U razdoblju potrebnom za pisanje ove knjige, američka stanica za atmosfersko mjerenje smještena na vulkanu Mauna Loa, na Havajima, pokazala je da je koncentracija ugljičnog dioksida (CO2) u atmosferi prešla razinu od 400, a zatim i 410 čestica po milijunu (parts per million, ppm).[1] Ovo mjerenje, koje bilježi klimatske promjene izazvane ljudskim djelovanjem, dokazuje da se na razini tako neznatne aktivnosti kao što je pisanje jedne filozofske knjige, ekološka stvarnost u tišini pogoršava do spektakularnih razmjera. Napomenimo samo da je ta vrijednost ostajala ispod razine od 300 ppm kroz cjelokupnu ljudsku predindustrijsku povijest, a da je autor ovih redaka rođen u trenutku kada je bila na razini od 340 ppm. Medijski vrlo propraćena njemačka studija pokazala je da je biomasa letećih kukaca u dvadeset i sedam godina smanjena za 76 posto:[2] unatoč mjerama zaštite i stvaranju prirodnih zona, u nekoliko desetljeća nestalo je tri četvrtine kukaca na planetu. A to je tek još jedan od pokazatelja iz ogromnog broja istraživanja o degradaciji tla, vode, funkcije oprašivanja i održavanja ekosustava,[3] koji ukazuju na to da se transformacija Zemlje sada odvija brzinom sumjerljivom trajanju života, pa čak i pukog projekta pisanja jedne knjige.

U istom tom petogodišnjem razdoblju, globalni politički pejzaž pretrpio je jednako zapanjujuće transformacije. Dolazak na vlast Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama 2017., Jaira Bolsonara u Brazilu 2019., ali i pobjeda zagovornika Brexita u lipnju 2016. najjasniji su znaci u nizu događaja koji se često tumače kao rasap liberalnog poretka. Gotovo posvuda u svijetu, pokret utvrđivanja granica i društvenog konzervativizma okuplja neke od gubitnika globalizma koji očajnički traže nove zaštitnike i ekonomske elite koje su odlučne uvući narode u igru suparništva među nacijama kako bi očuvale akumulaciju kapitala. Nešto ranije, međutim, Pariški sporazumi potpisani s općim entuzijazmom u prosincu 2015., bili su nagovijestili pojavu nove vrste diplomacije, koja si je dala u zadaću da koncert nacija uvede u novu klimatsku eru. Unatoč manjkavostima ugrađenima u taj sporazum, već i sam pokušaj artikulacije diplomatske suradnje s klimatskom politikom bio je meta napada novih gospodara kaosa: za njih nije bilo ni govora o uspostavljanju svjetskog poretka koji bi se temeljio na ograničavanju ekonomije.

U istom razdoblju mogli smo svjedočiti i otvaranju mnogih novih frontova društvenih mobilizacija koji izravno ili neizravno dovode u pitanje stanje Zemlje. Posljednje korekcije u ovoj knjizi napravljene su kao odgovor na prosvjede Žutih prsluka [Gilets jaunes] u Francuskoj, za koje ne smijemo zaboraviti da su uzrokovani predloženim uvođenjem poreza na gorivo. U trenutku kada sam na svojim seminarima počeo uspostavljati veze između povijesti moderne političke misli i pitanja resursa, staništa i u širem smislu materijalnih uvjeta egzistencije, otpočeli su procesi invencije novih odnosa s teritorijem u okviru ZAD-a i Notre-Dame-des-Landes, ili u sukobima između indijanskog rezervata u Standing Rocku i projekta naftovoda u Dakoti. Ukratko, aktualni događaji neprestano potvrđuju i potkrepljuju ideju o preorijentaciji društvenih sukoba na pitanja ljudske subzistencije. Ali uza sve to, uz klimatske marševe, govore Grete Thunberg i činove građanskog neposluha koje provodi grupa Extinction Rebellion u Londonu, dogodili su se Haiti, Portoriko, Houston: intenziviranje tropskih uragana i neadekvatnost vladinih odgovora pokazali su nam da klimatska ranjivost otkriva društvene nejednakosti koje se ubrzano politiziraju. Raspodjela bogatstava, rizika i mjera zaštite obvezuje nas da sudbinu stvari, ljudi, zakona i strojeva koji ih spajaju sagledamo kao dio iste cjeline.

Pet godina bilo je, dakle, dovoljno da zabilježimo ogromne promjene. Pet godina je dovoljno da ipak nedavnu prošlost danas promatramo kao posve drugačiji univerzum od onoga u kojem se razvijamo danas, univerzum u koji se više nikada nećemo vratiti. Brzina kojom se ti procesi razvijaju postavlja nas pred još mračnije pitanje: gdje ćemo biti kada prođe još pet godina?

Aktualni događaji neprestano potvrđuju i potkrepljuju ideju o preorijentaciji društvenih sukoba na pitanja ljudske subzistencije. Intenziviranje tropskih uragana i neadekvatnost vladinih odgovora pokazali su nam da klimatska ranjivost otkriva društvene nejednakosti koje se ubrzano politiziraju. Raspodjela bogatstava, rizika i mjera zaštite obvezuje nas da sudbinu stvari, ljudi, zakona i strojeva koji ih spajaju sagledamo kao dio iste cjeline

Ova knjiga ujedno je istraživanje porijekla i značenja tih događaja kao i jedna od mnogih njihovih manifestacija – doduše na mikroskopskoj razini. Zadobiva značenje u tom neobičnom kontekstu globalnih ekoloških, političkih i društvenih mutacija, čiju važnost nerazgovijetno opažamo no ipak je ne možemo točno opisati, a još manje pretočiti u teorijski jezik. Taj se rad, na određeni način, sastoji od ugrađivanja filozofske prakse u tu povijest, od ponovnog podešavanja njezinih metoda kao i vrste pozornosti koju, u odnosu na ova pitanja, usmjerava prema svijetu.

Knjiga se predstavlja kao duga povijesna i konceptualna obilaznica, koja pokriva nekoliko stoljeća i međusobno vrlo različite oblike znanja. Baš kao u onim igrama u dječjim crtankama, u kojima povezivanjem numeriranih točaka dajemo raspoznatljiv oblik onome što je isprva bilo oblak disparatnih elemenata, ovdje ćemo u teoriji, polemikama i prijeporima, raspršenim znanjima o granicama, oceanima, žitu, željeznicama, nafti i atmosferi nalaziti tragove jednog problema koji je ujedno ekološki i politički. Samo što, u ovome slučaju, da bi zadatak bio još teži, točke nisu bile numerirane pa mi nije bilo druge nego graditi vlastiti kompas u hodu.

Ta povijesna i konceptualna obilaznica može se sažeti na sljedeći način: kako bismo razumjeli ono što se događa s planetom, kao i političke posljedice te evolucije, moramo se vratiti na oblike zauzimanja prostora i korištenja zemlje kakvi su bili na snazi u ranim modernim društvima na Zapadu. Širenje teritorijalnog suvereniteta države, instrumenti osvajanja i poboljšanja tla, ali i društvene borbe koje su se odvijale u tim okolnostima – sve to čini osnovu kolektivnog odnosa prema stvarima, odnosa čije posljednje trenutke upravo proživljavamo. Čak i prije nego što je utrka za resursima koja je spojila pojmove napretka i materijalnog razvoja istinski otpočela, dakle prije devetnaestog stoljeća, neke od pravnih, moralnih i znanstvenih koordinata modernog odnosa sa zemljom već su bile uspostavljene. Drugim riječima, da bismo razumjeli imperije izgrađene na nafti, borbe za okolišnu pravdu i uznemirujuće trendove u klimatologiji, moramo se vratiti na agronomiju, pravo i ekonomsku misao sedamnaestog i osamnaestog stoljeća; na Grotiusa, na Lockea, na fiziokrate. Da bismo razumjeli zbog čega nismo u stanju nametnuti ograničenja ekonomiji u ime zaštite naše subzistencije i naših ideala jednakosti, moramo se vratiti na socijalno pitanje[4] iz devetnaestog stoljeća i način na koji je industrija utjecala na kolektivne predodžbe o emancipaciji. Aktualne rasprave o bioraznolikosti, rastu i statusu divlje prirode tek su posljednja etapa duge povijesti kroz koju su se zajedno konstruirale i naše društvene koncepcije i materijalna struktura svijeta. Sâm ekološki imperativ, ako ga prepoznajemo takvim, zadobiva svoje značenje u toj povijesti.

U strože filozofskom smislu, to znači da su oblici legitimacije političke vlasti, definiranje ekonomskih ciljeva i narodne mobilizacije za pravdu uvijek bili tijesno povezani s načinom na koji koristimo svijet. Značenje koje pridajemo slobodi, sredstva koja koristimo kako bismo je uspostavili i očuvali, nisu apstraktne ili čisto diskurzivne konstrukcije, već proizvodi materijalne povijesti u kojoj su nam tlo i geološko podzemlje, strojevi i svojstva živih bića pružili presudne poluge za djelovanje. Aktualna klimatska kriza na dramatičan način otkriva tu vezu između materijalnog obilja i procesa emancipacije. Američko Ministarstvo za energetiku nedavno je, primjerice, prirodni plin, koji je fosilno gorivo, nazvalo „molekulama slobode SAD-a“,[5] zazivajući time brutalno koliko i naivno maštanje o emancipaciji kroz proizvodnju, neovisno o prirodnim ograničenjima: sloboda je, prema tome, doslovno sadržana u fosilnom materijalu. Ova doista nevjerojatna izjava u opreci je sa svim nalazima klimatoloških istraživanja kao i s načinima na koji se oni prevode u politiku: ne samo da atmosferska akumulacija CO2 ugrožava nastanjivost Zemlje, već iziskuje i novo poimanje naših političkih odnosa prema resursima. Drugim riječima, iste te molekule sadrže opreku slobodi, one su ekološki zatvor iz kojeg nema bijega. No, upravo tu ni s čim u prošlosti usporedivu mutaciju u našem partnerstvu s fizičkim i biološkim karakteristikama svijeta moramo povezati s našom povijesnom putanjom.

Kako bismo razumjeli ono što se događa s planetom, kao i političke posljedice te evolucije, moramo se vratiti na oblike zauzimanja prostora i korištenja zemlje kakvi su bili na snazi u ranim modernim društvima na Zapadu. Širenje teritorijalnog suvereniteta države, instrumenti osvajanja i poboljšanja tla, ali i društvene borbe koje su se odvijale u tim okolnostima – sve to čini osnovu kolektivnog odnosa prema stvarima, odnosa čije posljednje trenutke upravo proživljavamo

Ovdje je, dakle, riječ o sastavljanju povijesti i identificiranju političkih problema nove vrste pri čemu geološko i ekološko iskustvo kojem svjedočimo služe kao svojevrsni pokazatelj i orijentir, kao vidljivi dio slagalice koju moramo sagledati kao cjelinu. Osnovna nit vodilja te povijesti naznačena je u naslovu knjige: kako je pravna i tehnološka izgradnja društva zasnovanog na rastu prožela i usmjerila značenje koje pridajemo slobodi? Kako su se, s druge strane, borbe za emancipaciju i političku autonomiju u svojem razvoju oslanjale na intenzivno korištenje resursa? Ukratko, što nam materijalna povijest slobode može reći o aktualnim političkim transformacijama?

*

Konstruirao sam ovaj narativ i analizu oko tri velika povijesna bloka razdvojena dvama ekološkim i političkim transformacijama od revolucionarnog značaja.

Prvi od tih blokova predindustrijska je modernost: to je društveni univerzum u kojem obrađivanje zemlje čini osnovu subzistencije i podlogu za glavne društvene sukobe, odnosno nezaobilaznu referentnu točku za mišljenje o vlasništvu, bogatstvu i pravdi. Zemlja je tada ujedno resurs oko kojeg se vode sporovi, temelj simboličkog legitimiteta vlasti te objekt osvajanja i prisvajanja. Ona zapravo nikad nije prestala biti i sve to istovremeno, ali kroz devetnaesto stoljeće, materijalnom i mentalnom univerzumu ljudi postupno se pridružuje još jedna koordinata: ugljen, a potom i nafta, odnosno fosilna goriva.

Drugi povijesni blok stoga započinje u času kada se društva rekonfiguriraju oko upotrebe tih koncentriranih energija koje, naime, zauzimanju znatno manje prostora, lako se razmjenjuju i kadre su dubinski preoblikovati proizvodne funkcije te izmijeniti društvene sudbine milijuna žena i muškaraca. Fosilna goriva neće samo utjecati na rad i na njegovu tehnološku podlogu, već će tim ogromnim materijalnim preustrojem biti stavljeni na ispit i modusi organizacije i kolektivni ideali.

Konačno, već sasvim recentno, započela je druga ekološko-politička mutacija, čiji su razmjeri barem jednako ogromni i krucijalni kao razmjeri one prethodne. Ona će inaugurirati treći univerzum, u čijoj početnoj fazi sada živimo, i koji bismo mogli definirati kao katastrofalnu i nepovratnu promjenu globalnih ekoloških uvjeta. Tempo proizvodnih aktivnosti poremetio je sve biogeokemijske cikluse koji strukturiraju planetarnu ekonomiju izbacivši ih iz okvira njihovih regenerativnih kapaciteta; mijenja se priroda našeg tla, zraka i vode te time postavlja ljudske kolektive i njihove borbe u posve nove koordinate.

Nakon prvog poglavlja, uvodnog i općenitog, naredna dva poglavlja su posvećena prvoj povijesnoj sekvenci. Četvrto poglavlje nastoji opisati karakteristike prve velike transformacije; poglavlja od petog do desetog koja čine najveći dio knjige odnose se na središnju sekvencu; posljednje poglavlje skicira izazove koji se postavljaju u osvit klimatske ere. Moderna politička misao se, dakle, povijesno razvijala u tri međusobno vrlo različita svijeta. Zemljišni, agrarni i izrazito teritorijalan svijet; industrijski i mehanički svijet koji je iznjedrio nove oblike solidarnosti i konfliktnosti; te svijet koji se razglobljuje, o kojemu ne znamo pretjerano mnogo, osim da će nastavak stremljenja prema idealima slobode i jednakosti poprimiti sasvim novi oblik. Kolektivne težnje i odnosi dominacije svaki put su bili duboko obilježeni specifičnim karakteristikama tih svjetova, a glavnina mojih analiza bit će posvećena prikazivanju kako se to dogodilo – kada je u pitanju posljednja faza, koja je tek započela, taj će prikaz dijelom poprimiti oblik anticipacije.

Tempo proizvodnih aktivnosti poremetio je sve biogeokemijske cikluse koji strukturiraju planetarnu ekonomiju izbacivši ih iz okvira njihovih regenerativnih kapaciteta; mijenja se priroda našeg tla, zraka i vode te time postavlja ljudske kolektive i njihove borbe u posve nove koordinate

Filozofija i povijest ideja obično ne tragaju u samoj političkoj misli za tragovima ekoloških prinuda i mogućnosti koje su ih pratile. Razlog tome je što se općenito pretpostavlja da te sile mogu biti samo izvanjske političkoj misli. Što znači da se uglavnom ili usvaja pristup u kojem dominira materijalni determinizam, prema kojemu su slijepi i bezlični ekološki, energetski i demografski faktori sami po sebi dovoljni za objašnjenje oblika društvenog života, ili se pak proizvodnja filozofskih, moralnih i pravnih ideja shvaća ozbiljno, te se manje ili više svjesno pronosi zamisao prema kojoj te ideje tvore zaseban svijet koji u povijest utiskuje svoj smjer i značenje. Svojom argumentacijom djelomično nastojim pokazati da nismo osuđeni na tu naturalističku alternativu: materijalne koordinate društvenog suživota ostavljaju traga u teorijskim i normativnim raspravama, a te se rasprave češće nego što se obično misli bave upravo tim koordinatama, njihovom utemeljenošću, njihovom orijentacijom.

Drugim riječima, pokušao sam ispisati priču čija je glavna teza – uklopljenost težnji ka slobodi i borbi za slobodu u materijalnu povijest – u isto vrijeme i načelo kompozicije, metoda.

*

Ovom knjigom želio bih dati doprinos politizaciji ekološkog problema te, u širem smislu, pridonijeti izgradnji kolektivnog promišljanja o promjenama koje trpi moderna paradigma napretka. O stanju u kojem se nalazi ta rasprava možemo steći neku predodžbu i jednostavnim podsjećanjem na dva oprečna stajališta koja je strukturiraju.

S jedne strane, izvjestan broj globalnih statističkih podataka svjedoči o smanjenju siromaštva, bolesti i neznanja: globalni medijan dohotka gotovo se udvostručio između 2003. i 2013. godine, sve manji udio stanovništva nalazi se ispod granice ekstremnog siromaštva,[6] očekivani životni vijek raste i pismenost se širi, opada stopa smrtnosti dojenčadi i pothranjenosti. Neki intelektualci, poput kanadsko-američkog filozofa Stevena Pinkera, proslavili su se tumačeći takve podatke kao dokaz vrline liberalne utopije. Sklop kapitala, tehnologije i moralnih vrijednosti usredotočenih na pojedinca, koji Pinker donekle monolitno prati unatrag sve do prosvjetiteljstva, prema njemu predstavlja iskušanu formulu za izvlačenje čovječanstva iz njegova teškog stanja, kako na moralnom tako i na materijalnom planu. Takva interpretacija djelomičnih uspjeha koje je postigao dominantni obrazac razvoja služi postavljanju prepreke nastojanjima za društvenom i političkom preorijentacijom te kako bi obeshrabrila one koji i koje bi, zahtijevajući više ili bolje, nepromišljeno sputavali tu mašineriju napretka.[7]

S druge strane, naravno, nalazimo sve one koji i koje su zabrinuti i zabrinute zbog pada bioraznolikosti, zbog šeste fazom izumiranja koja je u tijeku, globalnog zatopljenja, iscrpljivanja resursa, sve učestalijih prirodnih katastrofa, te koji i koje ponekad idu tako daleko da anticipiraju skori kraj ljudske civilizacije, ili čak samoga svijeta. Iako same ne usvajaju retoriku apokalipse, glavne znanstvene institucije zadužene za bilježenje promjena u Zemljinom sustavu, posebno Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) i IPBES, stimuliraju legitiman osjećaj gubitka. No, baš kao što moramo napraviti razliku između, s jedne strane, poboljšanja određenih ekonomskih i ljudskih pokazatelja te, s druge strane, potvrde valjanosti teorije razvoja nastale u osamnaestom stoljeću, jednako je važno prepoznati da užasna šteta počinjena planetu nipošto ne znači da cijelu modernost možemo poistovjetiti s pukom i nedvosmislenom katastrofom. Trenutno pomodna ideja o potpunom kolapsu otkriva da već naširoko raste svijest o ekološkoj ranjivosti, a uvjerenje da je za spašavanje svijeta već prekasno samo je njezina točka usijanja.

Trenutno pomodna ideja o potpunom kolapsu otkriva da već naširoko raste svijest o ekološkoj ranjivosti, a uvjerenje da je za spašavanje svijeta već prekasno samo je njezina točka usijanja

Ostaje činjenica da je, ovisno o pokazateljima koje odaberemo i načinima na koje im odredimo prioritete, moguće zaključiti da živimo i u najboljem i u najgorem od svih mogućih svjetova. Filozofija povijesti odavno je uspostavila kanonsku i, dakako, vrlo pojednostavljenu opreku između narativa o univerzalnoj civilizatorskoj misiji razuma i protunarativa o ludilu koje je svojstveno volji za kontrolom. No taj teorijski topos nije samo reduktivan iz perspektive povijesti ideja, već nas prije svega onesposobljuje da shvatimo problem s kojim se suočavamo: pokazuje se da je moguće da, barem neki, bolje žive u svijetu koji propada. Proturječje koje se postavlja pred nas nije stvar percepcije, pa čak ni stava, već se nalazi u samoj stvarnosti, točnije u diferenciranoj društvenoj stvarnosti. Ekonomist Branko Milanović pokazao je, primjerice, da su plodovi ekonomskog rasta u posljednjih dvadeset godina uvelike išli na korist globalnoj srednjoj klasi – tipično ogromnoj kineskoj srednjoj klasi, nastaloj industrijskim procvatom te zemlje.[8] Međutim, ne treba smetnuti s uma da upravo stanovništvo te zemlje najviše trpi zbog zagađenja, prenapučenog urbanog okoliša, kao i oštre radne discipline u okviru represivne države.[9]

Mjerljiv rast ekonomije kao i rast prihoda varljiv je pokazatelj. Jer, premda za mnoge i dalje predstavlja izmaštanu predodžbu materijalnog i moralnog poboljšanja, taj rast je istodobno ujedno neodvojiv od procesa planetarnog poremećaja koji nas vodi u nepoznato. Adekvatna politizacija ekologije nalazi se dakle u procjepu koji se otvara između te dvije dimenzije povijesne stvarnosti. Anđeoski entuzijazam i mračna proročanstva o kraju svijeta samo su dva karikaturalno pojednostavljena tumačenja jedne te iste inače vrlo složene stvarnosti, koja nas tjera da preispitamo značenje koje pridajemo slobodi u trenutku kada njezine ekološke i ekonomske ovisnosti dovode u pitanje njezino trajanje.

[1] Vidi web stranicu Nacionalne uprave za oceane i atmosferu, <www.esrl.noaa.gov/gmd/ccgg/trends>

[2] Caspar A. Hallmann et al., „More than 75 percent decline over 27 years in total flying insect biomass in protected areas“, PLoS ONE, sv. 12, br. 10, 2017.

[3] Posebno vidi rad Međuvladine znanstveno-političke platforme o bioraznolikosti i uslugama ekosustava (IPBES): <www. ipbes. net>.

[4] Francuski pojam „question sociale“, koji prevodimo kao socijalno pitanje, obuhvaća pitanja koja se odnose na socijalne nejednakosti, životne uvjete radničke klase i pauperizaciju uzrokovane radikalnom transformacijom rada u industrijskom društvu devetnaestog stoljeća (nap. prev.).

[5] „Department of Energy Authorizes Additional LNG Exports from Freeport LNG“, <https://www.energy.gov/articles/department-energy-authorizes-additional-lng-exports-freeport-lng> .

[6] Max Roser, „No matter what extreme poverty line you choose, the share of people below that poverty line has declined globally“: <https://ourworldindata.org/no-matter-what-global-poverty-

line>; i općenito podaci prikupljeni na <www.ourworldindata.org>.

[7] Steven Pinker, Prosvjetiteljstvo našeg doba, Zagreb: Mozaik knjiga, 2018. (prevela Alica Bjeli Duduković), kao i kritika Samuela Moyna, „Hype for the Best. Why does Steven Pinker insist that human life is on the up?“,

<https://newrepublic.com/article/147391/hype-best>.

[8] Branko Milanović, Global Inequality: A New Approach for the Age of Globalization, Harvard: Harvard University Press, 2016.

[9] Vidi npr.: Matthew E. Kahn et Siqi Zheng, Blue Skies Over Beijing. Economic Growth and the Environment in China, Princeton: Princeton University Press, 2016.

Denacionalizacija proučavanja književnosti

Istodobno dok nacionalna paradigma, tek rubno nagrižena skepsom interkulturnog pristupa, uspostavlja potpunu književno-historiografsku dominaciju u postjugoslavenskom kontekstu, međutim, nju odlučno dovodi u pitanje veliki zaokret prema novim koncepcijama svjetske književnosti na prijelomu 20. i 21. stoljeća kod autorica i autora kao što su Franco Moretti, Pascale Casanova, Mads Rosendahl Thomsen itd. Ondje pritom nije riječ o tome da se nacionalnu paradigmu naprosto otpiše: naprotiv, preispitivanju redovno prethodi uvažavanje moći nacionalno usmjerenog pristupa i njegove dokazane sposobnosti da se nametne kao dominantni okvir proizvodnje narativa o književnoj povijesti. Upravo po tome se, uostalom, nove teoretičarke i teoretičari svjetske književnosti presudno razlikuju od svojih prethodnika. Naime, za Johanna Wolfganga Goethea, koji je krajem 18. stoljeća inaugurirao koncept Weltliteratur u razgovorima s Johannom Peterom Eckermannom, baš kao i za Karla Marxa i Friedricha Engelsa, koji su taj koncept sredinom 19. stoljeća reartikulirali u Komunističkom manifestu, svjetska se književnost javlja kao nova epoha koja postupno potiskuje pojedine nacionalne književnosti, stupajući u perspektivi na njihovo mjesto. Suvremene teorije, s druge strane, priznaju da je globalna cirkulacija književnih tekstova doista potvrdila neke aspekte Goetheovih, Marxovih i Engelsovih najava, ali ukazuju i na činjenicu da nacionalni okviri pritom nisu nimalo oslabili: naprotiv. Pascale Casanova, autorica Svjetske književne republike, vjerojatno najutjecajnije studije iz ovoga korpusa, zato sumira: „Naše književno nesvjesno uvelike je nacionalno obilježeno. Naši instrumenti analize i evaluacije su nacionalni. Uistinu, proučavanje književnosti gotovo svugdje u svijetu odvija se u skladu s nacionalnim podjelama. Zbog toga smo slijepi za izvjestan broj transnacionalnih fenomena.“

Zadatak suvremenih pristupa bio bi, utoliko, metodološki denacionalizirati proučavanje književnosti.

Većina suvremenih teorija, neovisno o međusobnim razlikama, prilazi tom zadatku naglašavajući promjenu točke gledišta koja povratno relativizira optiku nacionalnih pristupa: cilj je, kao što Casanova kaže, „promjena očišta“. Svjetska književnost ne može se naime kao specifična analitička konstrukcija svesti na puko gomilanje djela ili zbrajanje unaprijed zadanih nacionalnih konglomerata tekstova, niti može počivati na ekstenziji postojećih metodologija. Zato Franco Moretti poentira: „Svjetska književnost nije predmet, ona je problem, i to problem koji priziva novu kritičku metodu.“ Sličan impuls otkrivamo i u Casanovinom teorijskom modelu. Ondje se on, međutim, ne iscrpljuje u metodološkom obračunu s nacionalnim historiografijama i pukoj promjeni istraživačke perspektive, nego strukturno prožima samu domenu svjetske književnosti. Dug je to postavkama sociologije književnosti Pierrea Bourdieua, koje Casanova kombinira s Wallersteinovim modelom globalnog centra, periferije i poluperiferije. Preuzimajući od Bourdieua koncept polja kao socijalnog prostora strukturiranog rasporedom agenata koje međusobna borba i natjecanje za specifični tip „nagrade“ naizgled paradoksalno ujedinjuju, ona ga „globalizira“: svjetska književnost strukturirana je kao internacionalno polje borbe različitih nacionalnih književnosti, usmjerenih prema akumuliranju kulturnog kapitala koji im donosi prestiž i reputaciju. U svojim počecima, pojedine književnosti podređene su zadaći legitimacije nacije pa se akumulacija kulturnog kapitala odvija pod znakom političkog naloga. S vremenom, razvoj nacionalnog književnog polja omogućuje emancipaciju književnosti i ona se postupno „oslobađa“, što dovodi do interpretacije i valorizacije tekstova imanentno književnim kriterijima. Književnosti iz centra Svjetske književne republike – koja je prema Casanovi i sama relativno neovisna spram internacionalnih odnosa političke moći – tako su, poput francuske ili njemačke, istodobno književnosti s najvišim stupnjem akumuliranog kulturnog kapitala i s najvišim stupnjem autonomije. Zbog toga, naposljetku, logika nacionalnog rivaliteta nije odmah vidljiva: prikriva je ideal univerzalnog i slobodnog književnog stvaralaštva proizveden u centru. Ostvarivši emancipaciju, „pobjedničke“ književnosti tako u novom obratu (p)ostaju sistemski slijepe za historijske uvjete vlastite autonomije, pa se mehanizmi internacionalnog književnog polja jasnije otkrivaju pogledu s periferije.

Većina elaboracija i kritika Casanovina pristupa fokusira se na ovu dionicu, shvaćajući ga prvenstveno kao model kompeticije nacionalnih književnosti. To je, međutim, tek jedna strana historijskog procesa izgradnje Svjetske književne republike: opozicija heteronomnog i autonomnog pola ne strukturira samo internacionalno književno polje, diferencirajući međusobno nacionalne književnosti prema stupnju njihove autonomije, nego se povratno upisuje i unutar polja svake pojedine nacionalne književnosti: „No unutarnja konfiguracija svakog nacionalnog prostora homologna je konfiguraciji internacionalnoga književnog univerzuma: on se također organizira prema opreci između najviše književnog (i najmanje nacionalnog) sektora i zone koja je politički najovisnija, odnosno prema opreci između autonomnog i kozmopolitskog pola te heteronomnog, nacionalnog i političkog pola. Ta se opozicija prvenstveno utjelovljuje u suparništvu između ‘nacionalnih’ i ‘internacionalnih’ pisaca.“

Rez koji je ovime uveden, iako ne čini težište Casanovina rada, nameće se kao osnovna metodološka pretpostavka historiografskog napuštanja nacionalnog okvira. Izvedemo li naime do posljednje konzekvence postavku strukturne homologije između bipolarno organiziranog internacionalnog polja podijeljenog na manja nacionalna polja s jedne strane i podjele svakog od pojedinih nacionalnih polja na nacionalni i kozmopolitski pol s druge strane, onda ona uspostavlja jasnu alternativu dvaju mogućih pristupa: onoga koji će za osnovnu analitičku jedinicu uzeti nacionalno književno polje i onoga koji će poći od fundamentalnog antagonizma unutar tog polja. Radi se utoliko o izazovu da se demonstriraju eksplanatorne prednosti pristupa koji nije zadan nacionalnim okvirom, nego omogućen njegovom dekonstrukcijom. Radi se, drugim riječima – barem u postjugoslavenskom kontekstu – o tome da se mitologija sveobuhvatnog kronološkog reza, na kojoj počivaju ovdašnje nacionalne historiografije, zamijeni strukturnim rezom unutar svakog od pojedinih nacionalnih polja, rezom koji „poprečno“ presijeca svaku od pojedinih nacionalnih historiografija. Na ovom mjestu, postavke teorije svjetske književnosti evidentno se razilaze s postavkama interkulturne povijesti književnosti. Cilj im, naime, nije ukazati tek na „rubne“ fenomene, individualne pojave i porozne granice, problematizirajući tako domet nacionalnog pristupa, nego dovesti u pitanje samu konceptualnu matricu na kojoj nacionalna književnost počiva.

Zamisao međusobnog razlikovanja aktera i tekstova nacionalne književnosti s obzirom na njen „nacionalni“ i „kozmopolitski“ pol nije pritom nova ni kontroverzna. Zadržimo li se u domeni postjugoslavenskih nacionalnih historiografija, nalazimo je, na primjer, već kod Jovana Deretića i Slobodana Prosperova Novaka. Ondje ona, međutim, jedinstvo nacionalne književnosti u krajnjem izvodu ne dovodi u pitanje, a u najgorem mu slučaju nanosi tek usputnu štetu, pa tako za Novaka predstavlja uzrok „nepotrebnih unutarnacionalnih podjela, i to prije svega podjele na navodno bolje i izvornije Hrvate, ljude privrženije ognjištu i bliže ruralnom mentalitetu, i na one druge, kozmopolitske, urbane, slabije Hrvate, ljude nebrižljive prema jeziku i baštini. Ovakve retrogradne podjele na bolje i lošije Hrvate štete razvoju suvremene Hrvatske i njezine književnosti jer onemogućuju integraciju svih nacionalnih i identitetnih resursa“.

I dok se za ovakav pogled radi o potencijalnoj šteti nanesenoj nacionalnoj književnosti, pristup koji ovdje želim razviti nudi perspektivu iz koje šteta postaje potpuna, a metodološko napuštanje nacionalnog okvira omogućuje zbrajanje dobitaka proizišlih iz novog načina čitanja. Većina se tih dobitaka razotkriva unutar postjugoslavenskog okvira. Njegova je specifičnost, naime, u zajedničkom kulturnom nasljeđu: rekonstruiramo li, nasuprot mitu o sveobuhvatnom rezu, one integrativne faktore na području bivše države koji su u književnom polju opstali i nakon raspada, otvara se perspektiva „zajedničkog kulturnog prostora“ konstituiranog kroz borbu spram nacionalnih polova pojedinih ex-jugoslavenskih nacionalnih književnih polja, odnosno – pozitivno izraženo – strukturiranog primarno kao zona savezništava između kozmopolitskih aktera i homolognih pozicija na kozmopolitskim polovima nacionalnih književnih polja. Tako shvaćeno, postjugoslavensko književno polje nije samo suma pojedinih nacionalnih književnih polja na području nekadašnje Jugoslavije, nego, na tragu postavki nove teorije svjetske književnosti, podrazumijeva promjenu istraživačke perspektive: kao analitički konstrukt, postjugoslavensko polje „ujedinjuje“ upravo one aktere koji izmiču nacionalnom okviru, artikulirajući u sinkronijskom rezu njihove odnose i opisujući u dijakronijskom luku njihove putanje sve do razine čitanja književnih tekstova unutar novouspostavljenog zajedničkog konteksta. U sasvim konkretiziranoj i zaoštrenoj izvedbi, krajnji cilj ovakvog pristupa bio bi dokazati teze da je neki književni tekst, primjerice, Miljenka Jergovića produktivnije čitati usporedno s tekstom Svetislava Basare nego s tekstom Ivana Aralice, iako Jergović i Basara prema „službenoj“ historiografiji ne pripadaju istoj nacionalnoj književnosti, a Jergović i Aralica pripadaju; da je egzilantska pozicija Dubravke Ugrešić „bliža“ egzilantskim pozicijama Aleksandra Hemona ili Davida Albaharija nego pozicijama „nacionalnih“ pisaca koji su devedesetih ostali u Hrvatskoj; da sama „egzilantska književnost“ predstavlja dosljednu žanrovsku opstrukciju nacionalne književnosti ma koliko je ova uvijek iznova pokušavala uključiti u vlastiti kanon, i tako dalje.

Postjugoslavensko književno polje nije samo suma pojedinih nacionalnih književnih polja na području nekadašnje Jugoslavije, nego, na tragu postavki nove teorije svjetske književnosti, podrazumijeva promjenu istraživačke perspektive: kao analitički konstrukt, postjugoslavensko polje „ujedinjuje“ upravo one aktere koji izmiču nacionalnom okviru, artikulirajući u sinkronijskom rezu njihove odnose i opisujući u dijakronijskom luku njihove putanje

Književna republika Jugoslavija i postjugoslavensko književno polje

Ako pritom inzistiramo na aspektima kontinuiteta, možemo, na tragu Casanovine metafore o „Svjetskoj književnoj republici“, govoriti o Književnoj republici Jugoslaviji: prostoru strukturiranom antinacionalnim pozicioniranjem i transnacionalnim povezivanjem aktera koji opstaje nakon političkog raspada države. U metodološkoj pretpostavci relativne autonomije kulturnog polja spram onog političkog, ekonomskog ili šire društvenog, koju Casanova preuzima iz dvadesetstoljetnih marksističkih rasprava, naglasak je pritom na autonomiji. Stavimo li pak naglasak na relativnost kulturne autonomije, u igru ulazi društveni kontekst, a fokus se usmjerava prema rezu početkom devedesetih koji, međutim, shvaćamo nešto drukčije nego što to čine nacionalno kodirane historiografije. Na ovom mjestu razotkrit će se teorijski potencijal Bourdieuovog koncepta književnog polja kao modela artikulacije postjugoslavenskog stanja koji predlaže Dean Duda u tekstu „Prema genezi i strukturi postjugoslavenskog književnog polja. Bilješke uz Bourdieua“, s obzirom na to da burdjeovska teorija polja s jedne strane omogućuje razumijevanje proizvodnje književne autonomije unutar šireg društvenog i ekonomskog konteksta dok s druge strane maksimalne eksplanatorne učinke ostvaruje onda kada je se primijeni na opis socijalnih situacija nakon velikih socioekonomskih lomova, prvenstveno onih uzrokovanih kapitalističkom reorganizacijom društvenih odnosa. Bipolarnu strukturu književnog polja, koju Casanova postavlja na osi nacionalne heteronomije i kozmopolitske autonomije, Bourdieu izvorno orijentira u odnosu na ekonomsko tržište, istražujući kako ono s jedne strane podređuje produkciju i recepciju književnosti svojim mehanizmima i kako, s druge strane, književnost ostvaruje autonomiju spram takvih pritisaka. Analitičko ukrštanje ovih dviju osi – nacionalno-kozmopolitske i tržišno-autonomne – omogućuje nam tada dvostruku artikulaciju postjugoslavenskog književnog polja: nakon što je inicijalno konstituirano u zajedničkoj točki otpora heteronomnom polu svakog od pojedinih nacionalnih polja, uvjete mogućnosti mu uvelike određuje novonastala ekonomska logika.

Evo, dakle, u čemu je razlika u razumijevanju reza početkom devedesetih: ta se cezura iz nove perspektive može shvatiti prvenstveno kao prelazak iz socijalizma u kapitalizam, dakle kao lom koji više ne razdvaja ex-jugoslavenske nacionalne književnosti, nego ih ujedinjuje i podrazumijeva njihovu zajedničku dimenziju. Riječ je o repozicioniranju kompletnog književnog polja unutar šireg društvenog konteksta koje se, sasvim uopćeno, najčešće tumači kao gubitak nekadašnjeg društvenog statusa književnosti, a potom je, na nižim razinama eksplikacije, riječ o analizi efekata inercije i strategija „snalaženja“ književnih aktera u novim, kapitalističkim društvenim odnosima, odnosno analizi operacija koje presudno usmjeravaju njihove putanje. Ključni razlog da se novonastalo polje opiše kao postjugoslavensko proizlazi pritom iz inherentne ambivalencije predloženog pojma: umetanjem prefiksa „post“ istovremeno se deklarativno raskida s konceptom na koji se prefiks odnosi, ali i implicitno demonstrira načelna nemogućnost artikulacije novonastale konstelacije mimo tog koncepta. Postmoderna tako napušta modernističko povjerenje u „velike metanaracije“, ali istodobno ne pronalazi načina da novoproglašeno stanje fragmentiranog znanja imenuje a da se pritom ne pozove na modernu, ostajući, dakle, ovisna o njoj čak i kada je radikalno kritizira; slično stoje stvari i s postmarksističkim teorijama u odnosu na marksističku paradigmu, s poststrukturalističkim rastvaranjem premisa strukturalizma itd.

Postjugoslavensko književno polje utoliko se od jugoslavenskog književnog polja dijelom radikalno razlikuje, a dijelom iz njega proizlazi: analitički zadatak sastoji se u što preciznijem opisu različitih aspekata kontinuiteta i diskontinuiteta te dinamike. Preliminarno možemo reći ovo: ako kod Casanove internacionalno književno polje predstavlja strukturu zamišljene Svjetske književne republike, onda postjugoslavensko književno polje strukturira Književnu republiku Jugoslaviju nakon što se ona druga, politička republika raspala. Govorimo li o Književnoj republici Jugoslaviji, dakle, onda govorimo o liniji kontinuiteta autonomne književnosti koja nadilazi politički raspad; govorimo li o postjugoslavenskom književnom polju, onda govorimo o društvenom kontekstu koji tu liniju lomi, reartikulira književnost i relativizira njezinu autonomiju.

Evo, dakle, u čemu je razlika u razumijevanju reza početkom devedesetih: ta se cezura iz nove perspektive može shvatiti prvenstveno kao prelazak iz socijalizma u kapitalizam, dakle kao lom koji više ne razdvaja ex-jugoslavenske nacionalne književnosti, nego ih ujedinjuje i podrazumijeva njihovu zajedničku dimenziju

Povratak Jugoslavije

Na samom završetku ovog uvoda vratimo se posljednji put mitu o posvemašnjem rezu: kao što Svjetlan Lacko Vidulić upozorava, na njemu se ne temelje samo nacionalni, „jugoalergični“ narativi, nego i oni „jugonostalgični“, koji oplakuju „destrukciju ‘prirodnog’ jugoslavenskog kulturnog prostora u korist ‘neprirodne’ podjele na ‘izmišljene’ nacionalne kulture“. Iako naizgled radikalno suprotstavljeni nacionalnoj optici, oni tako počivaju na istoj logici čitanja Jugoslavije u prošlom svršenom vremenu. Dokazuju to i teze o navodnoj subverzivnosti jugonostalgije spram današnjih društveno-političkih poredaka: njen se kritički potencijal beziznimno razotkriva obilaznim strategijama tumačenja prema kojima nostalgija za prošlim vremenom neizravno upućuje na nezadovoljstvo aktualnim socioekonomskim uvjetima, sugerirajući mogućnost alternative. Ovdje ćemo odbaciti lažnu opreku antijugoslavenske nacionalne alergije i „projugoslavenske“ nostalgične subverzije kao lice i naličje iste operacije stavljanja kompleksne jugoslavenske povijesti u zagrade, odnosno njenog premještanja s onu stranu reza povučenog raspadom države, čime se Jugoslavija svodi na nijemi objekt istraživanja limitiranih luksuzom naknadne pameti, posve neovisno o tome jesu li ta istraživanja vođena negativnim ili pozitivnim sudovima o jugoslavenskoj prošlosti. Predlažemo suprotan pristup: zalažemo se za reafirmaciju incidentne, isprekidane i nerijetko kontradiktorne tradicije osmišljavanja zajedničke jugoslavenske književnosti kao specifičnog književno-historiografskog znanja, proizvedenog u jedinstvenim povijesnim uvjetima, koje nam danas nudi alatke za razumijevanje postjugoslavenskog prezenta. Pitanje, dakle, nije što mi možemo naučiti o Jugoslaviji, nego što nas Jugoslavija uči o nama. A povratak Jugoslaviji tada više ne predstavlja povod za neizravnu kritiku postjugoslavenskih država – na način da nostalgija za vremenom relativne socijalističke sigurnosti simptomatski sugerira nezadovoljstvo rizicima kapitalizma, da sjećanje na proklamirano „bratstvo i jedinstvo“ ukazuje na implicitnu kritiku nacionalne isključivosti i slično – nego metodološki povratak Jugoslaviji znači povratak Jugoslavije: inzistiranje na onim aspektima suvremenosti koji se primjereno mogu shvatiti tek uzmemo li u obzir da ih i dalje aktivno oblikuje jugoslavensko nasljeđe. U književnosti pritom povratak Jugoslavije prvenstveno znači gestu otpora monopolu nacionalnih historiografija.

Otpor je to spram onoga što Bourdieu naziva simboličkom dominacijom ili, zaoštrenije, simboličkim nasiljem. Njegova teorija simboličke moći proizlazi iz razumijevanja značenja kao domene transponiranih društvenih sukoba, što znači da trenutni simbolički režim ne podrazumijeva samo perpetuaciju zadanog stanja, nego i borbu protiv njega. Poricanje te borbe operacijama imenovanja koje „fiksiraju“ društvenu stvarnost osnovna je strategija dominantnih pozicija moći, kojom one brišu kako povijest sukoba iz kojih je aktualna društvena stvarnost proizašla, tako i vlastito sudjelovanje u nastavku borbe za očuvanje postojećeg stanja. Ključna uloga u ovoj strategiji petrifikacije socijalnih antagonizama pripada prema Bourdieuu znanosti: „Za taj politikom neobilježeni politički jezik karakteristična je retorika nepristranosti, kojoj su svojstveni efekti simetrije, ravnoteže i zlatne sredine, i koju podržava etos pristojnosti i doličnosti, potvrđivan izbjegavanjem najžešćih oblika polemike, diskrecijom, naglašenim uvažavanjem protivnika, ukratko svime što pokazuje negiranje političke borbe kao borbe. Ta strategije (etičke) neutralnosti doseže svoj prirodni vrhunski oblik u retorici znanstvenosti.“

Ovo posebno vrijedi za društvene znanosti, a onda i za nacionalno (regionalno, etnički itd.) imenovane fenomene kojima one barataju prikrivajući povijest društvenih borbi koje su do određenog nacionalnog, regionalnog ili etničkog imenovanja dovele. Nasuprot toj sekularnoj beatifikaciji zatečenog stanja i imenovanja, Bourdieu društvenim znanostima oduzima luksuz lažne neutralnosti i vraća ih u sukobe čije tragove pokušavaju izbrisati: „Svaka je teorija – sama riječ to kaže – određeni program percipiranja; ali to osobito vrijedi za teorije o društvenom svijetu. I zacijelo ima malo slučajeva gdje se tako neosporno očituje strukturatorska moć riječi, njihova sposobnost da propisuju pod prividom opisivanja ili da prokazuju pod prividom iskazivanja.“

Iz ovakvog razumijevanja znanosti slijedi napokon zadaća preispitivanja imenovanja kojima ona raspolaže: „Društvena se znanost bavi već imenovanim, već klasificiranim realitetima, koji su nosioci vlastitih imena, općih imenica, titula, znakova, signala. Kako bi izbjegla opasnost da na sebe preuzme, a da toga nije ni svjesna, činove konstituiranja čija joj je logika i nužnost nepoznata, ona mora obuhvatiti kao svoj predmet društvene operacije imenovanja i obrede instituiranja u kojima se te operacije vrše.“

Poučak o društvenim znanostima koje svoj predmet proučavanja lišavaju povijesti društveno-političkih borbi iz kojih je on, zajedno s pripadajućim razgraničenjima, nastao, kako bi povratno prikrile vlastiti angažman u reprodukciji uspostavljenih odnosa moći – kako bi, drugim riječima, sudjelovale u simboličkoj dominaciji – u jednakoj se mjeri može primijeniti i na nacionalno kodirane povijesti književnosti, na njihovu dominantnu poziciju u književnoj historiografiji i na naturalizaciju veze između nacije i književnosti koju uspostavljaju i uvijek iznova nameću. Historijska specifičnost dvadesetostoljetnih pokušaja konstitucije zajedničke jugoslavenske književnosti sastojala se s druge strane upravo u borbi protiv nacionalnih književno-povijesnih narativa: ne samo, kao što ćemo vidjeti, u borbi vođenoj „prema van“, protiv književno-povijesnih konstrukcija pojedinih jugoslavenskih nacija ili barem njihovih maksimalističkih eksplanatornih pretenzija, nego i „iznutra“, kroz historijski proces u kojem je ideja jugoslavenske književnosti kao književnosti jugoslavenske nacije ustupila mjesto zamisli zasebne, nadnacionalne jugoslavenske književnosti. Ta je borba iz novijih književno-povijesnih prikaza očekivano izbrisana ili je u njima marginalizirana.

U prvom poglavlju ove studije zato ćemo je rekonstruirati, analizirajući književno-povijesne modele četvorice glavnih zagovornika zajedničke jugoslavenske književnosti – Pavla Popovića, Antuna Barca, Svete Lukića i prije svih Svetozara Petrovića – okrećući se zatim paradigmama jugoslavenske komparatistike i interkulturne povijesti književnosti koje od osamdesetih naovamo stupaju na njihovo mjesto i, završno, različitim konceptima postjugoslavenske književnosti koji se razvijaju u 21. stoljeću. Drugo poglavlje posvećeno je Bourdieuovoj sociologiji, posebno sociologiji književnosti koja nam se, kritički korigirana s marksističkih pozicija, nametnula kao najbolji poligon za reafirmaciju i „osuvremenjivanje“ nekadašnjih teorija jugoslavenske književnosti. U trećem poglavlju, napokon, na temelju tako postavljene metodologije gradimo model postjugoslavenskog književnog polja, uspostavljen kroz pet razina analize kako bi se obuhvatio njegov širi društveni, politički i ekonomski kontekst, njegovi akteri, „paraliterarni“ fenomeni poput festivala, polemika, natječaja i nagrada, kao i – naravno – književni tekstovi nastali unutar tog polja.

Četvrto i završno poglavlje stavlja zatim teoriju i metodologiju „u pogon“, pokazujući na konkretnim primjerima izabranih književnih tekstova, autorskih figura i događanja na književnoj sceni kako bi mogla izgledati interpretacija oslobođena nacionalnih okvira i nacionalnih okova. Cilj nam je pokazati da na prostoru Jugoslavije nakon njezina državnog raspada nastavlja funkcionirati zajednički književni prostor koji na tragu specifičnog jugoslavenskog kulturnog nasljeđa okuplja anacionalno i antinacionalistički orijentirane akterice i aktere, pri čemu mu uvjete mogućnosti određuju novouspostavljeni kapitalistički društveni odnosi. Zapravo, još više: želimo pokazati da taj prostor ne samo što opstaje, nego se protokom vremena integrira i konsolidira.

Kako god bio ispripovijedan i objašnjen, raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije početkom devedesetih godina 20. stoljeća neodvojiv je od uspona nacionalnih narativa. Jedan od aspekata tog uspona proliferacija je nacionalno uokvirenih povijesti književnosti, antologija, pregleda i studija, a većina njih u kolapsu zajedničke države prepoznaje ključni trenutak političke emancipacije vlastite nacije. U uvodnom tekstu trećeg toma Slovenske književnosti pod naslovom „Vrijeme i kontekst“ Franc Zadravec tako proglašenje slovenske neovisnosti 1991. godine shvaća kao svrhu i cilj višestoljetnog procesa: „Čežnja koja je tinjala još od srednjovjekovne karantanske države postala je stvarnost, mit o kralju Matjažu Spasitelju pokrenuo je djelovanje cjelokupnog slovenskog naroda, ideal se ostvario u nacionalnoj državnoj praksi.“

Politička emancipacija nacije podrazumijeva pritom i emancipaciju nacionalne književnosti pa je za Katicu Ćulavkovu makedonska „oslobođena poezija (…) na kraju 20. stoljeća korespondirala s oslobođenim narodom, oslobođenim jezikom i oslobođenim umom“. Ako je slom Jugoslavije donio oslobađanje, onda mu je moralo prethoditi razdoblje suspenzije i represije nacionalne kulture. I doista, opisujući kontinuitet srpske književnosti od Srednjeg vijeka do danas, Jovan Deretić u svojoj Istoriji srpske književnosti primjećuje: „Paradoksalno je da su dezintegracione tendencije došle do izraza tek onda kada su se delovi srpskog naroda ujedinili i ušli zajedno sa susednim srodnim narodima u višenacionalnu državu, Jugoslaviju.“ Prema Deretiću, uzrok dezintegracijskih tendencija srpske književnosti nije bio imanentan njoj samoj: „One su bile više izraz vanknjiževnih, pre svega, političkih prilika i nastojanja nego književnih, što je naročito došlo do izraza za vreme Druge Jugoslavije.“ Još zaoštrenije, Dubravko Jelčić u Povijesti hrvatske književnosti smatra da, govorimo li o Hrvatskoj u vrijeme Jugoslavije, onda govorimo o „najneslobodnijoj od svih neslobodnih i najpotlačenijoj od svih potlačenih jugoslavenskih republika“, dok Slobodan Prosperov Novak u svojoj Povijesti hrvatske književnosti konstatira kako je Hrvatskoj „komunizam poput luđačke košulje navučen već u proljeće 1945. Jedno zlo tek što je bilo zaustavljeno, a novo koje se pojavilo nije bilo ni provizorno pa ni uvozno. Trajalo je više od četiri desetljeća pa je u hrvatskoj književnosti već zbog tog dugoga trajanja ostavilo znatnih tragova“.

Nešto veće koncesije jugoslavenskom periodu daju noviji radovi o bošnjačkoj književnosti, što je razumljivo s obzirom na to da je sama bošnjačka književnost disciplinarno konstituirana sedamdesetih godina 20. stoljeća upravo u Jugoslaviji, usporedno s prepoznavanjem i priznanjem muslimanske nacije. Proučavanje povijesti nacionalne književnosti, međutim, ostalo je i nakon toga otežano, naglasit će Enes Duraković koji 1990., uoči raspada zajedničke države, zdvaja nad „poraznom činjenicom da su Bošnjaci jedini jugoslavenski narod koji poslije Drugog svjetskog rata nije imao ni jednu jedinu nacionalnu instituciju koja bi vodila brigu o sistematskom izučavanju, prezentaciji i zaštiti vlastitog kulturnog naslijeđa i bogatstva“.

Jugoslavenski Ustav iz 1974, kojim je priznata muslimanska nacija, proglašenjem potpune kulturne autonomije unaprijedio je i status albanske književnosti s Kosova, ali, podsjeća Robert Elsie u knjizi Studies in Modern Albanian Literature and Culture, „nakon pobune 1981. godine albanski pisci i intelektualci bili su u Jugoslaviji izloženi prijetnjama, ponižavani, fizički ugrožavani i zatvarani, nakon suđenja ili bez njih, gotovo na sistemskoj osnovi.“ Ovu kaleidoskopsku vizuru jugoslavenskog političkog i književnog razdoblja sagledanog iz perspektive različitih (post)jugoslavenskih nacija možemo zaokružiti uvodnim tekstom prvog broja prvog stručnog montenegrističkog časopisa Lingua Montenegrina u kojem Žarko Đurović zaključuje da je „jedino Crna Gora nespremna dočekala kraj SFRJ, zapostavila svoje nacionalne i državne interese zarad jugoslovjenstva koje se u cjelini transformisalo u veljesrpstvo“.

Niti su navedeni stavovi, izabrani iz nepregledne produkcije nacionalno kodiranih književnopovijesnih radova, formulirani s usporedivih ideoloških i metodoloških pozicija, niti je putanje pojedinih nacionalnih književnosti, ma kako opisanih, moguće poistovjetiti. Njihove međusobne razlike, međutim, podcrtavaju temeljnu sličnost. Riječ je zapravo o strukturnoj homologiji: kao što u tekstu „Ponovno promišljanje nacionalnog modela“ podsjeća Linda Hutcheon, sama disciplina književne historiografije od svojih je početaka u 19. stoljeću bila vezana uz stvaranje modernih nacija i utoliko je svojim magistralnim tokom nastavila reproducirati pripovijest o njihovoj identitetskoj singularnosti, uspostavljajući teleologiju književnog razvoja čija se svrha sastoji u kulturnoj legitimaciji nacije dok joj politički ulog prikrivaju proklamirani obrazovni ideali. U postjugoslavenskim izvedbama, povijest književnosti legitimira tako politički izborenu emancipaciju pojedinih nacija – ili barem ono što se s aktualnih pozicija moći shvaća kao emancipacija – prikazujući retrospektivno nacionalnu književnost kao žrtvu „izvanjskih“ političkih faktora: pod pretpostavkom njegove ugroženosti, identitet nacionalne književnosti postaje onda istodobno opravdanjem i jednim od ciljeva političke borbe za ostvarenje nacionalnog projekta. Konfiguracija sukoba podrazumijeva pritom partikularizam različitih optika, koje sebi ne mogu dozvoliti refleksiju preostalih nacionalnih pozicija jer se točka refleksije nužno nalazi izvan polja antagonizama i zahtijeva napuštanje borbe, pa pripovijest o razvoju nacionalne književnosti, utoliko što je artikulirana unutar ostvarenja šireg nacionalnog projekta, ostaje zarobljena perspektivom vlastite ekskluzivnosti. Upravo stoga pojedine književnosti sebe najčešće ne vide kao samo jednu od žrtava jugoslavenskog razdoblja, nego kao jedinu ili, barem, najveću žrtvu: unutar postjugoslavenskog okvira, borbe za emancipaciju pretvaraju se u natjecanje za status jedinstvene žrtve među nacionalnim književnostima, strukturno slijepima spram činjenice da ih kolektivna težnja prema autoviktimizacijskom ekskluzivitetu naposljetku međusobno izjednačava.

Kako god bio ispripovijedan i objašnjen, raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije početkom devedesetih godina 20. stoljeća neodvojiv je od uspona nacionalnih narativa. Jedan od aspekata tog uspona proliferacija je nacionalno uokvirenih povijesti književnosti, antologija, pregleda i studija, a većina njih u kolapsu zajedničke države prepoznaje ključni trenutak političke emancipacije vlastite nacije

„Mit o posvemašnjem rezu“

Pretpostavka ovih žrtvoslovnih konstrukcija sastoji se u onome što Svjetlan Lacko Vidulić u tekstu „Književno polje SFRJ-a: podsjetnik na tranziciju dugog trajanja“ naziva mitom o posvemašnjem rezu: umećući ključnu cezuru u početak devedesetih godina 20. stoljeća kako bi označili trenutak vlastitog trijumfa, suvremeni će narativi zamagliti linije kontinuiteta koje u kulturi i književnosti premošćuju politički slom nekada zajedničke države. Tek mimo tih narativa moguće je zato vidjeti kako su s jedne strane centrifugalne kulturne tendencije koje vode prema raspadu Jugoslavije pokrenute znatno prije samog raspada, dok su, s druge strane, centripetalne kulturne tendencije raspad preživjele, opstajući unutar polja koje se kasnije obično eufemistički naziva „zajedničkim kulturnim prostorom“, „regijom“ i slično. Ili, kako to Lacko Vidulić sažeto formulira u svojoj središnjoj tezi, jugoslavensko „književno polje nije odumrlo 1991. Jerbo je odumiranje započelo mnogo ranije, a dovršeno nije nikada“. Nasuprot nacionalnim historiografijama i njihovoj mitologiji sveobuhvatnog reza, na usporedne dezintegracijske i integracijske procese zajedničkog književnog prostora koji traju desetljećima uoči i nakon samog političkog raspada Jugoslavije možemo ukazati nizom primjera. Prvi, centrifugalni, „pronacionalni“ aspekt jugoslavenske kulturne politike – prvenstveno u razdoblju eminentno multikulturalne druge Jugoslavije – u dijakronijskoj se rekonstrukciji razotkriva, primjerice, kroz sukcesiju disciplinarne proizvodnje književnosti manjih nacija, od konstituiranja makedonske književnosti i kodifikacije makedonskog jezika 1945., preko uspostave bošnjačke književnosti sedamdesetih pa do utemeljenja montenegristike krajem osamdesetih, prikazujući tako, u inverziji kasnijih narativa, jugoslavensko razdoblje kao vrijeme ekspanzije, a ne suspenzije nacionalnih pristupa književnosti, što potvrđuje i tadašnje kontinuirano izučavanje već etabliranih povijesti hrvatske, slovenske i srpske književnosti. Razotkriva se i kroz republički notorno decentriran rad: ilustrativno svjedočanstvo donose tekstovi izlaganja i transkripti rasprava sa simpozija Saveza slavističkih društava Jugoslavije, održanog u prosincu 1964. godine na sarajevskom Filozofskom fakultetu, u kojima se frekventno variraju motivi izostanka materijalnih i infrastrukturnih uvjeta za zajednička istraživanja, naglašava potreba institucionalizacije međurepubličke suradnje stručnjakinja i stručnjaka, zdvaja nad time što još uvijek nije napisana sustavna povijest zajedničke književnosti (ili zajedničkih književnosti) i pledira za kolektivni angažman na takvoj publikaciji. Razotkriva se, dalje, i u tome što priželjkivana zajednička povijest književnosti naposljetku ipak nije bila napisana: posljednji pokušaj, planiran kao završni, osmi tom Povijesti svjetske književnosti u izdanju zagrebačkih nakladničkih kuća Liber i Mladost, propao je još sedamdesetih godina. Napokon, i sama dilema oko toga treba li govoriti o jedinstvenoj jugoslavenskoj književnosti ili o različitim jugoslavenskim književnostima, oko koje se na sarajevskom skupu i mimo njega šezdesetih vodila velika polemika, razriješena je naknadno u korist pluralne koncepcije. Kada osamdesetih godina, nakon duge pauze, Filozofski fakultet u Zagrebu bude organizirao seriju novih simpozija jugoslavenskih slavista, uokvirit će je projektom zasnivanja komparativnog proučavanja jugoslavenskih književnosti, a u uvodnom će govoru Franjo Grčević nedvosmisleno istaći credo okupljanja: „Preuzimanjem komparatističkog koncepta kao modela istraživanja jugoslavenskih književnosti odlučno se prihvaća na neograničeno vrijeme nacionalni karakter jugoslavenskih književnosti i odlučno se otklanja na neograničeno vrijeme mogućnost stvaranja jedinstvene jugoslavenske književnosti kao izraza neke više, ili nove nacionalne cjeline.“

Ovakav komparatistički koncept istraživanja jugoslavenskih književnosti, u ime kojeg je na neograničeno vrijeme odbačeno stvaranje jedinstvene književnosti, sam se doduše vrlo brzo pokazao vremenski ograničenim: samo osam godina nakon Grčevićevog govora više nije bilo jugoslavenskog okvira unutar kojeg bi se komparatistička istraživanja provodila. Svejedno, može ga se uzeti kao točku neopozive potvrde već obavljenog raskida s koncepcijama zajedničke jugoslavenske književnosti, koje su se u razdoblju Jugoslavije ionako pojavljivale incidentno, ostavši vezane za nekoliko imena i kratke intervale dvaju povijesno prijelomnih razdoblja. Krajem drugog i početkom trećeg desetljeća dvadesetog stoljeća, tako, prateći stvaranje prve Jugoslavije, jugoslavenska je književnost u radovima Pavla Popovića i Antuna Barca doista bila zamišljena kao, Grčevićevim riječima, „izraz nove nacionalne cjeline“, ali je ta zamisao ubrzo napuštena, skupa s napuštanjem projekta izgradnje zajedničke jugoslavenske nacije iz tzv. plemena Srba, Hrvata i Slovenaca. Sredinom šezdesetih, u doba sarajevskog skupa, ali i presudnog unutarpartijskog sukoba između centralističke frakcije predvođene Aleksandrom Rankovićem i deetatističke frakcije predvođene Edvardom Kardeljem, artikulirana je primarno u tekstovima Svetozara Petrovića i Svete Lukića, sada ne kao izraz jedinstvene jugo-nacionalne, nego određene „više cjeline“ raznih jugoslavenskih nacija: opet je, međutim, brzo zapostavljena, što se podudaralo s pobjedom Kardeljeve struje i novom partijskom linijom slabljenja savezne države difuzijom političke, ekonomske i kulturne moći kroz republičke i druge niže razine. U registar „književnih žrtava“ jugoslavenskog razdoblja i tadašnje politike, koji vode postjugoslavenske nacionalne historiografije, tako bi se zapravo prije svih mogla upisati sama jugoslavenska književnost. Njen viktimizacijski ekskluzivitet sastoji se, međutim, u tome što danas ne postoji teleološki narativ u koji bi se takva žrtva uklopila.

„Pronacionalni“ aspekt jugoslavenske kulturne politike – prvenstveno u razdoblju eminentno multikulturalne druge Jugoslavije – u dijakronijskoj se rekonstrukciji razotkriva, primjerice, kroz sukcesiju disciplinarne proizvodnje književnosti manjih nacija, od konstituiranja makedonske književnosti i kodifikacije makedonskog jezika 1945., preko uspostave bošnjačke književnosti sedamdesetih pa do utemeljenja montenegristike krajem osamdesetih, prikazujući tako, u inverziji kasnijih narativa, jugoslavensko razdoblje kao vrijeme ekspanzije, a ne suspenzije nacionalnih pristupa književnosti

Izvan nacionalne optike

Toliko o centrifugalnim tendencijama kojima su nacionalne književne paradigme uspostavljene nauštrb one zajedničke, jugoslavenske, znatno prije zamišljenog „posvemašnjeg reza“ i samog raspada Jugoslavije. S druge strane, ondašnje odustajanje od konceptualizacije zajedničke književnosti ili barem razrađenijih opisa zajedničkog polja onemogućuje da se danas jasnije vide suprotne, centripetalne tendencije koje su se u Jugoslaviji ipak nastavile razvijati paralelno s onim nacionalnim. Kao što Lacko Vidulić rezimira: „Sva je zgoda da ni znanost o književnosti, kao ni leksikografija prije 1990., nisu ostavile sustavnijih uvida u funkcioniranje jugoslavenskog književnog pogona.“ Linije kontinuiteta koje spajaju jugoslavensko i postjugoslavensko razdoblje ostaju utoliko zamagljene pa onda i sam status zajedničkog postjugoslavenskog književnog prostora dolazi u pitanje. Dominantne nacionalne historiografije, dakako, nedvosmisleno poriču njegovo postojanje. Osporavaju ga, međutim, i autori načelno skloniji istraživanju ovdašnjih književnih veza. Zoran Milutinović tako će nizom primjera potvrditi da je doista postojala zajednička jugoslavenska kultura i da je donosila brojne koristi svim svojim sudionicima, ali i zaključiti da je ona nestala s raspadom države, ostavljajući izolirane nacionalne kulture na gubitku. Tihomir Brajović u studiji Komparativni identiteti potvrđuje da je vrijeme nakon raspada Jugoslavije „takoreći bez izuzetka obeleženo (…) deziluzionizmom udaljavanja i/ili razdvajanja.“ S druge strane, brojne autorice i autori naglašavaju aspekte opstanka zajedničkog kulturnog i književnog prostora koji će nadživjeti političku disoluciju, nudeći različite skice za njegovu konceptualizaciju: među njima su Andrew Baruch Wachtel, Robert Rakočević, Gordana P. Crnković, Maria Todorova, Iva Kosmos, Stijn Vervaet, Dean Duda, Jasmina Lukić, Tijana Matijević, Aleksandar Mijatović, Miranda Levanat-Peričić… Ovim sporom otvorena je temeljna dilema: je li moguće produktivno zamisliti jedinstven književni prostor na području nekadašnje Jugoslavije nakon što se jugoslavenska država raspala? I, ako jest, kakvim ga književno-historiografskim modelima vrijedi opisati i artikulirati?

Ono što se pritom čini neupitnim jest da nacionalno razdijeljenim postjugoslavenskim prostorom cirkuliraju književni autori, tekstovi i opusi s čijom klasifikacijom nacionalne historiografije književnosti imaju ozbiljnih problema, i to iz razloga primarno vezanih uz specifično postjugoslavensko stanje. Egzilantice poput Dubravke Ugrešić ili Slavenke Drakulić i apatridi poput Bore Ćosića, spisateljice i pisci koji se, poput Daše Drndić ili Bojana Krivokapića, otvoreno suprotstavljaju nacionalnom komadanju zajedničkog jezika i pisci koji, poput Aleksandra Hemona ili Saše Stanišića, pišu na stranim jezicima, autorice poput Rumene Bužarovske ili Lane Bastašić koje su afirmaciju primarno izgradile unutar regionalnog konteksta i autori poput Vladimira Arsenijevića ili Marka Pogačara koji izravno deklariraju vlastitu (post)jugoslavensku pripadnost, proglašeni i samoproglašeni „otpadnici“, akterice i akteri subverzija nacionalnog kulturnog pogona: postjugoslavenske nacionalne historiografije neprestano se susreću sa suvremenim tekstovima i autoricama koji po različitim kriterijima izmiču nacionalnom književnom okviru ili mu izravno oponiraju. Pokušavajući razriješiti paradoksalni zadatak interpretacije transnacionalnih, anacionalnih i antinacionalističkih književnih imena i fenomena u nacionalnom ključu, ovdašnje historiografije najčešće pritom posežu za formulom dvostrukih ili višestrukih pripadnosti, dopuštajući da pojedini autori mogu paralelno participirati u više nacionalnih književnosti. Inflacija etno-nacionalnih atributa koju time stvaraju povratno, međutim, ukazuje na eksplanatorne limite samog nacionalnog okvira: činjenica da neki pisci i opusi uz sebe nužno vezuju više od jednog nacionalno-književnog epiteta simptom je inherentnih ograničenja matrice nacionalne historiografije.

Do kakvih nevolja može dovesti klasifikacijski identitetski promiskuitet podređen nacionalnom imperativu demonstrira pokušaj Jovana Deretića da, inzistirajući na višestrukim pripadnostima, srpsku književnost kontradiktorno odredi kao „književnost naglašenog unutrašnjeg identiteta, ali nejasnih granica“, pri čemu razumijevanju koncepta unutarnjeg identiteta koji istodobno nije moguće razgraničiti od onoga što mu kao izvanjsko ne pripada nimalo ne pomaže cirkularna definicija: „Nacionalni identitet jedne književnosti bio bi skup osobina koje tu književnost čine književnošću tog naroda.“ Ako ovakav kolaps teorije nacionalne književnosti u cirkularnoj potvrdi vlastite paradoksalnosti označava jedan kraj spektra dostupnih artikulacija problema višestrukih identiteta, onda se na suprotnom kraju uspostavlja paradigma interkulturne povijesti književnosti koja, prvenstveno zahvaljujući radu zagrebačkog slavista Zvonka Kovača, u postjugoslavenskom kontekstu donosi uvjerljivo najutjecajniji pokušaj preispitivanja privilegija mononacionalnih historiografija. Pomičući fokus prema zonama ukrštanja i komunikacije različitih kultura, istražujući njihov dijaloški potencijal i preferirajući, kao što Kovač kaže u svojim Interkulturnim studijama i ogledima, „hibridne identitete, granične situacije i, u krajnjem cilju, svekoliki diverzititet na račun upitnoga, tvrdoga monološkog identiteta“, ova se paradigma u različitim varijacijama afirmirala kao glavna alternativa dominantnom esencijalizmu nacionalnih historiografskih praksi. Ipak, kao što je već primijećeno, ma koliko problematizirala domete nacionalne historiografije, ona u posljednjoj instanci uvijek računa sa stabilnim nacionalnim identitetom: kulture čiju interakciju proučava međusobno su neopozivo različite, one stupaju u dijalog s unaprijed utvrđenih pozicija, a hibridni identiteti i granične situacije javljaju se tek kao individualne iznimke koje potvrđuju nacionalno pravilo. Stoga se interkulturni pristup deklarativno orijentira „prema pojedincima, osobnostima, njihovim kulturnim razlikama i njihovu interkulturnom dijalogu“, reći će Kovač u Poredbenoj i/ili interkulturnoj povijesti književnosti, dok identitet same kulture nije upitan. Ili sažeto: „Interkulturno ne eliminira intrakulturno.“ Jedan od motiva takvog pristupa vezan je za njegovu genezu, jer se interkulturna povijest književnosti izravno oslanja na iskustvo jugokomparatistike osamdesetih, pa time i na aksiomatsko prihvaćanje nacionalnog karaktera kao polazišta u razumijevanju ovdašnje književnosti. Drugi se motiv tiče jasne metodološke izolacije kulture iz njenog političkog, društvenog i ekonomskog konteksta, na kojem interkulturna povijest književnosti uvijek iznova inzistira: jednom kada kulturno polje premrežimo socioekonomskim i političkim odnosima moći, naime, postaje nemoguće sačuvati zamisao slobodne dijaloške razmjene između individua nasumično saturiranih u vakuumu načelne međusobne benevolencije.

Suvremeni pristupi čitanju ne boje se multimodalnosti samog književnog teksta. Primjerice, James C. Chisholm i Kathryn F. Withmore (2018) predlažu pristup lektirnoj književnosti koji se i u mom iskustvu čini najaktivnijim oblikom čitanja. Predlažu da jedan sloj čitanja prate vizualni odgovori učenika, drugi sloj dramska ili utjelovljena gesta, dok se treći sloj gradi kroz suočavanje s emocionalnim sadržajem koji tekst istražuje (koji god medij učenici za to odaberu). U sva tri slučaja, čitatelji su ohrabreni da tekst tretiraju kao predložak za uprizorenja vlastitih ideja, afekata i vizija, a ne kao zatvoreni dokument oko čijeg značenja mogu pregovarati samo profesionalni teoretičari i kritičari. Samo na taj način „trostrukog odgovora” učenici će zbilja duboko zaći i u jezičnu dimenziju čitanog materijala, koju bi inače preletjeli. 

Vizualna pismenost hrani verbalnu

Mnogi me nastavnici u praksi pitaju zašto je toliko važno podržati baš vizualne odgovore na književni tekst. Zato što je u „vremenu slike” posezanje u učenički arhiv slika ili poziv učenicima da se izraze likovnim tehnikama često plodan put prema učeničkoj intimnoj ekspresivnosti. Komentiranje teksta slikom dopušta mnogo veću otvorenost i kritičnost, kao i povezivanje teksta s osobnim i sa širim društvenim situacijama. S obzirom da je danas normativno da se srednjoškolci u privatnoj sferi služe mobitelima, svi oni imaju kuratorske sposobnosti selektiranja, čuvanja i komentiranja slika. Šteta je propustiti aktivirati učeničke interese za vizualne jezike današnjice, kao što je šteta i držati njihovu imaginaciju isključivo u polju jezika. Različite vrste ekspresivnosti hrane jedna drugu. Vizualna pismenost potiče onu verbalnu (i obrnuto). Pogotovo kad su u pitanju lektirni tekstovi sa zahtjevnim temama, a književnost je prepuna „ekstremnih stanja”, veoma je važno da se njihovo iskustvo provede i kroz fini raster dramskih kompetencija učenika, za što imamo na raspolaganju različite tehnike Boalova dramskog kazališta (usp. knjigu Augusta Boala Igre za glumce i ne-glumce u prijevodu Jasne i Tene Šojer iz 2009., također Boalovu knjigu Estetika potlačenih u prijevodu Aleksandra Bančića iz 2016., zatim knjigu Ne raspravljaj, igraj!: priručnik forum-kazališta Vlade Krušića iz 2007. te moju knjigu Igrom protiv rešetaka: Boal, kultura otpora i kazališno rješavanje konflikta iz 2004.). Takvo izvedbeno čitanje postaje i način da učenici na nove relacijske načine upoznaju jedni druge i postanu odgovorniji jedni prema drugima, što je uvijek povezano s kvalitetnim procesima rješavanja konflikta u razredu. Sama činjenica da se čitanje može kretati kroz vrlo različite znakovne sustave (sliku, pokret, dodir, glas, zvuk ili izvedbu koja ih sve objedinjuje), kao i da se tekst uprizoruje kroz pregovaranje učeničkih reakcija, vodi i dubinskom čitanju, tumačenju i promišljanju teksta. 

S obzirom da je danas normativno da se srednjoškolci u privatnoj sferi služe mobitelima, svi oni imaju kuratorske sposobnosti selektiranja, čuvanja i komentiranja slika. Šteta je propustiti aktivirati učeničke interese za vizualne jezike današnjice, kao što je šteta i držati njihovu imaginaciju isključivo u polju jezika. Različite vrste ekspresivnosti hrane jedna drugu.

Uzmimo za primjer čitanje Cervantesova Don Quijotea kao lektire za drugi razred srednje škole. S obzirom da je riječ o tekstu od tisućinjak stranica, uobičajeno je da se čita tek ulomak, zatim ga se književnoteorijski kontekstualizira i svede na niz leksikografskih smjernica. Vrijednost tog teksta, međutim, apsolutno je nemoguće dotaknuti na način brzog preleta. Riječ je o djelu koje u Španjolskoj nastaje u vrijeme progona Židova i Arapa, napisao ga je vrlo vjerojatno pokršteni Židov koji inzistira da je riječ o „arapskom rukopisu”, a jedna od glavnih tema je svemoć i nemoć čitanja. Ukoliko želimo pristupiti ovom tekstu tako da njegove duboke kritičke ironije budu vidljive i učenicima, morat ćemo mu posvetiti puno više od jednog školskog sata i stava da je u pitanju egzemplarni roman europskog moderniteta. Samo za istraživanje vizualnih odgovora na Cervantesov tekst, a zatim za izvedbene improvizacije na temu ljudskih progona u sedamnaestostoljetnom i dvadesetprvostoljetnom svijetu, trebaju nam barem dva bloka radioničke nastave. Igranje prizora iz romana, kao i otvaranje podtema beskućništva, viteške kulture, opsesivnog fandoma, namjernog osporavanja hijerarhijskog odnosa između sluge i gospodara te fizičkog nasilja prema različitima, moglo bi obuhvatiti višemjesečni nastavnički i učenički angažman. No, možda je ipak najvažnije da tekst kroz ove prakse pažljivog zrcaljenja u svjetovima učenika polako počinje postojati kao konkretni i živi sugovornik, dok u logici suhog isticanja njegovih općih leksikografskih obilježja tekst ni do koga ne dopire. Ne moramo pristati na „preskakanje” Cervantesa u korist leksikografske jedinice o Cervantesu. 

Protiv konzervativne pedagogije, prema eksperimentu

Konzervativne psihologije učenja (usp. Long et al. 2011: 110-115) inzistirat će na tome da dio znanja (pa čak i znanja o umjetnosti) mora biti apstraktan, nepovezan s učeničkim iskustvom, kao i unaprijed modelno sistematiziran, tako da djeca preuzimaju gotove obrasce informacija. Istovremeno, najugledniji pioniri suvremene edukacije, kao na primjer John Holt u klasiku How Children Learn (prvo izdanje objavljeno je 1967.), inzistirat će na tome da učenje uvijek mora njegovati autentičnu situaciju eksperimenta – i to eksperimenta koji kontrolira učenik, a ne učitelj. Konkretno govoreći o čitanju, Holt (1983: 143) ukazuje na problem demotiviranja učenika stalnim „provjerama razumijevanja” onoga što je netom pročitano:

Većinu vremena koje provodimo u beskonačnom provjeravanju i testiranju djece oko točnih odgovora na pitanja iz teksta zapravo gubimo jer nam djeca ne žele odgovoriti (…) smatrajući da su pitanja koja postavljamo uvredljivo banalna ili da im spremaju neku zamku u koju ne žele upasti. Na osnovu tih prešućenih učeničkih odgovora ili neodgovora, mi nastavljamo donositi pogrešne i štetne zaključke o tome što djeca znaju i kako ih treba podučavati. I na osnovu tih pogrešnih pretpostavki čak idemo tako daleko da stotine, možda i milijune djece svrstavamo u „djecu s problemima u učenju”.

To beskrajno provjeravanje točnosti podataka iz literarnog teksta na maturi postaje „test pismenosti”, koji učenici rješavaju u situaciji maksimalno pojačanog stresa i natjecateljske tjeskobe. Svima nam je jasno da to nije nikakva edukacijska „nužnost”, nego jedna tehnicistička, pedagoški promašena konvencija. Motivirano čitanje nikad se ne provodi radi policijske provjere točnosti podataka u tekstu. Zato je toliko važno u osnovne i srednje škole uvesti metodologije reagiranja na literarni tekst koje omogućuju i vlastito vrijeme i vlastiti način čitateljske reakcije. Moje je iskustvo da učenici veoma rado odgovaraju na literarni predložak likovnim materijalima, odnosno da stvaranje slika na osnovu teksta u njima pokreće mnogo kompleksnije promišljanje situacije, negoli je to odgovaranje na pitanja vezana za zaplet ili karakterizaciju. Učači su postojano žedni kritičkokreativnih izričaja, jednako kao i različitih vrsta eksperimentalnog primicanja i odmicanja od teksta. To jednako vrijedi i za nastavnike, koji će možda izabrati odgovoriti na tekst fotografijom iz memorije vlastita mobitela ili će zajedno s učenicima krenuti na „likovni safari” u prostor koji se čini poveziv s djelom.

Demokratski vidici literarne pedagogije

Školski silabi vremenom se mijenjaju na mnogo načina i ako tome ne pružimo otpor, moglo bi se dogoditi da će u 21. stoljeću biti strukturirani tako da svjesno previde konkretno učeničko bavljenje jednim dugačkim, slojevitim i za čitavu našu zapadnu kulturu nesumnjivo krucijalnim tekstom kao što je Cervantesov Don Quijote. Sigurna sam da bi reforma koja bi se odvijala iz učenika i nastavnika, inzistirala na tome da nije bitno „projuriti” kroz tekstove, nego zadržati se na njihovoj kvalitetnoj obradi. Citirala bih ovdje knjigu Tvrtka Vukovića Tko je u razredu ugasio svjetlo? (2012: 56), upravo kao primjer usporavanja na razlikama i podjelama koje nastaju proučavanjem nekog književnog djela:

U konačnici, zajednica učitelja i učenika, i politika obrazovanja u cjelini, uspostavlja se na ustrajnom dijeljenju podjele, onome što je svima na zajednički način tuđe. 

Vuković opravdano protestira protiv načina na koji se u našim školama obrađuje Dobrišu Cesarića, ali čini mi se da je jednako važno govoriti i o novim strukturama čitanja poezije, koje omogućavaju bliskost s literarnim tekstom, a ne samo „zajedničku otuđenost”. Vuković ne razmišlja o tome da možda inovativna reakcija učenika (i nastavnika) ne mora ići preko kompleksne filozofsko-analitičke literature (Bourdieu, Derrida, Nancy, Lacan), nego i preko senzornog iskustva kontakta učenika sa samom književnošću. Sâm literarni tekst u razredu stvara mnogo nekonvencionalnih i dubokih učeničkih tumačenja, za što nije uvijek potrebna validacija teorijskih autoriteta. To je demokratska dimenzija literarne pedagogije. 

Učači su postojano žedni kritičkokreativnih izričaja, jednako kao i različitih vrsta eksperimentalnog primicanja i odmicanja od teksta. To jednako vrijedi i za nastavnike, koji će možda izabrati odgovoriti na tekst fotografijom iz memorije vlastita mobitela ili će zajedno s učenicima krenuti na „likovni safari” u prostor koji se čini poveziv s djelom.

Govoreći o vrstama čitanja, mislim da ponovljeno čitanje uvijek ima jako dobre posljedice po čitateljsku grupu. Primjerice, ne bi li nastava povijesti profitirala kad bi se srednjoškolci u više navrata vratili Dnevniku Anne Frank? Inače tekstu koji se kao obavezna lektira kod nas trenutno čita u sedmom razredu osnovne škole? Ali ne samo „vratili” na način da ga informativno pročitaju, nego da istraže brojne implikacije odrastanja u vrijeme holokausta. Mnoge lektirne knjige imaju važnu političku dimenziju, koja se u prvom (orijentacijskom) čitanju zanemaruje. 

Povratak esejističkim pokušajima

Ako govorimo o kompleksnoj i multimodalnoj čitateljskoj kompetenciji, recimo o pisanju eseja o pročitanom, nije na odmet podsjetiti se da esej u izvornom, Montaigneovu značenju tog pojma, nikako nije sastavak o općim obilježjima nekog djela, nego pokušaj nenormiranog razmišljanja o aktualitetu našeg postojanja – i to služeći se vlastitim bilješkama iz pročitanih knjiga. U domaćim srednjim školama ne čitaju se Montaigneovi Eseji, iako nema boljeg primjera esejističkog akumena, pa učenici koji se drže isključivo školskog sustava (koji recimo traži pisanje eseja za maturu) ne znaju da je ovaj francuski latinist svoju zbirku eseja napisao nakon smrti najboljeg prijatelja, kao vrlo intimni i zamišljeni nastavak razgovora s prijateljem, kako bi samome sebi objasnio što je dokolica, što je prijateljstvo, zašto se ponekad smijanje i plakanje zbiva u isti trenutak, što je pijanstvo, što samoća, a što dobar san. Čitavog je Montaignea moguće uzeti kao primjer jedne autočitateljske estetike, a ona se nipošto ne može svesti na „kratku najavu problemskog pristupa, objašnjenje razloga za i protiv, razradu teme, zaključak” (kako srednjoškolska publika danas prakticira esej). Dio učenika vremenom će sami pronaći i Montaignea i druge slavne esejiste (Emersona, Woolf, Musila, Adorna itd.), odnosno doći će do toga da je esej osobit i literarno iznimno cijenjen žanr čitateljsko-spisateljske povezanosti, ali esejistika pri tom uopće neće biti povezana ni s učeničkim vođenjem bilježaka o privatno pročitanim knjigama, ni s njihovih filozofskim istraživanjima, a najmanje od svega s antropologijom njihove svakodnevice ili kulture promišljanja vrlo različitih aktualnih društvenih fenomena, kako to predlaže Montaigne. Učenike srednjih škola podcjenjuje se kad govorimo o tome koliko se aktivno i slojevito odgovaranje na književni ili bilo koji tekst od njih očekuje. Ni u jednom razredu nisam srela učenike kojima je netko predložio da vode dragovoljne bilješke o čitanju onoga što ih zanima, niti da ih koriste u pisanju zadaćnica, seminara, maturalnih radova. 

U pojedinim srednjim školama, doduše, na razini zbornice postoji dobra praksa zagovaranja, predlaganja i ponude čitanja ne samo na satu materinjeg jezika, nego i svim predmetima vezanima za humanističko obrazovanje, oko čega postoji mogućnost pokretanja i diskusijskih tema. Profesori povijesti otvorit će učenicima pogled na biografije i povijesne knjige, učiteljice geografije govoriti o putopisnoj literaturi i putopisnoj esejistici, nastavnici sociologije preporučiti aktualna i popularna djela iz analize društvenih fenomena, nastavnici psihologije, pak, preporučiti naslove koji se tiču različitih aspekata primijenjene i popularne psihologije. No stvarni susret različitih oblika čitanja eventualno se dogodi na školskom panou, s preporučenim čitanjima iz različitih predmeta, ali ne i na satu, jer ne postoji „ničiji sat” koji bi se bavio nekom zajedničkom tekstualnošću. Još je rjeđe da učenici nastavnicima uzvratno predlože koje knjige treba pročitati kao nastavak pojedinih predmetnih fokusa – i da nastavnici zbilja odgovore ovom zahtjevu, primjerice organizirajući tribinu o knjizi koju su predložili učenici. Faktički ne znam za takav slučaj. Pa ipak, u vrlo različitim metodologijama nastave književnosti, u pravilu su najuspješniji i svojim poslom najzadovoljniji oni nastavnici koji izlaze iz okvira čitanja propisanih tekstova (udžbenika, lektire) i svjesno proširuju opseg svojih i učeničkih čitateljskih interesa. U Hrvatskoj preko Ministarstva kulture i medija postoji dobra praksa organiziranja susreta pisaca sa srednjoškolskim učenicima, što također predstavlja most od obaveznog čitanja prema životnom čitanju.

I premda svi znamo da čitanje samo po sebi donosi sa sobom razne dobrobiti (točnijeg razumijevanja različitih tekstova, bogatstva leksika, veće gramatičnosti govorenog i pisanog jezika, logičkog mišljenja, izgradnje empatijskih kompetencija itd.), mislim da će apativ kao kobni virus našeg školskog sustava najmanje harati u kontekstima gdje u prvom planu nije korisnost čitanja, nego njegova iskustvena privlačnost.

Čitateljski klub roditelja

Do sada nisam spominjala roditelje učače, premda je veliki dio roditelja iskreno zainteresiran za poticanje čitanja, razumije važnost čitateljskih kompetencija i pristat će na gotovo svaki prijedlog koji dobije od nastavnika ili stručne osobe – i to prvenstveno zato što se mnogi roditelji osjećaju krivima zato što sami ne čitaju. Ni u kom slučaju nikoga, ni u kojim okolnostima nemojmo posramljivati zato što ne čita. Posebno ako je roditeljima iskustvo knjige vezano za neku vrstu prisile i traume, pošteno je da im pristupimo s velikim interesom za situaciju u kojoj je došlo do povrede, kao i da pokušamo vidjeti gdje su locirani tekstovi koji im na bilo koji način donose snagu, samopoštovanje ili inspiraciju. Previše puta sam čula da su roditelji zamrzili knjigu upravo tijekom svojih srednjoškolskih godina, nerijetko zato što se ni na koji način nisu uspjeli povezati s lektirnim naslovima. Čini mi se korisnim s roditeljskim grupama napraviti zasebne radionice o etnografiji njihovih čitanja, točnije o tome zašto konkretno ne vole čitati i zašto ipak vjeruju da čitanje njihovoj djeci može donijeti nešto vrijedno. Gotovo svaka obitelj ima svoj specifični historijat čitatelja i nečitatelja. Zanimljivo ga je saznati. Neki od roditelja koji s najviše otpora govore o knjigama, fantastično ih se precizno sjećaju. Kako zaključuje Lovro Škopljanac u knjizi Književnost kao prisjećanje: što pamte čitatelji (2014: 254): 

Književni tekstovi ostavljaju svakoj čitateljici ili čitatelju ne samo mogućnost da ih tumače na vlastiti način, nego i da stvore jedinstvena sjećanja o njima. I upravo je ta raznolikost i partikularnost sjećanja nešto što treba podvući, budući da je u nešto manje od stotinu razgovora koliko ih je u ovoj studiji izloženo rijetko dolazilo do preklapanja sjećanja, odnosno do dva ili više prisjećanja na književni tekst koji bi svjedočili o potpuno istome iskustvu. 

Čini mi se korisnim s roditeljskim grupama napraviti zasebne radionice o etnografiji njihovih čitanja, točnije o tome zašto konkretno ne vole čitati i zašto ipak vjeruju da čitanje njihovoj djeci može donijeti nešto vrijedno. Gotovo svaka obitelj ima svoj specifični historijat čitatelja i nečitatelja. Zanimljivo ga je saznati.

U mom iskustvu, u svaki eksperiment koji provodimo s učenicima potrebno je uključiti roditelje: najaviti im što i zašto radimo, zamoliti ih za suradnju i pomoć. Konflikti s roditeljima često nastaju u situacijama kad se obitelj osjeća isključeno iz školskog iskustva svoje djece. Afektivna politika koju zagovaram oko čitanja tiče se što veće transparentnosti oko svih osjećaja koje izaziva umjetnički proces, jer čitanje je sasvim sigurno u jednakoj mjeri unutarnje stvaralaštvo koliko je to i pisanje. Zašto škola ne bi imala čitateljski klub roditelja, a ne samo učenika? I još bolje: zašto škola ne bi pozvala u književni klub i građane koje žive u susjedstvu škole, bez obzira na njihovu dob i nevezano za to imaju li nekoga od ukućana tko upravo pohađa tu školu. Čuti što drugi ljudi misle o nekoj knjizi uvijek je oplemenjujuće iskustvo, pogotovo ako ne dijele s nama ni klupe ni sadržaj Instagrama.

Urednički učenički eksperimenti

Zanimljiv eksperiment dogodio se u jednom zagrebačkom srednjoškolskom razredu gdje je grupa učenika dobila na uvid neuređeni rukopis knjige priča i morala je donijeti niz odluka kako komunicirati s autorom oko naslova, predgovora, pogovora, naslovnice, kao i samog sadržaja. Uređivačko čitanje drugačije je od ostalih profesionalnih čitanja jer zahtijeva poznavanje šireg literarnog konteksta, što je u ovom slučaju uspostavljeno preko nastavnice. Ali zanimljivo je da učači uvijek pronađu svoju osobitu metodu pomnog bavljenja tekstom i zbilja rade u njegovu najboljem interesu. Hoću reći da vrste čitanja mijenjaju same čitatelje. Stoga bismo čitavo vrijeme trebali biti svjesni da čitanje nije tek „prepoznavanje, uočavanje i tumačenje znakova” zato da bismo iz njih dobili elementarnu informaciju, nego postoji i višestruko, višeslojno i opetovano čitanje, kao i čitanje uz vađenje bilješki i čitanje naglas kako bi se osjetila muzikalnost teksta, što sve ne moraju biti „profesionalna” čitanja (koja vode pisanju kritika i eseja ili stručnom usavršavanju u nekoj humanističkoj struci), već čitanja zato što „obična čitateljica” nalazi svoje razloge za produljeni ili ponovljeni boravak u tekstu. Vrlo slično uredničkom čitanju je i prevodilačko čitanje, u kojem se inzistira na različitim varijantama jedne rečenice i razmišlja o posljedicama izbora ove ili one konstrukcije: takvo čitanje vrlo je zanimljivo koristiti u kombinaciji s nastavom stranog jezika, pružajući učačima priliku da svoje omiljene pisce ili glazbene autore prevedu iz materinjeg u neki od svjetskih jezika. Učenici će mnogo više o stilu naučiti vježbom prevođenja, nego bubanjem popisa apstraktnih definicija stilova.

Potpuno se slažem s Virginijom Woolf koja u svojem eseju „Obična čitateljica” (oslanjajući se na Samuela Johnsona) navodi da ljudi čitaju da bi sami sebe kreirali. Jer čak i u životu tzv. profesionalnih čitatelja u koje spadam, postoji jedno prilično divlje i prostrano polje čitanja radi čistog, beskorisnog, duboko inspirativnog užitka. Definirati taj užitak gotovo je nemoguće, na isti način na koji je teško objasniti zašto u pojedine dane želimo otići u dugu šetnju, a drugi put samo ostati u krevetu. Rekla bih čak da se čitanje nikada do kraja ne profesionalizira. Uvijek preostaje neki interes za knjigu koja ne služi ničemu svrsishodnom, nije odabrana ni zbog kakvog stručnog ili privatnog usavršavanja, već naprosto zato što ima neobičan naslov, temu o kojoj naglo želimo saznati nešto više, odličnu prvu rečenicu ili „osjećaj” eksperimenta na autorskoj sceni. Amaterizam čitanja sastoji se u tome da čak i vrlo iskusni čitatelji susreću knjige za koje nisu ni spremni ni opremljeni, dakle „uče čitati iznova”, iz literarne građe koja ih iznenađuje, zatječe nespremnima i samim time zavodi. 

Zanimljiv eksperiment dogodio se u jednom zagrebačkom srednjoškolskom razredu gdje je grupa učenika dobila na uvid neuređeni rukopis knjige priča i morala je donijeti niz odluka kako komunicirati s autorom oko naslova, predgovora, pogovora, naslovnice, kao i samog sadržaja. Uređivačko čitanje drugačije je od ostalih profesionalnih čitanja jer zahtijeva poznavanje šireg literarnog konteksta, što je u ovom slučaju uspostavljeno preko nastavnice

Čitateljski glas je, zaključno, vrsta apetita koji svi imamo i na neki način njegujemo, jednako kao što smo znatiželjni i otvoreni prema novim poznanstvima. Čitateljski glas uvijek sadrži i vrlo osobite preference, zbog kojih isto djelo jednoj čitateljici može biti veliki izazov, a drugoj odveć banalno i predvidljivo. Baš zato bismo u kontekstu učača mogli inzistirati na tome da ove razlike u čitanju pojačamo i učinimo još vidljivima. Kritička dimenzija čitanja namjerno ne stišava tenzije koje nastaju oko djela. U jednom mi se čitateljskom klubu za odrasle u koji sam bila pozvana kao spisateljica romana dogodilo da pratim raspravu između dvije grupe čitateljica: jedna je autobiografski glas s indignacijom proglasila trijumfom sebičnosti i autorskog narcizma, a druga je smatrala da se radi o modelnom altruizmu. Odbila sam se uvući u njihovo sporenje i s interesom slušala koliko za istim stolom možemo imati čitateljskih neslaganja i netrpeljivosti. Ali i momenata u kojima vidimo da se tekst koleba između kontroverzi koje izaziva. Čitanje ima i dimenziju javnog spora, ne samo uvažavalačkog dijaloga nego i polemičke paljbe, koja je također važan dio iskustva društvenosti. Štoviše, možemo reći da tek onda kad se možemo sporiti oko pročitanog-kao-promišljenog uspostavljamo zajednicu koja ima javne kriterije.

Plameni jezici hvatali su dimnjak kamina. Ispod njih plavičasti plamičci lizali su sivu koru bukovine, crne korice bilježnice. Nije bilo teško žaračem razgrnuti vatru, razmaknuti razgorjele cjepanice. Bilježnica je bila osmuđena, žar je zahvatio korice, plavi plamičci titrali su na njihovim rubovima. Gurnuo sam malu knjižicu u stranu kamina, tamo gdje nije bilo vatre, stresao žaračem s nje komadiće žara.

Crna bilježnica se zadimila i ugasila. Uzeo sam vlažnu krpu kojom sam hvatao vruću rešetku, dršku žarača, i bacio je na bilježnicu. Osvrnuo sam se oko sebe. Društvo je radilo svoje. Iznosilo tanjure na stol, stajalo u grupicama. Zavukao sam ruku u kamin i krišom izvadio iz njega bilježnicu.

Skriveni dnevnik

Do parkiranog auta nosio sam je spuštenu uz desni bok, skrivajući je od slučajnih pogleda. Ispred parkinga igrala su se djeca. Nije ih zanimalo što imam u ruci. Zamotuljak s osmuđenom krpom gurnuo sam u pretinac vozačevih vrata. Izgledao je poput krpe za brisanje stakla, nešto što se ovdje obično nađe. Zatvorio sam vrata i praznih ruku se vratio do kamina. Vidio sam tko je bilježnicu bacio u vatru. Gledao sam je kako sada s djecom puše balone. U bilježnici su sve njene emocije. Ono što se zbivalo posljednjih mjeseci. Moj brak, njen brak. Sve što ne bih trebao znati, i sve što sam htio znati.

Kamin je stajao ispod nadstrešnice naslonjene na bočnu stranu drvene kuće. Razgorio sam vatru, pa na plamen stavio brikete ugljena. Vatra se prigušila. Netko mi je donio pivo. Namazao sam rešetku komadom špeka nabodenim na dugačku vilicu. Mast je zacvrčala. Tada sam otpio pivo iz boce. Mislio sam na nagorjeli dnevnik. Pogledavao prema parkiralištu. Vatra je pala, žar je bio spreman. Ako sam mislio otići do auta, uzeti bilježnicu i ponovo je baciti u vatru sada je za to već bilo prekasno.

Kući sam stigao kasno navečer. Stvari iz auta odnio sam u stan pa se još jednom spustio do auta. Otvorio sam vozačeva vrata i izvadio iz njih smotuljak. Mirisao je na roštilj. Otključao sam garažu i stisnuo prekidač za struju. Krpa je bila čađava, na jednom mjestu nagorjela. Odmotao sam bilježnicu. Ispod gole žarulje činila se u dobro stanju. Plastificirane korice bile su načete plamenom ali još uvijek su imale svoju formu. Rubovi bilježnice su se rastopili, papir stisnut između njih je pocrnio. Ali ništa strašno. Nisam rastvorio korice. Nisam provjeravao kako iznutra izgledaju stranice bilježnice. Pažljivo sam crni dnevnik ponovo zamotao u krpu, gurnuo ruku iza kutija sa starim alatom i tamo ga sakrio.

Vidio sam tko je bilježnicu bacio u vatru. Gledao sam ju kako sada s djecom puše balone. U bilježnici su sve njene emocije. Ono što se zbivalo posljednjih mjeseci. Moj brak, njen brak. Sve što ne bih trebao znati, i sve što sam htio znati

Bilježnica i ploče

Kad razmišljam o vođenju dnevnika vidim osamdesetogodišnjaka koji rano ujutro, još za mraka, nagnut nad bilježnicom zapisuje osnovne stvari o tlaku, temperaturi, zakazanim liječničkim pregledima i rezultatima obavljenih pretraga. Ima nešto dirljivo u tom prizoru. Zamišljeni pisac dnevnika toliko je udaljen od logorske vatre oko koje se u cikličnim krugovima okupljaju književnici i pisci da ga više grije pustinjski mjesec nego „vječni plamen“ literarnog Parnasa. Ne može se dalje od ovog biti od vatre, od sunca, od svjetla… Ali opet, ali opet. Nešto je ovdje na djelu, nešto esencijalno. Starac sjedi na malom balkonu, dok baka pristavlja vodu za kavu. Sluša prognozu na radiju, zapisuje hektopaskale. Već sutra neće biti njega ni bilježnice. Ni bake ni balkona. Ali prije toga ono bitno treba zabilježiti.

Ne mogu se nabrojati svi dnevnici. Više ih je od zvijezda. Dnevnici starenja i dnevnici odrastanja. Dnevnici dojenja i dnevnici dijeta. Djevojački dnevnici i ratni dnevnici. Dnevnici braka i dnevnici preljuba. Zatvorski dnevnici i dnevnici zatočeništva. Dnevnik Anne Frank i dnevnik Goebbelsa. Kapetanovi dnevnici i dnevnici putovanja. Dnevnici ljeta i dnevnici zime. Dnevnik prve zime i dnevnik druge zime. Dnevnici bolesti i dnevnici vježbanja… (Murakami vidi Kafku kako uz Vltavu gol do pasa vježba pektoralne mišiće rastežući spravu sa žičnim oprugama, ja ga vidim kako vodi dnevnik plivanja i vježbanja).

Između svih dnevnika sada je tu i crna bilježnica, sakrivena u garaži iza kutija s alatom. Komadići žara na njenim koricama sjaje u mračnoj garaži. Noću sanjam vatru. Uzimam bilježnicu u ruke. Stranice su nestvarno bijele. Dnevnik izgleda kao nov. Listovi su čisti, neispisani. Lete bijeli pred očima, poput golubica, bijelih bijelih, brzo brzo, jedan za drugim.

Odlazim još dublje u prošlost. Za dvanaesti rođendan na poklon sam dobio gramofonske ploče. U Nami na Kvatriću mogao sam izabrati šest ploča, „plejke“ su se računale za jednu ploču, „dupljaci“ za dvije. Sat vremena stajao sam izgubljen pred policama s pločama, izvlačio ih iz pretinaca pa vraćao, i tako po nekoliko puta. Većinu ploča izabrao sam prema bendovima koji su se u školi nosili na bedževima. Na kraju sam iz Name izašao sa svojom predpubertetskom diskotekom u kojoj su bili Beatlesi, Stonesi, Led Zeppelin, Uriah Heep, Boney M. i Pink Floyd.

Uriah Heep i Boney M. su brzo otpali, i tako smanjili eklektičnost kolekcije. Beatlesi i Stonesi odmah su se upisali u maloljetnički DNK. Sa Floydima je išlo nešto teže. Na „b“ strani nalazila se samo jedna pjesma, izgledala je poput simfonije, a za Bacha još nisam bio spreman. Stavio sam na gramofon „a“ stranu i lagano spustio ručicu. Igla je zagrebala, zvučnik zaškripio, a odmah potom utihnuo. Ništa se nije događalo. Ponovio sam radnju nekoliko puta ali ploča nije svirala. Vratio sam Stonese, Beatlese, i bilo je sve u redu. Ponovo stavio na gramofon Floyde, i ništa se nije događalo. To se ponavljalo danima. S vremena na vrijeme iz frustracije bih izvadio ploču Floyda iz košuljice, položio je na gramofon, i onda nakon minutu tišine skinuo s gramofona i vratio u najlon. Ploča se nije popravila. Druge ploče su svirale, Floydi ne.

Između svih dnevnika sada je tu i crna bilježnica, sakrivena u garaži iza kutija s alatom. Komadići žara na njenim koricama sjaje u mračnoj garaži. Noću sanjam vatru. Uzimam bilježnicu u ruke. Stranice su nestvarno bijele

Valjarević i drugi

Silom prilika odustao sam od progrocka. Ploču koja ne svira stavljao bih na gramofon tek kao dio rituala preslušavanja male diskoteke. Jednog dana sam je stavio i otišao u kupaonicu. Najednom dogodilo se čudo. Cijeli stan je zasvirao, ispunio se svjetlošću. S neba se spuštala tutnjava bas gitare. Ušao sam u sobu tražeći objašnjenje. Ploča se okretala na gramofonu, a duboki glas je pjevao „one of these days“…
Sada sanjam kako bijele stranice dnevnika najednom postaju ispisane. Ploča je zasvirala nakon uvodne minute tišine. Pred kraj bijelih listova pojavile su se rečenice ispisane plavom kemijskom. San se ispunio nebeskom glazbom. Dnevnik je progovorio. Otvorio sam oči. Crna bilježnica mi se obraća. Traži da je uzmem u ruke. Ako ne, zašto sam je spašavao.

Bilježnica je u garaži, ja na trosjedu. Čitam Valjarevića koji čita Becketta. Valjarević leži na krevetu s Beckettovom knjigom, ja ležim s Valjarevićevom. Pa piše Valjarević kako Beckett piše, u pismu svom prijatelju Radomiru Konstantinoviću: „šetnje, čitanje, spavanje. Počinje da ide nabolje…“ Čitam Valjarevića kako zimi čita Döblina, Simone Weil, Marka Aurelija, Fassbinderove tekstove koje je uvijek želio pročitati, pa Harmsa, Gertrudu Stein, Rabelaisa, Miloša Crnjanskog, i Henryja Davida Thoreaua. Dobri, dobri Valjarević. Što reći za njegov dnevnik bolesti?

Čitam Valjarevića kako pije zeleni čaj i coca-colu. Sa štapom obilazi gostionice, mjesta na kojima je nekada bjesomučno pio, sve dok mu od alkohola noge nisu otkazale… Sada ulazi u gostionice i u svakoj popije po jednu coca-colu, kimajući bez riječi konobarima i konobaricama dok mu prepričavaju što ima novog kod njih. U nedjelju, 20. februara, veseli se sunčanom danu. Stojeći na suncu pomišlja: „Kad skloniš u stranu sve ono loše, ipak je najlepše kad si pijan… ali tek kad skloniš u stranu sve ono loše, e tek tada to nije loše.“

U subotu 19. marta drugačije vrijeme, drugačije misli. Na kraju zapisa piše: „Tačno je 19.32. Pada kiša. Ovo nije bilo mirno hodanje. Ja nisam miran čovek. Pada kiša na ova slova. Jedno slovo se razlilo po hartiji. Kosa mi je mokra. Ja ću jednom biti miran čovek. Mislim da nikada u životu ništa lepše nisam napisao od ovih devet rečenica.“

Čitam Valjarevića koji čita Becketta. Valjarević leži na krevetu s Beckettovom knjigom, ja ležim s Valjarevićevom. Pa piše Valjarević kako Beckett piše, u pismu svom prijatelju Radomiru Konstantinoviću: „šetnje, čitanje, spavanje. Počinje da ide nabolje…“

Zaboraviti dnevnik

Odložio sam knjigu i pomislio: mojih devet savršenih rečenica čeka me u crnoj bilježnici. Tako mi sada govori bilježnica. U dnevniku moreplovca ruža je vjetrova. U dnevniku djevojčice glas je šest milijuna. U dnevniku zatvorenika plan je bijega. U dnevniku hektopaskala kraj je života… U bilježnici je devet odgovora na devet pitanja. To je to. To je tako. Treba sići stepenicama iz kuće i otvoriti crnu bilježnicu. Ali nisam se vidio kako to radim. Ne u garaži. Niti igdje drugdje. Devet savršenih rečenica iz dnevnika treba naći negdje drugdje. Dnevnik se ne smije otvoriti, mislio sam. Ne smije se baciti, spaliti, zakopati. Što onda s njim? Odlučio sam ga zaboraviti.

Pitao sam se, gdje sam točno bio kada je crna bilježnica završila u vatri. Kako da to nisam primijetio. Kako nisam primijetio da ispod potpale od suhih grančica i tankih daščica, iza bukovih cjepanica, gori crna bilježnica. Kako mi je tako nešto moglo promaknuti? Nije lako usred velike zabave samo tako prići roštilju i spaliti dnevnik. Nije mi bilo jasno da mi je to promaklo. Pa ja sam bio taj koji se nije micao od kamina.

Pitao sam se kud sam gledao. Pitao sam se gdje bih sada bio da sam crnu bilježnicu izvadio iz vatre. Pitam se to i dan danas. Crna bilježnica je bila ispisana da bih je pročitao. Završila je u vatri da bih je spasio. Što je crna bilježnica? Crna bilježnica je ploča koja ne svira. Dvanaest mi je godina. Spustio sam ručicu gramofona na početak ploče. U kupaonici sam. Umivam se, namještam frizuru. U stanu zvukovi proljetnog dana. U sobi se vrti ploča. Skidam je s gramofona. Sve ono najbolje tek je preda mnom.

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije. 

Krajem kolovoza 2017. godine, dok se polovica kontinenta polagano budila iz ljetnoga sna, jedna od najboljih umjetničkih izložbi u Europi, „Documenta“, koja se svakih pet godina održava u njemačkom gradu Kasselu, otkazala je nadolazeći performans nazvan „Auschwitz na plaži“. Možda ne i neočekivano: na kraju, je li naziv mogao biti provokativniji? Što bi, zaboga, to moglo značiti?

Planirani performans inspiriran je tekstom talijanskog filozofa Franca „Bifa“ Berardija, u kojem on uspoređuje trenutnu situaciju s migrantima koji zapnu na mediteranskim plažama s hororima Drugog svjetskog rata – ili preciznije, Holokaustom. Vijesti o tome izazvale su bijes u Njemačkoj te su ga na kraju, zbog pritiska javnosti, kuratori odlučili otkazati.

Kao odgovor na to, Bifo je naglasio da mu nije bila namjera uvrijediti ili krivo koristiti riječ „Auschwitz“, njezino jedinstveno značenje i implikacije. Prije je želio isprovocirati raspravu referirajući se na „teško“ značenje Auschwitza, koje u javnoj svijesti s pravom ostaje tema koja zahtijeva krajnje poštovanje i ozbiljnost.

U Njemačkoj je sama najava „Auschwitza na plaži“ imala željeni učinak: glavni argument protiv performansa bio je, riječima ministra kulture savezne pokrajine Hessen, Borisa Rheina: „Ne može se dopustiti ikakva usporedba s Holokaustom, jer su nacistički zločini bili jedinstveni.“

Mjesec dana prije nego što je otkazan performans, Bifo je u pismu ostavke dostavljenom pokretu DiEM25 (Democracy in Europe Movement 2025) objasnio koncept naslova. Osnovan 2016. godine kao paneuropski pokret, DiEM25 trenutačno ima oko 100 tisuća članova, uvjerenih da samo radikalna transnacionalna politika može vratiti demokraciju u Europu.

Demokracija u Europi?

U svome pismu Bifo je naglasio da više nema takvog nečeg poput demokracije u Europi, kontinentu koji nije uspio nadići svoju povijest. Europa je, kazao je: „… samo nacionalizam, kolonijalizam, kapitalizam i fašizam.“ U Drugom svjetskom ratu, nastavlja, ljudi su imali izliku za ne prosvjedovanje protiv deportacija, segregacija, mučenja i istrebljenja: malo je njih bilo upoznato sa stvarnošću logora smrti. Danas, međutim, nemamo izlike; znamo što se događa na Mediteranu: „znamo koliko je smrtonosan efekt europskog zanemarivanja i odbijanja preuzimanja odgovornosti za migrantski val koji je izravni rezultat ratova koje su isprovocirala dva stoljeća kolonijalizma“. Kako bi zaustavila migraciju, tvrdi Bifo, Europa je u procesu izgradnje koncentracijskih logora za izbjeglice, i isplaćuje zemlje poput Turske, Libije i Egipta za njezin prljavi posao na mediteranskoj obali, sprječavajući ljude da uopće krenu prema Europi.

Već smo davne 1991. godine, bilježi Bifo, kada je brod sa 26 tisuća Albanaca ušao u talijansku luku Brindisi, znali da je počela velika migracija. U tom trenutku, Europa je imala mogućnost dviju putanji. Prva: ona otvorenih granica i redistribucije resursa u procesu primanja i integracije. Druga: ona odbijanja, odvraćanja, da se lagani put od sjeverne Afrike do obala Španjolske, Italije i Grčke učini nemogućim. Europa je odabrala drugi put. Svakodnevno se žene, djeca i muškarci utapaju. Uz časne iznimke – ljudi koji su sada osuđeni zbog pomaganja i solidarnosti s „ilegalnim migrantima“ – Europljani su odbili priznati svoju povijesnu odgovornost. Svi su suučesnici u onome što Bifo naziva „Auschwitzom na plaži“.

Ovo je, očigledno, vrlo mračna procjena europske situacije. Ne samo da Bifo namjerno uspoređuje trenutnu izbjegličku krizu s Auschwitzom, nego i Europu drži odgovornom za „istrebljenje“ izbjeglica. Izjava da je voda zamijenila ciklon B teška je – da ne kažemo provokativna. No Bifo je točno znao što radi. Njegova je namjera s ovom usporedbom bila da šokom potakne ljude na javnu raspravu. Po svoj prilici u tome je i uspio.

Međutim, javna rasprava neizbježno je i predvidljivo otišla u pogrešnom smjeru. Umjesto da potakne na ozbiljnu razmjenu ideja o izbjegličkoj krizi i europskoj odgovornosti – i za utopljene u Sredozemnom moru, i za one u koncentracijskim logorima u Libiji i drugdje – raspravu je odmah ugušila debata o korištenju riječi „Auschwitzu“ i o tome za što se ona smije, a za što ne smije koristiti.

Već smo davne 1991. godine, bilježi Bifo, kada je brod sa 26 tisuća Albanaca ušao u talijansku luku Brindisi, znali da je počela velika migracija. U tom trenutku, Europa je imala mogućnost dviju putanji. Prva: ona otvorenih granica i redistribucije resursa u procesu primanja i integracije. Druga: ona odbijanja, odvraćanja, da se lagani put od sjeverne Afrike do obala Španjolske, Italije i Grčke učini nemogućim

Zabrana razmišljanja

Ukratko: „Auschwitz“ i „plaža“ ne smiju ići skupa. Njihovo supostavljanje provocira trenutnu reakciju, upravo zato što znače nešto potpuno različito: oksimoron, dvije čisto oprečne riječi. Iako je neostvaren, utjecaj performansa „Auschwitz na plaži“ u samoj je ekstremnoj disonanci. Usudio se zaraziti nas, čak i ako smo zaraženi nevoljko, slikom Auschwitza na plaži, slikom Aylana Kurdija, malenog sirijskog dječaka koji se utopio u Mediteranu u rujnu 2015. godine: njegova smrt nije izoliran tragični slučaj, nego dokaz europskog institucionaliziranog odbijanja migranata.

Međutim, čak i ako je namjera iza „Auschwitza na plaži“ bila razbijanje najjačeg postojećeg Denkverbot (prelijepi njemački izraz koji opisuje „zabranu razmišljanja“), sam Bifo to nije mogao. Možda je jedina osoba koja smije ponuditi izlaz iz ove zatvorene petlje značenja osoba koja je preživjela Holokaust.

U članku iz 2001. godine, „Čiji je Auschwitz?“, Imre Kertész kaže – gotovo kao da predviđa srdžbu oko Documente 2017. godine – da postoji „nešto šokantno dvosmisleno u ljubomornom načinu na koji preživjeli inzistiraju na svom ekskluzivnom pravu na Holokaust kao da je intelektualno vlasništvo, kao da su doprli do neke velike i jedinstvene tajne, kao da štite neko nečuveno blago od raspadanja i (posebno) nanošenja namjerne štete“.

Riječi su to koje bi se mogle primijeniti na njemačku debatu oko otkazanog performansa „Auschwitz na plaži“. Samo što nisu oni koji su preživjeli Holokaust, nego njemački mediji djelovali kao samoprozvani zaštitnici „intelektualnog vlasništva“ Holokausta: čuvajući ga od zlouporabe, ne kao što to preživjeli čine, kroz sjećanje, nego kroz silinu osude performansa koji – čak i uz intenzitet Bifova jezika – nije trebao povrijediti žrtve i preživjele. Upravo suprotno: trebao je upozoriti da mi možda – po Bifovoj procjeni, već to i radimo – putujemo u smjeru „ponavljanja Auschwitza“.

Koliko je samo Kertész bio u pravu kada je rekao da smatra „kičem“ bilo kakvo predstavljanje Holokausta koje „ne može ili ne želi shvatiti organsku vezu između našeg izobličenog načina života i same mogućnosti Holokausta“. Kertészu je viđenje Auschwitza kao nečega što se „tiče samo Nijemaca i Židova i samim time njegovo svođenje na nešto poput fatalne nekompatibilnosti dviju skupina“ također kič: „kada je politička i psihološka anatomija modernog totalitarizma općenitije zanemarena; kada se Auschwitz ne promatra kao univerzalno iskustvo, nego svodi na ono što odmah upada u oči’“.

Koliko je samo Kertész bio u pravu kada je rekao da smatra „kičem“ bilo kakvo predstavljanje Holokausta koje „ne može ili ne želi shvatiti organsku vezu između našeg izobličenog načina života i same mogućnosti Holokausta“

Nikada više Auschwitz

Upravo to je poanta „Auschwitza na plaži“. Nije se posredno pokušavalo umanjiti njemačko ili židovsko značenje Auschwitza. Bio je to, doduše, pokušaj da se ekstrapolira, artikulira univerzalna priroda horora Auschwitza: povezivanje njega i našeg „deformiranog načina života“ danas, i mogućnosti da bi se nešto poput Holokausta moglo ponoviti u drugačijem obliku.

Naravno da je rizično nazvati trideset tisuća ljudi koji su se, kao rezultat europskih politika, utopli u Mediteranu, ili milijun migranata koje drže u „koncentracijskim logorima“ u Libiji, „Auschwitzom na plaži“. Bifova poanta, doduše, i jest da bismo se trebali prisjetiti slavne rečenice Nie wieder Auschwitz („Nikada više Auschwitz“). Čak i ako se trenutni zločini sami po sebi ne podudaraju s onima u Auschwitzu, Bifov cilj iza ove provokacije (u izvornom latinskom značenju, provocatio, „prizivanje, izazov“) bio je razotkrivanje strašnog potencijala naše trenutne situacije: Auschwitz bi se mogao ponoviti.

Slagali se s Bifovom mračnom autopsijom Europe ili ne, poanta koju je razložio u svom pismu ostavke (iako ostaje članom, jer je DiEM25 nije prihvatio) vodi nas od „Okupacije“ (prvog dijela ove knjige) do „Oslobođenja“ (njezinog drugog dijela). Pitanje je kako se još uvijek možemo nazivati Europljanima ako se ove strahote i užasi zbilja događaju.

U svom pismu, Bifo se odrekao svog europskog identiteta. Uistinu, izjavio je da, ako to znači biti Europljaninom, prihvatiti mentalitet koji se pravi da ne vidi te užase, onda nikada nije ni bio Europljanin. Kao dobar čitatelj Austinova Kako djelovati riječima, Bifo je zasigurno znao da je izjava: „Više nisam Europljanin“, „performativ“. Takav iskaz nije ni istinit ni neistinit: jednostavno je neka vrsta djelovanja. U Bifovu slučaju, mogao bi se interpretirati kao „ostavka“ – ili još jedna provokacija.

Ako je procjena europske – i općenitije, svjetske – situacije danas, kojom smo se bavili u prvom dijelu knjige, imalo točna, tada pravo pitanje nije toliko je li ili nije Auschwitz moguć, koliko kako se može izbjeći.

Suočeni s još jednim Auschwitzom (a pod Auschwitzom mislim na „univerzalno iskustvo“, kako bi ga nazvao Kertész), kako se možemo organizirati? Ako se Auschwitz može dogoditi ponovno, koja je naša odgovornost? Kako možemo djelovati da ga spriječimo?

Ako je procjena europske – i općenitije, svjetske – situacije danas, kojom smo se bavili u prvom dijelu knjige, imalo točna, tada pravo pitanje nije toliko je li ili nije Auschwitz moguć, koliko kako se može izbjeći

Dokument barbarizma

Nije prvi korak da rezignirano izjavimo da „više nismo Europljani“, nego upravo suprotno. Da, jasno nam je da biti „Europljaninom“ odmah znači – kao što je Bifo istaknuo u svom pismu – odvikavanje od barem pet stoljeća kolonijalizma, kapitalizma i nacionalizma. Znamo da „Europa“, putem njegovih mračnih zaključaka, znači i „Holokaust“. Znamo da nema dokumenta Europe koja nije istovremeno i dokument barbarizma.

Također znamo da je svaki dokument Europe ujedno i dokument otpora. Europske vrijednosti nisu ili prosvjetljenje, humanizam i univerzalna ljudska prava, ili koncentracijski logori, ciklon B i Holokaust. Europske su vrijednosti oboje. Podleći vjerovanju da se europske vrijednosti svode samo na prvi skup imenica znači pasti u zamku eurocentrizma i europskog ekscepcionalizma – čiji je logičan zaključak bila ta druga, strašna iteracija europskih vrijednosti. No trajno zauzeti stav da su europske vrijednosti samo koncentracijski logori, ciklon B i Holokaust značilo bi odbaciti emancipatornu ostavštinu koja je također dio Europe i njezine povijesti. Samo shvaćanjem da je Europa istovremeno oboje nalazimo put izvan trenutne situacije.

Ljeti 2011. godine, u svjetlu Arapskog proljeća, dok pokret Occupy cvjeta u cijeloj Europi, u njegovu pariškom stanu susreo sam se s osobom koja je poznavala, intimno iskusila oba skupa europskih vrijednosti: Stéphanea Hessela, koji je preživio koncentracijski logor i bio borac pokreta otpora.

I eto nas, dvadesetosmogodišnji Europljanin razgovara s devedesetčetverogodišnjim Europljaninom; jedan deprimiran europskom situacijom i drugi koji je još uvijek vjerovao da ima nade. No nije devedesetčetverogodišnjak bio deprimiran, a dvadesetosmogodišnjak pun nade. Bilo je obrnuto.

Sve do samoga kraja svog života – preminuo je godinu dana kasnije – Stéphane Hessel bio je pun nade. Kada sam spomenuo da je njegov poziv na djelovanje, iz međunarodnog bestselera Indignez-vous! (Pobunite se!), možda utopijski, nježno je odgovorio da se otpor i izgradnja novog svijeta mogu gledati i na takav način. Međutim, „kada si star koliko i ja, onda si iskusio da stvari koje jednoga dana izgledaju kao utopija postanu stvarnost: ako je nacistički režim mogao biti srušen, ako se mogla dogoditi dekolonijalizacija, ako se Europa još uvijek može izgraditi – ne uspješno, ali zasigurno bolje nego prošlih stoljeća – onda i možeš jedino biti pun nade“.

Kao što bi svaki mladi Europljanin trebao, na to sam mu citirao Benjaminovu interpretaciju slike Angelus Novus Paula Kleea, reproduciranu i na naslovnoj stranici Hesselova djela.

U svom eseju „Teze o filozofiji povijesti“ iz 1940. godine, Benjamin, koji je posjedovao Kleeovu originalnu sliku – opisao je „Novog anđela“, koji: „izgleda kao da će se upravo odmaknuti od nečega o čemu netremice razmišlja“:

„On zuri, usta su otvorena, krila raširena. Tako zamišljamo anđela povijesti. Lice mu je okrenuto prema prošlosti. Tamo gdje zamišljamo slijed događaja on vidi jedinstvenu katastrofu koja nastavlja gomilati razvaline i baca ih pred sebe. Anđeo bi htio ostati, probuditi mrtve, i popraviti razbijeno. No oluja puše iz Raja; ulovila se u njegovim krilima tako nasilno da ih anđeo više ne može zatvoriti. Oluja ga neodoljivo tjera u budućnost kojoj ima okrenuta leđa, dok gomila razvalina pred njim raste do neba. Ta oluja ono je što nazivamo napretkom.“

Tako sam odgovorio Hesselu; ako je napredak samo neprekidni ciklus očaja, onda teško da je „Anđeo povijesti“ vjesnik nade, kako bi ljudi mogli pomisliti čitajući Indignez-vous!

„Ako je nacistički režim mogao biti srušen, ako se mogla dogoditi dekolonijalizacija, ako se Europa još uvijek može izgraditi – ne uspješno, ali zasigurno bolje nego prošlih stoljeća – onda i možeš jedino biti pun nade“

Otpor i nada

Začudo, mladi Stéphane Hessel upoznao je Waltera Benjamina, obiteljskog prijatelja, u Marseilleu 1940. godine, neposredno prije nego što je Benjamin pobjegao iz Francuske preko Pirineja samo s gas-maskom i četkicom za zube. Kako se Hessel toga sjeća, Benjamin je bio očajan; a on sam, u svojim dvadesetima, pun nade. No Hessel mi sedamdeset godina kasnije odlučno miran govori: „Možemo biti očajni i imati mnogo dobrih razloga za to, no moramo se protiv vlastitog očaja boriti nadom.“

Kroz cijeli njegov život, Hesselova djela oblikovala su ove riječi. Nedugo nakon što je Walter Benjamin u krajnjem očaju počinio samoubojstvo (exaspération) u Portbou, Hessel se borio protiv očaja nadom (aspiration). Pobjegavši u London 1941. godine, pridružio se pokretu otpora generala Charlesa de Gaullea, a zatim vratio u Francusku da organizira komunikacijske mreže Otpora ususret iskrcavanju Saveznika 1944. godine. Tamo ga je uhapsio Gestapo i deportiran je u koncentracijske logore Buchenwald i Dora-Mittelbau. Uspio je pobjeći pri transferu u Bergen-Belsen, i dokopao se Hanovera, gdje je došao do savezničkih trupa koje su tuda napredovale. Nakon rata postao je diplomat i sudjelovao u izradi Opće deklaracije o ljudskim pravima. U listopadu 2010. godine objavljeno je prvo izdanje njegova pamfleta od 32 stranice, Indignez-vous!, u šest tisuća primjeraka. Samo u Francuskoj unutar nekoliko tjedana prodano je gotovo milijun primjeraka.

U svijetu punom očaja, ovaj stari, ponosni borac Otpora probudio je nadu. Te 2011. godine španjolski prosvjednici i drugi protagonisti otpora, od zadruga do komuna, nazvali su se Indignados („pobunjeni“), prema naslovu njegova djela. Iste te godine, cijeli svijet – od Egipta i Tunisa, preko Grčke i Španjolske, do Sjedinjenih Država – okupirao je trgove i ulice, u procesu vraćanja nade.

Sve nas to vraća u 2017. godinu i Bifovo pismo ostavke. U posljednjih šest godina proljeće puno nade pretvorilo se u zimu očaja. Nove političke stranke, temeljene na nadi i optimizmu, postale su poput starih, u nedostatku snage da se promijeni tijek povijesti. U međuvremenu izbjeglička se kriza produbila i izgrađeni su novi zidovi; vode se novi ratovi i artikulirani su novi fašizmi; dok se Europska unija dezintegrira, očekuje nas globalna nestabilnost. Vratili smo se u Marseille 1940. godine s Walterom Benjaminom i Stéphaneom Hesselom, na raskrsnici očaja i nade.

Možda bismo Bifovo pismo iz 2017. godine trebali razumjeti kao drugi oblik „povlačenja“ Waltera Benjamina: očajničko gubljenje bilo kakve nade, jer izgleda kao da nema izlaska? Ili možda Bifo misli da trebamo nadu bez optimizma? Sada se suočavamo s istom dilemom koju su imali Benjamin i Hessel. Nije to pitanje pravog ili krivog (rezignacija ili aspiracija): oba izbora mogu se objasniti i razumjeti. Važno je da smo svjesni izbora, i da svaki izbor sa sobom nosi mogućnost odabira drugog.

Međutim bilo bi krivo misliti da je očaj suprotni pol optimizma. Bifova procjena trenutnog stanja Europe – čak i njegov izraz „Auschwitz na plaži“ – točan je. U krivu je međutim u svom prihvaćanju rezignacije pored aspiracije. Za Bifa je Europa već izgubljena, jer se većina europskog stanovništva odbija nositi s vlastitom povijesnom odgovornošću. No nije dovoljno dati ostavku. Jedini je način istinskog prihvaćanja odgovornosti u rehabilitaciji nade – mnogo radikalnije nade od naivnog poimanja optimizma. Danas nam je više no ikad potrebna nada bez optimizma. To je jedini put od otpora do oslobođenja.