Hrvatsko društvo pisaca objavljuje poziv na natječaj za Nagradu Joža Horvat. Nagrada se ove godine dodjeljuje za najbolju objavljenu putopisnu knjigu u posljednje dvije godine; pritom prvo izdanje mora biti izdano u razdoblju od 1.9.2024. godine do 31.3.2026. godine. Ove godine je izborno razdoblje skraćeno, kako bi od sada svake godine natječaj bio raspisivan u proljeće.

Književna nagrada je regionalna, a prijaviti se mogu autorice i autori koji pišu na jezicima s kojih nije potreban prijevod.

Natječaj traje od 1.4.-30.4.2026. U tom razdoblju  knjige (4 primjerka) šalju se na adresu Hrvatskog društva pisaca (Basaričekova 24, 10 000 Zagreb), uz napomenu “Za Nagradu Joža Horvat” naznačenu na pošiljci. U slučaju dostave na adresu, knjige valja dostaviti radnim danom od 9 do 13 sati, do naznačenog roka.

Nagrada Joža Horvat sastoji se od novčanog iznosa i brončane plakete u izvedbi akademskog kipara Zorana Jurića.

Nagrada će biti dodijeljena u srpnju ove godine, a točan datum dodjele bit će naknadno utvrđen.

Hrvatsko društvo pisaca ustanovilo je 2024. godine Nagradu Joža Horvat za najbolje putopisno književno djelo bez obzira na rod ili vrstu. Književna nagrada dodjeljuje se izmjenično; jedne godine za najbolju objavljenu putopisnu knjigu u posljednje dvije godine, a sljedeću godinu za najbolji neobjavljeni rukopis putopisa, također u posljednje dvije godine. 

Nagrade se dodjeljuju u sljedećim kategorijama:

Nagrada za životno djelo Otokar Keršovani

Nagrada Novinar godine/ Novinarka godine

Nagrada Marija Jurić-Zagorka:

• za pisano novinarstvo
• za radijsko novinarstvo
• za televizijsko novinarstvo
• za internetsko novinarstvo

Nagrada Jasna Babić za istraživačko novinarstvo

Nagrada za snimateljski rad Žarko Kaić

Nagrada za novinsku fotografiju Nikša Antonini

Nagrada Velebitska degenijaza najbolji novinarski rad s područja zaštite prirode i okoliša.

Autore za nagradu HND-a mogu predlagati svi pojedinci, svi ogranci, zborovi, županijska vijeća, uredništva, članovi HND-a te ocjenjivačke skupine, Izvršni odbor HND-a i sami autori.

Prijave se mogu slati putem online-obrasca na ovoj poveznici.

Prijave se mogu slati i elektroničkom poštom na hnd@hnd.hr ili pisanim putem na adresu Hrvatskog novinarskog društva (Perkovčeva 2, 10 000 Zagreb) s napomenom “Za godišnje novinarske nagrade”. Prijava može sadržavati maksimalno pet (5) radova po kandidatu/kinji.

Televizijske ili radijske snimke preporučljivo je slati u manjem formatu te ih je poželjno postaviti na neki od prikladnih servisa i omogućiti pristup putem poveznice.

Rok za prijavu je 31. siječnja 2026. godine. 

Iznimno od ove odredbe pravovaljanim i pravodobno dostavljenim kandidaturama smatrat će se i radovi koje članovi/ce upute poštom ako ih je HND primio u roku od tri (3) dana od dana isteka roka iz prethodnog stavka. Kandidature koje HND primi izvan navedenih rokova, bez obzira na način dostave, neće se uzeti u obzir.

Novčani dio nagrade, na koji pravo imaju redovni članovi HND-a, odlukom Središnjeg odbora HND-a od 13. studenog 2024. privremeno se – dok traje obnova Novinarskog doma – neće dodjeljivati.

Nagrade se dodjeljuju prema Pravilniku o nagradama Hrvatskoga novinarskog društva, Pravilniku o dodjeli nagrade Novinar/ Novinarka godine i Pravilniku o Nagradi Otokar Keršovani.

Na Dan ljudskih prava, 10. 12. 2025. godine, raspisan je sedmi natječaj za kratku priču Biber. Kratke priče mogu slati autorice i autori koji pišu na albanskom, makedonskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom ili srpskom jeziku.

Teme sedmog natječaja su proširene, pa autorice i autori mogu birati na koju će odgovoriti.

Nemojte odustati od tradicionalnih tema natječaja Biber: uz priče koje tematiziraju pomirenje u kontekstu zaostavštine ratova i nasilja u zemljama bivše Jugoslavije, u obzir dolaze i priče koje mogu doprinijeti boljem razumijevanju među ljudima, smanjenju mržnje i razgradnji predrasuda, antiratne priče, priče koje se bave suočavanjem s prošlošću, razgradnjom slika o neprijateljima, suosjećanjem s drugima, hrabre priče koje se usuđuju hodati u „neprijateljskim“ cipelama, priče koje pomiču granice i otvaraju putove za izgradnju izvjesnije, sigurnije i slobodnije budućnosti za sve.

Sedmi natječaj posvećen je studenticama i studentima u Srbiji koji su u posljednjih godinu dana održali nebrojene lekcije o nenasilnoj borbi, solidarnosti, zajedništvu, podršci, ljubavi, volji, hrabrosti, empatiji, pomirenju, poštovanju i drugim važnim društvenim vrijednostima. Duboko se cijeni sve što su studenti napravili i pokrenuli, pa ovaj natječaj otvara prostor i za priče o njima i o njihovoj borbi za pravdu, slobodu i ravnopravnost.

Natječaj je otvoren do 24. 5. 2026. godine.

Izbor pristiglih priča napravit će žiri u sastavu: Danijela Repman, Lejla Kalamujić i Željko Belinić. Najmanje dvadeset odabranih radova bit će objavljeno u višejezičnoj zbirci.

Autori/ice triju najboljih priča bit će nagrađeni novčanim nagradama (u bruto iznosu):

nagrada 1 100 eura

nagrada 850 eura

nagrada 600 eura

Odluka žirija bit će objavljena sredinom studenoga 2026. godine.

Natječaj organizira tim Biber Centra za nenasilnu akciju Sarajevo–Beograd.

Radove je moguće slati, a čitanju se raduje tim Biber.

Pravila i uvjeti natječaja možete naći na stranicama Bibera.

„Tomašević-Bešker“ je novinarski program osnovan u čast Silvija Tomaševića i Inoslava Beškera, dopisnika hrvatskih medija iz Italije, a Tatjana Peruško nagradu je dobila u kategoriji najboljeg članka za serijal tekstova Suvremena talijanska proza, objavljen na portalu Kritika HDP.

Svečana dodjela nagrade održana je u Novinarskom domu u Zagrebu, a nagrada je uspostavljena od strane Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu u suradnji s Veleposlanstvom Italije.

Čestitamo Tatjani Peruško na ovom važnom priznanju!

Nagrađeni serijal možete pročitati na sljedećim poveznicama:

Dokumentima protiv fikcije

Novo vrijeme: „nulte godine“

Novo vrijeme: „nulte godine“ (nastavak)

O diktatorima, migrantima, radu… i književnosti kakva je nekoć bila

Žiri Nagrade Janko Polić Kamov, u sastavu: Nadežda Čačinovič, Irena Matijašević i Edo Popović
odabrao je pet finalista Nagrade Kamov koja se dodjeljuje za najbolje književno djelo napisano na hrvatskom jeziku.

U finale su ušli (abecednim redom):

Antolić Sandra, Hrvatska mati, Vuković&Runjić, 2024.

Međurečan, Robert, Tako neka bude, Sandorf, 2025

Pavličić, Pavao, Ti si ja, Lađa od vode, 2025.

Rudan, Evelina, Polja, slama, žudnja, Fraktura,2025.

Šur Puhlovski, Marina, Adam, VBZ, 2025.

Nagrada će biti dodijeljena u ponedjeljak 17. studenog 2025. u 13 sati u Rijeci, u antikvarijatu Ex Libris, Riva boduli 3b., Nagradu Janko Polić Kamov ustanovilo je Hrvatsko društvo pisaca 2014. godine, a kriterij odabira prvenstveno je književna izvrsnost. Nagrada istovremeno promiče inovativnost, bilo u stilsko-jezičnom ili u tematskom smislu.

Za ovu kategoriju rukopisi se predaju anonimno, a niti cijeli rukopis niti njegovi dijelovi ne smiju biti prethodno objavljeni, niti tijekom trajanja javnog natječaja. U kategoriji književnih djela napisanih na čakavskom narječju mogu se prijaviti knjige koje su objavljene tijekom 2023. i 2024. godine. Prijedloge za nagradu mogu podnijeti autori, izdavači, nakladnici, članovi Prosudbenog povjerenstva Književne nagrade Drago Gervais, kao i sve fizičke i pravne osobe.

Rok za prijavu je 31. svibnja 2025. godine. O dodjeli nagrada odlučuje Prosudbeno povjerenstvo, koje imenuje Odbor nagrade, dok konačnu odluku donosi gradonačelnik Rijeke, na temelju njihovih preporuka.

Književna nagrada Drago Gervais ustanovljena je 1961. godine od strane Općine Rijeka u čast ovom književniku, a od 1974. se dodjeljuje svake dvije godine s ciljem promicanja književnog stvaralaštva.

Drago Gervais rođen je 1904. u Opatiji, a školovao se u svom rodnom kraju, na Sušaku, u Zagrebu i Ljubljani. Pisao je poeziju na čakavskom dijalektu, eseje, povijesne tekstove, feljtone, pripovijetke, drame i komedije. Bio je direktor drame i intendant Narodnog kazališta Ivana Zajca, prethodnika današnjeg HNK u Rijeci. Preminuo je 1957. godine u Sežani, nedaleko Trsta.

Prva dobitnica Nagrade Višnja Machiedo bila je Ingrid Šafranek za knjigu Bijela tinta.
Drugi dobitnik bio je Viktor Žmegač za knjigu Europa x 10.
Treća dobitnica bila je Renata Jambrešić Kirin za knjigu Korice od kamfora.
Četvrta dobitnica bila je Morana Čale za knjigu O Duši i tijelu teksta: Polić, Kamov, Krleža, Marinković.
Peta dobitnica bila je Ljiljana Filipović za knjigu Klub krivaca.
Šesta je dobitnica bila Dorta Jagić za knjigu Veće od kuće.
Sedmi je dobitnik bio Slobodan Šnajder za knjigu Umrijeti u Hrvatskoj.
Osma je dobitnica bila Nives Opačić za knjigu Završne riječi, ipak.
Deveti je dobitnik bio Marko Grčić za knjigu Otpalo lišće.
Deseti je dobitnik bio Zdravko Zima za knjigu Putnik s lažnim pasošem.
Jedanaesti je dobitnik Žarko Paić za knjigu Antonin Artaud: Sunce i mahnitost.

Godišnja nagrada dodjeljuje se za najbolje književno-esejističko djelo napisano na hrvatskom jeziku u produkciji nakladnika registriranih u Republici Hrvatskoj i objavljeno u razdoblju od 15. prosinca 2023. do 15. prosinca 2024. godine.

Prijedloge za dodjelu nagrade mogu podnositi građani Republike Hrvatske, javni i drugi djelatnici u kulturi, udruge i druge pravne osobe u kulturi, ustanove u kulturi i ostale pravne osobe koje imaju sjedište u Republici Hrvatskoj.

Prijedlog za dodjelu Nagrade treba biti pismeno obrazložen. Obrazloženje prijedloga mora sadržavati osnovne podatke o autorici/autoru, odnosno koautorima predloženim za dodjelu Nagrade, te obrazloženje razloga za dodjelu Nagrade.

Knjige (5 primjeraka) se šalju na adresu Hrvatskog PEN centra (Basaričekova 24, 10 000 Zagreb).

Rok za predaju je 28.02.2025. (u slučaju dostave na adresu – od 9 do 15 sati).

Nagrada Višnja Machiedo sastoji se od novčanog iznosa 1.400eur i plakete.

Svečana dodjela nagrade bit će u lipnju 2025. godine.

Hrvatski P.E.N. centar / Croatian P.E.N. Centre
Basaričekova 24
10 000 Zagreb
Hrvatska / Croatia
tel. +385 1 4880 014
hrvatski.p.e.n.centar@zg.t-com.hr
pen@pen.hr

Književna nagrada dodjeljuje se izmjenično; jedne godine za najbolju objavljenu putopisnu knjigu u posljednje dvije godine, a iduće godine za najbolji neobjavljeni rukopis putopisa, također u posljednje dvije godine. 

Ove godine Nagrada se dodjeljuje za najbolju objavljenu putopisnu knjigu u posljednje dvije godine; pritom prvo izdanje mora biti izdano u razdoblju od 1.9. 2022. godine do 31.8.2024. godine.

Književna nagrada je regionalna, a prijaviti se mogu autorice i autori koji pišu na jezicima s kojih nije potreban prijevod.

Natječaj traje od 1.9.-30.9.2024. U tom razdoblju  knjige (4 primjerka) šalju se na adresu Hrvatskog društva pisaca (Basaričekova 24, 10 000 Zagreb), uz napomenu “Za Nagradu Joža Horvat” naznačenu na pošiljci. U slučaju dostave na adresu, knjige valja dostaviti radnim danom od 9 do 14 sati, do naznačenog roka.

Nagrada Joža Horvat sastoji se od novčanog iznosa i brončane plakete u izvedbi akademskog kipara Zorana Jurića.

Žiri će objaviti listu finalista u studenom, a datum dodjele bit će naknadno utvrđen.

Pravilnik Nagrade Joža Horvat možete pronaći na linku:

https://hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/projekti/pravilnik-nagrade-joza-horvat

Ove godine u izbor za Nagradu Kamov ulaze djela objavljena u periodu od 1.07.2022. do 30.06.2023. godine.

Knjige (4 primjerka) šalju se na adresu Hrvatskog društva pisaca (Basaričekova 24, 10 000 Zagreb), uz napomenu “Za Nagradu Kamov” naznačenu na pošiljci, a rok za slanje je petak, 14.07.2023. (u slučaju dostave na adresu – od 9 do 14 sati).

Nagrada Kamov sastoji se od novčanog iznosa i statue.

Žiri će objaviti listu finalista u listopadu, a nagrada će biti dodijeljena u studenom, na Kamovljev rođendan.

Nagrada se ove godine dodjeljuje u Rijeci.

UVJETI NATJEČAJA:

1. U natječaju mogu sudjelovati pjesnikinje i pjesnici koji nisu stariji od 30 godina na dan zatvaranja natječaja i koji nikada nisu objavili knjigu poezije.

2. Na natječaj je potrebno poslati cjelovit rukopis pjesničke zbirke u otvorenom (Word) dokumentu koji ne smije sadržavati ime autora/ice ni u jednom dijelu dokumenta.

3. Uz rukopis treba poslati kratku biografiju s imenom i prezimenom na početku, datum i godinu rođenja, kontakt: broj telefona i adresu elektroničke pošte te točnu adresu stanovanja.

4. Žiriranje će se odvijati anonimno, bez uvida žirija u autorstvo pojedinih rukopisa.

5. Žiri sastavljen od suvremenih hrvatskih književnika/ica i kritičara/ki predložit će najbolji rukopis za nagradu “Goran za mlade pjesnike”. Nagrađeni rukopis biti će objavljen u obliku knjige, u ediciji Novi hrvatski pjesnici, u izdanju SKUD-a Ivan Goran Kovačić.

6. Osim nagrađenog autora/ice, sudionici se neće pojedinačno izvještavati o ishodu natječaja.

7. Rok za slanje pjesama je 31. prosinca 2021.

8. Rukopise,, s naznakom „za nagradu: Goran za mlade pjesnike“ u naslovu poruke, isključivo u elektronskom obliku, slati na e-mail: natjecaj@igk.hr

Daljnje informacije dostupne su na sljedećoj poveznici: Goran za mlade pjesnike

Nemam takav okvir. Započeo sam s nekom strašću za pisanjem, koju sam u noveli Joyceov učenik nazvao „opisnom željom“. Portret umjetnika u ranoj mladosti, parafraziram li i nadalje Joycea, znači: ne samo opisati ovaj svet, već i u nj utisnuti svoj lik, svoje ljudsko iskustvo i razumijevanje čovjekovog bivstvujućeg paradoksa. Na početku je to dosta samoljubivo, a i vrlo nedoraslo djelovanje. Sve dok ne dođeš do svojeg specifičnog jezika i stila, a tad već imaš nekakav okvir svijeta; svojeg, sa stajališta Povijesti zapravo marginalnog svijeta…

Kao dramski pisac odmjeravali ste se kroz dijalog sa suvremenicima, poput Ionesca, i to u ime dvaju policajaca iz tajne službe, kao u drami Isljeđujući Godota. Pored toga i u drami Veliki briljantni valcer. Kakav li je to humor potreban za predah od distopije koja je, zanimljivo, započela upravo nakon fašnika i uoči proljeća? Na što vas kao pisca i autora potiče takva atmosfera?

Distopija nije započela ljetos. Započela je s padom svih utopija 20. stoljeća. U šta li sve ljudi nisu vjerovali! U socijalnu utopiju, u veličinu vlastitih nacija, u pobjedu Naše vjere nad Njihovom… i bili za to spremni žrtvovati živote, svoje, no najčešće ipak tuđe. Barem nam je „Evropa“, sa svojim pragmatizmom i visokim vrijednostima ljudskih prava ostala kao malo skromnija stvarca, mala realizirana utopija, u koju možemo vjerovati – barem ja vjerujem. I pisac je tu na rubu, već dugo ne predstavlja nikakav moralni autoritet, nikakvoga Tolstoja ili Camusa nema nigdje, pogotovo ne u vrijeme interneta, kad svatko zna sve i svatko također može reći sve. Tako da sam na rubu, promatram život, pišem o njemu, bilo to u povijesnom ili današnjem vremenu.

I pisac je na rubu, već dugo ne predstavlja nikakav moralni autoritet, nikakvoga Tolstoja ili Camusa nema nigdje, pogotovo ne u vrijeme interneta, kad svatko zna sve i svatko također može reći sve

Europska unija: nadanja i realnost

Nedavno ste u Salzburgu primili Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost za roman I ljubav također…, u prijevodu Daniele Kocmut. Prilikom prijema nagrade ponovili ste rečenicu iz svojih mladalačkih zapisa o odnosu malih i velikih jezika. Da li ste kao mladi spisatelj ikad uopće zamišljali evoluciju evropske ideje u Europsku uniju, kako ona izgleda danas?

Nisam zamišljao…. Čak ni tada, kad smo se našli u vrtlogu tragičnih događaja u Jugoslaviji, još nisam znao da ćemo postati integralni dio ovog prostora. Tad sam prije svega želio da se sve skupa skonča. Tijekom rata bio sam u Sarajevu i vidio što se događa, to je bilo bolno iskustvo. Napisao sam putopisni esej Kratak izvještaj iz dugo opsjednutoga grada. Nakon svih bolnih iskustava – ne samo za nas – već za sve narode Evrope u 20. stoljeću – ta je Unija ipak bila nešto najbolje što nam se na ovom kontinentu, izmučenom od ratova te nacionalnih i ideoloških sukoba, uopće moglo dogoditi. No, sada vidimo da je Evropa blizu novoga razdoblja krize. Prilikom primitka ove nagrade mnogi su me austrijski i  njemački novinari pitali mislim li da će se granice opet zatvarati i je li slučajno Europa pred raspadom? Mislim da nije i da ljudi nikad više neće dopustiti da im oduzmu postignuća poput otvorenih granica, ljudskih sloboda i demokracije.

Drago Jančar rođen je u Mariboru 1948., živi u Ljubljani. Studirao je pravo, radio kao novinar i filmski dramaturg, a duže vrijeme bio je i slobodni umjetnik. Godine 1975. bio je osuđen i zatvoren zbog „neprijateljske propagande“. U prijelomnim godinama 1987-1991. bio je predsjednik Slovenskog centra PEN. Godine 1985. boravio je u SAD-u kao dobitnik Fulbrightove stipendije za umjetnike, a godine 1988. u Njemačkoj, kao dobitnik Bavarske stipendije za pisce. Najprevođeniji je slovenski autor. Napisao je desetak drama i objavio niz romana, esejističkih i drugih proznih knjiga. Hrvatskim čitateljima poznat je prije svega po romanima Polarna svjetlost (u prijevodu Vlade Gotovca) i Katarina, paun i jezuit, polemičkoj knjizi Izvješće iz devete zemlje te dramskim tekstovima. Komad Veliki briljantni valcer uprizorilo je Dramsko kazalište Gavella. Dosad je na hrvatski prevedeno desetak njegovih knjiga. U izdanju Meandra/MeandarMedije objavljene su mu knjige: Šala, ironija i dublje značenje (eseji, prevela Jagna Pogačnik, naslovni esej prevela Neda Fanuko), Lucijine oči (pripovijetke, sa slovenskog prevela Mirjana Hećimović), Drvo bez imena (roman, prevela Neda Fanuko, 2011) i Noćas sam je vidio (roman, sa slovenskoga prevela Neda Fanuko, 2012).

Pored ljubavi i rata, u povijesnom ste se romanu Galijot (1978.) bavili i likom stranca, kao i identitetom. Kao, naposljetku, i u romanu Katarina, paun i jezuit – gdje je povijesna kulisa nadograđena – razdobljem reformacije. U kakvoj je vezi reformacija spram suvremene Slovenije, govorimo li o uznapredovaloj privatizaciji i pobuni protiv diktature pod plaštem pandemije?

Privatizacije, bolje rečeno prihvatizacije započele su po čitavoj Istočnoj Evropi odmah po padu komunizma. Ušli smo u neko razdoblje koje mi, koji smo se zauzimali za demokraciju, uopće nismo razumjeli. Kao što sam već negdje i zapisao: sanjali smo o demokraciji, a probudili smo se u kapitalizmu. Mi smo pod time mislili na slobodne medije, parlamentarizam, i tako dalje. Nitko među nama u Sloveniji, u Jugoslaviji kao i drugdje po Istočnoj Europi nije razmišljao o tome, da kapitalizam ima svoje zakonitosti, da je kapital kadar utjecati na politiku, na medije, na cjelokupan društveni, čak i kulturni život. I da je demokracija krhko društveno uređenje – uvijek se nađe netko, tko si hoće prisvojiti čim više ekonomskog i društvenog prostora. Svejedno mislim da unutar Europske unije ni u jednoj državi ipak nema nikakve mogućnosti za uspostavu diktature. No naravno da postoje anomalije, vidimo ih na svakom koraku – sve od 1991. godine… Ali to su stvari kojima se sam zadnjih deset godina više ne bavim. Potpuno sam se posvetio literaturi.

Izmišljeni roman istinitiji od istine

Među najčešćim vašim temama su ljubav i rat, što vam u romanima omogućuje uvid u povijest, no umjesto velikog slova P, čitatelja dočekuje prije svega naglasak na nešto slično lirskom glasu. Je li posrijedi određena vrsta solipsizma? Olga Tokarczuk kaže kako su za nju snovi čak neka vrsta jezika.

To je vrlo dobro pitanje. Skoro da bih se usudio potvrditi da se radi o nekoj vrsti solipsizma, iako ne u filozofskom, već u poetičnom smislu riječi. Sa svakom rečenicom koju napišem, izlazim iz stvarnog svijeta. Što više pišem o realnom svijetu, tim više se od njega odmičem, čak i kada pišem o stvarnim događajima. Pri tom nastaje nešto drugo, nova stvarnost ili, kako kažete: nešto slično lirskome glasu… Možemo reći i jednostavno – umjetnost, umjetničko djelo. Uskoro će u izdanju Meandar Medije Branka Čegeca, biti objavljen također hrvatski prijevod romana I ljubav također… Čitatelji će tako moći sami vidjeti o čemu govorimo. U toj knjizi možda i više nego u ikojoj drugoj. Knjiga govori o vremenu okupacije i otpora, dakle o vrlo istinitom vremenu, a sve su osobe i čitav zaplet, sve je izmišljeno. I preko takvoga solipsizma dolazimo do rečenice – koju je o romanu napisala jedna kritičarka – da je zapravo taj izmišljeni roman istinitiji od istine same.

Institucije ne stvaraju umjetnost

Jedan ste od suvremenih pisaca odraslih u Jugoslaviji koji uspomene na komunizam nisu pospremili u pretinac subjektivnosti spram velikog vođe, čime se bavite u romanu Te noći sam je vidio, kao i u eseju Brijuni. U potonjem navodite i film Maršal koji je nekoć bio vrlo popularan u Hrvatskoj. Bili ste mišljenja da film nije pogodio poantu, već da ju je promašio. Što ste zapravo željeli reći?

Dosta je vremena minulo otkako sam napisao taj putopisni esej. A odmah sam pomislio da nemate pravo, budući da Brešanov film pamtim kao vrlo duhovito ostvarenje na temu nostalgije prema Velikom ocu, iako je to bio diktator. No pogledao sam što sam napisao. Napisao sam, da je „duh Maršala iz Brešanovog film življi nego li to može izreći filmska i literarna fikcija“. Znači da, njegov duh još uvijek hoda među nama. Kao i nekoć nakon dugih razdoblja kulta ličnosti i Velikoga vladara: jedni se prisjećaju Golog otoka, a drugi Titovih druženja s filmskim zvijezdama na Brijunima. Ta smjesa strahota i šarma je oduvijek čudno privlačna…  

Nedavno nas je napustio Tonko Maroević, erudit, pjesnik i kunsthistoričar; jedan od posljednjih u nizu općeprihvaćenih autoriteta koji pripadaju institucijama koje nam i ne predstavljaju puno osim tradicije, odnosno puno više od primatelja javnog novca. O čemu nam govori kriza institucija? Je li to ujedno i sumnja u vlast?

Bio sam prijatelj s Tonkom. Nakon što je pročitao moj roman Te noći sam je vidio, na razglednici iz Dalmacije mi je napisao u nekoliko rečenica vrlo preciznu analizu teksta, a dodao je i da mu nije dozvoljavao da spava – sve dok ga nije pročitao do kraja. Bio je čovjek koji je živio za umjetnost. Povodom tog smo romana ustvrdili da smo vojni rok obojica odslužila u Vranju, tamo u južnoj Srbiji, gdje se dio romana dijelom i odvija. A to što pitate o institucijama, nisam siguran da su u krizi. Dobro je, ako smo spram njih nepovjerljivi. No, one nisu tu da bi stvarale umjetnost, već smo zato tu mi. Institucije služe za to da osiguraju novac za umjetnost. Barem je u Europi tako, proveo sam godinu dana u Americi, tamo je drukčije. 

Što više pišem o realnom svijetu, tim više se od njega odmičem, čak i kada pišem o stvarnim događajima

Diktatura Novca

Iako ćete kasnije u karijeri sloviti za često nagrađivanog pisca, u početku baš i nije bilo tako. Sedamdesetih ste godina, između ostalog, osuđeni za protudržavno djelovanje. O čemu je bila riječ i možete li zamisliti da se taj „zločin“ dogodi danas, da se prokrijumčari u neoliberalno doba?

Bio sam osuđen radi neprijateljske propagande. Nakupio sam puno grijeha u vreme kad sam bio urednik studentskog časopisa Katedra, kao i kasnije, kada sam postao novinar. Potom su kod mene pronašli knjigu o egzekucijama nakon rata i osudili me. Za tri mjeseca u zatvoru upoznao sam zanimljive ljude koje inače ne bih. Iz tog sam iskustva napisao roman Zujanje u glavi. Ne vjerujem da bi se danas ikomu dogodilo nešto tako zanimljivog i bedastog. Mehanizmi funkcioniranja društva posve su drukčiji. Možda je tada bila riječ o diktaturi Ideje, no danas se radi o diktaturi Novca.