„U našem najcrnjem nihilizmu tražio sam samo razloge za prevladavanje tog nihilizma. Nikako, uostalom, iz kreposti ili neke rijetke duševne plemenitosti, već iz nagonske vjernosti onoj svjetlosti u kojoj sam rođen i u kojoj su ljudi, tisućama godina, naučili pozdravljati život čak i u patnji.“

Napisao je to Albert Camus u jednom od tekstova iz knjige Ljeto posvećenih sjećanjima na alžirsko djetinjstvo, svjetlost ulica Orana, blistave dane u Tipasi i sreću isplovljavanja brodicom, ali i osjećanju „sunčane tragike“ Sredozemlja i straha od budućnosti generacije koja je preživjela Prvi rat. Svih desetak zapisa iz te knjige prožeti su dualizmom između nihilizma i optimizma, mučne stvarnosti i unutarnjeg osjećanja života, odustajanja i održanja. I u svima njima Camus izabire ovo drugo: svjetlost, solidarnost, humanost: Hölderlinov „bistar dan“ (iz stihova uzetih kao moto knjige). Njegov egzistencijalizam nema ništa s pariškom salonskom dokolicom, a njegovo ljevičarstvo s militarističkim shvaćanjem revolucije i izdajom humanizma. „Alžirska strana“ u njemu je prevladavala (napisao je Sartre), dok je ideja jednakosti uvijek uključivala brigu za druge (bezimene, siromašne, obespravljene) i pobunu protiv svake inkvizicije (i one intelektualne).

Camusovo Ljeto jedna je knjiga kojoj sam se i ove godine vratila, tražeći u njoj – kao i u ponovnom čitanju Kuge, Pobunjenog čovjeka i Pisama njemačkom prijatelju – onu iskru koju sam otkrila otvarajući je po prvi puta i koju sam željela opet nositi u džepu da ne zaboravim, unatoč svemu, „pozdravljati život“. S njome zato i počinjem ovaj izbor najboljega što mi je donijelo čitanje u godini koja promiče.

Ljeto sam, naime, čitala prije proteklog ljeta, u vrijeme proljetnog zamrzavanja i magritovske praznine grada. Iako su svi zapisi u knjizi nastali prije 1940. godine, u njima se i dalje bistri sadašnjost: teme bolesti i pustoši, patnje i samoće, kao i „nagonske vjernosti svjetlosti“ i važnosti pobune u vremenu „suhog života“. Čitala sam tu knjižicu ne znajući da se moje vraćanje Camusu događa u vrijeme obilježavanja 60. godišnjice njegove smrti. Mjesecima kasnije, u prosincu, Camus je iznova tu. Mala, intimna radost u mome oku dok na ispražnjenim ulicama promatram poznato lice na crno-bijelim fotografijama u izlogu Francuskog instituta. Alžirske pješčane plaže i pariški balkoni, trenuci smijeha i druženja, kontemplacije i osamljenosti. Izložba je to priređena povodom spomenute godišnjice i nosi naziv „Samoća i solidarnost“ – ima li točnijih riječi za današnji ispraćaj? 

Na cestama Skänea   

Camusovo Ljeto počela sam tako čitati s proljeća, nešto prije nego sam posegnula za jednim drugim Ljetom, završnom knjigom Enciklopedije godišnjih doba Karla Ovea Knausgårda (prev. Anja Majnarić, OceanMore, 2020.). Ako je suditi po čestim retrospekcijama, ta me knjiga dotakla najviše od sve suvremene književnosti koju sam pročitala u protekloj godini. Godinama sam, naime, bila uvjerena da je prvih desetak stranica Moje borbe, najbolje što je Knausgård ikada napisao, pa sam uzimajući tom za tomom toga romana stalno tražila isti onaj literarni vrtlog koji me povukao na samome ulasku, u piščevoj meditaciji o vremenu i smrti. U Ljetu se otkrila slična književna snaga: vrtloženje osobnog i univerzalnog, beznačajnog i transcendentnog, sporednog i znakovitog u jednoj te istoj magnetičnoj struji. U Ljetu se otkrio i suptilniji Knausgård od onoga narcistički okrenutoga samome sebi, odličan pisac koji se igra zamećući vlastite autobiografske tragove. Najbolji primjer za posljednje su dijelovi knjige u kojima pripovjedač iz „ja“ sasvim meko uskače u „ona“, iz kože sredovječnog muškarca izgubljenog u svakodnevici novog milenija u kožu žene, prvo mlade onda ostarjele, koja na margini „velike“ povijesti 20. stoljeća doživljava svoju privatnu „malu“ dramu. Ta transformacija u Knausgårdovoj izvedbi djeluje savršeno prirodno i odvija se u oba smjera. Za novu kožu njemu ne treba vrijeme, stranice i stranice teksta; on se presvlači u jednom zaokretu, u jednoj jedinoj rečenici.

Kompozicija Ljeta nije savršena, ali je njegov učinak potpun. Knjiga je hibrid između dnevnika i esejističkih minijatura, a pripovjedni glas varira od ispovjednoga do promatračkoga. Čas smo blizu i unutra, toliko da nas takav intimizam (npr. s fiziologijom njegova tijela) zapanjuje. Čas smo daleko i izvana, prepušteni promatranju njegovih književnih autopsija, npr. opisa krajolika koje gleda na svakodnevnim vožnjama cestama Skänea ili doživljaja Munchova ili Kieferova slikarstva. Čas smo bergmanovski statisti u prizorima iz pripovjedačeva obiteljskog života. Čas pak filozofi prirode: biolozi, botaničari ili antički atomisti udubljeni u svijet osa, šišmiša i breza, u mikrokozme i neposredovano postojanje.

U Ljetu je Knausgårdov književni talent u zenitu. Melankolija sunca doseže vrhunac. Čitajući osjećamo jasno da naše vrijeme odsada sagorijeva i da se, kada se ono ugasi, ništa bitno neće dogoditi. Godišnja doba će se smjenjivati, more dizati i smirivati, a kukci užurbano rovariti po prašini.

Poezija krošnje

Knausgård često i vrlo lijepo piše o stablima, monokromiji drveća i tišini šume. O stablima je pisao i Knut Hamsun, najviše podvojen od svih pisaca: čudesan pripovjedač i tvrdoglav zagovornik nacizma, kojega Knausgård posvećeno spominje. O stablima pišu i mnogi drugi, npr. suvremena pjesnikinja Ana Brnardić u svojoj zbirci Vuk i breza (Hena Com, 2020.) koju sam ove godine s užitkom pročitala. No, nitko ne piše o stablima magično, jasno i kontemplativno kao švedski pjesnik Tomas Tranströmer kojeg sam od pjesnika/inja najviše čitala ove godine, u opsežnom hrvatskom izdanju njegovih pjesama i proze objavljenom još 2013., nakon što je dobio Nobela (prev. Sonja Bennet, Fraktura). Tu sam crnu knjigu – na čijem su predlistu i zalistu slike kukaca sa ceduljicama latinskih naziva – kupila na zadnjem, predpandemijskom Interliberu, i otada je držim na dohvatu.

Zapravo, više nego inače, protekle sam godine čitala poeziju, a taj moj, moguće i vaš, obrat u čitateljskim preferencijama ne čini se uopće kao bijeg od stvarnosti, nego prije kao način da se upravo svijet našeg „ovdje i sada“ vidi u drukčije posredovanoj i možda bistrijoj optici. Poezija donosi sabiranje, pažljivu artikulaciju i jezgrovitost, što sve kao da izmiče u onom tipu književnosti koji želi tobože izravno, a zapravo beskonfliktno reprezentirati tu stvarnost. Kada sad naknadno rekonstruiram kakva je bila ta poezija koje me nosila kroz 2020. godinu i što je u njezinu jeziku i pogledu bilo čitateljski dragocjeno, shvaćam da se to nešto, oprezno i bez kritičarskih pretenzija, može uvezati zajedničkim poetičkim, značenjskim ili afektivnim šavovima. To je poezija jasnoće i asketizma, elegantnih slika i pribranosti, sjevernog vjetra i fantazmagoričnih predjela, krošnji i ptica. Poezija u kojoj se subjekt vrti sam oko sebe zadivljen i zatravljen bjelinom šume u kojoj se odjednom našao.

Shakespeareove sestre

Na kraju ovog čitalačkog labirinta skrećem u jedan živ i dinamičan odvojak, među knjige koje su i ove godine potvrdile tezu o tome da je na djelu široka emancipacija književnosti koje pišu žene, tj. da se zadnjih godina ta emancipacija odvija puno većim intenzitetom nego što se, koliko pamtim, to događalo ikada ranije. Naravno, riječ je o književnosti raznolikih izraza i poetika, literarnog ritma i nerva, osjetilnosti i racionalnosti koju se ne može utrpati ni u kakav geto, jer to bi značilo i prešutno pristajanje na zaposjedanje prava onih drugih na svu književnost koja se piše i cirkulira u otvorenom svijetu. Samo u ovoj godini čitala sam tako hrvatske prijevode toliko različitih i kvalitetnih autorica: npr. Clarice Lispector i njezin introspektivni roman-rebus Muke po G.H. (prev. Tanja Tarbuk, Vuković&Runjić, 2020.), Elenu Ferrante i njezinu novu priču o djevojkama, Napulju, bliskosti i okrutnosti Lažljivi život odraslih (prev. Ana Badurina, Profil, 2020.) i Delphine de Vigan i fugu o odrastanju na socijalnom rubu Odanosti (prev. Vlatka Valentić, OceanMore, 2020.). Tu je i Rachel Cusk s Lovorikama (prev. Vlatka Valentić, Vuković&Runjić, 2020.), trećim i završnim dijelom trilogije (uz Oris i Tranzit), čija inovativna strategija zakrivanja pripovjedača i otkrivanja svih ostalih likova te obnova stare metafore o pripovijedanju kao putovanju (u ovom slučaju, od lika do lika) svakako traže ozbiljniji tekst od ovoga.

Nakon Alice Munro, Lucie Berlin, Margaret Atwood, Zadie Smith i drugih koje su obilježile nekoliko proteklih godina, došle su tako nove književne sestre. Neke od njih ne pišu toliko dobro koliko tvrde mediji (Leïla Slimani), štoviše neke su književno skroz ispod prosjeka (Martina Mlinarević Sopta), a neke jako dobre (Cusk). No, ovdje u prvom planu i nije toliko vrhunska kvaliteta, koliko borba za vidljivost autorica i emancipaciju različitih načina na koji su ženska iskustva posredovana u književnom tekstu. Ako ima (kao što vjerujem) istine u Knausgårdovim riječima iz Ljeta da je „umjetnost u osnovi samo pitanje snage“, onda je ženska strana priče nosiva snaga našeg prezenta.

PROČITAJTE SVE PREPORUKE NAŠIH UREDNIKA:

Odabrala Jagna Pogačnik

Odabrao Boris Postnikov

Odabrao Kruno Lokotar

Odabrao Marko Pogačar

Odabrala Katarina Luketić

Ovakvi izbori, ljestvice i svođenja računa koji kao petarde odjekuju posljednjim danima godine koja izmiče, najčešće me duboko uznemiruju. Malošto tu obično odgovara ičemu, a bića smo sastavljena od očekivanja. Ta su očekivanja mahom iznevjerena. Odabrao sam ipak, prilično nasumično, tri čitalačka iskustva koja je na neki način moguće vezati uz 2020., a koja su u vidnom polju mog ličnog teleskopa (trofeja iz kakve rashodovane Grunfove zvjezdarnice), načas zabljesnula nalik na ona varljiva svjetla u međuzvjezdanoj noći.

Olga Tokarczuk: Flights  

Žanrovski teško svodiva i od potrebe za sličnim okvirom strašno daleka knjiga nedavne nobelovke objavljena je u Poljskoj još 2007; desetljeće kasnije pojavio se izvrstan engleski prijevod nagrađen međunarodnim Man Bookerom, dok je hrvatsku verziju polovinom godine koja upravo zalazi objavila Fraktura. U moje ruke došla je na engleskom, početkom iste, dok je godina još bila u fazi gusjenice, koja nikako nije dala naslutiti u kakvog će se neobičnog, dlakavog, za mnoge noćnog leptira pretvoriti. O hrvatskom izdanju tako mogu reći tek da me veseli to što je uspjelo sačuvati izvorni, za knjigu nipošto sporedan naslov, koji upućuje na ortodoksnu sektu koja u konstantnom kretanju traži zaklon i spas od Zla. Čitav bi se taj opsežan, fragmentarni tekst – roman, putni dnevnik, zbirka eseja, fragmenata, opservacija i mikropriča; sve to, ništa od toga i mnogo više – mogao promatrati kao drska, prozračna apoteoza kretanja; jedan od mnogo načina da se uvjerljivo i neobično živo raspiše ono motus vita est, ili za poklonike globalnometaforičkih nizova vezanih uz život i more: navigare necesse est, vivere non est necesse, iako je u potonjem, ako ga uzmemo doslovno, barem za ne-zombije skriven suptilni paradoks. Od viškog ljetovanja i predpandemijski pretrpanih aerodromskih hala, preko holandskih kabineta čuda i renesansnih časova anatomije do neizbježnog Chopinovog srca, pripovjedna magija Olge Tokarczuk višestruko opravdava medalju s likom notornog švedskog dinamitaša.

Čitav bi se taj opsežan, fragmentarni tekst – roman, putni dnevnik, zbirka eseja, fragmenata, opservacija i mikropriča; sve to, ništa od toga i mnogo više – mogao promatrati kao drska, prozračna apoteoza kretanja

Rachel Cusk: Outline, Transit, Kudos

Posljednji svezak trilogije (koju, za slučaj da to išta mijenja na stvari, možemo čitati i kao jedan malo opsežniji, u tri toma razbijen roman) pojavio se na našem jeziku 2020. godine u nakladi Vuković & Runjić. Pročitao sam ih ipak u izvorniku, za vrijeme proljetnog lockdowna i početkom ljeta, a prvo sam (na nekom aerodromu, kao u nepotrebno nategnutoj prispodobi), kupio posljednji, Kudos. Iako su me prsti svrbjeli, prije početka čitanja posudio sam od Tene prva dva sveska. Kad je već autorica odlučila da ih tim redom sastavi, učinilo mi se da je OK uložiti minimalni trud da ih se istim redoslijedom pročita.

Sada, niti šest mjeseci kasnije, sve se to stopilo u jednu knjigu, ono čega se uopće sjećam, ali to ima mnogo više veze s mojom memorijom i načinom pamćenja pročitanog općenito, nego sa samim tekstom. U pitanju je suptilna, pronicljiva, inteligentna i naizgled posve neopterećena, bešavno lančano uvezana pseudo-pikarska proza, u kojoj svakako ima i nešto od onog mitskog mjesta s kojeg se polazi, i mnogo od neuhvatljive mistike usputnog: usputnih ljudi, usputnih stanica i jednako usputnog sebe. Konstanta protagonistice-pripovjedačice, koja na autobiografskim i autofikcijskim mrvicama gradi metastazirano romaneskno tkivo, još jednom predstavlja kretanje: put i promatranje, čija je književna osnova situacijski, svakodnevni analogon formalističkog očuđenja – viđenje naspram okoštalog prepoznavanja. Naratoričina je paralaksa jednako uzbudljiva u minucioznim studijama karaktera slučajnih suputnika, vivisekciji srednjeklasnog velegradskog života ili snobizma književne scene. Upakirane kao relativno neobavezni up-tempo easy read, ove knjige rezultiraju čestim, nepatvorenim čitateljskim Ah! i Oho!

U pitanju je suptilna, pronicljiva, inteligentna i naizgled posve neopterećena, bešavno lančano uvezana pseudo-pikarska proza, u kojoj ima i nešto od mitskog mjesta s kojeg se polazi, i mnogo od neuhvatljive mistike usputnog

Ben Lerner: Topeka School

Treći Lernerov roman pojavio se krajem 2019., a do mene je došao tekuće godine, pa ga, eto, pribrajam 2020-oj. Priča se da su prava za hrvatski prijevod prodana; koliko znam, na našem jeziku se do sada, u beogradskom izdanju, pojavio samo prvi (i meni najdraži) autorov roman, Leaving Atocha Station, naslovljen prema poznatoj (meni veoma dragoj) Ashberyjevoj pjesmi. Ovo je, barem statistički gledano, u čitalačkom smislu za mene bila godina Bena Lernera – na popisu su se našle četiri njegove knjige: spomenuta Topeka (neobičan autobiografski roman smješten na srednji zapad, s naglascima na milje srednjoškolskih debatnih klubova i onaj topeške istraživačke psihijatrijske fondacije), poticajan book-length esej The hatred of poetry, te pjesničke knjige Mean Free Path i The Lichtenberg figures. S obzirom da je Lerner (1979.) započeo i reputaciju izgradio kao pjesnik i moje uobičajene čitalačke afinitete, pomalo me iznenadilo da su me najmanje impresionirale upravo potonje dvije. Leaving Atocha Station je ipak izvrstan (meta)roman rezidencije, neka vrsta sižejno razigranijeg i kompleksnijeg, u Madrid smještenog Valjarevićevog Koma, koji opravdava samo postojanje ovog inače (nerijetko s pravom) osporavanog „žanra“. Topeka School u diskurzivnom je i kompozicijskom smislu mnogo ambiciozniji, iako moguće za nijansu slabiji, bez obzira na to što ulogu glavnog junaka, kao i u ostalim Lernerovim knjigama, sve više preuzima jezik.

Ovo je, barem statistički gledano, u čitalačkom smislu za mene bila godina Bena Lernera

Ne znam koliko sve ovo skupa ima veze s 2020., ali eto, navukao sam koliko sam mogao, sve riskirajući Pitagorinu kletvu i osvetu. Prava, u neku ruku upravo epistemološka dilema godine mogla bi se sažeti u jedno pitanje: je li najbolji haiku o 2020. otpjevao nedavno Scooter, ili prije više od dva desetljeća Petar Grašo?

PROČITAJTE SVE PREPORUKE NAŠIH UREDNIKA:

Odabrala Jagna Pogačnik

Odabrao Boris Postnikov

Odabrao Kruno Lokotar

Odabrao Marko Pogačar

Odabrala Katarina Luketić

Dok pronalazim idealan soundtrack za ispraćaj 2020., a jedino što mi se čini odgovarajućim jedna je od i inače omiljenih pjesama, Rusija Idola, razmišljam kako sam značenje stihova „Nama nova godina ništa nije donela, kao da se zbunila il’ se rugala“ do sada povezivala uz dosta nebitne stvari i kako sam sve, pa i čitanje, shvaćala samo po sebi razumljivim

Dnevnik čudne čitateljske godine

Negdje s ljetom došao je trenutak koji bih mogla nazvati prijelomnim; svi su se oko mene tješili i hvalili kako su vrijeme nesklono socijalnim kontaktima iskoristili na način da čitaju više, samo sam ja čitala manje i to me užasno zabrinulo. U međuvremenu sam prevela sve što se prevesti dalo i trebalo, jer to mi je išlo kao od šale, što ni danas do kraja ne razumijem. Ako sam cijeli život provodila u socijalnom kontaktu s knjigama, što iziskuje i svojevrsnu samovoljnu samoizolaciju, rekla sam sama sebi, izvoli se vratiti normalnom životu koji ti je tu, nadohvat ruke, u knjigama. I krenulo je, preko ljeta i u ranu jesen nadoknadila sam sve zaostatke, postala manijak čitanja veći nego sam ikada bila, štreberski odradila nekoliko žiriranja i osjetila baš pravo zadovoljstvo što nam se u književno-nakladničkom smislu godina doista nije nimalo rugala ni zabunila. Kao da je to ostao jedini čvrsti temelj u tako krhkim vremenima. Dapače, u trenutku kad pišem ovaj tekst, nalazim se u neočekivanoj neprilici – što izdvojiti, što naglasiti? Pa neka ove preporuke ne budu preporuke strogog vrijednosnog odabira, već moj osobni podsjetnik na highlightove jedne čudne čitateljske godine koji bih eto, usput, željela podijeliti s nekim.

Bjeguni u galaksiji koja se pokvarila

Najveći izazov koji sam uspješno odradila i nakon kojeg sam bila sigurna kako sam ponovo u čitateljskoj formi, bili su Bjeguni Olge Tokarczuk u prijevodu Mladena Martića. Čitanje o putovanjima kao obliku kretanja jer je „blagoslovljen onaj koji ide“, kako to piše na jednom mjestu ovog mozaika raznih žanrova, eruditskom katalogu mjesta, vremena, života i smrti, doista mi je ‘vratilo okus’ kako bi to rekli oni koji su preboljeli bolest koju ovom prigodom ne želim nazvati imenom. Neobična i bizarna mjesta, kao i vještina kojom su u ovu čudesnu knjigu upletene tolike poznate i nepoznate priče, maštovitost koja čitatelja vuče da ide naprijed i naprijed, shvaćajući kako je i u životu i u literaturi slobodan samo koji nekuda ide, sjajno su se uklopili u moj život izvan čitanja.

Nisam uopće sumnjala kako će me „ispaliti iz topa“ i jedan od meni iznimno dragih pisaca, Etgar Keret. Kvar na rubu galaksije u prijevodu Laile Šprajc, zbirka je kratkih priča kakvoj sam se nadala, ali me ipak uspjela i iznenaditi. Jest, galaksija nam je kvarna, ali Keret je tako začudan i nekovencionalan kad svakodnevne situacije (i književne žanrove) treba ‘pomaknuti’ i dovesti do apsurda, pomiješati ih i ponuditi im intertekstualne prolaze i izlaze, da uz sve tragične momente o kojima piše, nemate druge nego se nasmijati i sami prepustiti ludističkim postupcima, neobičnom puzzlu koji nije tu radi igre same, već svijesti kako stvarnost ne možemo promijeniti, ali je možemo presložiti da postane podnošljivija.

Trojica domaćina

Domaća prozna scena, glavna književna dionica kojom se profesionalno bavim, ove me godine više puta iznenadila, mnogo manje uvrijedila. Nije to baš uobičajena situacija, no sjajno je što je bar jedno iznenađenje ove godine bilo baš, ono, pozitivno i to nije bio problem. Kako je rečeno, bez ikakve nakane za top-ljestvičarenjem kakvo nam obično nudi kraj godine, izdvojit ću knjige koje možda nisu ni najbolje, niti će biti najnagrađivanije, ali mi ih je bilo drago pročitati. Jedna je od njih svakako Mladenka Kostonoga Želimira Periša, no zašto je tome tako možete pročitati u kritici koju sam napisala za ovaj portal. Iskreno sam čitateljski ‘guštala’ čitajući romansiranu biografiju Vošicki Marka Gregura, portret koprivničkog knjižara, tiskara i nakladnika Vinka Vošickog, češkog doseljenika koji je djelovao u prvoj polovici 20. stoljeća. Roman o čovjeku koji nikada nije prestao vjerovati kako treba raditi dobre knjige kako bi svijet postao barem malo bolje mjesto, srednjoeuropskog je štiha, iznimne jezične kompetencije i predstavlja pravu malu kulturnu povijest međuratnog razdoblja, ali je prije svega roman lika koji je idealist i intelektualac u vremenima koja takvima nisu sklona.

Vošicki Marka Gregura srednjoeuropskog je štiha, iznimne jezične kompetencije i predstavlja pravu malu kulturnu povijest međuratnog razdoblja, ali je prije svega roman lika koji je idealist i intelektualac u vremenima koja takvima nisu sklona

Pred kraj godine, baš u vrijeme kad mi se stanje s čitanje potpuno vratilo na staro stanje stvari, pojavio se roman Zorana Ferića Putujuće kazalište, pisca kojeg vrlo analitički pratim od njegove prve knjige, moglo bi se reći da zajedno sazrijevamo i starimo u spisateljskom i kritičarskom smislu. Pisan u jednom od omiljenih mi žanrova, obiteljske sage kojoj su itekako poljuljani mainstream temelji, roman je to koji pokazuje kako je s jedne strane život doista veći od literature, a literatura najveća kad mu pokušava dati formu i s(pri)hvatiti ga. Obiteljska priča Zorana Ferića koja se bazira na pričama njegovih pradjedova, baka i djedova, majke i oca, dakako i njega samoga, sama po sebi pršti od ‘literature’ i sve te transgeneracijske sudbine i traume s kojima se pisac suočava dojmljive su onoliko koliko to može biti roman u kojem dokumentarno i fikcionalno beskompromisno raslojavaju jedno drugo. Ferićev je roman, doista, iskaz jednog pisca u najzrelijoj fazi stvaranja, koji jednostavno može sve – biti ozbiljan kad treba i lud i beskompromisan kad želi, ujedno i katalog njegove poetike, opsesivnih tema i tumač svega što smo od njega već čitali.

Ferićev je roman iskaz jednog pisca u najzrelijoj fazi stvaranja, koji jednostavno može sve – biti ozbiljan kad treba i lud i beskompromisan kad želi, ujedno i katalog njegove poetike, opsesivnih tema i tumač svega što smo od njega već čitali

Zaključak s appendixom

Pri kraju ovog intimnog zapisa o ovogodišnjem čitanju, bit ću još malo intimnija, pa reći da kao jedan od vrhunaca ovogodišnje produkcije svakako želim naglasiti knjigu koju još nisam pročitala, ali znam da je sjajna. No, bez brige, nisam je pročitala u hrvatskom prijevodu Anite Peti Stantić, ali jesam u originalu, kao In ljubav tudi, na slovenskom jeziku. Pa i ljubav Drage Jančara, velikog europskog pisca iz susjedstva, roman je širokog zamaha, višeslojne priče, sveznajućeg pripovjedača koji suvereno šeta raznim vremenima i prostorima, kako to kod ovoga pisca inače biva, ali prije svega roman o tome kako očuvati čovječnost i ljubav, u vremenima kojima vladaju mržnja, ratovi i zlo. Jančar je majstor kada se bavi unutarnjim previranjima pojedinaca u doba neizvjesne budućnosti i majstor elegantnog pripovijedanja čije knjige treba čitati uvijek, posebno u vremenima kakva trenutno živimo.  

Najintimniji trenutak ovogodišnjeg čitanja, priznat ću i to u ovom rezimiranju u svim aspektima čudne godine, na kraju se dogodio s jednom debitantskom, pjesničkom zbirkom. Autorica je Selma Sarajlić Kanazir i spletom okolnosti znam koliko je dugo trebalo da njezina zbirka konačno pronađe put do nakladnika, u međuvremenu promijenivši čak i naslov od Bara od mora do Da je ljeto trajalo duže. Pa ako smo prvi završetak ovog teksta zaokružili Jančarom i očuvanjem ljubavi, neka onda ovaj appendix zaključku bude u znaku konkretne, zanosne i napete ljubavi koja se skriva u njezinim pjesmama.

Najintimniji trenutak ovogodišnjeg čitanja dogodio se s debitantskom, pjesničkom zbirkom Selme Sarajlić Kanazir

Da je doista ljeto trajalo duže, ipak ne bi valjalo. Popis knjiga koje želim podijeliti s drugima vjerojatno bi bio još duži, no skupa s ljetom duže bi trajala i godina iz koje se nekako konačno probijamo dalje. Za mene je to godina u kojoj se, nakon jedne ozbiljne krize čitanja, život odvijao uglavnom u knjigama, često jako dobrim knjigama. Pa iako sam to nekad smatrala najboljim od mogućih svjetova, ipak bih lijepo molila da se to više ne ponovi.  

PROČITAJTE SVE PREPORUKE NAŠIH UREDNIKA:

Odabrala Jagna Pogačnik

Odabrao Boris Postnikov

Odabrao Kruno Lokotar

Odabrao Marko Pogačar

Odabrala Katarina Luketić

Eh, dvijedvadeseta, godina sa specifičnim smislom za humor. Pamti li netko još uvijek da smo u nju ušli pod sloganom “Normalno”? Bilo je to davno, davno, prije socijalne distance i covida, propusnica i stožera, antimaskera i antivaksera: škrte agencijske vijesti o čudnom virusu čudnog imena što se pojavio tamo negdje na Dalekom istoku nisu ni dopirale do medija. Urednici bi ih letimično pregledali pa bacili u smeće. Imali su uostalom važnijeg posla: vodila se, pobogu, predizborna kampanja.

Marketinški tim koji je izazivaču Zoranu Milanoviću tu kampanju skrojio obavio je – strogo zanatski gledano – štreberski korektan posao. U trenutku kada s druge strane barikada nadire radikalna desnica, a aktualna joj se predsjednica veseli, u pitanju više nije samo vlast, nego hegemonija nad kompletnim političkim poljem: na kocki je sama definicija centra. Stoga “Normalno”: serija poruka koje promoviraju najšire lijevoliberalne vrijednosti ljudskih prava (“Normalno, žena ima pravo na izbor”), ekologije (“Normalno, zelena a ne siva ekonomija”), mirotvorstva (“Normalno, ratovi su gotovi”)… Strategija je uspjela, glasači su mobilizirani, Milanović je izabran i svi koji stoje lijevo od centra mogli su odahnuti. A onda se dogodio, hm, ostatak godine.

Krenuli smo dakle pod sloganom “Normalno”, a završili objašnjavajući ljudima da im Bill Gates ne želi ugraditi mikročipove pomoću cjepiva. Negdje po putu kao da smo izgubili i predsjednika: dojučerašnji borac za ljudska prava sada se svađa s ljudskopravaškim udrugama, dojučerašnja uzdanica liberala napada liberalne uzdanice, dojučerašnji mirotvorac objašnjava zašto bi država usred korona-krize trebala spržiti milijardu-dvije dolara na vojne avione… Od onog slogana ostalo je malo toga i ne bismo ga se vjerojatno danas ni sjetili, da ne podsjeća na neka davna, davna vremena, kada smo toliko drukčije zamišljali normalno. I globalno i lokalno.

Krenuli smo dakle pod sloganom “Normalno”, a završili objašnjavajući ljudima da im Bill Gates ne želi ugraditi mikročipove pomoću cjepiva

Besplatna večera

Jedna od najpoznatijih ovogodišnjih reklama nikada nije snimljena. Ali kada je influenserica Doris Stanković preko Tik-toka šejmala neki restoran kojem je ponudila Instagram-promociju po cijeni besplatne večere, a oni je zauzvrat izvrijeđali, nerealizirana mala kampanja postala je velika medijska vijest. Jesu li ovi iz restorana bili u pravu? Jesu li svi ti influenseri ionako “neradnička bagra”, kao što misli režiser Dalibor Matanić? Ili je Matanić uhljeb kojem financiramo filmove dok on napada slobodno tržište, kao što tvrde komentatori s komercijalnih portala? Bilo je svađe i vrijeđanja, bilo je buke i vike, pa je – u skladu s tim – bilo i klikova. A čitava se rasprava na temu internetskog oglašavanja ionako vodila zato da bi portali tim klikovima privukli oglašivače.

Nešto sam o tome napisao i sam u tjedniku Novosti, tek što je priča zamrla, iščeprkavši usput informaciju da je osječka tik-tokerica ne tako davno javno zastupala zabranu abortusa i jasne transfobne stavove. Samo što to – eto – nikome nije bilo zanimljivo kao prijelomno pitanje besplatne večere. Oho, evo twista: portali brzo prenose i ovu vijest, Matanić – koji se u međuvremenu ispričao influenserici – sada javno povlači ispriku, a Željka Markić je poziva u svoj podcast, o čemu portali, jasno, također izvještavaju… Naizgled iscrpljena rasprava živnula je tako opet na dan ili dva. Prikupljeno je još ponešto klikova. Ništa, ništa, nema na čemu: meni je iz čitave blentave afere ionako ostala jedna zgodna pouka.

Do onog senzacionalnog otkrića došao sam naime – otkrit ću vam tajnu – tako što sam u Google ukucao “Doris Stanković” i onda odvojio dovoljno vremena da proskrolam kroz prvih nekoliko stranica. Sve u svemu, ako dobro pamtim, pet do deset minuta surfanja. E sad, ako se usred smiješnog medijskog skandala koji evidentno privlači klikove baš nitko na komercijalnim portalima – svim tim indexima, dnevnohaerima, jutarnjima, večernjima – danima nije sjetio napraviti isto, onda to valjda znači da im teme od kojih žive ni samima nisu nimalo zanimljive.

 Nešto čega se sjetim svaki put kada ih posjetim.

Bilo je svađe i vrijeđanja, bilo je buke i vike, pa je – u skladu s tim – bilo i klikova. A čitava se rasprava na temu internetskog oglašavanja ionako vodila zato da bi portali tim klikovima privukli oglašivače

Classic Paško

O ovome je već sve rečeno. Spot za Adidasove patike “Jugoplastika” u kojem Paško Tomić, epizodist davnih splitskih uspjeha, za doručak tamani ćevape s ajvarom, pa onda onako neobrijan navlači trenerku preko potkošulje i šutira na koš, ponavljajući “Nema problema” sve dok konačno ne promaši i pošalje sve skupa u beep materinu, izgleda kao da je netko pokušao karikirati karikaturu svakog pojedinačnog zapadnjačkog stereotipa o Balkanu. A opet nekako nije smiješno: valjda zato što karikatura prikazuje nas. Pa je domaćim komentatorima preostalo tek da rezignirano podcrtavaju koliko se ona prava, šampionska Jugoplastika razlikovala od lika razbarušenog, zapuštenog, lako-ćemo Paške: bila je to perfektno ustrojena sportska organizacija u kojoj se talent brusio disciplinom i radom, podignuta na temeljima moćne gradske industrije. Kada je industrija nestala, urušio se grad, a skupa njim i šampionska košarka: ostala je prazna površina po kojoj sada, evo, bjelosvjetski copywriteri neobavezno šaraju orijentalističke balkanske karikature. I sve je to točno, i nema se što dodati. Pa možemo probati s operacijom oduzimanja.

Reklame je, naime, nekad zabavno čitati iz suprotnog smjera, ne polazeći od slike koju gledamo, nego od zadatka pred kojim se marketinški tim našao. Ne od reklame – drugim riječima – nego od onoga što reklama reklamira. A proizvod koji se ovdje prodaje dva su modela Adidasovih tenisica Forum, visoke i niske, originalno plasirane 1984. godine, kada su od sportske obuće brzo postale fantastično popularan detalj street stylea. U ovoj novoj, relaunchanoj verziji, proizvedene su za sada u ograničenoj seriji. Jednadžba pred kojom su se marketinški stratezi našli sadržavala je dakle, za početak, jedan globalni brend i njegova dva modela košarkaških tenisica. U globalnoj perspektivi, košarka se tako podijelila na dva dijela, američki i evropski: zato kampanja zapravo ima dvije zrcalne strane, pa Paško predstavlja čitavu Evropu (“Paško iz a classic Euro guy“, kaže voiceover u spotu) dok nosi visoke tenisice, a košarkaš Paul Howard sjedi u tipičnom američkom dineru i reklamira niske. Samo, kako bi došli do nesretnog Paške – da Howarda sada ostavimo po strani – marketingaši su prethodno morali u jednadžbu uvesti ostale elemente. Prvo “ulični stil”, koji nosi pečat autentičnosti: tu se Evropa suzila na “autentičniji” Balkan, tu smo dobili i evropsko-američku “street food” kombinaciju “Ćevape & Fries” (kako se kompletna kampanja zove) i tako je Paško na kraju, u završnoj izvedbi, završio s brdom ćevapa i pommes fritesa na tanjuru. Ali prethodno je trebalo “pokriti” još i element košarkaških osamdesetih: trostruki šampion Evrope s Balkana tu je najlogičniji predstavnik “evropske autentičnosti” kakva proizvodu treba. Činjenica da se pri trećem osvajanju titule više nije zvao Jugoplastika, nego Pop 84, ekipu iz marketinške agencije mora da je oduševila: upravo su ’84. izvorno lansirane Forum tenisice, pa zato u spotu vidimo različite dresove s oba imena splitskog kluba. I napokon, relaunch osamdesetih znači da ih nekako ipak treba osuvremeniti: zato Paško u reklami nije “old school“, nego “classic“.

Tako nekako, u kratkim crtama, izgleda “unatrag” pročitana reklama koja nas je nedavno toliko nanervirala. Možda rješavanje zadane jednadžbe nije išlo baš ovim redoslijedom, možda je poneki korak izgledao malo drukčije, ali to nije presudno: bitno je da se na kraju točkice spoje. Ako je neka utjeha, dakle, svi oni jeftini stereotipi zapravo proizlaze iz prilično komplicirane i logične operacije, a svaki element reklame – od ćevapa s pommes fritesom preko dresa Pop 84 koji viri iz ormarića svlačionice sve do generalne “balkanizacije” Jugoplastike – ima svoje opravdanje. Ako nam to nije utjeha, koga briga: ograničena, ekskluzivna serija Adidasovih tenisica ionako nije namijenjena nama. Možemo zato gnjaviti pričama o tome kako je Jugoplastika bila ozbiljan sportski kolektiv, kako je Split bio industrijski grad i kako su se u njemu masovno proizvodile patike za kompaniju Adidas, istu onu koja ih sad, eto, jeftino brendira imenom jedne nestale tvornice… I tako krug. Što bismo drugo uostalom radili, nego o tome pričali. Kad nismo classic, nego old school. 

PROČITAJTE SVE PREPORUKE NAŠIH UREDNIKA:

Odabrala Jagna Pogačnik

Odabrao Boris Postnikov

Odabrao Kruno Lokotar

Odabrao Marko Pogačar

Odabrala Katarina Luketić

Naime, epidemiološke mjere zahtijevaju fizičku distancu. Time se sve performativno uz koje u pravilu ide i publika posebno našlo na udaru: promocije, tribine, kazalište, koncerti. Onemogućeno kretanje je pak spriječilo i minimalne susrete, pa su se, naizgled niotkuda, pojavili novi alati koji su svakom idiotu, uključujući i potpisnika, omogućili da kontaktira druge individualno ili grupno, i po potrebi snima svoje kontakte. Sastančenje ili samo brbljanje iz fotelje ili u hodu, preko smartphonea je postalo najnormalnija stvar. Zoom aplikacija usput, po elementarnim načelima režije snima govornika u krupnom planu. Navodno je aplikacija, kada su najavljena tri cjepiva, doživjela sunovrat prethodno nebeski uzletjelih dionica, ali tu informaciju valja primiti sa zadrškom, jer znamo koliko nam znače navike i komfor, koliko nam na živce ide instaliranje bilo čega novoga ili savladavanje novog manuala. Zoom je tu da do daljega i ostane.

Sve ono što smo prije radili uživo samo se povremeno snimalo. Sada se sve snimalo i streamalo, jer je broj posjetitelja, i kada bi se nešto održavalo, bio strogo limitiran. Ukratko, pandemija je stvorila manje-više amatersku, ali moćnu dokumentaciju

Bujanje arhive

No, nije ovo priča o Zoomu nego o jednom nusproizvodu pandemije, a to je dokumentiranje i bujanje arhive. Sve ono što smo prije radili uživo samo se povremeno snimalo. Sada se sve snimalo i streamalo, jer je broj posjetitelja, i kada bi se nešto održavalo, bio strogo limitiran. Ukratko, pandemija je stvorila manje-više amatersku, ali moćnu dokumentaciju. Recimo, samo za potrebe programa „Knjiga svima i svuda“ u šest dana je snimljeno 37 emisija različitih formata, od toga čak 19 u rezoluciji za HTV. Sve su dostupne na youtube kanalu Zajednice nakladnika i knjižara. Isto vrijedi i za većinu festivala, premda bismo svi da tako nije bilo, da smo se mogli družiti i ružiti. Da ne spominjemo sate i sate intervjua, odjednom uskrslu neviđenu ponudu umjetničkog blaga koje smo postali svjesni, a lockdown nam je dao i malo više vremena da ga konzumiramo.

Ovo je dugoročna korist i razvijanje neke nove svijesti o tehnologiji koja će, sasvim sigurno, ostati prisutna. Naravno, spontano će se iz ovakve situacije razviti i novi umjetnički formati. 

Knjiga svima i svuda

Pitanje je: je li se moglo i drugačije? Mediteranski festival knjige u Splitu koji se održao početkom rujna 2020. pokazao je da se tada i tamo moglo, a Split je tada bio žarište koronavirusa, premda skromno u usporedbi s današnjim brojkama zaraženih. Agilna Zajednica nakladnika i knjižara pri Hrvatskoj gospodarskoj komori je uz konzultacije s lokalnim epidemiolozima uvela opake epidemiološke mjere i održala najveći sajam knjiga u Europi nakon lockdowna. I izvela sav festivalski program, od kojega je dio, onaj sa strancima, bio održan online. Ali velika većina programa se održala uživo i pristojno distancirano.

Dakle, može se. Ljudi su sretno bazali po Gripama, kupovali knjige, družili se na pristojnoj distanci i sve vrijeme nosili maske, baš kao i izvođači na sceni. Možda to nije bilo fotogenično, nekima ni lako – premda, neš’ ti muke – ali na kraju je lokalni stožer izdao potvrdu da se tijekom MFK-a nije dogodila lokalna transmisija virusa. I još je jedan dragocjen podatak tada dobiven. Po prvi put je, jer se na naše sajmove ulaz nikada ne plaća – pa su brojevi posjetitelja uvijek predmet procjene i manipulacije – došlo do točnog broja dragocjenog za statistiku i planiranje. Sada se konačno moglo doznati koliko prosječan posjetitelj, recimo potroši, kolika su ulaganja na prodanu knjigu, ma carstvo podataka…

Osokoljena time ZNK je uz još rigoroznije mjere priredila i Interliber, ali on je ipak otkazan. Tko zna bi li bio održan da navodno netko nije prijavio Stožeru da se na Interliberu očekuje 200.000 ljudi! S tim podatkom Stožer nije imao što za misliti. Ne bi to svakako bio onaj stari Interliber, nego interlibersko dopodne u utorak ili srijedu.

Vodstvo Zajednice nakladnika se spremalo i za tu mogućnost pa je pokrenuo krovnu platformu „Knjiga svima i svuda“ koja je na jednom siteu objedinila web-shopove izdavača i knjižara koji su tijekom tog interliberskog tjedna ponudili veće popuste. Uz taj prodajni dio, izveden je i spomenuti program, a dosta je uloženo i u marketing. I, dogodilo se čudo, serveri su se rušili od narudžbi knjiga, nakladnici ipak živnuli, novac je procirkulirao izdavačko-knjižarskim sustavom, nisu zaradili ni približno koliko na Interliberu, ali nisu imali ni investicija ni silnog posla i logistike oko uspostavljanja štanda, dovlačenja knjiga na Velesajam, prodaje, gužve, nervoze… Povrh svega, platforma „Knjiga svima i svuda“ je tu, upotrebljiva za još koju priliku, a Interliber se tako proširio na cijelu zemlju.

Dogodilo se čudo, serveri su se rušili od narudžbi knjiga, nakladnici ipak živnuli, novac je procirkulirao izdavačko-knjižarskim sustavom… Povrh svega, platforma „Knjiga svima i svuda“ je tu, upotrebljiva za još koju priliku

Drakula – naš suvremenik

Za pandemije su uvijek neki krivi, a jedna od omiljenih krivaca je drugi, Židov, čudovište, vampir. Nosferatu, reklo bi se, što se prevodi s kugonosac. Sjetit ćemo se da je tako bilo i u Murnauovoj ekranizaciji (1922.) i u Herzogovoj posveti (1979.), da je od agara koji Stokerov roman nudi ovoj dvojici za oko zapeo baš taj epidemijski (i ne samo on) sloj djela.

Čudesni su putovi Stokerova Drakule. Na prvi hrvatski prijevod je čekao 120 godina, do 1999. godine kada ga je naklada Stanek objavila, e da bi ga baš lani reizdala. U međuvremenu je i Šareni dućan, 2010. godine objavio jedno izdanje, sve u istom prijevodu Damira Žugeca.

Ove godine su se pojavila čak dva ozbiljna stripa narasla na Stokerovom Drakuli. Fibra je objavila Drakulu Georgea Bessa koji se dosta skrupulozno pokušava držati romana, a novi izdavač, Udruga Crtani romani šou Slavena Goričkog je objavila Draculu po scenariju Royja Thomasa, u izvedbi nekoliko autora, koja se oslanja o Coppolin film, dakle o romantičnije i seksualnije, interpretativno čitanje knjige. Doplovio Drakula s koronom, ukratko. A ima tu i nekih zgodnih podudarnosti koje zahtijevaju duži tekst, pa ih sada samo skiciram i nabacujem.

Stigao nam je Drakula u nizu izdanja s – epidemijom

Drakula, kao i korona, dolaze, iz stokerovsko europocentrične, čak englocentrične perspektive gledano s ruba svijeta, koji je nekada bio u Transilvaniji, koja je u međuvremenu postala dio Europske unije, a sada iz Kine, Wuhana.

Kao prijenosnik virusa na čovjeka šišmiš je važan sastojak u oba slučaja. Mimo svega se malo zna o virusu, kao i o vampiru. Virusu su manifestacije različite, pa je baš kao biće iz horora, neuhvatljivo u svojoj fluidnosti, trajno nepoznato, dok je vampir takav u svom promjenjivom obliku: može biti i šišmiš, i pas, i sova, i vuk, i maglica, i Bela Lugosi, i latinski ljubavnik generalno.

Nadalje, zaraženi odjednom gubi osjet njuha i okusa, s tim što u slučaju epidemije vampirizma to vrijedi s jednim izuzetkom, onoga krvi. U nekim interpretacijama koronavirus je čak prvenstveno bolest ugrušaka, odatle uslijed embolija kolapsi pluća i rizik za srčane bolesnike, dakle, krvna bolest. Laici su, sjetit ćete se, čak preporučivali češnjak kao zaštitu od korone, i tu podudarnosti ne prestaju, no o tome neki drugi put, na drugom mjestu. Nama je sada samo konstatirati da nam je stigao Drakula u nizu izdanja s – epidemijom.

PROČITAJTE SVE PREPORUKE NAŠIH UREDNIKA:

Odabrala Jagna Pogačnik

Odabrao Boris Postnikov

Odabrao Kruno Lokotar

Odabrao Marko Pogačar

Odabrala Katarina Luketić