O fašizmu se pisalo nadugo i naširoko iz niza teorijskih i ideoloških rakursa, od pionirskih psihoanalitičkih analiza Wilhelma Reicha u Masovnoj psihologiji fašizma, do kasnijih pothvata obilježenih utjecajem poststrukturalističke teorije i semiotike kao što su Ur-fašizam Umberta Eca te Antiedip Deleuzea i Guattarija. Paralelno s ovim ogledima razvijao se sijaset kritičko-teorijskih analiza obilježenih postavkama o otuđenoj radničkoj klasi koja izdaje vlastite interese, te analitička struja bliska liberalizmu koja se najvećim dijelom svela na emocionalno moćne, ali teorijski skromne lamentacije o nepopravljivoj šteti koju je fašistička povijesna „epizoda‟ nanijela našoj elementarnoj ljudskosti.

Kada je riječ o fenomenu onoliko pluralnom i polivalentnom kao što je fašizam, teško je decidirano reći da je ijedan od navedenih tipova analize u potpunosti promašio poentu onoga što raščlanjuje. Ipak, svima im je zajednička određena eurocentričnost, vjerovanje da se fašizam dade najzornije prikazati figurama Hitlera i Mussolinija te njihovim političkim djelovanjem u godinama neposredno prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Također, marksističkim analizama koje su se uspjele oduprijeti iritantnom pesimizmu kasnog Adorna svojstvena je bezuvjetna valorizacija radničke klase kao inherentno emancipatorne sile unutar klasnog društva. Alberto Toscano u Kasnom fašizmu nastoji odoljeti objema navedenim tendencijama te ponuditi podrobnu studiju koja prikazuje najrazorniji i najopasniji fenomen suvremene povijesti kao nešto nesvodivo na licencirano nasilje u službi očuvanja kapitalističke države ili na ideologiju čiji su temeljni koncepti nadmoć određenih rasa naspram drugih. Nasuprot takvim čitanjima, Toscano fašizam vidi kao složevinu koja je poprište „smrtonosne romanse identiteta, hijerarhije i dominacije koju kapitalistička kriza proizvodi s takvom neumoljivom pravilnošću‟ te kao takva zahtjeva mnogo nijansiraniju teorijsku intervenciju negoli je mogu ponuditi klasici i njihovi vjerni nastavljači.

Kontaminacija nasuprot analogiji

Jedna od Toscanovih glavnih meta u ovoj studiji je analogijsko mišljenje o fašizmu pod kojim se misli na „zdravorazumski refleks (utvrđivanja) sličnosti između naše sadašnjice i europske katastrofe iz tridesetih i četrdesetih, kako bi se čim bolje spriječilo njeno ponavljanje (obično reanimiranjem liberalizma kao jedinog protuotrova iliberalizmu)‟. Koliko god zavodljiv i analitički podatan taj refleks bio, Kasni fašizam je prepun oštroumnih prikaza njegove nužne suspenzije i nadopune. Ključna Toscanova intervencija u analogiju fašizma nalazi se u drugom poglavlju gdje je izložena svojevrsna manjinska povijest „rasnog fašizma‟ u SAD-u i načina na koji se tamošnje crnačko stanovništvo susrelo s rasnim terorom i kooptacijom siromašnih bijelaca u projekte rasne nadmoći mnogo prije uspona Hitlera na vlast, kao što su primijetili Langston Hughes, William Edward Burghardt du Bois te nešto kasnije George Jackson. Analizirajući njihove teorijske doprinose, Toscano postavlja važno pitanje; „Što bi se moglo dogoditi našim poimanjima fašizma i autoritarizma ako svoju poziciju ne odredimo na osnovi navodnih analogija s europskom međuratnom scenom nego, primjerice, na osnovi materijalnosti zatvorsko-industrijskog kompleksa, (…) uređaja i osoblja nasilja i represije?‟

Cilj ovog upita nije samo pokušaj odvikavanja od loše navike eurocentričnog poimanja fašizma – što bi samo po sebi bilo hvalevrijedno – već i isticanje inherentne heterogenosti političkih sustava te strategija dominacije koje su u stanju provesti. Toscano upozorava na opasnost tipologije i tendencije da oznake kao što su „liberalizam‟, „fašizam‟, „socijaldemokracija‟ itd. budu pojmljene kao označitelji čvrsto odijeljenih oblika društvenosti koji unutar sebe ne mogu sadržavati primjese nečeg stranog. Činjenica da crnačko stanovništvo SAD-a u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća na svojoj koži osjeća već duboko ukorijenjene Jim Crow zakone, getoizaciju, te rađanje zatvorsko-industrijskog kompleksa, dokaz je tomu da je sasvim moguće da „obojeni ljudi koji žive izvan njihovog sistema prava doživljavaju Sjedinjene Države kao nešto bizarno slično fašizmu‟. Ova vječita mogućnost – koja je za neke teoretičare, poput Derridaa, dapače nužnost – pozitiviteta da postane kontaminiran svojim antipodom ili sastavnicom svog antipoda, te da se ta kontaminacija nastavi širiti i razvijati u tkivu pozitiviteta, Toscanov je pronicljiv uvid koji animira ostatak njegove studije.

Toscano upozorava na opasnost tipologije i tendencije da oznake kao što su „liberalizam‟, „fašizam‟, „socijaldemokracija‟ itd. budu pojmljene kao označitelji čvrsto odijeljenih oblika društvenosti koji unutar sebe ne mogu sadržavati primjese nečeg stranog

Radnička klasa kao privilegirani subjekt historije

Još jedna klasična postavka spram koje je Toscano izuzetno kritičan jest ona marksističke teorije koja nastavlja putem koji su utabale figure poput Györgya Lukácsa gdje se radničku klasu poima kao inherentno emancipatornu silu unutar historije, privilegirani subjekt-objekt koji istodobno trpi punu težinu reifikacije i otuđenja te joj se ima mogućnost oduprijeti i ukinuti je. Takvo poimanje klase svojevrsna je mitologija čija je opasnost dvostruka; prije svega, izmiče joj kontaminiranost klase identitarnim elementima koji nisu svodivi na proizvodne odnose, poput rasne i nacionalne pripadnosti, te predrasude, netrpeljivost i odnosi nejednakosti utkani u te predznake. Predstaviti radničku klasu kao svojevrsnu monumentalnu tvorevinu svedivu na položaj njenih pripadnika u proizvodnom procesu koji automatski rezultira apsolutnom solidarnošću znači odbiti otkriti „njene povijesne linije podjele (te) identificirati njene etničke raspukline‟.

Razlog isticanja ove manjkavosti klasično marksističke klasne analize nije samo Toscanova namjera da vadi mast Lukácsevim nastavljačima, niti bezuvjetna afirmacija Lenjina i Du Boisa koji također identificiraju potrebu za obračun s ovim problemom, već upozoravanje na popratnu opasnost latentne mogućnosti da radnička klasa postane kooptirana unutar fašističkih strategija koja nastaje kao direktna posljedica prve opasnosti. Ako se proletarijat ne suoči s vlastitim rasnim i nacionalnim datostima te suprematističkim tendencijama kojima su takve datosti nabijene, neće biti u stanju oduprijeti se reakcionarnim impulsima koji mobiliziraju spomenute datosti i (p)ostati emancipacijska sila unutar historije. Ovu dvostruku opasnost Toscano potkrepljuje vrijednim citatima Waltera Benjamina i Andree Cavallettija te kao svoju programatsku nit vodilju uzima Benjaminovu devizu da je pojam radničke klase potrebno učiniti neupotrebljivim za svrhe fašizma ponovno otkrivajući i reaktivirajući ono što klasična teorija nije mogla dovoljno duboko zahvatiti, a suvremena je često nevoljka razmotriti zbog zazora spram „postmodernizma‟ i „politike identiteta‟. Momenti poput ovih služe kao dokaz autorovih pokušaja da se afirmira kao teoretičar kontaminacije koji ne trpi neokaljane i homogene historijske subjekte, analitičar koji nastoji proniknuti na koji način elementi nesvodivosti identiteta na ijedan predznak – bio on rasni, klasni, nacionalni ili rodni – opstaju unatoč pokušajima svođenja na jednoznačni obrazac.

Ako se proletarijat ne suoči s vlastitim rasnim i nacionalnim datostima te suprematističkim tendencijama kojima su takve datosti nabijene, neće biti u stanju oduprijeti se reakcionarnim impulsima koji mobiliziraju spomenute datosti i (p)ostati emancipacijska sila unutar historije

Vrijeme za fašizam, vrijeme u fašizmu, vrijeme fašizma

Valja nešto reći i o samoj „kasnosti‟ kasnog fašizma koja se ne odnosi samo na njegovo ponovno javljanje u kasnom kapitalizmu. Trag koji nas približava onome što kasni fašizam čini kasnim je Toscanova težnja da se pozabavi fašizmom kao društvenom formacijom u kojoj „socijalni život amo-tamo presijecaju pluralne temporalnosti‟. U petom poglavlju studije identificirane su tri takve temporalnosti; vrijeme za fašizam (povijesni momenti u kojima se fašizam pokazuje kao rješenje neke društveno-političke situacije), vrijeme u fašizmu (sinteza pradavnog iskona naroda i orijentacije na budućnost uobličena projektom nacionalno-rasnog preporoda) te vrijeme fašizma („napor da se ulogu nejednakog i kombiniranog razvoja u dinamici nastajanja fašizma promisle skupa s nejednakošću koja obilježava klasno određene fantazije i subjektivnosti u trudovima krize koju proizvodi fašizam‟).

Ove tri temporalnosti isprepletene su na sljedeći način: vrijeme za fašizam obilježeno je mobilizacijom nesuvremenosti u smjeru nostalgičnog pokreta obnove snažne prošlosti u degeneriranoj sadašnjosti, vrijeme u fašizmu diseminira epohalno-milenijsku viziju koju podupire mitologija bezvremenosti, a vrijeme fašizma obilježeno je ubrzanjem kapitalističke privrede prema totalnoj ratnoj ekonomiji štednje i deregulacije. Dok su prva dva temporaliteta usmjerena primarno na ideološku proizvodnju, treći je usmjeren na njenu materijalnu bazu. Sve tri silnice supostoje u kasnom fašizmu, no ono što je podjednako odredbeno za taj fenomen jest i „kontrarevolucija bez revolucije‟ koju sprovodi. Analizirajući najsuvremenije instance ideologije kasnog fašizma, od teorija zavjere poput Velike zamjene i Velikog resetiranja do otpora spram „globalista‟ i „globalizma‟, Toscano primjećuje da one djeluju u „neodređenom prostoru koji je otvorila strukturna nedosljednost između njegovih antisistemskih stavova i njegovog anti-antisistemskog duha‟. Rezultanta ovakve neodređenosti uslijed teorijske nepismenosti i strukturne nedosljednosti jest vrijeme suvremene fašizacije koje je u mnogočemu „mlitavije, dvosmislenije i konzervativnije nego što bi bilo revolucionarno‟.

Spomenuta dvosmislena mlitavost i konzervativnost vremena kasnog fašizma ipak se ne zadržavaju unutar kasnog fašizma kao neke vrste odjelite jedinice, već sablasno jezde našom sadašnjošću kao zarazne čestice sposobne ugroziti naše koncepcije društvenosti i budućnosti. Jedna od lekcija Toscanove studije je i to da je pristajanje uz vjeru u nemogućnost revolucionarne aktivnosti ili radikalne rekonceptualizacije budućnosti simptom pristajanja uz temporalitet kasnog fašizma te je radikalno antifašistička i antikapitalistička temporalnost nešto čemu se antifašistička teorija i praksa treba posvetiti.

Vrijeme za fašizam obilježeno je mobilizacijom nesuvremenosti u smjeru nostalgičnog pokreta obnove snažne prošlosti u degeneriranoj sadašnjosti, vrijeme u fašizmu diseminira epohalno-milenijsku viziju koju podupire mitologija bezvremenosti, a vrijeme fašizma obilježeno je ubrzanjem kapitalističke privrede prema totalnoj ratnoj ekonomiji štednje i deregulacije

Sloboda izlazi u javnost, ja je vodim na uzici

Jedno od najdojmljivijih poglavlja ove studije nesumnjivo je ono treće, posvećeno fašističkoj slobodi. Dok je (neo)liberalni imaginarij sklon predstavi fašističkog društva kao poprišta neveselog sivila nastanjenog otužnim i ispijenim licima pučanstva lišenog spontanosti, čak i letimičan pogled na „proroke‟ fašizma poput Fillippa Tomassa Marinettija ili Gabrielea D’Annunzija otkriva središnju ulogu koju sloboda – pojmljena vulgarno mehanicistički kao nesputanost vanjskim preprekama – igra u zametcima takve misli i političke prakse. Eho futurističkih pohvala slobodi čuje se veoma jasno i u Mussolinijevom konceptu etične države koja ima služiti kao „neprijatelj monopolističke i birokratske države, kao država koja je svoje funkcije svela na one najnužnije‟. Ova bliska spona fašizma i slobode kao nesputanosti, u tandemu s uspostavom fašističke vlade koju je omogućila suverena ustavna vlast kralja Vittoria Emanuellea III, služi kao dokaz jedne od Toscanovih najvažnijih teza: fašizam nije niti klasni niti ideološki neprijatelj buržoaske države. Naprotiv, on je alat u službi klase koju predstavlja ta država koji se, kako je Herbert Marcuse lucidno primjetio, preventivno uobličuje u „projekt javnog nasilja za privatni kapital‟ u trenutku rasplamsavanja socijalističkih i antikapitalističkih oblika društvenosti.

Sukladno ovom zaključku, Toscano ističe nemogućnost postojanja neoliberalizma koji ne bi bio autoritaran. Kroz čitanje kritičke historije neoliberalizma La choix de la guerre civile spomenuta je ideološka paradigma pojmljena kao nagon za kooptiranjem onih aspekata države koji osnažuju disciplinarnu i regulativnu moć tržišta te za izgnanstvom i marginalizacijom onih aspekata koji su suprotni prvotnima i teže ka ograničenju upliva tržišta u društveni život. Za neoliberalizam, kao i za fašizam, država nije ništa doli skup specijaliziranih institucija koje imaju kapacitet uspostaviti odnose distribucije i hijerarhizacije. Jedina je razlika u „izrazu lica‟ koji ovaj inherentni autoritarizam obaju ideologija poprima; pri fašističkom maršu on je utjelovljen u grimasi organiziranog nasilja, dok je pri neoliberalnom parlamentarizmu uobličen uljuđenim govorom ozbiljnog poslovnog čovjeka kojemu smetaju visoke stope poreza ili nabrekli javni sektor.

Ipak, kao i fašizam, neoliberalizam niti može ukinuti državu niti tome teži. Cilj koji ove dvije političke struje dijele je udaranje svog biljega na sama državna ovlaštenja i dinamiku njenih institucija, namećući tako svakoj varijanti parlamentarne politike obavezu njihove provedbe. Upravo je ovaj selektivni antietatizam, kao i inherentna autoritarnost koja ih obilježava, temelj pervertiranih romansi (neo)liberalnog parlamentarizma i fašizma koje omogućuju da fašizam ostane, kako je primjetio Karl Polanyi, „ono revolucionarno rješenje koje održava kapitalizam nedirnutim‟.

Toscanov Kasni fašizam nesumnjivo je vrijedan doprinos teorijskim analizama fašizma. Nešto manje od dvjesto stranica ovog ogleda pretrpano je vještim čitanjem klasičnih autora i autorica koje kao svoju namjeru nema vulgarno pojmljenu „dekonstrukciju‟ minulog rada, već primjenu njegovih prijemčivih dijelova na fenomen sazdan od pluraliteta i supostojanja nepomirljivih tendencija kojemu jedino može odgovoriti jednako pluralna i heterodoksna teorija. Premda bi po mom sudu knjizi pomogla podjela u dva dijela – jedan posvećen autorovim teorijskim postavkama, a drugi primjenom teorije na konkretne sastavnice društvenog života kojima se autor u tekstu bavi (kapital, sloboda, seksualnost itd.) – nema sumnje da je posrijedi oštroumna studija koju treba konzultirati kao korektiv teorijskoj rigidnosti, ali i kao samostalno ostvarenje prepuno vrijednih uvida i korisnih referenci.

U razdoblju potrebnom za pisanje ove knjige, američka stanica za atmosfersko mjerenje smještena na vulkanu Mauna Loa, na Havajima, pokazala je da je koncentracija ugljičnog dioksida (CO2) u atmosferi prešla razinu od 400, a zatim i 410 čestica po milijunu (parts per million, ppm).[1] Ovo mjerenje, koje bilježi klimatske promjene izazvane ljudskim djelovanjem, dokazuje da se na razini tako neznatne aktivnosti kao što je pisanje jedne filozofske knjige, ekološka stvarnost u tišini pogoršava do spektakularnih razmjera. Napomenimo samo da je ta vrijednost ostajala ispod razine od 300 ppm kroz cjelokupnu ljudsku predindustrijsku povijest, a da je autor ovih redaka rođen u trenutku kada je bila na razini od 340 ppm. Medijski vrlo propraćena njemačka studija pokazala je da je biomasa letećih kukaca u dvadeset i sedam godina smanjena za 76 posto:[2] unatoč mjerama zaštite i stvaranju prirodnih zona, u nekoliko desetljeća nestalo je tri četvrtine kukaca na planetu. A to je tek još jedan od pokazatelja iz ogromnog broja istraživanja o degradaciji tla, vode, funkcije oprašivanja i održavanja ekosustava,[3] koji ukazuju na to da se transformacija Zemlje sada odvija brzinom sumjerljivom trajanju života, pa čak i pukog projekta pisanja jedne knjige.

U istom tom petogodišnjem razdoblju, globalni politički pejzaž pretrpio je jednako zapanjujuće transformacije. Dolazak na vlast Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama 2017., Jaira Bolsonara u Brazilu 2019., ali i pobjeda zagovornika Brexita u lipnju 2016. najjasniji su znaci u nizu događaja koji se često tumače kao rasap liberalnog poretka. Gotovo posvuda u svijetu, pokret utvrđivanja granica i društvenog konzervativizma okuplja neke od gubitnika globalizma koji očajnički traže nove zaštitnike i ekonomske elite koje su odlučne uvući narode u igru suparništva među nacijama kako bi očuvale akumulaciju kapitala. Nešto ranije, međutim, Pariški sporazumi potpisani s općim entuzijazmom u prosincu 2015., bili su nagovijestili pojavu nove vrste diplomacije, koja si je dala u zadaću da koncert nacija uvede u novu klimatsku eru. Unatoč manjkavostima ugrađenima u taj sporazum, već i sam pokušaj artikulacije diplomatske suradnje s klimatskom politikom bio je meta napada novih gospodara kaosa: za njih nije bilo ni govora o uspostavljanju svjetskog poretka koji bi se temeljio na ograničavanju ekonomije.

U istom razdoblju mogli smo svjedočiti i otvaranju mnogih novih frontova društvenih mobilizacija koji izravno ili neizravno dovode u pitanje stanje Zemlje. Posljednje korekcije u ovoj knjizi napravljene su kao odgovor na prosvjede Žutih prsluka [Gilets jaunes] u Francuskoj, za koje ne smijemo zaboraviti da su uzrokovani predloženim uvođenjem poreza na gorivo. U trenutku kada sam na svojim seminarima počeo uspostavljati veze između povijesti moderne političke misli i pitanja resursa, staništa i u širem smislu materijalnih uvjeta egzistencije, otpočeli su procesi invencije novih odnosa s teritorijem u okviru ZAD-a i Notre-Dame-des-Landes, ili u sukobima između indijanskog rezervata u Standing Rocku i projekta naftovoda u Dakoti. Ukratko, aktualni događaji neprestano potvrđuju i potkrepljuju ideju o preorijentaciji društvenih sukoba na pitanja ljudske subzistencije. Ali uza sve to, uz klimatske marševe, govore Grete Thunberg i činove građanskog neposluha koje provodi grupa Extinction Rebellion u Londonu, dogodili su se Haiti, Portoriko, Houston: intenziviranje tropskih uragana i neadekvatnost vladinih odgovora pokazali su nam da klimatska ranjivost otkriva društvene nejednakosti koje se ubrzano politiziraju. Raspodjela bogatstava, rizika i mjera zaštite obvezuje nas da sudbinu stvari, ljudi, zakona i strojeva koji ih spajaju sagledamo kao dio iste cjeline.

Pet godina bilo je, dakle, dovoljno da zabilježimo ogromne promjene. Pet godina je dovoljno da ipak nedavnu prošlost danas promatramo kao posve drugačiji univerzum od onoga u kojem se razvijamo danas, univerzum u koji se više nikada nećemo vratiti. Brzina kojom se ti procesi razvijaju postavlja nas pred još mračnije pitanje: gdje ćemo biti kada prođe još pet godina?

Aktualni događaji neprestano potvrđuju i potkrepljuju ideju o preorijentaciji društvenih sukoba na pitanja ljudske subzistencije. Intenziviranje tropskih uragana i neadekvatnost vladinih odgovora pokazali su nam da klimatska ranjivost otkriva društvene nejednakosti koje se ubrzano politiziraju. Raspodjela bogatstava, rizika i mjera zaštite obvezuje nas da sudbinu stvari, ljudi, zakona i strojeva koji ih spajaju sagledamo kao dio iste cjeline

Ova knjiga ujedno je istraživanje porijekla i značenja tih događaja kao i jedna od mnogih njihovih manifestacija – doduše na mikroskopskoj razini. Zadobiva značenje u tom neobičnom kontekstu globalnih ekoloških, političkih i društvenih mutacija, čiju važnost nerazgovijetno opažamo no ipak je ne možemo točno opisati, a još manje pretočiti u teorijski jezik. Taj se rad, na određeni način, sastoji od ugrađivanja filozofske prakse u tu povijest, od ponovnog podešavanja njezinih metoda kao i vrste pozornosti koju, u odnosu na ova pitanja, usmjerava prema svijetu.

Knjiga se predstavlja kao duga povijesna i konceptualna obilaznica, koja pokriva nekoliko stoljeća i međusobno vrlo različite oblike znanja. Baš kao u onim igrama u dječjim crtankama, u kojima povezivanjem numeriranih točaka dajemo raspoznatljiv oblik onome što je isprva bilo oblak disparatnih elemenata, ovdje ćemo u teoriji, polemikama i prijeporima, raspršenim znanjima o granicama, oceanima, žitu, željeznicama, nafti i atmosferi nalaziti tragove jednog problema koji je ujedno ekološki i politički. Samo što, u ovome slučaju, da bi zadatak bio još teži, točke nisu bile numerirane pa mi nije bilo druge nego graditi vlastiti kompas u hodu.

Ta povijesna i konceptualna obilaznica može se sažeti na sljedeći način: kako bismo razumjeli ono što se događa s planetom, kao i političke posljedice te evolucije, moramo se vratiti na oblike zauzimanja prostora i korištenja zemlje kakvi su bili na snazi u ranim modernim društvima na Zapadu. Širenje teritorijalnog suvereniteta države, instrumenti osvajanja i poboljšanja tla, ali i društvene borbe koje su se odvijale u tim okolnostima – sve to čini osnovu kolektivnog odnosa prema stvarima, odnosa čije posljednje trenutke upravo proživljavamo. Čak i prije nego što je utrka za resursima koja je spojila pojmove napretka i materijalnog razvoja istinski otpočela, dakle prije devetnaestog stoljeća, neke od pravnih, moralnih i znanstvenih koordinata modernog odnosa sa zemljom već su bile uspostavljene. Drugim riječima, da bismo razumjeli imperije izgrađene na nafti, borbe za okolišnu pravdu i uznemirujuće trendove u klimatologiji, moramo se vratiti na agronomiju, pravo i ekonomsku misao sedamnaestog i osamnaestog stoljeća; na Grotiusa, na Lockea, na fiziokrate. Da bismo razumjeli zbog čega nismo u stanju nametnuti ograničenja ekonomiji u ime zaštite naše subzistencije i naših ideala jednakosti, moramo se vratiti na socijalno pitanje[4] iz devetnaestog stoljeća i način na koji je industrija utjecala na kolektivne predodžbe o emancipaciji. Aktualne rasprave o bioraznolikosti, rastu i statusu divlje prirode tek su posljednja etapa duge povijesti kroz koju su se zajedno konstruirale i naše društvene koncepcije i materijalna struktura svijeta. Sâm ekološki imperativ, ako ga prepoznajemo takvim, zadobiva svoje značenje u toj povijesti.

U strože filozofskom smislu, to znači da su oblici legitimacije političke vlasti, definiranje ekonomskih ciljeva i narodne mobilizacije za pravdu uvijek bili tijesno povezani s načinom na koji koristimo svijet. Značenje koje pridajemo slobodi, sredstva koja koristimo kako bismo je uspostavili i očuvali, nisu apstraktne ili čisto diskurzivne konstrukcije, već proizvodi materijalne povijesti u kojoj su nam tlo i geološko podzemlje, strojevi i svojstva živih bića pružili presudne poluge za djelovanje. Aktualna klimatska kriza na dramatičan način otkriva tu vezu između materijalnog obilja i procesa emancipacije. Američko Ministarstvo za energetiku nedavno je, primjerice, prirodni plin, koji je fosilno gorivo, nazvalo „molekulama slobode SAD-a“,[5] zazivajući time brutalno koliko i naivno maštanje o emancipaciji kroz proizvodnju, neovisno o prirodnim ograničenjima: sloboda je, prema tome, doslovno sadržana u fosilnom materijalu. Ova doista nevjerojatna izjava u opreci je sa svim nalazima klimatoloških istraživanja kao i s načinima na koji se oni prevode u politiku: ne samo da atmosferska akumulacija CO2 ugrožava nastanjivost Zemlje, već iziskuje i novo poimanje naših političkih odnosa prema resursima. Drugim riječima, iste te molekule sadrže opreku slobodi, one su ekološki zatvor iz kojeg nema bijega. No, upravo tu ni s čim u prošlosti usporedivu mutaciju u našem partnerstvu s fizičkim i biološkim karakteristikama svijeta moramo povezati s našom povijesnom putanjom.

Kako bismo razumjeli ono što se događa s planetom, kao i političke posljedice te evolucije, moramo se vratiti na oblike zauzimanja prostora i korištenja zemlje kakvi su bili na snazi u ranim modernim društvima na Zapadu. Širenje teritorijalnog suvereniteta države, instrumenti osvajanja i poboljšanja tla, ali i društvene borbe koje su se odvijale u tim okolnostima – sve to čini osnovu kolektivnog odnosa prema stvarima, odnosa čije posljednje trenutke upravo proživljavamo

Ovdje je, dakle, riječ o sastavljanju povijesti i identificiranju političkih problema nove vrste pri čemu geološko i ekološko iskustvo kojem svjedočimo služe kao svojevrsni pokazatelj i orijentir, kao vidljivi dio slagalice koju moramo sagledati kao cjelinu. Osnovna nit vodilja te povijesti naznačena je u naslovu knjige: kako je pravna i tehnološka izgradnja društva zasnovanog na rastu prožela i usmjerila značenje koje pridajemo slobodi? Kako su se, s druge strane, borbe za emancipaciju i političku autonomiju u svojem razvoju oslanjale na intenzivno korištenje resursa? Ukratko, što nam materijalna povijest slobode može reći o aktualnim političkim transformacijama?

*

Konstruirao sam ovaj narativ i analizu oko tri velika povijesna bloka razdvojena dvama ekološkim i političkim transformacijama od revolucionarnog značaja.

Prvi od tih blokova predindustrijska je modernost: to je društveni univerzum u kojem obrađivanje zemlje čini osnovu subzistencije i podlogu za glavne društvene sukobe, odnosno nezaobilaznu referentnu točku za mišljenje o vlasništvu, bogatstvu i pravdi. Zemlja je tada ujedno resurs oko kojeg se vode sporovi, temelj simboličkog legitimiteta vlasti te objekt osvajanja i prisvajanja. Ona zapravo nikad nije prestala biti i sve to istovremeno, ali kroz devetnaesto stoljeće, materijalnom i mentalnom univerzumu ljudi postupno se pridružuje još jedna koordinata: ugljen, a potom i nafta, odnosno fosilna goriva.

Drugi povijesni blok stoga započinje u času kada se društva rekonfiguriraju oko upotrebe tih koncentriranih energija koje, naime, zauzimanju znatno manje prostora, lako se razmjenjuju i kadre su dubinski preoblikovati proizvodne funkcije te izmijeniti društvene sudbine milijuna žena i muškaraca. Fosilna goriva neće samo utjecati na rad i na njegovu tehnološku podlogu, već će tim ogromnim materijalnim preustrojem biti stavljeni na ispit i modusi organizacije i kolektivni ideali.

Konačno, već sasvim recentno, započela je druga ekološko-politička mutacija, čiji su razmjeri barem jednako ogromni i krucijalni kao razmjeri one prethodne. Ona će inaugurirati treći univerzum, u čijoj početnoj fazi sada živimo, i koji bismo mogli definirati kao katastrofalnu i nepovratnu promjenu globalnih ekoloških uvjeta. Tempo proizvodnih aktivnosti poremetio je sve biogeokemijske cikluse koji strukturiraju planetarnu ekonomiju izbacivši ih iz okvira njihovih regenerativnih kapaciteta; mijenja se priroda našeg tla, zraka i vode te time postavlja ljudske kolektive i njihove borbe u posve nove koordinate.

Nakon prvog poglavlja, uvodnog i općenitog, naredna dva poglavlja su posvećena prvoj povijesnoj sekvenci. Četvrto poglavlje nastoji opisati karakteristike prve velike transformacije; poglavlja od petog do desetog koja čine najveći dio knjige odnose se na središnju sekvencu; posljednje poglavlje skicira izazove koji se postavljaju u osvit klimatske ere. Moderna politička misao se, dakle, povijesno razvijala u tri međusobno vrlo različita svijeta. Zemljišni, agrarni i izrazito teritorijalan svijet; industrijski i mehanički svijet koji je iznjedrio nove oblike solidarnosti i konfliktnosti; te svijet koji se razglobljuje, o kojemu ne znamo pretjerano mnogo, osim da će nastavak stremljenja prema idealima slobode i jednakosti poprimiti sasvim novi oblik. Kolektivne težnje i odnosi dominacije svaki put su bili duboko obilježeni specifičnim karakteristikama tih svjetova, a glavnina mojih analiza bit će posvećena prikazivanju kako se to dogodilo – kada je u pitanju posljednja faza, koja je tek započela, taj će prikaz dijelom poprimiti oblik anticipacije.

Tempo proizvodnih aktivnosti poremetio je sve biogeokemijske cikluse koji strukturiraju planetarnu ekonomiju izbacivši ih iz okvira njihovih regenerativnih kapaciteta; mijenja se priroda našeg tla, zraka i vode te time postavlja ljudske kolektive i njihove borbe u posve nove koordinate

Filozofija i povijest ideja obično ne tragaju u samoj političkoj misli za tragovima ekoloških prinuda i mogućnosti koje su ih pratile. Razlog tome je što se općenito pretpostavlja da te sile mogu biti samo izvanjske političkoj misli. Što znači da se uglavnom ili usvaja pristup u kojem dominira materijalni determinizam, prema kojemu su slijepi i bezlični ekološki, energetski i demografski faktori sami po sebi dovoljni za objašnjenje oblika društvenog života, ili se pak proizvodnja filozofskih, moralnih i pravnih ideja shvaća ozbiljno, te se manje ili više svjesno pronosi zamisao prema kojoj te ideje tvore zaseban svijet koji u povijest utiskuje svoj smjer i značenje. Svojom argumentacijom djelomično nastojim pokazati da nismo osuđeni na tu naturalističku alternativu: materijalne koordinate društvenog suživota ostavljaju traga u teorijskim i normativnim raspravama, a te se rasprave češće nego što se obično misli bave upravo tim koordinatama, njihovom utemeljenošću, njihovom orijentacijom.

Drugim riječima, pokušao sam ispisati priču čija je glavna teza – uklopljenost težnji ka slobodi i borbi za slobodu u materijalnu povijest – u isto vrijeme i načelo kompozicije, metoda.

*

Ovom knjigom želio bih dati doprinos politizaciji ekološkog problema te, u širem smislu, pridonijeti izgradnji kolektivnog promišljanja o promjenama koje trpi moderna paradigma napretka. O stanju u kojem se nalazi ta rasprava možemo steći neku predodžbu i jednostavnim podsjećanjem na dva oprečna stajališta koja je strukturiraju.

S jedne strane, izvjestan broj globalnih statističkih podataka svjedoči o smanjenju siromaštva, bolesti i neznanja: globalni medijan dohotka gotovo se udvostručio između 2003. i 2013. godine, sve manji udio stanovništva nalazi se ispod granice ekstremnog siromaštva,[6] očekivani životni vijek raste i pismenost se širi, opada stopa smrtnosti dojenčadi i pothranjenosti. Neki intelektualci, poput kanadsko-američkog filozofa Stevena Pinkera, proslavili su se tumačeći takve podatke kao dokaz vrline liberalne utopije. Sklop kapitala, tehnologije i moralnih vrijednosti usredotočenih na pojedinca, koji Pinker donekle monolitno prati unatrag sve do prosvjetiteljstva, prema njemu predstavlja iskušanu formulu za izvlačenje čovječanstva iz njegova teškog stanja, kako na moralnom tako i na materijalnom planu. Takva interpretacija djelomičnih uspjeha koje je postigao dominantni obrazac razvoja služi postavljanju prepreke nastojanjima za društvenom i političkom preorijentacijom te kako bi obeshrabrila one koji i koje bi, zahtijevajući više ili bolje, nepromišljeno sputavali tu mašineriju napretka.[7]

S druge strane, naravno, nalazimo sve one koji i koje su zabrinuti i zabrinute zbog pada bioraznolikosti, zbog šeste fazom izumiranja koja je u tijeku, globalnog zatopljenja, iscrpljivanja resursa, sve učestalijih prirodnih katastrofa, te koji i koje ponekad idu tako daleko da anticipiraju skori kraj ljudske civilizacije, ili čak samoga svijeta. Iako same ne usvajaju retoriku apokalipse, glavne znanstvene institucije zadužene za bilježenje promjena u Zemljinom sustavu, posebno Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) i IPBES, stimuliraju legitiman osjećaj gubitka. No, baš kao što moramo napraviti razliku između, s jedne strane, poboljšanja određenih ekonomskih i ljudskih pokazatelja te, s druge strane, potvrde valjanosti teorije razvoja nastale u osamnaestom stoljeću, jednako je važno prepoznati da užasna šteta počinjena planetu nipošto ne znači da cijelu modernost možemo poistovjetiti s pukom i nedvosmislenom katastrofom. Trenutno pomodna ideja o potpunom kolapsu otkriva da već naširoko raste svijest o ekološkoj ranjivosti, a uvjerenje da je za spašavanje svijeta već prekasno samo je njezina točka usijanja.

Trenutno pomodna ideja o potpunom kolapsu otkriva da već naširoko raste svijest o ekološkoj ranjivosti, a uvjerenje da je za spašavanje svijeta već prekasno samo je njezina točka usijanja

Ostaje činjenica da je, ovisno o pokazateljima koje odaberemo i načinima na koje im odredimo prioritete, moguće zaključiti da živimo i u najboljem i u najgorem od svih mogućih svjetova. Filozofija povijesti odavno je uspostavila kanonsku i, dakako, vrlo pojednostavljenu opreku između narativa o univerzalnoj civilizatorskoj misiji razuma i protunarativa o ludilu koje je svojstveno volji za kontrolom. No taj teorijski topos nije samo reduktivan iz perspektive povijesti ideja, već nas prije svega onesposobljuje da shvatimo problem s kojim se suočavamo: pokazuje se da je moguće da, barem neki, bolje žive u svijetu koji propada. Proturječje koje se postavlja pred nas nije stvar percepcije, pa čak ni stava, već se nalazi u samoj stvarnosti, točnije u diferenciranoj društvenoj stvarnosti. Ekonomist Branko Milanović pokazao je, primjerice, da su plodovi ekonomskog rasta u posljednjih dvadeset godina uvelike išli na korist globalnoj srednjoj klasi – tipično ogromnoj kineskoj srednjoj klasi, nastaloj industrijskim procvatom te zemlje.[8] Međutim, ne treba smetnuti s uma da upravo stanovništvo te zemlje najviše trpi zbog zagađenja, prenapučenog urbanog okoliša, kao i oštre radne discipline u okviru represivne države.[9]

Mjerljiv rast ekonomije kao i rast prihoda varljiv je pokazatelj. Jer, premda za mnoge i dalje predstavlja izmaštanu predodžbu materijalnog i moralnog poboljšanja, taj rast je istodobno ujedno neodvojiv od procesa planetarnog poremećaja koji nas vodi u nepoznato. Adekvatna politizacija ekologije nalazi se dakle u procjepu koji se otvara između te dvije dimenzije povijesne stvarnosti. Anđeoski entuzijazam i mračna proročanstva o kraju svijeta samo su dva karikaturalno pojednostavljena tumačenja jedne te iste inače vrlo složene stvarnosti, koja nas tjera da preispitamo značenje koje pridajemo slobodi u trenutku kada njezine ekološke i ekonomske ovisnosti dovode u pitanje njezino trajanje.

[1] Vidi web stranicu Nacionalne uprave za oceane i atmosferu, <www.esrl.noaa.gov/gmd/ccgg/trends>

[2] Caspar A. Hallmann et al., „More than 75 percent decline over 27 years in total flying insect biomass in protected areas“, PLoS ONE, sv. 12, br. 10, 2017.

[3] Posebno vidi rad Međuvladine znanstveno-političke platforme o bioraznolikosti i uslugama ekosustava (IPBES): <www. ipbes. net>.

[4] Francuski pojam „question sociale“, koji prevodimo kao socijalno pitanje, obuhvaća pitanja koja se odnose na socijalne nejednakosti, životne uvjete radničke klase i pauperizaciju uzrokovane radikalnom transformacijom rada u industrijskom društvu devetnaestog stoljeća (nap. prev.).

[5] „Department of Energy Authorizes Additional LNG Exports from Freeport LNG“, <https://www.energy.gov/articles/department-energy-authorizes-additional-lng-exports-freeport-lng> .

[6] Max Roser, „No matter what extreme poverty line you choose, the share of people below that poverty line has declined globally“: <https://ourworldindata.org/no-matter-what-global-poverty-

line>; i općenito podaci prikupljeni na <www.ourworldindata.org>.

[7] Steven Pinker, Prosvjetiteljstvo našeg doba, Zagreb: Mozaik knjiga, 2018. (prevela Alica Bjeli Duduković), kao i kritika Samuela Moyna, „Hype for the Best. Why does Steven Pinker insist that human life is on the up?“,

<https://newrepublic.com/article/147391/hype-best>.

[8] Branko Milanović, Global Inequality: A New Approach for the Age of Globalization, Harvard: Harvard University Press, 2016.

[9] Vidi npr.: Matthew E. Kahn et Siqi Zheng, Blue Skies Over Beijing. Economic Growth and the Environment in China, Princeton: Princeton University Press, 2016.