredstvima da tim podražavanjem ugodite epski izraz na jeziku prevoda. Ako vam prevara pođe za rukom, to vam daje dobru podlogu za šire čitalaštvo, ali vam uvek ostaje nedosanjan san da različite pokrajinske govore prevedete različitim govorima svoga jezika. Za to postoji samo jedno rešenje – više prevodilaca istog teksta. A toga kod nas nema, i neće, po prilici, ni biti.
Uticaj arapske usmene proze na pripovetke južnoslovenskih naroda verovatno je ogroman, pošto se često uočavaju zajednički sižei i motivi, od kojih su arapski najčešće stariji. Ali to treba da prouče i dokažu folkloristi od zanata, a ja u svojim pogovorima mogu samo ukazati na zajedničke crte, što uglavnom i činim.

Tisuću i jedna noć u 282 noći

Vi ste spomenuli Tisuću i jednu noć. Da, u tom veličanstvenom zborniku, bez čijeg spominjanja jedan Borges nije bio u stanju napisati ni deset strana teksta, ima primera u kojima bi se mogle otkriti veze naše pripovedne proze i tih priča, ali je to zasad samo ovlašno konstatovano, i samo iz arabističke branše (Nevena Krstić, „Zajednički motivi u 1001 noći i u Vukovoj zbirci narodnih pripovedaka i pesama“, Prilozi za orijentalnu filologiju 18-19/1973), ne iz etnološko-folklorističke. Tek kad za godinu-dve dođe moj prevod 1001 noći s prvog arapskog kritičkog izdanja iz 1984. (uz dodatak većeg broja probranih drugih priča iz tzv. kompletnih redakcija s kraja 19. v.) moći će da se dosledno pristupi tom zadatku, mada tu može poslužiti i integralni prevod kairske redakcije na bosanski mog fakultetskog „klasića“ Esada Durakovića iz 1999. Nemojte gledati na evropske prevode 1001 noći od početka 18. stoleća na dalje, jer oni su uticali uglavnom na konačno formiranje ogromnog arapskog zbornika koji dotad nije ni postojao u tom obliku – izvorno, 1001 noć sastojala se od samo 282 noći i bila je više-manje na narodnom jeziku: sve ostalo je naknadno pabirčeno, falsifikovano, prevođeno na onaj „književni dijalekat“, a deo toga je i književno slab ili je čisto lokalnog značaja. Zato se moramo usredsrediti na autentične arapske narodne priče, bajke, basne, legende i gradske novele koje se nalaze u dijalekatskim zbirkama kao što su one koje sam ja preveo, jer ta građa najviše odgovara zadatku otkrivanja međusobnih veza. Bar zasad niko drugi „u regionu“ nije se time bavio, ali tako je kako je.

Koliko su povijesno stare pjesmice, bajalice i uspavanke u knjizi Lađe moga srca po žednoj vodi plove – Male dečje pesme mesopotamskih Arapa (2017.)? Ima li tu dosta rime, aliteracije i asonance, igri riječima i kako ste to uspijevali prevesti na srpski? S kojim ste se sve izazovima susretali kod ovog konkretnog djela?

Te „pesmice“ su sasvim savremene, mada nam stižu iz pravremena. Takva je priroda svih na svetu uspavanki, gugutaljki, tašunaljki, cupaljki, bajalica, razigruša itd. One su prepune rime, aliteracija i asonanci, ali u mom prevodu se to, nažalost, ne vidi, osim iznimno, ponegde. Tu je, za prvi susret s tom poezijom, bilo važno preneti sadržinu. Pokušaj stavljanja akcenta na formu ne bi samo sprečio sagledavanje sižea, već bi kod većine razmatranih subžanrova bio i unapred osuđen na neuspeh usled ogromnog kulturološkog jaza. No, bar sam dao svu građu i u originalu gde se uz malo truda vide formalni elementi, uz kompletan glosar dijalektizama.

Pisati u zemlji i u imigraciji

Vaša Mala antologija 12 nemogućih (2005.), izbor iz suvremene arapske kratke priče, preveden ja na engleski pod nazivom Twelve Impossibles (prev. Edward Alexander), po narudžbi nizozemske Europske kulturne fondacije. Što mislite o prijevodima iz druge ruke i kako to da nisu išli na prijevod s izvornika? U svakom slučaju, sigurno vam je bila iznimna čast da su se odlučili na ovakav pothvat.

Evropska kulturna fondacija (ECF) reagovala je na predlog prof. Milene Dragićević Šešić kojoj je ta knjiga došla do ruku. No, bilo je teško naći iskusnog prevodioca na relaciji arapski–engleski koji bi pristao da prevede jedan tuđi izbor 12 priča od 9 autora iz 7 zemalja, s bezbroj teško prozirnih političkih aluzija. Tri autora živela su na nepoznatim adresama, a bila je tu i moja esejistička polovina knjige na srpskom. Kad alternativa da se nađe više prevodilaca takođe nije prošla, ECF je, posle više od godinu dana uzaludnih pokušaja da obezbedi direktan prevod, odustala od prvobitnog plana i, u saradnji s fondacijom Next Page iz Sofije koja će knjigu i štampati, predložila da radimo prevod cele zbirke sa srpskog kao jedino realno, pa sam to prihvatio. No, to je izuzetak i posredni prevodi smeju se raditi samo kad baš nema drugog izbora, s tim što i tada valja obezbediti prevodiocu konsultanta koji zna original.
Edward Alexander je vredan student hrvatskog i srpskog i formira se u prvorazrednog prevodioca. No, ni najbolji prevodilac ne bi uspeo tačno i lepo prevesti s jezika posrednika tako šarolik skup proznih radova kakav je ušao u zbirku 12 nemogućih da on i ja nismo za vreme njegovog rada bili u svakodnevnom kontaktu pa sam mu ja na svakoj „krivini“ usmeravao tokove prevoda tumačeći mu kontekst, onako kako je samo poznavalac originala mogao i to je ispalo dosta dobro. Prevod Priča iz 1001 noći velikog Marka Vidojkovića, inače hvale vredan, ne bi patio od hiljada malih slabosti da je on imao takvog pomagača.
Inače, ECF je izrazio želju da štampa i arapski original moga izbora, što bi tek bio pravi potez jer bi se takva knjiga mogla distribuirati po arapskim zemljama gde bi – ako ne bi smesta bila zabranjena – imala najvažniju i najzahvalniju publiku. No, pošto se celi korpus morao i prekucati (OCR s arapskim ide malo teže), a meni se nije dalo da to radim, kasnije su na to zaboravili. Zasad je celi taj arapski korpus moguće naći na mojoj internetskoj stranici.

Salih, Tamir, Blasim, Nasir…

Prevodite li više pisce koji žive na licu mjesta, u zemljama svog porijekla, ili se tu dosta radi i o raseljenim piscima, piscima u egzilu? Ima li razlike u tekstovima koji nastaju na samim lokacijama, i onima koji nastaju u novim domovinama? Jesu li to maltene dvije književnosti, na primjer egipatska u Egiptu, i ona koju pišu egipatski autori u svijetu? Tematski, motivski, jezično, ali i po pitanju recepcije? Jesu li „cjenjeniji“ i poznatiji autori koji su nekamo emigrirali, idealno na Zapad, od svojih pandana u zemljama porijekla?

Stranstvujući su pisali Sudanac Tajib Salih (3 knjige u mom prevodu), Sirijac Zekerija Tamir (9 knjiga), Iračani Hasan Blasim (4 knjige) i Sinan Antun, potkraj života i njihov veliki zemljak Abdusetar Nasir (2 knjige). Svi ostali stvarali su ili još stvaraju u zavičajnim zemljama. Salih nije morao da beži iz Sudana, Tamir iz Sirije jeste, ali su obojica kasnije dočekivana s neiskrenim počastima. A Iračani Nasir i Blasim morali su bežati glavom bez obzira.
Mislim da bitne razlike u tekstovima nema u zavisnosti od mesta gde su dela pisana, da je to tematski, motivski i jezično jedna jedinstvena književnost. A autori koji su emigrirali niti su cenjeniji, niti manje cenjeni – bitno je, ako su ostali u domovini, da su preživeli pretnje državnog nasilja i uspeli da se prehrane.

Vaš prijevod Zlatni skiptar i druge priče (2014). izbor je iz palestinskih narodnih priča. Što mislite o trenutnoj političkoj situaciji ondje? Kako se ona zrcali u književnosti? Smatrate li da je ta situacija kod nas dovoljno poznata, u mainstream medijima relativno točno prikazana, ili gajimo predrasude? Koliko smo (dez)informirani?

Mislim da ta politička situacija nije u nas dovoljno razjašnjena ni u medijima valjano prikazivana, da mi ne razumemo mnogo toga što se tamo događa – bar ja ne razumem – i da većina nas gaji sve moguće predrasude. Takođe, odraz te političke situacije u književnosti meni nije dobro znan, mada sam preveo Habibijev roman Opsimista, čitao štošta od Mahmuda Derviša, roman Adanije Šibli Sporedni detalj i još ponešto. Nisam kompetentan da kažem koliko je bogata ili interesantna savremena palestinska književnost. Meni jeste interesantna. Zlatni skiptar i druge priče je zbirka palestinskih narodnih priča, a to je nešto sasvim drugo.

Koju ste knjigu prvu preveli s arapskog i kako je tekao proces? Konzultirate li se često s autorima i kolegama, ili je to više osamljeni rad?

Zabavlja me ovo prisećanje – prva knjiga koju sam čitao na arapskom bila je jedna zbirka eseja iz arapske lingvistike i istorije jezika. To mi je omiljeno polje sve do danas. A prva knjiga koju sam preveo bila je Litmanova zbirka jerusalimskih narodnih priča (Enno Littmann: Modern Arabic Tales, Leiden 1903), koja je na srpskom objavljena pod neprikladnim naslovom Antologija arapske narodne priče (Vreme knjige, 1994). Na tom naslovu je insistirao izdavač verujući da će uskoro objaviti i drugi i treći deo te antologije, ali se on onda povukao pa su te knjige otišle drugim putevima. Za dva-tri meseca izlazi drugo izdanje iste te zbirke, ali sada pod opravdanim naslovom Zlatni pehar i druge priče.
Sam prevod je završen za tri meseca 1986, a konsultacije su se svele na dva ili tri sitna pitanja palestinskim poznanicima. Jedino sam mnogo kasnije nabavio i pročitao Litmanov pogovor uz njegov prevod te zbirke iz 1937. (srpski prevod je drugi u svetu i zasad poslednji) pa sam za ovo, drugo izdanje dodao neke korisne informacije.
Dosad sam se konsultovao samo s iračkim piscem Abdusetarom Nasirom oko pojedinih detalja i zamršenih jezičkih izraza njegovih priča. U ličnim susretima sa Selvom Bakr, Zekerijom Tamirom, Tajibom Salihom i Hasanom Blasimom verovatno sam ponešto i upitao, ali to sigurno nije bilo baš važno, inače bih upamtio. Ali odličan roman sirijskog pisca Hajdara Hajdara Gozba za morske trave iz 1983. (svojevremeno vrlo popularan, a nedavno zabranjen u Egiptu i drugde, sic!) nisam uspeo da prevedem – kapitulirao sam negde na polovini jer bez pomoći autora nisam umeo da rastumačim mnoštvo političkih činjenica iz šezdesetih godina 20. veka, kada se zbio pokolj komunista u Iraku, egzil mnogih od njih u Alžir i rat Alžiraca za nezavisnost od Francuske, a pisac se zbog poznih godina povukao na selo gde nije imao ni telefon.
I te kako je važno imati dodira s lokacijama o kojima pišu ili na kojima su živeli ili žive vaši autori. Recimo, sjajni roman Glasovi egipatskog autora Fajada uradio sam „u 4 ruke“ s koleginicom čije dostojno ime je Nevenka Korica, koja je takođe bila beogradski đak, ali je, za razliku od mene, godinama živela u Egiptu. Ona mi je i otkrila taj roman, a bez njenog učešća tu bi mi promakle mnoge stvari. Ja sam godinama s porodicom živeo u nekoliko arapskih zemalja, a i kada sam duže boravio u Beogradu, veoma često sam službeno putovao u Damask, Bagdad, Kuvajt, Kairo, Tripoli i Kartum. Danas za mene to više nije od značaja, vesti nam svima stižu čim se događaji dese, a do muzike, knjiga i filmova lako dolazimo.

Prevodi knjiga moraju imati bar minimalan kritički aparat. Ako su prevodna izdanja dela iz udaljenijih kulturnih sredina lišena fusnota i pogovora ja bih rekao da su nepristojna

Usmena književnost – vrhunac pripovjedačke umjetnosti

Koji su vam najdraži autori koji pišu na arapskom, ili naslovi, koji bi bio vaš top 10?

Ako već moram da pravim takav izbor, prvo i drugo mesto kod mene bi delili Zekerija Tamir sa svojim ljutim satirama čudesno čistog i ekonomičnog jezika i Tajib Salih s romanom Sezona seobe na sever, potom bi došli romani Opsimista Emila Habibija, Glasovi Sulejmana Fajada i Bulbul i njegov gazda Hasana Blasima (koji je zasad preveden samo na srpski jer je sav na dijalektu). Ipak, meni ništa nije slađe od narodnih priča – usmena, dijalekatska književnost je do dana današnjeg vrhunac pripovedne umetnosti!

Na koji način prevodite arapsku kulturu i reference? Ostavljate li neke riječi u izvorniku, jesu li one u prevedenom tekstu navedene u kurzivu, ili ih posrbljujete, u smislu da postepeno ulaze u standardni srpski vokabular, ili su arapske riječi već prilično prisutne u srpskom, pa nema mnogo tuđica? Dodajete li glosare, fusnote, i koliko su opširni vaši predgovori ili pogovori? Može li se bez takve opreme i tumačenja, ili su ona nužna, a ponekad možda i nedostaju u prevedenim naslovima jer se prevoditeljima ili urednicima nije dalo zamarati time?

To ide od slučaja do slučaja – priznajem da nisam uspostavio neko svoje pravilo, oslanjam se, valjda, na intuiciju. Neke reči, obično su to nekakvi termini, samo preslovim i ispišem kurzivom, uz objašnjenje u fusnoti, recimo suk (što je otprilike što i bazar, čaršija), ali u toj reči osetio sam neku posebnost i šire joj otvorio vrata da se oseti udobnije u savremenom srpskom rečniku. Neke druge su već u fundusu srpskog vokabulara, od starine, tuđice ali žive, kao divan, hamam, handžar, derviš. I dok divan možete preneti i kao carsko veće, i kao ležaj, ili, ako je, kao u naslovu čuvene Geteove zbirke West-östlicher Diwan ta reč došla označavajući pesničko delo, prenećete je imenicom zbirka, a hamam kao kupatilo, handžar je bolje ostaviti a ne prenositi kao veliki nož ili nožaka, a imenicu derviš svakako morate uzeti takvu kakva je. Imenicu Alah prenosim uglavnom kao Svevišnji, ili Bog, u sintagmama svakodnevne upotrebe kao bog, retko kao Alah – samo kad to baš iziskuje specifičnost konteksta.
Prevodi knjiga moraju imati bar minimalan kritički aparat. Ako su prevodna izdanja dela iz udaljenijih kulturnih sredina lišena fusnota i pogovora ja bih rekao da su nepristojna. Pošto tako mislim, svoje prevode opremam fusnotama i češće nego što bi moralo, trudeći se da ih učinim zanimljivim, da ne ostanu suvoparne, a glosare dajem samo prave, dijalekatske, i samo uz dela usmene književnosti – to su, kad ih ima, već naučni segmenti. Pogovore nastojim da učinim informativnim, oni su kadšto i vrlo obimni, a upravo tražim izdavača za trodelni izbor iz svojih pogovora pod naslovom Arabeska. Jedini predgovor koji ću napisati biće onaj uz Priče iz 1001 noći, jer tu čitalac ne sme beskrajno čekati da stigne do pogovora.

Na koje se načine arapska sintaksa razlikuje od srpske, i kako tome doskačete u prijevodu? Ostavljate li katkada ritam i konstrukciju arapske rečenice, taj element začudnog i stranog, ili pokušavate prenijeti misao na što standardniji i pitkiji srpski?

Arapska sintaksa je korenito različita od srpske. Čak bih se usudio reći da je ona toliko jednostavna da je gotovo nesavladiva. Veliki problem u arapskom je i zavisnost značenja reči od konteksta – to je fenomen koji je do neopisivosti krupan, a za govorioce evropskih jezika sasvim neočekivan. Usled svega toga, relativno malo arabista od zanata u stanju je da dobro piše na arapskom ili prevodi na arapski ma i stručne tekstove. Ipak, kad jednom usvojite strani jezik, pretakanje na vaš jezik vrši se kao po nekom automatizmu (mada je to daleko od svakog automatizma!). Ali ipak se sve prevede. Ili gotovo sve.

Ritam arapske rečenice uglavnom nije moguće preneti, o konstrukciji da i ne govorimo, ali neki drugi elementi dolaze u obzir – neke rime u prozi, kad se jave, i ti elementi začudnog, koje rešavate od slučaja do slučaja: poželjno ih je sačuvati, preneti i s njima doneti novum, ali ne po cenu da to bude balast.

Kako se sve u prijevodu nosite s arapskim dijalektima?

Sve zbirke narodnih priča koje sam ja preveo jesu na „čistom“ dijalektu, zapravo, na dve glavne grupe vernakulara – levantinskim i mesopotamskim, u manjoj meri bilo je priča na katarskom ili egipatskom. One narodne priče koje su prethodno prevedene na standardni arapski apsolutno ne razmatram jer su književno inferiorne (mada i one mogu poslužiti folkloristima za izučavanje sižea i motiva). Na iračkom narodnom jeziku je i roman Hasana Blasima Bulbul i njegov gazda, a dijalekatskih pasaža ima i u mnogim romanima i kratkim pričama arapskih autora, obično u dijalozima.
Razlike između arapskih govornih dijalekata su manje i veće, zavisno najviše od geografske udaljenosti, u stvari od uzajamnog onesličnjavanja tokom istorijskog razvoja pod uticajem lokalnih jezika i kultura na širokom prostoru od Indijskog do Atlantskog okeana. Egipatski, levantinski i irački govori stoje nablizu i uglavnom su uzajamno razumljivi. Uz malo ili malo više truda kod oba govorioca, naravno.

Arapska sintaksa je korenito različita od srpske. Čak bih se usudio reći da je ona toliko jednostavna da je gotovo nesavladiva. Veliki problem u arapskom je i zavisnost značenja reči od konteksta – to je fenomen koji je do neopisivosti krupan, a za govorioce evropskih jezika sasvim neočekivan

Ima li arapski mnogo sinonima, manje ili više od srpskog? Morate li nekada opisno prevoditi, jer nema adekvatnog pridjeva ili izraza ili idioma na srpskom? Zadržavate li ponekad neke arapske idiome u prijevodima, da ostavite izvornu sliku čitateljima?

Sinonimija je u arapskom neshvatljivo obimna, jer je u korpus književnog dijalekta ušla građa iz svih starih, već tada različitih dijalekata. Te reči morate znati ako ćete se kretati po raznim arapskim regijama, ali praktična iskoristivost većine sinonima uvek je ograničena na svoju regiju, drugde su oni ili nerazumljivi ili jedva poznati. Svaki arabista vam zna po pet i deset reči za onu mušku pepito maramu, za razne delove obuće i odeće, ili za iste vrste žita, voća i povrća, ali ih bira za upotrebu samo kad dođe tamo gde su one u opticaju. To jeste ukupno mnogo više, ali sadržajno ne predstavlja problem u prevođenju, pa ni u književnom, jer obično ne nosi druge nijanse značenja. To što se tiče imenica. A pridevi i izrazi ponekad jesu problem.
Ipak, ne sećam se da sam ikada poželeo da ostavim neki arapski idiom u prevodu, ako vidim da prevod ne daje sve skrivene elemente ja takve izraze razjašnjavam u fusnotama. Ali može se desiti.

Integracija arapskog elementa u evropski kulturni milje, kao što je jednom bila ona u Španiji ili na Siciliji, nigde se još nije dogodila, ni u Francuskoj, ni u Londonu, ni u BiH, i odvijaće se onoliko sporo i mučno koliko evropski rasizam i evropska desnica u usponu na jednoj strani, a islamski fundamentalizam na drugoj budu sprečavali takve, inače nužne, poželjne i moguće integracije

Integracija arapskoga u europskoj kulturi

Uočavate li neke zajedničke književne tendencije arapskog svijeta? Motivi, formati, stil? Koliko su migracije, unutarnje ili one prema Zapadu, dio recentnijega književnog teksta?

Zajedničko u savremenoj arapskoj književnosti svakako je stalni i ozbiljan porast nivoa kvaliteta, i sižejno, i stilski. Verovatno postoje i mnoge druge tendencije, štošta u tematizovanju, promenama vizura, pa u motivima i formatima, ali o tome ne znam dovoljno da bih govorio.
Ogromne migracije koje su u toku, naročito ove u poslednjih 15-ak godina, mora da su proizvele razne posledice, o kojima takođe ne znam dovoljno. Zasad sam preveo one 4 knjige Hasana Blasima, one nam rečito govore i o tome.

Koliko je, po vašem mišljenju, moguća integracija ili premrežavanje arapskog elementa s europskim kulturnim miljeom, odnosno gdje se to već dogodilo ili se događa? (Sjetim se Španjolske, naprimjer, gdje su Arapi i arapski utjecaji prisutni već stoljećima.) Koliko čitanje arapske književnosti može tome doprinijeti? I obrnuto, vidite li europski utjecaj na arapske autore? Koga čitaju Arapi?

Na arapsku književnost silno su uticala mnoga dela svetske, prvenstveno evropske književnosti. Od autora to su naročito Čehov, Tolstoj, Dostojevski; Goethe, Kafka, Mann; Scott, Wilde, Wells; Voltaire, Molière, Stendhal; Poe, Faulkner, Mailer; Cervantes, Márquez, Borges; Sienkiewicz, Andrić, Kundera; itd., itd. (Prevodioci ne spavaju!) Nasuprot tome, nije izučeno koliko je arapska književnost uticala na evropsku, iako je sigurno da je tog uticaja bilo, ne samo u Španiji i na Balkanu – setimo se samo Dekamerona, Kenterberijskih priča i Defoeovog Robinzona. Tu ne govorim o arapskoj nauci, filozofskim delima Ibn Rušda, Ibn Sine, Ibn Halduna, Ibn Arabija, niti delima matematičarsko-astronomskim kao onim iz opusa Omera Hajama, istoriografskim i geografskim itd., ti uticaji su više-manje poznati i priznati, već o čisto književnim delima.

Roman jeste u najužem smislu evropski izum, ali se njegovi bezmalo dovršeni oblici mogu uočiti u mnogim književnim povestima na drugim i trećim stranama, pa i arapskim, kao i u Indiji, Kini, Japanu. Ta romaneskna priča čeka svoju redefiniciju. Neke „priče“ u Noćima su pravi romani, bez mane. Ali istina je i da Arapi nisu to prepoznavali kao žanr sve do potkraj 19. veka, i odabrali su evropski roman za uzor.

A integracija arapskog elementa u evropski kulturni milje, kao što je jednom bila ona u Španiji ili na Siciliji, nigde se još nije dogodila, ni u Francuskoj, ni u Londonu, ni u BiH, i odvijaće se onoliko sporo i mučno koliko evropski rasizam i evropska desnica u usponu na jednoj strani, a islamski fundamentalizam na drugoj (mada je ovaj potonji uglavnom reakcija na angloamerički hegemonizam i neokolonijalističke pritiske) budu sprečavali takve, inače nužne, poželjne i moguće integracije. Čitanje arapske književnosti tome nikad neće škoditi, a često može, bogme, i doprineti. Samo valja prevoditi.

* Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

Roman je izvorno objavljen 2003. godine u nakladi AGM-a. Ubrzo je uslijedio izniman odjek od strane kritike ali i čitalačke publike, prodaja u danas teško dohvatljivim tiražima, kao i nagrade „K. Š. Gjalski“, „V. Nazor“, „A. Šenoa“, „I. G. Kovačić“ i „Kiklop“ za najbolju proznu knjigu. Kazališna predstava po romanu postavljena je u HNK Split u prosincu 2005. godine, a režiser Ivan Salaj snimio je po njemu 2018. godine istoimeni film.

Serija Internacionala naslovnica omogućava komparativni uvid u likovna rješenja naslovnica različitih dizajnera/izdavača/nacija i njome želimo skrenuti pažnju na inozemnu recepciju domaćih autora/ica i njihovu vidljivost u „svjetskoj književnoj republici“. Valja imati na umu da je i dizajn naslovnice sa svim njezinim elementima (tipografija, ilustracija, odabir boja…) svojevrsno kulturološko prevođenje. Zanimljivo je također promotriti kako se isti naslov prevodi na različite jezike, jer nekada ga je nemoguće zadržati u originalu pa ga izdavači mijenjaju i prilagođavaju svojim kulturnim kontekstima. Ovom serijom želimo skrenuti pažnju na inozemnu recepciju domaćih autora/ica i njihovu vidljivost u „svjetskoj književnoj republici“.

Virtualnu izložbu naslovnica romana Osmi povjerenik pogledajte na sljedećoj poveznici.

Uživajte u internaslovnicijali!

Pogledajte i druge priloge iz serije Internacionala naslovnica, izbor inozemnih izdanja romana Adio kauboju Olje Savičević Ivančević, Naš čovjek na terenu Roberta Perišića, Dvori od oraha Miljenka Jergovića i Sedam strahova Selvedina Avdića.

Prijedlozi s traženom dokumentacijom dostavljaju se isključivo u elektroničkom obliku na adresu NagradaIsoVelikanovic@min-kulture.hr, a primjerak knjige osobno ili poštom na adresu Ministarstva kulture i medija, Zagreb, Runjaninova 2, s naznakom: Prijedlog za Nagradu „Iso Velikanović“.

Svi programi dostupni su za pretraživanje na mrežnoj stranici manifestacije: www.mhk.hr.

Na BookTube Mjeseca hrvatske knjige mogu se pronaći raznovrsni videosadržaji povezani s knjigama i čitanjem; u suradnji s Društvom hrvatskih književnih prevodilaca organizira se natjecanje u prevođenju za učenike 4. razreda jezičnih gimnazija; storytelling večer s prevoditeljima održat će se u tri grada – Zagrebu, Splitu i Rijeci tijekom koje će prevoditelji se doslovno izložiti svjetlima pozornice.

Među središnjim programima se već 25 godina održava Nacionalni kviz za poticanje čitanja, koji se do 25. 10. 2022. rješava pod nazivom Pronađeni u prijevodu. Njega je predstavila voditeljica Hrvatskog centra za dječju knjigu Isabella Mauro, istaknuvši da uz online izvore informacija, kviz predstavlja tri knjige: Volker Mehnert, Claudia Lieb: „Alexander von Humboldt“ u prijevodu Lare Hölbling Matković, Stefan Boonen: „Nahoče iz Wammerswalda“ u prijevodu Svetlane Grubić Samaržija, te Frances Hodgson Burnett: „Tajni vrt“ u prijevodu Ivana Otta.