Cilj projekta Priče koje nas povezuju, slike koje pamtimo povezati je naše najmlađe i najstarije kvartovske susjede, ojačati međugeneracijsku solidarnost, zajedništvo i razmjenu te sačuvati generacijsko sjećanje i potaknuti njegovo prenošenje.

Ako se u vama skriva pripovjedač/ica s pričom koju želi podijeliti, pošaljite nam nekoliko rečenica o sebi i motivaciji za sudjelovanje na booksa@booksa.hr ili nam se javite na 01/4616-124 do 20. listopada. Jedva čekamo čuti vaše kvartovske priče!

Veselimo se vašim prijavama i druženju!

Program Priče koje nas povezuju, slike koje pamtimo nastao je kao rezultat višegodišnje suradnje udruge i kluba Booksa s susjedskim zajednicama kroz projekte i programe koje ih aktivno uključuju u sudioničke procese programiranja, a čiji su ciljevi uključivanje različitih skupina u osmišljavanje i izvedbu programa te osnaživanje društvenih odnosa i kulturno umjetničke produkcije. Projekt se provodi kroz program Kultura i umjetnost u zajednici u partnerstvu s OŠ Matka Laginje i Knjižnicom Medveščak, a financiran je od strane Grada Zagreba – Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo.

S plesa na plivanje

„Hodati mi je, hodati, (…) Prerasti sve ulomke zraka.“ kaže kornjača Danijela Dragojevića u knjizi Kornjača i drugi predjeli, čiji se pogled temelji, kako Zvonimir Mrkonjić ističe, u „oćutu njezine tjelesnosti“ koja otvora unutrašnji prostor nje i promatranog. Čini mi se da na taj način treba razumjeti motiv kretnje u pjesmama Martine Vidaić. I dok je u prošloj zbirci temeljna kretnja bila ples (podsjetimo se apologičnog tona upućenog plesačici Isadori Duncan), u novoj zbirci temeljna kretnja biva plivanje: „plivati se mora, vodo / nemirna budi“ kaže slavenska sirena Rusalka. Odnošenje autoričinih protagonistica prema svijetu nije patetična jadikovka, pamfletističko komentiranje aktualnih zbivanja ili pjesnička korektnost u ne dovoljno razrađenoj artikulaciji pomodno angažiranih tema, već spomenuti „oćut tjelesnosti“ (a kod Martine Vidaić ne izostaju motivi tijela) koji duboko rastvara ili razotkriva grad-zavičaj-krajolik čvrsto ukorijenjen u Zemlji: „duboko pod parketom najiskrenije trepavice / već su izgradile gradove“ // (…) // već sam više tamo nego tu“ („Pjesnikinja dijeli objavu: krivnja“). Tek kada subjekt počne preispitivati svoje biće i jezik u odnosu prema predmetima, stvarima i pojavama, ljudima koji ga okružuju, mogu nastati „najiskrenije trepavice“, odnosno specifični pogled koji subjekta pozicionira istodobno „ovdje“ i „ondje“. Preciznije, pozicionira ga kao društveno biće (s određenim ulogama u egzistenciji) spram neke utvarne drugosti iz koje izbija preobilje značenja: „nije praznina, / oko mene je prisutnost“ („Pjesnikinja dijeli objavu: samoća“).

Tamno evanđelje

Kretnja, pogled, govor i tijelo, perceptivne su spoznajne kategorije vlastita krajolika u kojemu se lirska protagonistica nerijetko osjeća otuđenom: „ostanem li sjediti dovoljno dugo, / sve ću ovo vidjeti kao dio logike krajolika: / restorani su prljavi jer jezeru treba mulja / da negira postojanje dna / i mladenkino je lice kamen u osunčanom brdu / koje stoji i ne traži odgovore“ („Halfeti“). Slično nelagodno iskustvo opisuje čekajući u redu ispred pošte: „iza mene red je nasrtljiv i ruga se // (…) // ljudi, u prvim jesenskim cipelama teži no inače, / naginju se k nijemom šalteru i traže / ljubav, gram heroina ili bolju probavu“ („Mala jesenska pošta“). S druge strane, predmeti koji ispunjavaju njezinu stambenu klauzuru (plafon, usisavač, stol, ormar, knjige itd.) navode je na dublje preispitivanje vlastitog unutrašnjeg svijeta: „podignutih očiju, prazno i bijelo mislim, / ali po rubovima plafona skupljaju se oblaci // (…) // sad, ako se plafon naglo naoblači, / sijevnut će pukotina i to malo mene ostat će izloženo, / ali padne li snijeg, / soba i ja bit ćemo nježno zaboravljene“ („Pjesnikinja dijeli objavu: krivnja“). U prošloj je zbirci ispovjedno refleksivni ton bio rezigniran, dok je u prvom planu dominirao izvještajni diskurs o događanjima na tržnici te prenošenje raznih anegdota o zadarskim osobenjacima. U ovoj zbirci lirske protagonistice nepatvoreno otvaraju dušu svijetu govorom koji je gust, bogat začudnim slikama. Kada tomu pridodamo motive iz knjige kao što su  „objava“, „krivnja“, „Isus“ i sl., djeluje da je autorica ovoga puta ispisala „tamno evanđelje“ (kako se i naziva jedna pjesma). Njezine junakinje plivaju usuprot malograđanskoj struji, njihovim stremljenjima ka obećanom svjetlu i nebu, one prihvaćaju „nemirnu vodu“, jer tiranija društva može uzrokovati okrutnije valove od valova izazvanih tiranijom države i zakona.

Pogrešno ugodni pjev

Isadoru Duncan dakle zamjenjuje sirena slavenske mitologije – Rusalka čije su riječi „pogrešno ugodne i malo ljepljive“. Jezik nove autoričine zbirke neće svakoga (što mitologija nalaže kada je riječ o sirenama) omamiti. Nasladu, neki tip recepcije koja ne tjera na mišljenje, refleksiju, preispitivanje, već na repetitivno i perverzno delirično konzumiranje i konformizam, onoga što William S. Burroughs naziva „golim ručkom“, zapravo ne morate ni očekivati, jer vam se svakodnevno i perfidno gura pod nos. Upravo taj „goli ručak“ Rusalka odbija: „za stolom preda mnom mladi par večera / raka golemih kliješta, preskupog za moj jezik“. Postoji nekoliko legendi o Rusalki. Jedna govori da su one žene koje su ubijene od suprugove ili ljubavnikove ruke. Druga da je riječ o ženama koje su počinile samoubojstvo, skočivši u jezero ili rijeku. U trećoj se radi o djevojkama koje su umrle kao djevice. U četvrtoj pak se opisuju kao „nečiste“ žene ili zlodusi itd. Ono što povezuje različite priče jesu motivi smrti i vode koji natapaju čitavu zbirku. Iako su Rusalki posvećene svega tri pjesme, tekstovi u kojima se spominju likvidni motivi (jezero, more) stvaraju dojam da bi ona mogla svakoga časa izroniti. U knjizi se lucidno i zanimljivo spajaju mitološki i stvarni svijet. Rusalka je istodobno i građanska osoba koja putuje avionom, čita u restoranu, promatra kupače i spasioce na plaži: „oči spasioca // (…) // otplivam li po njih i iznesem ih na obalu, / svatko će oko / (…) / definirati granicu, / i vratiti se opet u svoju nedohvatljivost“. Definiranje granice svijeta ili predmeta očima, odnosno pogledom, istodobno je „vraćanje u svoju nedohvatljivost“ te uvelike podsjeća na kornjačino sabiranje pod oklop ili vraćanje „središnjoj vodi“ u spomenutome Dragojevićevu prvijencu. Autorica ovoga puta sabire teme o kojima govori i govor sam prema nekoj središnjici, što na grafičkoj razini tvori simetrične ili centrirane retke. I dok na toj grafičkoj razini tekstovi izgledaju poput valova koji vas u usklađenom ritmu zapljuskuju u plićaku, ispod tekstualne vode kriju se nimalo ugodni vapaji Pjesnikinje, Rusalke i drugih lirskih glasova koje „odvlače sol iz suza, / krv pod noktima, zube okrhnute zubima“.

Zauvijek na dnu

Kada Rusalka nije eksplicitno najavljena naslovom, uzme li se u obzir jedna od iznijetih legendi, njezin je duh utkan u stradalim ženama: „zašto se sharon rasparala? // njena crijeva, poplun za dijete, / raširila su se do aljaske / kao isus // trebala je znati: taj svaku krv / u koktel pretvori“ („Ploča druga“). Riječ je o poznatoj Vidaićkinoj strategiji rableovskog spajanja niskog i visokog, tjelesnog i duhovnog, svjetovnog i sakralnog. Ubojstvo poznate glumice koje je potreslo čitav svijet („crijeva se raširila do aljaske“) povezuje se s utjecajem Isusove smrti na čovječanstvo. Pretvorba „krvi“ u „koktel“ (igra riječi koja evocira sakralni motiv „kalež“) podrazumijeva politično iskorištavanje tragedije u korist manipulacije masom. Slična se potresna scena prikazuje opisom samoubojstva Virginie (misli se na spisateljicu Virginiju Woolf koja se ubila tako što je natrpala kamenje u džepove i zauvijek nestala u rijeci): „virginija je odsjekla svoje sise / i stavila ih u džepove // vodo, voli me, rekla je“ („Ploča treća“). U tim spomen-pjesmama dolazi dakle do spoja stradalih žena i Rusalke koja živi u njima. Ona ne traži spasonosno mjesto na „suhome“ ili na nebu koje nas „može prihvatiti / tek daleko na horizontu, u obećanju“ („Rusalka putuje“), već „mađioničara“ koji će „stvoriti grad iz ničega“ („Pjesma na stupu“), prihvaćajući raspadanje, smrtnost, utvarnu drugost i vodu kao neumitnu sudbinu. Najmanje joj trebaju „psi koji su zauvijek izgubili strah“ („Halfeti“) ili oni koji su kapitulirali i stekli kojekakve ordene nemilosrdnom krvoločnošću, („Higijena ratnog zločinca“, „Trg Jeffa Dahmera“). U zbirci se opisuje i stradanje još jedne poznate glumice, Natalie Wood, za čiju je smrt, nakon 36 godina, osuđen suprug Robert Wagner. Pronađena je u vodi prepuna modrica, a navodno je imala ogromni strah od vode koji joj je usadila majka: „natalie gradsko stablo, greškom je pustila / vjeverice u krošnju / majka joj je ustima obavila potiljak i tjeme / i zabila dva zuba u tvrd orah lubanje // drvena, uronila je u kadu punu slane vode, / abrazivne kao suze, / i nije više mogla ustati / jer joj je istrunuo korijen problema“.

Čvrsta konstrukcija

Vidaić je pokazala da može vrlo dobro konstruirati grad i bez čvrsto konceptualnog i poemičnog prizvuka. Ona je jednostavno brutalno iskrena u prikazu simptoma surove suvremenosti u kojoj živimo. Njezine junakinje osjećaju stegu realiteta u svakoj pori svoje kože, pa tjeskoba, apatija, truljenje, beznađe, neki tip kafkijanstva nerijetko komponiraju refren njezina pjesništva: „do jezera smo došli, ne možemo dalje“, „a iz mraka vijest još ne izlazi“, „ali svijet je, gore i dolje, razlomljen // hoće li opstati?“, „ovdje / zmije su sasvim slabo otrovne“, „a ovaj je grad / previše bijel za moj ukus“, „potpuno / neprihvaćena među psima“ itd. Vidaićkin je jezik stoga u dosluhu sa Zemljom koja sve više krvavi i koja je poslušna sve dok ne uzvikne „dosta! / makni s mene sve kuće koje poznaš / i budi / na drugačiji način uspravna“ („Potres“). Tko god smatra da njome može olako ovladati (a tako je i s književnim tekstovima), iskorištavati njezine resurse, podvrgavati je različitim političkim interesima, „kuća“ će mu biti srušena, jer ono što se sagrađuje preko njezine grbače ionako jest iluzija: „zemlja je poslušna, onda kaže: / dosta! / kuća je iluzija, / ja sam istina“.

Malo što ljude tako povezuje kao strahovi. U ovom slijedu tekstova nismo se odlučili za tematiziranje iskonskih strahova, poput onoga od smrti ili sakaćenja, gubitka autonomije, osamljenosti, javnog poniženja, da ne govorimo o milijunima fobija koje su realne, koliko god znaju biti bizarne. Odlučili smo se za tematiziranje suvremenih prijetnji čovječanstvu koje bude nelagode, brige, strahove. To su stari, nedavno obnovljeni strah od nuklearne kataklizme, mutacije virusa koja se aktualizirala s pandemijom Covida-19, strah od globalnog zatopljenja i klimatskih promjena kojima svjedočimo, konačno, najnoviji i najaktualniji, do jučer još iz sfere SF-a, strah od umjetne inteligencije koja stječe samosvijest i posljedičnu autonomiju. Svaka od tih prijetnji se reflektira u različitim oblicima i intenzitetima strahova. Ne zaboravimo, strahovi su tu da nam očuvaju a ne zagorčaju živote, hvala im.

U nizu tekstova koje ćemo objaviti tijekom kolovoza o strahovima pišu neki od najboljih suvremenih autora/ica poput Martine Vidaić koja je, uz ostalo, 2023. godine dobila i Nagradu Europske unije za književnost za svoj roman “Stjenice”.

Pekarski proizvodi nisu dio moje uobičajene prehrane. Kupujem ih u rijetka jutra kad mi je potrebno prizvati osjećaj neograničenosti iz školskih dana, ili u predvečerja kojima svršava dan koji se činio nesavladivim, kad mi miris toplog škroba priziva duh pokojne zadarske tvornice kruha, iz koje je baš tako, u predvečerja u kojima se sve činilo riješenim, dopirao dim utjehe. Bio je to miris koji je sugerirao da mjesto na kojem živim ima nešto da mi daruje. Iluzija prihvaćanja koje sam se odavno otarasila, ali koje se prisjećam s nostalgijom. Bila sam voljena, tada, imala sam nos i okusne papile i želudac za koje je grad spremao divan užitak. I danas, kad su sve iluzije prošlost, pekarnice su za mene emotivne točke, mjesta na kojima se prisjećam blaženstva naivnosti. Ulazim u njih u trenucima kad sam sama sebi potrebna baš takva, željna zaboraviti da me kod kuće ne čeka večera.

Nedavno sam, predvečer, ušla u pekarnicu da kupim burek. Željela sam puž-pitu s mesom, ali u posljednji sam se tren, privučena sirom koji je sočno svjetlucao pod jakim svjetlom, odlučila za komad pizze. Prodavačica, gospođa u pedesetim godinama, činila se zbunjenom. Posegnula je u ostakljenu vitrinu koja nas je dijelila kao da nije sigurna što je burek, a što pizza. Dok je špatulom pokušavala odvojiti komad pizze, odvraćala je od njega pogled. „Oprostite“, rekla je blago iznervirano, „svjetlo mi smeta, ništa ne vidim.“ Kakvo svjetlo, pomislila sam, da bih već u sljedećem trenutku shvatila: hrana pod staklom nije izgledala isto s njene i moje strane. Svjetlo koje je pizzu činilo privlačnom u mojim očima, za prodavačicine je oči bilo zasljepljujuće mučenje. Očekivalo se da brzo i spretno naslijepo nađe ono što kupac želi. „Da vam ne pričam, borimo se s tim…“, rekla je, glasom iz kojeg je bilo jasno da je taj svakodnevni radni pakao nešto o čemu se među radnicama puno priča, nerješiv problem o kojem šefovi ne žele ni čuti. Poslije sam, jedući putem pizzu koja se pokazala odvratno preslatkom, dugo mislila o tom svjetlu s dvostrukim značenjem. Sve što nas danas hrani, pomislila sam, vidimo pod tim svjetlom. Sve što nas danas hrani je preslatko i uzrokuje dijabetes. Morala sam ipak sama sebi priznati, sa sramom i tjeskobom, da mi se sviđa kad su pekarnice osvjetljene. Moj razmaženi potrošački pogled ne bi više podnio realnost crnog kruha. Nizovi krafni, savijača i slanaca moraju biti ljepši no što jesu da bi mi izazvali emocionalnu reakciju, kao što je sjećanje uvijek ljepše nego sadašnjost.

Svaki je udisaj potencijalno loš

Osvanulo je i novo jutro, a ja sam još razmišljala o načinu na koji su se moja potrošačka očekivanja pretvarala u beskonačno mučenje nebrojenih žena koje rade u pekarnicama. Neke od njih psihički su osjetljivije od drugih. Neke od njih prejako je svjetlo možda gurnulo u mrak. Moje navike, shvaćala sam, naizgled bezazlene, imaju moć da uništavaju živote. „Now I am become death, the destroyer of worlds.“

Neki će ovaj tjeskobni osjećaj osobne odgovornosti smatrati dijelom onoga što se naziva „overthinking“. Izraz je to koji se ne može sasvim precizno prevesti na naš jezik. Možda zato što živimo u kulturi koja osjećaj osobne odgovornosti, a bogme i prejako mentalno naprezanje, ne cijeni visoko. Čak i u kulturama u kojima izraz postoji, on nema pozitivnu konotaciju. „Overthinking“ se ne smatra zdravim psihološkim procesom. „Caring less“ mnogo je bolja opcija za pojedinca uhvaćenog u kapitalistički žrvanj. Razmišljanje o posljedicama vlastitih postupaka i preuzimanje odgovornosti za iste svakako ima svoje granice. Američki pisac David Foster Wallace, recimo, neokrunjeni kralj overthinkinga, te je granice neprestano iskušavao. Wallaceovo samoubojstvo u 47-oj godini, premda žalosna činjenica, logičan je ishod beskonačnog usložnjavanja moralnih pitanja i odgovora koje je u svojim knjigama dovodio do apsurda. Iz pakla preaktivnog uma pronašao je samo jedan izlaz. Život je nemoguć tamo gdje je razmišljanje o posljedicama dovedeno do apsolutne dosljednosti. Izostanak razmišljanja, toliko puta citirana „banalnost zla“ Hannah Arendt, vodi u grandiozne zločine poput holokausta, ali razmišljanje suprotnog predznaka, njegova opsesivna težnja da dopre do krajnje konzekvence svakog postupka, nužno poništava subjekt, jer subjekt u tom slučaju dolazi do neminovnog zaključka da je svaki udisaj potencijalno loš. Postojanjem proizvodimo zlo.

Moj razmaženi potrošački pogled ne bi više podnio realnost crnog kruha. Nizovi krafni, savijača i slanaca moraju biti ljepši no što jesu da bi mi izazvali emocionalnu reakciju, kao što je sjećanje uvijek ljepše nego sadašnjost

Katapultiranje u srž fikcije

Gdje je onda granica? Na koliko tjeskobe osobne odgovornosti smijem pristati? Svakodnevno se mučim s tim pitanjem, dok gazim mrave i ubijam komarce, jedem piliće i zanemarujem prosjake. Kriva riječ može odvesti u katastrofu, guranje emocija pod tepih hrani traume. Opasnosti na koje sam propustila upozoriti, navike koje štete klimi i siromašnima, traženje ugode nauštrb suočavanja – sve to proizvodi male svakodnevne strahove, naizgled bezopasne kapi koje imaju moć da se pretvore u bujične poplave tjeskobe. Pristanak na te strahove rizičan je potez, življenje pod olujnim oblakom s nadom da me voda neće zagušiti. Ipak, osjećam da je nužan da bi se sačuvao neki oblik ljudskosti, ili točnije: onoga što je iznad ljudskog, iznad našeg animalnog nagona koji teži ukloniti se onome što plaši. Za takve, uvjetno rečeno male strahove, primjereniji je naziv tjeskoba jer riječ „tjeskoba“ snažnije sugerira pounutrenje, osjećaj koji je prije svega u tijelu i kojeg se tijelo može riješiti samo unutarnjim preslagivanjem, borbom mentalne prirode, za razliku od, recimo, panike, koja tijelo ugrožava izvana pa izravnije priziva čin bijega od izvora straha kao jedini način oslobođenja.

Panika je često vezana uz velike globalne strahove. Ta me vrsta strahova podsjeća na nekadašnji strah, ponegdje na svijetu još prisutan, od božanstva sklonog hirovitoj osvetoljubivosti. Većinu vremena veliki je strah apstraktan, postoji više u teoriji i fikciji, ali u kriznim vremenima, kad se opasnost približi stvarnosti i ugrozi svakodnevnicu, strah postaje tako golem da nerijetko prelazi u paniku kakvu je teško opisati, jer subjekt ima osjećaj da je katapultiran u samu srž fikcije u kojoj je opasnost do tada mirno obitavala.

Kad je prije godinu i pol, nakon ruske invazije na Ukrajinu, nuklearna opasnost postala stvarnija no ikad, ni ja nisam bila imuna. Nekoliko sam dana zamišljala najgore moguće scenarije, megalopolise sravnjene sa zemljom i svjedočenje užasu kojem nijedno ljudsko biće još nije svjedočilo. Nekoliko dana intenzivne panike, a onda je moj um pobjegao. Pogledala sam na YouTubeu kratki film o postupanju u slučaju nuklearnog napada. Treba što prije pronaći sigurno mjesto, kažu, po mogućnosti bez prozora i vrata, skinuti svu odjeću prije ulaska, ostaviti sve osobne stvari pred vratima, u sigurnom se mjestu otuširati i oprati kosu, potom sjesti i čekati presudu. Dobro je koristiti šampon za kosu, saznala sam, ali ne i regenerator, jer on djeluje kao ljepilo za radioaktivne čestice. Uhvatila sam se za taj detalj. Regenerator: i u trenutku smrtne opasnosti važno je spriječiti ispucalost vrhova kose. Važno je misliti na postojanost frizure i održavati volumen, jer nikad ne znaš kad može naići muškarac tvog života. Moj um bacao je bombe crnog humora da može neopaženo pobjeći, pokušavao nanovo uspostaviti distancu prema opasnosti, izaći iz fikcije u takozvanu stvarnost svakodnevice. Veliki strah postajao je opet apstraktan. Premda i dalje prisutan, nije bio prisutan zapravo.

Većinu vremena veliki je strah apstraktan, postoji više u teoriji i fikciji, ali u kriznim vremenima, kad se opasnost približi stvarnosti i ugrozi svakodnevnicu, strah postaje tako golem da nerijetko prelazi u paniku kakvu je teško opisati, jer subjekt ima osjećaj da je katapultiran u samu srž fikcije u kojoj je opasnost do tada mirno obitavala.

S hirovitim božanstvom nema pregovora

Možda baš tu leži izvor mog otpora da na velike globalne strahove pristanem: iako imamo snažan dojam da su neugodni, ti su strahovi u nekom smislu ugodni. Kod njih ne postoji istinski užas kakav donosi tjeskoba osobne odgovornosti, koja raste u tijelu i od koje se ne može pobjeći. Da, možemo načelno politički djelovati tako da nuklearna opasnost bude uklonjena, ali realne šanse da bilo kakvo, makar i masovnije djelovanje zaista potpuno ukloni nuklearnu prijetnju s lica zemlje toliko su minorne, da je svaki čin u tom smjeru samo simbolično, brzo i lako, umirenje savjesti. Da, zapravo moramo prihvatiti činjenicu da tuđi psihopatski prst odlučuje o našoj sudbini. Veliki strahovi paraliziraju i umrtvljuju, eliminiraju svaku mogućnost djelovanja i uspostavljaju savršenu nenasilnu kontrolu, ugodno lišenu odgovornosti kao svaki veliki režim. S hirovitim božanstvom nema pregovora, ali koliko god mogućnost opasnosti bila strašna, nije strašnija od paklene tjeskobe osobne odgovornosti.

Potonja vrsta tjeskobe, s druge strane, njena rastuća nepodnošljivost, tjera na djelovanje. Od straha koji iznutra zaposjeda tijelo nema bijega, s njim smo prisiljeni zapodjenuti neki oblik borbe. Jedno moguće rješenje pokazao nam je nesretni David Foster Wallace, ali um koji želi nastaviti živjeti nužno mora pronaći druge načine da se oslobodi težine odgovornosti. Takav um mora djelovati, politički ili osobno, mišlju ili riječju, da bi se riješio straha. Mali strahovi mogu postati smrtonosni, ali mogu biti i okidači promjene. Tjeskoba, dakle, može promijeniti svijet, ako pod „svijet“ mislimo na konstrukt stvarnosti koji prihvaćamo. Mali strahovi poput mrava ruju po toj konstrukciji, nagrizaju predodžbe koje su se činile čvrstima i prisiljavaju graditelje da iznova i iznova osmišljavaju nove funkcionalne strukture. Napadaju i naše najdraže emocionalne točke, izjedaju čitave pekarnice privida i utjeha koji nam ne daju da vidimo patnju prodavačice s druge strane potrošačke rampe. Da, možda je osobno djelovanje koje će spasiti prodavačicu jednako nemoćno kao i antinuklearni protest, ali za prodavačicu sam odgovorna, a za Putinov prst nisam, jer me prodavačica jedne večeri pronašla i pokazala mi da ne treba vjerovati sjećanjima. Za tjeskobu ne postoji ni idealna prošlost ni idealna budućnost, jer je tjeskoba vječno pitanje. U tom smislu dopuštam si reći: dolje veliki strahovi, živjeli mali!

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?

Rukopis je u zadnjoj fazi uređivanja i trebao bi biti u tisku vrlo brzo.

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?

Pjesnički glas je prepoznatljiv, ali postoje i mnoge razlike. Za razliku od mojih zadnjih dviju pjesničkih knjiga Mehanika peluda i Trg, tržnica, nož, ponešto je manje konceptualiziran, iako postoji određena zaokruženost, ostvarena ponajprije kroz ponavljajuće motive i stihove te dominantnu atmosferu. Pjesme su nešto jednostavnije, „čišće“ u stilskom smislu i češće sklone apstraktnome. Grafički i interpunkcijski su drugačije organizirane. Ovo je tiša i hladnija poezija. S druge strane, kontinuitet vidim u oslanjanju na jaku sliku, inzistiranje na ritmu i karakterističnoj tamnoj obojenosti stihova.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?

Teško, ali pokušat ću. Predložena naslovnica za knjigu ima u sebi nešto kafkijansko pa možda da počnem od tog svog omiljenog pisca. Tjeskoba kojoj nije moguće odrediti podrijetlo, to nam je zajedničko. Ne znam zašto mi također padaju na pamet filmovi Akija Kaurismakija. Možda me njegova nadrealna realnost podsjeća na nadrealnost koja je u ovoj knjizi isto tako stišana, ohlađena, bez puno uzbuđenja, tako da sasvim nalikuje na realnost. Glazba: nešto mrtvolično i bolno, neka ostarjela Billie Eilish. Vjerojatno shvaćate u kojem smjeru ovo ide. Pop-kulturnih referenci ima manje nego prije, tek nekoliko tragično preminulih slavnih žena i jedan serijski ubojica kanibal. Dakle, mrak. Ili što bi rekao Dragojević: “Mrače, mrače, kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.”

RUSALKA

vodo, volim te

jer si tamna i mirna kao misao
na čijem dnu ležim
već bijela i bezbolna

na obali dva stara muškarca igraju šah,
uprizorujući, dakako, dosadnu borbu dobra i zla

onaj u crvenim gaćicama
često ulazi, hladna moja, u vodu do struka

oduvijek sam željela znati više,
znati
voli li muškarac u crvenim gaćicama da mu netko siše čmar
jede li brokulu
je li previše brončan
da bi shvatio da umirem

daleko su na pučini
oči spasioca koji u crnom odijelu stoji na osmatračnici

otplivam li po njih i iznesem ih na obalu,
svako će oko, u skokovima, kao žabica,
definirati granicu,
i vratiti se opet u svoju nedohvatljivost

plivati se mora, vodo,
nemirna budi

BETONSKA ŠUMA

isprobavam krajolik,
neizreciv u ranom sumraku

kuće su raznobojne i prozori im svjetlucaju,
kažem ti, ne želim praviti probleme

nisam uopće bijesna, gledaj,
betonski lavovi već nalikuju teglama cvijeća

bilo bi mi, istina, lakše da nosim kovčeg,
težina bi me povukla k zemlji
i osjećala bih se uvjerljivije kad kažem:
trava je živa pokopana pod ostavljenim kućama

ali
odavde se ne može otputovati,
u kućama trunu kupaći kostimi i uspomene
i riječi su u rječnicima postrojene kao pred strijeljanje

maknem li čeličnu ogradu, hoću li ugroziti objektivnost?
stavim li ovdje maslinu, koga ću zvati da ukloni kamen?
i kako da iskoristim
mali kovani mjesec u lokvi?

možda da obala bude duža no što sam planirala,
duga dovoljno da sretnem
živog čovjeka sa štapom za pecanje

radost se koprca o tankoj niti
potom
nestaje u mraku

PJESNIKINJA DIJELI OBJAVU: KRIVNJA

podignutih očiju, prazno i bijelo mislim,
ali po rubovima plafona skupljaju se oblaci

na dnu
nataloženi slojevi tijela stvaraju humus
iz kojeg rastu ormari, ladice i folderi,
okviri oko dragih lica, okviri oko ogledala,
svjetlo ščepano lampom, tupe oštrice škara

i te knjige do probavljivosti rezane
paukovom mrežom, majstoricom beznadnosti

u kutu kao neposlušan učenik
usisavač tužne surle

neću ga pokrenuti, slon u sobi tad bi rekao:
ovo se ne da očistiti,
duboko pod parketom najiskrenije trepavice
već su izgradile gradove

one odvlače sol iz suza,
krv pod noktima, zube okrhnute zubima:

već sam više tamo nego tu

sad, ako se plafon naglo naoblači,
sijevnut će pukotina i to malo mene ostat će izloženo,
ali padne li prije snijeg,
soba i ja bit ćemo nježno zaboravljene,
napustit će me ružne crte lica

i kosa više nikad neće biti hrabra,
opsovati

PRVI GRAD: DEKONSTRUKCIJA

na ulicama godinama nikoga nema

u izlozima građani, ukočeni kao lutke,
obučeni u to što neću,
gledaju u prozirni led koji me od njih dijeli
bez vode u očima

otapanje je čin sumnje, a ovaj je grad
previše bijel za moj ukus

kako je uopće starac s harmonikom,
iz koje padaju čašice rakije
i škripi nepodmazano srce,
još živ, i otkud ga poznajem?
jedan od mojih razrednih kolega
očito je uspješnije ostario

ovaj starac previše krvari za moj ukus

ja samonapisana
papirnati dlan trgam, tetovažu dolara
lijepim na njegovo posječeno čelo,
a on u širok osmijeh otvara bezuba usta:
mrak je mjesto na kojem se grijem

sad ću, baš nezgodno, iskrvariti iz dlana,
vidite, ovo ovdje je osoba koja je pisala,
i predškolce, koji iznenada dolaze prateći konop,
trbusi zabole od smijeha

važno je da ostanu povezani,
da ne napuštaju liniju

netko od njih mora da se već izgubio

netko od njih mora da je već poludio

PODSTANARKA

vidim, ovdje je bila zabava

kapalo je crveno i nešto se slomilo
(ja uvijek malo zakasnim)

sad, ležeći na kauču, nad rupom od cigarete,
strahujem od puknutog federa koji prijeti
da će mi rasparati klitoris
– o, bilo je ovdje zabave

kidalo se, kidalo, paralo, i nešto se zapalilo,
nečija su leđa ostala u kadi,
nečija jetra u frižideru,

tragovi suza na zavjesama,
tragovi zubi na kabelima

razmekšane od čekića što ih je svu noć udarao,
dvoje bijelih progutala su mračna vrata

i domaćica, žena poput mene,
sama među nemoćnim dlanovima tanjura,
zaspala je zamotana u sag

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, pisaca i spisateljica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo neke od najboljih ovdašnjih autora/ica da odaberu svoje lektirne favorite i o njima napišu interpretativne eseje. Dosada smo objavili više od dvadeset takvih priloga koje sve možete čitati u našoj rubrici Alternativna lektira.

Priznajem odmah na početku jednu od svojih brojnih mana: nisam uspješna u odabiru knjiga za druge ljude. Sastavljanje lektirnih popisa ne bi trebalo biti moj posao. Jedan od razloga leži u općenitoj odbojnosti prema činu izbora. Kao što teško odabirem koje ću cipele kupiti i nerijetko mi se, unatoč (pre)dugom razmišljanju, čini da sam odlučila pogrešno, tako mi i izbor jedne knjige koju ću predložiti za alternativnu lektiru predstavlja nezanemariv izvor tjeskobe. Drugi je razlog pitanje nekompatibilnosti ukusa. Redovito mi se događa da kolosalno promašim u procjeni mogućnosti da se neka knjiga svidi čitatelju kojemu je predlažem. Nemam spontani osjećaj što je za koga primjereno u emotivnom ili kognitivnom smislu. Ako i pogodim, ne znam kako sam to uspjela.

U svjetlu rečenoga jasno je da sam knjigu Šahovska novela Stefana Zweiga odabrala nakon mučnog premišljanja i da jedan dio mog mozga i dalje misli da je izbor pogrešan. Da, naravno da se takva knjiga, koja govori o sukobu prirode i intelekta, o naravi jedne prastare mentalne igre, o ljudskoj psihi u ekstremnim situacijama i sličnim intelektualnim i zamornim stvarima, ne bi svidjela srednjoškolcima. Naravno da smatram duboko problematičnom autorsku odluku da predstavnika naroda, tj. “prirode” prikaže kao glupog, lijenog i arogantnog seljaka (i još iz južnoslavenske provincije!), a predstavnika “intelekta” kao pripadnika najokorjelije bečke buržoazije bliske crkvi i monarhiji. Naravno da je na lektirnim popisima ionako previše bijelih muškaraca. No što reći, paradoksalna sam osoba: sposobna sam osjećati odbojnost prema određenim elementima književnog djela, a ipak biti obožavateljica istog. Takav je paradoks stalni izvor gore spomenute tjeskobe, velika mana. Ali i velika vrlina. Svatko bi, smatram, trebao biti spreman pretrpjeti malo te tjeskobe. Drugim riječima, da parafraziram sve odgajatelje koji su shvatili da će izgubiti bitku: danas čitamo Šahovsku novelu, jer ja tako kažem!

Što reći, paradoksalna sam osoba: sposobna sam osjećati odbojnost prema određenim elementima književnog djela, a ipak biti obožavateljica istog

Susret na brodu

Pa krenimo redom. Šahovska novela, posljednje djelo austrijskog pisca Stefana Zweiga, napisano neposredno pred samoubojstvo koje je zajedno sa svojom drugom suprugom počinio 1942. u brazilskom Petropolisu, kamo se kao intelektualac židovskog podrijetla sklonio pred nacizmom, u nas je prevedeno još i kao “Novela o šahu” (nedavno, igrom slučaja, izašlo u čak dvije nakladničke kuće). Priča ide ovako: neimenovani pripovjedač putuje parobrodom od New Yorka do Buenos Airesa, saznavši još pri ukrcavanju da će mu jedan od suputnika biti svjetski šahovski prvak Mirko Čentović, što ga odmah zaintrigira i omogući zaplet ove kratke knjige. Ne saznajemo točnu godinu njegova putovanja, ali možemo pretpostaviti da se radi o početku četrdesetih godina, jer se po nekim primjedbama pripovjedača može zaključiti da je progon Židova i nacističkih neistomišljenika u Europi već uzeo maha.

Mirko Čentović, opsežno portretiran na samom početku, prikazan je kao slabo obrazovan, tašt i neljubazan mladić koji se u šahovskom svijetu zatekao slučajno te svojom neuglađenom seljačkom pojavom i potpunim odsustvom mašte odskače od ostalih, redom obrazovanih i inteligentnih igrača šaha. Pripovjedača, međutim, Čentovićeva pojava zaintrigira upravo zbog svoje manijakalne posvećenosti šahu, zbog ograničenosti koja je, kako kaže, “bliža beskonačnom”. On odlučuje da će mu se pošto-poto pokušati približiti ne bi li shvatio podrijetlo njegova neobjašnjivog dara. Da bi privukao Čentovićevu pažnju, počinje u salonu za pušenje igrati šah, najprije sa svojom ženom, a potom s izvjesnim McConnorom, škotskim inženjerom niskogradnje. Kada ovaj, inače imućan čovjek, sazna da se na brodu nalazi svjetski šahovski prvak, odmah odlučuje da s dotičnim mora zaigrati, ne pitajući za cijenu. Dogovara tako partiju za 250 dolara. S obzirom na to da je simultanka na brodu neizvediva, protiv Čentovića zajedno igraju svi zainteresirani igrači, a to su, osim pripovjedača i McConnora, još četvorica ili petorica putnika. Prvu partiju, očekivano, gube, ali na drugoj im se iznenada priključi nepoznat čovjek koji im pomogne da izbore remi. Na opće čuđenje, neznanac odbija novu partiju te se tiho povlači.

Pronašavši ga kasnije na palubi za šetanje, pripovjedač otkriva da se radi o dr. B.-u, njegovu zemljaku iz Austrije, koji mu, nakon kratkog ustručavanja, ispriča svoju tragičnu priču o tome kako je naučio igrati šah. B. je, naime, potomak obitelji koja je generacijama bila bliska crkvenim i monarhijskim krugovima te se kao odvjetnik brinuo o crkvenoj imovini, koju je nacionalsocijalizam u jednom trenutku počeo oduzimati. Kada ga uhite, nacisti ga ne podvrgavaju klasičnom mučenju, ali ga zatvaraju u potpuno praznu hotelsku sobu bez pogleda, u posvemašnje ništavilo u kojem postupno gubi osjećaj za stvarnost. Pri jednom od ispitivanja, međutim, B. uspijeva ukrasti knjigu iz džepa mantila koji visi na hodniku. Tek u svojoj sobi shvaća da se radi o šahovskom repetitoriju, zbirci stotinu i pedeset majstorskih partija. Isprva razočaran, postupno počinje učiti napamet partije opisane u knjizi. To mu ispočetka pomaže da ostane mentalno priseban, ali naposljetku upada u “šahovsku groznicu”, stanje ludila u kojem napada svog čuvara, ozljeđuje se i dospijeva u bolnicu, odakle ga uspijeva izbaviti neki dobronamjerni liječnik. Tek na ovom brodu, kaže, uspio je shvatiti što mu se dogodilo.

Premda je ranije odbio novu partiju s Čentovićem pod izlikom da već više od dvadeset godina nije zaigrao šah, B. sada, nakon kratkog nagovaranja pripovjedača, ipak pristaje na revanš.

Neimenovani pripovjedač putuje parobrodom od New Yorka do Buenos Airesa, saznavši još pri ukrcavanju da će mu jedan od suputnika biti svjetski šahovski prvak Mirko Čentović, što ga odmah zaintrigira i omogući zaplet ove kratke knjige

Šahovska struktura

Sljedeći dan u tri popodne događa se čudo: Čentović predaje prvu partiju. Tijekom druge partije, međutim, uspijeva psihički prodrmati dr. B.-a tako što namjerno odugovlači sa svakim potezom. B. počinje opet upadati u stanje šahovske groznice te naposljetku u glavi zamjenjuje jednu partiju koju je pamtio iz repetitorija s drugom. Kad shvati da je stvar otišla predaleko i da bi mogla naštetiti B.-ovu psihičkom integritetu, pripovjedač ga, prešavši prstom preko ožiljka koji je zadobio u zarobljeništvu, podsjeća da bi trebao prestati igrati. B. se tada osvješćuje i na iznenađenje svih prisutnih, koji ne znaju što mu se dogodilo, napušta igru.

Koja je tema ove knjige? Središnji problem svakako je već spomenuti sukob prirode i intelekta, mehaničke vještine i imaginacije, koje su jasno utjelovljene u Čentoviću i dr. B.-u, pri čemu Čentoviću pripada “priroda”, konkretna vještina, dakle izvršna sposobnost u kojoj nema mjesta mašti. Ta mehanička izvršnost, čovjek koji djeluje poput stroja usmjerenog k pobjedi, u prvi se mah pokazuje nedoraslom intelektu i mašti, ali naposljetku svojim nepoštenim metodama, zaključuje Zweig koji je i sam upravo prognan iz slobodarske Europe svoje mladosti, uspijeva prisiliti “intelekt” na uzmak. To je, dakle, središnja tema, ali novela se dotiče, kao sva dobra književnost, i niza sporednih tema. Brilijantno se objašnjava narav šaha, što je jedan od rijetkih slučajeva u povijesti svjetske književnosti, izvedena je kratka, ali iznimno precizna studija ljudske psihe u ekstremnim okolnostima izolacije, a knjiga posredno govori i o prirodi nacizma te suptilno naznačava pesimističnu procjenu budućnosti Europe.

Posebno je zanimljiva struktura naracije, koju bismo mogli nazvati “šahovskom”. Poput šaha, priča se događa na ograničenom prostoru, prostoru broda, jasna je i čvrsta, jedan potez omogućuje drugi, a ipak pruža mnogobrojne mogućnosti tumačenja, pobuđuje maštu i vodi nas u neslućene prostore. Potezi autora pritom su neočekivani, ali ne i šokantni. Ne znamo koji će biti sljedeći, ali kad ga vidimo, čini nam se da je upravo taj trebalo povući. Sve je savršeno logično, gotovo hladno, a ipak nas uvlači u uzbuđenje nalik onome kad se igra šah. U tom smislu čini mi se da knjizi bolje pristaje naslov Šahovska novela nego Novela o šahu, jer se šah nalazi u samoj srži priče, a ne samo u motivsko-tematskom kompleksu.

Ima ovaj tekst i drugih vrlina: precizna karakterizacija svih likova, jasan stil, odsustvo nebitnog, tečno i zanatski dotjerano pripovijedanje. Nije zanemarivo ni što je tako kratak, pa ga je moguće pročitati u jednom dahu, što je uvijek prednost, pogotovo kad je riječ o lektirnom naslovu.

Poput šaha, priča se događa na ograničenom prostoru, prostoru broda, jasna je i čvrsta, jedan potez omogućuje drugi, a ipak pruža mnogobrojne mogućnosti tumačenja, pobuđuje maštu i vodi nas u neslućene prostore

Antifašistička književnost

Premda neka čitanja, kao što je već rečeno, mogu dovoditi do zaključaka koji su problematični s više aspekata, najveća je vrlina ove knjige baš u tome što se može čitati na različite načine. Zweig pritom pokazuje iznimnu lucidnost kada odlučuje ne povezati nacizam uz nasilje i mržnju, nego uz manjak imaginacije. I sama već godinama smatram da fašizam nije primarno određen mržnjom, već površnošću. On svijet tumači jednoznačno i nedostaje mu mašta koja je potrebna da bi se zaista shvatila raznolikost tuđih iskustava, da bi se, barem u pokušaju, prodrlo u dubinu Drugoga. U tom smislu svaku dobru književnost smatram u osnovi antifašističkom, čak i kad njen tvorac nije antifašist, jer se temelji na principima radikalno drugačijima od fašizma. Ako želimo prihvatiti drugu osobu kao ljudsko biće u pravom smislu te riječi, moramo o njemu/njoj razmišljati “na način dobre književnosti”, moramo fikciju – što tuđi životi za nas uvijek jesu – učiniti što uvjerljivijom. Kad tuđe živote tumačimo kroz neuvjerljive, kičaste priče koje razni fašizmi ponavljaju kao banalnu mantru, rješavamo se, brzo i lako, one na početku spomenute tjeskobe, ali svodimo druge na prazni šablonski lik iz loše književnosti koji je lako prebrisati i zaboraviti. Zweigovo djelo zato ne treba pitanja za ponavljanje, ne treba perpetuiranje moga osobnog čitanja, nego pitanja za istraživanje i razmišljanje, pitanja za razvoj mašte.

Za one koji žele više

1. Istraži pravila i povijest šaha i objasni vlastito viđenje te igre.
2. Zamisli Čentovićevo djetinjstvo i ukratko ga ispričaj, ističući barem pet činjenica koje Zweig ne spominje.
3. Zamisli djetinjstvo dr. B.-a i primijeni isti postupak.
4. Zamisli gdje će završiti Čentović, B. i pripovjedač nakon što siđu s broda.
5. Oni koji žele znati mračnije neka pronađu objašnjenje koje je Zweig dao povodom svog samoubojstva.
6. A oni koji žele znati zbilja mračno neka razmisle zašto je Zweigova supruga, trideset godina mlađa bivša tajnica, odlučila poći s njim.

Dobra književnost uvijek potiče na razmišljanje. Čitanje bez razmišljanja štetnije je od nečitanja. Ako želite ne razmišljati, radije se, draga djeco, bavite heklanjem ili uzgojem kaktusa. Zweigova knjiga, sad već kažem s više uvjerenja, u tom je smislu pravi izbor.

Autorica ilustracije iz ciklusa “Rooms” je Dunja Janković, interdisciplinarna umjetnica čiji opus uključuje kolaže, instalacije, stripove, glazbene i video radova, a izlagan je i objavljivan u SAD-u, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji, Portugalu, Švedskoj, Meksiku, Sloveniji, Srbiji, Hrvatskoj… Druge autoričine radove pogledajte u našoj Galeriji na ovoj poveznici.

Tkivo, kao jezgreni motiv prvijenca, odraz je tijela preko kojeg lirski subjekt usmjerava kritičku oštricu prema kapitalističkim sablastima i patrijarhalnim reproduktivnim strategijama koje pokušavaju tijelo disciplinirati unatoč njegovoj neminovnoj sudbini – raspadu, povratku zemlji

Nema zakona iznad zakona zahoda

Četvrta zbirka Martine Vidaić Trg, tržnica, nož sačinjena je od 45. numerički označenih tekstova. Već ta paratekstualna oznaka upućuje na njihovu međusobnu kohezivnost. Središnje je mjesto zbirke zadarska tržnica u čiji je radni dan lirski subjekt kontrahirao ciklus godišnjih doba i nekoliko desetljeća. Takav tip kronotipizacije omogućuje lirskom subjektu pretvorbu tržnice u nešto drugo. Motiv tržnice iščitavam kao theatrum mundi anestezirane mase imune na različite oblike društveno-političke netolerancije, represije i marginalizacije. Zbirka prenosi, bahtinovski rečeno, karnevalski osjećaj svijeta koji na nekim mjestima snižava visoko, idealno, sakralizirano na razinu konkretnog, tjelesno-materijalnog. Primjerice, u 43. tekstu „mali srbin“ skriven u sjeni štanda, snižava vjerski blagdan: „bog se još nije rodio, / misli, a već je tako okrutan. ʽdonesi miʼ, šapće on / božiću, / (…) / rajčice koje / krekeću, ušećerene fetuse…“ Zbirka obiluje prizorima i motivima koji su dominantno usredotočeni na topografsko dolje: crijevo, govno, penis, falus, guzica, utroba, vagina, jajovod, mjehur, čmarovi, fetus, hemeroidi itd. Topografsko se dolje vezuje uz rubne likove obilježene uglavnom nadimcima (Vuka, Gracijela, Muta, Bere, Srbin). Oni predstavljaju raspadajuća tijela koja se vraćaju zemlji odražavajući ambivalentnost vremena, odnosno završetak jednog ciklusa i započinjanje novog. Vukin je zahod metafora grobnice, smrti i obnove, pročišćenja: „nema zakona iznad zakona / zahoda“. Muta spašava svakog dobročinitelja pohranjujući poklonjenu cigaretu „duboko u pluća“ destruirajući svoje tijelo za obnovu drugih. Gracijela u svoje tijelo sahranjuje muškarce gladne njezina tijela preuzimajući odgovornost „što se iz ribarnice osjeća riba, da se grad ne / bi sav usmrdio“. Bere navlači ljeti bundu da bi zimi mogao dijeliti toplinu „da grad ne umre od ravnodušnosti“. Novi svijet koji dolazi nakon spomenutih likova, nije ulazak u nešto uređeno ili spasonosno, nego ulazak u svijet koji je također unaprijed obilježen budućom smrću. Na tragu toga iščitavam motiv noža u rukama „pijanog dječaka“ koji predstavlja novo ambivalentno vrijeme sadašnjice u kojem prošlost još nije završila ili je već otpočeo novi početak (u skladu s time iščitavam kompleksan pojam (post)tranzicije). Čitatelja se time također ostavlja u pijanom stanju na opustošenom i mračnom trgu jer ne može razaznati što ga čeka u budućnosti. Nije zgorega spomenuti da se karnevalsko cikličko vrijeme (zbirka započinje prizorom trga u zimi i završava istim) odupire linearnom shvaćanju vremena. Zbirka stoga manifestira drugačiji tip kalendara koji je u antipodnoj poziciji prema službenom.

Alternativna tržnica

Spomenute ženske i muške socijalno ugrožene i marginalizirane figure predstavljaju simbol otpora i potisnutog u društvu. Dobar su pokazatelj na koji način, foucaultovski rečeno, funkcionira ustrojstvo moći u društvu. Ti su likovi izvan normalizacijske discipline. Oni su odbačeni jer se smatraju beskorisnima da budu uklopljeni u „normalizacijsku“ politiku. Njihova subverzivnost se očituje u tome što čine transparentnim upravo takvu binarnost, podčinjavanje, discipliniranje i diskriminirajuće nasilje u društvu. Vuka radi kao zaštitar javnog WC-a na tržnici, prodavačice je s odbojnošću promatraju, nerijetko postaje oruđe za strašenje djece itd. Gracijela je prisiljena prodavati „vlastito meso“ da bi preživjela, pretrpjevši pritom mušku agresiju. Berin se podrivajući status iskazuje stihovima: „zna dobri bere: takvi kao / on /(…)/ ne smiju nikada / pristati na diktaturu ljeta“. Muta, koja je navodno dobila ime zbog poteškoća u govoru i sluhu, svojim načinom govora, osluškivanjem i šutnjom podriva društveno-političke mrlje. Navedeni likovi trže nešto drugo, trže neutrživo, trže svjetlo koje nam omogućuje da vidimo mehanizam nemilosrdnog diskurzivnog/pozorničkog stroja. Let „malog srbina“ je let među ljudima uzdignute glave svjestan egzistencijalnog rizika u ratnim devedesetima, spomenuta Mutina šutnja je šutnja koja je istovremeno topla i subverzivna. Prava književnost, ako hoćete, mora biti „mutava“ komunikacija, nikad dokraja iščitana. Leksemi „let“ i „šutnja“ nisu eskapističkog predznaka: „u tome je stvar, isadora, treba znati letjeti.“, „u tome je stvar, isadora, treba znati šutjeti.“ Zanimljivo je promotriti tekstove u kojima se ogleda razvoj još jednog lika – djevojčice sa slamnatim šeširom. Smatram kako je moguće čitati tekstove kao da ih je retrospektivno, nekim oblikom sjećanja, iskazivala žena sa slamnatim šeširom.

Ti likovi trže nešto drugo, trže neutrživo, trže svjetlo koje nam omogućuje da vidimo mehanizam nemilosrdnog diskurzivnog/pozorničkog stroja

Naočale koje zasljepljuju

Nagovještaj se ratne kataklizme u zbirci može primijetiti već na početku: „iza slatkoće uvijek izađe / neki rat.“, „slažu glavato cvijeće, / topovske kugle. uskoro će doći druga strana.“ On će naravno kulminirati negdje u sredini zbirke s osvrtom na devedesete. Riječ je o vremenu koje je najednom pokazalo drugačija lica, nimalo ljubazna prema onome što je nova politika proglasila tuđim: „ʽgrad je iznutra hladan prema meni!ʼ  /(…)/ ʽpizda ti materina ja sam srbin, pizda ti materina / ja sam srbinʼ“. Ili: „prodavačice i kupci vratili su se i sad svi imaju tamne / naočale iza kojih nijedna stvar nema svoje staro / ime. ʽkruška kaže prodavačica i pruža jabuku. / ʽda, da, lipa kurškaʼ, kaže kupac.“ Tamne naočale podsjećaju na ideološke naočale iz Žižekova filma The pervert’s guide to ideology, samo u suprotnom značenju. Ovdje bi tamne naočale bile motiv koji zasljepljuje masu, uskraćuje mogućnost kritičkog mišljenja prema onome što im se nameće. U kontekstu navedenih stihova, etnonacionalistička agresija i jezični purizam.  

Rasplesani jezik

Lirski subjekt apostrofom izvlači na pozornicu još jednu bitnu figuru. Riječ je o Isadori Duncan – neobičnoj i u svoje vrijeme revolucionarnoj plesačici koja je dobila status preteče modernog plesa. Ples postaje metafora nekonvencionalnog jezika. Uzmemo li u obzir autoričin opus, možemo pretpostaviti istovremeno subverzivnu rasplesanost po vlastitoj poetičkoj i životnoj pozornici: „isadora, zašto nismo mogle plesati po nalogu stroja?“. Rasplesanost se jezika uočava u autoričinoj dobro poznatoj ulančanoj metaforičnosti (metafore koje asocijativno tvore drugu metaforu), izuzetno snažnim usporedbama (vrlo frekventna čestica „poput“). Ritam je diktiran, većinom, parataktičnim rečenicama, poznatim autoričinim interpunkcijskim manirima (izostanak velikih slova, česta uporaba točaka i zareza koji, nerijetko, odstupaju od pravopisne norme). Prisutne su brojne asonance, aliteracije, anagrami, etimološke figuracije itd. Govor je također razgranat različitim postupcima ponavljanja i enumeracije. Tekstovi i formom plešu. Imamo tekstove koji su sačinjeni od jednog stiha, jednog distiha, od sedam monostihova itd. Lirski subjekt, nerijetko, evocira različite tipove diskursa. Grafostilistički, od spomenute interpunkcijske geste, imamo primjer teksta koji je u cijelosti ispisan kurzivom (19.). Riječ je o tekstu koji čini kolaž sačinjen od svakodnevnih iskaza što se mogu čuti na tržnici. Stihovima: „što se bijeli na tržnici napuštenoj? nitʼ je češnjak, / nitʼ su zubi prosuti, nego hlače usamljenje prodavačice…“ lirski subjekt evocira usmenoknjiževni diskurs, vrlo vjerojatno, resemantizirajući poznatu baladu – Hasanaginicu.

Jedina zamjerka jest što možda nedostaju tekstovi metajezičnih, autopoetičkih i sl. signalizacija koji bi još razvidnije i snažnije proširili temu jezika/književnosti i politike. Doduše, prisutni su neki motivi (zarez, točka, bilježnica…) koji aludiraju na rečeno, ali, čini mi se, njihov semantički potencijal možda nije toliko frekventno iskorišten kao u prvim zbirkama. Sve u svemu, riječ je o uspjelom pomaku autoričina pisma prema proznom polu. Zbirka istovremeno oslabljuje prozna i pjesnička obilježja odražavajući ludilo žanra – sudjelovanje bez pripadanja. Dakle, vrlo dobra knjiga s angažiranim bodljama prema surovoj sadašnjici. Opravdana Nagrada Kamov.

Popis stanovništva

Pokrivam se preko glave. Tu, ispod sklopljenih kapaka, moja je rodna kuća drugačija. Prolazim terasom do ulaznih vrata, mnogo puta, i svaki put kad prođem, vidim svoju mamu kako sjedi za stolom s gostima. Ne vidim lica tih ljudi, ali sasvim jasno prepoznajem izraz na maminom licu. Gleda me s čuđenjem i nelagodom, strogo i s blagim sažaljenjem. Znam da bih se trebala pogledati u ogledalo u hodniku, ali odgađam taj trenutak. Naposljetku vidim: lice mi je prekriveno bijelim gipsom, ispod kojeg se, na mjestu usta, nazire plosnata kutija. Ulazim u svoju sobu i odlamam kutiju. Mrvim gips prstima. U rukama mi se pojavljuje Adelein najnoviji album. “Jebena Adele!” vičem, prigušeno, da me gosti ne mogu čuti. “Ovo je kao ‘slučaj Shakira’ iz dvije i neke!” vičem na nekog neodređenog, a najviše sama na sebe. “Zar u ovoj kući nitko ne zna kakvu glazbu volim?”, protiskujem kroz grlo koje se već posve stislo. Izlazim u hodnik da se obračunam s obitelji, ali vrata koja me okružuju su potpuno nepoznata. Otvaram jedna od njih i ugledam neku ženu. “Došla sam radi popisa stanovništva”, kažem. “Ti da ćeš mene popisati”, kaže ona s opipljivom mržnjom. “Ja sam lektorica”, kaže tonom stroge učiteljice, “i vidjela sam sve što si pisala. Ne možeš napisati žutonarančasta, nego svijetloplava. Ne možeš napisati svježecrveno, nego prljavobijelo.” Vraćam se u svoju sobu jer znam da sad moram opet ići u školu. Biram što ću obući, ali izbora je toliko da mi se plače. U ormaru neprestano pronalazim novu, posve nepoznatu odjeću. Najlonke navlačim tako očajnički da se na njima stalno pojavljuju ogromne rupe. Hvata me panika. Toliko toga još moram naučiti, a škola će se zatvoriti prije no što se uspijem odjenuti. Uspijevam naposljetku navući plave najlonke i ružičastu mini-suknju na bijele točkice. Mamina glava proviruje iza vrata. “Čija ti je to suknja”, kaže, “ne možeš takva vani. Pada kiša.” Sjedam na krevet, paralizirana, jer se bojim da neću više nikada uspjeti naći odjeću u kojoj ću moći izaći iz ove sobe. Moja me sestra zove kroz prozor. “Dođi da vidiš mačku”, kaže. U našem dvorištu ne pada kiša, ali brzo zaboravljam da mi je mama lagala. Na makadamskom putu vidim dijete, plavokosu djevojčicu od dvije ili tri godine. Ona je kći mog prijatelja iz djetinjstva, Ivana, znam to iako sam posve svjesna da Ivan ima samo jednog sina. Moja sestra se dovikuje s djetetom s velike udaljenosti, kao da se radi o nepredvidivoj životinji. “Dođi da te zagrlim!”, viče joj. “Neću”, kaže djevojčica ozbiljno, kao da je pokušava urazumiti, “nisam ja takva djevojčica.”

“Razlika između psihoze i sna”, kaže Lauren, “jest u tome što se iz sna moguće probuditi.” Treba mi sve više vremena da se razbudim, Lauren. Pred mojim kratkovidnim očima stvarnost ostaje mutna dugo nakon buđenja. Osjećam veliko olakšanje kad se, nakon utiskivanja kontaktnih leća, svijet uvijek iznova pojavi, a ipak mi je taj čin ponekad nelagodan. Tamno podzemlje sna pokušava me zadržati. Gledaj, kaže tama u koju krišom gledam dok perem zube i jedem zobene pahuljice, gledaj i vidjet ćeš neopisivo bistru vodu koja je u mojoj srži.

Veliko olakšanje

Zatvaram oči i gledam: tu je neka socijalistička zgrada u kakvoj nikad nisam živjela, a ipak sam uvjerena da je moja. Dugo, danima, možda i mjesecima, vozim se liftom gore-dolje, dočekujući ljude koji stalno ulaze i izlaze i pokušavaju me nagovoriti da odselim s tog mjesta. Znam da je u stanu u kojem živim jednom ubijena neka djevojka, a ipak ulažem veliki napor da ga se domognem. Kad naposljetku uspijem ući u njega, vidim da se nalazim u devetnaestostoljetnoj zgradi u centru u kakvoj zaista živim. Kroz balkonska vrata gledam leđa mog tate koja nestaju u magli. Znam da me s pravom napušta, iako ne znam što sam skrivila. Pokušavam zatvoriti vrata za njim, ali nikako ne uspijevam jer puše snažan vjetar praćen kišom. Ako ih ne zatvorim, osjećam, tata je u opasnosti. Kad shvatim da neću uspjeti, izlazim van, idem za njim i dozivam ga. Dolazim do vrta koji nalikuje vrtu ispred moje rodne kuće, ali je prebojan u modru i žutu boju kao na ekspresionističkoj slici. U kući je posve nepoznat prostor. Na kauču, pod zidovima na kojima se pod velikim pukotinama naziru cigle, sjedi Severina. “Ovo je stan mog bivšeg”, kaže ona, “ali ja ne znam kako izaći odavde.” Tata me gleda s druge strane dnevnog boravka. “Pogledaj te pukotine”, kaže mi, “želi umriti jadnica.” Ne znam kako da utješim Severinu. “Imam nešto za tvog sina”, kažem, i otvaram plavu plastičnu vrećicu u kojoj se ne nalazi ništa. “Nađi nešto bolje”, kaže tata. Pokušavam naći bolji poklon među predmetima u sobi, ali ne uspijevam ih jasno vidjeti. U prostoriju ulaze dva jako nabildana tipa koji skupljaju komade odjeće razbacane po podu, zastajući svako malo da im mogu promotriti nauljene mišiće. Iza njih dolazi nabildana žena koja nalikuje muškarcima, samo što ima kovrčavu plavu kosu, ruž na usnama i suknju, i nosi uredno posloženo čisto rublje na rukama. “Oprala sam ti robu”, kaže. Sretna sam što me oslobodila obaveze, ali ipak osjećam nelagodu jer je dirala moju odjeću bez dopuštenja. “Koji su ovo?” pitam svoju sestru koja se odjednom našla pokraj mene. “Pusti ih”, kaže ona, “kupila sam ti oksfordice koje toliko želiš”. “Nisu to oksfordice”, kažem gledajući ružne cipele s napadnom trakom, “to si uzela u Caritasu.” Ona se naljuti i povuče me za ruku. Dolazimo do željezne ograde o koju je oslonjen Urban. Ona mu pokaže cipele. “Da, to su oksfordice”, potvrdi Urban, okrene se i zagleda u vodu pod ogradom. “Eto vidiš”, kaže sestra. Primjećujem da na traci koja krasi cipele nešto piše. Primičem tekst očima i prepoznajem jednu od svojih pjesama. “Žao mi je da sam to ikad napisala”, kažem. “Zato si sad zvijezda”, kaže sestra i pruži mi svjetlucavi gimnastički kostim u lila boji. Vidim veliki ponor na čijem je dnu odskočna daska. “Možeš ti to, Simone Biles”, kaže nečiji glas. “Ne riskiraj”, kaže Lauren zabrinuto, “jednom će te dolje dočekati voda. Nećeš ti moći izreći tu bistrinu.” Navlačim kostim, zalijećem se u rupu i odskačem, još jednom, ravno u svijest.

Servis za pjesmu raspisuje književni natječaj za mlade od 18 do 25 godina koji se već bave pisanjem pjesama ili se ovom prilikom žele okušati u ovoj književnoj disciplini. Pjesme pristigle na natječaj pregledat će stručni savjet kojeg čine pjesnikinja Martina Vidaić i pjesnici Marko Pogačar i Ivica Prtenjača. Stručni savjet odabrat će, među pjesmama pristiglim u roku, 24 pjesme koje će potom biti uređene, odnosno korigirane na način da se ne mijenja njihova suština, da ih se ne dopisuje, ali da uz stručne korekcije njihova poetska struktura bude bolja.

Uvjeti natječaja:

1. Na natječaj se mogu prijaviti osobe između 18 i 25 godina koje do sad nisu objavile vlastitu ili zajedničku knjigu pjesama.

2. Svaki sudionik/ica može na natječaj poslati jednu pjesmu. Tema, dužina i vrsta pjesme su slobodni.

3. Pjesme trebaju biti napisane hrvatskim standardnim jezikom.

4. Rok za slanje pjesme je 6.12.2021.

5. Pjesme se šalju isključivo na prijavnom obrascu koji se nalazi na web stranici Servisa za pjesmu. Svi sudionici natječaja suglasni su da se njihove pjesme tekstualno korigiraju, mijenjaju i takve budu objavljene na stranici Servisa za pjesmu. Prijavni obrazac treba preimenovati te ga nazvati prema vlastitom imenu i prezimenu („Ime Prezime.doc“).

6. Pjesme se šalju e-mailom na adresu: serviszapjesmu@gmail.com

7. Sudionici čiji pjesme budu izabrane za sudjelovanje u projektu bit će obaviješteni e-mailom.

8. Pjesme će se na stranici Servisa za pjesmu nakon završetka roka za prijavu objavljivati sukcesivno, pojedinačno, u kraćim vremenskim intervalima do kraja 2021. godine.

Cilj projekta jest poticanje čitanja i pisanja poezije, unaprjeđenje vještina pisanja i uređivanja vlastitih poetskih uradaka, te besplatna podrška kreativnim pojedincima kroz ovu radionicu kreativnog pisanja koja se može pohađati i u najudaljenijem i najmanjem mjestu u kojem ovakav sadržaj inače nije dostupan.

Autor i voditelj projekta, te stručni “serviser” pjesama sudionika/ica je Ivica Prtenjača.

Dodatne informacije možete naći na https://serviszapjesmu.wixsite.com/home

Projekt se ostvaruje uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nagrada Kamov dodijeljuje se autoru/ici za najbolje književno djelo (roman, zbirka kratkih priča, poezija), čije prvo izdanje je objavljeno na hrvatskom jeziku i izdano kod izdavača registriranog u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1. srpnja 2020. do 30. lipnja 2021. godine.

U ovogodišnjem užem izboru za Nagradu Kamov bili su, uz laureatkinju: Branka Arh sa zbirkom poezije Tako ČITAJ: nekako OD IZA, Ivana Bodrožić s romanom Sinovi, kćeri, Zoran Ferić s romanom Putujuće kazalište i Drago Glamuzina s romanom Drugi zakon termodinamike.

Obrazloženje žirija – o knjizi Trg, tržnica, nož Martine Vidaić:

Epsko ja pukovnika Bill Killgorea, kojega u filmu Apokalipsa danas Francisa Forda Coppole glumi Robert Duvall, voli jutarnji miris napalma; a voli ga jer mu miriše na pobjedu. Lirsko ja Martine Vidaić, u 44. pjesmi njezine knjige, Trg, tržnica, nož, prije no što postavi pitanje Isadori (po uzoru bit će na Duncan jer je i ona propustila oproštajni ples), kaže, voli noževe, a voli ih jer „izravno stoje u svojoj namjeri“.

Iz plamena napalma koji su evoluirali u dronove nad Kabulom i tako higijenizirali masovna ubojstva, izlazili su i nastavljaju izlaziti mnogi ratovi. Na škripajućim štandovima Trbuha Zadra koji je i višestruko opjevani tranzicijski reket, nalazi se iz kombija špeditera na tlo u kašetama izbačeno prvo voće, mirišljavo, slatko i opasno – opasno jer „iz slatkoće uvijek izađe neki rat“. Da, Bill Killgore ubijao je iz dužnosti i radio je to sa strašću ali na daljinu; gađajući one koje je naučio mrziti. Ovdje kod nas, gdje je rat od cukra, ubija se iz blizine i ne jednom iz ljubavi: iz ljubavi prema domovini, čistoći etnosa, roda, jezika i egzistencijalne gramatike. A ako nešto učiniš iz ljubavi, u ime ljubavi, teško će te itko uvjeriti da si učinio išta loše. Jer i tvoja mržnja prema drugome je plod tvoje ljubavi za svoje i prvo. A tada, jer ljubav ipak nije samo tvoja, čak i topovske kugle koje dolaze s druge strane liče glavatom cvijeću: a kud ćeš glavatijeg od krizanteme koja tako bijelo bdije nad smrću. Toliko o ratu, o slatkome, o toplome napalma i hladnome noža.

A nije sve to došlo niotkuda: i danas tržnice ima svoje jučer – dugo, neprekinuto, poviješću pritrujeno. To zna placarica Vuka koja gradu itekako duguje, tako da je njezin nestanak ne samo opravdan nego i davno upisan u usud onih koji su u grad došli tražiti sreću. Jer kako bi ona danas bezbrižno tijelom grijala vrata javnog zahoda da se za nju nije založila povijest? I to ovim redom: Iliri, Goti, Bizantinci, pa tajkuni onoga vremena poput onog Krešimira, Zvonimira pa pokoji Turčin i neki zidari. I tako sve do devedesetih kada je sunce zasjalo „tako jako“ a bilo je „tako hladno“ jer bilo je „toliko svjetla, a toliko mračno“. Vuka bi tada pomogla, ali kod nje, u izbi, više nema mjesta. Niotkud, poput bombi službena je povijest šamara šrapnelima kolektivnog sjećanja: evo je opet, te gladi „za sranjima u Kragujevcu“, evo se pomalja i „bratstvo i jedinstvo“ i to onih „guzoliza u Ruandi“, a sve to budi „čežnju čučavaca iz Čapljine“ i onda, samo pjesmu prije toga, sve se to poosobi u inačici naslova knjige Daria Džamonje, jer pjesma ima samo jedan redak prijetećeg kondicionala koji je sve stvarniji i kaže: „ako mi jave da si pao-„.

I dok neki ljudi uče šutjeti da ne bi nestali, dok drugi nestaju, na izlogu mesnice pojavi se popis za korisnike praktičnog uma koji se iz današnje perspektive iskustveno čita kao Šest zapovijedi tranzicije i pretvorbe kako dobara tako i ljudi: 1) nelojalne sasjeći i naglo oprati (volite se ljudožderi), 2) lojalne dugo pržiti na laganoj vatri pa 3) vaditi im mast i praviti čvarke… 4) neslanima zapapriti, 5) paprene polijevati hladnom vodom, i 6) na mlado meso majčinu dušicu.

I na kraju, kada se zbrajaju krljušti onih koji su ostali, jedna žena stavlja riblje ljuske na zjenice jer je uvjerena da će joj tako i oči šutjeti.

Genij mjesta u ne-mjestu i ne-vremenu u kojemu nije bilo mjesta za one koji su na mjesto došli da ispune praznine koje su iza sebe ostavljali mještani, gotovo je arhivski upisan u povjesnicu mjesta u gradu koje je u vremenu koje se ugnijezdilo u rat i koje nastavlja iz njega nicati, bujati, izbijati… upisan je poetskim bilješkama o vremenima sladora rata u godinama noževa tako tijesno pritisnutih do srca, pljoštimice, noževa bliještećih oštrica sa čijim svakim bljeskom raste samoća. A i što će ikome drugi kada ga smiruje nož?

Da, ne samo Isadora i ne samo sa Zadarske tržnice, otišli su mnogi ako ne svi koji nisu znali „plesati po nalogu stroja“.

Ovaj kriptiran prikaz briljantne knjige poezije Martine Vidaić koja se istovremeno ukazuje čitatelju u vremenskom okviru jednog jedinog dana (ali ovdje dana bez kraja a ako mu se i nazire kraj, nazire se u kobnom ciklusu vječitog vraćanja jednakoga) ali i u sva četiri godišnja doba koja nezainteresirano prođu kroz prostor ovog fiksiranog mjesta, nije tu da vam kaže što se u njoj točno zbiva. Odabrani fragmenti samo su ljušture niza zagonetki na koje će svaki od vas koji za knjigom posegne naći svoj odgovor. I kao što nije baš lako shvatiti kako to četiri godišnja doba stanu u jedan beskrajan dan, poput one prošlosti koja nije prošla, tako nije jednostavno, a možda ni potrebno ovu, formalno knjigu poezije, a to je valjda jer je objavljena u biblioteci Poezija, rodno, vrsno, ni žanrovski odrediti, ali ju je lijepo tako zvati jer sintagma hibridni žanr, baš kao i ona stvarnosna poezija, jednostavno ne znači ništa.”

Martina Vidaić (Zadar, 1986.) po zvanju je profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Godine 2011. dobila je nagradu „Goran“, namijenjenu pjesnicima do 30 godine života, za rukopis zbirke koja je krajem iste godine izdana pod naslovom Era gmazova. Krajem 2016. izašla joj je druga knjiga poezije, Tamni čovjek Birger, koja je u listopadu 2017. ušla u finale Nagrade Janko Polić Kamov. Pojedinačne pjesme prevedene su joj na nekoliko europskih jezika (engleski, makedonski, rumunjski, talijanski, mađarski, slovenski, njemački, slovački). Pjesme su joj također objavljene u antologiji mlađeg pjesništva Hrvatska mlada lirika (HDP, 2014., uredio M. Pogačar), u hrvatsko-rumunjskoj antologiji mlađeg pjesništva Ritualul omului fericit – 18 poeti croati tineri (Tracus Arte, 2017., uredio B.Oblučar) te u relevantnim književnim časopisima i izborima. Od godine 2015. sudjeluje u međunarodnom projektu Versopolis koji okuplja jedanaest uglednih pjesničkih festivala u cilju promocije perspektivnih europskih pjesnika putem prijevoda i gostovanja. Za zbirku pjesama Mehanika peluda 2019. godine dodijeljena joj je Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu.

Objavila je zbirke pjesama: Era gmazova (SKUD IGK, Zagreb, 2011. i elektroničko izdanje, DPKM, Zagreb, 2017.), Tamni čovjek Birger (V.B.Z., Zagreb, 2016.), Mehanika peluda (HDP, Zagreb, 2018.) i Trg, tržnica, nož (HDP, Zagreb, 2021.) te roman Anatomija štakora (Ljevak, Zagreb, 2019.).