Nedostatak podataka

Moj drugi dojam je da su socijalna, egzistencijalna pitanja ili pitanja prava radnika u sektoru izrazito sklonom nestandardnim oblicima rada, odnosno famoznoj prekarizaciji, bila nonšalantno ignorirana u dosadašnjoj povijesti naših kulturnih politika ili pak prepuštena inerciji, odnosno statusu quo. A taj se princip u ovom slučaju čini pogubnim, jer se u tih trideset godina nacionalnih kulturnih politika dogodila potpuna transformacija rada u sektoru, ali i u ekonomiji općenito. Javne institucije u kulturi više nisu jedini i dominantni oblik organizacije rada u kulturi. Civilni sektor je u međuvremenu postao dovoljno glasan i bitan da ima i svoj institucionalni okvir po kojem funkcionira, a privatizacija je, primjerice, od izdavaštva napravila industriju u kojoj je dominantan oblik rada, zapravo, vanjska suradnja, odnosno honorarni angažman, primjerice, prevoditelja. U tom i takvom kontekstu i u sektoru koji je izrazito fragmentiran i heterogen, pa samim tim ga je teško staviti pod jednu kapu, Ministarstvo kulture je još 2004, odlučilo ukinuti svoj Zavod za kulturu čija je jedina funkcija bila da kontinuirano prikuplja i analizira podatke vezane za kulturno polje u Hrvatskoj. Upravo zato je dojam dominantan osjećaj kojim se morate voditi kad pišete o kulturi, a posebno o temi socijalnog statusa i radnih prava kulturnih radnika ili, u ovom slučaju, prevoditelja.

Unatoč manjkavoj i sporadičnoj empiriji, postoje trendovi što europski što globalni, a i teorijski radovi koji nam daju konceptualni aparat s kojim se pokušavamo kretati kroz taj polumrak manjkave empirije, a postoje i sektori (organizacije civilnog društva u kulturi ili filmska industrija) koji su preko svojih “institucija nadohvat ruke” (arm’s length bodies) radili na istraživanjima i sustavnom skupljanju podataka s kojima onda vučemo paralele ili upozoravamo na razlike ne bismo li došli do bilo kakvih obrisa stanja specifičnih struka i sektora koji nas zanimaju. Osvještavanju i zagovaranju socijalnog statusa umjetnica i kulturnih radnica, ali i skupljanju podataka i izradi analiza, posebno su doprinijele aktivističke inicijative prisutne u našem kulturnom sektoru zadnjih nekoliko godina. Obično su nastajale kao reakcija na vidnu stagnaciju u javnom financiranju kulturne i umjetničke proizvodnje, ali i zbog izostanka adresiranja socijalnih i radnih prava radnika u kulturi od strane nadležnog ministarstva. Promišljanje rada u kulturi, njegovih uvjeta, a onda i monetarne vrijednosti rezultiralo je i dokumentima koji bi trebali poslužiti kao važan materijal u budućim raspravama o socijalnom statusu i radnim uvjetima kulturnih radnika poput kodeksa ”Za pošteno plaćen rad u kulturi” koji je izradila platforma Za K.R.U.H., ili pak strukovnog cjenika koji je za svoje članstvo, ali i poslodavce, izradio Savez scenarista i izvedbenih djela (SPID). Istovremeno, ovakvi dokumenti koji su recentno proizveli sami kulturni radnici služe i kao poticaj da se slične inicijative i kodeksi donesu i u drugim strukama u kulturnom sektoru.

Socijalna, egzistencijalna pitanja ili pitanja prava radnika u sektoru izrazito sklonom nestandardnim oblicima rada, odnosno famoznoj prekarizaciji, bila su nonšalantno ignorirana u dosadašnjoj povijesti naših kulturnih politika ili pak prepuštena inerciji, odnosno statusu quo

Vanjski suradnici

U skladu s tim, naše bavljenje socijalnom dimenzijom prevođenja, odnosno radnim uvjetima i pravima prevoditelja, moralo je krenuti zaobilaznim putem, upravo zbog spomenutog nedostatka podataka o statusu prevođenja i prevoditelja na nacionalnoj razini. Tako da o radu prevoditelja i izazovima s kojima se suočavaju u svojim radnima odnosima i angažmanima, posebice u izdavaštvu, možemo vrlo ograničeno govoriti iščitavanjem postojećih općih podataka, ali istovremeno i pretpostaviti da se prevoditelji suočavaju s jednakim ili bar sličnim problemima kao i ostali prekarni radnici u kulturi. Drugim riječima, prevođenje je upravo taj nestandardni oblik rada koji je izrazito prisutan u kulturnom sektoru. Cijeli izdavački pogon ovisi o radu vanjskih suradnika, odnosno prevoditelja, koji pak svoj radno-pravni status “rješavaju” na razne načine što opet svjedoči o već spomenutoj fragmentiranosti i heterogenosti polja koju je gotovo nemoguće empirijski zahvatiti, odnosno analitički unificirati. Tako da danas književni prevoditelji rade kao samostalni umjetnici (opet u dvostrukom statusu, odnosno internoj hijerarhiji: kao članovi Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika kojima onda uz porezne olakšice država uplaćuje doprinose za mirovinsko, zdravstveno i invalidsko osiguranje te kao samostalni umjetnici bez članstva u HZSU-u koji ostvaruju samo porezne olakšice preko članstva u strukovnim udrugama), samozaposleni (i to najčešće kroz obrtne forme privređivanja koje su uzele maha u zadnje vrijeme dijelom zbog poticaja države i EU-a da se time smanji nezaposlenost) te kao zaposleni na drugim poslovima koji se bave književnim prevođenjem kroz honorarni angažman, odnosno drugi dohodak.

Cijeli izdavački pogon ovisi o radu vanjskih suradnika, odnosno prevoditelja, koji pak svoj radno pravni status “rješavaju” na razne načine što opet svjedoči o već spomenutoj fragmentiranosti i heterogenosti polja koju je gotovo nemoguće empirijski zahvatiti

Pandemija kao prekretnica

Već ova sama činjenica, o različitim radnim, pravnim i poreznim statusima u kojima se danas nalaze književni prevoditelji predstavlja na prvi pogled ogromnu prepreku adresiranju zajedničkih problema književnih prevoditelja, a onda i zajedničkih polazišnih točaka s ostalim radnicima u kulturi. Međutim, nemojmo dopustiti da nas ta birokratska dimna zavjesa odvede u klasičnu letargiju kojoj smo skloni i mi koji se bavimo kulturnim politikama, a i oni koji žele poboljšati svoj radni i socijalni status u okvirima tih kulturnih politika, odnosno u okvirima njihove transformacije. Mnogi problemi koji se tiču radnog i socijalnog statusa (književnih) prevoditelja nisu baš toliko specifični, nego ih dijele sa svim ostalim strukama u polju kulture koje su sklonije prekarizaciji. A ta sklonost prekarizaciji ne proizlazi toliko iz neke esencije specifičnog (umjetničkog) poziva, koliko iz neuređenosti našeg kulturnog polja i neusklađenosti kulturnih politika s egzistencijalnim potrebama i problemima s kojima se radnici u kulturi suočavaju.

To je u velikoj mjeri pokazala i pandemijska kriza koja je izrazito pogodila kulturni sektor, ali i iznjedrila neke ad hoc mjere nesvojstvene poslovičnoj tromosti naše kulturne administracije. Naime, pandemija u hrvatskoj kulturnoj politici je dovela do svojevrsnog kratkotrajnog prosvjećenja, većeg angažmana države i na planu pružanja financijske podrške kulturnim radnicima pogođenima pandemijom, ali i istraživanjima i prikupljanima podataka koji su u tom kratkom periodu zapravo potvrdili onaj naš dojam s početka priče. A to je da su radnici u kulturi zaposleni u nestandardnim oblicima rada (samozaposleni, privremeno i povremeno zaposleni) i oni čiji rad pa onda i egzistencija ovise o ugovaranju vanjskih (honorarnih) suradnji bili najpogođeniji pandemijskom krizom. To jasno pokazuje i istraživanje, odnosno izvješće Utjecaj pandemije COVID‑19 i potresa na kulturni sektor u Republici Hrvatskoj u svojim nalazima i zaključcima. U kriznoj situaciji su jasnije na površinu izašli strukturnih problemi i neuređenost hrvatskog kulturnog sektora, kao i neadekvatnost njegovog ekonomskog modela i modela socijalne sigurnosti što se najjasnije očituje kroz niske i nestabilne dohotke; kulturni akteri koji nisu zaposleni u javnim institucijama i koji primarno ovise o vanjskim suradnjama (što svakako uključuje i prevoditelje) bili su egzistencijalno najugroženiji tijekom pandemijske krize; sve to zajedno je utjecalo i na mentalno zdravlje radnika u kulturi i na povećanje stresa, depresije, ali i gubitak motivacije i elana za rad i bavljenje svojim primarnim poslom što je u “samotnjačkim” pozivima, kakvo je prevođenje, onda i dodatno naglašeno.

Pandemija u hrvatskoj kulturnoj politici je dovela do svojevrsnog kratkotrajnog prosvjećenja, većeg angažmana države i na planu pružanja financijske podrške kulturnim radnicima pogođenima pandemijom, ali i istraživanjima i prikupljanima podataka

Natrag na status quo

Paradoksalno, kroz pandemiju smo više nego ikad trošili kulturne proizvode koje smo mogli konzumirati doma, što znači primarno književnost i streaming servise. Time smo neizravno konzumirali i rad prevoditelja, i onih književnih i onih u audiovizualnoj industriji, nesvjesni činjenice da su i za vrijeme pandemije, a i prije nje, njihova radnička prava i cijena njihovog rada vrlo niski i skloni stalnom dumpingu i daljnjem smanjenju. Istovremeno, nadležno ministarstvo je svojim ad hoc mjerama financijske pomoći kulturnim radnicima pokazalo da se može aktivnije uključiti u rješavanje socijalnih problema s kojima se kulturni radnici suočavaju, skupiti relevantne podatke o svojem polju i njegovim akterima, a onda i izgraditi jednokratne mjere pomoći onima najpogođenijima u sektoru. Sljedeći očekivani korak je da to krizno iskustvo dovede do nekih dugoročnijih promjena i transformacija u polju koje se čine nužnima iz perspektive njegovih radnika. No nažalost, to nas opet vraća dojmu kao primarnom analitičkom aparatu u našim kulturnim politikama. A dojam je da se nije bogzna što naučilo iz krizne situacije i da smo se nažalost vratili statusu quo bar što se tiče poboljšanja radnih i socijalnih prava radnika u kulturi, a onda i književnih prevoditelja.

Tekstovi Marija Kikaša iz serije “Imena s naslovnice: (književno) prevođenje i prevoditeljski rad u hrvatskoj kulturi i kulturnoj politici”napisani su uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

Prethodne tekstove Marija Kikaša iz iste serije možete naći na sljedećim poveznicama: Svjetsko tržište prevođenja, Komocija hrvatske provincije.

Mange u Poljskoj

Moja prva reakcija na nove šengenske carinske restrikcije bila je: A šta je s knjigama s Beogradskog sajma knjiga? Smijemo li njih prenijeti? Nemam ništa ni protiv popularnijih proizvoda široke potrošnje koji će u novom šengenskom režimu ostati s onu stranu granice ili će vam ih hrvatski carinik drsko oteti uz novčanu kaznu u Vinjanima Donjim, Brodu ili na Bajakovu. Ali ipak te knjige s Beogradskog sajma su mi veća tuga i sjeta od kajmaka i pršuta jer je u njima i simbolički i fizički upisan jedan privatni tranzicijski period, onaj studentskog životnog i svakog drugog entuzijazma koji je uključivao i vikend odlaske u Beograd krajem listopada, spavanje po hostelima i onda za kraj cjelodnevno tumaranje po halama sajma u narodnim masama aktera kulturnog konzumerizma i turizma, a kojem sam u tolikim i još većim brojkama kasnije svjedočio jedino na lajpciškom Buchmesseu. On je bio još zanimljiviji jer, osim šta je bio najmanje četiri puta veći od onog beogradskog (svjedočeći time o veličini njemačke medijsko-izdavačke industrije), uključivao je i gen Z mase obučene u omiljene junake manga stripova. Japanskih manga stripova o kojima sam znao, a i dalje znam jako malo, osim da me potpuno fascinira njihova popularnost, prevodilački i izdavački pogon i materijalizacija fanova u raznim kostimima (tzv. cosplay) koji su prepravili i staklene hale i travnjake između njih i vlakove koji su vodili do Leipzig Messea. Koji mjesec dana nakon toga, hodajući ulicama Gdanska s kolegom prevoditeljem s japanskog u potrazi za restoranom s pierogama, zastali smo pored neobične knjižare. Odnosno, zastao je on jer je prepoznao naslove u izlogu. Ubrzo smo se našli u maloj knjižari u kojoj su police bile gusto ispunjene prijevodima japanskih mangi na poljski, i to prema riječima kolege japanologa, vrlo aktualnih i popularnih izdanja. Par godina nakon te epizode, na koju sam u međuvremenu bio i zaboravio, saznao sam da je u onoj masi kostimiranih gen Z vjerojatno bio značajan broj Poljaka jer Poljska ima jednu od razvijenih manga i cosplay (jap. otaku) supkultura u Europi i izdavačku i prevodilačku industriju koja ne samo što prevodi najnovija izdanja japanskih stripova, nego producira predstave i mjuzikle po tim istim stripovima.

Ipak te knjige s Beogradskog sajma su mi veća tuga i sjeta od kajmaka i pršuta jer je u njima i simbolički i fizički upisan jedan privatni tranzicijski period, onaj studentskog životnog i svakog drugog entuzijazma koji je uključivao i vikend odlaske u Beograd krajem listopada, spavanje po hostelima i onda za kraj cjelodnevno tumaranje po halama sajma

Afrika nije naš đir

Arapski i afrički Maroko, beogradski sajam knjiga i japanske mange u Poljskoj. Sve što povezuje ova tri fragmenta sjećanja iz različitih životnih perioda su prijevodi, odnosno nedostatak prijevoda, odnosno kulturne politike koje te prijevode o(ne)mogućuju. Pritom ne mislim samo na birokratsko-estetske selekcije onoga što će se prevoditi koje provode vijeća odabrana u Ministarstva kulture, nego na cijeli kulturno-politički kontekst koji u tim selekcijama na kraju sudjeluje. A on je nešto dužeg povijesnog trajanja i nešto širi i kompleksniji od kulturnih politika i statistika prevođenja o kojima smo nešto pisali u našem prethodnom tekstu. Primjerice, o afričkom i arapskom Maroku, našem protivniku u meču za svjetsku broncu, teško da išta možemo saznati pretražujući naše knjižnice. Odnosno, o afričkom i arapskom svijetu, književnosti, društvu i kulturi općenito. Čast izuzecima koji se daju pobrojati na prste jedne ruke, a koji onda ostaju u domeni osobnog i profesionalnog entuzijazma. Afrička književnost, pa čak i ona na europskim jezicima, minimalno se prevodi kod nas, a nekad su se na zagrebačkom sveučilištu pisali doktorati o afričkom romanu.

Ostanimo samo u domeni visoke i nagradama ovjenčane književnosti. Prošlogodišnji nobelovac, Zanzibarac Abdulrazak Gurnah svoj prvi prijevod na hrvatski je dobio ove godine u Profilu (prev. Dinko Telećan), iako piše na engleskom i živi i predaje u Velikoj Britaniji, a iza sebe ima zavidan književni i publicistički opus (profesor je postkolonijalne književnosti na Sveučilištu Kent). Ngũgĩ wa Thiong’o, vjerojatno najveći živući pisac afričkog kontinenta, kod nas je prvi put preveden tek 2018. u riječkoj izdavačkoj kući Lector (prev. Gioia-Ana Ulrich Knežević). Chinua Achebe, nigerijski romanopisac čiji je kanonski roman svjetske književnosti Svijet se raspada preveden na hrvatski čak pola stoljeća nakon njegove prve objave (2009. godine, izdavač Novela Media, prev. Marko Maras) možda i najbolje pokazuje našu ograničenu recepciju književnosti van uskog i eurocentričnog kruga. U usporedbi, prijevodi koji se još mogu naći u zaključanim arhivima naših knjižnica, jer su sa srpskog jezika, mahom su iz 1980-ih kada je Achebe inauguriran u svjetsku književnost kao jedan od prvih afričkih pisaca, zajedno sa nobelovcem Woleom Soyinkom koji je nešto bolje prošao jer ima dva prijevoda na hrvatski, jedan iz 1986. kada je dobio Nobela, a mi još bili dio svijeta, a drugi iz 2018. Roman Tumači (izdavač Mladost, prev. Nada Švob Đokić) objavljen je u, iz današnje perspektive, nevjerojatnoj nakladi od čak tri tisuće primjeraka. Soyinku je tada izdala sveučilišna izdavačka kuća koja je bila važan kotačić u izdavačkoj industriji, a čiji je zadatak bio, da među ostalim, pazi da afrički nobelovac bude objavljen u velikoj nakladi u državi koja je dugo vremena bila najjača sila Trećeg svijeta, odnosno Pokreta nesvrstanih. Kao što smo u ranijem tekstu konstatirali, u velikim kulturnim i obrazovnim industrijama, poput one američke, sveučilišne izdavačke kuće su i dalje najvažniji akter u prevođenju strane književnosti na engleski jezik. Odmah nakon njih su mali, ali bitni izdavači. Tako je kod nas drugi prijevod Soyinke došao trideset i dvije godine nakon Tumača i pripao upravo jednom takvom izdavaču. Njegov drugi roman Vrijeme rasapa izašao je u lijepom izdanju Sandorfa i prijevodu Mire Gregov.

Afrička književnost, pa čak i ona na europskim jezicima, minimalno se prevodi kod nas, a nekad su se na zagrebačkom sveučilištu pisali doktorati o afričkom romanu

442 do Beograda

Tu ćemo stati s nabrajanjem i konstatirati da ova rupa od trideset i dvije godine predstavlja upravo taj kulturno-politički kontekst u kojem se formiraju eksplicitne i implicitne politike prevođenja u suvremenoj Hrvatskoj. A one su nešto kompleksnije od spomenutih godišnjih selekcija koje biraju naslove za prevođenje i ovise o širim političkim, a onda i infrastrukturnim tektonikama. Od 1990-ih naovamo, hrvatska kulturna, obrazovna i znanstvena politika, pa onda i politika prevođenja jednostavno je prekinula veze s ostatkom svijeta s kojim je do tada aktivno komunicirala kroz razgranatu diplomatsku, ekonomsku, znanstvenu, ali i kulturnu mrežu. Tu počinje naša Šengenska era koja svoj vrhunac doživljava upravo ovih dana potpunom integracijom u ekonomski, politički, carinski i kulturni prostor Europe, odnosno Europske unije. Hrvatska je napokon postala Zapad. Paralelno, osim prekidanja veza s ostatkom svijeta, odnosno s Istokom i Jugom, jedna od primarnih misija hrvatske, čitaj HDZ-ove državotvorne kulturne politike, bio je i bijeg s Balkana, a to je imalo i ima nesagledive posljedice i na našu kulturnu politiku i politiku prevođenja, a onda i kulturnu i književnu recepciju svijeta.

Raspadom Jugoslavije, Hrvatska nije samo prekinula veze s Trećim svijetom, nego i s kulturnim prostorom u kojem je nastala njena novija književnost, kultura i država. A taj kulturni prostor je funkcionirao i kao svojevrsna kompenzacija za neke naše nedostatke, odnosno kao veza s nekim dijelovima svijeta, književnostima i kulturama s kojima nismo imali toliko izravne kanale razmjene. Ili drugim riječima, razlog malom broju prijevoda afričke književnosti na hrvatski treba jednim dijelom tražiti i u činjenici da je metropola – politički, kulturni, a onda i izdavački centar – bio u Beogradu, koji je u tom periodu puno više prevodio spomenutu književnost, nego, primjerice, Zagreb. To je i danas ostao slučaj. Tako da su oni odlasci na Beogradski sajam često služili i kao svojevrsno popunjavanje praznina koje ne može popuniti jedna mala nacionalna kultura, prevodilačka zajednica i izdavačka industrija s europske poluperiferije.

Od 1990-ih na ovamo, hrvatska kulturna, obrazovna i znanstvena politika, pa onda i politika prevođenja jednostavno je prekinula veze s ostatkom svijeta s kojim je do tada aktivno komunicirala kroz razgranatu diplomatsku, ekonomsku, znanstvenu, ali i kulturnu mrežu

Šengenska erozija

Vratimo se na početak, na Maroko, arapski i afrički svijet, s kojim, ako ništa, dijelimo obale Mediterana. I nekad se čini – samo to. Na pitanje zašto nemamo skoro uopće prijevoda književnosti s arapskog jezika, odgovor je vrlo jednostavan. Fali ljudi koji bi prevodili s tog jezika. Ne postoje studiji arapskog i sve ostane na pojedinačnim iznimkama i inicijativama poput, primjerice, Booksine Revije malih književnosti koja je svojim programom onda zahvatila suvremenu književnost Levanta, Magreba i Egipta. To sve stoji. Međutim, mi dijelimo, odnosno dijelili smo, kulturni i jezični prostor zajedničke države u čijoj je podjeli posla i zaduženja u kulturnoj i obrazovnoj politici, Sarajevu i Bosni i Hercegovini pripala arapska i perzijska književnost, kultura i civilizacija, opet od iznimnog značenja za vanjskopolitičke i ekonomske strategije tadašnje države. To je značilo da BiH posjeduje kulturnu i obrazovnu infrastrukturu koja će, primjerice, naukovati i na tržište rada poslati prevoditeljicu s arapskog koja, ako već neće prevesti neki marokanski roman, onda bar hoće dobar dio opusa egipatskog nobelovca Nagiba Mahfuza, tog urbanog kroničara modernog Kaira, jednog od najvećih i najzanimljivijih gradova na onim obalama Mediterana. Mafhouz je preveden na bosansku varijantu našeg policentričnog i zajedničkog jezika čija se izdanja mogu, iako u ne baš velikom broju primjeraka, naći u Knjižnicama grada Zagreba u izdanju sarajevske izdavačke kuće Šahinpašić. Taj mini-primjer pokazuje da, unatoč trideset plus godina onoga što nazivam Šengenskom erom hrvatske (kulturne) politike, a čiji je bitan dio kulturno udaljavanje od zemalja s kojima smo nekad dijelili istu državu i kulturno tržište, i dalje je od presudne važnosti biti priključen na tokove kulturne proizvodnje i prevodilačke djelatnosti u Beogradu ili Sarajevu. Jer time ostajemo priključeni na dio svijeta koji nam je puno bliži nego nam se na prvi pogled čini. A to je u konačnici temeljna svrha prevođenja. Da nam ne dopusti da se uspavamo u komociji vlastite autoprovincijalizacije.

Tekstovi Marija Kikaša iz serije “Imena s naslovnice: (književno) prevođenje i prevoditeljski rad u hrvatskoj kulturi i kulturnoj politici”napisani su uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

Prethodni tekst Marija Kikaša iz iste serije možete naći na sljedećoj poveznici: Svjetsko tržište prevođenja.

Kriza prevođenja u SAD-u

Većina autora u potrazi za empirijskim uporištima svojih teza okreće se manjkavom, ali istovremeno jedinom dostupnom kvantitativnom pokazatelju globalne cirkulacije prevođenja: UNESCO-ovom Index Translationum koji bilježi količinu bibliografije te jezike s kojih i na koje se prevodi. Manjkavom u smislu da su podaci za neke književnosti i kulturne kontekste jako zastarjeli, a od 2010. se ni opći popis više ne ažurira. Također, metodologija između pojedinih država i kulturnih konteksta nije usklađena pa tako neki bilježe i u Index unose isključivo prevedena književna djela, dok drugi kao prevedenu literaturu tretiraju sav pisani materijal. Unatoč tome, pedeset posto unesenih prijevoda su književna djela (što popularni žanrovi, što kanonski autori), a na popisu prvih dvadeset najprevođenijih autora samo su dvojica neknjiževnika, Vladimir Iljič Lenjin na visokoj sedmoj poziciji i Ivan Pavao Drugi na devetnaestom mjestu. No bez obzira na te nedostatke, ovaj alat svjetske organizacije za kulturu, znanosti i obrazovanje ipak stvara određenu sliku “svjetskog sistema prevođenja”, kako to naziva nizozemski sociolog Johan Heilbron. Ukratko, podaci Index Translationum pokazuju očekivanu dominaciju prevođenja s engleskog jezika. Šezdeset posto svjetske literature je prijevod s dominantnog svjetskog jezika koji danas igra onu središnju ulogu medijatora među kulturama koju je Goethe u 19. stoljeću namijenio njemačkom jeziku. Njemački i francuski jezik dijele drugo i treće mjesto s oko 10 posto udjela u svjetskom prevođenju. A nakon njih s postotkom između jedan i tri posto su španjolski, talijanski, ruski, japanski i švedski. Ono što odmah primjećujemo i bez dublje analize podataka: neki od velikih jezika po broju govornika, poput kineskog, arapskog, hindskog i portugalskog, nisu našli mjesto u ovoj hijerarhiji, odnosno, prema riječima Johana Heilbrona, zauzimaju tek perifernu poziciju u svjetskom sistemu prevođenja.

Evidentna dominacija engleskog jezika u globalnog ekonomiji književnosti je tema o kojoj su se dosad napisale zasebne biblioteke. Istovremeno, izdavači na engleskom govornom području (američki primarno, ali i britanski) prevode relativno malo s drugih jezika što je samo bio dodatni argument u podebljavanju teze o inzularnosti američke kulture ili pak superiornosti i dominaciji američke kulturne industrije na što je još početkom novog tisućljeća upozoravala i Esther Allen, profesorica prevođenja na Sveučilištu Columbija i urednica izvještaja o globalnom stanju prevođenja koji je naručio međunarodni PEN. U tom izvještaju, logično, dominacija engleskog jezika i američke izdavačke industrije stavljena je pod lupu, a posljedice središnje pozicije engleskog jezika u svjetskoj ekonomiji prevođenja opisane su gotovo pa apokaliptičnim jezikom “krize”, “osiromašenja”, “intelektualne ekološke katastrofe”. No kad zagrebemo malo dublje ispod površine takvog jezika, njegovih konstatacija lošeg stanja i predviđanja još gore budućnosti, otvaraju nam se perspektive koje nam možda mogu pomoći u odgovoru na neka kompleksnija i važnija pitanja o stanju prevođenja i prevodilačke struke danas. Ne samo u SAD-u, nego i kod nas.

Šezdeset posto svjetske literature je prijevod s dominatnog svjetskog jezika koji danas igra onu središnju ulogu medijatora među kulturama koju je Goethe u 19. stoljeću namijenio njemačkom jeziku. Njemački i francuski jezik dijele drugo i treće mjesto s oko 10 posto udjela u svjetskom prevođenju

Logika simboličkog kapitala

Krizi prevođenja u SAD-u ili, možda preciznije, krizi u novim prijevodima, pridonosi najviše ekonomska struktura izdavačkog polja, a onda i specifična ekonomija stjecanja simboličkog kapitala u književnosti (najviše nagradama). Logika je jednostavna, a nju potvrđuje i francuska sociologinja Gisèle Sapiro koja je za časopis Cultural Sociology 2015. analizirala ekonomiju prijevoda s francuskog jezika u američkom izdavačkom kontekstu. Veliki izdavači, danas mahom dijelovi još većih (originalno njemačkih, a danas globalnih) medijskih konglomerata poput Bertelsmanna (u čijem su portfelju primjerice Penguin Random House i Knopf), Holtzbrincka (koji je vlasnik renomiranog Farrar, Straus and Giroux, među ostalim) ne žele investirati u nove prijevode i ako će izdavati autore na ne-engleskom, to su mahom već prevedeni klasici, u ovom slučaju, francuskoga realizma i modernizma. Veliki izdavači se vode profitabilnošću i ne žele ulagati u prijevode autora čiji simbolički kapital još nije dokazan ili ovjenčan nekom od velikih nagrada ili kanonskim statusom u književnosti. To najbolje pokazuje trojac recentnih francuskih nobelovaca. Jean-Marie Gustave Le Clézio i Patrick Modiano su u SAD-u prvo prevedeni kod malog i neovisnog bostonskog izdavača Davida Godinea, da bi po dobivanju Nobelove nagrade i stjecanju simboličkog kapitala među većim američkim izdavačima ušli u njihove kataloge. Primjerice, Modiana danas prevode Yale University Press ili Houghton Mifflin Harcourt, svakako značajno veći izdavači od bostonskog Godine. Annie Ernaux, ovogodišnju dobitnicu Nobela na engleski prevodi mali izdavač Seven Stories, ali i Nebraska University Press, izdavač koji prema istraživanju Gisèle Sapiro objavljuje najviše prijevoda s francuskog jezika.

Što nam govore ovi podaci? Prvo i osnovno: veliki izdavači ne vide profit u objavljivanju novih prijevoda. Riječ je o skupom i dugotrajnom poslu koji im se u konačnici ne isplati. Oni u najviše slučajeva ponovno objavljuju stare prijevode klasika za koje ih ne vežu više ni autorska prava. Jako jeftina investicija. Pritom, u kadrovskoj politici velikih izdavača nema (više) mjesta za posebne odjele u kojima će sjediti diplomirani romanisti, germanisti, slavisti ili arabisti, čitati recentnu produkciju na tim jezicima i onda predlagati izdavačima koje naslove te godine prevesti. Takvo nešto si jedino mogu dopustiti sveučilišni izdavači koji u SAD-u igraju važnu ulogu u izdavačkom polju što i potvrđuje slučaj Nebraska University Pressa, najvećeg prevodioca francuske književnosti u SAD-u. Sveučilišta su obično jedina mjesta gdje spomenuti filolozi rade i gdje postoji ljudska i financijska infrastruktura koja može podržati spomenute prijevode, usprkos politici stalnog smanjenja financiranja i ukidanja humanističkih odsjeka kojoj svjedočimo još od (pred)zadnje ekonomske krize. Bez obzira na sve to, ipak je fascinantno da relativno malo sveučilište na američkom Midwestu ima biblioteku koja godišnje proizvede na desetke prijevoda s francuskog i drugih jezika bez neke profitne logike, osim “profita” njihovih syllabusa, profesora, studenata i kulture općenito.

Jean-Marie Gustave Le Clézio i Patrick Modiano su u SAD-u prvo prevedeni kod malog i neovisnog bostonskog izdavača Davida Godinea, da bi po dobivanju Nobelove nagrade i stjecanju simboličkog kapitala među većim američkim izdavačima ušli u njihove kataloge

Zanemarena tema

Na kraju su tu i mali i neovisni izdavači koji, kao što smo vidjeli u slučaju francuskih nobelovaca, igraju ključnu ulogu u njihovom predstavljanju američkoj publici. I ne samo američkoj publici, nego i svijetu koji koristi engleski jezik kao primarno sredstvo medijacije s ostalim kulturama. Takvi, mali izdavači, obično su ograničeni na one jezike koje čitaju pokretači samih izdavačkih kuća i mali broj zaposlenih u njima. Pritom, cijeli “biznis” takvih kuća počiva primarno na entuzijazmu njihovih vlasnika i eventualno grantovima koje nude strane vlade za prevođenje njihove književnosti na engleski jezik, što nije nebitna stavka u financiranju prevodilačkih poduhvata u takvim malim izdavačkim kućama, posebice u slučaju francuskog i, primjerice, njemačkog jezika.

Ovaj američki model, naravno, nije u potpunosti primjenjiv na naš kontekst, ali nam daje određeni analitički aparat kojim ćemo se služiti u nastavku temata i novinarskog projekta Imena s naslovnice: (književno) prevođenje i prevoditeljski rad u hrvatskoj kulturi i kulturnoj politici, financiranog sredstvima Agencije za elektroničke medije. Naime, u analizi naše ekonomije prijevoda, pokušat ćemo prvo sagledati logiku selekcije jezika i naslova koja ovisi dominantno o kulturno-političkom, ali i o tržišnom kontekstu funkcioniranja izdavaštva, da bismo se onda u nastavku bavili specifičnom ulogom samih prevoditelja_ica u toj ekonomiji, njihovim materijalnim i drugim uvjetima rada, ali i potrebama s obzirom na već spomenute tendencije degradacije prevodilačkog rada koje su primjetne u globalnoj medijskoj i izdavačkoj industriji. Potreba za ovim tematom proizašla je iz mojih autorskih interesa i bavljenja temama iz kulturne politike i ekonomije kulturnih industrija, ali i iz privatne potrebe da se vratim svojoj prvoj ljubavi – književnosti, koju sam godinama zapostavio na račun nekih drugih medija. Također, tema ekonomije prevođenja i statusa prevoditelja_ica u našim kulturnim politikama, ali i izdavaštvu, čini mi se nepravedno zapostavljenom. Ovo je jedan pokušaj doprinosa promjeni te slike.

Tekstovi Marija Kikaša iz serije “Imena s naslovnice: (književno) prevođenje i prevoditeljski rad u hrvatskoj kulturi i kulturnoj politici” napisani su uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

U svojoj knjizi Der Schacht von Babel. Ist Kultur übersetzbar?  Boris Buden, koji je bio i prevodilac na naš jezik, već u samom uvodu analizira procese postepene lektorske kroatizacije tekstova koje smo pisali ili prevodili još u Jugoslaviji, stavljajući ih u kontekst dominantnih jezično-kulturnih principa. On se protivi ideji da prevod kao takav humboldtovski nužno jezički obogaćuje bilo čiju kulturu (to bi još uvijek bilo ostajanje u jednojezičnosti), ali pokazuje kako se svaki “strani” jezik kroz hibridnost pretvara u nešto nalik materinjem (ili u njegov fantazam?), tj. u jezik koji je također u izvjesnoj mjeri postao naš, nekad kao ravan prvom idiomu. A to pretpostavlja zanemarivanje ili prevazilaženje sumnjive razlike i hijerarhije između prevoda (ili kopije) i originala. To i čini prevođenje političkim poduhvatom jer u svakom trenutku moramo odlučivati o njegovom pravcu. Kultura nije prevodiva, veli Buden u složenom i uvjetnom procesu izvedbi i zaključivanja. I prije svega, šta je to “kultura”?

Ali to ne znači da ne prevodimo nužno i stalno iz jednog kulturnog konteksta u drugi, pa čak kada je to unutar jednog te istog jezika. Šta je “jedan te isti jezik” pitanje je koje ja, a i mnoge od autorica i autora koje navodim, smatramo neteorijskim, nametnutim normativnim imenovanjem. “Jedan te isti jezik” je pokretna i evolutivna, neuhvatljiva građa, pa je smiješno kad je takvi “lingvistički autoriteti” kao što su država ili nacija zaustavljaju u svojoj definiciji na trenutnoj slici. Zato mi ostavljamo “jedan te isti jezik” otvorenim kao naprosto jedan te isti jezik bez navodnika, u duhu uključivosti ne samo rodova nego i cijele jezičke građe, i kao projekt budućnosti i zajedništva. Jezik, kao i prevod, može biti instrument isključenja, ali na sreću i ne mora. Tako da o razlikovanju srpskog i hrvatskog Slobodan Šnajder piše: “Ja o svemu tome [Razlikovnom rječniku hrvatskog i srpskoga jezika i državnoj politici jezika] postojano mislim drugačije no što misle hrvatski politički lingvisti koji dokazuju da se, na osnovi takvih razlika, što su same po sebi izvan sumnje, radi o dvama u svemu i po svemu različitim jezicima. Ja bih bio spreman odustati od toga svojeg danas tako nepopularnog stava čim mi netko na hrvatski prevede ovu srpsku rečenicu:
Hrvatski i srpski dva su po svemu različita jezika.”  Da li je iko uspio to prevesti sa srpskog na hrvatski ili uostalom sa hrvatskog na srpski? I Boris Buden tvrdi u svojoj posljednjoj knjizi da ne razlikuje hrvatski od srpskog, bosanskog i crnogorskog,  i dodaje: “Nije me briga za koncepte ‘materinjeg jezika’ i ‘izvornog govornika’. Čak se ne osjećam lagodno ni kad čujem izraz ‘strani jezik’. To su za mene visoko ideologizirani izrazi kao ‘naš dragi vođa’ ili kao ‘vodeća uloga Partije’. Ono što se nekad događalo s takvim izričajima, sada se dešava s našim lingvističkim ideologemima – i oni sve više gube vezu s realnošću.” 

Srpski se jezik pisao i piše “po Vuku”, tj. prema usmenom govoru, i zato je fluidniji i “prirodniji”, mada u drukčijem registru stilskih vrijednosti, nego hrvatski. Uzor je srpskog pisanog – govorni jezik. Hrvatski jezik nije govorni jezik i ideal mu nikad nije bio da se govorni i pisani jezik ikako podudaraju, nego da se stvori jedan standard koji će u prestižu “više kulture” nadići sve vernakulare i svima biti uzor. Standardiziran je kao hrvatski književni jezik, koji je pisan jezik a ne govoran, a kad je usmen, onda je izveden iz pismene norme ili danas iz standarda sve više zadatog zagrebačkim i jezikom radiotelevizije. S njim govornici imaju problema, jer se on ne podudara s njihovim govornim idiomom, a u medijima je prilično improviziran. Hrvati govore dalmatinski, kajkavski, čakavski itd. ali sve više i korumpiranim televizijskim i radio-jezikom. To je manje spontan jezik, zato što je od početka standardiziran kao prvenstveno literaran i pisan (a historijski je bilo više različitih standardizacija i njihovih stupnjeva). Tako je danas i s arapskim. Takve situacije postoje i u drugim jezicima, i u tome na Balkanu nismo originalni. Slični odnosi postoje između nekih varijanti španjolskog u Latinskoj Americi i u Evropi, ili između urdua i hindija u Indiji i Pakistanu, ili između mandarinskog i nekih deriviranih kineskih idioma koji se na njega oslanjaju manje ili više, u Kini i jugoistočnoj Aziji, itd. Među ostalim rezultatima raznovrsnog odnosa pisanog i usmenog, imamo i to da je hrvatski precizniji, bar u društvenim i humanističkim a ponekad i znanstveno-književnim konotacijama, s time da je onda i prevođenje na hrvatski jezik zahtjevnije jer raspolaže možda obimnijim fondom standardiziranih izraza. No i to će se nasilnim razdvajanjem jezika promijeniti. Preciznost (u odnosu na evropske jezike) u srpskom dijelom sputava i ćirilica, u kojoj se pored ostalog gubi i etimologija. Ali sve su to, bilo u hrvatskom ili srpskom, ovakva i onakva “slovkanja”, kako je posprdno i s nestrpljenjem odmahivao moj učitelj Čedomil Veljačić kada su mu lektori “buddhizam” ispravljali u “budizam” i u Beogradu i u Zagrebu. Naravno, postoje osim spomenutih i druge razlike, koje smatram stilskim ili kontekstualnim, a od kojih nijedna ne govori protiv ijedne varijante jezika kojeg i ja još uvijek smatram jednim, a koji je danas dobio koliko znam bar četiri identitarna imena (i možda će ih steći i više). Ovo što tu opisujem nisu vrijednosni sudovi. Hrvatska i srpska varijanta štokavskog/štakavskog jezika nekad složno smatranog jednim uvijek su bile prepoznatljivo ponešto različite, i to ne samo po ekavici i ijekavici. Ali su uvijek bile međusobno prohodne, razumljive i dopunjavale su se u mnogo čemu, na primjer u vokabularu, u mogućim dubletama i posuđivanjima unutar hrvatske varijante (i prevod i prijevod, i advokat i odvjetnik, i naprijed i napred, i suvremen i savremen), a posebno u akcentuaciji. Govorni hrvatski kada pokušava da bude standardan, zato što nije govorni jezik, uglavnom ne poštuje nikakve govorne ni naglasne norme premda se o tome proizvode brojne studije. Stručnjaci za dikciju i akcente pokušavaju dati uputstva za to. Oslonimo li se na slušanje u javnosti širom Hrvatske, čini se da su naglasci, intonacija, izgovor, ton koji imaju ambiciju odgovarati standardu – neustaljeni, najraznovrsniji i krajnje smušeni u govornom hrvatskom zato što se ne bilježe a govorni se jezik ne piše.
Pisani jezik koji je u svojoj standardizaciji sakraliziran – a ova se obično odvija po vjerskom ili po etno-nacionalnom principu – u načelu je klasno i edukacijski nedemokratičan. Tu u principu ne može bilo ko doći s ulice, bez škole, i spontano napisati svoj roman na govornom jeziku bez obzira na jezičku historiju. Tradicija je tu stavljena u zagradu u korist neposrednosti i “prirodnosti” jezika što bližeg govornom, kao često u sjevernoameričkoj literaturi naprimjer. Vjerski je tako na primjer sakraliziran “klasični arapski” (najbliži jeziku Kurana), što znatno sputava ležernost i bogatstvo moderne arapske literature, k tome razbijene na lokalne varijante.  Jezik koji je samo pisan a ne i govoran rigidan je i krajnje formaliziran, a privilegija je elita i nedostupan široj publici koja nema kodove.

No ima i drugih iznenađenja u usporedbi s drugim jezicima, npr. francuskim i srpskim: hrvatski nije dosad pružao prevelik otpor (ne kažem da ovoga uopće nema ili da ga neće biti) ženskim oblicima imenica i rodno inkluzivnom pisanju, naročito u imenovanju zvanja kada su žene u pitanju, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se otprilike to razlikovanje počelo pomaljati. “Profesorica”, “doktorica”, “odvjetnica”, “sociologinja”, zvanja višeg obrazovanja, pojavila su se pored već uvriježenog “radnica”, “vozačica”, “čistačica”. Moglo bi se pomisliti da se radi o tzv. inkluzivnom ili uključivom jeziku, kao što zahtijevaju neke feminističke teoretičarke u Francuskoj,  a kako neki i neke već i pišu i to na više evropskih jezika, pa čak i kod nas individualno ili na nekim univerzitetima; ili da se radi o manje patrijarhalnoj sredini. Na žalost, u hrvatskom se ne radi o tome. Prije, budući da hrvatski nije govoran jezik nego pisan i književan, ženski su oblici u njega lakše prodrli nego u Francuskoj ili Srbiji (a da ostali elementi uključivog jezika još antišambriraju), zato što je hrvatski jezik već par decenija u punom toku standardizacije, u tome još (ponovo) mlad, pa tom prilikom može prihvatiti i neke nove oblike. Francuski, koji je mnogo davnije standardiziran od novo-hrvatskog, pruža tome mnogo žešći otpor preko Akademije, i lingvistički je rat u tom pogledu trenutno u jeku. Srpski jezik, koji je utvrđen više kao govoran ali sada također utvrđuje svoj nacionalistički standard, i kojega je novo-standardizacija također u nastajanju (mada je zasad manje poodmakla, logična i razrađena od one hrvatske), oslanja se na narodski patrijarhalan govor koji te nove ženske oblike ne poznaje, a odnedavno volšebno i na ruski i crkveni jezik koji ih ignoriraju. Jedan dio srpske javnosti pruža najveći otpor pojavi ženskih oblika zvanja i zanimanja, a da o uključivom jeziku i ne govorimo. Kao i u francuskom, njemu je veliki otpor. Pod uvjetima sasvim usporedivih patrijarhalnih režima, srpski i hrvatski nalaze različita rješenja. Ni jedan ni drugi međutim ne rade još šire na rješenjima obuhvatnog, tj. rodno uključivog i nediskriminirajućeg jezika, gdje bi se gramatički i sintaksički uzusi malo prilagodili punoj rodnoj predstavljivosti. U gramatikama muški rod ostaje vodeći (“devedeset žena i jedan muškarac su bili”), što je u engleskom nezamislivo i bespredmetno, a u francuskom tek počinje da se urušava. Kako gdje u drugim jezicima, među kojima je danas španjolski dobrano poodmakao u uključivom jeziku. I ovisno o društvenim segmentima i o tome ko piše.

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan “pisanim” a ne “književnim” jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna “spontanost” pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont.  Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. imala sam prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost?  (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava “hrvatski”, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako “hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite “normalan” naglasak porijeklom iz hercegovačkog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

To i čini prevođenje političkim poduhvatom jer u svakom trenutku moramo odlučivati o njegovom pravcu. Kultura nije prevodiva, veli Buden u složenom i uvjetnom procesu izvedbi i zaključivanja. I prije svega, šta je to “kultura”?

Jednojezičnost Hrvata i Srba

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog “književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na “stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču,  čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953.), Anna Moï (1955.), Chahdortt Djavann (1967.), Jhumpa Lahiri (1967.), Agota Kristof (1935. – 2011.); pisci Vladimir Nabokov (1899. – 1977.), Joseph Conrad (1857. – 1924.), Samuel Beckett (1906. – 1989.), Eugène Ionesco (1909. – 1994.), Jorge Semprún (1923. – 2011.), Kahlil Gibran (1883. – 1931.), Milan Kundera (1929.), Andreï Makine (1957.), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s “jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je “razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika  (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom, lingvističkom genetikom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi  hrv– i srb– u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda, ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamo li da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger  i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao “duh”. Palanka se “ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik,  u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko “r” u osnovama hrv– i srb– govori samo za sebe i postojano je. “H” i “s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i “v” i “b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l’autre.  Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (“žurni poziv”, “prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati. Interesantno je vidjeti kako su načini nacionalne standardizacije u pojedinim varijantama našeg jezika različiti. Dok se hrvatski književni jezik “skromno” zadovoljava partikularizacijom svoje varijante (tj. hrvatski je različit od srpskog), srpski se standardni jezik busa u prsa svojom navodnom sveobuhvatnošću. Tako je Odbor za standardizaciju srpskog jezika pri Zavodu za unapređenje obrazovanja i vaspitanja objavio razlikovanje između “lingvističkih jezika” (a to je srpski) i “političkih jezika” (a to su svi ostali južnoslavenski jezici, kao puke varijante srpskog). Hrvatski bi dakle bio srpski jezik koji toga nije svjestan. O zajedničkom jeziku nema ni govora – naime, taj je zapravo srpski. Odnosno, ideja je zajedničkog jezika zloupotrebljena. Ranko Bugarski se tako ruga ovim nacionalno-političkim lingvistima, jer bi u krajnjoj liniji čakavski i kajkavski ispali varijante srpskog jezika . Ovakva “sveobuhvatnost” slična je francuskoj provincijalnoj “univerzalnosti” koja nije u stanju da zamisli nijednu drugu.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i “amnezija zajedničkog jezika”, a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu’un simple oubli ). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane, tj. danas “nepotrebne povijesti”  (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti.  “Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski “politički zaborav” onih puteva koji “ne vode u Rim”, one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć

Hindustan moj roden kraj

Evo indijskog primjera na srodnu temu.
Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa.  Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: “politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti”.  Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u “normalnost” znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane “zaostalih” (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilala Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: “Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti”. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, “Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti.” Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika ), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest “Hindustan” kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, “Hindustan” uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha  (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv “Hindustan” ubrzo nakon prvog razvoda 1946.–48., a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo “etimološki” muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971.) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā (“Globalni hinduistički svijet”), kao i danas takozvani “Srpski svet” i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema procesa mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo nasreću očekivati od novih došljaka, od drugih jezika i od drugdje, upomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

U starim se sanskrtskim tekstovima kaže da su bar “tri četvrtine jezika na nebu”, tj. da nisu dostupne ljudima. Radi se o jeziku Veda, objave, otkrovenja. Te su dakle tri četvrtine za ljude prevedene (ili su ih ljudi preveli) na samo jednu četvrtinu, što znači da su komprimirane. Ta je jedna četvrtina dovoljna, što znači da je objava zalihosna i preobilna, iako to “preobilje” ne vidimo nužno. Ono je kontekst, prostor i vrijeme, to su i drugi jezici, potrebni da bi se ona jedina četvrtina razumjela. To preobilje je svijet u kojem nam nužno mnogo toga izmiče da bi nam se ono nešto malo dalo. Taj svijet onih triju četvrtina, nama nevidljiv, ne može biti nacionalno ni spolno niti ikako drugačije definiran, a pošto je općost ne pridaju mu se i ne pristoje mu se posvojni pridjevi. To je svijet i svijest-riznica (u buddhizmu, ālaya-vijñāna) općosti i okvirnog vremena koje sadrži prošlost, sadašnjost i budućnost u mogućnosti, ali to je također i svijet koji sadrži i konkretne partikularnosti kao mogućnost. A taj svijet ne može nikako ostati opći i zajednički, ljudski svijet, a biti zazivan kao “srpski svet”, “hrvatski svijet” (ili jezik, ili kultura i tsl.), “globalni hinduistički svijet” (hindutvā), “American way of life”, “l’art de vivre à la française” ili “evropske vrijednosti”. U svom spomenutom članku Dževad Karahasan piše da se “u Kur`anu kaže da je ta knjiga ustvari prijevod Majke Knjige na ljudski jezik. Dugo sam se pitao na kojem jeziku je napisana Majka Knjiga.” On još dodaje: “važno je upamtiti da je Knjiga na kojoj počiva svijet ustvari prijevod”. Fantastičnog li zaključka! Pouka koju iz Dževadovog razmišljanja lučim, mimo mogućih teološkoh konotacija, jeste da se tekst, a možda i svijet, odmah javlja kao prevod, i nikako drukčije, i da nema originala, ili ih ima koliko i jezika ili načina razumijevanja. Eto čemu je politika prevođenja kao prilično dalekosežna politička pouka, ako je hoćemo razumjeti.

Rada Iveković je filozofkinja, indologinja i spisateljica. Predavala je na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu te na više pariških univerziteta. Bila je jedna od direktorica programa na Collège international de philosophie u Parizu gdje ujedno i predaje te je gostovala na brojnim svjetskim univerzitetima.

Privilegija je imati pristup u više jezika. Ne svojom zaslugom, i ja sam rano naučila jezike, što je u djetinjstvu lakše. Što smo više u stranim jezicima, sve ih više i lakše učimo. Djeca mogu bez traume naučiti i govoriti više jezika, jer svaki služi drukčijoj društvenoj svrsi i obraća se različitom krugu. Jezici vuku jedan drugoga i proizvode u čovjeku ljubav i radoznalost za jezike. Ja sam imala sreću da sam se opismenjavala ne u jednom jeziku i kodu i ne u jedno jedino vrijeme, već u više navrata i idioma. Opismenila sam se prvo kod kuće prije škole, kad su mi roditelji nabavili čitanke na našem jeziku na latinici i ćirilici. Ubrzo zatim su mi nabavili i dobre stripove – danas je to u Francuskoj cijenjena literatura katkada čak visokog ranga, i posebna umjetnost. Zatim sam se opismenila u francuskoj osnovnoj školi ali u Njemačkoj, pa sam francuski dobro naučila, a njemački pasivno. Moj je glavni “strani” jezik u odnosu na glavni, školski francuski, tada bio “naški”, na francuskom tada zvan serbocroate, a odnedavna croate ili serbe. Sve zavisi o tome s kojeg se mjesta (svjesnog ili nesvjesnog, našeg i/ili tuđeg) jezik čuje, imenuje i dakle percipira i raspoređuje u naš svijet. Jezik ne može o sebi samome govoriti smireno i neutralno, zbog jednog sakrivenog elementa njegove prirode, a to je njegova vezanost za područje moći pa i vlasti. To je kao okultiranost iskonske scene u psihoanalizi i u buddhizmu, gdje nam naše padanje u svijet zaklanja viđenje (i uviđanje) onoga što nas je tu dovelo, a to je blizak susret majke i oca kojemu nismo prisustvovali. S francuskim u tom pogledu nije bolje nego s naškim. Podrazumijevajući apsolutno prvenstvo i superiornost francuskog koje i ne treba dokazivati (što uostalom svaki jezik o sebi misli, ništa originalno dakle), moj nas je učitelj Monsieur Benoist ipak naučio nekoliko osnovnih jezičkih činjenica i postupaka dobrog pisanja, koji su mi korisni do danas u svim jezicima. U to vrijeme se još u francuskoj školi moglo naučiti pisanje i pravopis.

Moje je drugo opismenjavanje bilo na našem jeziku u osmoljetci a zatim gimnaziji u Beogradu. Jezik škole i reda tu je bio srpski ili hrvatski, uskoro nazvan srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim (na francuskom postoji samo prvi oblik). Prekomplicirano, i prije svega predugo. Školske smo zadaće pisali jedamput na latinici i jedamput na ćirilici, što meni nije bilo teško. Mnogo kasnije ću se čuditi tome da neki u Srbiji i neki u Hrvatskoj smatraju da im treba baš samo jedno jedino pismo, a drugo da im smeta, bez obzira na osiromašenje u jeziku koje predstavlja takav stav. Smatralo se pozitivnim naučiti engleski, a ne samo ne učiti, nego čak i ne morati čuti ni čitati mrski jezik prvih susjeda ili sugrađana. Time se pogubila historijska dubina kao i mogućnosti i bogatstvo jezika, premda se radi o procesu gdje se inače svaki normalan jezik hrani drugim jezicima, kao što se živo hrani živim. U tome se naš skučeni i sužavajući jezički horizont nije razlikovao od sličnog u francuskom jeziku. Moje naredno opismenjavanje, poslije gimnazije, obavljeno je u Zagrebu, gdje sam došla na studije. Uskoro će se opismenjavanje nastaviti kroz objavljivanje, rad sa lektorima i izdavačima. Tada sam u pisanju sa školskog ekavskog prešla na javni ijekavski. Kao što sa Francuzima govorim francuski a sa Škotima engleski, tako i dan danas mogu sa prijateljima iz Srbije govoriti ekavsku varijantu zajedničkog jezika. Ali pišem svoju, ijekavskog štokavskog.

Višejezičnost i ukrštene kontekstualnosti

Kad sam se nastanila u Francuskoj u svojoj 45-oj godini, već sam odavno objavljivala na našem jeziku, a znala sam francuski, uglavnom sa rječnikom svojstvenim mlađoj dobi, koji sam onda dalje usavršavala sa prijateljima, studentima, čitanjem i u svakodnevnom životu. Znanje svakog jezika se stalno nadograđuje. Ali premda glatko pišem i govorim svoje strane jezike (među kojima je sada i naš, jer još nisam ustanovila koja je to differentia specifica između materinjeg i ne-materinjeg, budući da oba jednako fatalno udaljavaju od rođenja i iskona), ne smatram se dvojezičnom ni višejezičnom, ne mislim ni da sam u pukoj diglosiji. Više mi se čini da živim u nekoj neproblematičnoj pluri-heteroglosiji i to bez obzira na kom jeziku pišem, što je drukčija ekonomija drugosti i stranjskosti. Heteroglosija nema nužne veze s egzilom, potčinjenošću ili kolonijalnošću, mada se u pojedinim slučajevima ovi mogu ukrstiti, i mada je katkada viđena kao zloupotreba povjerenja i vjerolomstvo u odnosu na nacionalni jezik kao obavezu a za koji se pretpostavlja da je i materinji (što ne mora biti) i još da nam je prirodan. Didier Coste o tome kaže: “Ona [heteroglosija] je često osuđivana od strane nativističke kritike kao izdaja vlastite ‘prirodne’, rodne (native) kulture i ‘materinjeg jezika’, kao gajenje samo-egzotiziranja koje je u dosluhu sa otpornim imperijalističkim orijentalizmom, a represivno je interpretirana kao višestruko devijantna metaforijska seksualnost koja uključuje egzibiciju, voajerizam i prostituciju.” 
Po mom se iskustvu može biti u heteroglosiji i pišući i govoreći prvim jezikom stečenim rođenjem. Ovo, opet može – ali ne mora – biti proces, a može biti i stvar tek ličnog osjećaja. Jezika kao i seksualnosti (sve u množini) ima koliko, ili više, nego ljudi na zemlji. Edouard Glissant će o tome: “Pristalica sam multilingvizma u pisanju; jezik kojim pišemo druži se sa svim ostalima. To znači da pišem u prisustvu svih ostalih jezika u svijetu. Kad pišem, čujem sve te jezike jednostavno po afinitetu, uključujući one koje ne razumijem. […] To je nova činjenica savremene književnosti, današnjeg senzibiliteta […]. Nije to neki galimatijas, nego duboko prisustvo, možda prikriveno, tih jezika u vašem.” U heteroglosiji sam (korišćenju tuđih jezika) o kojoj govorim, čak i kad sam unutar jednog te istog pa i “vlastitog” jezika, bilo da pišem/govorim francuski ili naški. Nisam više od drugih živjela u lingvističkom egzilu, bar ne više negoli što je egzil u jeziku i iz jezika, i izgon tout court svakome na više načina u životu zadat gdje god da se nalazi, a da nije koban (mada može i to biti, i te kako). Osloboditi se zadatog jezika može spisateljici, piscu ili naprosto govorniku otvoriti neslućene (jezičke, književne i ostale) slobode, propustivši nju ili njega u nekonformističke prostore u kojima nije očekivan, a i time joj dati jedinstvenu šansu. Ovo je pogotovo značajno, mada ne i novo, u današnjoj globalizaciji. U srednjevjekovnoj ograničenijoj globalizaciji, na primjer, takva je šansa čučala u latinskom jeziku koji je nadilazio vernakular i koji gotovo nikome više nije bio materinji. Na daleko širem planu, danas je tu ulogu preuzeo engleski, a u kineskom je svijetu mandarin (s originalnom formulom koja leži u pismu) u odnosu na govorne i materinje jezike oduvijek igrao takvu ulogu izlaska iz lokalnog lonca i otvaranja prema svijetu. De-kontekstualizacija pisanja, teksta, u odnosu na kulturu i porijeklo autora, kao i njihova re-kontekstualizacija unutar druge (makar i srodne) ovakve ili onakve kulture ili jezika, nije nešto što se može olako odbaciti, naprotiv. One, kroz prelaženje kulturnih i političkih granica koje lingvistička policija ne može obuzdati (kao što se ni migracije na sreću ne mogu zaustaviti), stvaraju nove kontekste smisla, nove podtekste kultura koji se ukrštaju takvom polinizacijom, i daju priliku da se odustane od određivanja porijekla određenog autora, kao i priliku da se njega ili njegovo navodno porijeklo provincijalizira, tako “da se ‘nacionalne’ književnosti tretiraju kao književni žanrovi, prinude ili načini koje današnji globalni pisci i čitaoci slobodno koriste i modificiraju kako hoće […].” Didier Coste, čiji je ovo bio citat, smatra da je potrebno prihvatiti alternativne, konkurentne i ukrštene kontekstualizacije djela.
Kineski je jezik od starine s takvom pluralnom konstrukcijom računao, štedeći lokalne senzibilitete i pored nesumnjive centralizirajuće i univerzalizirajuće funkcije ne jezika nego pisma i pisanog mandarinskog jezika. Specifično pismo koje neki smatraju ideogramskim dok mu drugi stručnjaci ovo svojstvo spore (Viviane Alleton ), omogućuje da se pismeno razumiju i svi oni koji se inače u prostranom kineskom svijetu (što donedavno i još u mnogome uključuje i japanski) ne razumiju usmeno. U Kini je pismo, a ne jezik, baza nacionalnog jedinstva, a jezici su mnogi i pišu se mandarinskim. Otud je važno ovladavanje pismom u svim dimenzijama društvenih i državnih aktivnosti. Takva organizacija doduše (kao i drukčije organizacije znanja i pismenosti) uključuje naglašenu klasnu dimenziju, dok je obrazovanje privilegija i prerogativ moći i vlasti. Ali pitanje prevođenja između kineskih govornih jezika se onda ne postavlja (jer svi pismeni vladaju mandarinskim), ili se postavlja drugačije nego kod evropskih jezika. Stoga se i razumijevanje prevoda s jednog jezika na drugi ne javlja sve do dolaska jezuita u Kinu u 16. stoljeću. Oni su počeli prevoditi evropske znanstvene knjige na mandarinski i mandarinske klasike na evropske jezike, i otvorili prevodilačke škole. Tako je prevođenje na kineski a kasnije i japanski u jugoistočnoj i istočnoj Aziji postepeno postalo književni i naučni žanr po sebi, jer se radilo o prevođenju ne samo određenog teksta, nego i njegovog konteksta. Ovo je prevodioca činilo ko-autorom, budući da se on/a upisivao direktno u tekst sa svojim objašnjenjima, proširenjima, dopunama i komentarima o kulturi, povijesti i kontekstu, kao i lokalnim fantazmima o njima, iz kojih se prevodi. Sinolog Jean-François Billeter to, već i u samom mandarinskom, smatra skrenutim prevođenjem (traduction par voie détournée) . U takvim okolnostima, gdje se radi o udaljenim kulturama, nije moguće prevoditi rečenicu po rečenicu niti misao bez njenog cjelokupnog svjetonazora. To može biti nauštrb preciznosti, ali koji drugi način prevođenja nije također žrtvovao preciznost ili druge elemente originala? Prevođenjem se nešto dobije a nešto gubi ali je to “nešto” nesumjerljivo i nemjerljivo, dok je čist dobitak (koji međutim nije garantiran) u principu u tome da su značenja, ideje, konteksti, svjetonazori uzdrmani, pomaknuti i pomični, te otvaraju svjetove i njihova manje ili više plodna ukrštanja. Kineski poslovičan pragmatizam i praktičnost učinili su da se ovakav pristup priznatoj i prihvaćenoj mnogojezičnosti pa i transjezičnosti i heteroglosiji ne pretvori u problem nego u posebnu disciplinu i žanr, za koje je trebalo veliko obrazovanje, otvorenost pa i kozmopolitizam. Naravno, ovakve situacije poznajemo i između “zapadnih” i drugih jezika, samo što se ne pitamo uvijek o njima i o dosegu njihove kreativnosti. Danas u trans-kineskim urbanim sredinama tamo gdje su tehnologije umjetne inteligencije rasprostranjene i visoko razvijene a gdje se redovno (osim u Hong Kongu i u Singapuru) slabo govori engleski a još manje ikoji evropski jezik, svaki je pojedinac opremljen nekim od prevodilačkih programa, pismenih ili usmenih, na svom telefonu i odmah ga pruža strancu, primajući prevod isti čas. To čini razgovor mogućim čak i kad zajedničkog jezika nema, i svi su ga u svojoj otvorenosti željni. Takav odnos prema stranom jeziku i strancu je i stvar obične pristojnosti, gostoljubivosti i dobronamjernosti, premda može stvoriti i komične nesporazume vezane za kulturne stereotipe. A takav odnos kineski jezik nosi u sebi, i nadograđuje ga u novim tehnologijama.

U Kini je pismo, a ne jezik, baza nacionalnog jedinstva, a jezici su mnogi i pišu se mandarinskim. Otud je važno ovladavanje pismom u svim dimenzijama društvenih i državnih aktivnosti.

Kako kineski intelektualci danas pišu na kompjuteru svoje mandarinske tekstove koji zahtijevaju na hiljade znakova a ne tastaturu od tridesetak slova? Pišu ih… na pinyinu (kineskoj zvaničnoj latiničnoj transkripciji). Za riječ napisanu na pinyinu može biti više opcija sa različitim značenjima. Program autoru odmah daje izbor između različitih riječi na kineskom, on ili ona bira odgovarajuću, i završeni se dio teksta na ekranu pojavljuje na mandarinskom sa svim znakovima kineskog pisma. Tako kineske spisateljice i pisci rade i žive istovremeno u bar dva sistema pisanja i dva koda, a da to ne narušuje njihovu autonomiju ni suverenitet. Usvajanje drugog pisma i koda mišljenja ne smatraju osiromašenjem, naprotiv, to ih obogaćuje. Slično je (mada drukčije) i u drugim jezicima koji raspolažu sa više pisama, recimo sa hindijem i urduom u Indiji koji u svom govornom obliku donedavno zvanom hindustani (vidi dalje) mogu svoj zajednički jezik pisati na devanagariju ili na pismu izvedenom iz perzijskog. Dok je Atatürkov prisilni prelaz na latinicu Turcima oduzeo historijsku dubinu jezika u tome što samo stručnjaci mogu čitati stare tekstove na arapskom pismu. I to su sve politike prevođenja sa filterom (Naoki Sakai) u kojima nešto prođe a nešto (drugo) bude zapriječeno.
J-F. Billeter ima i dobro tumačenje o ključnom elementu u različitim kulturnim kontekstima kineskih (a često i inače azijskih, izvan islama) i zapadnih jezika koji interveniraju u samom registru prevoda: “Mi usklađujemo glagol sa subjektom rečenice, što nas navikava da ih smatramo usko povezanima i da pretpostavimo kako svaka akcija ima nekog agensa. Po našem shvaćanju, uvijek je potrebno da neko ili nešto djeluje. U kineskom, -djeluje-, bez ičega i ikoga. Glagol je autonoman, nije mu potreban gramatički subjekt. Kad mu nešto prethodi, to nije subjekt, nego jedna tema, tj. neka riječ koja pokazuje povodom koga ili čega ‘djeluje’. Umjesto ‘ptice cvrkuću’, imamo dakle, ‘ptice, to cvrkuće’ ili još kraće ‘ptice: cvrkut’. Kineskom glagolu čak nije potrebno ni jedno ‘to’ da bude aktivan.” 

Prevođenjem se nešto dobije a nešto gubi ali je to “nešto” nesumjerljivo i nemjerljivo, dok je čist dobitak (koji međutim nije garantiran) u principu u tome da su značenja, ideje, konteksti, svjetonazori uzdrmani, pomaknuti i pomični, te otvaraju svjetove i njihova manje ili više plodna ukrštanja

O jeziku i egzilu

Pojedinačan život i počinje “prvim” egzilom iz “materinske” sigurnosti, iz porijekla, identiteta (ili njihove fiks-ideje), i cijela kultura predstavlja udaljavanje od tog iluzorno “prvotnog” ishodišta. (Jer prvobitnog nema.) Rađanje jeziku, u jeziku, uopće se i ne mora zbiti kroz materinji jezik, nego kroz pripitomljavanje ili usvajanje (nekog) jezika. Ovaj se može sticati i krotiti putem dominantnog idioma (francuske jezične hegemonije, prema Glissantu) ali i u njemu samom jer nije nužno riječ o nepriznavanju prestižnog jezika, već i o ne-ovladavanju njime, ili o njegovoj iščašenosti kod “nelegitimnog” govornika. Glissant govori o domesticage jezika, što je njegov pomaknuti neologizam za pripitomljavanje. 

To je ona pomaknutost u jeziku, njegova “stranjskost” ili étrangeté, koja ima različite koeficijente u različitim prilikama. Raznim jezicima vladam u različitom obimu, na različitim razinama i u različite svrhe, prema okolnostima. Ti različiti jezici u nama nisu ravnopravni, kao što ni inače u svijetu nisu međusobno ravnopravni. Mislim da je tako i s drugima koji posjeduju više vernakulara ili i pisanih jezika. Ta mnoštvena konstrukcija u kojoj mi se ukrštaju različiti jezički i kulturni univerzumi slična je onoj koju imaju ljudi što žive u zemljama gdje je (bilo) najnormalnije imati nekoliko jezika: ranije neki krajevi srednje Evrope, još uvijek Afrika i Azija, a danas bar Holandija i skandinavske zemlje. Niti sam sklona kukati nad preteknutim i nestajućim jezicima, bili oni “materinji” ili “najstariji” : jezici nastaju i nestaju u stalnom procesu, kao svaki živi organizam. Tvrdnje o tome kako je ovaj ili onaj jezik stariji, najstariji, prvobitan ili autentičan uglavnom su nacionalističke i zanemarive kako historijski, tako i lingvistički i filozofski. Više bi trebala da nas zanima veza između jezika i mišljenja, budući da je jezik ne samo recipijent i uvjet mišljenja kojemu je ko-substancijalan, nego i njegova granica, zid i slijepa mrlja, kao veo koji zaklanja početak. To ujedno pokazuje probleme transjezičnosti. Kao što je suvišno idealizirati jezik (svaki je jezik nekome lijep; a svi su, kao i kulture, uzajamno nepotpuni, Boaventura de Sousa Santos), tako je bespredmetno idealizirati prevođenje. I jedno i drugo su kako instrumenti mira tako i potvrđeni mogući (ali ne i nužni) nosioci nasilja. Da li će raditi na koegzistenciji i solidarnosti ili na razdoru i nasilju, da li na ratu ili miru, stvar je jezičke politike kao i politike prevođenja na djelu. I kulturne politike. Zato što su jezici i njihovi konteksti skupa s prevođenjem, mišljenjem i znanjima recipročno manjkavi, nedovoljni i nekompletni, mi moramo vježbati uzajamno mišljenje i uzajamnost mišljenja, kao exercices de partage.

Pojedinačan život i počinje “prvim” egzilom iz “materinske” sigurnosti, iz porijekla, identiteta (ili njihove fiks-ideje), i cijela kultura predstavlja udaljavanje  od tog iluzorno “prvotnog” ishodišta. (Jer prvobitnog nema.) Rađanje jeziku, u jeziku,  uopće se i ne mora zbiti kroz materinji jezik, nego kroz pripitomljavanje ili usvajanje (nekog) jezika

U recipročnoj je nedostatnosti svakog jezika naša šansa da obuhvatimo, i više nego što bismo se iz jednog samog od njih smjeli nadati – sve šire prostore smisla i svjetove, u množini. Jer u svijetu ima mjesta za mnogo svjetova a i svijeta. Sjetimo se fantastičnog miješanog jezika na bazi latinskog i evropskih vernakulara u “Imenu ruže” Umberta Eca, i tanano istraženog, domišljenog pa i izmišljenog laskarskog moreplovačkog jezika u “Ibisovoj trilogiji” Amitava Ghosha, antihegemonijskog jezika južnih azijskih oceana i nama nepoznatih azijsko-afričkih idioma. “Laskarski” je lingua franca na istočnim morima, i jezik je slobodnih mornara koji plove po njuhu mimo logike ratovanja za uspostavljanje slobodnog tržišta u čijoj su službi inače. O ovome Amitav Ghosh ima i zadivljujuću “Hrestomatiju” na Internetu za dopunu tih triju knjiga o opijumskim ratovima, koja je pravo pravcato lingvističko blago puno mašte i užitak za čitaoce razočarane što se štivo završilo. U “Imenu ruže” pak, grbavi Salvatore, heretik kojemu će Inkvizicija suditi, i malo poremećeni pomoćnik u samostanskom magacinu, govori polulatinski ukršten sa “vulgarnim” jezikom, tj. raznim lokalizmima. Takav je govor kozmopolitski i oslobođen, uostalom njegov je cilj spas (kroz pokajanje), kao što nagovještava i ime govornika. U tom izmišljenom vernakularu ali u srednjem vijeku jedva a ipak razumljivom po manastirima, Salvatore je opominjao ljude uzvikom “Penitenziagite”, uranjeno talijaniziranim od crkvenog “Paenitentiam agite”. Salvatore govori sa cijelim poznatim svijetom svog vremena, kao i Ghoshovi laskari. Za njega i njih, granice ne važe, oni se kreću preko njih, mentalni ili fizički, kao što su otvoreni i njihovi jezici. Takve laskarske jezike donose nam danas upomoć izbjeglice i migranti u Evropu.

Rada Iveković je filozofkinja, indologinja i spisateljica. Predavala je na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu te na više pariških univerziteta. Bila je jedna od direktorica programa na Collège international de philosophie u Parizu gdje ujedno i predaje te je gostovala na brojnim svjetskim univerzitetima.

Uvod

Ovo je tekst razmišljanja o prevođenju jedne knjige o prevođenju, o prevedenim autorima i prevoditeljicama. Kada mi je izdavač Seid Serdarević, uz sugestiju i podršku Igora Štiksa, predložio da se ova moja knjiga prevede, ja se, naivno, nisam odmah dosjetila jadu – da će to implicirati da i ja budem prevedena i da radim na samom prevođenju, premda sam to mogla pretpostaviti. Koristim priliku da usput podvučem jedinstvenu “prevodilačku” ulogu Igora Štiksa, filozofa, profesora, pisca i posrednika koji je i sam postao važna nenametljiva institucija, povezivača u prostoru zemalja nasljednica Jugoslavije, i na terenu zajedničkog jezika. On prevodi među našim zemljama, jezicima i kulturama i otvara skučene horizonte. Njegove brojne inicijative u oblasti očuvanja i njegovanja zajedničke kulture (njega, i njegovih prijatelja u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu i drugdje, srećom ima ih) već daju vidljive rezultate i temeljac su u izgradnji alternativne budućnosti i prošlosti naših zemalja i kultura poslije četiri toksične decenije. 
Ja nisam nikad htjela ni mogla sama sebe prevoditi, pa i dalje to ne želim. Niti sam razmišljala o svim komplikacijama procesa i teorijskim implikacijama koje će mi se nametnuti kao nešto o čemu ne mogu izbjeći da se izjasnim, i što ovdje moram produbiti, a što su kulise svakog procesa prevođenja, u smislu translation i u smislu traduction, dakle prevođenja i pre-vođenja, tj. pomjeranja, prebacivanja, pomicanja. Od prevođenja niko nije ostao – neću da kažem – živ – nego niko nije ostao isti. Ne treba ga mistificirati, ali prevođenje je metamorfoza, proces transformacije ne samo teksta nego i autorice, tj. subjekta. Kao i prevoditeljice. A čitateljica je i do sada iz knjige mogla zaključiti da ja pristajem ne samo da budem prevedena uprkos kulturnom riziku u ovome sadržanom (što je i njegova politička dimenzija), uprkos nekonkluzivnosti i privremenosti svakog prevoda, nego da pristajem i na izvjesnu trans-subjektivaciju pa možda i desubjektivaciju. Prevod nas protjeruje kroz drugu prizmu u kojoj uvijek ima nepredviđenog. To je dobro u principu, iako opasno u konkretnome. Boris Buden kaže o tome: “Prevod je ponavljanje koje proizvodi razlike kako u prevedenom tako i u takozvanom originalu.” Osim što mislim da prevod nije puko ponavljanje, slažem se s takvim opisom.

Podsjećam, a to tumačim i u gornjim poglavljima, da prevođenje, protiv-intuitivno, dolazi “prije” jezika i u njemu, kroz jezik sam. Već je autorica “prevela” svoju misao u tekst za moguće ali neizvjesne čitaoce (jer nikad nije sigurno da će ih biti), dakle propustila ga je kroz sebe, svoju misao, jezik i tijelo. Premda prevoditeljica dolazi “poslije” autora/autorice, i ona propušta tekst kroz sebe i svoj osjećaj za jezik, kao i kroz standardizaciju jezika koju je prihvatila (ili kojoj se opire, ovisno o slučaju, a može biti i oboje). Tako je i ona na neki način ko-autor prevedenog štiva, a naročito u slučaju kao što je ovaj, gdje je silom prilika došlo do saradnje autorice i prevoditeljice. Taj prevod više nije samo prevod s francuskog originala na hrvatski, nego je i iz jedne životne dobi autorice u drugu, kao i iz jednog historijskog i političkog vremena u drugo. K tome se u procesu prevođenja javlja jedna neuračunata ali neizbježna vremenska “difrakcija”, kao ona iz kaleidoskopa u kojem se jedna slika fragmentira i razuđuje u niz drugih, nekontroliranih. Jer naravno, naš nam vremeplov ne dozvoljava da se vratimo baš tamo gdje smo nekad bili. Na sreću, to komplicira našu scenu i obogaćuje je kompleksnom ne samo vremenskom, nego i historijskom dimenzijom, što je uvjet i života, i kulture, i stvaranja.
Ovu je knjigu prevela Milena Ostojić najbolje što je mogla s francuskog originala na hrvatski kako je danas standardiziran, a koji nije moj lični jezik već i zato što, mimo standardizacije koja me ne obavezuje, svaki tekst pronosi i individualnost pisca, njegovu jezičku historiju i njegovo ili njeno lično normiranje idioma. I zato što već dugo ne živim i ne pišem na našem jeziku u bilo kojoj varijanti. Bilo mi je zanimljivo i obogaćujuće da sa Milenom radim na svom tekstu koji je postao i njen. Vjerojatno smo uzajamno nešto naučile. U naš rad i poteškoće koje su se Mileni nametnule umiješao se ne samo moj pomaknut odnos prema našem jeziku, nego i prema francuskom. Radile smo dugo i beskrajno sporo zbog kompleksnosti i pluralnosti naših jezičkih konteksta, težine štiva i mnoštva referenci. Pošto sam i sama u životu dosta prevodila s više jezika, a i pisala na drugim jezicima nego što je naš, glatko priznajem da je najteža situacija onih prevodilaca koji moraju svoj uradak dati na verifikaciju autoru koji poznaje ne samo svoje djelo i navode, već i jezik na koji se prevodi, i u koji intervenira. To je Milena izdržala herojski. Sa mnom, ona je imala posla s autoricom koja živi i radi u heteroglosiji, i više gotovo ne piše (osim ličnih javki) na najrasprostranjenijem zajedničkom jeziku historijski post-jugoslavenskog prostora. U knjizi se nalazi, osim ovog pogovora, još samo jedan tekst (“Feminizam, nacija i država u proizvodnji znanja od 1989. Epistemološka vježba političkog prevođenja”) koji sam izvorno pisala na našem jeziku (2011. godine, premda već nakon jezičkog i ostalog nasilnog razvoda Jugoslavije i nakon moje rastave sa “naškim”). Ostala su poglavlja izvorno na francuskom, a samo je jedno bilo na engleskom. To su jezici u kojima već dugo živim i radim – što je, priznajem, i privilegija. Čitaoci će lako uočiti razlike između mog jezika i Mileninog, standardnog. Te su razlike kako lične, tako i jezično-historijske. Budući da se radi o knjizi upravo o politikama prevođenja, prikladno je da se u tekstu očituju tragovi mnoštvenosti i bogatstva jezičkih izbora i opredjeljenja. Ja sam Mileni na toj strpljivoj saradnji, koju sam se i ja trudila da očuvam protiv vlastite prirode, zahvalna. U dobrom razumijevanju, došle smo do kompromisa više na njenom jezičkom terenu (kako on izgleda iz moje perspektive; iz njene će to možda izgledati obrnuto). Svaki je prevod neka vrsta kompromisa, ili bi tako trebalo biti, zbog toga što su konotacije, konteksti i političke implikacije različitih jezikâ i individualnih svjetonazora i same različite. To može biti i kompromis sa samim sobom. Primjedbe koje ovdje slijede, ne odnose se na jezik Milene Ostojić u ovoj knjizi, nego na problematiku jezika i prevođenja u širem smislu, i u odnosu na naš mali jezik. Inače odmah se izjašnjavam pristalicom zajedničkog jezika uz puno poštovanje svih njegovih varijanti. Nasilne i prebrze državne standardizacije jezika a bez dugotrajne procesualne standardizacije kroz pisanje, govor, razmjenu i uzajamno čitanje, njihovo neprirodno razdvajanje, povratak u monolingvizam, smatram povijesnim nazadovanjem i katastrofom jednog jezika. Ona se može izbjeći ili nadići . Standardizacija jezika od strane države i njenih institucija nasilan je proces koji služi programu izgradnje države i nacije (nation-building), i koji se onda nameće cijelom narodu.
Vrlo brzo nakon doseljenja u Francusku ustanovila sam da prema standardnom francuskom, propisanom od Akademije, imam sličan odnos otpora kao što sam ga imala i imam i prema našem jeziku kako u Jugoslaviji, tako i sada u zemljama nevoljkim nasljednicama. I rekonstruirala sam unazad, otkako sam se opismenila, da sam taj otpor uvijek imala upravo zato što sam živjela u nekoliko jezika i jezičnih varijanti jednog od njih uz sve ostale, uvijek odstupajući od norme. Srodni jezici kakvi su naši uvijek su se uzajamno dopunjavali – čak i najviše baš kad su htjeli da se razlikuju, i čak su se određivali jedan u odnosu na drugoga. Jezici nisu nepromočive jedinice, unités étanches. Ponašaju se više kao tekućine i prožimaju se. Ta je relacija među različitim idiomima u jugoslavenskom prostoru nekad bila inkluzivna, a ne ekskluzivna kao danas, što je jeziku davalo supstancije za upotpunjavanje i dograđivanje, tj. za kreativnost. Čak i daleki jezici mogu nam se dopunjavati. Ne treba se lišavati dobrodošlih ponuda iz drugih konteksta i čak drugih jezika.

Sve je uvijek “neprevodivo” zbog konteksta koji su nesumjerljivi, i konotacija pojmova i kulturnih konteksta koji divergiraju, ali ipak se mora prevoditi i prevodi se stalno. Nužnost i čak neizbježnost prevođenja (koja nije potrebna unutar “zajedničkih jezika” kada jedni druge čitamo i s njima općimo), međutim, ne garantira kvalitetu prevoda, kao što ni autorsko pisanje nije garancija dobre literature.

Svaki je prevod neka vrsta kompromisa, ili bi tako trebalo biti, zbog toga što su konotacije, konteksti i političke implikacije različitih jezikâ i individualnih svjetonazora i same različite

O fantazmu materinjeg i nacionalnog, službenog jezika

Jezik nije ničije vlasništvo, mada je ustrajno svojatan, bilo od vlasti ili vladajuće ideologije (standardni jezik), bilo od opozicionih jezičkih politika, ili čak od pojedinaca s osobnim osjećajem za njega. Svi se rađamo u neki jezik, i ovaj predstavlja zadati red koji nam prethodi i određuje položaj, a daje oblik i stanoviti stupanj prisile društvu. Zapravo, prije nego u sam jezik, mada i u njega, rađamo se u sposobnost jezika i govora. A to povlači i sve ostalo: prevođenje koje s jezikom dobivamo kao njegovu mogućnost ili aspekt, mišljenje, poredak itd. U različitoj mjeri se možemo oduprijeti tim njegovim vidovima: društvenom poretku teže, lingvističkom redu možda lakše (mada…), svojevoljnosti prevoda u standardiziran jezik ovisno o režimu. Mišljenju zadatom jezikom i pravopisom možemo bez daljnjega pružati otpor, ali to ne činimo uvijek.

Jezik je šansa, da, ali ne materinji jezik, nego jezik kao takav, bilo koji i svaki jezik. A u nekvalificiranom jeziku leži njegova srž – prevođenje, kao njegova najbolja vjerojatnost. Derrida piše, “Imam samo jedan jezik, a ni taj nije moj”. U tom jeziku koji nije njegov zato što je kolonijalan, on je međutim ostvario svoje djelo prevođeno na sve druge jezike. Na kraju krajeva, nijedan jezik nije naš, ne samo zato što su neki jezici kolonijalni i represivni, već i zato što nam i jezik koji smatramo svojim (ili, još gore, svojim pravom), pa zato “dobrim”, izmiče, što ni u jednom, čak ni “materinjem”, ne možemo reći sve. Zašto? Zato što je i jezik dio tog “svega”. Naš prvi jezik je materinji samo za druge jezike koje možemo naučiti zahvaljujući njemu, zato što ih materinski gostoljubivo u sebe prima i prenosi, dijeli s drugima i prevodi. Pred nama se pak taj “prvi jezik” povlači kao fantazam. On je pogrešno nazvan materinjim – i često je državni ili nacionalan, a još češće očinski i doživljen kao unitaran, unificirajući i nametan. U svakom je slučaju – nedovoljan, kao i svaki jezik. Tako da u jeziku, makar i “svom”, ostajemo strankinje i stranci, i to je dobro, to je ono što mu daje izražajnu i pokatkad literarnu snagu mada bez garancije. Što mu daje snagu otpora. Staviti se u položaj stranjskosti (étrangeté), začudnosti čak i u prvom jeziku, jedina je pouzdana metoda jezičke i političke autonomije, slobode i nezavisnosti. Ta nam stranjskost ili pomaknutost omogućava da izbjegnemo sakaćenja nametanog, izluđenog i unakaženog jezika. Materinji je jezik rizičan i često destruktivan fantazam. Ali ne jezik kao takav, već iluzija materinje “zaštitne” čahure koja nas radikalno odvaja od izvanjskosti i drugosti. Još više nego “materinji”, to čini nacionalan jezik koji upućuje na jezičnu “čistotu” i pretpostavlja prirodno posjedovanje jezika. Kao i materinji, i nacionalni je idiom duh u onom smislu u kojem je palanka duh u Konstantinovića i duh ili spectre ili fantazam kod Derride, tj. nešto žuđeno a nedostižno. Nacionalni lingvisti zavijaju nacionalni jezik u oblande “materinjeg” kako bi dotakli emotivno srce nacionalnog patrijarhata, što je dakako jeziku samom ravnodušno, ali omogućuje njegov iskorištavanje u nacionalne svrhe. Politički “teoretičari jezika” nacionalni jezik uvijek opterećuju ne samo sa purističkom naredbom, nego još i sa “priznanjem iskonskog grijeha u jeziku” koje se iziskuje od “nelegitimnog” govornika. Ovog određuje sama jezička policija, npr. Francuska akademija, standardizacija jezika, škola ili lektorska služba u svojoj božanskoj presudi. Ta “iskonska greška ili grijeh”, međutim, nije u optuženom govorniku, nego se nalazi u nametnutom okrnjenom monojeziku, jednojeziku (monolangue). Tako monolingvalno ljudsko biće govori spektralnim jezikom koji mu je uskraćen i koji nema prvobitnog izdanja (za što je kuđeno), pa je bačeno preko i mimo jezika samog direktno u navodno apsolutan prevod iz tog nedostajućeg jezičkog iskona. A apsolutan je prevod, naravno, totalitarizam, taj totalitarizam (koji se ne zadržava tek na jezičnoj dimenziji nego može ići i dalje) koji mu je uskraćivanjem jezika bez zadatog modela nuđen i nametan. 
To sa materinjim jezikom, dakako, može biti i složenije i drukčije, pogotovo u slučaju monolingvalne spisateljice ili pisca koji naravno mora da čuva i njeguje tu svoju materijalnu i tjelesnu osnovu, kao i svaki drugi autor. Iako nisam nimalo sklona veličati pojam “materinjeg jezika” iz svih ovdje navedenih pretpostavki, na razmišljanje o ovome naveo me je jedan tekst Dževada Karahasana “Život, riječ i živa riječ” . Polazeći od Dantea, Dževad nas podsjeća da “1. svoj maternji jezik nismo naučili, nego smo ga usvojili, i 2. maternji jezik govorimo ispravno i ako smo nepismeni.” I da “samo jezik, objedinjuje najviši stupanj općosti s najvišim stupnjem konkretnosti.” I zatim pokazuje da je “čovjek po jeziku i u jeziku ‘biće s Drugim’, jer je Drugi uvijek imanentno prisutan u onome što govorimo.”

Materinji je jezik rizičan i često destruktivan fantazam. Ali ne jezik kao takav, već iluzija materinje “zaštitne” čahure koja nas radikalno odvaja od izvanjskosti i drugosti

A Derrida pokazuje da se politički a normativan teoretičar jezika nalazi u nama samima, i autokritički piše o vlastitim kontradikcijama u tom pogledu kad govori o usađenosti poriva za jezičkom čistotom u njegovom kolonijalnom francuskom, ideji s kojom se sam nije slagao ali ju je pronosio, pritom je ne smatrajući etičkom, političkom ni društvenom. Takav poriv ne zadaje unaprijed formu ni formulu, rječnik ni izraz, ne nalaže ovaj ili onaj stil. Ništa se unaprijed ne može reći o čistoti jezika pa ovu niko ne može ni propisati, iz čega autor zaključuje da je jezik sav okrenut prema budućnosti a ne prema prošlosti, prema tobožnjoj autentičnosti sigurnog “ispravnog” jezika. Ovo govori o nasljedstvu i posljednjoj volji jezika samog kojeg on, kao autor, nastoji izbaciti iz njegovih gongova, izvrnuti, “faire qu’elle [la langue] n’en revienne pas”. Ovo Derridino lociranje jezika i njegovog nasljeđa u budućnost obrće jezičku politiku od konzervativne ili, još gore, reakcionarne, u kreativno-progresivnu. 

Knjiga Politike prevođenja sakupila je dio mojih tekstova na francuskom na temu prevoda. Pogovor koji ovdje dodajem dolazi dugo nakon što su objavljena pojedina poglavlja. Prevođenje u knjizi uzimam u širem smislu, ne samo jezičkom nego metaforijskom, a razumijem ga politički i transkulturalno. Veliki je izazov za mene da knjiga izlazi kao prevod iz jednog u drugi od mojih jezika, i to prevod koji nije iz moje ruke mada sam mu nešto pridonijela. Uskočila sam u rad na ovom prevodu na dva osnovna plana: na filozofskom, kako bih zadržala svoju misaonu koherenciju; i, također u brizi za vlastitu smisaonu i jezičnu dosljednost, na ravni prevođenja na jednu od novih varijanti našeg jezika koja mi nije bliska. U prevođenju smo, dakle, imale dva osnovna problema: jedan je upravo hrvatski jezik, a drugi je filozofija. Za prevoditeljicu je ovo drugo bilo lična poteškoća jer nije mogla unaprijed znati moje filozofske i političke stavove, kao pretpostavku da se tekst razumije, a za mene ono prvo. Intervenirala sam na obje razine. Pritom primjećujem da naš jezik, u kojemu je iskaz “nema problema” poslovičan, nema domaćeg termina za riječ “problem”, što znači da ga u principu negira i uzvodno od samog tog iskaza. Ja sam iz našeg jezika otišla i prestala na njemu objavljivati pred više od trideset godina. On se u međuvremenu fragmentirao na nekoliko varijanti i više ili manje tvrdih standardizacija. Ova posljednja hrvatska verzija meni zbog pauze od tri decenije zvuči usiljeno, neprirodno, neestetski a lingvistički osiromašujuće, ali ne sporim da je zaživjela upravo time što je nametnuta. Tako je monolingvalno propisana “hrvatska” jezička norma postala fašistički bič, kao i mjerilo političke podobnosti pojedinaca i, pogotovo, pojedinki. Kakva je dominantna politička tendencija u jednom društvu (a bez kompromisne hegemonije), takav mu je i oficijelni jezik. Ja sam, dakle, ostala pri svojoj verziji, koja je pomirljiva mid-Yugoslav varijanta na bazi hrvatskog, i u kojoj, zbog novonastalih okolnosti, uostalom, ne mogu biti potpuno dosljedna. Premda vidim da je u Hrvatskoj standardizacija detaljno razrađena i prihvaćena u javnosti, i o njoj sam dobro informirana, jedini doslovno provođen kriterij koji u njoj razabirem (bez obzira na brojne precizne jezikoslovne stručne radove) jest briga da se razlikuje od srpskog. Pritom se u njoj potkradaju smiješne greške nastale iz popularne percepcije porijekla ili etimologije nekog izraza, a za svaki se slučaj izmišlja kad se ne nalazi “hrvatski” ekvivalent.

Ovdje ću odmah ponovo navesti Radomira Konstantinovića à propos opsesije jezikom u palankama kakve su naše, kao i sve druge: “Nalog za znanjem svoga jezika javlja se ovde kao nalog za znanjem svog plemena, kad je ovo znanje neka vrsta muzeja (rodovskog) u kome radost pruža, otkrivanjem poznatog, neprestano samodokazivanje kroz ovo ushićenje kojim je propraćeno svako pre-poznavanje onoga što se već znalo i što se, tako, utvrđuje u sebi samom kao nešto neuništivo, večno pra-roditeljsko.“

Dok se Konstantinović teorijski nadmoćno razračunava sa provincijalnim srpskim nacionalističkim idiomom, evo šta u istom duhu, ali na temu paralelnog hrvatskog ‘identitarističkog’ jezika, piše Darko Suvin u svojoj knjizi Mogući svjetovi: od Hokusaija i Krleže do Brechta i Makavejeva: “Molim čitaoca da uvaži kako odbijam sudjelovati u mistifikaciji korištenja starog fonema jat po nacionalističkim pravopiscima u Hrvatskoj. Njihov kompas nije bio lingvistika nego politika, te su prefiks ‘preko’ pomiješali s prefiksom ‘prije’ (to mi je objasnio zajedljivi i nesumnjivo hrvatski puristički kritičar Stanislav Šimić), i tako stvorili i masu neispravnih ‘ije’, samo da ne bude kao u ‘srpskoj’ ekavici (meni kao kajkavcu, ekavica je normalna a ne tuđa). Kad se prelazi ili prenosi ide se preko a ne prije, te su ‘prijenos’ ili ‘prijelaz’ monstrumi, a prenos ili prelaz ispravni. Time dakako, da se razumijemo ne niječem mogućnosti refleksa jat-a u ‘ije’ ili sive zone”. Mislim da Suvinovoj i Konstantinovićevoj kristalno jasnoj analizi o pogubnosti nacionalnog klasificiranja umjetnika i jezika ne treba ništa dodati kako bi se opisali provincijalizacija i sužavanje “nacionalnog” horizonta preko monolingvalnog fašistoidnog zatvaranja i sakaćenja jezika.

Jezik nije ničije vlasništvo, mada je ustrajno svojatan, bilo od vlasti ili vladajuće ideologije (standardni jezik), bilo od opozicionih jezičkih politika, ili čak od pojedinaca s osobnim osjećajem za njega

Fantazmi francuskog jezika

Zašto pišem na francuskom i na engleskom? Na francuskom pišem zato što sam u francuski uronjena, imala sam ili imam studente i posao na francuskom, živim francuski život. U knjizi sam objasnila razliku odnosa, unutar globalizacije, između francuskog i engleskog, na kojem također pišem, ali iz drugih razloga ili u drugim prilikama. Na engleskom pišem i služim se njime kada se obraćam ne-francuskoj publici, kada radim za izdanja na engleskom jeziku i kada predajem u zemljama gdje se francuski ne razumije, jer je ovaj danas sveden tek na jedan lokalni mada još uvijek i kolonijalan jezik. Francuska nacionalna kultura ne podnosi globaliziranu hegemoniju engleskog, i rado bi je zamijenila davno izgubljenom svjetskom diplomatskom hegemonijom francuskog. Slično, ni mnogi kolonizirani narodi ili nacionalne kulture u otporu prema hegemoniji SAD-a, a naročito u Latinskoj Americi, ne podnose engleski, što se može razumjeti. Oni koji bi trebali ponajmanje da ga podnose, kao što su stanovnici bivših britanskih kolonija gdje je engleski nametan kao elitan i hegemonijski jezik, i gdje obrazovane elite još pišu i govore engleski, izradili su danas sebi razloge da ga ipak usvoje bez predrasuda. Tako Indijci engleski, koji je i njima porijeklom kolonijalan jezik protiv nametanja kojeg su se u prošlosti borili, i koji je na planu međunarodne jezičke politike izvor brojnih nepravdi među jezicima (pa i indijskim, među kojima je sada i on), danas nazivaju naprosto internacionalnim jezikom. On im daje pristup svim drugim jezicima. On im otvara globalizaciju – dakako uključivo sa svim njenim politički zastrašujućim stranama – ali i s tom prednošću otvorenosti cijelom svijetu koja bez engleskog danas ne bi bila moguća. Što ne znači da neće sutra biti moguća na osnovu kineskog ili nekog drugog jezika. 
Jezici ne mogu jedni bez drugih, oni jedni drugima otvaraju put i prostor, pa to u uzajamnosti čine i hrvatski, bosanski, srpski ili crnogorski kao i sve druge moguće ili (buduće?) varijante ovih, prema onome što je utvrdio Dževad Karahasan u svom spomenutom i suptilnom tekstu o jezicima i prevodu: “Čim sam progovorio, ja sam dozvao Drugoga, sam čin govora znači da je prisutno dvoje. U samom biću jezika upisano je dvoje – onaj koji govori i onaj koji čuje i svjedoči ili prevodi.” Osim što mislim da je u jezik upisano više nego samo dvoje, tako se srpski i hrvatski međusobno prizivaju i dopunjuju. Jezik nam daje i vremensku dimenziju, što znači i političku. Dževad još dodaje jednu kurioznu pomisao, oko koje bi se dalo raspravljati: “Ne vjerujem, recimo, da se bez riječi, tojest bez ljudskog jezika, može govorom dodirnuti vječnost i zato vjerujem da se životinje ne trude oko vječnosti, možda zato što njima ne treba utjeha zbog smrtnosti.” Životinje jesu mudre što se ne trude oko vječnosti, složila bih se. Ali mislim da to ne implicira nužno da nemaju svoje jezike. Možda imaju drukčije načine od našeg (naših jezika) da osiguraju produženje vrste. Nama čak i to prolazi kroz jezik.

Francuski je do početka dvadesetog stoljeća još bio svjetski jezik, govorio se na dvorovima i u diplomaciji, ali danas to više nije i u ovom ga je kao i u mnogo čemu, zamijenio hegemonijski engleski. Reakcija je francuskog jezika i francuske Akademije bila još veće lingvističko zatvaranje prema drugim jezicima, što je za njega u pogledu ciljanog širenja francuskog utjecaja i kulture bilo i ostalo pogubno, i što ga je ograničilo na državno sponzoriranu – ograničenu i administrativnu – frankofoniju. Notorna je činjenica da se u Francuskoj veoma teško uče strani jezici (a pogotovo omraženi engleski koji se vezuje za SAD i imperijalizam), što je dio kulturne zatvorenosti koju vlasti nastoje nadići putem pretpostavljenog francuskog univerzalizma. Srećom, mlađe generacije su same došle na ideju da uče i nauče strane jezike, pa i engleski, tako da je situacija danas manje provincijalna nego kad sam ja pred tridesetak godina došla kao profesorica u Francusku. Već sam prvog dana na univerzitetu uočila u tom pogledu razliku između mojih zagrebačkih i mojih pariskih studenata, čak i najboljih: ovim posljednjima se nije moglo dati literaturu na stranim jezicima. U amfiteatru je prvo nastao muk, a zatim žamor i smijeh kad sam im izdiktirala nekoliko naslova na stranim jezicima, uključujući engleskom. To im je bilo van domašaja. Ali s mojim zagrebačkim studentima, pa i s mojom generacijom kad smo bili studenti, bilo je drukčije: na Filozofskom smo fakultetu dobivali obaveznu literaturu na našem i na stranim jezicima, i morali smo se snaći da bar ponešto pročitamo kako znamo. U Francuskoj ne postoji svijest da se jezici prožimaju, međusobno (p)održavaju i obogaćuju. Naišla sam, dakle, u Francuskoj na daleko veću jezičku zatvorenost nego što je kod nas, tada još u Jugoslaviji, postojala. Gdje smo također dobivali i propisivali studentima izdanja knjiga iz drugih republika (pretežno iz zajedničkog jezika), mada sigurno nedovoljno. U tome smo bili napredniji nego Francuzi sa svojim jezikom standardiziranim, kontroliranim, propisivanim od konzervativne Akademije, i zatvorenim.

Nadalje, Francuzi imaju u historiji nastajanja jezika veliko centralističko državno nasilje prema lokalnim idiomima i čak prema “devijantnim” (ili tako percipiranim) varijantama samog francuskog. Duh te represije ušao je i u sam jezik, koji ne trpi odstupanja od norme i standardizacije koju Akademija/Država svake godine potvrđuje ili pomalo, uvijek u zakašnjenju za govorom, korigira. “Francuski se može govoriti samo na ‘jedan’ način” – francuski. Njegovanje institucionalne i globalne frankofonije samo je potvrda centralističke hegemonijske i kolonijalne nostalgije francuskog jezika. Ovaj ne trpi nikakve naglaske, svi paraju francuske uši, čak i onaj južnjačkog govora koji je i strancu lako prepoznatljiv. Sa tim južnim accent du midi, a kamo li sa nekim “stranim” prizvukom, premda arhipelaške kolonijalne prašine (dans les îles, les outre-mer) i danas prekrivaju globus, ne može se ni biti spiker na francuskoj radio-televiziji (osim na posve lokalnim stanicama ili najviše na prognozi vremena). Povijesna jezička represija i nasilna standardizacija centralističke države nemilosrdno je zabranjivala lokalne jezike kao što su bretonski ili oksitanski. Jezik i pravopis su uvijek bili političko pitanje. Govornici alternativnog narječja, jezika ili makar samo naglaska nisu imali pristup javnom prostoru, a u školama se učio i uči samo francuski, i to ne tek u ime jedinstvene Francuske već i u ime pretendiranog francuskog univerzalizma za koji se pretpostavlja da je uzor cijelom svijetu. Djecu se u školama kažnjavalo kad su govorila druge jezike. Prva faza procesa brutalnog nametanja francuskog jezika plurilingvalnoj zemlji poslije Francuske revolucije bila je i sama svojevrsno nasilje koje je trajalo od 1790. – 1815. godine. Otpor regionalnih i manjinskih jezika bio je tolik, da je francuski kao jedinstven jezik za cijelu zemlju konačno nametnut tek stoljeće kasnije, 1882. zakonom o obaveznom i jedinstvenom školstvu i dodatno 1905. zakonom o laicitetu (odvajanju crkava i države) i nacionalnom obrazovanju; a čvrsta državna ruka nad jezikom osjeća se i danas. Ona je na specifičan način poharala, preobrazila i preusmjerila francusku kulturu. Francuzi su danas često do te mjere zadojeni ideologijom nezaobilaznosti jedinstvenog nacionalnog jezika da mnogi vjeruju – što je lakše nego misliti svojom glavom – da francuski jezik prirodno, volšebno prenosi univerzalne istine i poruke namijenjene cijeloj planeti gracieusement. Radi se dakako o nacionalizmu pomnoženom sa hegemonijskim kolonijalnim apetitima koje rušenje francuske imperije nije do danas uklonilo, zato što Francuzi dosad nisu radili na svom zajedničkom alternativnom i dekolonijalnom društvenom projektu. Kolonijalnost vlasti kao takve čak i kad u kolonijalnim projektima nije uznapredovala, odvija se kroz, i ko-substancijalna je sa, u potenciji, kolonijalnošću ili kolonijalnim nagnućima i mogućnostima svakog jezika. Zato što je jezik moć i stavlja se i u službu vlasti.

U međuvremenu Francuska, koja podržava multilingvizam na međunarodnom planu a francuski smatra ugroženim jezikom naspram engleskog te ga promovira kroz frankofoniju i bivše kolonije kao sferu utjecaja, nevoljka je potpisnica evropske povelje o promoviranju manjinskih jezika koju podržavaju Ujedinjene nacije. U zemlji pruža otpor tome da se lokalni jezici uvedu u škole, tako da danas postoji novi val konfliktnih rasprava o tome. Francuzi ne vole svoje dijalekte, često ipak “vole” francuski naglasak iz Québeca, a uglavnom slabo cijene afričke akcente, premda afrički pisci, pa nekad i državnici, govore i pišu zavidnim i bogatim klasičnim i literarnim francuskim kakav se danas u samoj šesterokutnoj Francuskoj (l’Hexagone) rijetko čuje. Dok Francuska ostaje strogo centralizirana zemlja, teško je pretpostaviti da će i sama ozbiljnije poštovati potpisanu povelju Savjeta Evrope o manjinskim i regionalnim jezicima, koja upućuje na decentralizaciju i regionalizaciju. No postoje i suprotni primjeri: Italija, u kojoj i danas opstaju brojni manjinski govori, doživjela je objedinjenje jedinstvenog “sve-talijanskog” jezika od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća naovamo, putem radija, a naročito televizije. U Francuskoj pak, kao i drugdje, Internet i društvene mreže posljednjih godina unose nered i pluralnost u propisani jezički uniformizam, centralizam i purizam, što budi nove-stare centrifugalne revindikacije od strane manjinskih lokalpatriota. Oni danas moraju, ukoliko hoće da održe ili ožive svoj lokalni jezik, učiti bretonski itd. zato što su takvi patois – prezirno ime za lokalne jezike ili dijalekte – uglavnom zaboravljeni pod jezičkim buldožerom nametnutog službenog francuskog, slično kao irski jezik u Irskoj, gdje je engleski davno prevladao. Ti su procesi uobičajeni posvuda premda često izuzetno nasilni, a nema prirodne jednakosti između malih i velikih jezika. Kao živi organizmi, jezici nastaju, evoluiraju, i mnogi nestaju, zamijenjeni drugima. Ti procesi nisu samo prirodni, nego su i politički, budući da je jezik i jedna društvena institucija. Tako su mnoge evropske zemlje danas tek monolingvalne (uz napredovanje globalnog engleskog jezika), dok u drugim podnebljima drugdje, koja su prošla kroz druge procese, većina ljudi vlada sa po nekoliko jezika.

Rada Iveković je filozofkinja, indologinja i spisateljica; radi i živi u Parizu, a pohađala je školu u Beogradu i diplomirala u Zagrebu. Predavala je na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu te na više pariških univerziteta. Bila je jedna od direktorica programa na Collège international de philosophie u Parizu gdje ujedno i predaje te je gostovala na brojnim svjetskim univerzitetima.