Dok sam jedne zimske noći šetao gradom, želio sam, tako, preći dvije površine. To je bilo moguće učiniti uskom utrtom stazom koja je vodila kroz mrzlo polje. Nalijetao je prvi snijeg. Na kraju polja, koje je od blokova dijelilo tipično područje wastelanda, rana urbanoga, pokazatelj nemogućnosti prelaska granice između urbanog i ruralnog, posuto tvrdoglavom prisutnošću prašine i staroga željeza (u tipičnom slučaju karoserijama napuštenih vozila), netko je prtljao oko svog kombija. Prvi sam ga opazio, a kad sam prošao u mene je prestrašeno blenulo lice muškarca u naponu snage. Eto nas – dvojnika bez imena, čije su se zrcalne slike sudarile u ledenoj stvarnosti, stvorivši malu napuklinu kroz koju je bljesnulo nešto međuljudsko. Neobično je kako ta nedorečena naselja, izgrađena u žurbi i zanosu modernističkog planiranja, nespremna na suočenje s prošlošću i budućnošću, otuđuju čovjeka koji u njima boravi, i ujedno ga suočavaju s neukrotivim tajnama prirode i odnosa među ljudima, premda bi te tajne trebala prevladavati.

*

Blokovska su naselja ujedno distopija i utopija. Njihova kondenzacija stanovništva najrazličitijih nazora i generacija u mirnim razdobljima, u vremenima bez političkih potresa, vremenima konjunktura, odaje dojam multikulturne zajednice koju po želji prožimaju proizvoljni odnosi ili tihi ne-odnosi: obični “dobar dan” na hodniku ili u liftu potvrda je pripadnosti, dovoljno snažna da joj druga ne treba. Dakako, neki odnosi prežive i krize.

Grbavica – sarajevski skup nebodera koji se protežu između austro-ugarskog jezgra i izletničke Ilidže, a čine ga betonske petnaesto-i-višekatnice, pune trgovinica, pekara, jeftinih, žadom optočenih restorana i slastičarni, napirlitanih postsocijalističkim kičem, izgubljenih u silnome naporu da se da legitimnost etniji, kako onoj posve partikularnoj tako i onoj većoj, južnoslavenskoj, u naporu koji je klaonica uzdrmala, zadala mu nokaut a on se još nije prostro po tlu, nego se u vrtoglavici svojih blokovskih vrhova opremljenih oglasima svjetskih korporacija još njiše, nitko ne zna dokad – zauzeta je u prvim danima prodora okupatora u grad. Vojnička čizma mogla je u svakom trenutku rinuti u vrata stana i prisvojiti bilo što. Kakav je pritom bio status susjeda koji su pripadali okupatorovoj etniji? Neki su pomagali, iskazivali solidarnost, drugi su prihvatili ritam kola, vladajuće ideologije, i postali okrutno hladni, možda čak izdajnici.

Blokovi formiraju zajednice, no koje su sve vrijeme prekarne, one su prostori u neprekidnoj protočnosti, koje napuštaju i u koje se useljavaju, sve u skladu s potrebama tokova kapitala, ništa manje u realnom socijalizmu nego u postsocijalizmu. Štoviše, postoji opravdana tvrdnja da je realni socijalizam zapravo bio čisti kapitalizam, jer je težio podređivanju radništva, koje je stvaralo višak vrijednosti kojim nije raspolagalo.

Što zacijelo više vrijedi za Istočnu Europu nego za Jugoslaviju, koja je poznavala samoupravljanje i u kojoj je radnička klasa živjela pod znatno manjom represijom partije. Ipak, i za jugoslavenska i za istočnoeuropska naselja vrijedi to da su plod nagle industrijalizacije i urbanizacije, koji su pripremili podlogu za prodor klasičnih kapitalističkih institucija.

Naselja su sve vrijeme utopija i distopija u jednome, a od okolnosti zavisi što će prevagnuti.

*

Njihov se autizam manifestira s promjenom godišnjih doba; tko ima sluha za suptilne promjene u okolini, tko ih ima vremena promatrati, među blokovima će naći pravo bogatstvo. Blokovi, organizirani u naseobine karakterističnim urbanističkim, arhitekturalnim i simboličkim potezima, gotovo cinično podrivaju dojmove prvobitne, izolirane zajednice, tijesno povezane s prirodom, okupljaju u sebi drveće i vežu ga uz ljudski život, raznose lišće po dnevnim stazama, bacaju sjene na klupe ili ih ostavljaju bez zaštite pred slabašnim suncem; snijeg prekriva igrališta po kojima generacije tjeraju loptu; noću se o njega odbija svjetlost i prozori stanova u susjednim zgradama ukazuju se u novome svjetlu.

Sve se to udružuje i sa stalnom protočnošću života, ljudi žive i umiru, crne zastave označavaju odlaske i uspostavljaju nova istaknuta znamenja stalne zajednice, upadljiva upravo zbog svoje prividnosti.

Protočnost, neprestano napuštanje i obnavljanje blokovske zajednice, povezana je i s prirodom, njena urbanost utoliko je varljiva i, ponovo, dvosmislena, a ljudsko je intimno povezano s prirodnim, što od svijesti neprestano krije otuđenje življenja.

*

U životu sam promijenio više blokovskih naselja i čini mi se da su ona obično već napuštena, ali i dvosmislena: njihova fizička čvrstina i gusta naseljenost udružuju se s njihovom krhkošću i prolaznošću, a u tom proturječju otuđenje živi još jače. A i pored svih užitaka koje nudi socijalistički urbanizam, pored sveg tog zelenila, dječjeg smijeha, igre, rekreacije i komfora, ovu pojavu u životu nije moguće izbrisati, pri čemu baš ugodni sadržaji dodatno naglašavaju tjeskobnu tendenciju.

*

Preselio sam se u garsonijeru. Nalazi se u rubnome blokovskom naselju moga maloga grada: šačica nebodera, nekoliko nižih blokova, trgovina i bar, u kojem se okupljaju najveći cugeri, oni kojima nije neugodno piti pred susjedima, i dosta zelenila. Moj blok ima novu izolaciju, što znači da je zimi toplo, a ljeti prevruće. Kad mi je prozor otvoren nastane vrelo ozračje, kao u sauni. Ravno kroz veliki stari prozor s okvirima od crvenoga drveta naviru glasovi muškaraca koji dolje, na betonskim stolčićima, igraju stolni tenis.

Jedan od njih, okruglast, dječjeg lica, psuje u valovima. Zavija. Riječima rešeta sve svetinje. Priznajem da tu ljutnju poznajem i sam, i zato me još više živcira. Suočava me s mojom vlastitom glupošću. Kad lopta, stvarna ili virtualna, neće u koš, kad se iznova zaledi programska oprema – kad upotrebljivost iščezne i alat se usprotivi tome da bude produžetak ruke – tada, obično nakon više ponavljanja, nastane višak očaja, koji preraste u zavijajuću dječju jadikovku.

Odlučio sam zamoliti za tišinu. Posve pacifistički. Kad sam to učinio najprije me je dočekao buran defanzivni refleks muškaraca, po mojoj procjeni starih između trideset i četrdeset i pet godina. Isti kao da im je deset. Skup riječi koji svi dječaci znaju, a koji počinje sa “do deset je dopušteno”. Ista mimika. Zbunjeno sam ih pokušao smiriti, tako da sam pažnju preusmjerio na jednog od njih, zapravo jedinog koji je šutio, onog strastvenog psovača.

Biciklom, svojim plavim one trick ponyjem, koji sam otkrio na mrežnom oglasniku i kupio ga od penzionera Steve, kroničnog pušača iz susjedne ulice, otisnuo sam se dalje i rekao liku da se, naime, dere. Počeo se derati za mnom. Da ne bi djelovalo kao da bježim, zaustavio sam se i pričekao ga. Dok mi je sipao prijetnje u lice, pogledao sam u njegove raširene ruke, od kojih je jedna držala reket, a potom u njegovo okruženje sačinjeno od trojice odraslih muškarca koji očigledno nisu sposobni primiti ni najmanju kritiku. Razmišljao sam: ipak se neću potući pred blokom kao dvanaestogodišnjak, barem ne pred blokom u koji jedva da sam se i doselio, i ne s četvoricom tipova. Progutao sam ponos i odvezao se dalje.

I to su blokovi. Mentalitet bande, koji se oblikuje među dječacima, zgradama omeđena zajednica ljudi koji se druže kroz desetljeća, urbana tvrđava postsocijalizma, zapravo poseban infantilizam onih ljudi koji su na društvenom putu do skoka u odrasli život – što nerijetko znači i selidbu – zapeli i ostali nezaposleni na socijalnoj pomoći. Imaju samo još svoje pivo, džoint, stare betonske stolove za ping-pong i jedan drugoga. Sve ostalo je opasnost: opasnost od podsmijeha, od prigovora, od prevlasti.

Ljutnja na njih uskoro me je prošla. Nisam mogao pretjerano žaliti zbog toga što sam progutao svoj ponos. Pa radi se samo o najočiglednijem izrazu ljudske teritorijalnosti, koji se izražava živim granicama uljuđenih srednjih klasa, spontanim otporom pravednika spram prosjaka koji priđe njihovom stolu, susjeda koji bi zbog krađe bicikala linčovali skupine doseljenika. Ovi muškarci-dječaci samo su iskreni i stoga i manje opasni. Njihov bijes živi izvan velikog mehanizma civilizacije koji bez puno pitanja, uz manje izljeva vulgarnosti, izražava istu težnju, a nad daleko većim teritorijima nego što su to stolovi za ping-pong pred blokovima. Lagao bih i bilo bi klišejski kad bih rekao da ih zbog toga simpatiziram. Također bih lagao i bilo bi klišejski kad bih rekao da zbog toga osjećam mržnju spram čovječanstva. Čovjek je i dobar i loš. I jedno i drugo može poprimiti nezamislive razmjere. Čovjeku treba milost.

*

Kad se preseliš u novo blokovsko naselje, opaziš čefurske očeve, na kojima su nerijetko tragovi teškoga života, koji se pokazuju u ostarjelosti ili u čestim obilascima jeftinoga blokovskog bara, koji te počnu, kad se sretnete u trgovini, u dvorištu, pred poštom ili naprosto na ulici, radoznalo odmjeravati. Najprije sramežljivo izmičeš pogled, a nakon što se buljenje nastavi postaješ ljutit i najradije bi ih poslao u neku stvar.

Ova je faza najteža, tu je na kušnji ego. Da ovo možda nije njihovo naselje, da ne trebaš njihovo prepoznavanje kako bi u njemu mogao živjeti? Kakav je to blesavi zakon? Tko su ti stričeki da bi im ti morao dokazivati bilo što? Suočen si s granicama vlastite trpeljivosti, sve dok prvi ne kažeš “dobar dan”. Tada se njihovom pogledu pridruži i glas. Ugodan glas. Od toga trenutka pravi ste susjedi, pripisana vam je neka pripadnost.

Recimo: ako su ove majke isprva bile došljakinje u doba bratstva i jedinstva i socijalizma, danas su došljakinje u doba nemira, nacionalizma i neoliberalnog konsenzusa.

*

Miris blokovskih podruma nezaustavljivo me privlači. U tome je nekakvo oduševljenje, strast, fetiš koji me prati još od djetinjstva. Smjesta ga osjetiš kad se u prizemlju približiš stepenicama za podrum, primjerice dok čekaš lift. Oštar je, a ne nalikuje ničemu drugom i ne možeš mu odrediti izvor: najvjerojatnije je to mješavina vlage, natrulog češnjaka, krumpira, raspadajućeg drveta rešetkastih podrumskih ograda… U svakom je bloku isti, socijalističkim blokovskim naseljima daje identitet kojeg većina njihovih stanovnika možda nije ni svjesna. Kad ga osjetim u meni se probudi neka iskvarena žudnja, želja da otkrijem njegovo porijeklo, objekt iz kojeg izbija. Nekad bih se satima mogao zadržati nad njim, a sad se prepustim sanjarijama dok traje čekanje lifta – i znajući da se tog objekta nikad neću dokopati, u trenutku kad lift stigne stuštim se unutra.

Posebnu čar, pored oštrine, daje mu i osjećaj hladnoće koji sinestetički vije kroz njega. Više sam puta pitao otkuda moja strast. Proizilazi li ona iz kakve zaboravljene uspomene, možda iz vremena prebrisanog, napola odsanjanog prizora u kojem me otac pod uzbunom zbog zračnog napada nosi u podrum? Ili je to možda ona strast o kojoj je Freud govorio, strast za raspadom i propašću? Pod ruku s tim išla bi i moja teza da bi jedini način da barem približno zadovoljim svoju strast bio taj da se uselim u blokovski podrum. I smjesta, naravno, pokupim raznorazne bolesti, navučem si vodu u pluća i gorućim kašljem izbacujem bolješljivu sluz.

Ljubav spram mirisa sažima bit onih fantazija koje voliš njegovati, a nikad ih ne bi želio ostvariti, koje se u kasnom djetinjstvu iskazuju u poigravanju kukcima, kojima zatvaraš put i podbadaš ih, misleći da time ugrožavaš njihovu djecu, koja u tom trenutku kod kuće plaču zato što im nema roditelja.

*

Naselja imaju svoju akustiku. Pored neponovljivog mirisa, koji blokovima daje identitet, u njima postoji i poseban zvuk. Čini se da dolazi iz dalekih sjećanja koja se prelijevaju u snove; kad god ga čuješ, možda čak i onda dok si još sasvim malen, čini ti se da dolazi iz davnina. On nije odjek iz povijesti, nego iz nadhistorijskog obnavljanja čovječanstva kroz nove i nove generacije. To je zvuk djeteta koje zavapi u zajedničkoj igri. Ne znaš što, moglo bi biti na ma kojem jeziku. Da se sad probudiš u blokovskom naselju Sarajeva, Beograda, Skoplja, Ljubljane i čuješ ga, moglo bi ti se učiniti da si u bilo kojem od tih gradova; ili da nisi ni u jednom od njih, nego u kakvom fiktivnom naselju, u pra-bloku, ur-četvrti. Uvijek isti dječji glas. Kad pogledaš kroz prozor, ponekad, ljeti, za vrijeme raspusta, vidiš jasno sunčano nebo – a glas odozdo, u polusnu (koji je stvaran ili ga sam glas priziva), na čudan se način povezuje s njim.

*

Dječak, tinejdžer pa i mladić umišlja da stvari stare brže nego što je to zapravo slučaj. U nekoliko desetljeća svijet izmijeni sve svoje stvari. Od užasa, ubojstava, genocida štiti ga siguran jaz nekoliko generacija, od njih ga štite boje. On je povijest, sve je ostalo prapovijest.

Kad desetljeće kasnije priđeš blokovskoj klupi da bi opet sjedio na njoj u decembarskom mraku, promatrao svjetla nebodera i, paradoksalno, sigurno skriven usred panoptikona, pod prozorima, a u tami, prisluškivao život u svojim slušalicama, a ujedno i život naselja-mravinjaka (zahvaljujući nekome tajanstvenom obratu, da bi prisluškivao blokovsko naselje u takvoj večeri nema potrebe za doslovnim prisluškivanjem; više pipkaš nevidljivim ticalima, da uloviš inače neprimjetna podrhtavanja), ustanoviš da je to baš ona ista klupa. I pomisliš: možda je ta klupa bila ovdje već desetljeće prije nego što si ti na njoj sjedio, i tko zna, možda će tu biti i još jedno ili čak dva desetljeća.

Kad prođe društvo dvojice mladića i djevojke u odjeći koja je možda mijenjala kroj, ali ne i tip, u pernatim jaknama, tenisicama, uskim kaubojkama, društvo doseljenika – koje generacije, sad postaje tajna – jasno ti je da je svijet možda ipak sporiji, bez obzira na hiperrazvoj tehnologije, možda čak i bez obzira na izmjene država i federalnih političkih udruženja. I tako, iznenađujuće, mlad, a već naklonjen starome, značajno gledaš u noć. Možda se tvojim starenjem starenje svijeta unekoliko uspori i sve se nekako uravnoteži. I znaš da nema smisla od toga praviti veliku priču, da je situacija takva da ti se ne nudi užitak sastavljanja velike životne pripovijesti, jer takvo što bilo bi usiljeno.

*

Panoptikon. Znamo – naselja su građena s ciljem da u njima živi zajednica koja je ujedno i samoodrživa te ima vrtiće, škole i igrališta oko kojih se odvija život. Prozori gledaju na njih, a blokovi su često postavljeni u kvadratni ili pravokutni oblik. Ujedno je vjerojatno predviđeno da se naselje tako povezuje s drugim naseljima u sve veće zajednice. U tome ima nekog prikrivenog anarhosindikalizma, što možda i nije iznenađujuće imamo li u vidu to da je samoupravljanje bitna komponenta političke ideje u ime koje su se gradila spomenuta naselja.

Stanovnici bloka, dakako – tim prije ako žive na višim katovima – u privilegiranom su promatračkom položaju. Danju. Noću se situacija drastično preokrene; upaljena svjetla zaslijepe ljude u stanovima, a ljudima izvana ujedno otvore pogled prema unutra. Jedina zaštita od besramnog ulaženja u intimnost jest spuštanje roletna.

Tamo dolje, na toj novoj vrsti promatračkog trga, okupljali su se, barem nekoć, očevi, i nadugo i naširoko raspravljali o politici (a možda se činilo da je tako dugo zato što kao djeca nismo razumjeli razgovore ili pak zato što djeci vrijeme drugačije prolazi). Kao klinci smo predano raspravljali o tome čiji je otac najjači. Ponekad pak nije bilo drugih dječaka i morao si stajati u krugu stričeka i uz to još možda i držati oca za dlan, koji je ujedno toliko mekan da je u njega moguće do u nedogled propadati, kao u krevet iz snova, i jak i hrapave kože. Trokutasti prostori, slični Eiffelovom tornju, koji su se otvarali među nogama muškaraca, bili su strašni, u njima su se širili horizonti.

Brbljanje od kojega bi jedva uhvatio poneku riječ, kao gromadu koju obgrliš u brzacu. Tamo za njihovim nogama, još golemiji, strašniji i zanosniji, prizori automobilskih podvozja. Stojadini, jugići i među njima carski hyundaiji ili nijemci, ti uzori naših jugoslavenskih očeva, ideali velikog duha, koji bez mane – tehnološke ili moralne – teče, proizvodi kao stroj. Trebalo je hrabrosti da se zavučeš pod podvozje. Učiniti to po prvi put bilo je kao prvi put pokušati voziti bicikl ili sam skočiti u vodu. Mirisati nestvarni kraljevski miris ulja i čađi. Riskirati da netko sjedne u auto i poveze se preko tebe, iako su okolo djeca, po kojoj bi vozač, jedan od tih stričeka, znao da si ispod – ili možda ne bi, slijedom nekih tajanstvenih, mutnih puteva ljudske komunikacije i procjena. Otpuzati po zaglavljenu loptu uvijek je iznova značilo pustolovinu.

A odozgo… Sjećam se jedne zime. Bio je napadao visok snijeg, svjetlost se dizala, odbijala o njega. Prizor stoga pamtim ponešto jasnije, ustvari veoma bistro, s obzirom na to da iz tog razdoblja imam tako malo sjećanja, a još manje onih smislenih i pouzdanih. Bjelina je isparavala, prodirala u zrak kao što voda prodire u odjeću; sve od zemlje do neba bilo je iste boje i ako bi, niži od prozorske daske, kroz prozor pogledao odozdo nagore, u atmosferi bi vidio duh snježnog pejzaža. Malo ranije smo otac i ja bili napravili velikog snjegovića, koji je samovao dolje, na zatrpanom polju, gotovo kao čovjek. S prozora, stojeći na prislonjenom stolu, mogao si promatrati kako živi i polagati nade u njega. Živio je u svojoj nepomičnosti, živio je utoliko više što je bio nepokretan, jer su njegov stoicizam i uspravnost davali smisao zapuštenosti i bezvoljnosti krajolika koji se jednostavno prepuštao svom prirodnom životu.

A zatim ona nepobjediva, neprolazna figura dvojice dječaka koji dolaze i polako, s uživanjem, ruše skulpturu. Ne sjećam se kako je otac reagirao – kako god da jest, nije imalo utjecaja. Praslika destrukcije, želje za negiranjem stvaranja, slijepog nagona za uništenjem. Svejedno jesu li dječaci bili došljaci ili ne, nikakva sociologija ne može iscrpiti ljudsku želju za razbijanjem i kvarenjem. Svejedno je da li se radilo samo o snjegoviću, značenje je isto – slijepi otpor spram samoga značenja.

*

Košarkaška igrališta – uz prodavaonice – središta su blokovskih naselja. U jednoj od šetnji po Celju ustanovio sam da se broj igrališta kod nas očito može mjeriti s brojem crkava ili ga čak nadilazi. Možda to i nije slučajnost: i religija, u onoj mjeri u kojoj ostaje autentična, i košarkaška igra otvorene su za nepojamno, s time i svaka za svoju krišku onoga što nas prevazilazi, pri čemu se te kriške ne isključuju. Košarka je možda i najtajanstveniji od svih ekipnih sportova: uski obruč koji se uzdiže nad nama sa svakim fijukom lopte kroz njega, kroz mrežicu, ispuni nas djetinjim oduševljenjem. Zbog toga se usamljeničko gađanje koša po uzbudljivosti ponekad može mjeriti s igrom u više. Ili, kako je to u svojem uvidu artikulirao Zlatko: “Ena na ena, dva na dva al’ pa sam, mi lohka špilamo ta basket cel dan”. (“Jedan na jedan, dva na dva ili sam, mi bi taj basket mogli bacat’ cio dan”). Kako li je našim rukama i moždanim vijugama uspjelo pospremiti komad kružno omeđenog zraka, komad ovoga etera, kroz nešto tako usko i visoko, i to s nekoliko metara udaljenosti? I zakucavanje i pogodak za tri poena imaju svoju logiku užitka, svoju simboličku pozadinu; zakucati ne mogu, trojke mi ponekad još donekle i idu, zato prava usporedba baš nije moguća, no ako bih zaista morao birati rekao bih da trojka po ljepoti zbog spomenute činjenice i prevazilazi zakucavanje. Zakucavanje je izraz moći nad daljinom, njezino uništenje – trojka je izraz trijumfa nad daljinom kroz nju samu. Naborani beton košarkaškog igrališta može prerasti u fetiš, on je istodobno i arheološka pozornica u koju se urezuju sjećanja, neprimjetni potezi, težina tijelā sad već nekoliko generacija.

I upravo tu, na posvećenom mjestu univerzalnosti koje uvezuje generacije i preznojena tijela, na kojem se ljudi sporazumijevaju, organiziraju i nadmeću onkraj jezika, ne želiš čuti prljave riječi. Neki besramni dječak dvojici još manjih, debeljuškastih dečkiju koji razgovaraju na ljuljačkama pokraj igrališta kaže da izvole govoriti slovenski. Naravno, umiješam se, i s nekoliko retoričkih i logičkih manevara maloga solidno zbunim. Dječacima, koji se sad s nelagodom smijulje i odlaze, kažem da govore kojim god jezikom žele. Moje uvjeravanje unatoč svemu nema nikakvu moć: mali nacionalist za njima drekne da budu poslušni, i to na slovenskom. Nacionalizam i djeci ucijepi osjećaj nadmoći nad odraslim čovjekom.

*

Multikulturalizam je u blokovskim naseljima izražen, ali i veoma krhak – spontan i nekoherentan, sve vrijeme u slijepoj izgradnji i razgradnji. Na pravoslavni Božić uđem u blokovsku kafanu. Za šankom sjedi nekoliko pijanih muškaraca različitih generacija i kroz razgovor razberem da su dvojica Srbi, a jedan Slovenac – četvrti, vjerojatno zbog karakterne crte, šuti na rubu šanka. Stare, stoljetne priče o etničkoj pripadnosti i političkim trzavicama, dok nad glavama vise jeftini sombrerosi u kvazimeksičkom interijeru. Jedan od njih kaže da ne voli Vojvođane, iako su Srbi. Uto krene polemika oko nacionalnog izjašnjavanja osamdesetih – biti Srbin ili Jugosloven. Kad najmlađi među njima, s kojim sam prije više od desetljeća igrao košarku na igralištu susjednog naselja i naivno, neuko i strogo identitetski nabadao o obimu ili neobimu osmanskih zločina na teritoriji kojom su ovi vladali, kaže da se još u Jugoslaviji na popisu izjasnio kao Srbin, drugi, koji usput dosta govori o pravoslavnim praznicima i druženju unutar srpske zajednice, a očito ipak više naginje jugoslavenstvu, duhovito doda: kad se netko tako izjasni kao Srbin, dođe mi da uzmem još jednu baklavu. I uzme je, baklavu, tursku slasticu, u lumpenproleterskom lokalu vesternovske unutrašnjosti koji se predstavlja kao meksički, a u kojem se slavi pravoslavni Božić. Uto pak Slovenac – kao u otrcanom filmu koji obrće nacionalne stereotipe – naliven do vrha izjavi da ne želi više ratovati, da ga zanimaju samo još ljubav i seks. Konobarica u ženskoj mudrosti generacijā Balkanki mudro šuti i mirno prekida muško baljezganje te s izoštrenim instinktom tu i tamo dâ do znanja da pripada u tu družinu, u kojoj je službenica i domaćin u jednome.

Tako protiče ideološki, simbolički, dakle suštinski, sržni dio ljudskih života – u pijanom baljezganju prepuštenome stoljetnim predrasudama i nasumičnim trzajima epohe. Blokovsko je naselje multikulturalna i višegeneracijska zajednica koja u dobrim vremenima – zamišljam da je to bilo u drugoj polovici sedamdesetih i prvoj polovici osamdesetih godina a, čini mi se, i u prvoj dekadi 21. stoljeća – može živjeti neopterećeni, mirni, učahureni i povremeno topli život, dok se u trenutku lokalnih ili globalnih kriza pretvara u moru, koja tim više spopada čovjeka bez izrazitog opredjeljenja.

Od komšiluka do upada u stanove, koje je dočekao pjesnik Ibrahim Hadžić, klasik suvremene srpske poezije, beogradskih devedesetih, nakon što je niz godina stvarao školski program na Televiziji Beograd. Dogodilo se, gotovo doslovno, preko noći. Otimačina stana… a kasnije i otkaz s mjesta urednika. Zamislimo omraženog pojedinca u bloku kad dođu mračni dani. Blokovsko naselje splet je veselja i paranoje: ono je ljudski mravinjak – usuđujem se upotrijebiti tu otrcanu metaforu zato što je i blokovska zajednica otrcana – u kojem organizam osim bioloških instinkata određuje i ideologija, pa se habitat zato sve vrijeme nalazi na granici između širenja i okrepljenja te unutarnjeg razdora.