Nedavno sam naišla na videoklip Kristine Kuzmič, vlogerice i spisateljice koja je postala poznata po svojim iskrenim, duhovitim i neuljepšanim klipovima o roditeljstvu, u kojem čita poruku pratitelja koji je pita: „Brineš li se još o svojoj obitelji ili si se sada koncentrirala na karijeru?“ Ona mu odgovara: „Oboje, Ken. A ti? Oh, samo malo. Muškarce se to ne pita. My bad.“

Knjige kojima ću se baviti u ovom tekstu na jednoj razini govore upravo o tome: pokušaju njihovih junakinja da žongliraju različitim poslovnim i obiteljskim obavezama, pa ću njihove (ne)uspjehe usporediti, nastojeći usput doći i do ključnih ideja koje nam poručuju. Knjige o kojima je riječ su Ne, ne i ne Nine Lykke i Ljubav i druge opasnosti Daniele Krien.

Mental load

One su samo dvije u nizu suvremenih romana koji se, mogli bismo reći, čak i primarno bave pitanjem ženske emancipacije, ako je želimo shvatiti na razini oslobođenja od nametnutih i često opresivnih društvenih uloga koje žene igraju (kao što ih, svjesna sam, dragi čitatelju, igraju i muškarci, ali u ovom tekstu se zadržavamo na spomenutim knjigama koje se većim dijelom bave ženskom perspektivom). Bilo obiteljskih, gdje još uvijek prevladava ženska briga o kućanskim poslovima, djeci te općenito obiteljskoj logistici (mental load) ili pak poslovnih, kao i, dakako, onih u ljubavnim ili prijateljskim vezama.

Odmah ću reći: iako su zanimljivo i vješto napisane, pune živopisnih, pametno osmišljenih i ocrtanih likova, u njima nisam uživala. Konkretnije, svojim su me sadržajem, likovima i temama iscrpile, prebacujući na čitatelja itekako velik mental i emotional load. U diskrepanciji između toga da se radi o zbilja kvalitetno napisanim i zaokruženim romanima, s jedne, i zamoru koju sam osjetila, s duge strane, čini mi se, nastaje i ovaj tekst. Možda valja napomenuti i da sam prije njih čitala niz interesantnih i „osvježavajućih“ knjiga koje se također bave ženskim ulogama, položajem i identitetom, poput Odraslih ljudi Marie Aubert, Moje godine odmora i opuštanja Ottesse Mosfegh, Namjernog zanemarivanja Lene Andersson ili Majčinstva Seile Heiti, no dok su one na mene djelovale kao eliksir, ispunjavajući me energijom i svježim idejama, ove dvije su djelovale suprotno od toga. Zašto? Za odgovor na to pitanje, pogledajmo što se u romanima događa s emancipacijom ili njenim pokušajima. Kroz ovu analizu otkrit ću znatnu količinu radnje pa slijedi upozorenje: spoilers ahead.

Odmah ću reći: iako su zanimljivo i vješto napisane, pune živopisnih, pametno osmišljenih i ocrtanih likova, u njima nisam uživala. Konkretnije, svojim su me sadržajem, likovima i temama iscrpile

Koliko žrtvovanja?

Ne, ne i ne roman je o mnogo puta tematiziranoj situaciji žene (Ingrid) koju suprug (Jan) napušta zbog mlađe žene i kojoj slijedom toga preostaje ponovno osmišljavanje ili prekrajanje vlastitog života, od kojeg je bila već jako umorna. Pogotovo su je razočarali gotovo karikaturalno nezreli, a odrasli sinovi koji se praktički nisu sposobni obrisati nakon vršenja nužde, a kojima je Ingrid pružila sve što je mogla i mislila da treba. Pritom je zanimljiva njena konstatacija kako su „roditelji važni, ali na isti način na koji su zrak ili voda važni. Primijetiš ih tek kad nestanu ili postanu otrovni. Primijetiš ih – ili osjetiš njihov utjecaj, i to uvijek negativan – tek kad ih nema ili postanu otrovni, štetni, ili ako se ubiju, postanu alkoholičari, narkomani, kriminalci. Drugim riječima: Kao roditelj ne možeš djecu učiniti boljima nego što bi i inače bila, ali s druge strane, možeš ih uništiti.“ Tim zaključkom roditeljsku ulogu svodi na nešto velikim dijelom neutjecajno, jer karakter djeteta uvijek prevlada.

Ni ona ni njen muž ne propituju svoje zadane uloge i odnos sve dok se on ne odluči za aferu (koja manje djeluje kao odluka, a više kao nešto što mu se slučajno, gotovo nesvjesno dogodilo) s mlađom ženom Hannah. Ona pak želi ući u brak i obiteljski život, dakle u sve ono što Ingrid i Jan „imaju“. O tome fantazira kao o skrovitoj sekti u koja ljude, kao supružnike i roditelje malene djece, preobrazi. Sve troje likova romana Ne, ne i ne proživljavaju vrlo teške trenutke nove konstelacije odnosa. I dok se Jan uskoro nalazi u još „goroj“ situaciji od one koju je napustio, jer na njemu ostaje briga i o sinovima i o trudnoj Hannah koja se kod njega preseljava i teško se prilagođava, Ingrid čini odabir koji nam daje prostor za razmišljanje. Ona napušta kuću koju je dijelila s Janom i sinovima, „svoje mjesto“ zadovoljno prepušta Hannah i odlazi živjeti u automobilu, seleći se pritom iz grada u grad, bez jasnog plana i cilja, ali konačno protkana užitkom koji u te, posljednje stranice knjige, unosi nadu. Sjedilački i poslušni način života maksimalno prilagođene supruge zamjenjuje lutalačkim i (dotad već iscrpljeni) čitatelj je (barem u mom slučaju) pozdravlja u njenim novim nastojanjima, ma koliko ona bila neobična i nesvakidašnja, a netko će vjerojatno reći i sebična.

Zapitajmo se na što autorica želi ukazati. U prvom redu, kroz čitanje ove knjige, nameće nam se pitanje koliko žrtvovanja sebe zbog održavanja obiteljske i poslovne ravnoteže je moguće podnijeti prije „pucanja po šavovima“ i zatim, zašto su uopće ovi likovi toliko nesretni u svojim životima? Ne treba ni napominjati da bi njihove nesreće imale drukčije uzroke, a njihova ravnoteža bila potpuno nemoguća da se radi o likovima koje more egzistencijalne tegobe, što s junakinjama ova dva romana nije slučaj. One žive u svojevrsnom blagostanju pa tako odabiru između različitih tipova najzdravije prehrane i mnogobrojnih praksi zdravog života, najfinijih proizvoda za njegu tijela i slično, dakle iznad su razine preživljavanja ili borbe za svoj položaj u klasnom ili pak poslovnom smislu.

Ne, ne i ne roman je o mnogo puta tematiziranoj situaciji žene (Ingrid) koju suprug (Jan) napušta zbog mlađe žene i kojoj slijedom toga preostaje ponovno osmišljavanje ili prekrajanje vlastitog života, od kojeg je bila već jako umorna

Pet žena

Vratimo im se onda takvima. Na prvo pitanje, o količini trpljenja, odgovor je, čini se, jednostavan: mnogo. Vrlo mnogo. Previše. Na pitanje o nesreći, osvrnimo se i na roman Ljubav i druge opasnosti, koji pak prati isprepletene živote pet žena (Paule, Judith, Bride, Malike i Jorinde) koje, najbanalnije rečeno, žele biti sretne, ali ih kombiniranje različitih obaveza, opet prvenstveno obiteljskih, ili pak strah od njih u tome sprečavaju, pa tako neke u potpunosti odbijaju obiteljski život ili djecu, dok druge u svojim pokušajima stvaranja karijere balansiraju između želje za slobodom i autonomijom te potrebe (stvarne ili nametnute?) za podizanjem obitelji. Pri tome je kod obje autorice zanimljiv određeni odmak koji ženski likovi imaju od svoje djece, tj. odluka autorica da su njihovi emotivni interesi u većoj mjeri orijentirani prema muškim figurama: želji za određenim muškarcem ili zadržavanjem tog muškarca, a mnogo manje prema odgoju ili realnom funkcioniranju obiteljske zajednice.

Mislim da upravo u toj nezainteresiranosti za „stvarno“ funkcioniranje svakodnevice, tj. obiteljske ili ljubavne dinamike, dolazi do odgovora na pitanje zašto su nesretne: osim, u manjoj mjeri, junakinje koja izgubi vlastito dijete (možda najsnažniji i najbolniji, kao i najbolji dio knjige Ljubav i druge opasnosti), a koju nakon toga ostavi i suprug, ostale su izrazito zaokupljene ili karijerom ili određenim muškarcem. Ta se dinamika opet mijenja na kraju, kao i kod prvog romana, pri čemu dvije sestre, u neuspjehu zadržavanja ili započinjanja vlastite obitelji, odlučuju živjeti zajedno te tako odgajati djecu jedne od njih. Time smo također (i tek tada) kao čitatelji konačno „oslobođeni“, baš kao i odlaskom Ingrid u nepoznato, jer su i same junakinje konačno zadovoljne, pa jedna od njih konstatira kako „može zamisliti da još jako dugo živi ovako“. I jedna i druga autorica su se, dakle, svojim likovima odlučile smilovati na samom kraju te ih konačno osloboditi od žrvnja u koji su ih ubacile.

Kod obje autorice zanimljiv je određeni odmak koji ženski likovi imaju od svoje djece, tj. odluka autorica da su njihovi emotivni interesi u većoj mjeri orijentirani prema muškim figurama: želji za određenim muškarcem ili zadržavanjem tog muškarca, a mnogo manje prema odgoju

Pitanja nakon čitanja

Ženska sudbina, ženska sloboda, ženska uloga, ženska želja. Sve su ovo sintagme koje kritika koristi opisujući ova dva romana u kojima žene imaju mnoge ambicije i potrebe, ali se većina njih izjalovljuje. I onda nam se nameće treće pitanje: zašto se izjalovljuju? Možda ih je previše?

Mnoge će žene reći da je ipak nemoguće imati sve: i karijeru i obiteljski život i hobije i prijatelje. Ili možda zato što im društvo još uvijek ne dozvoljava da imaju sve, pa im njihove mnogobrojne pokušaje balansiranja rasprši na nekom planu; muž ipak želi ženu koja je podložnija, poslodavac onu koja je dostupnija?

Ili zato što su možda – i ne znam ni sama kako će ovo zvučati dok to ne napišem – same te želje pogrešno ukorijenjene pa mislimo (sada namjerno prelazim u prvo lice množine, iako izbjegavam to lažno „mi“ koje nastoji povezati često nepovezivo) da želimo nešto zato što smatramo da će nas to usrećiti, iako možda realnost tog odabira neće donijeti ni sreću ni ispunjenje?

Možda je upravo to ono što nam ove dvije spisateljice pokušavaju poručiti, kroz šumu prepreka, intrinzičnih i ekstrinzičnih, s kojima se junakinje susreću: da ne moramo htjeti to što mislimo da moramo. Da je potraga za srećom nekad možda udaljena i od osnivanja obitelji i od karijere, a možda i od (ah, zar je to moguće?) muškarca. Da sa svim tim možemo balansirati iz dana u dan, pa i vrlo uspješno, ali da je sreća možda na nekom sasvim drugom mjestu. U autu, na mračnoj cesti, na putu prema nepoznatom.

Pitam se još nešto, na što autorice možda također žele ukazati: treba(mo) li postići sve istovremeno? Da, možda je osnivanje obitelji ili karijere nešto vrlo primamljivo u jednom životnom desetljeću, možda nešto čak i bolno bitno. No u sljedećem desetljeću karijera možda postaje nešto nezanimljivo. Možda je potpuno svrgne s trona neki hobi ili potreba za godinom dana odmora i opuštanja. Jer, kao što možemo primijetiti, junakinje su u nekom razdoblju života izrazito vezane uz djecu ili ideju svoje slobode, no u drugom se prioriteti se mijenjaju, kao i njihove potrebe.

Posljednje pitanje ću također ostaviti otvorenim, jer odgovora na ova pitanja nema, na svakome je da odabere ono što može i želi: što ako je i sama ideja oslobođenja od tradicionalnih uloga i preuzimanja drugih mnogim ženama djelovala privlačno, a u realnosti je samo stvorila nove, neželjene obaveze? Održavati suptilan i teško ostvariv balans, a pri tome često i zadržati tog nekog muškarca koji bi, eto, svakog trena mogao odlepršati pritisnut tko zna čime (a i zašto bi ga se uopće i željelo zadržati?) – što ako je to zapravo varka iz koje se tek treba iskoprcati u potrazi za srećom (koju ovaj put nemojmo zvati nekim tipom narcizma, orijentiranosti samo na sebe i svoje potrebe)? Ovim pitanjem nisam otvorila ništa novo, barem u sociološkom ili psihološkom smislu, jer ogroman broj tekstova i autora problematizira upravo dodatni ženski rad koji im je nametnut prihvaćanjem („dosezanjem“) uloga muškarca.

Ženska sudbina, ženska sloboda, ženska uloga, ženska želja. Sve su ovo sintagme koje kritika koristi opisujući ova dva romana u kojima žene imaju mnoge ambicije i potrebe, ali se većina njih izjalovljuje

Nova emancipacija

Zaključno možemo reći da za odgovore na ova pitanja moramo pričekati nastavak pustolovina u koje je krenula Ingrid iz romana Ne, ne i ne. Tek će ta, nova iskustva, možda donijeti ono osvježenje ili emancipaciju koja je u ovim romanima prisutna tek na njihovim krajevima.

Pa sada i ja malo maštam: taj bi imaginarni roman o Ingrid mogao ispričati priču o ženi oslobođenoj od ideja onoga što bi je „trebalo“ usrećiti, bila to žudnja za partnerom, karijerom, obitelji ili nećim trećim. Ta žena „spušta loptu“ jer tako želi, ona određuje svoj ritam i prepušta se svojim stvarnim zovovima. Pronalazi svoju kreativnu energiju i usmjerava je u ono za što shvaća da će je usrećiti, što god to bilo.

Možda jedno vrijeme samo sjediti i gledati u biljke koje nečujno rastu.

Možda je to nova emancipacija. Novo oslobođenje.

Humor za brzu amneziju

Ingrid, glavna junakinja romana, zaposlena je kao nastavnica u srednjoj školi. Svako ko je u ikakvom kontaktu sa našim školskim sistemom prepoznaće danas intenziviranu bolećivost učenika, agresivnost roditelja, količinu (van)nastavnih obaveza i izostanak suštinskih rezultata. Ali, dok neiskrena „politička korektnost“, posledica brige za očuvanje broja učenika u vreme niskog nataliteta, u naše škole tek prodire, sudeći prema romanu Nine Lykke, u Norveškoj se od nje više ne može živeti. U tome je ključna razlika između „našeg“ i „njihovog“ konteksta: oni su, možda, naša budućnost. Početak romana Ne, ne i ne bavi se upravo Ingridinom nemogućnosti da i dalje funkcioniše u sistemu koji zahteva njenu neprestanu angažovanost, kako neposrednu, tako i emocionalnu. Ali to je samo uvod u ono što nam je ipak zajedničko, jer Ingrid je takođe pritisnuta sistemom porodice, sistemom koji je proizveo odrasle sinove koji i dalje žive kod kuće i koji ne umeju sebi „ni guzicu da obrišu“, kako kaže sama njihova majka, koja im i dalje pere gaće.

Ingrid je, dakle, na ivici snage – tu već vidimo gde vodi naslov romana, a tekst obiluje efektnim (mada unekoliko repetitivnim) mislima poput ove koju Ingrid ima pred spavanje: ona „bi najradije ustala i odmah obavila […] sve to jedenje, čišćenje, rad, najradije bi sav rad obavila jednom zauvijek,” ili pak one da je, kada je naročito teško, samo „važno nekako se odvući do sljedeće aktivnosti, a onda do sljedeće.“ Njoj se, doslovno, više ne živi u svim tim opresivnim sistemima, ona aktivno mašta o smrti kao momentu mira. Ingridinu depresiju (jer šta je to drugo nego depresija) Nina Lykke predočava humoristički, pomalo karikaturalno, pa tako recimo, dok saznajemo o uzrocima njene hronične griže savesti i nemira, čitamo da je „Ingrid bila ta koja je trebala upozoriti djeda da će ga Gestapo uhvatiti jer onda se majka ne bi ubila, a otac se ne bi propio,“ i saznajemo, s blagim preuveličavanjem, da Ingrid, kada vidi prazan kafić, kompulsivno uđe po kafu iako ju je upravo popila, osećajući se odgovornom da kafić napuni mušterijama pa da sve bude „kako bi trebalo biti“. Taj humor, kojim kao da se moli za oproštaj zbog bavljenja teškim temama, čest je danas u evropskoj književnosti, on je tu kako niko ne bi bio stvarno pogođen, kako niko ne bi bio stvarno uznemiren – važno je da se smejemo, to će nam omogućiti da sve odmah zaboravimo, da se ne uplašimo što možda i mi živimo život kao što je Ingridin. Ali, iznenađujuće, ova karikaturalnost ostaće na Ingridin slučaj i ograničena – preostalo dvoje junaka, Ingridin muž Jan i njegova ljubavnica Hanne (ovi tipovi već vam govore kuda vodi zaplet), predstavljeni su krajnje trezveno. I dok će Ingridin kraj (koji neću otkriti) biti ipak „srećan“ (i na granici realistički uverljivog), kraj Jana i Hanne biće vrlo, vrlo nesrećan, toliko nesrećan da bi odsustvo humorističke karikaturalnosti i Ingridinog „srećnog“ kraja učinio knjigu nepodnošljivom za probavljanje, a možda i takvom koja nema dovoljno preduslova da postane bestseler.

Pomenula sam tipove; ono što omogućava Ingridin „srećan kraj“ upravo je činjenica da ona od samog početka izlazi izvan okvira svog tipa, tipa žene u srednjim godinama koja je sve dosad u životu uradila „kako treba“. Njen karakter čine i detalji koji su ipak zajednički manjem broju žena nego dosadnjikav brak i kućni poslovi: kako sam već citirala, Ingridina se majka ubila, a otac umro od alkoholizma. Na početku čitanja, pomalo iznenađuje ovakva postavka. Zašto junakinji koja očigledno treba da bude tip, u ovom romanu u kome ćemo se svi lako prepoznati, dodeliti takve nekarakteristične roditelje? Na kraju shvatamo da upravo ovaj out of the ordinary momenat omogućava da out of the ordinary kraj (Ingridin kraj) i dalje bude koliko-toliko uverljiv, koliko-toliko realističan, moguć. Ingrid na kraju ipak kako-tako „pobeđuje“, i mada je njenu pobedu (nad mužem koji ju je ostavio zbog ljubavnice, kao što ste već pretpostavili, ali pre svega nad sistemom) bilo moguće i drugačije zamisliti, ova jaka pobeda i potpuni rez potrebni su autorki, isto kao i taj humor koji ih prati, kao kontrateža jednoj generalno depresivnoj, onespokojavajućoj priči. To je priča koja suštinski poručuje jednu jedinu stvar: da se život i sistem ne mogu hakovati.

Humor, kojim kao da se moli za oproštaj zbog bavljenja teškim temama, čest je danas u evropskoj književnosti, on je tu kako niko ne bi bio stvarno pogođen, kako niko ne bi bio stvarno uznemiren – važno je da se smejemo, to će nam omogućiti da sve odmah zaboravimo

Vedre korice za ozbiljne teme

Treba takođe napomenuti da, mada su i Ingrid i Jan i Hanne tipovi, oni su istovremeno razrađene, uobličene ličnosti koje, zbog razlika u godinama, polovima i karakterima, čine roman polifoničnim, i s kojima se naizmenično poistovećujemo, osuđujući jedne ili druge više ili manje, zavisno od toga kome smo najsličniji. Sporedni junaci takođe obogaćuju sliku međuljudskih odnosa u ovom romanu, a Janova koleginica Julie najbliža je tome da uspe u hakovanju života, ali nedovoljno razrađena kao ličnost da bismo shvatili sve nijanse njene egzistencije. Svi oni prave greške, a uprkos Ingridinom deus ex machina kraju (ili baš zbog njega), utisak da se život ne može hakovati poražavajuće pretrajava. Ingrid je žena koja je sebi i mužu odredila da moraju imati seks barem jednom nedeljno kako bi održali brak, i žena koja se nikada nije ozbiljno zapitala zašto održava brak u kome se seks ima još samo da bi se brak održao. Ali insistirati na ovom poslednjem naivna je greška koju može da napravi samo žena koja još nije u braku, a takva je upravo Hanne, koja u svojim ranim tridesetim živi sa stalno neopranim sudovima i neizbačenim smećem. Ona stanove menja često kao i momke, jer joj nijedan nije dovoljno dobar. Grozi se braka i toga da se skrasi, ali sve više je pritiska samoća, posledica činjenice da su sve njene drugarice već udate. Na kraju se vezuje za Jana, svog oženjenog šefa, jer joj high daje njegova nedostupnost. Nina Lykke ispisuje bolno realistične scene Hanninog čekanja da se Jan javi, putovanja s majkom koje prolazi u proveravanju telefona i odsutnom small talku dok bi radije vrištala, njenih odluka koje Jan ruši tako što joj se pojavi na vratima, njenog napokon normalnog funkcionisanja za porodičnim ručkom kada popije Sobril, i kada mirno shvati da je „cijeli život jedno veliko ponavljanje“. I na kraju, kada se Jan napokon odluči da ostavi Ingrid, Hanne shvata da je već prekasno, ali, u skladu s tim što je shvatila, podseća samu sebe koliko ima godina, i da joj je već jednom vreme da se skrasi. Ali Jan je, naravno, najpogrešniji od svih izbora, i pritom je već vara, jer high koji je on osećao viđajući Hanne u tajnosti ostao je negde u njenom prljavom samačkom stanu.

Ne može se izbeći „didaktičko“ tumačenje u kome Hanne funkcioniše kao upozorenje za one koji misle da se, kao što sam već rekla, život može hakovati

Mada poslednje poglavlje romana počinje s Janom koji oseća da tone „sve dublje u nekakvo blato“ i razmišljanja o smrti (njegovi unutrašnji procesi odlučivanja između dve žene i dva života, između dva podjednako nemoguća i pogrešna izbora, takođe su uverljivo prikazani), činjenica je da Hanne, trudna u kući s Janovim sinovima koji odbijaju komunikaciju, prolazi gore od Jana, i najgore od sva tri protagonista romana. Ingrid se u jednom trenutku pita „je li bila luda prije ili je luda sada.“ Ali zbog čega autorka ovog romana o ljudima koji su rekli „ne“ onome što se od njih očekuje tako nemilosrdno kažnjava Hanne, a nagrađuje Ingrid? Mogla bih da se upustim u kvazibiografsko tumačenje i da kažem kako se autorka, rođena 1965., očigledno poistovećuje s ostavljenom ženom više nego s mladom ljubavnicom. Ali činjenica je da je Hannina sudbina, mada je i nju moguće zamisliti drugačije, mnogo realističnija od Ingridine. Istovremeno, ne može se izbeći „didaktičko“ tumačenje u kome Hanne funkcioniše kao upozorenje za one koji misle da se, kao što sam već rekla, život može hakovati. Ingrid se sistemu već žrtvovala i sad, poput ljudi u penziji, može da uživa u slobodi, dok je Hanne htela da izbegne žrtvu, samo da bi na kraju, shvativši da je žrtva neophodna, u panici napravila najgori izbor. Možda je malo nepravedno što je autorka nagradila Ingrid sudbinom za koju se većina žena u stvarnosti ne bi odlučila, dok ju je istovremeno uskratila Hanne. A možda se radi o hrabrosti, koju Ingrid nakon godina neupadljivog životarenja uz odobravanje društva sada ima, dok je Hanne, nakon godina samoće na ručkovima s parovima, na kraju iscrpljena gubi. Bilo kako bilo, roman Nine Lykke, upakovan u vedre korice i predstavljen kao zabavni bestseler, iako vas navodi da ga čitate dalje i dalje kako biste saznali šta će biti na kraju, nije vedar, a ni „zabavan“ u pravom smislu te reči – osim ako ne odlučite da poverujete humoru kojim se otvara, i sva ta ozbiljna pitanja koja se odnose i na vaš život shvatite samo kao razonodu.