Prvi roman Monike Herceg Ovdje počinje šuma sastoji se od kratkih proznih, relativno samostalnih zapisa. Monika Herceg, prvenstveno prepoznata  i međunarodno afirmirana kao pjesnikinja, jeziku naravno ne da mira, nego ga istražuje, ne bi li dosegla čarolije i traume koje tematizira. U predstavljenim ulomcima opisani ambijenti djetinjstva kriče neimaštinom, nerazumijevanjem, nasilnim ispadima, sudbinom prognanika, tanka je i porozna granica između prirode i kulture, dodiruju se s oniričkim… Pripovjedačica je djevojčica, ali njezin jezik ni uvidi nisu infantilni, nego taksonomija obojena dijalektom koja ne mari toliko za preciznost koliko joj je stalo do klupka, ili bolje čvora, senzacija i događanja.

Molim vas da nam ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga? 

Zanimao me prostor jezika i djetinjstva, to jest kako se jezik razvija, djeluje i probija granice u kontroliranim uvjetima unutar kompleksnog sustava sjećanja i pamćenja, ali i snova. Dakle, kada postoji vremensko i prostorno ograničenje, socioekonomsko također, ograničenje dobi, sa strogim zadanostima za junake i za samu pripovjedačicu, što može, smije i što će uspjeti jezik? Što siromaštvo čini jeziku? Nasilje? S jedne strane je kuća kao primarni organ djetinjstva, a s druge strane je priča, kao sekundarni organ kojim se preživljava.

Pitanja koja tekst postavlja, na koja sam tražila odgovore:

Kako funkcionira sjećanje? Kako funkcionira trauma u jeziku? Kako naše pamćenje reagira unutar traume, i što jezik ima s tim? Na koji način priča postaje mehanizam preživljavanja i bijega? Kako usvajamo pripovjedačke alate gradeći vlastiti jezik? Je li svijet izgrađen jezikom jednako stvaran kao i onaj opipljivi? Koliko je u nama pripovjedača naših priča?

Rukopis je na lekturi, par smo koraka do tiska. Teško mi je imati bilo kakav odnos s vlastitim knjigama nakon što one odu od mene. Sretna sam kad ih se riješim, da mogu skočiti u nešto novo. Pogon drugog stroja teksta već se upalio, jezik se zagrijao i spreman je: vraćam se knjizi poezije od koje sam bježala ovih mjeseci, da ostanem koncentrirana na roman.

Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga? 

Vratila sam se nekim mjestima na koja sam bila zakoračila Početnim koordinatama. Vratila se šuma, vratilo se selo, mitologija, usmena predaja, trangeneracijska trauma, ali i pukotine koje otvaraju mogućnosti izbora kojima se ista može nadići. Zanimali su me mehanizmi preživljavanja i pripovijedanja.

Ovdje je jezik najradikalniji. Na mjestima je potpuno sveden, discipliniran. Poetsko ovdje dolazi iz praznine, ne iz raskoši. Svaka knjiga traži svoj jezik. Rekla bih da je Ovdje počinje šuma drugačija knjiga, da je možda i neočekivana, a da se isto tako može reći da je potpuno očekivana.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore?

Pokušala sam bježati od metafora u ovoj knjizi, a ako ih i ima, one su na strateškim mjestima i pokušavaju otvoriti vrata, pronaći mjesto skoka iz asketizma izraza u potpunu prevlast jezika nad sjećanjem i iskustvom. Bilo mi je bitno pustiti knjigu da bude pametnija od mene, i nadam se da sam u tome uspjela.

Knjige koje sam smatrala bliskima, bilo da je riječ o jeziku, temi ili naprosto nekim prostornim obilježjima, proučavala sam pazeći da im se ne približim na način na koji ne želim. Jela sam sve i svašta da zadovoljim glad jezika, najviše poezije da zadržim disciplinu.

Možda joj je bliska, na nekim koordinatama, Velika bilježnica Agote Kristof. Ivanovo djetinjstvo, Tarkovski. Samo je krik ovog romana razvodnila šuma. Ipak, to je ta promjena kadrova, krupnih planova i totala, užas neizvjesnosti. Vraća mi se i jedna scena iz Torinskog konja, kada u mraku gule kuhani krumpir prstima. Možda je to taj jezik neimaštine koji mi je blizak, koji je blizak ovoj knjizi. Ali opet, nisam sigurna je li to zaista točna scena ili se tako sjećam, a time smo dotaknuli ono najbitnije u ovoj knjizi: sve je priča, nema pouzdane perspektive, nema pouzdanog pripovjedača.

A ako trebam birati soundtrack, možda je to Eleni Karaindrou: „Eternity And a Day“.

Konj

Đed sve što mu dođe pod ruku baci u zid. Tanjuri, šalice, žlice. Poleti i jedini nož koji imaju u kući. Jedan se tanjur razbije. Metalni samo proizvedu tup zvuk i stropoštaju se na krevet uzglavlja naslonjena na zid. Dijete je ispod stola, smanjilo se i stanjilo koliko je tijelo dopustilo, povuklo je noge prema prsima, obujmilo ih tankim rukama. Grize pa cucla pa grize tkaninu hlača na koljenima. Već dvaput majka je šivala zakrpe. Dijete nije znalo kamo da se skloni kad je đed ustao naglo kao da ga svi vrazi gone pa se zavuklo dolje, ispod stola. Majka tanjure, njih sedam, drži na nevelikom stolu jedne u drugima. Tri su pocinčana, dva porculanska potpuno različita. Jedan ima smeđi uzorak, crtu ispod ruba. Po drugom se osulo ljubičasto cvijeće, koje dijete nikad nigdje nije vidjelo osim na porculanu. Okrhnut je, majka ga je takvog dobila. Đed redom uzima tanjur po tanjur pa u zidu iznad kreveta završi i porculanski. Baba svako malo zajauče. Psuje đeda, dabogda u paklenim vatrama gorio. Vrištat ću da me narod čuje. Ubit ćeš me. Đed joj je skinuo maramu pa je povukao za kosu. Sve ćeš mi vlasi iščupati. Pomozite ljudi. Ubit će me.

Uto stiže majka.

Konji protrče kroz sobu. Prvo garava kobila. Iza nje smeđe ždrijebe. Mogli bi je učas zgaziti. Ti konju ni do zuba ne bi bila, tako joj je rekla baba. Rekla je i da vole mrkve. Uzmeš u ruku mrkvu pa ti konj priđe. Dijete ne zna kako izgleda mrkva, nikad nije došla u paketu. Ne pita. Pazi da ti ruku ne pojede kad ga hraniš, kaže baba. Ili uzmi cukra. Ali dijete do šećera ne može, majka ga čuva ko oko u glavi. Rat je. Nema ni šećera ni soli ni brašna. Ponekad kaže zahvalno kad dođu paketi barem nećemo umrijeti od gladi, a nekad ljutito promumlja sebi u bradu da je pravo čudo da već nisu pomrli od gladi. Kad konj isplazi debeli jezik da poliže slatko, nemoj se prepasti, kaže baba, to je najveći koji ćeš vidjeti. Uhvati jezik prstima pa povlači, nagovara je da i ona povuče svoj. Ajde. Vidi šta je mali. A babin? I babin je mali. A konju je jezik, objašnjava baba, veći od šake, ma skoro ko dva dlana širok, a dugačak ko pola ruke, pokaže baba na podlakticu. Konj ima i velike zube. Nije, kao baba, krezav.

Nekoliko je krhotina udarilo djetetu u nogu. Ispod stola nepomični leže ljubičasti cvjetovi. To je djetetu najljepši tanjur, iz kojeg joj nikad nije bilo dopušteno jesti. Da ga ne razbije. Topla joj tekućina namače hlače. Kad crnom konju stavi maleni dlan na vrat, osjeti kako mu srce tuče. Liže joj dlan hrapavim jezikom, toplim zadahom umiva joj lice. Jedva svi stanu u sobičak.

Grabljača

Majka ulijeće u sobu. Hvata grabljaču sa stola. Grabljača je teška, metalna, masna pod prstima. Neka pusti babu. Odmah. Šerpu drži visoko. Samo što ne poleti. U sobi je vruće. Smeđi šporet ispod prozora gori i ljeti jer se ispeći kruh i skuhati mora.

Grabljača zaječi kad majka udre njom o rub peći. Na užarenu ploču već je stavila vodu s krumpirima. Dijete je na leđima crnog konja. Drži ga čvrsto za crnu grivu golim rukama. Tratina puna cvijeta bijele djeteline, još je nije poklopio prvi mraz. Kraj livade oranica. Stere se do šume. U šumi već zajesenilo. Dok jaše, učini joj se da čuje pucnjeve kao na televiziji. Ali to nije zaprave kad se ubijaju na filmu, objasnila joj je baba. Oni samo glume da pucaju jedni na druge. Odglume i da su mrtvi.

Rekla je baba i da je đed više od nje volio konja. Crnu je kobilu njen otac doveo kad je postao prestar da vodi računa o svemu, da baba na sajam može putovati kolima i prodavati. Kobilu je, kad se priženio, đed prisvojio. Kobila se oždrijebila kad se majka doselila.

Kaže baba da je i dijete kobilu zavoljelo, ali ona se životinje iz štale iza kuće ne sjeća. Majka nije dala da joj priđe tih nekoliko mjeseci koliko je živjela u njihovu skučenom dvorištu kad su pobjegli. Baba bi je konju poskrivećki dovodila. Cijelu bi te polizala kobila, smije se baba kad pripovijeda. Kad je nisu imali čime hraniti, đed je morao popustiti. Kobilu nitko nije htio kupiti osim mesnica. Tako je konj, prije nego što se urezao u djetetovo pamćenje, nestao.

Baba leži na podu. Ubio me, viče. Majka staje ispred nje, u jednoj ruci grabljača, u drugoj teška tava. Zamahuje. Baba iskoristi priliku pa pobjegne iz kuće, a majka udre psovati đeda. Ni pred djetetom ne može biti normalan. Sva sreća da nju nije udarilo dok je razbijao. Tik do noge stola veliki je komad tanjura. Dijete ispod stola drži ruke na ušima.

Kroz stabla bagrema prohuja sjeverac. Kaže baba da mrzli vjetar prolazi kroz kosti. Začuje se kako se šiblje lomi u gustišu. Preplašene srne protrče. Grane šipka grabe ih za smeđe krzno. Crvenilo se osulo rubom šume.

Krpa

Opet si se popišala, viče majka na dijete kad se sagne da je izvuče ispod stola. Tko će sve to oprati. Gdje će sve to osušiti. Ispod nje malena lokva, mokre joj čarape, majka joj uvijek stavi dvoje, zimi i troje, jedne pletene, da ne nazebe. Hlače su popišane, čak je i majica vlažna, jer je majka uvuče u hlače i gaće da ne prehladi bubrege. Majka čarape krpa i krpa, nekad ih šiva po treći put, na mjestima su skoro prozirne. Zato djetetu na maleno stopalo uvijek oblači dvoje. Zato dvoje čarape stavi i sebi. Veliku krhotinu majka ugrabi rukama. Makni se da pometem da netko ne stane u to, ispljune ljutito. Uhvati dijete za ruku, pa je odvede iz sobe do hodnika. Čekaj tu da počistim, kaže. Dijete stoji i čeka. Beton je hladan. Noge su joj mokre. Iz malenog hodnika koji spaja dvije sobe majka uzima krpu napravljenu od majice koju više nitko nije mogao obući koliko se razvukla od nošenja. Tarač. Briše. Ižmiče je sa stepenica. Baci na travu. Psuje. Uzima metlu i maleni karton. Mete po sobi, pa sve što je namela na hrpu pogura na taj komad kartona. Onda slaže ispočetka, tanjure na tanjure. Lonce. Vrag ga odnio više, promrmlja svako malo. Izađe na dvorište. Dijete ne zna koliko je vremena prošlo dok se majka ne vrati. Stoji i čeka.

Prakuća

Prije kuće bila je prakuća.

Prakuća je imala zemljani pod i jednu sobu. U prakući su živjele kokoši, baba i đed, i otac. Ponekad mravi. Ponekad miševi. Kad se s miševima nije moglo nakraj, i mačku bi u prakuću preko noći zaključavali.

U prakući je rođena baba. U prakući je rođen otac. Onda se u prakuću uselila i majka. Onda je u prakući ostala trudna. Drvena prakuća dovoljno je velika za dva kreveta, deset kokoši i jednog pijevca. Jedan omanji drveni stol. Tri stolice. Majka jede sjedeći na krevetu. Stavi jastuk na krilo, uzme tanjur na nj pa srče polako iz žlice. Kaže da su kokoši u kući bile kad je došla, da je kokošinjac napravljen tek kad je ona rekla da s kokošima neće spavati, i da će, ako treba, radije stanovati u štali. Baba kaže da je kokošinjac oduvijek bio ispod štale. Da kokoši nikad nisu s njima živjele. Otac i đed nikad nisu ništa rekli. Kad majci naraste trbuh, tanjur drži na njemu. Dijete se često rita. Jednom majci tako tanjur ispadne kad je jako udari, pa se razbije. Tanjura su bila četiri, otac ih je kupio kad se majka uselila.

Onda otac odluči izgraditi kuću. Pravu kuću od cigle.

Mjesecima donosi cigle i crijep s ciglane gdje radi otkako je napustio školu. Svaku plati svojim leđima. Stiže kući tek s mrakom, a onda u toj jednoj sobi u kojoj je i krevet babin i đedov, preko puta njihova, legne pokraj majke koja tvrdo spava i sanja kuću koju će uskoro početi graditi. Kuća će imati pravi pod, imat će barem tri sobe, imat će kuhinju, imat će kupaonicu. Onako kako bi kuća zaista trebala imati.

Ako sanjaš da kupuješ kuću, netko će umrijeti. Ako sanjaš da gradiš kuću, nekoga ćeš pokopati. Tako vjeruje majka, ali ništa ne govori.

U snu otac stavlja ciglu na ciglu. Kuća raste baš poput majčina trbuha.

Dijete je iz majke izašlo nakon deset sati.

Prakuću su spalili. Ciglu su pokrali.

Barem smo svi živi ostali, kaže majka.

Zbirka pjesama bit će premijerno predstavljena publici na festivalu Prvi prozak na vrh jezika, 29. lipnja ispred Bookse, što je povod našeg razgovora.

Obje tvoje zbirke pjesama, Junaci i zmajevi u zalasku i Dječak pred žetvu donose jedan poseban intimni, ali i vanjski svijet. Svijet je to koji vješto komunicira s florom i faunom, ruralnim, motivima koji su u oba rukopisa svojevrsna jezična kičma. Otkuda ti motivi? Koja je razlika u načinu na koji si im pristupao u oba rukopisa?

Motivi iz prirode, kao i ruralni motivi, proistječu, vrlo jednostavno, iz prostora kojim sam (bio) okružen i iz moje svakodnevice. U prvoj se zbirci oni uglavnom isprepliću s fantastičnim, bajkovitim motivima, dok sam se u drugoj više poigravao s motivima iz drugih usmenoknjiževnih žanrova, primjerice iz predaja. Ponegdje to prelazi i u „pretresanje“ ustaljenih mjesta usmene, ali i pisane književnosti. Izbor motiva pojedinog autora obično proizlazi iz autorovih osobnih iskustava i vjerujem da je svakome vrlo teško pojasniti jesu li oni plod njegove stvarnosti ili fikcije (poznatih književnih ili drugih umjetničkih djela) te jesu li svjesno ili podsvjesno ušli u pojedine pjesme. Pretpostavljam da sam, primjerice, odrastao u nekom većem gradu, to bi se odrazilo i u izboru motiva u mojim tekstovima.

Povratak kritike pozitivizmu je greška

Lirski glas u Dječaku pred žetvu spomenute motive iskorištava kako bi progovorio o prolaznosti, sudbini, nasljeđu, bolesti, smrti i drugim temama s kojima smo se na neobičan način morali suočiti tijekom 2020. Alen Brlek je u intervjuu za časopis Poezija primijetio da mnogi tekstovi iz Dječaka pred žetvu propituju „nužnost prihvaćanja i otkrivenja“.

Prolaznost kao tema nametnula se vrlo rano, ali svakako je postala istaknutija otkad smo suočeni s pandemijom i svime onime što je proisteklo iz nje. U drugome ciklusu istraživao sam više tema koje su se ranije tek nazirale. Među njima su i transgeneracijske traume i obiteljska povijest, pritom mislim na to koliko je pojedinac obilježen prošlošću svoje obitelji u svim slojevima i fazama svojeg života. U tom se ciklusu, čija je starija verzija prvotno objavljena u časopisu Poezija 2021. godine, isprepleće pripovijedanje s pjevanjem. Tako su osobni identitet i sve druge identifikacije koje pojedinac usvaja tijekom života prikazane kroz pripovijedanje i pjevanje, a identifikacija u konačnici i jest pripovijedanje-pjevanje o vlastitom životu. Osuđena na nestalnost. Na neki način progovaram i o nužnosti prihvaćanja i otkrivenja, ali i o strahu od već spomenute predodređenosti – možete to nazvati i sudbinom ili predestinacijom ako želite – začaranog kruga obiteljskih problema, bezizlaznih situacija u kojima se nalazi malen čovjek, slab subjekt povijesti, kojim upravljaju oni koji posjeduju moć. Pritom su se motivi iz prirode, kao i oni mitološki, kršćanski i ruralni, nametnuli sami od sebe.

Osobni identitet i sve druge identifikacije koje pojedinac usvaja tijekom života prikazane kroz pripovijedanje i pjevanje, a identifikacija u konačnici i jest pripovijedanje-pjevanje o vlastitom životu

Junaci i zmajevi u zalasku, kako  možda i sam naslov doziva, govori o identitetu dječaštva i napuštanju istoga. Mnogo se baviš bajkovitim, uranjaš u obiteljska sjećanja lirskog subjekta, daješ sliku kreiranja jednog „ja“, da bi se potkraj knjige to „ja“ počelo odvajati od samog korijena…

To svakako može biti jedno od tumačenja naslova te zbirke, ali može se protumačiti i na druge načine. Prepuštam čitateljima da otkriju sami za sebe tko su „junaci i zmajevi“. Većina tih pjesama nastala je mnogo ranije nego što je zbirka objavljena 2022., stoga sam tijekom pripreme za tisak nekima trebao pristupiti na nov način da ih uklopim u zamišljeni koncept. Za pjesme koje donekle „uranjaju u obiteljska sjećanja“ pretvorio sam lirskog subjekta u dijete, odnosno lirski subjekt progovara iz pozicije djeteta ili tinejdžera, onoga kojemu je dopušteno griješiti i idealizirati, ali i onoga koji ima „pogled s rogovlja“. Lirsko se „ja“ po mnogočemu razlikuje u „žarovima“ i ono se ne bi trebalo uvijek tumačiti kroz autorsku biografiju. Neki su prikazi i kritike zbirke previše polazili od moje biografije, jednostavno su zapali u zamku u kojoj nisu mogli odvojiti autora od lirskog subjekta, što je, čini mi se, ponovno vrlo često na našoj književnoj sceni.

Zanimljivo mi je da se sve pjesme čitaju po nekom „zagorskom ključu“ jer sam odrastao u Zagorju iako se u zbirci ni jednom ne spominje ni Zagorje ni neko zagorsko mjesto. Dakle, rijetki su se sjetili da možda nisu sve pjesme vezane uz taj prostor. Na kraju krajeva, spominju se Zagreb i Rijeka, kao i motivi iz nekih drugih stvarnih prostora. Također, neobično mi je da se rijetko prepoznala podvojenost lirskog subjekta između urbanog i ruralnog prostora, što je možda jedan od glavnih provodnih motiva zbirke.

Rekla bih da je propitivanje granica jezika unutar određenog svijeta, ali i pitanje pojedinca unutar nekakve strukture – bilo da se radi o svijetu djetinjstva u prvoj knjizi, ili seoskoj okolini s njenom pozadinom i teretima – glavna preokupacija tvoje poezije… Ona vješto pronalazi način kako da pokaže sukob mikrosvijeta lirskog subjekta, mada je on promatrač, nije u bijegu. Taj sukob pokazuje se unutar intimnog što biva u neskladu s onim što svijet koji ga okružuje jest.

Poneka pjesma u Junacima i zmajevima u zalasku i eksplicitno propituje granice i moć jezika. Jezik je ponekad jedino oružje i oruđe koje pojedinac ima, što se u obje zbirke odrazilo na način da lirski subjekt koristi jezik kako bi se nosio sa sukobima u samome sebi te sa sukobima s okolinom koja ga okružuje. Ako postoji nešto što se može nazvati „teretima“ seoskog svijeta, onda oni zapravo nisu u mnogočemu različiti od „tereta“ gradskog svijeta ili su barem podjednako „teški“. Vjerujem da zbog toga poezija, kao i umjetnost općenito, može stremiti ka svojevrsnoj univerzalnosti životnih iskustava.

Neki su prikazi i kritike zbirke previše polazili od moje biografije, jednostavno su zapali u zamku u kojoj nisu mogli odvojiti autora od lirskog subjekta, što je, čini mi se, ponovno vrlo često na našoj književnoj sceni.

Lirska pisma iz karantene

Obje knjige imaju zanimljivu strukturu. U prvoj si imao poglavlja imenovana žarovima, a u drugoj – pismima. Kako gledaš na strukturu? Zašto ovakva u obje knjige?

Prva je zbirka imala mnogo drugačiji put nastanka od druge. Koncept je prve zbirke osmišljen tek nakon što su skoro svi tekstovi bili napisani, dok je ideja koncepta druge zbirke nastala na samome početku, zajedno s naslovom – Dječak pred žetvu. „Žarovi“ istovremeno asociraju na motive iz bajki i na ognjište kao simbol doma, ali vjerujem da su i dalje dovoljno apstraktni da svaki čitatelj unosi vlastita iskustva u njihovo razumijevanje. Ideja da druga zbirka bude jedno veliko lirsko „pismo“ podijeljeno na tri manja „pisma“ nastala je za vrijeme prve karantene 2020. godine. Tekstovi su nastajali kao potreba da stignu do zamišljenih adresata, čitatelja koji su i prostorno i vremenski daleko, stoga se većina njih ni ne može  smjestiti u neki konkretan prostor i vrijeme. Vjerojatno je ta potreba proistekla iz neizvjesnosti i posljedica pandemije i potresa koji su u vrlo kratkom vremenu u potpunosti promijenili naš način života, a mnogima i životni prostor. Ni jedna pjesma ne oponaša strukturu pisma, niti su one nalik epistolama. Međutim, tad mi je bilo zanimljivo poigravati se s idejom da je svaka pjesma namijenjena slanju nekom pojedincu ili skupini. Na kraju krajeva, svi znamo da je besmisleno baviti se pisanjem ako naše tekstove nitko ne čita. Pritom ne mislim na široku čitateljsku publiku. Ako postoji neka neobjašnjiva unutarnja potreba za pisanjem, onda postoji i želja da nas se čuje. Nadam se da će ta „pisma“ zaista doprijeti do nekoga. Lirski je subjekt u tim pjesmama pošiljatelj, jedan glas koji je istovremeno razdijeljen na nekoliko manjih glasova.

Tvoja znanstvena pozadina su etnologija i antropologija. Rekla bih da je oboje itekako prisutno u tvojim knjigama, bilo da se baviš mitologijom, pričanjem seoskih priča itd. Koliko je studij pomogao poeziji da nađe svoj glas na ovaj način?

Studiji su sigurno bitno utjecali na moje pisanje i pristup književnosti. Pretpostavljam da su kroatistika i kulturna antropologija podjednako ostavile traga u mojim tekstovima. Kao i svaki student, imao sam razdoblja kad sam preispitivao odabir fakulteta, ali sad kad se približavam završetku diplomskog studija, sve više shvaćam da nisam pogriješio i da je najbolje što sam dobio na tim studijima upravo širenje vidokruga vezanih uz kulturu i umjetnost. Studiranje nije samo proces usvajanja znanja, nego i iskustava nevezanih uz uobičajene studentske obaveze. Studiji su mi mnogo toga omogućili, ali me i prisilili da mijenjam vlastite stavove i predodžbe o mnogim temama i problemima koji nas okružuju. Vjerujem da se sve to u različitim oblicima odrazilo i u mojim lirskim i proznim tekstovima.

Obje knjige kao da imaju i prikaz određenog emocionalnog puta, razvoja lirskog subjekta. U zadnjim cjelinama obje knjige najintimnije su pjesme koje pokazuju unutarnji svijet.

Posljednji ciklusi u objema zbirkama zamišljeni su kao svojevrsni sažetak ili zaključak tema i problematika koje propituju prethodni dijelovi. To je svakako očigledno u posljednjim pjesmama obiju zbirki – „naputak za budućnost“ i „vjetar u punđi, sunce u šiškama“. Njima sam htio naglasiti i mogućnost otpora svemu onome što se problematizira u prethodnim tekstovima, odnosno dati barem naznaku prostora slobode.

Imaginarij kajkavskog svijeta

Važno je spomenuti i kajkavski, kojim si se igrao u prvoj knjizi tako što si povremeno uključio u pjesme i stihove na dijalektu. U Dječaku pred žetvu još hrabrije osvajaš to područje dijalektalne poezije, a čini mi se da su te pjesme zaista sjajne jer na autentičan način dozivaju ono o čemu pišeš, dajući jezikom dodatnu dimenziju i selu i likovima.

U Dječaku pred žetvu svakako ima mnogo više kajkavskog nego u prvoj zbirci. Za razliku od prve, u drugoj je čak nekoliko pjesama koje su u potpunosti pisane kajkavskim jezikom. Kajkavske riječi i izrazi umetnuti u one pjesme koje su uglavnom pisane standardnim jezikom imaju različite stilske funkcije. Sam sam sebi pokušavao odgonetnuti zašto to uopće radim i zašto pjesme ne bi bile ili na standardnom ili na kajkavskom jeziku, bez ikakva ispreplitanja. Međutim, prevladala je potreba da se poigravam različitim registrima. Vrlo jednostavno rečeno, neke su se teme morale otpjevati i na kajkavskom i na standardnom jeziku, a neke pak isključivo na kajkavskom. Obično bih pribjegao kajkavskom kad mi se činilo da mi omogućuje zanimljivije i raznovrsnije fonostilističke postupke kojima podobnije mogu izraziti ono o čemu želim pisati. Možda su za to najbolji primjeri pjesme „Vse kaj smo šteli“, „Francek“ i „Imbrek“ koje su čitave pisane kajkavskim jezikom. Pjesme u središnjem ciklusu, između ostaloga, istražuju imaginarij kajkavskog svijeta – njegovu povijest, identifikaciju i kulturu. Kajkavski je jezik temelj identifikacije društva sjeverozapadne Hrvatske, stoga se činilo sasvim logičnim da postane i dio ove zbirke.

Dotaknula sam se likova. Cijeli drugi dio unutar Dječaka pred žetvu bavi se pjesma po pjesmu određenim likovima, svako ima ime prema određenoj osobi koja potom biva u pjesmi ocrtana. Sjetila sam se Spoon River Anthology. Otkuda takav pristup?

Ti lirski portreti međusobno su povezani, uglavnom fiktivnim obiteljskim i rodbinskim vezama. Prvotno se pojavila ideja da se ranije spomenute teme propituju kroz pjesničke tekstove, a onda i ideja jedne obiteljske povijesti prikazane kroz tragična iskustva nekoliko generacija. Naravno, genealoški ciklusi nisu ništa novo u proznim i dramskim tekstovima, kao i u drugim umjetničkim oblicima poput filmova. Takvi su me primjeri potaknuli da stvorim malen genealoški pjesnički ciklus. Htio sam istraživati mogućnosti poezije i ispripovijedati, odnosno otpjevati povijest jedne fiktivne obitelji i jednog sela koji bi bili dovoljno apstrahirani da postanu predstavnici jedne šire kulture i društva. Već prvi lirski portret („Ljubica“) sam u sebi tematizira moć pripovijedanja i time upozorava na fiktivnost tekstova koji slijede. Svaka je pjesma, osim prve i zadnje, iz tog ciklusa svojevrsni lirski portret, a u njima se realistično neprestano isprepleće s fantastičnim.

Iskreno, dosad nisam čuo za Spoon River Anthology, ali djeluje veoma zanimljivo…

Dječak pred žetvu sjajno ocrtava selo, siromaštvo, običaje, odnose. Otkuda to selo uopće kao svijet tvoje poezije? Imali smo nekako povratak ruralnim motivima u književnosti, a s Evelinom Rudan i zbirkom Smiljko i ja si mahnemo i veliki povratak dijalektu. Koliko ti je kao etnologu i antropologu, a ne samo pjesniku, bitno baviti se time? Zašto su nam te priče bitne?

Odrastao sam na selu i pohađao školu u manjem gradu, pa je to prostor koji mi je blizak. Da sam odrastao u većem gradu, sigurno bih više pisao o gradskoj kulturi. Iako moram napomenuti da u hrvatskoj stvarnosti ne postoje stroge granice između ruralne i urbane kulture, što nekad ima i svojih prednosti, stoga obično ne možemo govoriti o nekoj strogo zatvorenoj seoskoj ili gradskoj kulturi. Na kraju krajeva, ni jedna kultura nije ni na koji način zatvorena i nepromjenjiva, pa ni ona tradicijska.

Nikad nisam bio jedan od onih koji se srame svojeg podrijetla niti se sramim svojeg materinjeg kajkavskog govora. Možda je to glavni razlog zašto nikad nisam ni propitivao umetanje „ruralnih motiva“ i kajkavskog književnog jezika u svoje tekstove. Etnologija me svakako više upoznala s tradicijskom kulturom, što se odrazilo i u nekim pjesmama. Studij kroatistike mi je pak osvijestio važnost različitih hrvatskih govora, uključujući i one kajkavske. Vjerujem da su i u svakodnevnoj komunikaciji i u polju književnosti svi govori jednako vrijedni i da raznolikost i bogatstvo unutar hrvatskog jezika omogućuje autoricama i autorima istraživanje različitih stilskih postupaka. Mnogo mi je zanimljivije čitati prozu koja sadrži i govornu karakterizaciju likova nego prozu koja je u potpunosti pisana standardnim jezikom. U romanu Hahari na dnu mulja eksperimentirao sam s kajkavskim govorom likova koji je utemeljen na različitim stvarnim dijalektima i tradiciji kajkavskog književnog jezika.

Mnogo mi je zanimljivije čitati prozu koja sadrži i govornu karakterizaciju likova nego prozu koja je u potpunosti pisana standardnim jezikom. U romanu Hahari na dnu mulja eksperimentirao sam s kajkavskim govorom likova koji je utemeljen na različitim stvarnim dijalektima i tradiciji kajkavskog književnog jezika

Baviš se i pisanjem za djecu i mlade. Kako taj svijet pisanja funkcionira uz svijet poezije? Što iduće pišeš?

Moja prva objavljena knjiga bila je slikovnica Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom, ali već tada sam imao gotovo dovršen rukopis prve zbirke Junaci i zmajevi u zalasku, tako da sam oduvijek istovremeno pisao i prozu i poeziju. I danas često istovremeno radim i na proznim i na pjesničkim tekstovima. Međutim, čak i u prozi ne želim u potpunosti „pobjeći“ od poezije. Primjerice, u kratkome romanu za mlade Hahari na dnu mulja poezija zauzima važnu ulogu u izgradnji zapleta i razvoja pojedinih likova. U romanu se mogu naći i dijelovi ili čitave pjesme naših antologijskih autora poput Vesne Parun, Josipa Pupačića i Dragutina Domjanića, ali i razne reference na hrvatsku popularnu glazbu. Spominjem sve to zato što mislim da nikad u potpunosti ne razgraničavam ta dva svijeta – dječju i adolescentsku književnost i poeziju, odnosno prozu i poeziju. Najveća je razlika u samim recipijentima. Dječja i adolescentska književnost očekuje mnogo širu publiku, pa je i njezin odjek u javnosti možda veći. Primijetio sam da se za nju zanima i odrasla publika, dok je poezija uvijek ograničena na manji krug čitatelja. Ne mislim da je to nužno loše. Trenutno dovršavam treću zbirku poezije koja bi po mnogočemu trebala biti drugačija od prethodnih. Uskoro bih volio proširiti i ciklus akrostiha „Rukovet noćnih putovanja“ koji sam počeo pisati za „Reviju malih književnosti“ 2021., s namjerom da se i on jednog dana oblikuje u pjesničku zbirku.

Josip Čekolj (1999.) odrastao je u Donjoj Stubici. Prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije. Trenutno pohađa diplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Dosad je objavio pjesničku zbirku Junaci i zmajevi u zalasku (2022.), kratki roman Hahari na dnu mulja (2022.), slikovnicu Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom (2020.) u nakladničkoj kući Mala zvona i zbirku poezije Dječak pred žetvu (2023, Jesenski i Turk)koja je nagrađena nagradom Na vrh jezika za godinu 2021.

Ciklus akrostiha Rukovet noćnih putovanja uvršten je u antologiju Vrijeme misli (Kulturtreger, 2021.) te je objavljen na književnom portalu „Kritična masa“. Sudjelovao je na književnim festivalima „Stih u regiji“, „Rukopisi“ i „Susret riječi“.

Zbirka Dječak pred žetvu je dobila nagradu Prozak 2021. godine za najbolji rukopis poezije autora do 35 godina starosti.

Dvije autorice naizgled na različit način obuhvaćaju svijet poetski, ali njihova poezija neprestano zahtijeva od nas propitivanje prisutnosti, nježnosti i egzistencije. 

O mogućnostima poezije kao promjene nas samih, ali i naše okoline, načinima pisanjima, procesu, radionicama poezije iz perspektive i polaznice i voditeljice radionice, o traženju poezije, počecima pisanja, ali i traženju novih poetskih preokupacija pričamo u petak 24.2. u Booksi u 20 h.

Kada i gdje: petak 24.2. 2023. u Booksi u 20h
Moderira: Monika Herceg

Tomislav Čadež objavio je u pandemijskoj godini knjigu Hrvatski Decameron. Dnevnik samoizoliranog intelektualca, koji je pisao sto dana i sukcesivno ga objavljivao u Jutarnjem listu. Istovremeno sa Čadežom, četrdesetak je hrvatskih pisaca objavljivalo svoje dnevnike iz karantene na web stranicama Hrvatskog društva pisaca, unutar organizirane i poticane inicijative HDP-a da se pandemija zabilježi, osmisli i oblikuje poetskim jezikom. Čadež se u svojem dnevniku referira na druge dnevnike, i to najčešće negativno, kritički i posprdno, pa tako, primjerice, ima naslov Prvo, uzaludno, dociranje piscima domaćim, u kojemu piše da Dnevnik iz karantene zvuči policijski, „ali možda eto nikne štogod i pod tom birokratskom frazom“. Drugo, uzaludno, dociranje piscima domaćim sadrži kritiku dnevnika iz karantene hrvatskih pisaca: objavili su „robu nalik srednjoškolskim sastavcima“. Čadež tvrdi da pogled hrvatskih pisaca ne seže dalje od pogleda u vlastitu bilježnicu i da to što oni pišu neće čitati nitko, ni sad ni poslije. Čadež sarkastično konstatira da bi ti dnevnici trebali čovjeka prikovati uza se, a ovi te gone da istoga časa napustiš samoizolaciju i kreneš u terapeutsku šetnju. Treće, uzaludno, dociranje piscima domaćim donosi sudove da se naši pisci uglavnom ponose već samim tim što su pisci, pa kao da nastoje pisati što „literarnije“ i „dalje od istine“, tako da smo suočeni s umjetno sklopljenim rečeničnim nizovima umjetnog sadržaja, često nakaradnog ritma i nepotrebnih digresija, „iza kojih stoje pripovjedni subjekti zanimljivi koliko i kartonska kutija“. Našim spisateljicama i spisateljima pandemija je tek jedna u nizu prepreka da ne kažu ništa, zaključuje Čadež.

Projekt Hrvatskog društva pisaca Dnevnik iz karantene obuhvaćao je tekstove i/ili video priloge pisaca – članova HDP-a, ponajprije samostalnih umjetnika, koji su se objavljivali na web stranici HDP-a svakodnevno. Tekstovi su uključivali klasične dnevničke zapise, prozu i poeziju, a tematski su vezani uz nove okolnosti života. Dnevnik iz karantene uređivali su Katarina Luketić, Marko Pogačar i Kruno Lokotar. Obuhvaća četrdesetak tekstova različitih žanrovskih usmjerenja i estetske kvalitete. Pomno čitanje dnevnika dovodi do zaključka da su literarno najuspjeliji oni tekstovi koje su napisali – pjesnici (Monika Herceg, Goran Čolakhodžić, Marko Tomaš, Alen Brlek, Branko Maleš). Možda je riječ o tome da samo pjesnička imaginacija može nadići banalnost situacije. Ostale strategije kojima su se služili pisci koriste se u svrhu osmišljavanja obesmišljenog, pa tako, primjerice, imamo zaumno pisanje (Igor Rajki), eskapističke strategije regresije (Kruno Lokotar), humor i satiru (Robert Perišić).

Monika Herceg otvara Dnevnike iz karantene svojim poetskim dnevnikom koji donosi metaforu/sinegdohu vrtlarenja. Postavlja pitanje: „Što ćemo donijeti od svoje samoće?“ dok piše o prisili bivanja sa sobom i bližnjima. Unutar dnevnika piše pismo samoj sebi i konstatira: „Usporenost omogućuje promatranje.“ Pismo pokreće Veliko Pitanje – pitanje Boga, ali i Malo Pitanje – pitanje države: u represivnoj državi „čekaju se nužne odluke“. Tekst Monike Herceg karakterizira ponavljanje i uokvirenost – početak i kraj zapisa tematski je usmjeren na vrtlarenje. Završetak teksta organiziran je kao briljantna minijatura i u njemu odjekuje njezina poezija, na čiji je snažan performativni učinak čitateljska publika ovog dnevnika vrlo dobro naviknuta.

Goran Čolakhodžić piše poetsko-meditativni dnevnik u kojem se izmjenjuju stihovi i proza. Konstituiran je u tri tematske cjeline: proljeće, posezanje i protezanje. Tema proljeća predstavlja zapravo tematizaciju otklona od proljeća. Druga tema, posezanje, poniranje je u svijet biljaka, vrta (srodno kao kod Monike Herceg), sa začudnim opservacijama o mjestu stanovanja koje je kontrapunkt biljnome svijetu. Posljednja tema, protezanje, govori o hodanju gradom, istraživanju nepoznatih ulica i povratku kući u identitetu šetača šumom.

Marko Tomaš piše klasični dnevnik, koji je stiliziran poetiziranim elementima. U njegovom dnevniku pojavljuju se reminiscencije na rat – uslijed potresa, njegovo sjećanje odlazi u razrušeni Mostar. Osobito je zanimljiv dio o taštini i armaturama grada. Tomašev dnevnik obiluje zapažanjima o ljudskoj prirodi, autoreferencijalnim elementima i trenucima, ironijom, sarkazmom, cinizmom, ali isto tako i nježnim, ganutljivim, skromnim, autoironičnim i suosjećajnim dionicama, koji imaju snažan sugestivni učinak na čitatelja – kao i u slučaju Monike Herceg, performativni učinak poezije ovdje se prelijeva u performativnu moć dnevnika.

Alen Brlek piše dnevnik u obliku kratkih, fragmentarnih proznih zapisa. Često su induktivno koncipirani; njegov ispovjedni subjekt uočava detalj u vanjskoj zbilji i onda mu pronalazi univerzalni korelat i sveopću, često prijeteću ulogu. Stanje koje on opisuje i iznosi djeluje poput virusa: to je stanje „ni tamo ni vamo“. On mu daje ime: „Mirat“ – stanje ni mira ni rata. Brlekov dnevnik konstituiran je svjetotvorno, ludički – kao u dosadašnjim navedenim primjerima, vidljivo je da autorska poetika poznata iz poetskog opusa „zahvaća“, kontaminira i način koncipiranja i „vođenja“ dnevnika. Iz svega navedenog jasno se nazire razlog zašto su dnevnici pjesnika estetski uspjeliji od dnevnika proznih pisaca u slučaju projekta Dnevnik iz karantene: prozni pisci nisu uspjeli pronaći – barem ne u većini slučajeva (iznimka su, recimo, Igor Rajki i Robert Perišić sa svojim programatskim, ludički koncipiranim  dnevnicima) – put osmišljavanja koncepta dnevnika koji bi imao odmak od banalnosti svakodnevice koju opisuje i zahvatio u konceptualno polje drugih žanrova, igrao se s njima, kombinirao ih, interpolirao ih u tkivo teksta dnevnika i tako mu dao univerzalniji karakter. U tom smislu je Čadež relativno u pravu kad kritizira hrvatske pisce i piše da nemaju mašte ugledati išta osim sebe. Mi se ne bismo složili u potpunosti sa Čadežom, nego uzimamo u obzir distinkciju pjesnika i proznih pisaca i zaključujemo da su pjesnici puno ozbiljnije i kvalitetnije shvatili i odradili zadatak ovoga projekta.

Posljednji primjer Dnevnika iz karantene koji ćemo analizirati je dnevnik Branka Maleša, također demonstracija potvrđene autorske poetike koja nastanjuje tkivo teksta dnevnika na vrlo osviješten način. Autoreferencijalna gesta ključ je poetike ovih dnevničkih zapisa, koji ne bježe od zbilje, ali je nadilaze. Maleš piše o depresivnoj logici situacije i završava svoj dnevnički zapis u zen-tonu, pomireno i harmonično.

U Srbiji nije bilo organizirane institucionalne inicijative kakva je bila inicijativa Hrvatskog društva pisaca, u kojoj bi se pisce pozvalo da pišu dnevnike ili neke druge književne žanrove o problematici pandemije koronavirusa, ali je bilo individualnih inicijativa u tom smislu. Kao primjer za ovo istraživanje odabrali smo roman srpskog pisca Stefana Mihajlovskoga 14 dana karantina. Kao što piše Igor Perišić u Pogovoru romanu, 14 dana karantina žanrovski se pomiče ka klasičnoj ljubavnoj priči, u kojoj su junaci „slučajno“ homoseksualni ili biseksualni, što znači da se s njima mogu poistovjetiti čitatelji bilo koje seksualne orijentacije. Ipak, ovdje ima queer elemenata: kostimiranih performancea koji preispituju problem s rodom i jezičnih poigravanja u vezi s teoretizacijom queer identiteta. Između dvojice junaka, Jakše i Vuka, postoji malena razlika u godinama, pri čemu onaj stariji biva u poziciji posrednog učitelja onog drugog. Kako druga, mlađa strana ne bi bila puki objekt odgojne naracije, autor u pomoć poziva drugu referencu iz književno-kulturne tradicije, pa tako kreativnim uspostavljanjem veze s Andrićevom pripovijetkom Aska i vuk, Vuk iz 14 dana karantina postaje Aska u ogledalu. Skriveno ili nesvjesno, on igra igru održavanja ljubavne tenzije, da bi je na kraju možda i proigrao. Precizna žanrovska odrednica 14 dana karantina u klasičnoj književnoteorijskoj optici bila bi, prema Perišiću, melankolično-romantična komedija. Osobito zanimljiv aspekt ovoga romana upravo je onaj pandemijski: prikazivanje načina na koji se ova dva lika nose s karantenom, zatvorenošću, izolacijom, pa i dosadom. Mogli bismo reći da se pripovjedač služi čitavim katalogom eskapističkih strategija kojima pribjegavaju ovi likovi kako bi izbjegli misao o opasnosti, smrti, pa i introspekciju samu: oni se igraju igara, razgovaraju do iznemoglosti, upuštaju se u seksualne igre i odnose, pjevaju, kuhaju, iscrpljuju jedan drugoga pažnjom, zahtjevima, pitanjima, željom, čežnjom, potrebom za odgovorom i dijalogom. Njihov eskapizam odlazi u tolike krajnosti da nisu svjesni ni kome i čemu njihovi susjedi plješću na balkonima dok se događa građanska akcija podrške liječničkom osoblju.

Zaključak – usporedna značenja

Usporedno čitanje filozofskih eseja, dnevnika i fikcionalne proze s tematikom pandemije koronavirusa i karantene dovodi do zaključka da su zajedničke motivske odrednice u svim tim tekstovima problem slobode u opreci prema represiji vlasti i njezinim specifičnim mjerama, potom problem fizičke distance i udaljenosti od bližnjih, dokinuća uobičajenih dnevnih sadržaja te pitanja vezana uz samoću i invenciju svakodnevice u kontekstu obesmišljenosti, opustošenosti i usamljenosti.

Tekstovi koje smo čitali pristupaju ovim temama na različite načine: filozofsko-analitički, memoarski, poetično, imaginativno, fikcionalizirajuće – sa zajedničkim svojstvom da svi žele osmisliti novu kvalitetu života u novonametnutim okolnostima. Svaki od ovih tekstova, bez obzira bio napisan u prozi, poeziji, kao esej, rasprava, polemika ili priča, pokušava preosmisliti život u kojemu se njegov pripovjedač/protagonist našao nenajavljeno, nepozvano i nepripremljeno. Svaki od ovih tekstova postavlja pitanja i daje odgovore. Pitanja su slična, a odgovori različiti. Pitanja se tiču osobne i kolektivne sudbine uslijed i nakon globalne promjene. Odgovori, pak, obuhvaćaju širok spektar značenja – od pesimizma, preko nade do rezignacije. Zajedničko svojstvo svim ovim tekstovima je duboki osjećaj promjene, često neopoziv, i snažna potreba za refleksijom, anticipacijom i indukcijom. Što sve ovo znači? – pitanje je koje postavlja svaki od pedesetak pročitanih tekstova, neovisno o žanru. I svaki od njih mapira svoj specifični svijet značenja, koji ćemo moći vrednovati, pa i prevrednovati možda tek kad pandemija koronavirusa bude dio kolektivnog pamćenja, a ne pošast s kojom se borimo i živimo svaki dan, kao protagonisti dnevnika iz karantene.

Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili “stvaran”, običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vrijeme narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.

Taj dan otac se uobičajeno sporo spustio u kuhinju iz svoje sobe na katu očekujući doručak koji je Anne-Marie uvijek spremala otkako se vratila. Niz stepenice se spuštao otežalim koracima čovjeka koji pokušava shvatiti kako da se odupre želji da nestane s ovoga svijeta jer je toliko umoran, ali postoje stvari koje ga zadržavaju. Tih nekoliko koraka od podnožja stepeništa do drvenog stola promatraču bi se moglo učiniti kao vječnost, vjerojatno je to tako djelovalo i njenom ocu koji je upravo u tom trenutku razmišljao kako da ih izvuče iz nastale situacije, ali nije mogao iznaći ni jedno rješenje. Svijet jest bio složen prema određenim pravilima, ali ta pravila uvijek su bila na strani onih jačih. Pokušao je dotada nekoliko puta odbiti grofa d’Amervala, ali kada mu je zaprijetio gubitkom posla, Jacques je bio stjeran u kut. Anne-Marie, njenih trinaest godina i ta krhkost, ali s druge strane znatiželja i gordost, bili su nešto što je htio zaštiti, a ne predati pedesetogodišnjem okrutnom bogatašu, ali više nije znao što bi moglo biti rješenje. Odbiti grofa za njih je moglo značiti i daleko goru sudbinu, osudu na društveno isključivanje i gladovanje svih njih, a time bolest i možda i samu smrt. Je li takva sudbina teža od gubitka slobode? Je li smrt bila gora od lomljena duha njegove kćeri? Bi li glad bila strašnija od predaje jednog premladog života na milost i nemilost drugom? Nije mario za sebe, ali bojao se da bi budućnost u kojoj bi on bio bez posla za Anne-Marie mogla biti i strašnija od neželjene udaje za imućnog, uglednog čovjeka.

Jesam li zaista spremala ocu doručak?
Ne znam. Tvoje ruke neprestano su u mojoj glavi u kadru kraj porculana.
Mislim da pokušavaš dočarati bliskost tom gestom, ali nalazimo se usred kuće bogataške obitelji; ne zaboravi da mi jesmo bili plemstvo i da je baš radi toga moj otac kasnije izgubio glavu. Doslovno. Znači, draga moja, imali smo poslugu. Nitko od nas nije radio ništa u kući. Bili smo timareni, bili smo potpuno prepušteni brizi drugih. Ali za potrebe priče, može, spremam ocu doručak. Nije to ništa posebno. Jaja su sluškinje skuhale, kao i šunku; one zapravo sve naprave, ja samo složim na stol, onako kako otac voli. Slažem, primjerice, prvo dva jaja, a potom šunku stavljam na drugi tanjur iza. Imamo čaj. Spremam ocu čaj, da, možda je to je sasvim izgledno. Čaj smo zaista sami pripremali.

Jacques zna da je je njegova kćer tvrdoglava i znatiželjna. Otkako se vratila od redovnica, neprestano joj je glava u knjigama, a ideje koje mu iznosi nakon čitanja članaka ili filozofskih i znanstvenih djela toliko su jasno artikulirane da se ponekad preplaši činjenice da te riječi izlaze iz trinaestogodišnjih usta. Svjestan je i koliko bi joj bilo lakše da se rodila kao dječak; ovo je i dalje bio svijet muškaraca, a da nije bilo tako, njena moguća udaja bila bi pitanje izbora ili slobode, a ne nužnosti i vraćanja dugova. Ali, ako se ne uda, a njen tvrdoglavi jezik u jednoj je svađi oko mogućeg braka i to spomenuo ocu, kako se nipošto i nikako ne želi udati i biti nečija sluškinja, bilo mužu ili djeci, i već sada mu je jasno znala argumentirati zašto ne želi imati potomke, ostalo je pitanje tko će se za nju brinuti nakon njega. Svijet naprosto nije bio još uvijek konstruiran tako da bi ideje poput te mogle biti stvarne, ili je barem on tako vjerovao.

Kad je Anne-Marie to jutro, žvačući suhi kruh na koji je mjestimice uspijevala razmazati maslac, shvatila da otac sada već zaista ozbiljno razmišlja da je uda, pomislila je prvo na samoubojstvo. Okus kruha odjednom je, shvatila je žvačući ga tako tvrdog i bezukusnog, bio okus svijeta koji ju je dodirivao u kratkim šetnjama ulicom, bio je to okus zatvora koji joj kao ženi nije dopuštao ni jedan korak po njenoj želji, a naizgled se činio slobodnim, snažan okus ničega. Bio je to taj okus metala koji bi osjetila u ustima dok je gledala kroz prozor maštajući o nekoj budućnosti koja neće nužno njen život svesti na podređenost nekome tko je neće ni doživljavati kao ljudsko biće i toj želji oprečna, ali u njenim mislima jednako prisutna činjenica da je ipak razumjela koliko je to gotovo nemoguće.
Ili nije? Svijet se nikada nije mijenjao greškom, već nastojanjima onih koji su se pokušavali osloboditi. Dio njenog bića znao je da mora postojati neka mogućnost, neka skrivena rupa kroz koju će, poput mrava, ipak izmiliti na slobodnu ledinu.

Ja jesam ljudsko biće. Ti jesi ljudsko biće. Nisi samo tijelo koje je naviknuto da bude krotko, porozno, prazno tijelo od kojeg se očekuje da trpi i trpi od trenutka kada iskoči iz vlastite majke koja je isto takvo tijelo, ista takva ljuštura. Svrha je daleko od rađanja novih ljuštura.
Strah – zajednički nazivnik ženskog tijela. U svojoj koži strah se množi!
Tijela se boje predati.
Tijela se boje.
Nismo ovdje da bismo u zatvoru svijeta još pristali i na zatvor vlastitog tijela.
O beskonačnom tijelu žene znamo da je kroz povijest razrovano toliko puta da danas, u novom tisućljeću, ne može biti drugo nego rana. U toj rani: Eva, tijelo predano nasilju svijeta. Marija, tijelo predano nasilju svijeta. Svetice! Kurve! Ivana Orleanska! Sve iskorišteno u ime takozvanog boga. Ženska tijela predana muškom egu.
Bože, ego ti je prevelik!
Nisi li mogao svojim čudesnim rukama pretvoriti u majku i muškarca?
Bože, kako su te samo posrali ovdje.
Bože, ako te ima, nadam se da si žena i da ćeš ih sve tjerati da prolaze vječne trudove!

Nije se sjećala svoje majke. Između nje i žene koja ju je donijela na svijet bio je ponor; ostalo joj je jedino lice, lice koje je godinama gledala na portretu u hodniku i bilo je izgledno da je taj svakodnevni pogled, a ne sjećanje stvorio lice njene majke u njenim mislima kada bi zatvorila oči. Nije znala uče li druge majke svoje kćeri kako da budu žene. Redovnice koje su se brinule deset godina o njoj učile su je samo kako da neprestano bude nevidljiva, a sve u njoj bunilo se takvoj svakodnevici. Kad je njena prva krv zaprljala posteljinu, toliko se prestrašila da ju je nekoliko sestara moralo umiriti, ali ništa više od toga da je to kazna ženama do neke dobi koja nije bila jasno određena nisu joj rekle. Bi li njena majka drugačije objasnila sve to? Je li znala više o krvi?
Meduza! Još jedna žrtva božja. Volim tvoje zmije, djevojčice, one su samo posljedica
razorene nevinosti.
Prva Pepeljuga pljunula je u lice princu na balu, jeste li svjesni toga?
On, klasno privilegiran! On, uvjeren da može radi krune i bogatstva uzeti i preuzeti u jednoj večeri
život za koji ni ne pita stremi li životu. Spalite prinčeve! Spalite bogove!
Tijela drhte.
Tijela se ponekad i zavole. Šanse za to nisu velike.

Koračanje prema smrti djelovalo joj je daleko uvjerljivije od naborane kože pod koju je trebala poleći svoje trinaestogodišnje tijelo na kojem još nisu kako treba ni sise izbile. Njeno tijelo budilo se po prvi puta, osjetila bi ponekad kako joj pulsira utroba kao nakon prve krvi, ponajviše kada bi neki mladić spustio pogled na nju. Njeno međunožje tražilo je način da dodirne svaki rub stolca i bilo ju je sram jer tijelo je govorilo nešto za što zna da nije čedno ili da pristoji, ali bilo koja podloga na koju je tijelo prianjalo kao da ga je prizivala, govorila mu da se trlja, da se malo samo pomakne kako bi dodir bio oštriji ili čvršći.

Što je o tijelu mogla znati? Tijelo je titralo između dvije točke, one u kojoj je njena majka odlučila istisnuti komad mesa koji je prodisao i točke koja će to isto tijelo poslati u raspad, vratiti zemlji koja je to postojanje i zadužila. Već pri pomisli na smrt, pitanje mase djelovalo joj je kao pitanje kruga. Ništa se od nas nije moglo ni moralo izgubiti, samo se prenamijenilo. Postajali bismo tlo, kompost, a nad nama rasle bi snažne biljke koje bi hranili minerali naših tijela.
Ako je tijelo mjesto, ako je moje tijelo moje mjesto, ako je tijelo ono što zaista jesam, ako sam samo tijelo, ne bih li se trebala riješiti tijela, napokon postati slobodna, napokon pronaći mjesto na kojem je dopušteno povjerovati da sam lijepa, ali lijepa onako kako nisu lijepe stvari koje se želi rastrgati
lijepa onako kako su lijepi zalasci sunca a ne meso koje iščekuje udarac
lijepa onako kako su lijepe tratinčice u živo zelenoj travi, a ne meso koje očekuje stisak
lijepa onako kako su lijepe tihe stvar, a ne stvari koje se trebaju loviti
lijepa kao oblaci, a ne preplašena lovina koja neprestano posrće pred predatorima
lijepa lijepa lijepa
lijepa kao zvijezde kao patetične ljubavi lijepa tako da me se ne želi uhvatiti
ali lijepa i kao meso
zašto ne moje meso
moje butine
moje obline
moja koža
moje sise
moje noge
moja toplina
iznutra ta ljepota
lijepa sam
i nisam za trganje
lijepa sam
i nisam tu da budem ičija
moje meso je moje meso
ja ću ga pokazivati ja ću ga davati
uzmite i jedite od ovoga
ali ne svi
ne svi
ako sam tijelo
zar nije moje pravo biti veličanstveno tijelo
a ne neprestano
tijelo koje se boji
tijelo postati
tijelo koje se boji
tijelo ostati

To jutro, krevet je bio zaista pretijesan. Koža je prijetila da će skočiti s mlade, naizgled krhke Anne-Marie i ona se instinktivno pokrila po glavi pokrivačem, osjećajući kako snaga već s ranim jutrom napušta njenu navodnu mladost. Danas je s ocem trebala odlučiti o njenoj budućnosti, grof više nije imao strpljenja za odugovlačenje i sama misao da će uskoro njeno tijelo biti sve samo ne njeno (a činilo joj se da njeno nije stiglo ni postati), izazivala joj je mučninu.
Shvaćala je da je još uvijek dijete, a da je ipak kroz sve te godine postala skladište dosade. Tek sada se budi, tijelo. Ona. Njeni dani za nju su to zaista i bili, dosade za dosadama; nizovi dosada u kojima ništa ne može spoznati. Ima trinaest godina, njeno je tijelo dugo titralo pod mrakom samostana i jutros, dok razmišlja o očevoj ideji da ipak popusti upornom bogatašu, čini joj se da će njeno tijelo zauvijek ostati kutija. A tek se čuje. Osluškuje pod poplunom. Njena bedra napokon se pretvaraju u ženina bedra; rast koji osjeća u sebi sigurno je nezaustavljiv, ali zna da će biti zauvijek zatočen ako se uda. Ovako. Sada.

Grof kojem je otac dugovao novac i kojem ju je trebao dati da se spase izgledao je tom tijelu koje je tek progovaralo kao lijes koji će je prekriti. Nije bila naivna, često je vidjela oca i pomajku u postelji, dok je prolazila u nesanicama hodnicima velike kuće i shvaćala je, iako se ništa nije izgovaralo, čemu zapravo ta tijela služe kada se približe jedno drugom.
Tijela su skladišta svjetlosti.
O svjetlosti postoji nekoliko mitova, a prvi je da je na početku bog rekao da bude svjetlost. U početku je izgovoren samo mrak, a kad je materija napokon odlučila progovoriti, to je bilo tako glasno, toliko željno postojanja da je nastao cijeli svemir. Svemir je mjesto beskonačnog mraka u kojem na velikim udaljenostima postoje baklje svjetlosti. Nitko ovdje ne vjeruje u boga, ni ja, ni Marie.
Misliš? Ako je mjesto iz kojeg progovaram vječnost, ne kosi li se upravo ovaj naš razgovor s idejom manjka božanstva?
Zašto? Zašto je vječnosti potreban bog? Nije li ideja da je vrijeme linearno samo u našim glavama kako bismo se lakše nositi s postojanjem koje je tako prolazno? Prema toj teoriji, vječnost je i dalje vrijeme, koje uvijek jest. Svi uvijek jesmo.
Možda.
Kamen pada, ali ne razbija se. Može li i tijelo tako zadržati svoju čvrstoću?
Ne živim ovdje desetljećima.
Ne živim ovdje toliko dugo da sam zaboravila da imam tijelo.
Ne živim.
Živim li?
Tijelo je ljuštura. Tijelo – evo ti ga. Možeš s njim što želiš.
Možeš ga odnijeti daleko i posaditi na njemu baštu, stablo, neka nahrani nekoga to tijelo. Neka bude korisno. Neka bude nekome kuća. Ne meni. Meni ne treba. Neka hrani.
Neka nahrani.
Tvoju glad.
Neka bude strašilo.
Tijelo. Tijelo.
Strašno tijelo!

Koliko je dubok ovaj ponor?

Tri Mesara buhu klala

buha sim
buha tam
Mekana koža.
Koža koju je lako oguliti.
Koža koja je lako obući.
Koža koja ipak otrpi.
Na kraju uvijek otrpi.

Tri Mesara buhu klala

buha sim
buha tam

Ali buha nije pobjegla.

Nije.
Ili ipak jest?

Kada je Antoine ušao u kuću, ručak je bio postavljen, a tišina je već bila tako oštra i gusta da se činilo kako vrijeme biva zaustavljeno. Antoine Lavoisier, plemić, kemičar, ugodan čovjek kako ga je nerijetko opisivao Jacques, bio je nerijetko gost u njihovoj kući, a Anne-Marie s njim je redovito razgovarala o kemiji koja je bila njegova velika ljubav. Fascinirala ga je ta djevojčica, njena znatiželja i znanje i kako nikada nije pomislila da joj nije mjesto u takvim razgovorima.
Kada je sjeo taj dan za njihov stol, šutnja je već toliko dugo trajala da je njen otac, u trenutku kada je Anne-Marie napokon otvorila usta, instinktivno ispljunuo vodu od šoka.
Anne-Marie prvo je kratko u glavi razmišljala o nečemu što joj je Antoine natuknuo kada je zadnji puta bio na ručku. Sagorijevanju je bio potreban zrak, ali Antoine je bio svjestan kako zrak nije naprosto jedna tvar, nego je osmislio pokus i pokazao ga Marie; ideja je bila kako zrak ima u sebi i aktivni zrak, tvar koja zapravo potiče, podržava gorenje.
Anne-Marie prvo je dugo gledala u Antoinea i nakon nekoliko minuta, prinoseći komad krumpira ustima, probila jednu točku u prostor-vremenu koja će kasnije postati ono što se nazivalo sudbinom, dok će godinama kasnije crtati postave kemijskih eksperimenata, prevoditi, raspravljati do dugo u noć o zakonima koji će kasnije uspostaviti cijeli modernu kemiju.

Dragi Antoine, hoćete li
pustiti da svijet shvati kako ni gorenje nije ništa drugo nego spajanje kisika s nečim što dodiruje?
Pustiti svijet da kroz vaše sitne cijevi prihvati one najbitnije istine – ništa ne nestaje, već se samo neprestano pretvara?
Pustiti svijet da shvati da je masa uvijek stalna nakon bilo kakvih promjena, kao i energija?
Pustiti ruke da dodiruju misli onako kako je moguće dodirivati i tijelo?

Dragi, Antoine hoćete li, spasiti moj život i udati se za mene?

Monika Herceg rođena je 1990. u Sisku. Za poeziju, priče i drame dobila je više od deset domaćih i regionalnih nagrada, a djela (pojedinačne knjige i radovi) su joj prevedeni na više od petnaest jezika. Objavila je zbirke pjesama Početne koordinate (2018.), Lovostaj (2019.) i Vrijeme prije jezika (2020.) te knjigu dramskih tekstova Ubij se, tata (2022.)

Bilo da se radi o poeziji, ili prozi, prva misao mi je kako je sve što pišeš naslonjeno na prostor. Mostarska zbirka, ime joj već govori, pomiče se prostorom jednog, kako si sam rekao, duboko podijeljenog grada. Meho i Dubravske priče dijele isti prostor, ruralnu sredinu koja se nosi s posljedicama ovog vremena, ali i rata. Otkuda ta potreba za ispisivanjem konkretnih prostora, ali i za stvarnosnim pristupom prema pisanju i poezije i proze?

Da, moglo bi se tako reći. Ali da kojim slučajem Mostarska zbirka nije imala taj naslov kao i Dubravske priče, ili da je Meho ponio naslov Kanada, sumnjam da bi me se do ove mjere povezivalo s prostorima iz kojih dolazim i o kojima pišem. Mada, nemam ništa protiv, ja sam zaljubljen u život i svijet koji me okružuje i ne prestajem o tome pisati. Ali sve moje knjige su prije svega imale ambiciju biti književni tekst pa tek onda sve ostalo. Selo u kojem se radnja dešava iskoristio sam kao dobro znanu pozornicu i tamo postavio te male drame. Isto je i s Mostarskom zbirkom − i Mostar, kao i Dubrave, žive temeljitu podijeljenost koja je ušla u jednu novu fazu i taj svijet učinila dodatno zanimljivim. Meni je tu najprivlačnije to nedoticanje tako bliskih svjetova, kulturološki vrlo sličnih, da ne kažem istih. Golemo je i književno zanimljivo kad vas od nekoga dijeli samo zid − a živite dvije potpuno paralelne stvarnosti: djecu šaljete u različite škole, učite ih različite historije, račune plaćate u različitim poštama, gledate različite televizijske kanale… Svijest ljudi se u takvim okolnostima postepeno − ali temeljito − izvitoperi. Kao plastika koju vozate u autu zaboravljenu i izloženu suncu.

Golemo je i književno zanimljivo kad vas od nekoga dijeli samo zid − a živite dvije potpuno paralelne stvarnosti: djecu šaljete u različite škole, učite ih različite historije, račune plaćate u različitim poštama, gledate različite televizijske kanale… Svijest ljudi se u takvim okolnostima postepeno − ali temeljito − izvitoperi

Priče onih koji su iz djece odrasli u starce

Sve je počelo poezijom, a naklonjenost čistoći jezika kasnije je vidljiva i u prozi. Također, rekla bih da su tvoje prozne knjige posveta svakodnevici i hvatanju trenutaka običnih života. Što je omogućio skok na prozu u tvom pisanju? Koliko je bilo izazovno skočiti u šire forme, u roman?

Iskreno, ja nisam vjerovao da ću ikada napisati roman. Meni nije svojstven taj dah, ja sam skloniji da se izražavam „zamuckivanjem“ i puno mi je bliža forma pjesme. Ali onda sam nadošao da roman ne mora biti „roman“, da i on može biti pjesma. U poeziji riječ mora da se uklopi s onom riječju koja joj prethodi kao i onom koja dolazi poslije nje. One moraju da izlaze jedna iz druge i da jedna u drugoj uviru. I tako sve do kraja pjesme. Dugo mi je trebalo da shvatim i naučim tako pisati i prozu. U mojim knjigama jezik je vrijeme koje rađa likove pa ih onda satire, vodi ih do onog mjesta u priči gdje ponovo nestaju u bjelini. Moj odnos prema jeziku kojim govorim i pišem se mijenja i ja sam s njim uglavnom nesretan. Koliko god da se trudim i radim na svojim knjigama, uvijek sam nezadovoljan. Meni su moje knjige kao žive rane koje nikada ne zacjeljuju. Jezikom se bavim, brusim ga jer se potajno nadam da ću do kraja života napisati bar jednu knjigu koja me neće boljeti.

Jezikom se bavim, brusim ga jer se potajno nadam da ću do kraja života napisati bar jednu knjigu koja me neće boljeti

Ima li nekih metoda za ta zacjeljenja? Čini mi se da književnost jest uvelike upravo ovo što si rekao, rana koja zjapi otvorena, a možda se i više otvara. No rekla bih i da se čisti, a onda su šanse za zatvaranje daleko veće…

Dok pišemo mi se uvijek na neki način preslagujemo, dovodimo se u red, raspremamo taj vlastiti atelje zatrpan životom. Da se ne nadam zacjeljenju vjerojatno ne bih ni radio. Književnost nam pomaže, možda je to prikladniji izraz, ona je utočište. I uvijek je tu.

Nakon romana Meho, pojavila se i zbirka Dubravske priče koje kao da nastavljaju život   romana; ona je fokusirana na priče iz dubravske svakodnevice, dok je cijeli drugi dio zbirke priča ispričan iz dječje perspektive. Tako suprotstavljaš predratno stanje likova s onim u prvom dijelu knjige, postratnim. Kako si se odlučio na takvu strukturu zbirke priča koju dijeli naprosto vrijeme?

Rat je nešto najviše što se desilo ovim narodima i mislim, a i nadam se, da se za našeg života neće desiti ništa toliko strašno što će ponovo vrijeme prelomiti na dvije pole. Meni su zanimljivi ljudi koji žive tu podijeljenost vremena na prije i poslije rata. Meni se nekad čini kako jedan dio njih živi ovo danas, dakle poslijeratno vrijeme, dok drugi dio pokušava iz prijeratnog vremena preskočiti rat: stalno se pripremajući za taj veliki skok. U Dubravskim pričama sam htio ispričati njihovu priču − priču ljudi koji su iz djece odrasli u starce.  

Spustiti se ispod priče

Je li teže pisati kratke priče ili roman? Koja je razlika u pristupima, disciplini? Kako se uopće dogodilo da su nakon Mehe došle i Dubravske priče?

Pa meni su te obje forme podjednako teške. I priča, kao i roman, treba imati svoje vrijeme. Pisac treba da ga osjeti i da unutar tih okvira tekst započne i završi. Razlike u pristupu tim dvjema formama pisac ne treba da bude svjestan na način da ga one opterećuju. Nažalost, danas često čitamo literaturu koja je uspjela ispoštovati pravila određene forme ali koja nije ništa drugo do mrtvo slovo na papiru. Ja sam najprije počeo raditi Dubravske priče, tačnije neke od njih, a Meho se dešavao između. Te dvije knjige su nastajale zajedno.

Dubravske priče nagrađene su nagradom Edo Budiša za najbolju zbirku priča. Koliko su ti nagrade bitne za stvaralaštvo? Mogu li pomoći knjizi ili knjigama koje dolaze? Kratke priče nisu žanr koji prolazi poput romana, ipak su nevidljivije.

Mislim da nagrada knjizi može pomoći u određenom trenutku tako da na nju skrene pozornost čitateljske publike, ali je ne može učiniti boljom nego što ona jeste. Eto, drago mi je zbog svake nagrade, posebno mi je drago zbog ove zadnje koja je dodijeljena Dubravskim pričama i koja nosi ime Ede Budiše, kao i zbog članova žirija.

U tvojim pričama karakteristični su živi dijalozi. Baš radi živog razgovornog jezika, prirodnih dijaloga, u tvoje je priče lako ući. One su naprosto priče o životu, slike iz svakodnevice koja nosi i nježnost, ali i surovost. Koliko radiš na dijalozima?

Radim onoliko koliko je potrebno. Najvažnije u pisanju jeste spustiti se ispod priče i pustiti je da se sama dogodi. Meni su dijalozi važni pa na njima i radim. Nakon što ih napišem prvi put, onda im se u određenim vremenskim razmacima vraćam, dorađujem ih, mijenjam. I sve tako dok ne budem zadovoljan.

Perspektiva uplašenog dječaka

Trauma rata i postratno siromaštvo. Duboke podjele u društvu, koje su normalizirane. Upravo je to najvidljivije u dijalozima gdje se taj ponor pojavljuje suptilno, u razgovoru o nekim usputnim stvarima. Da ubacim jedan dijalog oko hitne pomoći iz priče Kiša: “Jesi li vidio je li hrvatska ili naša?” /“Ko bona?”/ “Hitna?”

E da, ljudi su se ovdje navikli na podjele i s njima žive. Je li to normalno? Naravno da nije, ali isto tako, ti ljudi nemaju dva života, već ovaj, jedan jedini i nemaju kad čekati: oni moraju živjeti. Te podjele su ušle u jednu novu fazu kada ljudi koji ih žive poprimaju neke nove osobine, karaktere, i postaju zanimljivi za literaturu. Čak svježi. Volio bih da su kritičari koji su pisali o Dubravskim pričama više pažnje posvetili tim paralelnim svjetovima koji su tamo vidljivi. Uslovi života u mojim pričama su sve samo ne uobičajeni.

Volio bih da su kritičari koji su pisali o Dubravskim pričama više pažnje posvetili tim paralelnim svjetovima koji su tamo vidljivi. Uslovi života u mojim pričama su sve samo ne uobičajeni

Koliko je danas teško i izazovno, pod pritiskom urbanosti, pisati o selu i ulaziti u mentalitete ljudi za koje mi se čini da su ipak većini kulturnog svijeta itekako nevidljivi i udaljeni? 

Meni o selu nije teško pisati, ali mi jeste teško objašnjavati zašto o selu pišem. Jedan izdavač me je prije nekoliko godina pitao imam li nešto za njega, ali da bude urbanije, da to ne bude opet nešto o selu. Kad sam mu rekao da ja tako ne mogu razmišljati i da meni književnost nije posao već puno više od toga, on mi je stao pojašnjavati kako bih ja ipak trebao pisati nešto što će biti malo urbanije. Ja ne znam i ne razumijem zašto ljudi na književnost gledaju na taj način i šta si time hoće reći. Niti želim znati.

Oči djeteta. Čini mi se da u tvom pisanju one imaju posebno mjesto kao perspektiva. Bilo da se da radi o poeziji ili romanu Trganje. Cijeli drugi dio Dubravskih priča pisan je upravo iz perspektive djeteta. Što pruža ta perspektiva? Približava li se ona ponajviše istini kada se progovara o teškim situacijama?

Ja vjerujem tim očima pa onda kroz njih i gledam. Međutim, više je razloga zašto posežem za tom perspektivom kad pišem i zašto ona ima važno mjesto u mojoj prozi. Naime, meni se u djetinjstvu desilo puno toga: bio sam u logoru, prognan sam, spavao sam godinama po memljivim podrumima, bio gladan… U meni još živi taj uplašeni dječak i ja ga ne mogu ignorisati − meni je vrlo važno to što on govori ili vidi. Drugi razlog je svima poznat: perspektiva djeteta nam omogućava da jasnije vidimo to što nam se dogodilo ili nam se još uvijek događa.

Odnosi između svjetova

Čini mi se da i Meho i Dubravske priče prikazuju nemoć. U tim romanima stvari su prikazane kakve jesu i život nam se otkriva kao nemogućnost pomicanja prema naprijed, što je u isto vrijeme i lako za čitanje jer su priče Dubravskih priča i naše priče, priče običnih ljudi, ali je to i zastrašujuće u isto vrijeme jer nam je jasno koliko je društvo duboko ranjeno. Može li nam literatura pomoći s tim ranama?

Da, dobro si to primijetila. Ta učmalost i utrnutost isijava jednu nemoć da se bilo šta poduzme ili promjeni. Ti ljudi žive u svojim selima kao u nekakvim kavezima gdje ih se čuva za izbore kada će svoj glas dati onima koji u ta sela ponekad povire i nešto im doniraju. Koliko god da su nemoćni, oni odlučuju o sudbini BiH jer čine glavinu biračkog tijela koje bira ove što su na vlasti. Literatura bi nam u mnogo čemu mogla pomoći samo kad bismo je kojim slučajem čitali. Dakle, u literaturu se ne možemo pouzdati.

 Tradicionalnost stanovnika, praznovjernost, nepovjerenje, ali i jedan živi humor nešto su što se   vjerno ocrtava i kroz Mehu, ali i Dubravske priče. Ipak, u svim tim životima postoji, koliko god nam   se čini daleko, politika koja na mnoge načine ograđuje i zatvara dodatno to društvo.

 Meni u pisanju nije bilo važno ko je musliman, a ko Hrvat, mene su zanimali odnosi između njihovih       svjetova. U BiH, zavisno od mjesta do mjesta, svi narodi bivaju ili većina ili manjina. Nažalost, svi govore   samo o problemima koji se tiču njih i njihove zajednice, nema se tu puno sluha za one druge manjine,   one kojima nekom primitivnom logikom ne pripadamo, jer se za razliku od njih drugačije zovemo.

 Koliko je teška pozicija pisca u Bosni i Hercegovini? Nemoguće je živjeti na ovim prostorima od   pisanja. Kulturne politike? Što pisanje tebi donosi?

 Od pisanja nije moguće živjeti i to je poznata stvar. Ne kažem da pisac od pisanja ne može zarađivati,   može, ali nedovoljno za život. Ne znam šta mi pisanje donosi, ali da ne pišem, imam osjećaj da bi me   nestalo.

Što nam iduće pripremaš?

Završio sam svoju novu prozu na kojoj trenutno radim s urednikom Semezdinom Mehmedinovićem. Uskoro bi knjiga trebala izaći u Buybooku u ediciji Dnevnici. Nekoliko ljudi koji su rukopis do sada pročitali, rekli su mi da to nije samo dnevnik, već i roman. U svakom slučaju, radujem se.

Petrinja je ostala bez knjižnice, jedine galerije, doma kulture i nekoliko škola. Radionice koje radimo zapravo nemamo gdje raditi pa neprestano improviziramo, u hodu. S odraslima smo prvo bili na otvorenom, na Trgu kulture, gdje se smjestila prva kontejnerska knjižnica. Teško je to bilo pojmiti, kontejnerska knjižnica. Uz pomoć ravnatelja knjižnice, nekoliko radionica organizirali smo na otvorenom kao i tribinu o čitanju, nasred tog malenog trga okruženi kontejnerima koji sada ugošćuju i knjige, i radio, i svu petrinjsku kulturu. Potom smo neke radionice održavali u čitaonici jedne osnovne škole, ali naravno – ta škola je puna od jutra do večeri. U ovom trenu udomljuje i srednjoškolce jer je njihova škola srušena i svaki novi termin bio je neizvjestan. Dovoljno je reći da je radionica prošli tjedan održana u Pastoralnom centru (u sklopu župnog dvora) gdje se na pola sobe ne može zakoračiti jer je taj dio zgrade nesiguran, a druga polovica je za korištenje.

Dugo sam zapravo bježala od Petrinje i Banije. Kad jednom dobiješ tu kozmičku brzinu da se odvojiš od gravitacije tog kraja, rijetko se vraćaš, što zbog straha da će tvoja brzina u nekom trenutku opet postati preslaba da bi se uspješno izvukao, što zbog toga što ne voliš da te taj kraj podsjeća na sve što želiš ostaviti iza sebe i što želiš zaboraviti. Ako je nešto bilo jasno nakon potresa koji je zadesio Baniju, to je bilo siromaštvo koje je najednom ostalo bez svojih zidova. Ipak, zidovi za siromaštvo nisu ionako bitni, možda samo za one koji su gledali izvana i nadali se da neće vidjeti sve što je iza. Petrinja u kojoj sam odrastala bila je moj grad i danas, kad mi se učinilo da ipak mogu neometano dolaziti i odlaziti, čini mi se da je to moj grad još uvijek. Prestrašila sam se potrebe da to činim, da se vraćam jer mi je bilo kakva vrsta ljubavi prema prostoru bila potpuno strana, a ipak – našla sam se gledajući prema Baniji sa željom da tamo odlazim što češće, što više. Banija je mjesto koje je zaista svačije, Banija je mjesto susreta različitih nacionalnosti, Banija je toliko bogata u tom njegovanju ljudskih odnosa, ispred nacionalizma. To je ono u što duboko vjerujem svaki puta kada kažem Banija. Reakcije na radionice su divne. Pjesme i priče koje smo radili na radionicama, priče koje smo napravili u razredima, sve to govori o kapacitetu i kreativnosti onih koji se bore da ostanu. Mnogo smo pisali i o samoj Baniji, uspomenama, prirodi, mjestima koja su bitna. Čini mi se da tako postoji i mogućnost da se lakše nosimo s tom ljubavi prema ruševinama.

Imaju li radionice pisanja smisla na Baniji?

Ines Kosturin, petrinjska pjesnikinja, o radionicama na koje dolazi kaže: “Mišljenja sam da je radionice pisanja u Petrinji svakako potrebno nastaviti iz više razloga. Najbitniji, neposredni se razlozi dakako tiču sudionika radionica, ali postoje također i posredni razlozi koji potvrđuju isto. Do sad su održane četiri radionice, tri vezane uz kratku priču (voditelji su bili Zoran Ferić, Luiza Bouharaoua i Miroslav Mićanović) i jedna uz poeziju (Monika Herceg). Na svakoj u prosjeku prisustvuje desetak prijavljenih sudionika, uglavnom redovitih, kako im već dozvoljavaju poslovne obveze. Sudionici ovih radionica mahom su pisci amateri, koji nemaju težnju ka profesionalnom radu, ali imaju težnju svoj rad držati na čim višem nivou, bilo to kroz učenje novih tehnika, konstruktivnu kritiku postojećih radova ili analizu radova drugih umjetnika. Svi su spremni učiti, graditi i razvijati se te su svjesni koliko su vrijedne ovakve radionice. Kvalitetu koju možda ne posjeduju u usporedbi s vrhuškom književne produkcije danas zamjenjuju entuzijazmom. Ostatak pak petrinjske kulturne zajednice svakako mora biti svjestan što su HDP i Ministarstvo kulture ove godine donijeli u Petrinju. Smatram da je ovo izvrstan poticaj i njima da se čim više aktiviraju u svom radu, pogotovo s obzirom da su trenutno mjere na niskoj razini u odnosu na prošlu godinu.”

Mladi student Akademije dramskih umjetnosti, Vid Bešlić, koji također dolazi na naše radionice i koji je, uz Miroslava Kirina, suautor video uradaka koji povezuju prostor Banije i poeziju s Banije, koje također radimo u sklopu projekta Gledam čitam pišem, ističe: “Radionica omogućuje polazniku spoznaju vlastitih (ne)mogućnosti u izražavanju; upute i savjeti mentora bude još veću želju za istraživanjem i rad na sebi. Spoznaja da su riječi i način na koji čine organsku cjelinu beskonačne, traži od polaznika prijateljstvo s maštom. Rad u skupini, puno komunikacije i kritike su isto pomogli u stvaranju radova.”

Ines Kosturin bitnom smatra i suradnju s različitim institucijama u Petrinji: “Radionice se odvijaju na Trgu kulture u suradnji s GKČ Petrinja te u čitaonici OŠ Mate Lovraka Petrinja. Izmjenom lokacija i suradnjom sa školama do više ljudi je doprla informacija o postojanju radionica, što možda neće zainteresirati više ljudi za prisustvovanje, ali je još jedan od načina na koje kultura podiže moral lokalnog stanovništva.”

Restauracija sjećanja

Naši identiteti uvelike su vezani za naša sjećanja. Naša sjećanja su, pak, nerijetko utisnuta upravo u prostore na kojima smo odrastali, kojima smo se kretali kroz život. Sjećanja gotovo uvijek, za mene, prvo dobivaju prostornu komponentu, uz emotivnu. Kako jednom cijelom gradu oduzeti sjećanja? Centar Petrinje nepovratno će, kao i srednja škola koju sam pohađala, biti zamijenjen, tko zna kada, nekim drugim centrom grada. Što će na kraju ostati od tih identiteta? Što će ostati od želje da pokažemo onima koji ostaju iza nas Grad? Ako je ikada išta bilo pitanje grada. U ovim mjesecima, čini mi se da Petrinja, koliko god u njoj bilo tuge, ima i šansu izgraditi novi identitet koji će se odmaknuti od političkih crnih rupa, od sjećanja na ono što je opstajalo i preživljavalo sve ove godine, i krenuti iz jednog zdravog ništa. Grad je već bio uništen politikom koja je sustavno krala i devastirala. No, može li pisanje restaurirati naša sjećanja?

“Što smo danas naučili i što smo trebali naučiti? – pitali smo se na kraju radionice, na Trgu kulture, u Petrinji (15. rujna 2021.) među kontejnerima, nadajući se da nam pročitani i napisani tekstove daju dovoljno razloga za užitak i zadovoljstvo. Polaznice koje su došle na radionicu iz Siska i Petrinje donijele su sa sobom iskustva koja pripadaju podjednako djetinjstvu i neposrednoj opasnosti od urušavanja onoga što je do jučer činilo njihov život. Zaključak da nismo jedini vlasnici značenja, sasvim sigurno nije jedina pustolovina koju čini stvarnost i otkriva fikcija. Želja da se nešto od svega sačuva, objavi, promijeni, da ne zaboravimo što smo doživjeli – nije nas napustila i kad smo zakazali idući sastanak, druženje: čitanje, gledanje i pisanje“, napisao je Miroslav Mićanović nakon radionice u Petrinji.

Pisanje je i za najmlađe

Kad sam odradila radionice s osnovnoškolcima iz Gora, koji su izgubili školu u potresu, razmišljala sam putem prema Zagrebu o svojoj osnovnoj školi, seoskoj školi Jabukovac koja je srećom ipak ostala cijela. To je jedna od rijetkih škola koja su imale tu sreću. Učenici iz Gora i okolnih sela koji sada odlaze u jednu od područnih škola, u Češko Selo, ovisni su o busu koji dolazi po njih čim je gotova nastava i odvozi ih iz jednog naselja prema njihovim selima. Mnogi od njih su već i prije bili putnici koji su dolazili u osnovnu školu Gore, a sad je taj put još dulji. Radionice smo zato radili u trku. Jedna grupa morala je odmah nakon na bus i nakon što smo prezentirali priče koje su zajednički napravili, trčali su iz škole prema busu.

Cijelo moje školovanje bilo je školovanje u putovanju, bilo da se radi o osnovnoj ili srednjoj školi. Ipak, mi smo imali luksuz da iza škole ipak provedemo dio vremena u igri dok bus ne bi došao i skupio nas pa razvozio po okolnim selima. Učenici su, kao i profesorice, bili otvoreni i zaigrani, čudesno brzi i spretni i u dva školska sata zajedno smo napravili desetak priča s popratnim plakatima na hamer papiru.

U istoj školi gdje sam bila, među najmanjima, radionice je održao i Miroslav Mićanović:

“Djeca polaznici radionice, učenici 1. i 2. razreda, 3. i 4. razreda, gostuju u drugoj školi, ali oni znaju da će se vratiti u svoje razrede, u svoje škole i mjesta, kao što su se nakon neizvjesna i čudesna putovanja u svoje selo vratili junaci romana Vlak u snijeg. Ili nam je bilo lakše misliti i razgovarati o istoimenom filmu. I jest i nije, jer smo započeli s poslovicama prikupljenim i stavljenim na zid škole. Što je poslovica? Brzo smo se počeli dogovarati riječima i crtežom, ispomagati se s onim što nam je blisko i strano. Što bismo željeli? Mogu li to prenijeti riječi i kako ih slažemo: veselo i zaigrano, dugo i kratko. Kad sve završi, odemo na školsko dvorište, u školski park i gledamo u prazan razred, na klupe i mjesta na kojima smo sjedili, čitali, pisali i slušali. Opisujemo sami sebe, ali to nije uvijek lako i jednostavno. Pisati o sebi i naći za to riječi – bio je posao koji se na radionici, u igri, dogodio i bilo je lijepo.”

Na kraju, ostavljam vas i s dojmovima Jagne Pogačnik nakon posjete Petrinji i održavanju radionice u Pastoralnom centru:

“Nakon što je skoro punih tjedan dana kišilo kao u Macondu, u srijedu 13. listopada, za sunčana dana uputila sam se u Petrinju na radionicu Gledam, čitam, pišem. Otprilike 45 minuta kasnije, ušla sam u grad u kojem nisam bila nakon 29. prosinca 2020. Parkirala sam u centru, kod Crkve sv. Lovre, jer me tako uputila Monika, sjela na klupicu u parku, zapalila cigaretu i pričekala da dođe Ines, moja petrinjska veza. Tek sam se tada osvrnula oko sebe i shvatila kako sam se našla usred TV-snimke koju već skoro godinu dana imam pred očima. Čudan osjećaj kako je vrijeme stalo u trenutku u kojem bismo to najmanje željeli. Srušene zgrade, crvene naljepnice, tek pokoji prolaznik i sunce koje prodire kroz krošnje gradskog parka, stvorili su u meni gotovo nadnaravan osjećaj. Kad je došla Ines razgovor je prvo krenuo u pravcu stvarnosti oko nas, obnove koje nema, prostora za ovakve događaje kojih nema i ljudi kojih ima. Povela me u Pastoralni centar gdje će se radionica održati i upozorila kako je pola prostorije pod crvenom, a druga polovica pod zelenom naljepnicom te da tijekom radionice mogu koristiti samo zelenu polovicu u kojoj se inače održavaju i druge aktivnosti, poput probe pjevačkog zbora koja će biti poslije nas. Situacija mi nije bila najjasnija, no Ines mi je rekla kako je crveni dio crven zbog toga što graniči sa zgradom koja je u potpunosti crvena, pa u slučaju novog potresa prijeti opasnost od urušavanja. Kad su stigle Iva, Brankica i Ljiljana, ostale polaznice koje su toga dana uspjele stići na radionicu, optimistično su mi rekle da ne trebam brinuti jer jačinu potresa prepoznaju po zvuku namještaja, pa će me na vrijeme upozoriti ukoliko dođe do opasnosti. I krenule smo, razgovorom. O pisanju i čitanju, poeziji i prozi, Blatnikovoj knjizi Pisanje kratke priče, prvim rečenicama, pronalaženju odgovarajućeg glasa… Pročitale smo ulomak iz Kirinovog Albuma, onaj koji govori o fotografiji koja nije snimljena, a potom sam ih zamolila da i same napišu kratku prozu na istu temu. Nisam više razmišljala ni o čemu drugome nego o pisanju, rekla sam im da dok ih gledam djeluju kao strojevi za pisanje, zbog energije i volje s kojom su prionule na posao. Kad su završile, čitale smo prve rečenice i pogađale ton i tematiku onoga što slijedi. Čitale smo i komentirale njihove priče o mužu kojem treba reći da je danas radionica, o gubitku nekoga bližnjeg, o putovanju u Rim i o nesnimljenom trenutku ljubavi koja je došla svome kraju. Nitko nije u priči spomenuo potres, fotografija koja nije snimljena potpuno ga je ignorirala. Upadale smo jedna drugoj u riječ i u ta dva sata, vjerujem, upoznale se maksimalno s obzirom na vrijeme koje smo provele zajedno. Razmijenile mail adrese i brojeve mobitela i već drugi dan počele komunicirati izvan radionice. Fotografijama i napisanim pričama, komentarima i pozdravima. Kolege koje su u Petrinji bile prije mene ostavile su sjajan dojam, pa je Ljiljana u jednom trenutku rekla kako se nekada hvalila pjevačima koje poznaje, a sada piscima za koje je zaključila da su posve obični ljudi. Hvala joj na tome, ali ja ne mogu uzvratiti istim komplimentom, jer sam u Petrinji upoznala njih, koje posve sigurno nisu obične. Na rastanku smo uglas govorile “Vidimo se” i vozeći prema Zagrebu bila sam uvjerena da to nisu prazne, kurtoazne riječi.”

Nakon trećine odrađenog projekta Gledam, čitam, pišem na Baniji, jasno nam je kolika je potreba da književnost donosimo tamo gdje se ljudi više ni ne nadaju brizi države ili rješenju problema. Kako je bezizlaznost situacije na Baniji pred zimu sve jasnija, nama je sve jasnije i koliko je potrebno nastaviti ići na Baniju i spašavati riječi ispod ruševina. S riječima će, čini mi se, ljudi dalje moći graditi što god bude potrebno, bez obzira što je državni aparat potpuno zaboravio na te ljude, njihove živote u kontejnerima i kamp kućicama. Što ne možemo sagraditi, napisat ćemo. U to zaista vjerujemo.

Projekt Gledam, čitam, pišem podržavaju Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Turistička zajednica Sisačko-moslavačke županije i Srpsko narodno vijeće.

Projekt započinje u srijedu 1. rujna prvom radionicom i tribinom Ma tko još čita, a nastavlja se narednih mjeseci kada će u njega biti uključeni maturanti Srednje škole Petrinja, učenici osnovnih škola u Jabukovcu i Gorama te u Glini. Radionice će voditi Zoran Ferić, Olja Savičević Ivančević, Luiza Bouharaoua, Jagna Pogačnik, Miroslav Mićanović i Monika Herceg.

Zašto baš Banija?

Zoran Ferić, predsjednik Hrvatskog društva pisaca ističe: “Hrvatsko društvo pisaca se vrlo brzo nakon potresa, a uz pomoć Ministarstva kulture i medija, uključilo u aktivnosti na Baniji. U okviru projekta Pisci na Baniji održano je niz tribina u Glini, Petrinji, Sisku, Hrvatskoj Kostajnici i Hrvatskoj Dubici, i u okviru tog projekta dvadeset i četiri spisateljice i pisca posjetili su knjižnice i škole održavši čitanja i tribine. Projekt Gledam, čitam, pišem nastavak je naših aktivnosti na Baniji, s tom razlikom što se neće raditi samo o tribinama, nego su ključna stvar radionice čitanja.”

Prema riječima Monike Herceg, voditeljice cijelog projekta: “Želja nam je omogućiti ljudima i djeci koja su ovdje ostala lakše nošenje s traumom i pružiti kulturne sadržaje u gradovima koji su već i prije razornog potresa bili uvelike zaboravljeni. Samo čitanje i pisanje može biti i način na koji se nosimo s traumom, a i društvena je odgovornost omogućiti sadržaj za ljude na tom području koje se već sada ponovno zaboravlja. Čitanje na moćan alat, prijatelj za zauvijek.”

Tribina Ma tko još čita

Projekt započinje u srijedu 1. rujna kada će grupa polaznika radionica za sve uzraste imati prvu radionicu pisanja proze sa Zoranom Ferićem. Nakon prve radionice u 20h na Rukometnom igralištu u Petrinji održat će se tribina Ma tko još čita na kojoj će književnici Zoran Ferić, Nora Verde, Ena Katarina Haler i Sven Popović razgovarati s Majom Sever o čitanju i zašto je ono danas možda i bitnije nego prije. Izazovi za čitanje u današnje su vrijeme veliki, a na primjeru upravo petrinjske knjižnice koja je stradala u potresu očito je da je potreba za čitanjem stalna.

“Čitanje i pisanje može biti način na koji se nosimo s traumom, a i društvena je odgovornost omogućiti sadržaj za ljude na tom području koje se već sada ponovno zaboravlja”

Ravnatelj Knjižnice i čitaonice Petrinja Ante Mrgan smatra da ovakvi projekti zaista mogu pomoći podizanju kulture u zajednici:

„Osim već poznatih fizioloških, kognitivnih, socijalnih i inih učinaka čitanja na čovjeka, čitanje u današnjim (stresnim) vremenima donosi blagotvorni odmak od stvarnosti i odmor od svakodnevice. Nažalost ili nasreću u Petrinji je nakon katastrofalnog potresa čitanje možda više nego ikad prije važno upravo zbog maloprije navedenog. Neka istraživanja pokazuju da oni koji čitaju tri i pol sata tjedno žive dvije godine duže nego oni koji ne čitaju. Možemo se našaliti i reći da ćemo ako čitamo i dulje živimo moći dočekati obnovu našeg razrušenog grada ili recimo izgradnju nove knjižnice u Petrinji. 

Koliko je čitanje važno pokazuju i naši sugrađani koji su jedva dočekali da otvorimo knjižnicu u kontejneru. Njihovi upiti o otvorenju knjižnice bili su gotovo svakodnevni čim su saznali da smo uspjeli spasiti knjižnu građu i da ćemo otvoriti knjižnicu u kontejneru. Kulturni sadržaji koje pokušavamo ostvariti u današnjoj Petrinji bitni su iz istih razloga kao i čitanje. Kulturna događanja homogeniziraju zajednicu, dovode do druženja, ostvaruju se novi kontakti, razmjenjuju ideje, potiče na akcije. Ljudi se nakon kulturnih manifestacija osjećaju bolje, zadovoljnije, veselije i takvih trenutaka se rado sjećaju. Iako bi u ovim za Petrinjce teškim vremenima i netko mogao kazati da nam kultura ne treba, da nam trebaju kuće u kojima ćemo živjeti, a tek onda da ćemo imati kulturnu nadgradnju. Međutim ljudi s takvim stavovima zaboravljaju da je tijelo bez duše tek beživotna ljuštura. Zato nam kultura treba koliko god bila teška materijalna situacija oko nas.”

Trebamo običan, normalan život

“Baniji ne trebaju samo kontejneri, humanitarna pomoć i ponegdje struja. Naši sugrađani koji tamo žive trebaju život. Običan, pravi, normalan život. Trebaju priče, smijeh, tračeve, ples, knjigu i poneku rasprodaju dobre robe. Sve ono što i nas veseli. Zato je bitno. Tamo ne žive ljudi kojima će možda dobro doći naš stari kaput, tamo žive ljudi koji pišu prekrasne pjesme i glasno se smiju, zato je bitno da se ovakve stvari rade na Baniji”, ističe Maja Sever koja je već dugo angažirana na području Banije u sklopu inicijative „Ljudi za ljude“. Upravo u STEM centru u Glini koju su pokrenuli preko inicijative „Ljudi za ljudi“ održat će se nekoliko radionica pisanja s učenicima.

O nužnosti organiziranja kulturnih sadržaja na ovim prostorima govori i Zoran Ferić: “Izabrali smo Baniju zato što smatramo da književnost i kultura nisu samo nadgradnja, ono što dolazi nakon što su zadovoljene osnovne potrebe, nego smo uvjerenja da i kultura spada u te osnovne potrebe. Književnost nije samo zabavna knjiga na plaži, kao što se u vrijeme godišnjih odmora često piše po novinama i portalima, književnost je ono što može zagristi u ono najintimnije čovjekovo, u strahove, u beznađe, u osjećaj napuštenosti, u odustajanje od života, ali nam može pokazati i radost i smisao tog života. Radionice čitanja i pisanja tu višestruko mogu pomoći. One ne postoje zato da proizvode pisce, nego u prvom redu da preko iskustva vlastitog pisanja stvaraju čitatelje, potiču kreativnost, književnu pismenost i sposobnost zamjećivanja fenomena s kojima se svakodnevno susrećemo.”

Luiza Bouharaoua, spisateljica i aktivistkinja slaže se oko korisnosti ovakvih programa: „Čitanje i pisanje, a oni su uvijek nerazdvojni, omogućuju bolji uvid u svijet koji nas okružuje, ali nam daju i mogućnost da spoznamo i otvorimo se novim, radikalno drugačijim načinima života i drugim svjetovima. Posebno je to važno na ovakvim mjestima i u zajednicama koje su izolirane, geografski ili društveno, te na ovaj ili onaj način napuštene ili prepuštene same sebi.“

“Književnost nije samo zabavna knjiga na plaži, kao što se u vrijeme godišnjih odmora često piše po novinama i portalima, književnost je ono što može zagristi u ono najintimnije čovjekovo, u strahove, u beznađe, u osjećaj napuštenosti, u odustajanje od života, ali nam može pokazati i radost i smisao tog života”

Projekt podržavaju mnogi izdavači, Srpsko narodno vijeće, inicijativa “Ljudi za ljude”, Gradska knjižnica i čitaonica Petrinja, Turistička zajednica Sisačko-moslavačke županije i Festival svjetske književnosti. Tako će polaznici radionice imati priliku upoznati na književnoj kavi jednog od poznatih pisaca koje izdavačka kuća Fraktura u sklopu tog festivala dovodi u Hrvatsku.

Izdavači koji podupiru projekt donacijama knjiga za polaznike su Fraktura, MeandarMedia, Sandorf, OceanMore, Profil, Jesenski i Turk i VBZ.

Osim predviđenih radionica, portal Kritika h,d,p objavit će u narednom periodu niz članaka i video sadržaja koje će kreirati Marija Dejanović i Miroslav Kirin vezanih za školstvo i kulturu na područjima pogođenim potresom orijentirajući se najviše na okolnosti i probleme s kojima se susreću radnici u školstvu i kulturi u nastaloj situaciji.

Moram zapravo krenuti od kraja, činjenice da je nedavno kratka radio-drama prema tekstu Janka Polića Kamova Potres dobila veliko priznanje, nagradu BBC-a za najbolju europsku radio-dramu. Očekivano ili neočekivano? Koliko ti znači ovakvo priznanje? Drama je dobila i nagrade na drugim festivalima, ako se ne varam.

O HRT-u se mnogo govori u javnosti, uglavnom u kontekstu raznih afera i političkih kontraverzi, no s druge strane, HRT u svojoj jezgri ima jednu razinu izvrsnosti koja se uopće ne da usporediti ni s kojom drugom produkcijskom kućom u ovoj zemlji, počevši od zabavnog programa pa nadalje. Ja sam veliki zagovornik HRT-a kao javnog servisa koji ima važnu funkciju u proizvodnji sadržaja koji nisu nužno komercijalne naravi. Jedan od najčešćih spinova političkog populizma jest onaj o ukidanju pretplate. Za mene je to potpuna besmislica. Kao najvažniju funkciju HRT-a istaknuo bih brigu o standardizaciji hrvatskog jezika i promicanje hrvatske kulture, isticanje vrijednosti hrvatske umjetnosti i znanosti. U tom svjetlu Dramski program HRT-a predstavlja jednu od najvažnijih instanci koja podržava hrvatske pisce, redatelje, glumce i multimedijalne umjetnike. Tradicija i kvaliteta proizvodnje na Hrvatskom radiju, još od vremena Zvonimira Bajsića pa sve do današnjih dana, prelazi naše okvire; ona je priznata na europskoj razini pa je naša nagrada zaista samo jedan kamenčić u tom mozaiku. Emisije Dramskog programa kontinuirano dobivaju nagrade, samo što stjecajem okolnosti javnost o tome nema pojma.

Kamovljeva proza je neka vrsta monodrame

Jako mi je drago da je ova naša nagrada izazvala interes. I kao promocija medija radio-drame i kao događaj koji u ova tužna vremena donosi neku trunku optimizma. No ono što se mene najviše dojmilo jest recepcija Janka Polića Kamova kao potencijalnog otkrića na razini europske književne povijesti. Kad govorimo o javnoj recepciji radio-drame onda je jako bitno ukazati na činjenicu kako postoji jedna vrlo raširena, zanimljiva festivalska mreža diljem Europe kroz koju veliki broj izuzetnih umjetnika međusobno komentira i ocjenjuje svoje radove. HRT je vrlo aktivan u tom sustavu. Potres je za sada sudjelovao na dva natječaja i na oba osvojio nagrade. Prvu je nagradu osvojio na Prix nova, festivalu koji organizira Rumunjska radio-televizija. U okviru festivala bila je organizirana Zoom konferencija na kojoj je veliki broj sudionika iz Irske, Rusije, Gruzije, Švicarske, Belgije, Kanade i mnogih drugih zemalja imao potrebu izraziti divljenje prema djelu Janka Polića Kamova. Posebno nakon što su dobili kontekst njegovog djelovanja. Mislim da je to najveći uspjeh ovog projekta. Stvorio se dojam kako je Kamov prevažan pisac u kontekstu cjelokupne europske avangarde ili protoavangarde da bi ostao samo u našim okvirima. Komentari su išli u pravcu nevjerice da je hrvatska kultura toliko dugo uspjela držati u tajnosti tako važnog pisca. I sve se to kao mali fraktal kroz Potres manifestira na svega šest stranica pripovijetke, u svega devet minuta naše emisije. Svakome bude potpuno jasno da Potres ne može biti slučajna pripovijetka. Ona emanira cjelovitog, kompleksnog autora. Toliko o Kamovu.

S druge strane, mislim da, površno prateći odnedavna europsku produkciju, ova radio-drama uistinu ima progresivnu snagu i originalnost koja u smislu pristupa zvuku mediju daje jedan beat koji jako rezonira sa suvremenim životom. Zato mi je ova nagrada toliko značajna jer me ohrabruje da mediju radio-drame u budućnosti i dalje pristupam krajnje intuitivno i nekonvencionalno. Vrlo često u kazalištu ne vidim taj prostor niti takvu vrstu podrške.

Radio-drame poslušajte na stranici Darija Harjačeka i na stranici Hrvatskog radija

Kako si izvukao Kamova? Potres je i aktualan tekst, mada je drama režirana nekoliko mjeseci prije zagrebačkog potresa. Treba reći da si režirao i Katastrofu, dulju novelu, ali i njegovo Selo, također u „Malim formama“ HRT-a.

Katja Šimunić, urednica emisije „Male forme“, odlučila je u povodu proglašenja Rijeke kao Europske prijestolnice kulture napraviti ciklus emisija prema pripovijetkama Janka Polića Kamova. Dramatizirao ih je Ivan Vulić. Iako su se one u adaptaciji minimalno odvojile od originalnih narativnih struktura, njihov dramski potencijal je enorman. Prvenstveno zato jer je Kamovljeva unutarnja energija izuzetno dramatična. Kod njega su svi dramski sukobi krajnje internalizirani, proza je već sama po sebi neka vrsta monodrame.

Potres prije potresa

Osobno kao redatelj najviše rezoniram upravo s takvim strukturama koje su vrlo ekspresivne, a implozivne. Mi u Potresu prisustvujemo razaranju i ma koliko ono programatski želi porušiti totalitarizam građanskih socijalnih dogmi, ono se u prvom redu događa kao intimni, ljudski raspad. Kamov u tome zna biti iznimno duhovit. Volim njegovu autoironiju. I koliko god se poistovjetili s protagonistom, vi ga isto tako i prezirete. I kao što je i potres kao elementarna nepogoda samo oljuštio fasadu stvarnih društvenih problema − problema socijalne nejednakosti, strukturalne zapuštenosti društva, problema centralizacije države tako je i ova koincidencija emisije Potres prije potresa samo protresla stvarne egzistencijalne dileme koje su iz pozicije iskustva postale tako jasne same po sebi. Kamov je pripovijetku napisao iz iskustva potresa. Tek nakon ovog drugog, petrinjskog potresa shvatio sam do kraja genijalnost Kamovljevog teksta kao i stvarnu prirodu straha od potresa. Ono što je Kamovu u fokusu jest tjeskoba iščekivanja, zarobljenost u osjećaju da bi se potres u bilo kojem trenutku mogao ponoviti, što čovjeka uvlači u prostor potpune iracionalnosti, u frustraciju, nemoć iz koje vrlo često donosimo ne baš razborite odluke. Tek kad sam i sam osjetio koliko je taj strah moćan, postao sam svjestan i kvalitete naše interpretacije Kamovljeve pripovijetke. Osjetiti nemoć pred prirodom veliko je životno otkrivenje.

Dario Harjaček (Beč, 1979.) nakon gimnazije u Varaždinu, u Zagrebu najprije upisuje studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti, a zatim Akademiju dramske umjetnosti, Odsjek kazališne režije i radiofonije, na kojem je diplomirao 2006. godine. U posljednjih petnaest godina režirao je četrdesetak predstava u gotovo svim hrvatskim kazalištima, od čega neke najvažnije na Dubrovačkim ljetnim igrama, u GK Gavella i ZKM-u. Osim režija, autor je niza scenskih adaptacija proznih i filmski naslova, kao i raznih autorskih projekata. Godine 2018. objavljuje roman Sanjica Lacković. Stalni je suradnik Dramskog programa Hrvatskog radija. Dobitnik nagrade Prix nova Rumunjske radio-televizije i nagrade BBC Audio Awards za radio-dramu Potres prema noveli Janka Polića Kamova. 

Interpretacija Potresa zanimljiva mi je najviše radi eho-efekta, dvoglasa kojim govori Rakan Rushaidat. Tako je pojačan osjet straha, nesigurnosti. Kako si redateljski prišao tome tekstu?

Mislim da su Kamovljeve pripovijetke najbolji dio njegovog opusa. Osobno ih cijenim više od njegovog dramskog pisma ili poezije. Osim što pokazuju nevjerojatnu spisateljsku vještinu, pronicljivost, uvjerljivost u prepoznavanju kompleksnosti ljudskog bića, one su uvijek svojevrstan manifest vođen onom Luciferovom sintagmom non serviam. To je, s jedne strane, vrsta umjetničke provokacije, no, s druge strane, Kamov kao da zaista otvara vrata pakla. S jedne strane, imamo gorljivo prakticiranje slobode, a s druge, projiciranje beskrajnih zidova neslobode proizašlih iz mržnje, taštine, obijesti, inata, straha, paranoje. Mi prelazimo na drugu stranu zrcala, ulazimo u prostor krajnje subjektivnog, a to subjektivno redovito izaziva jezu, tjeskobu, nemir. U svojim pripovijetkama Kamov je beskrajno zavodljiv. Čita se u dahu. Moja je potreba bila zadržati to uzbuđenje koje doslovno briše razliku između erosa i thanatosa. Ta iskrivljena perspektiva koja se prepoznaje istovremeno i kao seksualno uzbuđenje i kao strah od smrti bila je smjernica za realizaciju ovog projekta.

Seizmograf unutarnje borbe lika

Cijelog ovog uspjeha ne bi bilo da u projektu nije sudjelovao fantastični Rakan Rushaidat. Moja je ideja bila snimiti paralelno dvije odvojene verzije teksta u istom ritmu no dinamički potpuno oprečne. S jedne strane, vodi nas koncizni, konkretni, prisutni narator, dok u pozadini čujemo kroz šapat neku vrstu histeričnog zapomaganja koje prepoznajemo kao unutarnji glas. Te su dvije naracije u neprestanoj interferenciji, na momente postaju rezonantne, a na momente se potpuno razilaze, na momente dominira jedna, na momente druga. Htio sam kroz takav postupak dobiti osjećaj subjektivne borbe lika sa samim sobom koja istovremeno i sama podsjeća na neku vrstu unutarnjeg potresa. Rakan je sjajno reagirao na to i stvorio zaista uzbudljiv verbalni materijal koji se miješa sa zvukovima disanja i pasjeg laveža. Na sve to Maro Market kreirao je intrigantan minimalistički glazbeni score koji podsjeća na trzaje seizmografskog uređaja koji kao da konstantno reagira na unutarnje potrese glavnog lika. Sve je to Lana Deban, naša ton-majstorica, uspjela fantastično iznivelirati u krajnje rafiniranu zvučnu mapu. Svaki dio procesa kreiran je na licu mjesta, nije bilo nikakvih unaprijed zacrtanih šablona.

Dugo se baviš redateljskim poslom, a, ako se ne varam, relativno nedavno si se bacio u radio-drame? Razlike u režijskim pristupima? Što može radio-drama, koje prostore slobode daje? Što je za tebe taj posao redatelja, na kraju krajeva?

Na razini recepcije, radio-drama je jedna vrsta pročišćujuće mentalne igre. Kad u punoj koncentraciji slušate radio-dramu shvatite koliko je naš doživljaj stvarnosti vizualan. Fokus na zvuk ukida to opterećenje i otvara potpuno zatrte kanale mašte. Poput poezije. Mislim da je moja redateljska funkcija u radio-drami upravo oblik sugestije kako dati zraka vlastitoj mašti. Volim se poigravati s različitim obrascima medijskih konvencija. Živimo u vrijeme u kojem je najveći dio zvukova koje oko sebe čujemo već provučen kroz neku vrstu zvučnog  filtera. Volim šumove jer šumovi su puni asocijacija, identificiraju nešto poznato u našoj komunikaciji.

Velika mi je inspiracija kazalište. Nakon četrdeset predstava jasno mi je kako razlagati unutarnju logiku teksta. Na radiju je to daleko jednostavnije jer ste u montaži slobodni potpuno preokrenuti materijal prema osjećaju neke unutarnje glazbe, unutarnjeg ritma kojeg imate kao redatelj. To me zaista oslobađa. Funkcija redatelja u teatru daleko više ima neku šamansku notu – vi ste od prve do zadnje probe inicijator kolektivne energije, vi ste nešto između nogometnog trenera i dirigenta, filozofa i glumca, lude i policajca. U kazalištu volim to stvaranje kreativne snage kolektiva, no to isto tako beskrajno iscrpljuje čovjeka, osim ako nije potpuni ego manijak. Na radiju najviše volim smirenost kojom sve ono što iskoči kao instant realizacija glumačkog procesa rada gdje se u nekoliko sati dogodi sve, postaje spremište namirnica iz kojih počinjete kuhati neko magično jelo u montaži. No sve to zaista crpim iz iskustva kazališta.

Režiranje mikrofona

Konkretno – način na koji se koristi mikrofon u kazalištu kao vrlo markantno sredstvo izmještanja stvarnosti u odnosu na priču. Na radiju je mikrofon nevidljiv, ne razmišljate o njemu dok slušate radio-dramu. Ja to pokušavam izokrenuti. Intrigira me mogućnost stvarnog doživljaja mikrofona kao sredstva koje je, konkretno, u našim životima prepoznatljivi okidač dijaloga sa stvarnošću – bilo da se radi o telefonskom razgovoru, političkom govoru, javnoj ispovijesti, zvuku radija kojeg slušate u vašem autu ili kuhinji, rock koncertu, itd. Svako posredovanje mikrofona ima specifični emocionalni i intelektualni spektar značenja. Volim se kretati po prostoru koji istovremeno progovara o stvarnosti i bježi od doslovnosti realizma. Posao redatelja za mene je uvijek dijalog s tekstom, stvaranje konteksta, konteksta koji kristalizira određeni aspekt problematike teksta. Režija je moj dijalog s autorom, a u autorskim projektima moj dijalog sa stvarnošću. On je vrlo često bio jako političan, ali uvijek krajnje intiman. Inovativnost u mediju je uvijek samo alat. Pravi smisao rada je stvoriti unutarnji ritam koji jasno komunicira sa suvremenim gledateljem/slušateljem, otvara mu mogućnost da se koristi mehanizmima koje prepoznaje iz vlastitog životnog iskustva. Umjetnost to je ritam, rekao bi Stravinski.

Na razini recepcije, radio-drama je jedna vrsta pročišćujuće mentalne igre. Kad u punoj koncentraciji slušate radio-dramu shvatite koliko je naš doživljaj stvarnosti vizualan. Fokus na zvuk ukida to opterećenje i otvara potpuno zatrte kanale mašte

Shvaćamo li danas premalo ozbiljno radio-dramu? Nekad je upravo radio-drama imala neko zlatno doba, čak i kod nas. Jesu li institucije koje se nisu znale nositi s njom dovele to do ugroženosti?

Ne. Mislim da upravo prisustvujemo nekoj vrsti tranzicije samog medija. Jasno da se to događa. Televizija je smaknula radio s trona primarnog medija javnosti. Video killed the radio star, rekla bi pjesma. No, živimo u vrijeme u kojem i televizija postaje nešto potpuno anakrono. Internet je uveo novu vrstu demokratičnosti u medijskoj paleti, a brzina prijenosa podataka i mogućnosti pohrane istih otvorila je potpuno novo poglavlje za sve medije pa tako i za radio-dramu. Treba pogledati unatrag i vidjeti što sve nije bilo moguće još prije pet ili deset godina. Sada je sve moguće. Podcasti su stvorili potpuno novu platformu plasiranja audio sadržaja. Arhive koje postaju sve dostupnije omogućuju da vam je sva snimljena građa na dohvat ruke. Još do prije par godina Potres bismo mogli poslušati samo u redovitom radijskom emitiranju. To već sada izgleda smiješno. U ovom trenutku Potres je dostupan za slušanje bilo kome tko ima pristup internetu u bilo koje vrijeme. To potpuno mijenja stvari. Da ne govorimo o audio-knjigama. Mislim da nije riječ o mediju kojeg iskorištavaju lijeni čitatelji, nego o potpuno novoj dinamici komunikacije književne produkcije s čitateljima, o čitanju u kojem posreduju profesionalni čitači, što knjigama daje daleko širi prostor dostupnosti. Ono na čemu svakako treba raditi jest popularizacija. Osobno pokušavam režirati radio-drame kakve bih volio slušati. Dok imamo produkciju koja je interesantna publici, slušanost će rasti upravo posredstvom podcasta i internetskih portala. Mislim da je naša scena jednostavno vrlo konzervativna i inertna. Pogledajmo samo koliko izdavača svoje knjige objavljuje u elektroničkom obliku. Jako malo. O audio knjigama da i ne govorimo.

Prostori su suženi neovisno o pandemiji

Moram se dotaknuti i pandemije i situacije u kulturnom sektoru. Kao slobodnom umjetniku, koliko je ovakvo vrijeme štete napravilo? Na što ne mislimo, ako uopće mislimo na kulturu? Ipak, hrvatska kazališta jedna su od rijetkih koja rade u Europi, ali i svijetu. Kako će se na nas odraziti sve ovo, što ti se čini?

Imam osjećaj neke zarobljenosti u vremenu. Kao da gubim svoje najbolje godine. No zaista nikoga ne krivim za to. Ovo je situacija koja traži improvizacije. I mislim da u ovom trenutku svatko pokušava napraviti najbolje s obzirom na okolnosti. Problem je u sustavnom uništavanju kulture kroz desetljeća, problem je u provincijalizaciji koja je rezultat politike koja je kulturu uvijek vidjela kao svoju opoziciju. Problem je u centralizaciji koja je na razini lokalne politike potpuno zatrla put mladim ljudima u manjim sredinama da razviju bilo kakve mehanizme kritičkog mišljenja, koja je onemogućila da se razviju bilo kakve instance estetskog odgoja. Problem je što na lokalnim razinama nije moguće doći ni do kakve mogućnosti rada bez da iza toga ne stoji ljubljenje ruke nekom provincijskom političkom božanstvu. I to je nešto zbog čega me često obuzima očaj. Sve se to neće promijeniti kroz vrlo dugi period. To su vrlo čvrsto ukopani temelji naše takozvane državnosti. To je ta Tuđmanova Hrvatska u kojoj živimo.

Prostori su suženi neovisno o pandemiji. Ovo sada je puka borba za preživljavanje. I sve se to događa i u drugim zemljama, no rijetko gdje s ovoliko nedostatka samopoštovanja, s ovoliko sitničavosti karakteristične za ljude koji oduvijek žive na rubu egzistencije, a ne samo u vrijeme pandemije. Pandemija će proći, no pitanje je tko će nakon pandemije biti graditelj nove kulture. Ako se s političke strane i dogode izvjesne promjene u Zagrebu (razgovor je vođen prije lokalnih izbora, op. ur), ostaje činjenica da je Zagreb najmanji problem. Ili zapravo jest problem to što je Zagreb trenutno jedini grad u Hrvatskoj.

Radio-drama: spona pisca i teatra

Jako mi je zanimljiva drama Polarna tuga prema tekstu Kristine Kegljen; zanimljivo mi je kako se sam eksperimentalni tekst može pojačati efektima i glazbom, čini mi se da su potencijali takvih izvedbi zaista mnogi. Ako ovo djeluje kao svojevrsna punk izvedba, Katastrofa, s druge strane, nosi jedan klasičan moment, od glazbe do samog načina kazivanja. Prvi osjećaj koji sam imala kad sam slušala Katastrofu je kao da sam u nekom nijemom filmu koji ipak govori, ali poslije se to mijenja, nekako klizimo u sadašnjost, pa se vraćamo. Ritam obje radio-drame intenzivan je, ali potpuno drugačije konstruiran…

Volim se igrati s formama i žanrovima. Tekst Kristine Kegljen Polarna tuga potpuno me oduševio, prvenstveno zbog snage njezinih pjesničkih slika, metaforičnosti. Taj tekst ekstrahira, s jedne strane, svu grubost i bijes jednog specifičnog socijalnog miljea, a opet pretvara se u fanatičnu potragu za ljubavlju. Za mene je to jedan od najboljih tekstova koje sam radio. Odmah sam ga vidio kao neku vrstu punk-rock perfomansa. Prvenstveno zato jer mi je takva poetika intimno bliska, ali i zato da se tekst otkloni od poetskog lirizma u što bi se po svojoj prirodi isto tako mogao uvesti. U ovakvoj formi u kakvoj je ispričan na radiju, volio bih ga vidjeti i u teatru – kao jedan divljački live nastup koji će nas podsjetiti i na Satana Panonskog i na Patti Smith i Sarah Kane. I to je jedna od velikih vrijednosti radio-drame. Ona bi trebala biti spona između pisaca i teatra. Dogodilo mi se već nekoliko puta da sam silno poželio prebaciti radio-dramu u teatar. Imao sam prilike kroz ove dvije godine koliko režiram radio-drame baviti se tekstovima hrvatskih autora – Irene Matijašević, Ivane Gudelj, Dine Vukelić, Gorana Ferčeca – sve redom sjajnih tekstova koji su prošli svoj izvedbeni test na radiju. Nadam se da će se to početi i događati, iako je situacija u teatrima toliko mutna da je jako teško procijeniti što će biti za godinu dana, što za dvije, tri…

Što se Katastrofe tiče, tu me zaintrigirala Kamovljeva perverzna ideja pretvaranja katastrofe u ekstatičnu priču o uzbuđenju i zanosu. Priča o stradanju putnika u željezničkoj nesreći dobiva jedan humorističan, light karakter. To me podsjetilo na tarantinovski žanrovski eklekticizam. Htio sam napraviti radio-dramu koja bi podsjećala na Tarantinove filmove.

Mislim da je svakoj radio drami važno pristupiti na drugačiji način. Uvijek tražim način da zabavim sebe dok režiram. Obično već nakon prvog čitanja samom sebi zadam šifru za realizaciju. Sve ostalo je šljaka.

Kako onda tekst vodi pristup radio-drami? Kako bi recimo objasnio, nekome potpuno izvana, koji su koraci u režiranju radio-drame? Što je po tebi zapravo radio-drama?

Mislim da je najbitnije znati unaprijed što želiš dobiti. Uvjeti snimanja su vrlo ograničeni. Ono što je sjajno jest što za rad na radio-drami imate priliku uistinu pozvati najbolje glumce i složiti vlastitu glumačku reprezentaciju. To me posebno veseli. Glumci obožavaju radio. Obožavaju te kreativne blic susrete gdje u nekoliko sati sve bude dogovoreno i snimljeno. To vremensko ograničenje vrlo često daje izvrsne rezultate jer izostanu razne dvojbe, pitanja, strahovi kakvih u teatru kroz dva mjeseca rada imate milijardu. Na radiju se radi po impulsu. Morate biti kao redatelj vrlo konkretni, jasni i jednostavni. Isto tako i glumci. Nakon toga slijedi montaža koja najčešće uz ton-majstora uključuje i skladatelja ili glazbenog urednika i tu počinje rock’n roll. Kao što sam već prije rekao osnovna je ideja zabaviti se, pokušati do kraja istražiti mogućnosti koje neki tekst nudi. Isto tako važno je pronaći način da emisija ostane zanimljiva kroz cijelo trajanje. Tu se u perceptivnom smislu događaju potpuno drugačiji procesi od onih kad gledate film ili predstavu. Eto, ako mogu definirati svoj redateljski posao onda bi to bilo da pokušavam kroz trajanje cijele radijske emisije zadržati koncentraciju i interes slušatelja na maksimalnoj razini.

Glumci obožavaju radio. Obožavaju te kreativne blic susrete gdje u nekoliko sati sve bude dogovoreno i snimljeno. To vremensko ograničenje vrlo često daje izvrsne rezultate jer izostanu razne dvojbe, pitanja, strahovi kakvih u teatru kroz dva mjeseca rada imate milijardu. Na radiju se radi po impulsu

Volim maštati, volim kreirati, ali ne volim pisati

Moram se osvrnuti i na Sanjicu Lacković, tvoj roman prvijenac iz 2018. godine. U njemu se baviš jednim drugim periodom, obiteljskim tumorima, iskliznućima osobnosti pod teretom obitelji. Odnosi proze i drame? Razlike u pristupima?

Često sam radio adaptacije proznih djela za teatar. Jako volim taj postupak redukcije koji je karakterističan za dramsko pismo. Na pozornici se snažno osjeća svaki višak informacija. Proza traži analitičnost, usredotočenost na detalje i to je nekad vrlo oslobađajuće jer daje širi prostor igre. Drama traži jasnu strategiju, gotovo matematički način promišljanja forme. Osobno imam veliki problem sa samim činom pisanja. Ne volim pisati. Volim zamišljati, ali sam čin pisanja često mi predstavlja strahoviti teret. Iako se mnoge najljepše stvari u kreativnom smislu dogode upravo u samom pisanju, meni je potrebna sigurnost u vidu vrlo detaljne pripreme za samo pisanje. Ne znam je li to mit da postoje ljudi koji sjednu pred prazan papir ili ekran i pišu iz glave, ali meni je to nezamislivo. Ne vjerujem u spontanost te vrste. Vjerojatno je ta potreba za kontrolom presudila da postanem redatelj.

Na kraju, što iduće spremaš?

Čeka me susret s djelima nekoliko sjajnih hrvatskih pisaca na radiju – ponovno Kristina Kegljen, Goran Ferčec, Davor Mojaš, a i Monika Herceg… Trenutno mi je u fokusu scenarij za film prema romanu Sanjica Lacković. Nadam se da je to početak puta prema novom mediju kojeg bih želio istražiti, a to je film. Volio bih da se taj put dogodi prirodno i spontano, u sklopu nadolazeće petoljetke.

Prethodna zbirka priča Moj muž ili MM, kako se često navodi skraćeno po forumima, zanimljiva je već od naslova, ali je i jasno postavljena prema nama. Ona prerađuje niz tema u prvom ženskom licu i dekonstruira patrijarhat. Žene u pričama su žene tranzicijskog društva koje se bore za vlastiti glas, samodostatnost, identitet, ali i egzistenciju. Nova zbirka Nikamo ne idem također ponajviše govori o ženama, ali i pozicijama nemoći u kojima se nalazimo zbog patrijarhalne sredine i kapitalizma, bilo da je riječ o nasilju, bilo financijskoj ovisnosti itd. Otkuda preokupacija tim temama?

Kad sam krenula pisati, nisam bila svjesna da sam zaokupljena tim temama. U prvoj zbirci govorila sam o patrijarhalnom nasilju u porodici iz vizure djeteta, a jedna od mojih prvih priča bavi se ženom kojoj je zabranjeno pisati. Pisala sam i groteskne priče koje opisuju tradicionalne porodice opsjednute, recimo, čišćenjem. Iz današnje perspektive jako je zanimljivo što se ne mogu sjetiti koliko sam smisleno razmišljala o tim temama. Mislim da sam pisala više iz ljutnje prema nepravdi koju sam osjećala kao žena, a i mogla sam donekle shvatiti kako društvo i sistem potiču tu nepravdu. Sada mi je jasno što radim, i po pitanju strukture zbirke i odluke koje priče želim uvrstiti u knjigu – to su sve „ideološka“ rješenja.

Pisati feminizam

Koliko je danas bitno „pisati feminizam“, pisati priče iz ženske perspektive?

Mislim da je vrlo bitno pisati priče iz ženske perspektive: preuzeti narativ u svoje ruke. Moćni su oni ljudi koji mogu ispričati priču. A narativ svijeta još uvijek ne poznaje ženska iskustva i smatra ih manje vrijednim ili čak lažnim. Ali kako je uglavnom čitateljski svijet ženski i kako žene sve više i više pišu, mislim da će se to ubrzo promijeniti.

Zbirka priča Moj muž detektira nekoliko oblika zatočenosti u odnosima u kojima se neka žena nađe. Žene u toj knjizi su višedimenzionalna bića, nipošto nisu samo žrtve; neke se pokušavaju (barem u mojem čitanju) oduprijeti neizbježnom padanju u svojoj poniženoj ili ustaljenoj poziciji.

Neke se opiru, a neke ne. Ali one su nezadovoljne i ogorčene pa zato pričaju priču, čak i kad ne znaju što točno žele. Mislim da se neke opiru čak i kad ne znaju da to čine. U tom smislu, pričanje, govor, izražavanje su oblici bunta. Nadam se da se taj etos bunta iza priče nazire. Neke se priče mogu čitati na površnom nivou (da stvarno vjerujete pripovjedačici), ali mislim da pripovjedno prvo lice omogućava korištenje ironije uz koju se vidi neka druga stvarnost iza one izgovorene. Tu su pisci kao režiseri: likovi možda govore jedno, ali točno se zna koje sve implikacije imaju te riječi.

Ipak, u nekim pričama to kotrljanje nekoj neizbježnoj propasti ipak se nazire i jasno nam je da putanja neće otići u dobrom smjeru.

Tako je. Jedan razlog je taj što je književnost dosadna i sladunjava kada je o sreći i dobroti. Drugi je što nisam imala namjeru portretirati „savršene” žene. Željela bih da su ženski likovi u književnosti jednako realni kao u životu: one mogu biti heroine, simpatične, a možemo ih razumjeti kada su zle, pakosne, neiskrene, korumpirane. Patrijarhalni koncept žena je ili-ili, kurva-svetica, i takav je često i u književnosti u kojoj su u kanonu ženski likovi jako dosadni i dvodimenzionalni, takvi da se nisam mogla identificirati s njima. Žao mi je što sam, kad sam čitala klasike u formativnim godinama, mislila da se trebam zaljubiti u neki muški lik iz romana, jer nije bilo opcija da se identificiram sa ženskim likovima. Kad je krenula pandemija, uzela sam opet čitati Braću Karamazove, i nisam uspjela dočitati knjigu. Tu ima pet-šest muških likova koji su svi heroji na svoj način i daleko od savršenosti. No, postoji stotine stranice na kojima čitamo i razumijemo te različite muške psihe, što zatim radimo i u realnosti, pa toleriramo svakakve idiote zato što smo navikli da ih “razumijemo”. Ženski su likovi apsolutno rudimentarni, i zato nerazumljivi. Prošlo je vrijeme kad sam mogla uživati čitajući takvo što. Mislim da je vrijeme zaboraviti na kanon.

Nisam imala namjeru portretirati „savršene” žene.  Željela bih da su ženski likovi u književnosti jednako realni kao u životu

Mamin sinčić je princ

Interesantno mi je razbijanje tabua o majčinstvu u obje knjige. Majčinstvo je mjesto koje se rijetko dira, prešućuju se njegove težine i ponori, a s druge strane se prešućuju i majke koje ne znaju kako nas treba voljeti jer ih nitko tome nije naučio. U priči „Meduza” prikazuje se krajnja nemogućnost majke da uspostavi odnos sa sinom. U priči „Otac” tematizira se neželjeno majčinstvo koje se dogodilo pod pritiskom. Koliko te teme još uvijek potiskujemo? Činjenica je da je Balkan regija koja i dalje od žene očekuje brak i majčinstvo kao samoostvarenje.

To je jedina sfera u kojoj je patrijarhat dopustio ženama da „vladaju”, čak ih proglasio božanstvenim bićima zato što mogu rađati, i time ih pretvorio u reproduktivne mašine. Ali taj pritisak da se bude majka, uživa u tom procesu i to vidi kao cilj postojanja žene je užasan i generacijski. Jako se teško otarasiti tih očekivanja. U „Meduzi” sam ciljala malo raskrinkati taj roditeljski odnos u kojem žene razmaze svoje sinove, a i reproduciraju na njih štetne patrijarhalne modele: mamin sinčić je princ, on pripada njoj i ona pripada njemu, pa je zato on ljubomoran kada je drugi muškarci gledaju.

Ženi, za razliku od muškarca, ne dopušta se da stvara i mijenja društvo i civilizaciju preko znanosti i umjetnosti, čak i kad to zaista radi, kada mijenja društvo i civilizaciju. Uvijek će ju neko pitati je li se razmnožavala. Rebecca Solnit je postavila dobro pitanje: Tko bi dovraga htio da je Virginia Woolf imala djecu umjesto knjiga? Taj mentalitet vlada i na Zapadu, ne samo na Balkanu.

U knjizi Nikamo ne idem dolazi do prostorne izmještenosti, i vrlo je zanimljiv taj odnos nekoga iz jednog jezika prema nekome iz drugog jezika. U priči „Osmi mart” dolazi do svojevrsne glorifikacije onih izvan vlastitog jezika, a u priči „Čeroki crveno” jezik postaje zaštitna zona za izrugivanje i hranjenje predrasudama…

Živimo u višejezičnom prostoru, gdje je apsurdno samo pričati na jednom jeziku, a da to bude realistično. Čak i ja odgovaram u ovom intervjuu na vašem jeziku i nije mi lako; znam da ne zvučim sto posto kao što bi zvučala na makedonskom ili engleskom, ali znam da to mojem izrazu daje čak neki drugi karakter. U toj zbirci pokušala sam koristiti jezik takav kakav jest, kakav ga čujem. Ako su Rusi mogli koristiti francuski u svojim romanima bez fusnote i prijevoda ili ako je Cormac McCarthy tako koristio španjolski, zašto ja ne mogu koristiti engleski?

Budući da se dio priča odvija u SAD-u, pretpostavljam da je inspiracija bio dijelom i boravak u Iowi na stipendiji?

Nije Iowa u pitanju, nego su to moji duži boravci u Arizoni kad sam bila dijete. Tamo sam završila peti razred osnovne i četvrti srednje škole, a vraćala sam se nakon toga puno puta. Tamo sad imam i porodicu. Često se sjećam tog osjećaja nepripadanja, boli prouzrokovane dubokom nostalgijom, kao i zbunjenosti koju nosi pubertet. Htjela sam dati nekakav hommage tom iskustvu, kao i prirodnoj i čudesnoj ljepoti Arizone koju smatram za svoj drugi dom.

Kućno nasilje

Da se dotaknem i naslova knjige – Nikamo ne idem snažno povezuje priče koje sugeriraju kako naš prostorni bijeg nekad ne znači ništa, jer se zatočenost odnosa ili društvenih očekivanja seli upravo s nama, a ponegdje još i jače dolazi na vidjelo.

Upravo tako. Najbolje je to rekao Konstantin Kavafi u pjesmi „Grad”:

Nove zemlje nećeš naći, nećeš pronaći druga mora.
Ovaj grad će te pratiti. Ulicama ćeš se kretati
istim. U istom ćeš susedstvu ostariti:
u istim ćeš kućama osedeti.

Spomenuta priča „Čeroki crveno” govori kako se u nas usađuju naše predrasude i prve mržnje, i to navodno šaljivim načinima. Otac u priči konstantno ismijava gay par kraj bazena, fokusiran je na to kao na ono izopačeno, a zatim se ta mržnja seli na sina koji sam ne razumije kako reagirati na tako nešto, boreći se s vlastitim tijelom koje ga nerijetko izdaje.

Zapravo taj otac samo koristi neke debilne toksično-maskulinističke šale koje uvijek ismijavaju slabije. To je osnova šovinističkog humora na Balkanu, koji ne prolazi tako lako u novoj sredini, gdje se on mora rugati homoseksualnom paru kako bi se osjećao nadmoćno kao siromašni, izgubljeni imigrant bez ikakve perspektive i podrške. Svejedno, taj “humor” je štetan i samo učvršćuje nezasluženu poziciju moći siledžije.

Prije neki dan jedan stariji rođak vidio je kako postam vijest o tome da se u Makedoniji priprema zakon protiv kućnog nasilja. Nakon toga mi je poslao „šale” u inbox, i to o nasilju nad muškarcima, iako su 94% počinitelja kućnog nasilja muškarci. Šale su ovakve: „Dok se dereš na svog muža i trošiš njegove pare, postoji žena koja bi mu kupila čips i pivo da mirno odgleda svoju utakmicu… Dok bacaš tanjure po kući, sjeti se da postoji žena koja bi mu pripremila salatu uz rakiju… i dok tebe boli glava, postoji žena koja bi s njim vodila ljubav cijelu noć”. Jedini način da se borim s ovakvim idiotarijama je da pišem o tome.

U tvojim priča je česta grotesknost, i sama si je spomenula. Naša ljudskost je relativna, ona je crno-bijela, a tu stalnu borbu između malih zala i malog dobra u svima nama tvoje priče jako dobro seciraju. Koliko ti pri gradnji takvih likova i samih priča pomaže pisanje u prvom licu? U zbirci Moj muž sve su priče ispričane iz prvih lica, a u zbirci Nikamo ne idem tri su priče pisane iz te perspektive.

Prvo lice je magična perspektiva pisanja. Ta naracija daje toliko mogućnosti, baš zbog toga što je nestabilna. Rekla sam maloprije: pripovjedačica govori jedno, ali iza njenih riječi ipak stoji spisateljica koja možda govori drugo. Naracija iz prvog lica je intimnija, pa se tako i čitateljica može lakše vezati uz priču, pa doživjeti empatiju čak i tamo gdje obično ne bismo očekivale prostor za razumijevanje. I, da, namjerno koristim feminative, čisto da vidim kako je kad ženska gramatika označava generalnu situaciju. Puno se ljudi na to vrijeđa, što mi je isto zanimljivo.

Bizarni Osmi mart

U Nikamo ne idem priče koje prate muške likove svega su dvije, jedna o muškarcu koji se vraća majci nakon doživljene nevjere, a druga spomenuta „Čeroki crveno“ o dječaku koji se s majkom preseli ocu u Ameriku. Kako si se odlučila za te likove, jedan je suočen s osobnim padom, a drugi s očevim guranjem prema predrasudama? Možda bismo mogli reći da su obojica kraj ponora, svaki s druge strane.

Jedan moj prijatelj, stariji muškarac koji mi je inače jako drag, pročitao je Mog muža, i kao što mi se često događa s muškarcima iz te generacije, knjiga im se sviđa, ali ih i nekako vrijeđa. Rekao mi je da mu se knjiga jako dopala, ali da bi htio vidjeti kako pišem nešto o muškarcima, tj. da napišem priču gdje je protagonist muškarac. Kao da svjetski kanon nije jedino pun toga. Ali nema veze; riješila sam da mu ispunim želju, time što sam napisala priču u luzeru kojem je mama kriva za sve. Namjerno sam odabrala perspektivu dječaka za „Čeroki crveno”, koji je perceptivan i emotivan, i koga otac traumatizira svojim toksičnim maskulinističkim odgajanjem.

Ženama je često oduzimana privilegija humora: one ne smiju biti smiješne, patrijarhat im čak nameće narativ da one ne mogu biti duhovite, jer je humor moć, a žene ne smiju biti moćne

Obje zbirke priča se zatvaraju pričom „Osmi mart“. Osmi mart je nešto o čemu bi se dalo naveliko i naširoko, ali prvo što mi pada na pamet je njegova današnja uloga kao praznika u kapitalizam, nerijetko bez pravog značenja, bez obzira na povijesni kontekst. Kako to da si se odlučila zatvoriti knjige tim pričama?

„Osmi mart“ iz Moj muž mi je možda omiljena priča, pa sam zato odlučila nastaviti „tradiciju“. Bilo bi odlično da mogu svaku knjigu završiti s pričom koja se odvija taj dan ili je nekako vezana s tim praznikom koji je nama povijesno iznimno važan, ali da, manifestira se u svakakvim grotesknim formama koje su mi zanimljive i koje na puno načina oslikavaju našu bizarnu stvarnost.

U obje te priče „Osmi mart“ zanimljiva je i podudarnost scene povraćanja.

Mislim da se vidi simbolika tog povraćanja, mada se malo razlikuju u prvoj i u drugoj priči. U prvoj, nesuđeni ljubavnici povraćaju i imaju proljev kao kaznu za ono što su pričali mlađoj kolegici, tj. zbog toga što serviraju i propagiraju lažni moral i pokušavaju nametnuti model svog neuspješnog života drugima koji su sretniji, pa tako uvaliti druge u svoju nesreću. U priči iz Nikamo ne idem, riječ je o metaforičnom povraćanju nad lažnim feminizmom i kolonijalizmom. Vesna, izgubljena profesorica, alkoholičarka, nesvjesno dobiva moć na kraju priče, a to je kad se ispovraća na „kolonijalnu“ ženu veleposlanika koja je nju i druge žene koje su nastupale u tom njenom showu tragično osramotila i ponizila. I to je neka vrsta poetske pravde. Možda su mi zato te priče najdraže.

Moj muž nedavno je u Sloveniji postavljen kao predstava. Kakvo je to iskustvo bilo? Čini mi se da je ta knjiga, zbog pisanja u prvom licu, izrazito potentna za kazališnu adaptaciju.

Bilo mi je dirljivo vidjeti svoje priče na sceni. Prije nego što je počela pandemija, kod nas je režiserka Nela Vitošević također postavila predstavu u Dramskom Teatru u Skopju, a onda ju je i Ivana Đilas postavila u Slovenskom narodnom gledališču. Prvo je dirljivo kad shvatite da vas neko ozbiljno čita i voli to što pišete. Onda je fascinantno vidjeti kako to funkcionira na sceni i kako publika reagira, pogotovo kad je strano društvo u pitanju, u drugom slučaju, slovensko. Ženama je često oduzimana privilegija humora: one ne smiju biti smiješne, patrijarhat im čak nameće narativ da ne mogu biti duhovite, jer je humor moć, a žene ne smiju biti moćne. Dok sam promatrala kako se publika smije kada Saša Pavček zavodljivo priča o jetricama u „Osmom martu”, okružena pleksiglasom u loži kazališta, prolila sam koju suzu. Dogodilo se ipak da se na nacionalnoj sceni, u nacionalnoj instituciji, igra ženska priča, što uvijek emancipira i publiku i instituciju. Hvala Ivani Đilas što je baš moj tekst odabrala za to.

Rumena Bužarovska (1981., Skoplje) je autorica zbirki kratkih priča Žvrljotine (Čkrtki, 2007.), Osmica (Osmica, 2010., hrv. izdanje 2015.), Moj muž (Mojot Muž, 2014., hrv. izdanje 2016.) i Nikamo ne idem (Ne odam nikade, 2018., hrv. izdanje 2020.) te studije o humoru u suvremenoj američkoj književnosti Što je smiješno: teorije humora primijenjene na kratku priču (2013.). S engleskoga na makedonski prevela je djela Lewisa Carrolla, J. M. Coetzeeja, Trumana Capotea, Charlesa Bukowskog i Richarda Gwyna. Profesorica je američke književnosti na Sveučilištu u Skoplju. Priče su joj prevedene i uvrštene u engleske, njemačke, hrvatske, srpske, bugarske i francuske antologije i časopise.

U knjizi Imperfekt, u prijevodu Martine Kramer, dotičete se svakodnevice, razlažete je poetskim jezikom na stihove koji su nerijetko skoro i samostalni, kako je primijetio Bernard Noël u predgovoru, a opet su dio kompaktne misaone cjeline. Vaša preokupacija je trenutak.  Prvi dio, „Bilježnica Habjan“, donosi manje zapise koji su zapravo povezani, što se kasnije odmata u tekstu, s ispunjavanjem bjeline bilježnice vašeg prijatelja Stanislava Habjana. On kao da donosi umjereno disanje i misli u takvom meditativnom odmoru; kao da dekonstruira jezik, progovara o njemu i o poeziji. Poezija je i prostor i oblici, sveprisutno davanje, ovdje kao da poezija biva dnevnik odnosa prema tekstu koji se čita i tekstu koji se piše. „Misao koja se gubi a toliko bi se, naravno, željela upisati.“ Koliko je kratka forma (najčešće pjesme od osam stihova) bila nametnuta, ili se nametnula?

„Ispunjavanje bjeline bilježnice“, imate pravo draga Monika, i čini mi se da jedna pjesma to i kaže. Podloga rukopisa uistinu određuje početni oblik pjesme koja se upisuje. I nesumnjivo mi je ta bilježnica dugih redova pružila izazov prema dugom stihu. A namjera mi je zaista bila ići do kraja bilježnice. Tako te pjesme od osam ili devet stihova čine neku cjelinu – nikad ne pišem pjesme za „zbirku“.

Istina je da se radi o svojevrsnoj meditaciji – zapažate nešto na što nisam pomislio. Ideja je bila, i to sam trebao objasniti prevoditeljici Martini Kramer kad smo zajedno na tome radili, da se osjeti pogled iz npr. 2050. – a napisano je 2015. – na ono što je autor doživljavao, osjećao, vidio, slušao. Tek nakon što sam mnogo puta ponovo iščitao tekst, odlučio sam se napokon za naslov hrvatskog prijevoda – Imperfekt. Sjećanje navire, ali pjesma ne kaže što će činiti i reći dok se piše. Tek kad se ponovo čitam, mogu početi govoriti o projektu.

Dakle, forma se sama nametnula, prema formatu podloge pisanja, a ja sam sebi nametnuo broj stihova po pjesmi, i tako do kraja bilježnice. Redovito započnem notes ili bilježnicu bez projekta. Ali s određenom formom, brojem stihova, dužinom stiha, jednom pjesmom po stranici. Tek oko treće ili četvrte pjesme naslućujem koji bih projekt mogao slijediti, oko onoga što se na taj način istaknulo, i što će od notesa ili bilježnice stvoriti jednu cjelinu.

Ovdje sam naprotiv unaprijed odmah odlučio o slijedu pjesama od osam stihova koje će biti razdvojene međuredom.

Točno je da je ambicija „Bilježnice Habjan“ bila je da pjesma preispituje ono što se piše i kojim jezikom. Možda i zato da bi bila na visini baš te Bilježnice, prisutnosti koja nije nevina.  I da bi se „jesen tijela“ izrazila.

Poezija je u Imperfektu promišljanje svijeta, njegovi dodiri, kako sami kažete u drugom dijelu knjige naslova „Ništa nikad nije ugašeno od zapaljenih vatri“: „Tišina primjećujem je /U brujanju atoma/ Vrebajući trenutke vječnosti“. Taj dio knjige je jedan veliku udah, tekst koji kao da ne pravi trenutke pauze, za razliku od prvog dijela knjige kojim često na stranici vlada bjelina koja, usudila bih se reći, također ima svoju svrhu pojačavanja tišine. Drugi dio kao da je galop kroz poeziju i čitatelj sam stvara svoje odmore u tekstu. Kako je zapravo nastao taj drugi dio knjige? Je li on namjerno bio suprotnog tempa od prvog dijela? Jesu li te zapaljene vatre zapravo poezija i nose li upravo one odgodu naših gašenja i te neminovne „jeseni tijela“?

Ponovo ste dobro rekli u vezi druge cjeline u knjizi. To je poput „velikog udaha“, a naslov te cjeline, „Ništa se nikad ne gasi od zapaljenih vatri“, je ujedno i naslov knjige u francuskom izdanju. Taj je naslov jedan stih. Zadnji stih cjeline. Koji daje dimenziju. Koji je i autorovo priznanje. Koji je također univerzalan. Ovdje govorim o sretnim vatrama. O onima koje palimo. A autori tih vatri, kad to nismo mi sami, prepoznaju se, znaju da su u knjizi. 

Ta je cjelina krenula usred jednog već započetog notesa, dakle nadovezuje se na nešto drugo i još uvijek me čudi. Počinjući, odvojila se od nečega: možda tako možemo i definirati pjesmu, tu hitnost, taj pokret koji se rađa, koji dolazi iz tijela, tko zna iz kojeg organa. Također je napisana 2015., u sasvim drugom ritmu. Nije bila predviđena, planirana poput „Bilježnice Habjan“. Drugačija je i podloga i dimenzija, notes, a ne bilježnica, druga koreografija. Na kraju niza stihova novi počinje smjesta. Može biti jedinstven (samostalan). Ne zna se. Njegova nespretnost da se tu zatekao, njegova neumjesnost. Ja se snalazim. Zatim može uslijediti niz drugih stihova. Pjesma slijedi moja putovanja, moja mjesta pisanja, moje pejzaže – toliko su prisutni i nadahnjuju me. Jesu li to moji okviri, da probam definirati to što nisu moje vatre ? Na kraju mi je čini mi se zadnji stih, taj koji je postao naslovom, naredio da završim. U toj sam pjesmi u prezentu.

U obje cjeline, pjesma je u svijetu. Ovdje se radi o sretnim vatrama, ali rat i ljudsko barbarstvo, koji su danas rasprostranjeni, također i na zapada, to su sasvim druge vatre. To „tijelo“, kao što ste pročitali, koje je vidjelo i sudjelovalo u ljudskom napretku, zbog toga pati, jer nije mislilo da će doživjeti takvu društvenu regresiju za svoje „jeseni“.

S hrvatskom pjesnikinjom i prevoditeljicom napisali ste knjigu des transports. Riječ je o stihovima koji su nastali kao svojevrsna korespondencija na putovanjima…

Nas dvoje povezani smo i prijateljski i radno. Radno time što je Vanda pjesnikinja, što je eminentna prevoditeljica i urednica, s dvije druge prijateljice, edicije koju vodim u Francuskoj, Domaine croate/Poésie. Ali ovdje nas je naša prijateljska veza potaknula da se dopisujemo i da jedno drugome u početku šaljemo pjesme. Vanda ih je pisala direktno na francuskom jer ne mogu čitati poeziju na njenom jeziku. Mogu dodati da imam taj običaj, pozvati prijatelje i prijateljice da pišu ili da likovno interveniraju i time odgovore na moje prijedloge. Tako smo vrlo brzo odlučili da si šaljemo putem mailova pjesme koje ćemo pisati dok nekamo putujemo. Vanda ide svaki tjedan autobusom u Zadar, gdje predaje na zadarskom sveučilištu. Ja sam pisao u autu, vlaku i avionu.

Na kraju, nakon dvije godine, zaključili smo da bismo trebali dobiti sliku i steći dojam o tome što smo na taj način davali, što smo si pisali. Jer vidi se da smo razgovarali, da su nam naše pjesme upućene i da time postajemo čitatelji jedno drugoga. Nakon što smo sve skupili kronološki, bilo je lako iščitati, promijeniti, korigirati, zajedno sastaviti poglavlja.

Koliko putovanje i micanje iz prostora na koji smo navikli utječe na pjesmu? Izmiče li je iz nekog prostora ugode, motiva za kojima bismo inače posegnuli? 

Što se mene tiče, putovanje ne utječe na ono suštinsko što pjesma kaže, i što nosim u sebi u tom trenu, samu stvar (kao pojam iz psihoanalize, ono što nas zaokuplja/opsjeda. Postoje dvije moguće verzije tog pojma. Nisu isključive ali sigurno zaslužuju da budu dijalektizirane. Prva bi rekla da je u početku bila sama Stvar, a zatim su došle riječi. Druga bi smatrala da je sve pocelo riječima koje su stvorile Stvar). Naravno prisutni su krajolik, ljudi. Ali na koncu, iako često počinjem sa slikom, nikad ne opisujem krajolik. Pišem rijeke, brda, ljudi, oni, one, snijeg, jesen… Barem mislim da to tako radim – moram se opet pročitati!

Gotovo nikad ne pišem za stolom, pišem sjedeći u foteljama, pokraj stolova pretrpanih knjigama. Pišem hodajući – knjiga koja je upravo izašla, Adresses, gotovo je potpuno napisana bilo hodajući, bilo tijekom puta, bilo u svakodnevnoj šetnji u mom mjestu, u Normandiji, u Velikoj Britaniji, u Zagrebu… u autu, u vlaku, u avionu, u raznim sobama…

Objavili ste više od dvadeset zbirki poezije. Je li poezija, da vas parafraziram, možda mogućnost da se pobjegne od kolotečine i daje li ona drugačije oči koje nam mogu pokazati dotad neviđeno?

Ne, draga Monika, ne pišemo poeziju da bismo pobjegli. Ona je naša sreća: sreća da možemo govoriti drugim jezikom, vlastitim jezikom. U ovom slučaju mojim vlastitim jezikom koji sam rano spoznao, pomaknutim u odnosu na naš zajednički jezik koji smo naučili zbog društvene komunikacije – biti razumljiv svima i svakome. Sreća, jer još u najranijoj mladosti pojavila mi se pjesma – sigurno u početku nisam još znao da ona dolazi „s druge obale jezika“, njegove druge padine (Michèle Aquien. Druga padina jezika, José Corti éditions, 1997.)

A zatim, moja je sreća i da nikad nisam imao osjećaj da živim neku „kolotečinu“ – naravno, radio sam, imao radne dane i satnice i obaveze kao i svi – već jezik koji bi mi donosio duboke promjene, od izmišljanja sati do susreta s ljudima, od umjetnosti općenito do filozofskih stavova, jest, oduvijek sam imao, kao što me pitate, pogled, vlastiti svjetonazor – no svaki čovjek ima svjetonazor.

Napisati pjesmu, to je pokret tijela. Jedan od onih pokreta koje ne možemo otuđiti.

Ponekad imamo romantične vizije Francuske kao zemlje umjetnosti, pa i poezije. Jesu li takve naše slike realne i koliko je poezija živa u Francuskoj, koliko je čitana?

Drago mi je, draga Monika, da još uvijek postoje „romantične vizije“. Istina je da je poezija vrlo živa u Francuskoj. Iako su veliki izdavači rezervirani što se tiče objavljivanja suvremene poezije, a tako i one svih nas koji smo (široj publici) nepoznati, postoji velik broj takozvanih „malih izdavačkih kuća“ koje objavljuju poeziju, često vrlo kvalitetnu, kao i velik broj pjesničkih časopisa. Treba ići na sajam poezije Marché de la poésie, Place Saint Sulpice u Parizu, koji se uvijek održava u lipnju, da bi se to vidjelo. Nešto impresivno. A tako i diljem Francuske, kroz cijelu godinu, postoje festivali, saloni, sajmovi, čitanja poezije. Specijalizirane knjižare spremne su organizirati promocije i čitanja. Naravno, sve to je vrlo krhko, jer male izdavačke kuće, a time i poezija, ovise o potpori raznih institucija. Ako ekonomija ukine potpore, znači i razne manifestacije, neće biti moguće prodavati knjige niti izdavati ih. No postoji znatan broj ljudi koji su čitatelji i ljubitelji poezije.

Može li se živjeti od poezije?

Ne možemo živjeti od poezije, naše poezije – i smatram da se ne treba ni pokušavati. Ne trebamo ekonomski živjeti od poezije. Ali živjeti zahvaljujući njoj, to da, ona je naš stav. Kako sam već rekao, naš pokret.

Već godinama u vašoj izdavačkoj kući objavljujete pjesnike iz Hrvatske, različitih generacija. Kako ste se zainteresirali za našu scenu i što vas je potaknulo na takav korak?

Ono što me potaknulo da osnujem biblioteku hrvatskih pjesnika je sasvim jednostavno! Došao sam u Hrvatsku s Martinom Kramer i u početku sam se, povezano s radom moje galerije, interesirao isključivo za likovne umjetnosti, kao i u drugim zemljama. No budući da pišem, kasnije sam bio pozvan na čitanje i preveden na hrvatski. Upoznali smo Vandu Mikšić, a zatim pjesnika i nakladnika Branka Čegeca. To je opet bila sreća. I tako jednu večer, svi smo bili dobre volje, predložio sam društvu „a šta mislite da osnujem biblioteku Domaine croate/poésie?“, ime je tako došlo već spremno! Ah! Jezik!

Da se zadržim još malo na vašem prethodnom pitanju, mi funkcioniramo zahvaljujući tim salonima, sajmovima poezije, festivalima, knjižarama, knjižnicama koje predstavljaju poeziju, i njezine autore – u knjižnicama to je jedna od odgovornosti prema publici, i svrha njihova postojanja! Naklada je mala, i najčešće je tek nakon dugog niza godina neki naslov rasprodan. No nama je drago da knjiga koju objavimo jer nam se sviđa, bude prisutna svaki put kad imamo prilike predstaviti naša izdanja. Digitalni tisak omogućuje brze naklade. Mogu vam reći da prve godine knjige pjesama ovih u Francuskoj nepoznatih pjesnika, mogu doći u brojne ruke i pred mnoge oči. Kupac poezije je hrabar i znatiželjan !

Koje je vaše mišljenje o hrvatskoj aktualnoj poeziji? Je li ona razvojno i tematski daleka ili bliska francuskoj poeziji?

Smatram da je u osnovi različita od francuske poezije, koja je često enigmatična, hermetična u dobrom smislu riječi, i koju se ponekad nazivalo „bijelom poezijom“, kad bi bila kratka stiha, gusta, malarmeovska. Naravno i razna druga područja postoje. Jedan dio mlade generacije, koja redovito objavljuje, piše za performans i oralno deklamiranje. No između ove malarmeovske i ove posljednje, koja kao da još treba dozreti, u poeziji je od šezdesetih godina bilo velikih transformacija i genijalnih iskustava. Jednu od najzanimljivijih antologija o tome sastavili su 2018. Isabelle Garron i Yves di Manno, koji su između ostalog izdavači značajne biblioteke Zbirka suvremene poezije kod izdavača Flammarion: Novi svijet, poezija u Francuskoj od 1960. do 2010. Zanimljiva jer je jedina koja nudi kronološki pregled snažnih trenutaka te povijesti uz bilješke o autorima. Povijest i antologija, koji su komplementarni, omogućavaju da shvatimo nagibe kolektivnih stremljenja, trendove kao i individualne doprinose.

Tematike hrvatske poezije su doista udaljene od francuske, pritom ne treba zaboraviti ni bitno pitanje formi (iako sam baš u vašim pjesmama primijetio stihove koji počinju s „uvijek netko…“, a to mi je blisko). Naši su ratovi vanjski, hegemonijski. Vaš rat, unutarnji, od kojeg je prošlo 25 godina, još je blizu, pa i vama, mladim pjesnicima. I vaše društvo nagriza kapitalizam, koji donosi regresiju misli i ponašanja koji su bili progresivni od drugog svjetskog rata nadalje. Vanda Mikšić, pjesnikinja, prevoditeljica i upućena poznavateljica suvremene hrvatske poezije znala je vrlo točno primijetiti da „poput bilo kojeg umjetničkog djela, svaka pjesma kao mjesto u kojem se razvija osobna svijest, prelazi prostorni i vremenski, društveni i politički okvir u kojemu je bila zamišljena i ostvarena. Dijalektički, međutim, pjesnik i stvarnost u koju je uronjen međusobno se hrane, dok se bijela stranica ispunjava, tragovima i događajima, vanjskim i unutarnjim, stvarnim i imaginarnim, koji se rađaju iz te konfrontacije. U nestabilnim periodima, poput hrvatskog XX. stoljeća, ti tragovi poprimaju sasvim poseban značaj“. Čitam i hrvatsku poeziju koja teži današnjici, stvara, igra se. Ostaje mi okus nečega što je proživljeno i što je nužno u zraku, još neriješeno. Ti  raznovrsni „znakovi“, hrvatskog i francuskog pjesnika su različiti, također u našem sadašnjem 21. vijeku.

Međutim, zajednički svoj poeziji su trenuci kad jedni i drugi koji pišu započinju pjesmu i odgovornost njihovih izmišljotina koje omogućavaju da se pjesma uputi.

Naravno, nameće se i pitanje što je za vas poezija i koliko je uzaludna, i je li uzaludna misao da ona može mijenjati svijet? 

Čitao sam na primjer Georgesa Bataillea (Unutarnje iskustvo i Za Nietzchea), koji govori o sreći. A on postavlja i pitanje korisnog i beskorisnog. Ne mogu govoriti o korisnosti pjesništva: ne pišem u tu svrhu. Ne pišem pjesme da bih komunicirao – uostalom, ja ne kažem ništa, jedino pjesma govori. No životno iskustvo nam je pokazalo da smo zahvaljujući tom i tom tekstu, ili nekoliko tekstova, odrasli, uzdigli se. Također nam ponekad netko kaže: „Jednog dana rekao si to i to…“ i tada smo iznenađeni, vrlo iznenađeni tom rečenicom, izgovorenom upravo u „svom vlastitom jeziku“. Drugo je iskustvo ono predaje, na primjer pokazivanja umjetničkih djela, ili davanja knjige na čitanje, i povrata mnogo godina poslije, kad sretnete nekog koga ne poznajete i tko vam kaže „vi ste taj koji…“.  Dakle postoji jezik, mnogi jezici, umjetnički, koji stvaraju taj učinak. Jedan ili mnogi – možemo biti sretni.

Je li moderno vrijeme neprijatelj poezije u svojoj užurbanosti i instant komunikaciji?

Svaka nova epoha imala je svoj „modernitet“. Epoha ne može ubiti „čudan“ jezik pojedinca, iako da, istina je da može zarobiti, i previše ubijati. Poezija smeta. Društvu nije drago da imamo drugačiji jezik. Taj jezik plaši. Poetična dimenzija smeta trgovačkoj i tehničko-praktičnoj. U tom smislu mogli bismo reći da je poezija ipak korisna.

No sve to pod uvjetom da ljudi čitaju – i da znaju čitati. Ako „dva stiha zajedno“ destabiliziraju, potresu – svojim oblikom i onime što kazuju; pjesma je korisna. Čitanje je opasno!

*Intervju je u oba smjera prevela Martina Kramer