O ratovima koji se trenutno vode u svijetu najčešće u medijima govore političari, vojni analitičari i geostratezi, što utječe na to da se rat i rješavanje sporova nasilnim putem tumače iz suženih, znatno ideologiziranih i pristranih perspektiva. U javnoj sferi dominiraju izvještaji o vrstama oružja, dometima, projektilima i uzaludnim diplomatskim misijama. Kao i brojke, puno brojki, dok se pojedinačni životi, razmjeri užasa i transgeneracijska taloženja koja ostavlja svaki, baš svaki rat prečesto gube iz vida. Ali, o toj nevidljivo vidljivoj, prešutno sveobuhvatnoj naravi ratovanja svjedočila je tijekom povijesti upravo književnost, i to od samog početka i znamenite prve rečenice Ilijadinog „Zaziva Muze“: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileju, Peleju sina“. Srdžbe, osvete, osvajanja, ubilački identiteti, raspad etike i dezintegracija ljudskoga u ratovima doista su u središtu brojnih književnih djela. Potaknuti aktualnim ratovima u Ukrajini i Palestini, kao i permanentnim (pred)ratnim stanjem, globalno rastućim militarizmima i neofašizmima te slabljenjem otpora i politika mira pozvali smo neke od najboljih domaćih spisateljica i pisaca da napišu tekst o našem (stalnom) ratnom prezentu. U serijalu „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ objavljivat ćemo tijekom idućih mjeseci premijerno njihove tekstove pisane u različitim žanrovima i literarnim duktusima. Slijedi esej Marka Stričevića o sprezi politike i kulture u putinovoj Rusiji.

Ne vjerujem u patetičnu ideju, očekivanje malih kulturnih krugova da će trajne odgovore na zlo u svijetu istočnih Slavena koje nas zaskače u virtualnom skrolanju između sporta, erotike, biblijskih stradanja Palestinaca u Gazi i nečijeg ponosno snimljenog ručka, jednog dana dati umjetnost. To je zeitgeist prošlog stoljeća; ona to ne može, kao što rock and roll ne može povesti pobunu, a seoski vračevi i vještice ne mogu rješavati probleme ljudi u gradovima današnjice.

Pogotovo ne vjerujem u to da će književnost, pogotovo kultna ruska književnost – ta oceanski nedogledna maglica u koju obožavam zalaziti, ali je ono u što se potom vraćam od nje sve dalje i dalje – iznjedriti nekakvog kanonskog Tolstoja, Remarquea, Krležu ili barem Boba Dylana, idola čitanju sklone kriške planeta, za kojeg će onda mnogi teoretičar pretjerivati, kao što su pretjerivali za Dostojevskog, da je kroz svoju književnost odgovorio na ključna psihološka i filozofska pitanja svog vremena.

Utvara kulture

Peterburški mislilac u bijegu, legendarni izvjestitelj iz oko pola tuceta ratova i vojnih sukoba, Aleksandar Njevzorov, čitav taj pojam „ruske kulture“, shvaćene kao nasljeđe beletristike s dekorom baletno-simfonijskih remek-djela, pokojim filmom i šansonom, smatra utvarom isprepletenih laprdanja od koje čak i čestiti, daroviti dobronamjernici zapadaju u slabost tzv. vjere u Rusiju. Sada, kada se zlo vratilo u tu zemlju podavivši svaku mogućnost govora i neslaganja s domovinskom istinom, više se ne može uživati u blagodatima glasovite unutarnje emigracije u  „rusku kulturu“ – ne može, pa ne može, jer se i tu uzvišenu, mističnu kulturu mobilizira za masakriranje susjedne rodne zemlje, još donedavno zvane slavenskom sestricom. Pokazat će se da je sestrica žrtva obiteljskog monstruma.

Obračunavajući se s utvarom „ruske kulture“ dobrano prije totalne agresije na Ukrajinu, Njevzorov poručuje domovinskom auditoriju da se ozbiljan ljudski um za čitanje treba angažirati mnogo snažnije – ne kako bi se pročitalo sve što je napisao Aleksandar Sergejevič Puškin, nego Ivan Petrovič Pavlov, ruski i sovjetski eksperimentalni fiziolog i neurolog. Njevzorov poziva da se čitalac zamisli nad Pavlovljevom ostavštinom, ne samo na razini znanstvenog sadržaja, nego i jezika, načina na koji se ruski jezik koristi. U radijskoj emisiji Njevzorovske srijede mnogo je puta provocirao kulturtregere ističući kako nije kapitalno dostignuće ljudskog znanja i obrazovanja poznavati Tolstojev roman Rat i mir, čije falsifikate o Borodinskoj bici smatra doprinosom stvaranju čudovišnog kulta velike, mistične Rusije, sazdanog na kanonizaciji izmišljotina i kulturi laganja. Sljedbenici i baštinici tog tipa misticizma sada slave pokušaj proždiranja Ukrajine, ne postavljajući pitanje žrtava ni na jednoj strani – ne postavljajući pitanje činjenica. Štoviše, stupajući i s njima u sve totalniji rat.

Njevzorov, pak, u posljednjim godinama koje će prethoditi provali jedne, u suštini, nove inkarnacije horde preko ukrajinske granice, postavlja pitanje koliko je „načitanih“ ruskih intelektualnih autoriteta koji javno promišljaju svijet oko sebe pročitalo Atomsku fiziku Maxa Borna, Epilepsiju i funkcionalnu anatomiju ljudskog mozga Penfielda i Jaspera, Newtonova Matematička načela prirodne filozofije ili Sintezu DNK Arthura Kornberga… U širem smislu, djela koja kroz stoljeća proizvode civilizacijske znanstvene revolucije i progres bez kojeg bi – da te radove makneš iz historije – ondje ostali ljudi koji žive bezubi u ušljivim izbama naselja koja ne znaju za struju ni kanalizaciju, pothranjeni i desetkovani virusnim bolestima radi čijeg bi se odvraćanja razmišljalo o podnošenju žrtvi bogovima, a poljoprivredni bi se urod pospješivalo magijskim ritualima. Ruska beletristika, poezija u 21. stoljeću? Za Njevzorova to su sporedne društvene relaksacije, opusi njihovih prvaka potpuno su mu irelevantni u formuliranju stvarnosti i oblikovanju društvene ideje, a kad se radi o razgovoru o svijetu i pitanjima napretka, jedino što uzima u obzir jest ono što se zasniva na činjenicama i djelovanju koje može predvidjeti točne rezultate – dakle, na znanosti. Zvuči radikalno, stemovski – možda rusofobno?

Ruski treći put

Taj kontroverzni Aleksandar Glebovič Njevzorov donedavno je živio u rodnom Sankt Peterburgu, kulturnoj metropoli zemlje u kojoj od ove godine čelnici javnih ustanova otvoreno zagovaraju eliminaciju dostignuća „zapadne znanosti“ iz domovinskog obrazovanja – počev od Galileja i Newtona, pa do suvremenih „bogoubojica“. Sve utjecajniji ideolog ruskog „trećeg puta“, do danas već svjetski poznati Aleksandar Dugin, postao je direktor Visoke političke škole Ivana Iljina pri Ruskom državnom humanističkom sveučilištu. Na službenoj stranici tog znanstveno-obrazovnog centra u Moskvi navodi se zadaća „razrade i realizacije novog pristupa (nove sociohumanitarne paradigme) za domovinsko predavanje humanističkih i društvenih disciplina, usmjereno na formiranje svjetonazora studenata uz oslonac u ruskom civilizacijskom identitetu i tradicionalnim duhovno-ćudorednim vrijednostima.“

Čelnik fakulteta, rečeni Dugin, tri je godine ranije zborio ovako: „Sunce su stavljali u centar još pitagorejci u antičkoj Grčkoj. Ali kakvo je to bilo sunce… Bilo je to Sunce duha, razuma, glas Gospodnji, a ne materijalno, usijano, mrtvo tijelo što bljuje magmu. A ako je sunce bilo duh, onda je duh bila čak i zemlja. Nije znanost Novog doba stavila u centar tek zemlju, nego upravo besmisleni ugrušak slučajne materije. Koja nema plana, cilja ni smisla. Ni Tvorca. U tome je zločin Galilea Galileja, Isaaca Newtona, Francisa Bacona i njima sličnih. Iskreno žalim što svu tu gamad nisu navrijeme spalili na blagoslovljenim lomačama inkvizicije.“

Državni fakultet kojem je na čelu citirano stvorenje svečano je otvoren prošlog ljeta – gdje drugdje, nego u Hramu Krista Spasitelja, centralnoj nekretnini Ruske pravoslavne crkve. Nosi taj fakultet ime Ivana Iljina, filozofa iz prve polovice 20. stoljeća. Slučajnosti ne postoje,  kaže lokalna narodna izreka: bilo je to najmanje što se može učiniti za poglavara Vladimira Vladimiroviča Putina, koji je izjavio da Iljinova djela drži kraj uzglavlja te ga je često citirao u svojim obraćanjima uz epitete „veliki mislilac“, „istinski domoljub“…  Riječ je o nepokolebljivom protivniku boljševizma, koji je nakon izgnanstva iz sovjetske Rusije 1922. s oduševljenjem prihvatio politički uzlet Adolfa Hitlera (oduševljenje je, doduše, bilo kratkog vijeka), dok se Benitom Mussolinijem ushićivao trajnije, te je čak i nakon 2. svjetskog rata tražio u fenomenu fašizma „zdrave“ elemente, ističući Franca i Salazara kao poželjne modele. Pojava državnog fakulteta s Iljinovim imenom i direktorom koji želi obrisati osnove fizike, a tehnološke zaostatke Rusije doslovno predlaže nadomjestiti okupacijom Europe… Sve ovo djeluje kao zlonamjerna rusofobna izmišljotina, pretjerana orvelovska parodija, ali je ipak lako provjerljivo na službenim izvorima i pretendira postati normom mišljenja i djelovanja u Rusiji. Iz svega što posljednjih godina bez ustezanja zagovara Dugin, logično je i da se radi o dugogodišnjem zagovorniku agresije na Ukrajinu.

Tektonska revizija

„Ali kakve veze s tom prokletom agresijom imaju Čajkovski, Puškin i Dostojevski?!“, povikali su s pravednom razdraženošću mnogi, čitajući informacije o nagloj nepodobnosti dvjesto godina starih klasika u sumnjivim mitteleuropskim kulturicama i šire, izbacivanjima s programa sveučilišnih predavanja, repertoara kazališta i pijedestala ukrajinskih trgova, kao da su generali američkog juga ili predsjednici robovlasnici. Može se razumjeti to negodovanje, mada je Slađana Bukovac odavno upozorila na to da iskrenu zabrinutost za opstanak ovih velikana pred kensl-kulturom Zapada zdušno razglašava i vođa masakra nad 45-milijunskom Ukrajinom, Vladimir Vladimirovič Putin, spokojno ubijajući na tisuće civila, raketirajući škole, rodilišta, infrastrukturu za grijanje ljudi zimi. Posebno mu dobro ide i u medijskom ubijanju u pojam, jer je, kako je primijetila Bukovac, „unutar malograđanske udobnosti, na koju Putin apelira, jednostavnije izazvati reakciju da neće biti Orašara za Božić, nego da je ruska vojska prije tjedan dana u Kersonu ubila Jurija Kerpatenka, dirigenta koji je odbio dirigirati na koncertu u okupiranom gradu“.

Dok usporedno s lijenim i sujetnim moraliziranjima traju istinska humanistička nastojanja da se društva suprotstave antiruskom šovinizmu u vlastitim sredinama, tako što će biti zaštićeni živi, pridošli nam ljudi koji trpe diskriminaciju zbog pasoša ili jezika kojim govore, a ne zbog onog što eventualno čine, najhrabriji ruski intelektualci koji su umjesto šutnje, smrti ili zločinačke inkorporacije u Putinovu neofašističku mašinu izabrali emigraciju, shvaćaju da je njome stvoreni potres takve prirode da i prošlost doživljava tektonsku reviziju.

Skupa s Wagnerovim kažnjenicima, čečenskim pljačkašima, projektilima Sarmat, Šahid i Satana, sovjetskim tenkovima i sjevernokorejskim granatama te drugim manje ili više moderniziranim jedinicama, Moskva je na sela i gradove Ukrajine poslala svoju veliku, mističnu i nepobjedivu rusku kulturu.

„Zašto, o čemu brujite, svetski bukači? /Zašto prokletstvom pretite Rusiji?/ Šta vas ljuti? U Litvaniji nemiri?/ Кad Sloveni se spore nije to vaša briga/ Nije to vaša sudbinom pisana knjiga!“, režeći se i pjeneći, crven u licu sa suzama bijesa u očima recitira Sergej Bezrukov, legendarni Saša Bijeli iz TV serije Brigada, kod nas prevedene kao Sašina ekipa. Taj nekoć fascinantan glumac, odavno član Putinove stranke Jedinstvena Rusija, bije boj protiv Ukrajine i zapada najjačim oružjem, car-puškom ruske kulture – Aleksandrom Puškinom (puška – rus. top).

Buržoaska obrazloženja

„Naša su pitanja – naši i odgovori. / Pustite nas: nismo vam jasni, /
Naše krvne veze i sve što nam se događa; / Niste nas čitali, vama smo strani, / I ova naša porodična svađa…“

Tako u odi „Klevetnicima Rusije“, za svoje  političko doba ne osobito ekscesni romantičar Aleksandar Sergejevič (1799. – 1837.) prijeti nuklearnim potencijalom svoga poetskog nadahnuća parlamentarcima Francuske, koji u javnosti zagovaraju pružanje pomoći poljskim pobunjenicima (takva stvar kao što je parlament u Rusiji neće postojati još 74 godine). „Mala porodična svađa“, naime, ruska je opsada Varšave.

Vrhunaravno pravo Rusije koje artikuliraju Puškin u feudalnoj fazi bez struje i njegov tužni epigon Bezrukov u globalnom internetskom selu dvjesto godina kasnije varijanta je buržoaskog laprdanja koje, u principu, opet ništa ne znači onom kontingentu u rovovima i užarenim oklopnim vozilima na jugoistoku Ukrajine, zvanom narod. Kao što su prije sto godina Galiciju i Bukovinu napadali milijuni mobiliziranih seljaka iz propalih carstava koji većinom nisu znali ni čitati, a kamoli da su mogli razumjeti koncept nacije i školovana građanska obrazloženja geopolitičkih interesa, tako i danas, prilično sam siguran, „boli kurac“ za Puškina i Bezrukova one „kontraktnike“ iz Burjatije ili Adigeje koji, ipak u bitno drukčijim okolnostima, za 2000 eura mjesečno i 10 000 avansa odlaze ubijati Ukrajince puškama i ostati bez ruku.

Ovih dana Zavod za proizvodnju automobilskih komponenti „Srp i čekić“ u Saratovu traži vodoinstalatera za 30 tisuća rubalja mjesečno. To je 310 eura. Serviser automatskih i poluautomatskih strojeva dobit će 40 tisuća rubalja. Nešto više nudi Saratovski agregatni zavod voditelju službe za zaštitu na radu: do 48 tisuća. Filijala Ruske poljoprivredne banke u Čeljabinsku traži „glavnog menadžera za rad s klijentima u mikrobiznisu“. Četrdeset dvije tisuće rubalja. U potonjem gradu od preko milijun stanovnika 25 škola traži profesora matematike. Plaće su između 20 i 55 tisuća, u prosjeku 34.

A za potpisivanje ugovora s Oružanim snagama Ruske Federacije i odlazak pod Harkiv ili Zaporižja, Saratovska oblast nudi svojim stanovnicima 210 tisuća rubalja plus jednokratne bonuse i brojne olakšice. Čeljabincima njihova lokalna administracija daje i više, o Krasnojarskom kraju da se i ne govori… Kremlj je, zasad, riješio problem prijetnje socijalnih nemira, možda i državnog prevrata koji bi mogla donijeti opća mobilizacija: nova, ratna ekonomija suptilnije destilira iz stanovništva drevni resurs agresije. Usredotočuje se na deprivirane muževe što trule po dvorištima propalih predgrađa i nudi im, u osnovi, isto što i u doba Batu kana: ratni pohod. Ovdje venemo – vodi nas, veliki kane! Preraspodjela je to sredstava na dnu ruske ekonomske piramide koja besperspektivnima nudi prijelaz u viši klasni razred, rješavanje financijskih kriza u obitelji i pronalazak davno izgubljenog samopoštovanja. Otvorila se mogućnost prekonoćne konverzije u povlašteni društveni status za dojučerašnje ulične i obiteljske nasilnike, regrutirane u davno otupjelim, milijunskim masama koje se u Rusiji danas pejorativno naziva proletarijatom, i kojima heroj jest bio bandit iz 90-ih Saša Bijeli kojeg je utjelovio Bezrukov, ali se nikada nisu zanimale za Puškina ni njegove plamene rime o Kolhidi i Napoleonu, a pogotovo, kako se pokazuje, ne vide problem u konačnom rješenju za sebe same: monetizaciji brutalnog nasilništva i životnog stila karakterističnog  za provincijsko međuzemlje zakona i banditizma. To su Putinovi patrioti za opsadu Avdijivke, Vovčanska ili Bahmuta, a ne Bezrukov i moskovski jutjuberi. Kao što su to prije sto godina bili seljaci bez pisma i zemlje za obrađivanje, a ne buržujski nacionalisti iz Petrograda.

Na čekanju

„Nikada nisam volio Puškina, jednostavno je tako ispalo. Volio sam Ljermontova. Nisam volio Dostojevskog i Tolstoja, ali zato jesam Bulgakova, jako. Za mene je to dio života koji je ostao iza mene, i možda jednom opet dođe. Shvaćate li, ako nas iz Kremlja uvjeravaju da tamo postoji velika ruska kultura, onda ja u to ne vjerujem. Ne može velika ruska kultura dovesti ovamo 200 tisuća ubojica i nasilnika! Ne mogu ljudi, masovno odgojeni na takvoj kulturi, navodno velikoj, silovati žene pred očima njihove djece! Ne mogu sjeći na komade svezane zarobljene vojnike! Znači da nešto nije u redu s tom kulturom“, rekao mi je u intervjuu Jurij Lucenko, bivši ukrajinski ministar unutarnjih poslova i javni tužitelj, unuk dvojice boraca Crvene armije, koji se nakon invazije, s 57 godina, dobrovoljno prijavio i četiri i pol mjeseca ratovao u Bahmutu. Nekoliko puta tijekom razgovora videovezom činilo mi se da plače, zakriven naočalama i odbljeskom ekrana u njima.

Ne tako davno bio sam uvjeren da bi onog lidera u Moskvi koji bi proglasio vojni napad ni na kog drugog, nego na Ukrajinu – zemlju kao nijedna organski povezanu s Rusijom osobnim vezama, porijeklom, poslovima, jezikom, poviješću, koja je podnijela najveće žrtve u obrani od Hitlerove agresije, u kojoj se sluša ista glazba i gledaju isti filmovi i serije, čitaju naravno, isti autori, u koju se ide ljetovati, u kojoj se dijeli isto djetinjstvo – da bi tipa koji bi, poslije svega što je ta zemlja kroz prošlost trpjela od vlasti iz Moskve, naredio ispaljivanje raketa u kijevske nebodere, poslao amfibije na Odesu, tenkove i avione na sela i gradove pod obrazloženjem da je to nacistička paradržava… u najmanju ruku instantno razvlastili, ako već ne i ritualno spalili na lomači ispred zidina Crvenog trga.

Umjesto toga, ekstremistom je proglašen Aleksej Navaljni. Puškin se drži dobro, dok je vjerojatno istim preparatom kao i Navaljni, od strane iste jedinice FSB-a, otrovan Dmitrij Bikov, čija je poezija u Novoj gazeti podsjećala na ono što je u Hrvatskoj 90-ih radio Predrag Lucić. Aleksandar Njevzorov i supruga mu Lidija također su proglašeni „ekstremističkim udruženjem“. Ekstremistom je proglašen i jedan od najprevođenijih suvremenih ruskih pisaca u Hrvatskoj, Boris Akunjin. Lista zatvorenih, protjeranih i onih kojima vlasti oduzimaju imovinu odavno je preduga za ovakav tekst, dok se istovremeno, s liste ekstremističkih organizacija miču talibani, čiji izaslanici postaju uvaženi gosti na međunarodnom gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu. Puškin se, rekosmo, drži dobro, a Dostojevski, lojalni velikoruski monarhist i antisemit… kako-tako. Ruska trgovačka platforma Megamarket iz prodaje je povukla 250 naslova zbog zakona o suzbijanju LGBT propagande, među njima i Njetočku Njezvanovu – nedovršeni, po meni senzacionalan književni dragulj Fjodora Mihajloviča.

A ljudi iz susjedstva za to vrijeme opet počinju pisati prijave protiv nepodobnih sugrađana, koji potom završavaju u zatvorima. Moji prijatelji najopreznije biraju nekoliko ljudi izvan kruga svog kućanstva s kojima će slobodno razgovarati o onome što se događa. Zašto je toliki postotak ljudi, u vremenu ovakve komunikacijske povezanosti s jedne i nepovjerenja u vlasti s druge strane, tako oduševljeno prihvatio pucanj u svog bližnjega, te sada s toliko pakosti, inata i govora mržnje brani napadački rat pokrenut s potpuno izmišljenim povodima i nejasnim ciljevima, jednu gebelsovsku laž? Ključne odgovore ovdje ne treba očekivati od književnosti, nego od psihijatrije, psihologije, eventualno sociologije i politologije.

Na ono temeljno etičko pitanje 20. stoljeća, proizašlo iz traume holokausta – „nisu znali ili nisu željeli znati?“ – odgovor u 21. stoljeću glasi: znali su i nisu željeli znati.

U seriji „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ dosad smo objavili tekstove Marka Pogačara Sestre po oružju, ili čitajte Jakobsona, Zorana Ferića Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptire i Snijeg na plaži: Rekonvalescencije Dona McCullina i Henryja Bestona Lore Tomaš.

*Tekst je dio programa „Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

Majskih dana 1980. Jugoslavija se opraštala s Titom: na zagrebačkom kolodvoru masovno se pjevala Fala, a u školama djeca su zborno pjevala Jugoslaviju, do nedavno oporezovanu za šund. Tada se na radiju oglasio i Krleža. S nekoliko rečenica svog je prijatelja ispratio „preko Romanije“. Stihovi partizanskog deseterca „Ide Tito preko Romanije…“ tako su dobili svoj epilog, transhistorijsku supstancu: „Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme, odakle kao da je stigao.“

Svojom eulogijom Krleža je Tita premjestio duboko u narodnu legendu. Niz padine bosanske planine vojskovođa se spustio sa svojom vojskom, divizijama koje su se pretvorile u narodnu armiju; a sada se preko vrhova Romanije zavijenih u mistične oblake odlazi pridružiti Gupcu i kraljeviću Marku, kralju Zvonimiru i caru Dušanu, i drugim narodnim besmrtnicima. Figura Romanije u tom „prelazu“ vojskovođe iz ove u onu povijest ima središnje mitotvorno mjesto, u narodnoj imaginaciji izjednačeno s planinom majkom koja rađa kraljeviće i seljačke vođe, hajduke i partizane, planinom na kojoj se kraljevi spajaju s vječnom domovinom.

Ako mitsku figuru „Romanije“ geografski maksimalno proširimo, do najtajanstvenijih krajeva svijeta, parafrazirajući narodnu pjesmu i Krležinu eulogiju može se kazati i da je Tito do nas stigao „preko Sibira“. Između 1915. i 1920. Tito je preko Karpata, Svijažska i Sankt Peterburga zabasao duboko do zapadnog Sibira. Mitotvornih toponima ovdje ne manjka. Od Karpata, jednako mističnih kao i Romanije, preko Svijažska Ivana Groznog, do carskog i revolucionarnog Sankt Peterburga. Nevjerojatna je to odiseja za jednog austrijskog domobrana. No ništa ovdje ne razbuktava maštu kao Sibir. Kao što je Juraj Križanić od Žumberka stigao do Tobolska, da bi poginuo pod Bečom u pobjedničkom jurišu konjice Jana Sobjeskog, tako je Tito od Kumrovca stigao do Omska, da bi sa svojom armijom sišao s Romanije. Sada smo već u narodnoj pjesmi. Dalje i dublje od toga ne možemo biti. Golemi, poput svemira nezamislivi i nedokučivi Sibir izjednačuje se s mitotvornom nedođijom. Put do Romanije vodio je preko Omska. Gotovo da u sebi već i možemo čuti te stihove.

Mitski Tito

U svojoj historiografsko-reportažnoj knjizi Tito u Rusiji novinar i publicist Marko Stričević ističe formativni značaj Titovih ruskih godina. U zapadni Sibir Tito je stigao kao ratni zarobljenik. Ranjen čerkeskim kopljem na Dnjestru, u zarobljeništvu je prebolio pjegavi tifus i dočekao revoluciju. Zemljom se kretao napola slobodno, koristeći se podoficirskim statusom, pružajući bogatijim seljacima vrlo tražene mehaničarske usluge. Od Omska krenuo je i dublje u Sibir. Preko slavenskog sela Mihajlovke Tito je s četrnaestogodišnjom mladenkom Pelagijom kao bjegunac od kaosa građanskog rata stigao i do kazaškog aula Kojčubaj. „Na fotografijama s početka 20. stoljeća mogu se vidjeti naselja od nekoliko srednjoazijskih kožnih šatora zvanih jurte, muškarci na konjima i devama, žene u srednjoazijskim nošnjama, sijela plemenskih uglednika pod otvorenim nebom, gdje svaki pozira uz svog krupnog stepskog sokola… Tragovi su to nekadašnjeg Kazaškog Kanata i nečeg još davnijeg.“

Naselje u koje dolazi mehaničar sa Zapada je „polunomadsko-polusjedilačko“. U šatorima su domaćini „okrugla lica s uskim očima, ljudi bez škole i pisma“. Isa Žaksimbajev, imućni Kazah kod kojeg je mladi bračni par smješten, vlasnik je parnog mlina, 200-300 stepskih konja i najmanje dvije žene. Bulajiću je za televizijski intervju Tito rekao: „Kad uđeš u kirgisku jurtu, pljesneš rukama i zatražiš čaja – tako se očekivalo od stranaca da se ponašaju kad dođu. Žene bi se ustrčale da te posluže, onda bi čučnule uz pod i gledale te kako jedeš i razmišljale imaš li sve što ti treba. Svako malo kopale bi po svojoj odjeći, pa kad bi ulovile veliku sivu uš, stavile bi je među zube i zdrobile, i tako bi bile sve krvave, kao da si šminku po njima razmazao.“

Tražimo li u Rusiji mitskog Tita, boljeg od ovog koji u jurti živi s „Kirgizima“, današnjim Kazasima, nećemo naći. Ovdje se budući vojskovođa napio kumisa, tradicionalnog pića od kobiljeg mlijeka, nakadio travama drevnog nomadskog života. Mitsku dimenziju bilježi i Marko Stričević. Prema sjećanjima Pelagije, stepski prijatelji poklonili su Titu mladog jastreba kojeg je othranio i koji mu se nakon puštanja vraćao. Dedijeru je sam Tito ispričao kako je na nekoj svečanosti prihvatio izazov i zajahao i ukrotio divljeg i neosedlanog konja, a prisjetio se i psa koji je odrastao uz dva vučića koje je ulovio i hranio dok nisu pobjegli u šumu. Zanimljiv animalističko-simbolički prizvuk ima i tamnozelena kobila „nazvana Mercedes“. Očito, životinje su „prepoznale“ vođu. A niti mercedes više nije bio daleko.

Tražimo li u Rusiji mitskog Tita, boljeg od ovog koji u jurti živi s „Kirgizima“, današnjim Kazasima, nećemo naći. Ovdje se budući vojskovođa napio kumisa, tradicionalnog pića od kobiljeg mlijeka, nakadio travama drevnog nomadskog života. Mitsku dimenziju bilježi i Marko Stričević

Čovjek bez šibica

Tito u Rusiji najvećim je dijelom fascinantna knjiga. Marko Stričević zakucao je na svaka vrata, razgovarao sa svima, zaputio se do svakog mjesta, vlakom, taksijem ili pješke. U spoju historiografije i putopisa, reportaže i arhivskog rada, Tito u Rusiji istražuje ono što je bilo prije jednog stoljeća i što je danas. Stričević preokreće svaki kamen, vozi se noćnim vlakom za Alatir, pješači kroz puste šume u kojima nije siguran je li bolje sresti nekoga ili ne. Dragocjenost koju pronalazi nekad je snimljena fotografija, nekad živi razgovor sa svjedocima povijesti, mala putopisna sličica s ulica Omska ili velika freska predrevolucionarnog i revolucionarnog Petrograda.

Tito se iz Rusije nije vratio s reputacijom boljševika koji se borio protiv Bijelih. U svojim Autobiografskim kazivanjima (1982.) opisuje susret s Crvenima:

„’Ima li tu koga?’ pitaju.
‘Ima’, odgovaram.
‘A ko si ti?’
‘Ratni zarobljenik.’
‘Onda zapali svjetlo.’
‘Nemam šibicu.’“

Čovjek bez šibica građanski je rat proveo na selu, skrivajući se umjesto da se bori protiv Bijelih „kao što su to činile mase njegovih južnih zemljaka“. Aleksej Sorokin, „jedan od vodećih autoriteta za društveno-povijesna pitanja omskog kraja“, u intervju Stričeviću kaže: „U periodu od 1918. do 1019. godine pred Josipom Brozom stajala je legitimna zadaća, kao i pred bilo kojim sudionikom građanskog rata: preživjeti! A da bi se preživjelo, trebalo je biti tiši od vode, i niži od trave. I po mogućnosti što dalje od štaba, a što bliže kuhinji!“

Najopasnije godine građanskog rata Tito je proveo daleko od poznate mu civilizacije i „slavenskih kuhinja“. Kod polunomadskog plemena Kazaha skrivao se najmanje godinu dana, noseći kazašku odjeću, učeći običaje i jezik domorodaca šumostepe. Datum stupanja Tita u partiju, jugoslavensku sekciju KP pri Kominterni, nepoznat je i kontroverzan. Tito kao godinu ulaska navodi 1920., no dio ruskih autora smatra da mu je zahtjev za ulaskom u Rusku komunističku partiju RKP(b) odbijen zbog sumnji u dezerterstvo i skrivanje od rata.

U periodu od 1918. do 1019. godine pred Josipom Brozom stajala je legitimna zadaća, kao i pred bilo kojim sudionikom građanskog rata: preživjeti! A da bi se preživjelo, trebalo je biti tiši od vode, i niži od trave. I po mogućnosti što dalje od štaba, a što bliže kuhinji!

Povratak kući

S „knjižicom“ ili bez nje Tito se u Hrvatsku vraća početkom studenog 1920. godine. U rodnom Kumrovcu ne zatječe nikog od šire obitelji. Majka mu je umrla još 1918., a otac odselio. U očevoj kući u Kupinecu južno od Zagreba Pelagija rađa sina koji će poživjeti tek dva dana. U Zagreb Tito dolazi nakon što je sahranio sina. Krleža kasnije tvrdi da je te zime čuo legende o nekom Brozu koji se na sastancima sindikata pojavljivao s „astrahanskom šubarom“, „na čijim se kovrčicama još mogao vidjeti otisak metalne crvene petokrake“. Ključna riječ ovdje su „legende“. „Sve što znamo o kasnijem Titovom životu pokazuje da je za petogodišnjeg boravka u Rusiji zavolio Rusiju, ruski narod i rusku kulturu. „Revolucionarni socijalizam tadašnjeg sovjetskog tipa postao mu je politički uzor“ zaključuje Goldstein u Titu (2015.).

Tito se nije vratio „preko Sibira“ kao prekaljeni boljševik. S visina iznad Urala nije mu na čelo pala sjajna crvena zvijezda. Tito će boljševikom tek postati. Datum je poznat. Zvijezda vođe KPJ zasjat će se na „bombaškom procesu“. Mitotvorna dimenzija „Sibira“ nije u vidljivoj ili nevidljivoj zvijezdi na ruskoj šubari. Mit leži dublje u formativnim maglama. Krleža ga je načeo u svojim sjećanjima. To je mit o čovjeku koji se vratio s kraja svijeta i vijeka. Mit o čovjeku iz šumostepe. Mit o „astrahanskoj šubari“. Pomno istražena i dokumentirana knjiga Marka Stričevića konstitutivni je historiografski prilog ne samo Titovim godinama u Rusiji, već i tom mitu.

Ulomak iz knjige Marka Stričevića Tito u Sibiru pročitajte na ovoj poveznici.

Predstavljanje knjige Tito u Rusiji – Sibirska odiseja 1915. – 1920., autora Marka Stričevića, održat će se u utorak 11. lipnja u 19:30 sati u Novinarskom domu (Perkovčeva 2) u Zagrebu. Uz autora knjigu će predstaviti rusistica Ivana Peruško, povjesničar Tvrtko Jakovina i urednik Marko Pogačar.

U knjizi Tito u Rusiji (u izdanju V.B.Z.-a) Stričević otkriva fascinantno i do sada neistraženo razdoblje Titova života, od zarobljeništva 1915. do povratka kući 1920. godine. Stričević je cijenjeni i nagrađivani vanjskopolitički novinar, reporter i autor dokumentarnih filmova, uže specijaliziran za postsovjetski prostor. Od 2007. do 2010. bio je dopisnik iz Rusije i postsovjetskog prostora za više hrvatskih pisanih medija.

Na sljedećoj poveznici možete pročitati i ulomak iz Stričevićeve knjige “Tito u Rusiji” objavljen na našem portalu

Iz najave knjige: „I upućeniji čitatelj i za historiografiju tek ovlaš zainteresirani namjernik pretpostavit će da je o biografiji Josipa Broza Tita – metalskog radnika, ratnog i revolucionarnog vođe, maršala, bonvivana, doživotnog predsjednika SFRJ i svjetske političke činjenice – dosad rečeno i napisano baš sve. Čitave biblioteke knjiga najrazličitijih profila, od akademske historiografije, preko režimske hagiografije i amaterske memoaristike do opsežnih biografija objavljene su o njegovu liku i djelu. Jedan period, ipak, ostao je gotovo posve nepoznat.

S tom se slijepom pjegom – a riječ je o čitavih pet, po mnogočemu ključnih godina za biografiju budućeg revolucionara – u ovoj pionirskoj, intrigantnoj i uzbudljivoj knjizi impresivnoga zamaha u koštac uhvatio vanjskopolitički novinar Marko Stričević. U dinamičnoj, žanrovski hibridnoj kombinaciji minuciozno dokumentirane istraživačke historiografije, sinteze s elementima historije mentaliteta i povijesti ideja, reportaže i stilski rafiniranoga putopisa, Stričević u stopu prati Broza od njegova pada u zarobljeništvo u uniformi austrijskog domobrana 1915. godine, do povratka u zemlju, krajem listopada 1920.

O tom razdoblju znali smo do sada iznimno malo, uglavnom na temelju usmenih prisjećanja samoga Broza. A riječ je o romanesknom, epskom vremenu kada Rusijom haraju revolucija i građanski rat, koji teško bolesnog ranjenika viju sve do sibirskih šumostepa, od izbjegličkih logora do sela nomadskih Kazaha. Od Bukovine, preko Svijažska na Volgi do Okna, Alatira, Kungura, Mihajlovke, Kojčubaja i Omska, u atmosferi koja podsjeća na onu Prattova Corta Maltesea u Sibiru, u doba njegova prvog i izravnog susreta s revolucijom, boljševizmom i partizanskim ratovanjem ispisivat će se životopis čovjeka koji će promijeniti našu povijest. Ova nezaobilazna knjiga mogla bi se također zvati i: Rođenje Tita.“

Glavno obilježje prostora u kojem se Josip Broz izgubio iz vidika bjelogardijskim eskadronima i historiografiji jest – ravnina. Takvih razmjera, kakve evropski čovjek ne poznaje. Na koju god stranu svijeta da kreneš, Zapadno-sibirska ravnica izgleda kao površina vode, a ne kopna, bez ijedne reljefne uzvisine u vidokrugu. Na ušću Omi u Irtiš postoji jedno brdo – tamo je u 18. stoljeću podignuta tvrđava Omsk, oko koje se razvio grad. Dakle, Slavonija ili Vojvodina su Alpe za ovaj svijet. Ako njegovi stanovnici žele vidjeti planine, moraju putovati 800 kilometara na istok do Altaja, ili preko granice 600 kilometara na jug, do najbližih gora u Kazahstanu.

Odozgo, krajolik je vjerojatno nalik maskirnom uzorku koji se sastoji od polja i čekinjastih šumica breza. U toplim mjesecima one donekle štite rijetka naselja od prašinastih oluja. Lokalci svoj okoliš zovu лесостепь – lesostepa, šumska stepa. Kud god da kreneš, u kojem god pravcu, djeluje toliko beskonačno isto, da se orijentacija čini nemogućom. Pogotovo zimi, kad su snijeg i brezovi šumarci gotovo jedine pojave na površini Zemlje.

Tako to može izgledati došljaku. Lokalni čobanin s crvenim dalekoistočnim licem, mongolskom krznenom kapom, dok jašući po dubokom snijegu u pratnji lovačkih pasa obilazi krdo svojih konja u toj, takvoj lesostepi, uvjerava nas da nepogrešivo razlikuje svaki lug u vrlo širokom promjeru, te da bi se bez problema znao vratiti kući sve i da ga noću padobranom spustiš na bilo koju točku ovog bijelo-zelenkastog kraja bez kraja. Skrivati se ovdje ne znači pronaći nepristupačno mjesto kao u planinama, gdje se možeš skloniti u kakvo skrovito selo, pećinu ili veliku gustu šumu: ovdje skrivati se znači otići još dalje u isto, jer vizualno, koliko god se kretao – kao da stojiš u mjestu, ili se na čudan način vrtiš u krug. Čini se da je bit bijega biti što dalje od tokova koje bijela kultura naziva poviješću, pritajen negdje na dnu Sibira uz stanoviti stupanj mimikrije.

„Za čovjeka koji je odrastao u brdovitom području, stepa će u određenoj mjeri biti zastrašujuće prostranstvo, pogotovo u okolnostima kada se u njoj događa građanski rat“, smatra omski povjesničar Aleksandar Losunov. „Za razliku od planinskih krajeva, u stepi si vidljiv izdaleka. Gdje ćeš se sakriti?“

Nemilosrdna otvorenost stepe onemogućava prikrivanje tragova. U takvom svijetu besmisleno je čak i krasti; autohtoni Kazasi znali su da se glas brzo širi rijetkim naseljima, kao i da novi predmet koji si je prisvojio lopov neće proći neopažen u njegovu vlastitom selu. Imali su poslovicu: „Onaj tko pronađe, raduje se. Onaj tko prepozna – uzme.“ U takvom svijetu, Brozu je život nekoliko godina ovisio o tome da ne bude prepoznat.

Potraga za tragovima jedne davne priče započela je u Marjanovki, mjestu rasprostrtom oko željezničke stanice 50 kilometara zapadno od Omska. Bio je kraj ožujka, temperatura čvrsto ispod ništice, a snježni poplun debeo, svjetlucav i još uvijek naoko vječan. Kao što na zemlji nije bilo ni malene prirodne uzvisine, tako na nebu nije bilo ni naznake oblačka – samo nesputana sunčeva zvijezda u ožujskoj ekstazi. Ukrcao sam se u staru maršrutku – međugradski kombi za petnaestak putnika, naslonio glavu na musavi prozor zataknuvši zavjesu iza ramena i, nakon što se vozilo probilo kroz industrijsku orbitu Omska, zadrijemao zagledan u bijelu pučinu.

Mnoga mjestašca koja se ukazuju kad otvoriš oči djeluju kao da su nastala slučajno. Nekoliko ulica pod pravim kutom, nad njima plinski „slavoluci“ – cjevovodi što kao orijaške zmije iz Bulgakovljeve novele pužu dalje kroz mjesto, uz redove skromnih kuća i sivih sovjetskih zgrada koje, još uvijek stamenije od svega što je nastalo poslije njih, u prostor emitiraju elan sve udaljenije, utopijske civilizacije.

Nismo ga vidjeli, al’ smo čuli glase…

Željeznička postaja Marjanovka odmah daje do znanja da ste na pravom mjestu – još uvijek izgleda kao stranica iz stripa Corto Maltese u Sibiru. Mjestašce dijeli, poput rijeke, sedam kolosijeka preko kojih vodi dugačak betonski nathodnik, čiju konstrukciju svako malo protrese teretni vlak pun ugljena što protutnji ispod bez zaustavljanja, pravocrtno prema zelenkastoj liniji horizonta, k nedokučivim, omamljivim daljinama u kojima ga čeka njegov cilj… Iskitim..? Čita..? Dušanbe…? Samarkand?

Nad tračnicama se uzdiže dvadesetak metara visok vodotoranj s kraja 19. vijeka, napola od cigle, napola od drveta ofarbanog izblijedjelom tirkiznom bojom. Pod njim je parna lokomotiva s dva drvena vagona iz vremena kada je vodotoranj sagrađen. Uokolo još nekoliko manjih građevina iz doba predsovjetskog ancien regimea. U drvenoj kućici smjestio se kiosk, a u nešto većoj, od opeke, etnografsko-povijesni minimuzej posvećen Marjanovskim bitkama, najpoznatijem događaju u povijesti tog kraja, u kojem je navodno sudjelovao – a vjerojatnijim se čini da je trebao sudjelovati, ali nije – svježe regrutirani pripadnik internacionalnih odreda Crvene armije, u lokalnim arhivima zapisan kao Josif Brozovič.

Muzej je bio zatvoren. Na ulici gotovo nikog. Nije valjalo tratiti vrijeme, nego na kolodvoru ispred kojeg stoje maršrutke i autobusići za kotarska sela potražiti put do jednog od dva legendarna toponima:

– slavenskog sela Mihajlovka, u kojem je Broz upoznao četrnaestogodišnju djevojčicu koja će mu za manje od godinu dana postati supruga, ili:

– kirgiskog aula Kojčubaj, mjesta „svakako najegzotičnijeg dijela Brozove biografije“ u kojem se zadržao čitavih godinu dana, a za koji znanstvenici pretpostavljaju da odavno ne postoji.

Nepoznat pejzaž

Na kolodvorskim kartama s voznim linijama postoji samo Mihajlovka i ispostavlja se da je nekoliko puta udaljenija nego što sam procijenio u pripremi, proučavajući internetske karte. Nikakav pješački aranžman ne dolazi u obzir, pogotovo ne po ovakvom vremenu. Bili bi to sati tumaranja kroz zastrašujuće jednoličan i pust, a nepoznat pejzaž na drugom kontinentu. U međuvremenu se i ono sunčano jutarnje nebo s početka puta ovdje spojilo sa zemljom u sivu, zasićenu sferu kojom lepršaju pahulje, podsjećajući da mrak zimi dolazi brže nego što se to može činiti.

Promrzao, ulazim na kolodvor da se raspitam. Svjetlokosa gospođa na šalteru za karte upozorava da maršrutke voze rijetko, a zadnja se vraća već u 15 sati: „A što ćete u Mihajlovki, ako nije tajna?“ pita po starom ruskom običaju, kad se činilo da je razgovor već gotov. „Ja sam rodom iz Mihajlovke, tamo nema više skoro nikog.“

Dok objašnjavam tko sam, odakle, kako sam i zašto banuo na njihovu stanicu, sad me već sluša i njezina kolegica za susjednim stolom. Gospođa nikad nije čula za priču da je „BrozTita“ (ovdje to izgovaraju spojeno, kao Maradona ili Batistuta) živio u Mihajlovki. Zove rodbinu da se raspita. Selo je, kaže, spalo na nekoliko starica koje žive same i možda još poneku obitelj. Nikada nije čula ni za Kojčubaj, kirgiski aul koji se trebao nalaziti u relativnoj blizini Mihajlovke, ali naš je razgovor čula i treća kolodvorska radnica. Okruglog azijskog lica – uočio sam ga malo prije, dok je još bila u plavoj radnoj kuti. Sada je na sebi već imala kaput, šubaru i torbicu o ramenu. Spremala se kući. Ali prije nego što pođe, sjest će da nazove neku svoju rodbinu i raspita se za traženu naseobinu. Govori u mobitel na kazaškom. Završava i diže pogled:

„Kojčubaja više nema. Svi su odavno pomrli. Nema kuća, ruševina, ničeg. Sve je sravnjeno sa zemljom. Tamo je samo groblje“, kaže ona.

Prve povratne informacije lokalnog stanovništva vrlo su obeshrabrujuće, kao i općeniti dojam o mogućnostima kretanja terenom u usporedbi s planiranjem izdaleka, kao i snažna meteorološka promjena na relaciji Omsk – Marjanovka. Zadnja mi je nada neka ruska satelitska karta na koju se sada pozivam, sačuvana u pamćenju iz dugih noćnih pretraživanja; dok na Googleovoj nije bilo ničeg, na ruskoj sam vidio obrise naselja. „Na toj je web-stranici ispod karte bio ukazan i poštanski broj“, prisnažujem. Čini mi se da ni kolodvorske radnice nisu sasvim sigurne u ono što govore, pa nisu sasvim odustale od namjere da mi pomognu. Kazahinja još jednom zove mobitelom. Ovog puta razgovor traje dulje. Iz mraka ništavila pojavilo se malo svjetalce, kao upaljena šibica u ambisu – rečenica koja je razveselila čak i njezine kolegice: „Есть Койчубай.“ Ima Kojčubaj. Postoji Kojčubaj.

Do njega ne vozi nikakav javni prijevoz. Sjedni u mikroautobus, idi 45 minuta do Šerbakulja, to je centar drugog rajona. Malo je mjesto, ali na stanici obično stoji taksi. Mora stajati. Probaj se dogovoriti s njim da potražite Kojčubaj. Neka vozač pita po putu. Imaj na umu da je moguće da do Kojčubaja nema ceste, ili da se zbog snijega ne može do njega sasvim. I požuri. Autobus za Šerbakulj polazi za 15 minuta.

Stigao sam otrčati do dućančića i kupiti im bombonijeru. Potraga i putovanje od 4000 kilometara po površini Zemlje neće završiti u ovom zametenom toponimu, ići će se preko ruba recepcije Googleovih satelita. Mikroskop koji fokusira tajnu još dublje u Sibiru, došavši do granica vidljivog, pronašao je traženu česticu.

Godine građanskog rata i bezakonja

Bogu daleko iza nogu, stepa uz granicu s Kazahstanom mnogo je pitomije mjesto negoli je bila prije stotinu godina. Ljudi u prolazu, dnevnom i noćnom, u ophođenju službenom i neslužbenom – za pultom, šankom ili volanom, djeluju mirno i dobroćudno. Pa i ta izvanzemaljski ravna, šumarcima posuta nizina u kojoj žive ne djeluje prijeteće ako zanemarimo zimske ekstreme i pješčane oluje u toplijim mjesecima… Premda će poneki seljak uz osmijeh odmahnuti rukom na čudno pitanje i inzistirati da u ovdašnjim šumama nikada nije bilo krupnih zvijeri, ne pregledavaju svi oni internetske vijesti iz kojih je jasno da su odstreli vukova i medvjeda što dolaze do ljudskih naselja u Omskoj oblasti aktualni i danas, samo kojih stotinjak kilometara dalje od njihovih sela, u sličnim prostranstvima što se protežu od tarskih šuma na sjeveru do slanih jezera Kazahstana. Od dojmova današnjih žitelja Marjanovskog i Šerbakuljskog rajona sasvim su drukčije uspomene negdašnjeg stanovnika, migranta soldatske sudbine Josipa Broza.

„Uvijek sam nosio pušku, jer vukova je tamo mnogo. Recimo, idem tako podvečer na svojim kolima, i gledam ih dolje kako sjede, kao lastavice. Samo gledaju. Vukovi ne kidišu na ljude, jer bilo je uokolo dosta raznih strvina, pa i konja što slobodno pasu uokolo. Zimi su bili nasrtljiviji. Znao sam ubiti.“

Zapravo se i sam, poput životinje u divljini skrivao od smrti koja je bila posvuda. Vrebala je iz šume, od grabežljivih zvijeri, i na drumu, od bića na dvije noge koje je moglo biti neopisivo opasnije od zvijeri – vrebala je na koncu i iz njega samog; u staračkim TV memoarima, gdje ga fleševi iz mladosti nose od jedne do druge situacije i nazad na način koji je prosječno upućenom slušatelju teško povezati, ističu se rijetke, sporedno izgovorene, kratke rečenice koje podsjećaju na teška ranjavanja i još svježe preboljene epidemije, sugerirajući silno mnogo o Brozovu psihofizičkom stanju u toj fazi života. Iz opisa nekih njemu važnih anegdota odjednom izleti nešto poput: “… tako da sam ja u to vreme bio veoma slab (…) Ja sam naprimjer, krv pljuvao“, ili malo dalje u istom intervjuu, dok priča o lokalnoj ishrani kojom je pokušavao vratiti zdravlje: „Ja sam svaki dan čekao da ću otići.

Aleksej Sorokin jedan je od vodećih autoriteta za društveno-povijesna pitanja omskog kraja, ali biografije jugoslavenskih povjesničara i Titove TV memoare nije imao prilike vidjeti ni proanalizirati. U moru teorija koje se o životu kontroverznog maršala u Sibiru i Rusiji kuju i kovale su se, u rasponu od revolucionarno-hagiografskih, preko staljinističko-informbiroovskih u kojima je odmetnuti tovariš prikazivan kao belzebub u južnoslavenskom obličju, pa do novo-revizionističkih, u kojima se spekulira o Brozu kao specijalcu angažiranom za prljave poslove i postavlja pitanje na čijoj je strani uopće ratovao, Sorokinu se najbližom stvarnosti čini jedna, umnogome univerzalna verzija:

„U periodu od 1918. do 1919. godine pred Josipom Brozom stajala je legitimna zadaća, kao i pred bilo kojim sudionikom građanskog rata: preživjeti! A da bi se preživjelo, trebalo je biti tiši od vode i niži od trave. I po mogućnosti što dalje od štaba, a što bliže kuhinji! Takva se jedna kuhinja i našla za njega u seoskom kraju. U njoj se moglo presjediti najteža vremena.“

Sorokin cilja na kuhinju doma Bjelousovih, po kojoj se u njegovoj metafori kretala grešno mlada Pelagija Denisovna, djevojka koju će Broz, znatno prije zakonom određene minimalne dobi, (doista to želeći, ili možda morajući) uzeti za ženu.

No svjedočanstva budućeg pronositelja autentične revolucionarne luči iz Rusije daju naslutiti da je najopasnije godine građanskog rata i bezakonja proveo još dalje od dotad mu poznate civilizacije, u kojoj postoje nekakve slavenske kuhinje: spas je potražio u polunomadskom plemenu Kazaha čije se naselje zvalo Kajčubaj, Kojšibaj ili Kojčubaj. Tamo se skrivao sam, ili možda s Pelagijom, koja je na neki način napustila rodnu kuću – tim ću se detaljima pokušati baviti nešto kasnije. Radi se o najmanje godini dana života, u kojoj će zagorski bjegunac početi nositi kazašku odjeću, živjeti sa stepskim domorocima, naučiti ponešto od njihovog jezika i konačno zaliječiti teške tjelesne rane. Godini dana u kojoj se biografija druga Tita možda najviše približava ekstravagantnoj legendi, smještenoj u mjesto kojem domaća historiografija – sa svim onim teškim tomovima, sabranim djelima i monografijama – ne zna ni ime.

Prolog knjige možete naći na sljedećoj poveznici: Tito u Rusiji.

Duboko u noći s 25. na 26. listopada 1917. po starom julijanskom kalendaru, u prijestolnici Ruskog imperija, Petrogradu, grupa naoružanih boljševika provalila je u Zimski dvorac. Našavši se po prvi put u unutrašnjosti tog carskog labirinta s više od tisuću prostorija, više od stotinu stubišta i više od tisuću i osamsto vrata, napadači su znali da u njemu neće naći svog Minotaura – on je već bio svrgnut. Njih nekoliko stotina jurilo je kroz dvorane i sobe krcate vjekovima nakupljanom raskoši tražeći članove prijelazne vlade koji su, shvativši što se događa, bježali iz jedne u drugu zamračenu prostoriju. Vrhunac drame imperija pod kojim je stenjalo 170 milijuna duša rasplitao se s elementima igara lovice i skrivača do nakon dva poslije ponoći, kada su posljednji članovi kabineta uhvaćeni i uhapšeni. Izvršen je državni udar za koji će se tek s vremenom pokazati da je bio mnogo, mnogo više od još jedne rutinske uzurpacije vlasti na kugli zemaljskoj.

Koju noć nakon tog događaja, dvije i pol tisuće kilometara istočnije u Aziji, u snijegom pokrivenoj stepi Akmolinske oblasti Sibira, na stanici Atamanski hutor kraj grada Omska iz vlaka je izbačen odbjegli austrougarski zarobljenik, u ruskom registru vojnih zarobljenika upisan kao Jozef Bros. Još uvijek pljujući krv (posljedica zdravstvenih problema nakon ranjavanja pod Karpatima), taj se dvadeset četverogodišnji anonimac zaputio mračnim drumom prema nepoznatom mu gradu na ušću rijeke Om, u Irtiš.

Porođajne muke

Te je noći čuo da se, dok je on bježao vlakom, u dalekom Petrogradu zbio gore opisani događaj, za koji tada nije mogao znati da će ga pamtiti kao Oktobarsku revoluciju, a još je manje mogao znati da će baš u mračnom sibirskom gradu prema kojem korača sam kroz smrznutu noć, bolestan i praznih džepova, nakon što ga je uragan povijesti izbacio na drugi kontinent, jednog dana ulica u samom centru nositi njegovo ime.

Na stanici Atamanski hutor vidio je „djecu revolucije“, patrole s crvenim obilježjima od kojih je saznao da u omskom logoru za ratne zarobljenike traje novačenje u Crvenu gardu: mladim Česima, Mađarima, Hrvatima, Srbima i drugima, hiljadama kilometara od rodne grude udaljenim podanicima austrougarske krune, nova je vlast objavila da ih ne smatra ratnim zarobljenicima, već slobodnim građanima nove, nikad u povijesti viđene proleterske države koja se rađa na istoku da kao Sunce prijeđe preko planeta rušeći silu i nepravdu starog svijeta. Svi su oni sada slobodni i ravnopravni, pod jednim uvjetom: ako pristanu pomoći novoj državi pri porođajnim mukama i pridruže se ruskim drugovima u borbi protiv snaga odanih starom poretku. A one nisu bile ni male ni slabe.
Do tog trenutka Jozef Bros je, kao i deseci tisuća njegovih, Euroazijom rasutih zemljaka, tražio način da preživi i vrati se kući u Zagorje. Nije bio komunist ni revolucionar. Bio je svjedok. Gledao je, slušao i na vlastitoj koži osjetio Veliku rusku revoluciju.
Ono što se zna o tih sudbonosnih pet godina života u Rusiji nekoć „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ na klizavoj je granici između činjenica i legende, s gotovo praznim dosjeom, vrlo oskudnim dokumentima i svjedočanstvima nikoga drugog doli samog Josipa Broza – doživotnog vlastodršca bivše države čija je biografija desetljećima interpretirana u okolnostima komunističkog kulta ličnosti. Iako su deseci, ako ne i stotine autora pisali Titove biografije, informacije o ruskom periodu – u mnogočemu formativnom za njega i sadržajno fascinantnom, ali tajanstvenom – u tim su djelima prepisivane uvijek iz nekoliko istih izvora, dominantno zasnovanih na Brozovim osobnim sjećanjima.

Tako je jedno od općih mjesta njegova životopisa podatak da je u zabačenom selu stepske orbite Omska u jeku Građanskog rata upoznao četrnaestogodišnju Pelagiju Bjelousovu, koja će mu tri godine kasnije postati prvom suprugom. No zna li itko gdje se uopće nalazi(lo) to selo, i je li ikada pokušao istražiti pamti li ono, ili možda lokalna povijesna znanost s centrom u milijunskom gradu kao što je Omsk, nešto što ne postoji u cjelokupnoj dosadašnjoj Titovoj bibliografiji – što bi pomoglo rasvijetliti kontekst i povezati sve one proturječnosti i rasijane fragmente iz dugih, digresivnih monologa uz cigaru koje je Tito za TV memoare izgovorio potkraj života?

Iako su deseci, ako ne i stotine autora pisali Titove biografije, informacije o ruskom periodu – u mnogočemu formativnom za njega i sadržajno fascinantnom, ali tajanstvenom – u tim su djelima prepisivane uvijek iz nekoliko istih izvora, dominantno zasnovanih na Brozovim osobnim sjećanjima

Činjenice i mitovi

Debele knjige o Josipu Brozu što sveudilj nastaju i ističu se u izlozima knjižara 21. stoljeća ne propuštaju sadržavati kratku, ali „najegzotičniju“ epizodu njegova, pustolovinama i krajnostima ispunjena života – čitavu godinu dana skrivanja u stepi pred svirepim bjelogardijskim eskadronima, u šatorima stanovitog nomadskog plemena iz naroda „Kirgiza“, kod uglednog starješine „Isaije Džaksenbajeva“. Generacije i generacije povjesničara, uključujući i one ugledne, prepisivale su i prepisivale tih nekoliko pustolovnih informacija i anegdota. Mnogi su ih predstavljali kao činjenice, bez navedenog izvora ili ograde u svom tekstu, jer ih nisu mogli provjeriti.
Čini se, također, da se, svih ovih desetljeća, nitko od pisaca brojnih monumentalnih biografija u kojima je ruski period rutinski dio uvodnih poglavlja, nije zaputio opskurnim postajama odiseje čovjeka čijim se životom bavi, u ukrajinsku regiju Bukovinu ili na manastirsku adu Svijažsk na Volgi, ili dalje na istok, u planine Urala i još dalje, u zaumne daljine Sibira. Obišao toponime Okno, Alatir, Kungur, Omsk ili Mihajlovka, istražio lokalne arhive i male povijesne muzeje, raspitao se o potomcima liječnika, seljaka i drugih osoba čija je imena Broz navodio, ne bi li pronašao bar jednu informaciju koja ne dolazi iz tankog režimskog fonda biografskih motiva; bilo kakav trag čija provjera ne vodi do Josipa Broza kao jednog jedinog izvora – alternativnu neku supstancu kroz koju će prostor iz legende o njegovim formativnim godinama možda dati neočekivanu povratnu informaciju, ili čak činjenicu o ovoj, toliko puta ponovljenoj a malo poznatoj i gotovo nevjerojatnoj ljudskoj sudbini.

Je li ona bezvezna izmišljotina, kako tvrde neki noviji autori? Je li tek dekorativna epopeja u funkciji priloga za (i bez nje sasvim bogat) kult vrhovnog akcijskog heroja, koji će s gotovo pedeset na plećima doista otići u šumu i povesti gerilsku borbu protiv nacista, fašista i njihovih pomagača na čelu najvećeg partizanskog pokreta u Europi, da bi kasnije postao državnik svjetskog kova, ali i maršal u bijelom odijelu, doživotni predsjednik bez demokratske izborne legitimacije, objekt masovnih zaklinjanja na vjernost, štafeta i komunističkih sletova, figura za biste i naslovnice osnovnoškolskih čitanki?

Tko li je, recimo, bio taj „kirgiski nomad Isaija Džaksenbajev“, sibirska verzija dobrog indijanskog poglavice s Divljeg istoka koji u pogubnim vremenima skriva u šatoru junaka ove priče, inače stranca i boljševika? Što je moglo biti s tim indijancem koji je navodno bio bogat i ugledan u svom stepskom narodu – nakon što su boljševici pobijedili, a mladi mu Austrijac saopćio da se vraća kući u Europu? Epski narativ u Titovim biografijama tu uvijek brzo prelazi na iduću scenu, a egzotični domorodac „Isaija“ i njegovi Kirgizi ispunivši svoju funkciju izlaze iz fokusa kako propagande, tako i cijele ozbiljne povijesne znanosti, neprimjetno nestaju u ništavilu… Ima nešto u tom montažnom postupku na što je teško pristati.

Čini se također da se, svih ovih desetljeća, nitko od pisaca brojnih monumentalnih biografija u kojima je ruski period rutinski dio uvodnih poglavlja, nije zaputio opskurnim postajama odiseje čovjeka čijim se životom bavi, u ukrajinsku regiju Bukovinu ili na manastirsku adu Svijažsk na Volgi, ili dalje na istok, u planine Urala i još preko, u zaumne daljine Sibira

Prostor i vrijeme

Što ako doista povjerujemo u priču Titovih biografa i osvijestimo da se radilo o stvarnim ljudima? Ne bi li nam znanje o njihovim životima prije i poslije susreta s Brozom moglo reći nešto više o zagonetnom vremenu i prostoru koji su njega pretvorili u revolucionara, rasvijetliti kontekst u kojem se potonji zatekao, i što je to bilo jednom u Rusiji, što je definiralo stoljeće i zemlju u kojoj ćemo se roditi? Je li suviše pretenciozno pretpostaviti da bi se jedna stepska, konjička, rodovska kultura poput kirgiske – ne tako davno bez pismena – i danas mogla temeljiti na usmenoj predaji i štovanju predaka, te kao takva čuvati uspomenu na jednog od njih koji je u stepi navodno imao tisuće konja, koji je među prvima počeo donositi europski način života u šatorsko naselje i sagradio kraj njega mlin na kojem će svojedobno raditi i jedan mehaničar iz Kumrovca…
Razlog koji je istraživača mogao odvratiti od pokušaja takve terenske interdisciplinarne akcije u prošlim vremenima vjerojatno je bila komunistička diktatura i mlađim naraštajima teško prispodobiva nemogućnost da se kao stranac dospije u Sibir ili Povolžje te se tamo slobodno i bez nadzora kreće, kontaktira institucije, neovisno istražuje i razgovara s ljudima, a onda sve to još i slobodno objavi kod kuće… U postkomunističkim devedesetima, prometna i komunikacijska nepovezanost, skupoća tako dalekog puta u Aziju i razina nasilja od vlakova do gradova i sela također su mogli u startu obeshrabriti istraživača. Na kraju je ostao osjećaj gotovo stoljetne zakašnjelosti na vjetrometinu koju su poharale tolike kataklizme i na tolike je čudovišne načine stradalo toliko mnogo ljudi, da je – kako je primijetila politologinja Jekaterina Šuljman – čudo da je netko uopće ostao živ. Prvi svjetski rat, revolucija, građanski rat, epidemije, kolektivizacija, gladomori, prisilna masovna raseljavanja čitavih naroda, umjetni pokušaji pretvaranja seljačkih masa u radničke, strijeljanja stotina hiljada ljudi u Staljinovim čistkama, Drugi svjetski rat, progonstva i smrti u gulazima… Nekoliko desetaka milijuna nasilno ubijenih ili u smrt otjeranih ljudi. Sto godina kasnije, mora da od cijele one priče, nekakvog šatorskog sela tko zna gdje u stepi kamen na kamenu nije ostao. Uostalom, je li to selo uopće imalo ime?

Veliko vrijeme je prošlo, još veći prostor ostao. Je li i to iluzija, da je prostor – ostao? Ne ulazi se dvaput u istu rijeku. Je li iluzija u tome da je vrijeme prošlo? Heraklitova misao traje kroza sva vremena, i rijeka je ista u toj mjeri u kojoj joj protok vremena ne može oduzeti suštinu koja nas povezuje s grčkim misliocem, i kad stanemo u nju s tom mišlju – tu smo negdje, blizu. Postoji li mjesto u prostoru na kojem su vrijeme koje je teklo onda i ovo vrijeme koje teče danas bliže nego što mislimo? Živeći u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza i lutajući po njima vidio sam takva mjesta. Najčešće kad sam putovao sâm i upoznavao ljude u zabačenim krajevima. Samome mi je bilo mnogo lakše izaći iz ovog vremena. Može li se, dakle, iz vremena koje teče sada posegnuti u vrijeme koje je teklo tako davno i približiti mu se toliko snažno da se čini da ćemo se dodirnuti?

Kazaška politička noć

Kazaška noć, ah ta Kazaška noć… Podsjetila je stanare Kremlja da i oni žive u kućici od karata. A razlog zašto im kućica još uvijek stoji nipošto se ne krije u njenoj solidnosti, nego samo u tome što narod još nije na nju – puhnuo. Stoga je u Kremlju nastupila divlja panika; probaj si zamisliti kako se osjećaju ljudi koji su zaozbiljno povjerovali da su vječni, besmrtni, a sada su neočekivano zavirili u mrtvačnicu. I otkrivaju da su tamo već pripremljena hladna, željezna kolica. Kao i VIP metalni stolovi s imenima, mrtvački regali… To sigurno jako kvari raspoloženje i naprasno otrežnjuje. 

I sad, dok je Kremlj tako u šoku… Možda si primijetila da još nisu razradili informacijsku strategiju. Nastavljaju lupetati – te o plinu, te o neidentificiranim nemirima… No zatim će, naravno, krenuti provjerenim putem „američkih agenata“ i „upliva velikih novčanih suma u organizaciju protesta“. Ja bih im, naravno, dao strateški savjet da počnu pripovijedati kako je sve to skupa bilo napravljeno s ciljem da se izvrši pritisak na Putina pred važnim sastankom povodom ultimatuma NATO-u! To će biti  najuvjerljivije starčićima pred televizorima, nešto na što će si moći promumljati: „Ah dakle, u tom grmu leži zec!“

Što se, zapravo, dogodilo u Kazahstanu? Tamo je završila 1991. godina. Dogodilo se to ove noći, konačno se urušio sovok. Taj žalobni, tupi režim koji ne vodi nikamo, to sumorno, obesmišljeno životarenje u svojstvu dupeta svijeta, pri čemu dupe nije ni veliko – osigurava dobrobit i budalaste hirove tek vrlo malenom klanu, dok ostalih 28 milijuna ljudi predstavlja gnojivo kojim se dohranjuje i održava vječna mladost zastrašujuće, stare, zlobne tikve po imenu Nazarbajev.

A sve je bilo tako lako, tako jasno… Igra je bila jednostavna: sivilo, magla, bijeda, tjeskoba, utučenost, idiotske zabrane i tihe, podlačke represije… Pa nije li nam sve to poznato?

Pokazalo se, međutim, da nisu svi u Kazahstanu suglasni igrati priprostu ulogu gnojiva za Glavnu Tikvu. Zaključili su da je bilo dosta, pri čemu ti je jasno, Oljenka, da se tamo uopće ne radi o cijenama ukapljenog plina.

Radi se o nazarbajevštini, izopačenosti sistema koji je inače jako zabavan: zamisli jedan muzej, ali takav da u njemu direktora i cijenu ulaznica određuje mumija koja leži u vitrini na trećem katu. Upravo takav je politički model bio u Kazahstanu… Ta inkarnacija sovjetskog režimskog krkanluka u Nazarbajevu i Tokajevu – koji je jedan potpuno sivi, nejasni, stari momak za kojeg su po svemu sudeći nacrtali rezultate izbora. Tokajev je trebao biti „Zicprezident Funt“, onaj čija će glava, ako zatreba, ukrašavati pejzaž na kolcu.

No Kazahstanci su se pokazali kao fenomenalno pronicljiv narod, znatno pozorniji i oštroumniji od svih koje znamo i promatramo. Uvidjeli su da kurs po kojem ih namjerava voditi vlast znači samo jedan te isti beskonačni anus – točnije, beskrajno ogledalo anusa po kojemu se može vucarati vječno, sve do smrti. Jedino što možeš je cupkati, cupkati… Dok ne dospiješ na novu razinu neimaštine i beznađa. Ako odlučiš biti energičan – kretati se brže! optimističnije! vjerujući u sebe! – samo ćeš se prije naći u idućem šupku. 

Pronicljivost Kazaha omogućila im je da ne ponove greške iz Bjelorusije. Nikakvi prosvjedni balončići ni lampice. Odmah po zubima, bez ikakvih uvodnih deklaracija. Po zubima.

Ima jedan stari, njevzorovski aforizam koji kaže da je mirni prosvjed najgluplja forma pokornosti. Potvrdio se u kolovozu i rujnu u Bjelorusiji: ako si išao mahati balončićem, ako si skidao obuću prije nego što ćeš se popeti na klupu kako bi uzdignutom šakom zaprijetio predsjedničkoj palači, oni će te svejedno pronaći, izdvojiti i staviti u zatvor na deset godina, čim režim malo dođe k sebi i krene u lov. Uspjeh Kazaha sastoji se u tome što su shvatili da su oba ishoda guzica, ali je ova guzica barem ponosna i lijepa, a ona druga je otužna.

Sjećaš se, Oljenka, da sam svojedobno iz primjera Kirgistana izveo prilično točnu formulu o ponašanju policije, Nacionalne garde i OMON-a u takvim situacijama. Dakle, Policija je fenomenalno senzibilan organizam: ona već na 300 metara udaljenosti od buntovne gomile osjeća zašto ti ljudi dolaze. Ako dolaze dobiti batine – što smo vrlo često viđali u Rusiji, gdje su ljudi išli biti tučeni – policija u potpunosti udovoljava tom zahtjevu i mlati. No ako policija na 300 metara osjeti da gomila dolazi mlatiti nju – e, tu ona bez oklijevanja prelazi na stranu naroda: skidaju se kacige, odbacuju štitovi, kreće bratimljenje. Ili to, ili bježi.

Pokazalo se također da je u ovakvim situacijama odsustvo interneta kolosalna dobrobit za uspjeh ustanka! Kad su svi ti borčići, koji su s kauča mogli ratovati za Kazahstan po društvenim mrežama ostali bez interneta – istog trena su otprhnuli na ulicu jer doma više nisu imali što raditi, a vani se  događa nešto užasno zanimljivo. I tako se broj prosvjednika udeseterostručio.

To me vratilo u mladost. Prisjećam se ustanaka Spartaka, Wata Tylera, Stenke Razina… Internet apsolutno nije obavezan preduvjet uspješnog narodnog bunta.

Ima jedan njevzorovski aforizam koji kaže da je mirni prosvjed najgluplja forma pokornosti. Potvrdio se u kolovozu i rujnu u Bjelorusiji: ako si išao mahati balončićem, ako si skidao obuću prije nego što ćeš se popeti na klupu kako bi uzdignutom šakom zaprijetio predsjedničkoj palači, oni će te svejedno pronaći, izdvojiti i staviti u zatvor na deset godina, čim režim malo dođe k sebi i krene u lov

Olga Žuravljova[i]: Jedna nijansa, Aleksandre Gleboviču: sa zanimanjem sam usporedila demografsko stanje u Kazahstanu, Bjelorusiji i Rusiji. U Kazahstanu je postotak mladih muškaraca, do 25 godina, znatno viši nego u stanovništvu Rusije ili Bjelorusije. Demografska piramida izgleda malo drukčije. To također pomaže…

Da. Policija se ne pokorava zakonima. Ona se pokorava snazi. Tko posjeduje snagu, taj i zapovijeda policijom, OMON-om i armijom – to je također odmah bilo jasno i nije slučajno što Kazahstan nije ponovio nijednu bjelorusku grešku. Koliko znam, za jednu noć izbačeno je iz stroja 150 jedinica policijske tehnike, 50 oklopnih vozila, uz jako mnogo osakaćenih policajaca… Ukupno uzevši (ima tamo svakakvih ekscesa), policija je brzo shvatila na čijoj je strani snaga te je naglo zavoljela narod i odrekla se mantri o javnom redu, sigurnosti i ostalim tradicionalnim brbljarijama.

Kao i u Rusiji, vlast u Kazahstanu bira formu postojanja koja je njoj najzgodnija i najkomfornija. Silu koristi samo za a) obranu napljačkanog i b) komfornost prilikom pljačkanja. To se zove „čuvanje javnog reda“ i „borba protiv ekstremizma“. Situacija je kao jaje jajetu slična ruskoj, i to u Kazahstanu razumiju. Nije im slučajno borbeni poklič, uz „Šal, ket!“ („Odlazi, Stari!“), i „Resej, ket!“ („Odlazi, Rusijo!“). Oni shvaćaju gdje su glavni korijeni repe koja im je posisala zemlju.
Želje tih ljudi su shvatljive: oni naprosto sanjaju siguran život, i to sasvim asketski. Nema naginjanja prema raskoši, kultu zlatnih WC-a, ni onolike količine bezumnih, prostački luksuznih nekretnina koje probijaju sve poznate granice. Oni iskreno govore: “Želimo da bude kao u Danskoj ili Norveškoj, jednostavno, fino i čisto, normalno. To i da ne moraš stenjati pod samovoljom vladajućih, ni strepiti hoće li te sutra uhapsiti”.
 

*Emitirano na nezavisnom mediju Radio Eho Moskve, u emisiji „Njevzorovske srijede“, 5. siječnja 2022.

40 bataljuna inozemnih terorista

Kao što se pokazalo, ne postoji nikakva Rusija. Ne postoji, također, nikakav Kazahstan. Ni Bjelorusije nema. Ono što postoji jesu razvaline SSSR-a i prikliješteni ljudi pod njima, te oni koji su se nekako izvukli i brže-bolje bježe što dalje dok ih nije opet zasulo. Problem je u tome što su ruine jako aktivne, još uvijek se sve odlama, trese i pada.

Pokopati pod sobom koga god, i više od toga – ruinama se to veoma sviđa: zatrpavati, sravniti sa zemljom, pritiskati, hrskati lubanjama… Ruine prizivaju u sjećanje svoju komsomolsku mladost, one čeznu za vremenima kad je u tupo siromaštvo i katastrofu bilo stjerano 300 milijuna ljudi.

Stoga smo dužni ustanoviti da su ruine SSSR-a sada otvorile sezonu lova na zemlje i države.

Kao i u Rusiji, vlast u Kazahstanu bira formu postojanja koja je njoj najzgodnija i najkomfornija. Silu koristi samo za a) obranu napljačkanog i b) komfornost prilikom pljačkanja. To se zove „čuvanje javnog reda“ i „borba protiv ekstremizma“

Kazahstanska događanja žestoko su sijevnula u mozgu Rusije. Nevolja je samo u tome što potonjeg ima toliko malo da ni sijevanje nije bilo osobito, no ipak su svi naučili mnogo toga zanimljivog: o sebi, zemlji, diktatorima… I dobili važne lekcije iz „elbasizma“[ii]. Ukratko – kada je kazahstanski narod, podivljavši od neimaštine, teškog beznađa, posvemašnje nedarovitosti i lopovluka svoje vlasti počeo pobjeđivati na ulici, mjesni je diktator, jedan unikatni lažljivac i „skoro-pa-Elbasi“ Tokajev na sve  strane svijeta razglasio da je 20 tisuća inozemnih terorista nahrupilo u zemlju režući glave policajcima i silujući generale MVD-a i KGB-a. Zaustavimo se ovdje na minuticu: 20 tisuća, to je 40 bataljuna. Iz koje je to države u Kazahstan, a da ih nisu primijetili graničari, ušlo 40 bataljuna, Kasim-Žomart nije precizirao. Proktološke nalaze koji bi potvrdili seksualno nasilje nad generalima također nije priložio. I s odrezanim glavama se, kao što znate, kasni.

Svijet, kojem je bilo očigledno što se događa, stao je trljati sljepoočnice. A Putin? On se demonski podsmjehnuo i snažno fućnuo s dva prsta: spašavajući kolegu diktatora, okupio je i u kazašku dramu ubacio sve njemu pokorne sile – takozvani vojni savez ODKB**[iii].

Četrdeset bataljuna inozemnih terorista – nisu pronašli. Ne našavši bataljune, pristupili su njihovoj hitnoj likvidaciji. Kako se ne bi stvorio osjećaj da su morali badava pokretati avione i zaputiti se tako daleko, zapucali su po ridajućim kazaškim tetkama, šljakerima okupljenim poslije smjene u rudnicima urana, seoskim električarima i nekoliko djece u dobi od četiri do 11 godina. Znate već da dobro, staro pravilo čišćenja terena kaže da se, ako se puca u sve, prije ili kasnije može pogoditi i terorista.

Zapucavši te odnijevši blistavu pobjedu, pedantni ljudi krenuli su rješavati situaciju. Komisija ODKB-a se nakašljala, „Khm- Khm!“, i zamolila da joj se pokažu odsječene glave policajaca. No ustanovljeno je da su se potonji razišli po svojim kućama i da je zbog doživljenih ozljeda svim dekapitaciji podvrgnutim službenicima dodijeljen plaćeni jednomjesečni odmor. A kad se vrate u službu, čekaju ih nagradne policijske šubare, godišnje karte za bazen i ordeni.

Bili su ispitani i silovanju podvrgnuti generali. Oni su se sramežljivo smiješili, popravljali hlače i znakovito pokazivali očima jedan na drugog. Moralo se pristupiti ozbiljnije i proširiti istragu, ali i to je propalo: pokazalo se da su kazaški generali u navedenom smislu pretežito djevci. Ne svi, naravno, ali oni koji jesu izgubili djevičanstvo nisu bili žrtve analnih terorista, nego im se to dogodilo na korporativnim druženjima, maturalnim praznicima ili, dobrovoljno, u kasarnama vojnih i policijskih pododjela u koje su bivali raspoređeni. Jedino što se potvrdilo kao istina jest činjenica da su vrhovni „Elbasi“ Nazarbajev i pripadajući elbasići i elbasice napustili usplamtjeli Kazahstan i otišli se sunčati u svojim vilama.

Sve u svemu, mnogo se toga nije poklapalo. Da bi se opravdala intervencija ODKB-a, svi oni avioni, artiljerija, raznorazne desantne jedinice… Bio je potreban nekakav, barem jedan jedini, trećerazredni terorist – da bi se svijetu moglo čvrstim i ozbiljnim tonom saopćiti tko je on i kako se spremao potkopati kazašku državnost.

Nastupili su razumljivi problemi, no i njih su riješili – ćopili su negdje preplašenog jazz pijanista iz Biškeka i mladog keramičkog obrtnika iz Samarkanda; pijanista su tukli svega tri sata, nakon čega je svim telekanalima svijeta priopćio da je specijalac službe vanjske sigurnosti, zlonamjerni plaćeni pogromaš kojem je za uništavanje Kazahstana 200 dolara isplatio direktor CIA-e lično. Uvjerljivost nije postigao. S mladim keramičarem bilo je malo bolje. Pošto su ga tukli cijelu noć, pred jutro je dao priznanje da on nije postavljač pločica na gastarbajterskom radu iz Samarkanda, nego uskrsnuli Osama bin Laden, kojem su čalma i mitraljez kojeg je skrivao u bradi ukradeni u prigradskom vlaku.

Baš sve se pokazalo kao fantazija isprepadanog Elbasi-Tokajeva. U suštini, to se u kaznenom zakonu naziva lažnom uzbunom. Savez ODKB po ugovoru nema pravo ići na obračune naroda s diktatorom; tu nikakvog napada iz inozemstva bilo nije (ne računamo li, naravno, keramičara i pijanista). Čak i po pravilima apsurdnog ODKB-a ovakav slučaj nalaže saveznicima-intervencionistima da sastave zapisnik protiv prevaranta Tokajeva, zatraže od Kazahstana naknadu troškova zbog lažne uzbune koja je izazvala naprasno i vrlo skupo prebacivanje vojski, a zatim da smotaju kablove, ukrcaju u avione svoje obojano željezo, desantnike i… Vozi nazad, odakle si došao.

Malo-pomalo sve se smiruje. One koji su pucali na djecu razumije se da nitko ne traži, jer nikoga ne mogu naći osim sebe samih. Goruće palače su pogasili kako su znali i umjeli, a ruski veleposlanik Borodavkin došao je pameti i ispuzao ispod podne lajsne, kamo ga je stjerala kazaška revolucija, da bi u duhu najboljih tradicija ruske lavrovske diplomacije poručio čovječanstvu da će mu zube izbiti, ako se slučajno usudi opet poslati u Kazahstan – 40 bataljuna terorista.

*Objavljeno 9. siječnja 2022. kao videokomentar “Napoval”.

Političko kresivo

Olga Žuravljova: Aleksandre Gleboviču, prvo što su svi napisali je da sada Putin sigurno neće ići po kazaškom putu, to jest, da neće prijeći na funkciju čelnika Savjeta sigurnosti, a na svojoj ostaviti nekog svog Tokajeva.

Aleksandar Njevzorov: Čujte, kad je o ovom slučaju riječ, mišljenje Vladimira Vladimiroviča neće zanimati nikog, jer se pokazalo da uspješan ustanak može detonirati apsolutno bilo kakva sitnica. Iskustvo pokazuje da sve to ne počinje iz politike i protesta, niti iz vatrene retorike – ono kad netko, razumiješ, stane na oklopno vozilo gnječeći vlastitu kapu… Sve počne radi nekakvog ušljivog ukapljenog plina. A onda se u hodu protest počinje odijevati u političko meso iz kojeg mu izrastaju vođe.

U Rusiji političko kresivo više ne radi. Ne postoji vođa prosvjeda koji bi mogao dići politički motivirani ustanak. Pa ipak, apsolutno sve što režimi ovog tipa rade – u Rusiji, Kazahstanu, Bjelorusiji, svejedno – pretvara zemlju u opasnu eksplozivnu masu, i nema osiguranja od toga. Onaj trijumf obamrlosti, upravo sadističkih nepravdi koje demonstrira režim prema ostatku ljudi koji žive u zemlji, podlaštvo, lažljive iznude, nesposobnost upravljanja… Svakim novim danom uvećavaju opasnost od eksplozije. Ako se ona doista dogodi, koliko god se krvi prolilo režim će biti jedini krivac, kao i u Kazahstanu. Narod, bilo koji, vrlo je teško dovesti do takvog stanja. Valja uložiti titanske napore kako bi se postiglo da ljudi na ulici iskašljavaju krv dok ruše sve pred sobom, i krivac za to je samo jedan – režim.

Kad je riječ o ustancima, mi ovdje još uvijek manje-više sjedimo, ali pritom drhtimo, jer ne shvaćamo što nas čeka u 2022. godini. Nije problem u tome što se Putin posvetio konspirologiji, idejama o Trećem Rimu, posebnom putu Rusije i svjetskome zlu kojem se ona ima suprotstaviti – nego što je za taj svoj hobi on spreman žrtvovati živote milijuna ljudi. On ni najmanje ne sumnja da ima pravo to činiti. Pritom vidimo da se intriga održava. Ako je u odnosu s Ukrajinom i bila moguća pozicija bivšeg muža, koji je bivšoj već bacio kiselinu u lice, već je izgazio čizmama i zabranio joj da se ponovno udaje – štoviše, zabranjuje da je itko prosi i pritom pravi scene divlje, nedolične ljubomore pred cijelim svijetom – s jednom pak Finskom takva točka sigurno neće proći. Finska je također nekoć bila jedna od žena Ruskog Imperija. No to je bilo vrlo davno i ona je u međuvremenu faktički pobijedila u sovjetsko-finskom ratu. Dovoljno je usporediti gubitke: koliko je ubijeno sovjetskih, a koliko finskih vojnika.

S Finskom tako neće ići. Uz to su odande – zasad ne čvrsto, još uvijek samo kao mogućnost, ali jako jasno – priopćili da: “S obzirom na reputaciju Rusije, na to da nas ona zastrašuje i da mi vjerujemo njenim prijetnjama, ne bi bilo loše ući u NATO”.

Nije problem u tome što se Putin posvetio konspirologiji, idejama o Trećem Rimu, posebnom putu Rusije i svjetskome zlu kojem se ona ima suprotstaviti – nego što je za taj svoj hobi on spreman žrtvovati živote milijuna ljudi. On ni najmanje ne sumnja da ima pravo to činiti

Promatrajući situaciju u kojoj pet država s nuklearnim oružjem, među kojima je i Rusija, zajednički govori o nedopustivosti njegove primjene, košmaru atomskog rata u kojem pobjednika neće biti i sve je to jednako užasno za sve… i gledajući kako u svemu tome sudjeluje Moskva, odmah sam se sjetio kad su ono lovili Andreja Čikatila, dugogodišnjeg serijskog ubojicu žena. Uz policiju je tada išla i dobrovoljačka narodna družina koja je sudjelovala u lovu na manijaka. Znate li tko je bio najžustriji dobrovoljac među njima, koji je fiksirao sumnjive prolaznike ispitivački se unoseći u svako lice? Pa sam gospodin Čikatilo. Koji se, kako se pokazalo, volio pridružiti dobrovoljačkim družinama u potrazi za odurnim čudovištem. Na tu me situaciju podsjetila prisutnost Moskve u antinuklearnom dokumentu.

Događa se povratak svih onih gadosti koje smo željeli nikada više ne vidjeti. Politički istrijebivši legalne konkurente koji su mu predstavljali normalan, kontrolirani štapin, režim je sam sebi zabio u stražnjicu cijeli kup detonirajućih štapina i nitko nema pojma kad bi se koji od njih mogao zapaliti. Čaša koju je Rusiji suđeno ispiti ima duplo dno, to jest, bit će je vrlo teško ispiti do dna.

*Iz radio emisije „Njevzorovske srijede“, 5. siječnja 2022.
 

Pročitajte i druge objavljene tekstove Aleksandra Njevzorova koje je odabrao i preveo za naš portal poznati novinar i reporter Marko Stričević: Skica rata i Pitanje plina.

[i] Olga Žuravljova je voditeljica i novinarka.
[ii] Elbasi – „Otac nacije”, ustavna doživotna titula Nursultana Nazarbajeva.
[iii] ODKB – „Organizacija dogovora o kolektivnoj bezbednosti”; vojni savez Rusije, Kazahstana, Kirgistana, Uzbekistana Bjelorusije i Armenije.

Putin sam ne proizvodi tako mnogo plina kao što to misli Europa, koja je sada počela govoriti o – Putinovom plinu. Kao i svi ljudi svijeta, dnevno Putin isporučuje otprilike 500 litara ugljičnog dioksida te oko dvije do tri litre crijevnih plinova. Najveći dio Putinom proizvedenih plinova energetski je apsolutno beskoristan. Kao i sve ostale životinje, Putin, naravno, luči još i metan (koji bi se zbog svoje zapaljivosti možda mogao razmatrati kao komercijalni plin), no u zanemarivim količinama. Predsjednikovu produktivnost moglo bi se i udvostručiti jelima od graha ili snažnom nadutošću, no čak i u tom slučaju dnevne Putinove isporuke ne bi bile dovoljne ni za deset sekundi gorenja jednog upaljača.

Predsjednikovu produktivnost moglo bi se i udvostručiti jelima od graha ili snažnom nadutošću, no čak i u tom slučaju dnevne Putinove isporuke ne bi bile dovoljne ni za deset sekundi gorenja jednog upaljača.

Tržište, emocije i moral

Kremaljski manijak u tom je smislu potpuno besplodan. Koliko god da se hvali svojim vlastitim plinom, koliko god ucjenjivao svijet, on, kao i uvijek, brka i dezinformira. Plin uz pomoć kojega Putin želi ščepati Europu za grkljan nema s njime ni najmanje veze. Sva nalazišta zemnog plina u Rusiji nisu Putinovo vlasništvo, kao ni njegovog dragog opričnika Millera s nadimkom Gazprom, i čak se po zakonima Ruske Federacije ne smiju iskorištavati na način na koji to radi Kremlj. Nadajmo se da će, nakon što se na znak suca podigne s klupe u Haagu ili Nürnbergu, Vladimir Vladimirovič na pitanje: „Ma gdje ste samo uspjeli naći onako smiješnu armiju, i onaj vaš idiotski dvorac?“, odgovoriti: „Zaradio sam ih sisanjem. Kod nas vam je to normalno. Nasisao sam ih po crpilištima Urengoja, Zapoljarnog, a također i Sahalina 3.“*

Herojska Ukrajina zasad još ne primjećuje da se kraj nje stvorio izvanredno moćan, praktički svemoguć saveznik. Putin je, naime, radno nesposoban. Pokazuje se da ne zna i ne razumije najosnovnije stvari: on uporno nastavlja plašiti svijet zavrtanjem plinske pipe, bunilom o plaćanju za njega u rubljima i pukim kreveljenjem, ali… Ali! Rezultat trajno primitivne i naivne plinske ucjene neće biti pokornost planete, nego konačno shvaćanje da je u tako važnom pitanju neophodno jednom zauvijek uvesti red. Svjetskom tržištu plina posve su strani bilo kakvi sentimenti, emocije i moral. Njega, u principu, ne zanimaju ni ratni zločini Rusije u Ukrajini, ni zlostavljanja po ruskim zatvorima, ni zapanjujući preporod fašizma… Njemu je sve isto. Za to tržište ne postoje predsjednici, carevi, dobri, zli – postoje samo trgovci plinom. I pravila toga posla.

I to je tržište već označilo Putina kao partnera koji je nepouzdan, histeričan i nepoželjan. Kao kockarskog varalicu i bedaka kojeg se što prije valja riješiti. I riješit će ga se. Sine ira et studio, ne? Bez srdžbe i pristranosti. Presuda tržišta ne podliježe mogućnosti žalbe ili revizije. Strašnija je od one haške ili nirnberške. Plinski štosovi Putina jedini su rezultat imali u tome da su se uključili duboki, hladni svjetski mehanizmi koji svakog razbahatjelog trgovca plinom likvidiraju kao muhu. Ne preduhitri li ga Ukrajina, tržište će vrlo brzo objesiti skalp kremaljskog bezumnika da se suši pred njegovim pragom.

Postoje predsjednici budale. A postoje i oni koji su naprosto dovedeni u zabludu. Putin vrlo uspješno u isto vrijeme utjelovljuje prvu, kao i drugu kategoriju. On je i nepametan i doveden u zabludu. Trenutno se naivno nada da će rascijepati zapad diskomfortom koji je neizbježan pri rastu cijena. To je vrlo naivno uvjerenje i kolosalno neiskustvo – glupost jednaka onoj uvjerenosti da će se Ukrajina istog trena predati, a pobjedonosni marš na Kijev trajati svega tri dana. Dok u Rusiji javno mnijenje stvara par desetaka licemjernih debila, Zapad ima moćno i realno slobodno novinarstvo koje umije formulirati značenje i smisao. Ono će to i napraviti, bez sumnje. Javno mnijenje Europe i svijeta oblikuju profesionalci, a ne osobe oboljele od histerije kao u Rusiji. Ruskim propagandistima pretežno upravljaju konspirologija, laganje i mentalni sklop sitnog lakejstva. Zapadnim novinarima, pak – zdravi smisao, znanost, kultura Europe i istinska mržnja prema diktaturama i ratovima.

Svjetskom tržištu plina posve su strani bilo kakvi sentimenti, emocije i moral. Njega, u principu, ne zanimaju ni ratni zločini Rusije u Ukrajini, ni zlostavljanja po ruskim zatvorima, ni zapanjujući preporod fašizma… Njemu je sve isto. Za to tržište ne postoje predsjednici, carevi, dobri, zli – postoje samo trgovci plinom

Fašizam i patriotizam

Što će biti rezultatom cijele ove priče? Da, bit će poskupljenja. Ali tih 30 eura više koje će morati platiti za gorivo – i još onih 50 koji će ih vrlo neugodno ubadati u oči s računa za grijanje – zapadnjaci će brzo naučiti klasificirati: ne kao danak Ukrajini, već kao plaću za likvidaciju fašizma i odstranjivanje svjetske prijetnje utjelovljene u poremećenom Putinu i ognjištu novog fašizma na planetu. Svijet će, naravno, zagunđati, ali će vrlo brzo shvatiti da cijena uopće nije visoka. Europski žitelj prihvatit će pravila igre i pri pogledu na nabubrene račune neće osjećati ljutnju, nego ponos što i on u okviru mogućnosti ulaže svoj udio u pobjedu nad novim fašizmom.

Imali smo mogućnost in vivo proučavati crkveno mrakobjesje koje se, čim je ruski Führer pucnuo prstima, sjurilo u Rusiju 21. vijeka iz vijeka petnaestog. Sada imamo mogućnost izučiti pravi, stvarni fašizam, mehanizme njegovog nastanka, širenja, snagu njegovog utjecaja… Uhvativši za grkljan Ukrajinu i svijet, današnja Rusija demonstrira vanjske i unutarnje simptome fašizma. Sve do jednog. Nemoguće ga je ne prepoznati. Od gušenja medija do masovnih ratnih zločina, od terora na domaćem planu do bezumlja svake vrste. U ovim trenucima 82 posto Rusa precizno, do najmanjih detalja i u svim nijansama ponavlja ponašanje i frazeologiju Nijemaca 1935. godine; to je nemoguće ne zamijetiti. Postaje jasno kakva je zapanjujuće zarazna stvar fašizam i s kojom lakoćom se preoblači u patriotizam, istinoljublje, nacionalni ponos… Kako lako ovladava čovjekom. Od njega ne spašavaju ni respirator, ni „besmrtne pukovnije“: zarazniji je od gube i kolere. Znam u Rusiji nekoć mile ljude koji nisu svjesni da imaju fašizam, da su već zaraženi i da se retoriku neophodnosti ubijanja susjeda ne može objasniti nikako drukčije nego kao običan, vulgarni fašizam. I da oni drugi bezumnici koji danas ustaju protiv režima i pokolja u Ukrajini – također apsolutno ponavljaju staru retoriku protivnika i mrzitelja Hitlera.

Razumije se da će truplima zatrpana Buča, mali ukrajinski gradić, na najjeziviji način ući u povijest ovog rata. Zbog čega su bili ubijeni ti ljudi, nije jasno. Djevojke, starčići, traktoristi, komunalci, činovnici i učitelji. Pucali su u njih svezavši im ruke. Po dvorištima, kanalima, jarcima i mostovima. Ruska državna propaganda opet je nemoćno povela rutinsku pjesmu o fejkovima u režiji NATO-a. Sve isto kao i u slučaju sa srušenim Boeingom, mariupoljskim rodilištem, kazalištem i tako dalje.

Znam u Rusiji nekoć mile ljude koji nisu svjesni da imaju fašizam, da su već zaraženi i da se retoriku neophodnosti ubijanja susjeda ne može objasniti nikako drukčije nego kao običan, vulgarni fašizam. I da oni drugi bezumnici koji danas ustaju protiv režima i pokolja u Ukrajini – također apsolutno ponavljaju staru retoriku protivnika i mrzitelja Hitlera.

Pravo na zaključke

Pravo na konačne zaključke nema, naravno, nitko. To je rat, front na kojem je moguće sve, gdje istinu valja otkopavati iz razvalina, dugo je i pedantno vaditi iz krvave, gnojne smjese… No govoreći o fejkovima, ruska propaganda je zaboravila na to koliko je ljudski leš blagoglagoljiv komad. U Buči već rade kriminalisti iz cijelog svijeta koji fiksiraju uzroke smrti onih ljudi i vrijeme kada je nastupila. Svi ti leševi stvarni su, štoviše, oni su mrtvi: nitko se od njih ne miče, niti smiješi. Svi su mjesni žitelji, identificirani – to nisu mrtvaci dovezeni vrag zna odakle kako bi se kompromitiralo Putinovu armiju. Odrediti vrijeme kada je nastupila smrt danas je apsolutno elementarna stvar, uz preciznost, otprilike, do u sat u kojem se dogodila. Kod svih ustrijeljenih, podavljenih i spaljenih žitelja Buče vrijeme smrti poklapa se s periodom u kojem je Buča bila pod ruskom okupacijom.

„Nacisti“ su najodurnija riječ, odnosno pojam. A zadatak svake ideologije je stjerati protivnika u okvire ove ili one najodvratnije definicije. Najbolje od svega je proglasiti protivnika nacistom. Tko doista jest nacist, a tko nije – običnom promatraču ponekad je jako teško odrediti. Pokušat ću objasniti zašto ne treba vjerovati „žigovima“.

Imate dva stvorenja: jedno nosi krila i deklarira svoju personu kao utjelovljenje dobra. Tom stvorenju čak i u pasošu piše da je ono – anđeo. Drugo stvorenje vuče za sobom prikvačeni rep i ima rogove, a pasoš se srami i pokazati. No nastupa minuta odluke – počinje rat, a s njim se događa trenutak istine: stvorenje s krilima, koje sebe naziva anđelom, komada djecu, starcima odgriza glave i pljuje ih uz ogavan smijeh. To stvorenje pljačka siromašne otimajući im ono zadnje što imaju. Anđeo dobrote bombardira gradove i uništava jadne kućice, bolnice i kazališta. Krila su mu crna od dima i gareži, aureola uprskana krvlju.

Stvorenje kojem je propaganda stavila rogove, lupila mu u pasoš žig s oznakom „vrag“, gutajući suze i vlastitu krv spašava dječicu izvlačeći je iz ruševina u koje ih je zatrpalo đubre s krilima; grije, liječi, vlastitim tijelom štiti starce žrtvujući se svake sekunde. Tko je, dakle, anđeo, a tko vrag? Tu postaje jasno da prisutnost krila, aureole i oznake u putovnici ne ukazuje ni na što. Važni su samo postupci, jedino oni mogu pomoći u shvaćanju tko je tko. Takav je slučaj s takozvanim ukrajinskim nacistima i ruskim osloboditeljima, kojima su u Buči, Irpinju, Mariupolju i Harkovu već otpala njihova butaforijska krila. I aureole.

*(Riječ je o svojevrsnoj dvostrukoj šali s aluzijama na oralnu prostituciju. Nasosat’ u žargonu znači steći imovinu „sisanjem“, odnosno pušenjem mušterijama, op. prev.)

Peterburški komentator, analitičar, polemičar i provokator Aleksandar Glebovič Njevzorov u ruskojezičnoj javnosti unikatna je figura od sredine 1980-ih, pri čemu je taj njegov unikat kroz dekade doživio nekoliko metamorfoza: u legendu je ušao kao neustrašivi istraživački reporter u 1980-ima i 1990-ima, prošavši s kamerom ratišta u Čečeniji, Nagorno Karabahu, Pridnjestrovlju, Jugoslaviji i drugdje, ponegdje se čak zapošljavajući kao vojni plaćenik. Poslije novinarske karijere, kombinacijom erudicije i osobnih praktičnih iskustava prometnuo se u jednog od najistaknutijih retoričara u polju javne diskusije – posebno kroz satiričko-filozofske dekonstrukcije Ruske pravoslavne crkve, Kremlja i imperijalne mitomanije, te zagovaranje detabuiziranog, demitologiziranog društva i razvoja temeljenog na znanstvenim spoznajama. Njevzorov je sin novinarke i unuk generala MGB-a (sljednik NKVD-a, prethodnik KGB-a). Odrastavši u Lenjingradu, s Vladimirom Putinom i njegovim krugom upoznat je od mladih dana. Do aneksije Krima radio je i kao savjetnik Vladimira Vladimiroviča, objašnjavajući kasnije taj angažman moralnim dugom, jer je Putin 1990-ih navodno spriječio atentat na njega. U mladosti je više puta bio ranjavan – što na ratištu, što na opasnim ulicama ruskih gradova 1990-ih. Nakon aneksije Krima prometnuo se u jednog od najoštrijih kritičara Kremlja, a posljednjih godina kao nitko drugi u ruskoj javnosti izruguje i samog Vladimira Vladimiroviča. Nakon što mu je ukinuta emisija Njevzorovske srijede na radiju Eho Moskve, prije nekoliko dana protiv njega je podignuta optužnica zbog rasprostranjivanja „lažnih informacija“ o ratu u Ukrajini. Na napad Rusije na Ukrajinu upozoravao je godinama prije nastupanja realnosti u kojoj danas živimo.

Donosimo izbor transkribiran iz videokomentara „Napoval“, objavljenog 11. travnja 2021. godine.

***

Glavna je stvar – sada je to već jasno – neizbježan rat s Ukrajinom. Pobjedonosni crtići i filmići s vojnih vježbi Ministarstva obrane izvršili su zadatak: svi su povjerovali u moć ruske vojne mašine. Međutim, sve te vojne vježbe svirka su na zamišljenom klaviru: možeš ti praviti grimase kao Van Cliburn, slavni pijanist, prevrtati očima oponašajući trans, nadahnuće i nevjerojatnu gipkost prstiju… Sve to možeš, ali samo dok ti neki gad pod ruke ne uvali pravi „Royal“: onda počinje sramoćenje. Pokaže se da veliki pijanist teoretičar nije u stanju odsvirati ni Bratec Martin, jednim prstom.

Što će biti, i kako će biti u tom ratu? Bez obzira što se dogodilo, u svakom će slučaju završiti užasnim porazom i tragedijom Rusije. Uz afgansku, vijetnamsku i čečensku, na Rusiji će izrasti još jedna grba sramote.

Zašto, pri tako očitoj neravnopravnosti snaga, smatram da će pobjeda prevagnuti na ukrajinsku stranu? Samo zbog toga što će za Ukrajinu bilo koji ishod rata značiti pobjedu. Moguće su dvije varijante, i obje su smrtonosne za Rusku Federaciju: jedna je da ogromni, zlobni, krvavi monstrum svojim nožurinama izgazi malu, ponosnu, nezaštićenu susjedu. Druga je da mala, ponosna, nezaštićena susjeda izgazi ogromnog, krvavog monstruma. Za Rusiju su jednako tragične obje varijante.

Vojna analitika

Tko, dakle, najmanje od svih razumije rat? Koga ni u kojem slučaju ne valja slušati kad je riječ o tom pitanju? Mogu vam odgovoriti: to su takozvani vojni analitičari koji će sada svima u uši sipati onu terminologiziranu splačinu o tome kako će sistemi Uragan, Grad, Posejdon, Zvizdan i Pinokio metodom spaljene zemlje probiti strateške koridore za tenkovske formacije, a za njima će konvoji pješadije krenuti na Kijev… To je potpuna besmislica, moguća na vojnim vježbama ako po prethodnom dogovoru i za velike novce ukrajinska strana pristane uljudno lijegati pod ruske gusjenice i poslušno primati udare određenih raketa. Cjelokupna vojna analitika djelo je kojim se u dominantnoj mjeri bave budale, koje su se ili davno pozdravile sa svakom realnosti, ili se s njom nikada nisu ni susretale. Nitko od njih ne uzima u obzir faktor maksimalno jarosnog otpora Ukrajine i potpune nesposobnosti ruske armije da ratuje.

Ukrajinske jedinice bit će, pretpostavljam, opakije i od čečenskih. Rat u Čečeniji izgubila je ona stara, sovjetska armija koja je još imala razne tradicije, generale i borbeno iskustvo. Sada ni toga nema – nema generala, ni Rohlina, ni Lebeda – nikog.

Kako će onda izgledati taj rusko-ukrajinski rat? Kao prvo, što za Rusiju uopće znači – rat? To je prije svega mogućnost da se nekažnjeno opljačka vlastita armija, jer će biti moguće knjigovodstveno otpisati bilo što. Čarobna moć rashodovanja u ratu dobro je poznata – svi najpovoljniji poslovi sklopljeni su na frontu. Danas već postoje i pametne rakete koje u trenutku kupovine mogu, hm, promijeniti svoju putanju, a kao što pokazuje iskustvo Prvog čečenskog rata, Rusija je odavno naučila prodavati neprijatelju i svoje tenkove, i to u paketu s posadom.

Počet će tako da će nekoliko divizija zalutati: bez toga ne može proći. Po tim će divizijama obavezno raspaliti ruska avijacija, koja je još u Čečeniji stekla zapanjujuću sposobnost bombardiranja dijelova vlastite vojske, istrijebivši minimalno četvrtinu ruske vojne sile. Mislim da ta iskustva još uvijek nisu uspjeli izgubiti opijanjem i da će ih avijacija konačno moći primijeniti u praksi u potpunosti.

Mogućnost da oproba svoje talente dobit će i ratna mornarica. Pomoću dalekometne artiljerije, dalekozora i portugisca obavezno će raspaliti po nekoliko plaža na kojima su se prethodno s namjerom sunčanja razmjestili turisti – također ruski.

Čarobna moć rashodovanja u ratu dobro je poznata – svi najpovoljniji poslovi sklopljeni su na frontu

Patriotski crtići

Dok komadići turista budu sortirani po vrećama, oznojeni će generali vršiti samoubojstva, no neće to biti zbog turista, već naprosto stoga što će shvatiti da trupove njihovih ratnih brodova od raspadanja čuva tek debeli nanos boje.

Kad stvari dođu do toga da valja ginuti, pokazat će se, naravno, da patriotski crtići nisu u stanju voditi rat, a ni ginuti. A na frontu će se, kao i uvijek, pojaviti regruti koji od borbene obuke imaju jedino pucanje iz metli i lopata, trčanje po pivo starijim vojnicima i pospremanje kreveta u kasarni. Tih pilića u maskirnim uniformama podavit će svirepi, iskusni i divlje motivirani Jaroševi bataljuni otprilike pet tisuća u prvom tjednu. Na Rusiju će se srušiti pljusak pocinčanih lijesova. Nijedan vojnik i nijedan oficir neće imati ni najmanjeg pojma kog vraga radi tamo i za čije jahte i palače ratuje. Mislite li možda da se neće ponoviti željeznički kolodvor u Groznome? Obavezno i neizbježno hoće. Riječ je o tim istim, konjakom zapitim idiotima s epoletama koji još uvijek, navlas isto kao onda, pikaju po kartama svojim olovkicama.

Rusija se uvijek u svemu domisli kako pronaći način da se osramoti. Ona nađe sramotu, proguta je, probavlja na kojekakve načine i nekoliko godina pati od strašnog medijskog proljeva. No u ovom će si slučaju odmah prisvojiti doze sramote koje su neprobavljive. Nakon tjedan dana pojačat će se pljusak pocinčanih lijesova. Zbog čega je vođen rat u Čečeniji, koji je pejzaže Rusije ukrasio s 18 tisuća grobova? Danas je to manje-više jasno: zato da bi se u Groznome izgradilo palače i džamije od briljanata, da bi se Čečeniji klanjalo i dotiralo je s milijardu rubalja dnevno iz federalnog budžeta – odnosno, plaćalo danak kako se i valja plaćati pobjedniku. Upravo je radi toga ruska vlast tisuće svojih dječaka pretvorila u spaljeno, zaudarajuće meso i još toliko njih učinila invalidima. Pritom u Čečeniji nije ratovala protiv armije, nego tek protiv nekoliko dobrovoljačkih skupina čije su borbene formacije činili pjesnici, ginekolozi i geodeti.

Zašto su bile potrebne planine leševa? Moglo se odmah početi plaćati Čečeniji bez bilo kakve prethodne pucačine. Oni ruski oficiri kojima konjak nije posve isprao sjećanje vjerojatno će se prisjetiti svih uhapšenih heroja Prvog i Drugog čečenskog rata, počevši od pukovnika Budanova. Sjetit će se iživljavanja sudova i vlasti koja ih je izdala. Oficiri su pažljiv svijet – nisu propustili zamijetiti da Domovina ne prašta podvige.

Kad stvari dođu do toga da valja ginuti, pokazat će se, naravno, da patriotski crtići nisu u stanju voditi rat, a ni ginuti. A na frontu će se, kao i uvijek, pojaviti regruti koji od borbene obuke imaju jedino pucanje iz metli i lopata, trčanje po pivo starijim vojnicima i pospremanje kreveta u kasarni

Volšebna sila umjetnosti

Krvoproliće, mrtvački sanduci, jeza, kaos, ogorčenje medija, udruge majki vojnika… Rast će deseterostruko, svakim danom. Svjetska informacijska pozadina, koja je u cijelosti sastavljena od proklinjanja, razotkrivanja i „šejmanja“ Rusije, dobivat će na težini i teškim će verigama okovati armiju koja i tako jedva stoji na nogama. Pljusak pocinčanih sanduka dodatno će jačati. Imajte na umu da nije ruska propaganda jedina koja umije izmišljati „raspete dječake“, no tu neće ni trebati išta izmišljati, jer svaki rat stvara mnoštvo krvavih presedana koji razdiru dušu.

Pored svega ostaloga, ovo nije samo rat protiv Ukrajine. Da je samo Ukrajina, bilo bi to pola posla… No to je još i rat protiv Odese: najbolji i najjeftiniji način, dakle, da se za sva vremena postane objektom izrugivanja i podsmijeha. U samoj pak Rusiji, upravo će moćan antiratni pokret postati osovinom koja će konačno učvrstiti i objediniti sve koji mrze režim.

Ima još jedna neugodna nijansa: u ovom trenutku na snazi je volšebna sila umjetnosti: crtići, klipovi, deklaracije, parade… No bilo bi bolje nikoga ne upućivati u stvarne mogućnosti ruske armije. Kad vide rusku armiju na djelu, Japanci će odmah podsjetiti na Kurilsko otočje, Nijemci će se nasmiješiti na Konigsberg, Moldavija na Pridnjestrovlje, i tako dalje. I još nešto: vojna sfera skriva teška i brza iznenađenja za vlast. Rat je opasan i zato što se u njemu vrlo brzo kuju autoriteti – ljubimci legija koji će brzo shvatiti da su im se, kartaški rečeno, u rukama našli sami asevi. Onaj koji prvi povede bratimljenje s Ukrajincima postat će najveći frajer.

Možda će gdjekoji od zapovjednika doista gorjeti od želje da doleti u pomoć ruskojezičnom narodu i spasi ga od ugnjetavanja, siromaštva, ponižavanja i harača. No ako kod nekog postoji taj užasni, neotklonjivi svrab želje da se spašava narod, taj može poći na Kijev, naravno – ali može i na Moskvu. No na putu do Kijeva čekaju ga ludo hrabri bataljuni Jaroša, redovna vojska, partizani, vatrene zasjede, mine, snajperi, sramoćenje i smrt. Put za Moskvu apsolutno nije posut takvim panjevima, a krajnji je učinak isti. Zolotov će sa svojom Rosgvardijom odmah požuriti ući u NATO, a Putinu će preostati samo telefonski poziv prijatelju Bidenu, s molbom neka pošalje pomorsku pješadiju Sjedinjenih Američkih Država da brani Moskvu od poludjelih ruskih zapovjednika.

Zavjesa!