Roman Monike Herceg očekivao se s izvjesnošću s kakvom očekujemo superćelijsku oluju nakon niza nezdravo vrućih ljetnih dana. Naprosto je takvo stanje u književnoj atmosferi, kojem je pridonijela konstelacija nekoliko parametara, a o svakom od njih dao bi se napisati zaseban tekst.

Monika i hercegoidi

Prvo to je sama Monika Herceg čija je pozicija u domaćoj književnosti prilično neobična. Ona se ne mjeri nagradama (kojih autorici ne manjka), nego više prisutnošću u javnom prostoru, izazivanjem pažnje, privlačenjem publike i stvaranjem epigona, hercegoida, koji imitacijom pokušavaju stati pod dio njezinog svjetla. Sa samo tri zbirke poezije i jednom zbirkom drama, Monika Herceg postala je središnje mjesto suvremene hrvatske poezije – tko je ne čita (poeziju), čita nju (Moniku Herceg). Ali ne samo to, nego čini se da njeni čitatelji imaju vrlo artikulirana i čvrsta mišljenja o njenom pisanju, ili ga jako vole ili ga jako ne vole. Neobično je da netko postigne toliko puno s poezijom pogotovo u književnosti u kojoj poezija, ni čitateljski ni izdavački, nije najprivlačniji žanr. Puno su interesantnije i profitabilnije dulje narativne forme, poput romana, koji je za pjesnike postao svojevrsni obred prijelaza. Nakon što uđu u književnost s dvije, tri ili četiri zbirke poezije, od njih se očekuje da se dokažu kao pravi pisci, ne više pjesmicama, nego ozbiljnim debelim knjigama i tekstom pisanim od jedne do druge strane stranice. Alternativa im je napisati još sedamdeset zbirki poezije i poludjeti na rubu interesa književne publike.

Pozicija Monike Herceg u domaćoj knjiženosti ne mjeri se nagradama (kojih autorici ne manjka), nego više prisutnošću u javnom prostoru, izazivanjem pažnje, privlačenjem publike i stvaranjem epigona, hercegoida, koji imitacijom pokušavaju stati pod dio njezinog svjetla

Međutim, poezija i roman nisu toliko udaljeni koliko se može činiti. Možda je tomu razlog dominacija tzv. stvarnosne proze početkom 2000-ih koja se prilično iscrpila, ali se zato u posljednjih deset-petnaest godina već oblikovao žanr lirskog ili poetskog romana. Još se čeka na njegov ozbiljniji opis, ali neka zasad bude dovoljno reći da ga obilježava jezik blizak poeziji, sažetost, metaforičnost, fragmentiranost te udaljavanje od realističkog načina prikazivanja svijeta. Tematski se ispunjava onim što se naziva autofikcijom uz neizbježno (više ili manje neuspješno) pozivanje na Edouarda Louisa i preslagivanje različitih identiteta rodnog, seksualnog, klasnog, nacionalnog, itd. Početak njegove popularnosti neka bude uspjeh Karakaševog romana Sjećanje šume iz 2014. godine, nakon kojeg je polučio nekoliko prilično zanimljivih ostvarenja kao što su Zemlja bez Sutona Marije Andrijašević ili Strvinari starog svijeta Tee Tulić, i mnoga druga.

Rast poetske proze

Zato činjenica da dežurna pjesnikinja piše roman ne treba iznenaditi. Je li roman, koji može apsorbirati sve, apsorbirao poeziju ili je poezija kolonizirala roman? To je pitanje sada manje važno. Možda svjedočimo novoj epizodi sretnog spoja romana i kapitalizma u kojoj je lirski ili poetski roman savršen hibrid, piše se kao poezija, prodaje se kao roman. Pravo je pitanje kako se čita.

Roman Monike Herceg Ovdje počinje šuma objavljen u izdanju Frakture okuplja više od stotinu kraćih zapisa koji zajedno sačinjavaju priču o obitelji koja živi u ruralnoj sredini u trenucima kad započinje neimenovani rat. Osim rata, mnogo je toga u romanu neimenovano i neodređeno, od likova, koji su definirani isključivo svojim ulogama članova obitelji pa ih pripovjedač oslovljava dijete, brat, otac, majka, baba i đed, sve do mogućeg mjesta radnje jer se isti likovi koriste leksičkim oblicima koji su karakteristični za različite dijalekte i govore pa će tako baba istovremeno reći i sikira i vanjkuš. Apstrahiranost likova, mjesta i vremena radnje onemogućuje autofikcijska čitanja romana što je svakako osvježenje u odnosu na suvremenu produkciju, ali na nekim mjestima forsiranje neodređenosti jednostavno ne uspijeva. Takav je slučaj s likom djeteta koje je ujedno i fokalizator romana, a na kojeg se pripovjedač u većini zapisa referira u srednjem rodu pa kaže „dijete je reklo“ ili „dijete je išlo“ kao da se namjerno koleba između djetetova rodnog identiteta. Ali na niz mjesta u romanu postaje očito da se radi o djevojčici pa inzistiranje na srednjem rodu nepotrebno opterećuje tekst. Neka od kasnijih poglavlja pisana su u prvom licu i u njima dijete o sebi govori u ženskom rodu. No osim toga se stilski i jezično ne razlikuju od poglavlja sa sveznajućim pripovjedačem što odluku o promjeni modusa pripovijedanja čini dodatno nejasnom. Ona bi se mogla razumjeti kao razvoj lika – dijete uči govoriti pa je naučilo i pripovijedati, ali to interpretativno naprezanje ne objašnjava preveliku sličnost u dva načina pripovijedanja, naprosto se glasovi sveznajućeg pripovjedača i djeteta ne razlikuju dovoljno. To ipak nije nešto što previše ometa čitanje, tek ponekad dade naslutiti promjenu ili razvoj do kojih do kraja romana ne dođe.

Je li roman, koji može apsorbirati sve, apsorbirao poeziju ili je poezija kolonizirala roman? Možda svjedočimo novoj epizodi sretnog spoja romana i kapitalizma u kojoj je lirski ili poetski roman savršen hibrid, piše se kao poezija, prodaje se kao roman. Pravo je pitanje kako se čita.   

Karakaševska obitelj

Obitelj u središtu romana karakaševski je hladna i odbojna. Otac i djed su alkoholičari koji od jutra piju, ubijaju mačke i razbijaju tanjure. Otac nije prisutan sve dok se ne vrati iz rata gdje ga je pogodila granata, baba je pomalo nadrealno biće koje neprestano svjedoči o tankoj granici mudrosti i ludila, a majka je ona preko koje se prelamaju narušeni i nezdravi obiteljski odnosi i koja vodi brigu o djeci i kući, ali bez naročite topline i nježnosti. Tijekom trajanja radnje rađa se i brat za kojega se može pretpostaviti da je bolestan, ali ne i kako i koliko. Usprkos takvim karakteristikama članovi obitelji gotovo su isključivo upućeni jedni na druge, čime obitelj postaje klaustrofobična i autarkična zajednica kojoj drugi ljudi, institucije i sadržaji gotovo pa i ne trebaju. Osim susjeda koji majku vozi na porod jer je otac previše pijan, i djevojčice koja djetetu u poluigri kaže da je sirotinja, drugih likova skoro da i nema. Dijete ako i ide u školu, o njoj čitatelj ništa ne saznaje, đed radi u željezari pa u ciglani, ali što se događa izvan same obitelji ne saznajemo.

Prostor je kuće obilježen siromaštvom, što je tema većine poglavlja: od života u istoj prostoriji zajedno sa životinjama preko isluženih i potrganih igračaka kojim se dijete igra pa do toga da ponekad jedu samo kruh ili rižu na mlijeku, a da im nijedan tanjur ili žlica nisu isti. To je siromaštvo istaknuto i čestim uplitanjem tjelesnosti u tekst pa se često ističe kako likovi smrde, mokre i defeciraju, a poglavlje u kojem majka pere babu posebno je groteskno izvedeno. Oblikujući takve karnalne likove pripovjedač se i sam pokazuje prema njima okrutan te ne poziva čitatelja na suosjećanje i identifikaciju. Tek ponekad isklizne iz takvog hrabrijeg nepodilaženja čitatelju i to uglavnom kada se bavi likom djeteta za kojeg će ponekad istaknuti nepripadanje i odbacivanje, kako od članova obitelji tako i od vršnjaka. Najvidljivije je to u poglavlju u kojem se pojavljuju mačići koje dijete želi zadržati, a otac ih izbaci iz kuće pa mačići cijelu noć mijauču, a „dijete ih sluša“. Nasreću takvo je banalno emocionalno upravljanje čitateljem rijetko i ne kvari cjelokupni dojam teksta.

Prostor je kuće obilježen siromaštvom, što je tema većine poglavlja: od života u istoj prostoriji zajedno sa životinjama preko isluženih i potrganih igračaka kojim se dijete igra pa do toga da ponekad jedu samo kruh ili rižu na mlijeku, a da im nijedan tanjur ili žlica nisu isti

Siromaštvo kao jezik

Sveprisutno siromaštvo prelijeva se i na jezik kojim je roman pisan. Oblikuju ga kratke i jednostavne rečenice pisane u prezentu koje opisuju i detektiraju pojave koje se događaju. Pripovjedač nikad ne daje vlastite sudove niti se nameće čitatelju, nego mu prepušta da sâm otkrije roman. To je u zanimljivom odnosu s materijalnošću svijeta koji tekst iznosi pred čitatelja. Poglavlja su nerijetko naslovljena upravo prema stvarima koje će imati veliku važnost za članove obitelji pa se među njima nađu traktor, grabljača, odjeća, žarulja, tele, deka, upaljač, trešnja itd., a često započinju time kako su otac ili djed (uvijek pijani) donijeli neki predmet oko kojeg će se poglavlje plesti. Nastaje zanimljiv spoj poetskog siromaštva izraza i žudnje za materijalnošću likova koji se zatim bore s riječima i znakovima kojima bi novopridošli predmet ili pojavu uklopili u vlastito siromaštvo. To im uglavnom ne uspijeva pa su čest završetak razočaranje i odustajanje likova, ponajviše djeteta, kao što je slučaj s naušnicama koje dijete dobije da konačno bude „prava cura“, ali na kraju završi u suzama zbog fizičke boli probušenih ušiju.

Nastaje zanimljiv spoj poetskog siromaštva izraza i žudnje za materijalnošću likova koji se zatim bore s riječima i znakovima kojima bi novopridošli predmet ili pojavu uklopili u vlastito siromaštvo

Potrebno je, ipak, istaknuti i rijetke svjetlije trenutke djetetovog djetinjstva koji ipak unose tračke optimizma u roman kao što su učenje vožnje bicikla, očevo donošenje albuma za lijepljenje sličica ili majčino pečenje kolača za rođendan u oskudnim uvjetima, pa čak i djedovo učenje djeteta brojanju do deset. Ali često se i ti rijetki proboji topline znaju izvrći u nešto mračno. Otac u jednom poglavlju djetetu donese lutku za koju se kasnije ispostavi da ju je uzeo iz napuštene kuće dok je bio u ratu.

Time se i rat kao tema uvlači u roman, ali pomalo nespretno i dosta periferno, kao da autorici služi kao kulisa s kojom ne zna točno što bi. Rat nema izravnih posljedica na obitelj osim očevog odlaska i povratka iz rata, uz djetetov interes za geler u njegovom vratu u jednom poglavlju, osluškivanje ratnih djelovanja u daljini u drugom itd. Cjelokupni kompleks rata nema dalekosežnije posljedice na likove, oni su bili siromašni i prije rata, i nastavit će biti i poslije; živjeli su izrazito upućeni jedni na druge i prije i poslije rata. Mogući razlog tomu pretjerano je ljuštenje identiteta likova i konteksta u kojem se radnja zbiva. Ako nije specificirano tko su zaraćene strane i kojoj strani obitelj, htjela ne htjela, pripada, rat će teško biti išta više od pozadine koja neće imati previše utjecaja na likove i radnju.

Slabost snage

Konačno, najbolji aspekt romana ujedno otkriva i njegovu najveću slabost, a može se pronaći u odnosu babe i djeteta. Baba je ta koja dijete poučava mudrostima ili ludilu, kako se koja lekcija uzme, ali to pretvara u priču. Baba je ta koja priča kako je majka rađala, priča o kući u kojoj su ranije živjeli, a dijete zamišlja i pred njim se stvara kuća, „usred šume baba ispriča jezero“, baba priča kako su svetoj Luciji iskopali oči, „baba kaže polje, i eto ga, malo dalje od kuće, prema šumi kukuruzi zazelenjeli, dozreli pečenjaci“, itd. Baba je lik koji pokazuje transformativnu moć pripovijedanja, mogućnost da književni tekst stvara svjetove, generira priče i oblikuje stvarnost. Često se nakon njenog pripovijedanja pripovijest nastavlja u djetetovom snu pa ono sanja kako u njegovom trbuhu rastu lubenice kada pojede košticu, kako ga kolju kao svinju nakon svinjokolje, sanja da se kuća pretvorila u mravinjak, kako ju leglo zmija proganja kroz koprive. Pripovijest i san dva su načina generiranja književne stvarnosti u Ovdje počinje šuma, istovremeno su i stvarnost u kojoj se likovi nalaze, i bijeg iz nje, i pokazuju kako fikcija nije odustajanje od stvarnosti, nego jedan od načina da se s njom suoči. I naslov romana u tome je smislu babin iskaz kada pokazuje međe zemlje, preko njihove granice počinje šuma, prostor sna i priča.

Spomenuta slabost romana sada se pokazuje upravo u toj sposobnosti da se prijeđe granica i da se uđe u priču. Roman sâm nema transformativnu snagu priča o kojima pripovijeda i ne čini od rasutog tereta motiva, materijalnosti, podražaja i događaja zaokruženu cjelinu koja bi bila više od prizora odrastanja na selu u siromašnim okolnostima. To je sve, u prvom poglavlju u kojem pijani đed razbija tanjur gađajući babu, a majka je brani grabljačom već nam se otkrio čitav roman. Razlog tomu može biti pretjerana fragmentarnost teksta koja svoje korijene ima u lirskom porijeklu poetskog romana. To nije banalan prigovor za fragmentarnost koji je često upućivan autoricama poput Daše Drndić ili Dubravke Ugrešić čiji tekstovi jesu fragmentarni, ali je svaki fragment u službi konstruiranja pripovijesti i jedne specifične priče. U slučaju Monike Herceg, fragmenti su disperzivno organizirani i ne stvaraju priču, nego specifičnu atmosferu, dojam koji bi funkcionirao bolje u pjesničkoj zbirci, nego u formi romana. Čak se i pojedina poglavlja raspadaju na manje dijelove pa tako ono naslovljeno Trešnja započinje krađom trešanja u selu pa se prebacuje na dolazak pijanog djeda s posla pa prelazi na to kako se baba noću od njega skrivala u bačvi pa zatim kako se majka naljutila kada je baba ispričala da je jela trešnje s košticama. Takva asocijativna organizacija teksta nužno dovodi i do repetitivnosti koja tekstu ne pridonosi puno. Primjera radi, u najmanje sedam poglavlja tematizira se mokrenje, a otac i đed uvijek su i neizostavno pijani.

Roman sâm nema transformativnu snagu priča o kojima pripovijeda i ne čini od rasutog tereta motiva, materijalnosti, podražaja i događaja zaokruženu cjelinu koja bi bila više od prizora odrastanja na selu u siromašnim okolnostima

Roman Ovdje počinje šuma Monike Herceg nije značajan odmak niti od autoričine poetike niti od glavnine suvremene produkcije romana, ali pokazuje znakove specifičnosti. One su najvidljivije u odmaku od pretjerano korištenog žanra autofikcije i neutjecanju emocionalnom ucjenjivanju čitatelja s namjerom identifikacije s likovima. Ipak, pretjerano ulaganje u atmosferu, s kojom kao da smo se već susreli kod Karakaša, a nauštrb priče i likova, opterećuje tekst i ne nudi nam ono što je mogao. Umjesto superćelijske oluje osvježio nas je pljusak, ali barem smo osvježeni.

Prvi roman Monike Herceg Ovdje počinje šuma sastoji se od kratkih proznih, relativno samostalnih zapisa. Monika Herceg, prvenstveno prepoznata  i međunarodno afirmirana kao pjesnikinja, jeziku naravno ne da mira, nego ga istražuje, ne bi li dosegla čarolije i traume koje tematizira. U predstavljenim ulomcima opisani ambijenti djetinjstva kriče neimaštinom, nerazumijevanjem, nasilnim ispadima, sudbinom prognanika, tanka je i porozna granica između prirode i kulture, dodiruju se s oniričkim… Pripovjedačica je djevojčica, ali njezin jezik ni uvidi nisu infantilni, nego taksonomija obojena dijalektom koja ne mari toliko za preciznost koliko joj je stalo do klupka, ili bolje čvora, senzacija i događanja.

Molim vas da nam ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga? 

Zanimao me prostor jezika i djetinjstva, to jest kako se jezik razvija, djeluje i probija granice u kontroliranim uvjetima unutar kompleksnog sustava sjećanja i pamćenja, ali i snova. Dakle, kada postoji vremensko i prostorno ograničenje, socioekonomsko također, ograničenje dobi, sa strogim zadanostima za junake i za samu pripovjedačicu, što može, smije i što će uspjeti jezik? Što siromaštvo čini jeziku? Nasilje? S jedne strane je kuća kao primarni organ djetinjstva, a s druge strane je priča, kao sekundarni organ kojim se preživljava.

Pitanja koja tekst postavlja, na koja sam tražila odgovore:

Kako funkcionira sjećanje? Kako funkcionira trauma u jeziku? Kako naše pamćenje reagira unutar traume, i što jezik ima s tim? Na koji način priča postaje mehanizam preživljavanja i bijega? Kako usvajamo pripovjedačke alate gradeći vlastiti jezik? Je li svijet izgrađen jezikom jednako stvaran kao i onaj opipljivi? Koliko je u nama pripovjedača naših priča?

Rukopis je na lekturi, par smo koraka do tiska. Teško mi je imati bilo kakav odnos s vlastitim knjigama nakon što one odu od mene. Sretna sam kad ih se riješim, da mogu skočiti u nešto novo. Pogon drugog stroja teksta već se upalio, jezik se zagrijao i spreman je: vraćam se knjizi poezije od koje sam bježala ovih mjeseci, da ostanem koncentrirana na roman.

Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga? 

Vratila sam se nekim mjestima na koja sam bila zakoračila Početnim koordinatama. Vratila se šuma, vratilo se selo, mitologija, usmena predaja, trangeneracijska trauma, ali i pukotine koje otvaraju mogućnosti izbora kojima se ista može nadići. Zanimali su me mehanizmi preživljavanja i pripovijedanja.

Ovdje je jezik najradikalniji. Na mjestima je potpuno sveden, discipliniran. Poetsko ovdje dolazi iz praznine, ne iz raskoši. Svaka knjiga traži svoj jezik. Rekla bih da je Ovdje počinje šuma drugačija knjiga, da je možda i neočekivana, a da se isto tako može reći da je potpuno očekivana.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore?

Pokušala sam bježati od metafora u ovoj knjizi, a ako ih i ima, one su na strateškim mjestima i pokušavaju otvoriti vrata, pronaći mjesto skoka iz asketizma izraza u potpunu prevlast jezika nad sjećanjem i iskustvom. Bilo mi je bitno pustiti knjigu da bude pametnija od mene, i nadam se da sam u tome uspjela.

Knjige koje sam smatrala bliskima, bilo da je riječ o jeziku, temi ili naprosto nekim prostornim obilježjima, proučavala sam pazeći da im se ne približim na način na koji ne želim. Jela sam sve i svašta da zadovoljim glad jezika, najviše poezije da zadržim disciplinu.

Možda joj je bliska, na nekim koordinatama, Velika bilježnica Agote Kristof. Ivanovo djetinjstvo, Tarkovski. Samo je krik ovog romana razvodnila šuma. Ipak, to je ta promjena kadrova, krupnih planova i totala, užas neizvjesnosti. Vraća mi se i jedna scena iz Torinskog konja, kada u mraku gule kuhani krumpir prstima. Možda je to taj jezik neimaštine koji mi je blizak, koji je blizak ovoj knjizi. Ali opet, nisam sigurna je li to zaista točna scena ili se tako sjećam, a time smo dotaknuli ono najbitnije u ovoj knjizi: sve je priča, nema pouzdane perspektive, nema pouzdanog pripovjedača.

A ako trebam birati soundtrack, možda je to Eleni Karaindrou: „Eternity And a Day“.

Konj

Đed sve što mu dođe pod ruku baci u zid. Tanjuri, šalice, žlice. Poleti i jedini nož koji imaju u kući. Jedan se tanjur razbije. Metalni samo proizvedu tup zvuk i stropoštaju se na krevet uzglavlja naslonjena na zid. Dijete je ispod stola, smanjilo se i stanjilo koliko je tijelo dopustilo, povuklo je noge prema prsima, obujmilo ih tankim rukama. Grize pa cucla pa grize tkaninu hlača na koljenima. Već dvaput majka je šivala zakrpe. Dijete nije znalo kamo da se skloni kad je đed ustao naglo kao da ga svi vrazi gone pa se zavuklo dolje, ispod stola. Majka tanjure, njih sedam, drži na nevelikom stolu jedne u drugima. Tri su pocinčana, dva porculanska potpuno različita. Jedan ima smeđi uzorak, crtu ispod ruba. Po drugom se osulo ljubičasto cvijeće, koje dijete nikad nigdje nije vidjelo osim na porculanu. Okrhnut je, majka ga je takvog dobila. Đed redom uzima tanjur po tanjur pa u zidu iznad kreveta završi i porculanski. Baba svako malo zajauče. Psuje đeda, dabogda u paklenim vatrama gorio. Vrištat ću da me narod čuje. Ubit ćeš me. Đed joj je skinuo maramu pa je povukao za kosu. Sve ćeš mi vlasi iščupati. Pomozite ljudi. Ubit će me.

Uto stiže majka.

Konji protrče kroz sobu. Prvo garava kobila. Iza nje smeđe ždrijebe. Mogli bi je učas zgaziti. Ti konju ni do zuba ne bi bila, tako joj je rekla baba. Rekla je i da vole mrkve. Uzmeš u ruku mrkvu pa ti konj priđe. Dijete ne zna kako izgleda mrkva, nikad nije došla u paketu. Ne pita. Pazi da ti ruku ne pojede kad ga hraniš, kaže baba. Ili uzmi cukra. Ali dijete do šećera ne može, majka ga čuva ko oko u glavi. Rat je. Nema ni šećera ni soli ni brašna. Ponekad kaže zahvalno kad dođu paketi barem nećemo umrijeti od gladi, a nekad ljutito promumlja sebi u bradu da je pravo čudo da već nisu pomrli od gladi. Kad konj isplazi debeli jezik da poliže slatko, nemoj se prepasti, kaže baba, to je najveći koji ćeš vidjeti. Uhvati jezik prstima pa povlači, nagovara je da i ona povuče svoj. Ajde. Vidi šta je mali. A babin? I babin je mali. A konju je jezik, objašnjava baba, veći od šake, ma skoro ko dva dlana širok, a dugačak ko pola ruke, pokaže baba na podlakticu. Konj ima i velike zube. Nije, kao baba, krezav.

Nekoliko je krhotina udarilo djetetu u nogu. Ispod stola nepomični leže ljubičasti cvjetovi. To je djetetu najljepši tanjur, iz kojeg joj nikad nije bilo dopušteno jesti. Da ga ne razbije. Topla joj tekućina namače hlače. Kad crnom konju stavi maleni dlan na vrat, osjeti kako mu srce tuče. Liže joj dlan hrapavim jezikom, toplim zadahom umiva joj lice. Jedva svi stanu u sobičak.

Grabljača

Majka ulijeće u sobu. Hvata grabljaču sa stola. Grabljača je teška, metalna, masna pod prstima. Neka pusti babu. Odmah. Šerpu drži visoko. Samo što ne poleti. U sobi je vruće. Smeđi šporet ispod prozora gori i ljeti jer se ispeći kruh i skuhati mora.

Grabljača zaječi kad majka udre njom o rub peći. Na užarenu ploču već je stavila vodu s krumpirima. Dijete je na leđima crnog konja. Drži ga čvrsto za crnu grivu golim rukama. Tratina puna cvijeta bijele djeteline, još je nije poklopio prvi mraz. Kraj livade oranica. Stere se do šume. U šumi već zajesenilo. Dok jaše, učini joj se da čuje pucnjeve kao na televiziji. Ali to nije zaprave kad se ubijaju na filmu, objasnila joj je baba. Oni samo glume da pucaju jedni na druge. Odglume i da su mrtvi.

Rekla je baba i da je đed više od nje volio konja. Crnu je kobilu njen otac doveo kad je postao prestar da vodi računa o svemu, da baba na sajam može putovati kolima i prodavati. Kobilu je, kad se priženio, đed prisvojio. Kobila se oždrijebila kad se majka doselila.

Kaže baba da je i dijete kobilu zavoljelo, ali ona se životinje iz štale iza kuće ne sjeća. Majka nije dala da joj priđe tih nekoliko mjeseci koliko je živjela u njihovu skučenom dvorištu kad su pobjegli. Baba bi je konju poskrivećki dovodila. Cijelu bi te polizala kobila, smije se baba kad pripovijeda. Kad je nisu imali čime hraniti, đed je morao popustiti. Kobilu nitko nije htio kupiti osim mesnica. Tako je konj, prije nego što se urezao u djetetovo pamćenje, nestao.

Baba leži na podu. Ubio me, viče. Majka staje ispred nje, u jednoj ruci grabljača, u drugoj teška tava. Zamahuje. Baba iskoristi priliku pa pobjegne iz kuće, a majka udre psovati đeda. Ni pred djetetom ne može biti normalan. Sva sreća da nju nije udarilo dok je razbijao. Tik do noge stola veliki je komad tanjura. Dijete ispod stola drži ruke na ušima.

Kroz stabla bagrema prohuja sjeverac. Kaže baba da mrzli vjetar prolazi kroz kosti. Začuje se kako se šiblje lomi u gustišu. Preplašene srne protrče. Grane šipka grabe ih za smeđe krzno. Crvenilo se osulo rubom šume.

Krpa

Opet si se popišala, viče majka na dijete kad se sagne da je izvuče ispod stola. Tko će sve to oprati. Gdje će sve to osušiti. Ispod nje malena lokva, mokre joj čarape, majka joj uvijek stavi dvoje, zimi i troje, jedne pletene, da ne nazebe. Hlače su popišane, čak je i majica vlažna, jer je majka uvuče u hlače i gaće da ne prehladi bubrege. Majka čarape krpa i krpa, nekad ih šiva po treći put, na mjestima su skoro prozirne. Zato djetetu na maleno stopalo uvijek oblači dvoje. Zato dvoje čarape stavi i sebi. Veliku krhotinu majka ugrabi rukama. Makni se da pometem da netko ne stane u to, ispljune ljutito. Uhvati dijete za ruku, pa je odvede iz sobe do hodnika. Čekaj tu da počistim, kaže. Dijete stoji i čeka. Beton je hladan. Noge su joj mokre. Iz malenog hodnika koji spaja dvije sobe majka uzima krpu napravljenu od majice koju više nitko nije mogao obući koliko se razvukla od nošenja. Tarač. Briše. Ižmiče je sa stepenica. Baci na travu. Psuje. Uzima metlu i maleni karton. Mete po sobi, pa sve što je namela na hrpu pogura na taj komad kartona. Onda slaže ispočetka, tanjure na tanjure. Lonce. Vrag ga odnio više, promrmlja svako malo. Izađe na dvorište. Dijete ne zna koliko je vremena prošlo dok se majka ne vrati. Stoji i čeka.

Prakuća

Prije kuće bila je prakuća.

Prakuća je imala zemljani pod i jednu sobu. U prakući su živjele kokoši, baba i đed, i otac. Ponekad mravi. Ponekad miševi. Kad se s miševima nije moglo nakraj, i mačku bi u prakuću preko noći zaključavali.

U prakući je rođena baba. U prakući je rođen otac. Onda se u prakuću uselila i majka. Onda je u prakući ostala trudna. Drvena prakuća dovoljno je velika za dva kreveta, deset kokoši i jednog pijevca. Jedan omanji drveni stol. Tri stolice. Majka jede sjedeći na krevetu. Stavi jastuk na krilo, uzme tanjur na nj pa srče polako iz žlice. Kaže da su kokoši u kući bile kad je došla, da je kokošinjac napravljen tek kad je ona rekla da s kokošima neće spavati, i da će, ako treba, radije stanovati u štali. Baba kaže da je kokošinjac oduvijek bio ispod štale. Da kokoši nikad nisu s njima živjele. Otac i đed nikad nisu ništa rekli. Kad majci naraste trbuh, tanjur drži na njemu. Dijete se često rita. Jednom majci tako tanjur ispadne kad je jako udari, pa se razbije. Tanjura su bila četiri, otac ih je kupio kad se majka uselila.

Onda otac odluči izgraditi kuću. Pravu kuću od cigle.

Mjesecima donosi cigle i crijep s ciglane gdje radi otkako je napustio školu. Svaku plati svojim leđima. Stiže kući tek s mrakom, a onda u toj jednoj sobi u kojoj je i krevet babin i đedov, preko puta njihova, legne pokraj majke koja tvrdo spava i sanja kuću koju će uskoro početi graditi. Kuća će imati pravi pod, imat će barem tri sobe, imat će kuhinju, imat će kupaonicu. Onako kako bi kuća zaista trebala imati.

Ako sanjaš da kupuješ kuću, netko će umrijeti. Ako sanjaš da gradiš kuću, nekoga ćeš pokopati. Tako vjeruje majka, ali ništa ne govori.

U snu otac stavlja ciglu na ciglu. Kuća raste baš poput majčina trbuha.

Dijete je iz majke izašlo nakon deset sati.

Prakuću su spalili. Ciglu su pokrali.

Barem smo svi živi ostali, kaže majka.