Tri kratka: Marko Gregur o novom romanu

Molim vas da nam ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga? 

Riječ je o romanu, zove se Ekspozicija tame, a smješten je u imaginarno podravsko selo Viro, sašiveno od nekoliko sela između Koprivnice, Đurđevca i Bjelovara. Bavi se razdobljem od početka 20-og stoljeća, tromog raspada Austro-Ugarske, koji će se ubrzati i definirati Prvim svjetskim ratom pa sve do kraja Drugog svjetskog rata. Pripovjedač je neimenovani dječak, kasnije dakako muškarac, kojega znamo samo po nadimku Mračnjak koji dobije od seljana. On nam kroz sudbinu cincarske obitelji Aviro, ali i u kontrastima obitelji Aviro i one vlastite, prikazuje panoramu jednoga vremena i prostora u kojemu se stvari isprepliću na razne načine, gdje krivnja zahvaća kad joj se najmanje nadaš, baš kao i čežnja, izdaja, mržnja i ljubav. Knjiga je to i o gubicima, traženjima i snalaženjima.

Nakladnik je Hena com, a knjiga je trenutno u fazi prijeloma i slanja u tisak. Trebala bi izaći tijekom svibnja.

Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga?

Moje su knjige prilično različite, ali kako im broj raste tako se ipak događaju sličnosti i one bi se u određenom smislu mogle početi uparivati. Imam tako primjerice u glavi priču, zbrkanu doduše, koja bi mogla biti par s Ledom. Jednako tako, još kad sam pisao Vošickog imao sam ideju kako bi se priča mogla proširiti u nešto balzakovskog tipa, gdje bi se određeno vrijeme i prostor, konkretno Podravina prve polovice 20. stoljeća, moglo ispisivati iz različitih pozicija kako bi se dobila što zaokruženija priča. U tom bi se smislu Ekspozicija tame mogla približiti Vošickom, a na ta bi se dva romana u budućnosti trebao ili mogao nadovezati Dolinar, čime bi priča bila završena (barem) trilogijom. Sve bi bili romani likova, s time da je Vošicki, kao i Dolinar stvarna osoba, dok je u Ekspoziciji tame lik, i pripovjedač, fikcionalan. Također, u oba je romana važno kako okolina, na tragu one da je naša društvena ličnost tvorevina tuđih mišljenja, vide tog junaka.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore? 

Možda „Četiri jahača apokalipse“ Ivana Večenaja, da vizualiziram, jer vizualizacija je važna u romanu, zato jer je na njoj sve, a u romanu ima i malo o naivi i malo naive, ali i užasa. Onoga što nazivam blagom ornamentikom zavičaja, a što nestaje u sve češćim pojavljivanjima Bele žene. Ili neka koloritna stakla Mije Kovačića plus zime Ivana Lackovića, u manjoj mjeri. Da ostanem u istoj senzaciji, mogu dodati Cinkuše i „Oj, mladosti moja“, ali ne po tekstu koliko po glazbi i izvedbi, emociji i atmosferi. Evo, možda bi to bila četiri jahača apokalipse koji su sjeli na vrtuljak Cinkuša, u ambijentu Kovačićeva ljeta i Lackovićeve zime.

***

Sve se mijenjalo, od danas do sutra, a opet, nekako mi se činilo da je u našem selu sve bilo isto. Nikakvih uzbuđenja nije bilo, poput onog u Preku, koliko god žudio za njim. Sa svih strana oko sela bila su polja i oranice, pa još vinogradi. Ljudi su radili iste poslove – išlo se u štalu, na polje, vršilo se žito, u koševe se spremao kukuruz, krave su polako vukle kola do polja, kokoši su kljucale po dvorištu pa se predvečer penjale na krošnje drveća, vadile su se koštice iz tikvi, čehalo se perje, išlo se u vinograd na dva-tri dana, a ujesen bi se povadili kotlovi i vatre bi uokolo podgrijavale žganicu – pekla se rakija – šljivovica, kruškovača i tropica – ona prava, od 20 gradi, koja zagrijava i pokreće, ali nerijetko i oduzima. Isto su provodili duge zimske večeri, isto su živjeli i umirali.

Mlad seoski učitelj, koji je, kao i toliki slični njemu što rasuti nezamislivim pustopoljinama kao prosvjetiteljsko sjeme pokušavaju niknuti ni iz čega, bez veza, ugleda i novaca, imao literarnih ambicija, ne bez talenta, zapravo je podosta upečatljivo, ako se izuzmu stav i programatske želje isturene poput barjaka, da se selu baci prašina u lice čak i ako vjetar puše prema tebi, u jednim osječkim novinama, koje je zatim sam i kolportirao poprijeko tri-četiri župe, napisao da selo živi jednoličnim, monotonim i umornim životom. U toj njegovoj viziji, i precizno pogođenoj misli, koja smrtno hropće izbodena stilom, sve što ovdašnji muškarci imaju nedjeljno je naklapanje u hladu lipe pred crkvom.

„Prekratko smo mi na tom svijetu da si umišljamo da je tom istom svijetu važno što mi mislimo. Čast nekima, ne velim, a sve ostalo je krčmarsko blebetanje omamljenih jalnuša koji se prevrnu od smeha gda cucek prdne.“

„Točno veliš, ali tu smo gdje jesmo.“

„Nemaš se s kim pravo ni pospominjati.“

Monokromatska popodneva sastavljena su od razgovora o ljetini i politici, ništa više. Čak se i u krčmu slabo ide jer novaca taj seljak skoro da i nema, pa ga i ne izdaje, piše učo, tako lako i bez neke neprilike, a to su misa, bolest i fiškalija. Da bude dobro na nebu i na zemlji. Još možda šećer i sol, i to je to. Seoske žene, pak, žive zbog nade. Ako su mlade u nadi da bi se mogle udati bogato i fino, pa još ako je ženik lijep i dobar, najbolje izvan sela, ali ne predaleko, o takvima se najviše govori, onima koje uvijek mogu tek tako navratiti, koje su im blizu, a daleko. Ako je to, pak, propalo i završile su kao druge, žive u nadi da će to poći za rukom njihovim kćerima.

Ali i nada je ovdje asketska, nitko je nema previše, tek koliko se razvije iz obiteljskih legendi, pa ni nju ne izdaje tek tako, već je brižno čuva za najteže trenutke. Tako polako ide i brzo se troši sirotinjski život. I one, čak više nego muški, čekaju nedjelju pa da u crkvi pokažu svilu, krepdešin, lak i antilop, kako je naveo učitelj, pa sjedeći uvečer na klupi pred kućom nakon falenbudijezuškristuš premeću jedna drugoj svoje brige, čežnje i snove, sve do vremena kad bi im se muž trebao odvratiti od one svete lipe.

„Al no“, misli Špeharova, „ne treba se čuditi muškima kaj piju. Bedasti su pa moraju piti. Prije petoga gemišta ne znaju se ni spominjati.“

„Al bormeš ni posle desetoga.“

„E vidiš, to su ti muški – život i pamet stisnuti između petoga i desetoga bućkuriša.“

„Jesmo našle gde se bumo rodile.“

„Baš.“

„I gde bumo rodile.“

„I vmrle“, doda treća, to je ona jedna metodično melankolična, pa se sve prekriže, zlu ne trebalo, jesmo dreku plusku dale.

Ponekom se žalosnim može učiniti to naše selo, pogotovo ako dođe izdaleka, ali takvi su rijetki. Možda tek plebanuš, doktor i fiškal, oni za koje se čuva novac, ali i oni se s vremenom naviknu da boljeg za njih nema pa se ili uklope, kao što se uklopio doktor Šubert koji je došao iz Baranje, ili pak samuju u svojoj gospočiji.

Jednom je jedan ovdašnji, koji je bio kao neki pjesnik i pomalo filozof, a stalno ga je nešto žuljao župnik, došao na ideju da je Bog svi mi, sastavljen od svih nas, sveukupnost našega duha i da se mijenja zajedno s nama, a netko od nekolicine napoličara koje je govorom dohvatio rekao da, ako je Bog svi mi, onda mu se loše piše.

Naš čovjek. Naši ljudi.

Glava, roke, noge, prsti, vuha, joči, zobi, nos, a z jednom rečjom celo telo zove se telo. Se na čoveku i vu čoveku od glave do pete zove se: glava, joči, zubi, vusnice, laloke, jezik, grčan, čepec, možđani, vuha, nos, trepavice, obrvi, mustači, vrat, prsa, pluča, jetre, bubregi, slezeno, čerevo, čurke, rebra, hrbet, pleča, roke, prsti, laket, novti, dimlje, mužki kurc i jajca, žensko pizda (pička), noge, kolena, listanki, gležnji, prsti na nogaj, odspot na nogi – blandi i peta, zabilježio je Tomec pa pokazao gazdi antropološko-sociološki rukopis, koji je pisao za Radićeva brata kojeg je zanimalo kakav je to naš čovjek.

Ovako rastavljen, čovjek je gubio svaki smisao i, kad je to gazda čitao, meni čovjek nije postajao nimalo jasniji, upravo suprotno.

*

Ni bez toga nije mi trebalo puno da shvatim kako je otac sanjao misleći da bi tim ljudima mogao prodati osiguranje. Osim što nisu imali novaca, nisu imali bogznašto ni osigurati. Kuće, bolje reći kućice, koje su se bojažljivo i nenametljivo navirivale na ulicu s dvije fronte, dva mrenom zamagljena oka, imale su korzet od pruća isprepletenog oko kolaca i da makar stotinu metara dalje udari granata ili prođe jedan od onih suvremenih tenkova, od svega bi ostale samo grede raspoređene taman toliko da širina može izdržati sve svakodnevne seoske situacije, kao što je drndanje kola.

Unatoč svemu, ili baš zbog toga, „osiguranje, to je budućnost“, govorio je otac, „ferziherung“, a ljudi su odmahivali i govorili „odi v kraj, kam se naguravleš“ ili „deni se proč“.

„Napredak“, govorio je otac, „ko bi pred dvajst let rekel da budu i pri nama krohi od črepa i da bumo se 1912. peljali z železnicom?“

Vozio sam se jednom vlakom u Koprivnicu, još prije rata, i bilo me veoma strah jer je sve tutnjalo i udaralo, treslo se i drmalo, i sve mi se činilo da sam u zatvorenim mračnim čeljustima nekog ranjenog zmaja koji me odvodi daleko. Plakao sam, koliko god me je majka držala za ruku. Tako sam kasnije zamišljao rat, kad bi mi netko govorio ili čitao o njemu.

*

Moj se otac vratio iz rata, a majka mu to nije mogla oprostiti. Kao da je on bio kriv za rat i što su joj sinovi poginuli. Došao je netko meni nepoznat, posve drugačiji od oca kojeg sam se držao tako što sam svakodnevno gledao njegovu sliku s vjenčanja. Na vratima je stajao povijen kostur kojeg su na hrpi držali dronjci i nimalo se ne bih začudio da se raspadne čim povuče špagu kojom je privezao hlače. Jedino pažnje vrijedno bio je držak pištolja koji je nestvarno virio iz džepa, kao da je drugorazredni razbojnik, a ne vojnik, što je, uostalom, možda i postao kako bi se doklatario kući. Nadao sam se da će izvaditi oružje i pokazati mi ga, možda mi dati da se igram, ali nikad ga kasnije nisam vidio jer mu je majka naredila da ga baci. U zamci, zarobljen između prošlosti svršenoga rata te budućnosti koja mu se nije nadala, zagledao se moj otac negdje iza svega i ostao tako.

„Gde ti je ve ferziherung?“ pitali su ga.

Zapravo se i ne sjećam je li što rekao kad je došao. Pamtim zato majčin plač i vrištanje, ali kasnije je svakako prestao govoriti. Bilo je strašno jer je bilo očito da to nije pitanje protesta. Vješao sam mu se po vratu, molio ga da nešto kaže, znao sam da odmah mora prestati s time, inače se nikad neće vratiti.

„To je zato jer smo zrušili Jezuša.“

Možda je tad rekao, ali moglo je biti i prije, jer priču sam kasnije čuo mnogo puta i ne znam više je li to bio samo njegov križ ili se prenosio i na sljedeće generacije, ali mislio sam na Franca Očenašeka, za kojeg više nisam gotovo ni znao kako se zapravo prezivao. Ljudi pamte da je bila kasna, kišovita jesen, ona kad kiša udara sa svih strana, podvlači se i zabija kao šake Žufikinog Jože nakon pete šljive, a vlaga se jednako spušta s neba i pridiže iz lokvi, kužna, prljava i teška. Nitko ne zna zašto, jer nije to bio još jedan glup i opasan seoski običaj kao što je rastaviti kola i opet ih sastaviti na krovu štaglja kad se rodi dijete, ali te večeri naplavljene rakijom i vinom, dosjetili su se obamrlog mladoženju razapeti na križ krajputaš, na drugom zavoju od sela, prema Dravi, koji je godinama bio tu, najveći u okolici, iako opet skromnih proporcija. S jedne strane visio je Isus, a s druge budući mladoženja. Simbolika je valjda bila u vjenčanju kao smrti, a besmrtni je duh mogao uskrsnuti samo u veselici s pajdašijom. Molili su se pod njegovim nogama, vrištali i pjevali. Zatim su u procesiji otišli do gorica iz kojih su se i spustili, pokupiti svoje prljave kaleže kako bi nazdravili. Tek u pijanstvu vrijeme nije linearna pojava, to se barem zna, svatko pleše na nekom svom obodu, ali kad su se vratili, vrijeme je svima jednako stalo. Križ je bio srušen. Nije mogao podnijeti težinu, podlokan vodurinom. Većina je zastala, ali netko je potrčao i pao na koljena u pokušaju da ga pridigne. Isus je gledao u nebo, kako mu i priliči, a s druge strane, u masnu našu zemlju iz koje će već u zimi niknuti pšenica, bio je okrenut mladoženja.

„Ftopil se je“, rekao je kum Geršek u nevjerici.

Lice mu je završilo točno u lokvi vode, ne prevelikoj i tek dlan dubokoj, ali nije mu bilo spasa. Vrh križa zabio se u zemlju točno toliko daleko da su mu usta i nos bili u vodi. Ako bi se izravnao bio bi iznad vode, držao se koliko je mogao, ali nije izdržao. Oči su mu bile tik iznad vode, govorili su, iako mi se to činilo nemogućim, i mogao je vidjeti odraz vlastita lica kad se utapao.

Treza Krčina prošla je ujutro tim putem i svjedočila da je na tom mjestu sve bilo puno vrana, koje su se naguravale i kljucale do krvi, samo da se napiju vode iz te iste lokve.

*

Gazda je jednom rekao da je čitavo ovo naše selo na morskom dnu, zato je sve tako, samo prividno mirno, a zapravo opterećeno tišinom i muljem koji se zamuti čim se netko pokrene, a sve je pritisnuto tamom i nevidljivim valovima.

„Vele da je to se bilo morje pak da se je nekam stočilo“, citirao je Tomeca. Kamo se je stočilo to mi nije znao reći i mene je to godinama mučilo, ali bilo je jasno, rekao je gazda, da je zato moguće da se kod nas utopiš u dlan dubokoj vodi.

Promrsio sam ocu kosu, onako kako je on inače meni činio, ali nije se ni pomaknuo. Nešto je trebalo reći, ali nisam znao što. Juraj bi smislio neku utjehu.

„Bog je htel da oni umru, zato da mi budemo sretni“, tako sam nekako pokrpao iz susjedinih riječi i misli.

Osmjehnuo se na te riječi, kao da mu je laknulo pa ostao tako dugo.

Čudno je to, kako se tišina smatra poremećajem, a klopotanje na vjetru inteligencijom pa šutjeti znači poludjeti, a govoriti biti na mjestu. Trebalo bi samo na kratko zašutjeti i zažmiriti da se shvati kako nije tako. Kako god, većina je ovdje bila na mjestu, generacijama. Ne i moj otac.

Tri kratka: Marko Gregur o novom rukopisu

Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?

Nekoliko je pitanja koja su me potakla na pisanje romana, a jedno od njih je ono Kunderino, što se događa s talentom umjetnika koji je nadaren za djelatnost kojoj je već odbila ponoć? Kako se, barem meni, čini da mnogočemu odbija ponoć, tako mi se čini i da se gubi ona maksima da autora treba odvojiti od djela i da djelo postoji samo po autoru, baš kao što postoji u dizajnu ili automobilskoj industriji. Svijet se mijenja, s njime i umjetnost, ne treba više deset tisuća sati Malcolma Gladwella da se talent razvije, što pruža priliku raznim ljudima da se lakše nego prije, recimo u renesansi, okušaju kao umjetnici, da kroz umjetnost pokušaju naći izlaz iz anonimnosti. Jerko, glavni lik romana, jedan je od takvih. Tekst je na lekturi, usporedo se priprema i naslovnica, a plan je da knjiga izađe u ožujku.

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?

Roman je prilično različit od ranije proze, ali nekako i pokušavam da bude tako. Svi su moji romani stilski, tematski i jezični antipodi, kako je napisao Miljenko Jergović . U tom smislu svi su isti: različiti. Tako je ovaj roman smješten na otoku, a u njemu ima i čakavice. Sličnost se ogleda i u tome da su „Šalaporte“, baš kao i „Vošicki“ pa i „Kak je zgorel presvetli Trombetassicz“ roman lika, da je u pitanju opet niskomimetski junak kojemu se čini da zavređuje više, a mnogi drugi manje. Na tragu Gadamerove tvrdnje da je (dobra) umjetnost uvijek uspjeli pokušaj sjedinjenja svega onoga šta se raspada, opet pokušavam nešto spasiti od zaborava i zalijepiti, čini mi se da je to jedan od osnovnih motiva mojeg pisanja, sačuvati ovaj put ljude i ljeta djetinjstva te razmisliti o umjetnosti, kao jednoj od najvažnijih činjenica moga današnjega identiteta, koji se stalno pokušava razmrviti i raspasti u dvojbama i praznim stranicama.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?

Prvo, u pitanju je otok što i nije neka novost (Hrvatska: književnost tisuću otoka), ali bio mi je potreban, pogotovo u samom početku pisanja, a kad se to malo izmijenilo jer je tekst promijenio smjer, ljudi koji su počeli šetati stranicama i atmosfera sad već davnih prvićkih (domaći bi rekli prvinskih) ljeta u koju sam se uvukao bili su mi toliko dragi da ih se nisam htio odreći. Otok, dakle, a ima ih u književnosti više nego u stvarnosti, od Novaka, Ferića i Baretića, koji se spominje na omotu knjige, pa do Julijane Matanović koja je radnju svog romana smjestila na isti otok, a u još ga dva spominje, tako da sada imamo Prvić i Trećić, na parove razbroj se, do knjige Lore Tomaš objavljene prije nekoliko godina, da spomenem samo neke. Da, tu je još roman Omera Raka o Faustu Vrančiću smješten na Prviću, a i Igor Štiks plovi tim akvatorijem u romanu „W“. Tako da je Prvić vjerojatno otok s najvećim brojem književnih djela po kvadratnom kilometru – na manje od dva i pol kvadratnih kilometara ima (barem) šest romana, a dotiče ga se i drama „Magareći otok“ Vesne Parun. Tko zna, možda se svi okupimo tamo na jednoj finoj večeri… Razvezao sam s ovim pa da skratim, reći ću samo da tekst sam u sebi ima niz književnih koordinata, od Gadamera, Josepha Rotha i Kundere, do Užarevića i Rogić Nehajeva, i njegova stiha o rukama koje su rađale brodove. Ima i nešto metafore u svemu, ali to bi značilo pojasniti tekst i možda previše skrenuti pažnju na određene stvari pa ću to preskočiti.

Čuje glas Kate Kapularice. U tri sloja crnine sjedi uz bunar na ulici, malo podalje dućana i prodaje rajčice i smokve, češnjak i luk, uz to nekoliko vrsta rakije. Ne može razaznati što govori jer je nadglasava škripa kotača koji pritišću škalju koja se od jaza razvlači popločanom ulicom, jer ovdje se stalno nešto zida i nadozidava, pojačavajući time dojam trajne nedovršenosti. To je Primavista iz trgovine, koga pozdravlja, ide sa svojim kolicima na četiri uvijek malo prazne gume. Bit će da dolazi onaj brod u deset i po pa ide po robu. Doista, već se čuje brundanje starog, gotovo sedamdesetogodišnjeg Tijata, koji je isplovio sa Zlarina. Ne mora ni gledati, sve vidi: bijeli brod kako prilazi molu, crni dim koji se kronično izvija prema nebu, bacanje cime na kolonu i škripu kad zategne brod da ne produži u Jaz. Netko od sezonaca iz Tiska čeka novine jer opet nisu stigle jutarnjim brodom, a kupci strpljivo čekaju i čuvaju otvoreni kiosk. Pred onim drugim, s izblijedjelim natpisom Jadrolinija, nekoliko ljudi pogledava brod pa sat, kao da Kastrato ne primjećuje da je brod tu. Konačno proda i zadnju kartu, zatvori prozorčić, podmetne na njega iskrzani karton s jednakim Jadrolinijinim natpisom pa izađe iz kioska kao neki guverner reda plovidbe, visok poput čempresa i jednako mršav, s majicom koja mu se oznojena priljubila uz rebra, napeta tek na trbuhu, zaobljenom kao da su se u njega sakrile oteščale, nerođene grudi, jer je u zadnji tren došlo do promjene. Glas ga je zato otkrivao, taj sopranski, kristalni doseg i Jerka je začudilo kad je čuo za njegov nadimak, nakon što je odrastao, jer bio je to najpametniji nadimak na otoku ikad. Kastrati, dječaci odrezanih mošnji, kojima je Napulj prije tristo godina opskrbljivao Europu, kako bi pjevali ženske glasove. Babe su odlazile na misu kao na koncert, samo da ga čuju, a kakva je tek radost bila Muka! Evo ga konačno, odmahuje da je sve u redu i tako se smije da mu možeš povjerovati da ćeš stići uhvatiti brod. Nekoliko mladih stranaca i strankinja s ruksacima i ručnicima oko vrata u Mareti na brzaka ispija kavu i travaricu pa žuri prema molu, na kupanje u turističke Vodice, uza zid stoji Karolina iz Maestrala koja čeka kruh i domaća jaja sa Zlarina, Primavista se tim svojim velebnim, trideset godina starim kolicima gura prema samom rubu jer nema vremena, a tu su i Poljaci koji su uredili restorančić uz poštu…
I otac je tamo, kao da je ovo još jedan običan dan, stoji sa strane i čeka da preuzme vreću s poštom. Spusti se uska drvena skala i turisti navale ući, ovi s broda izaći, netko od posade psuje ovima dolje da pričekaju, preko boka krenu se prebacivati namirnice i novine, nekome je stigla penta, drugome šezlon, skupa s robom iz ruke u ruku prelaze i sitne novčanice, to je najmanje što se može učiniti, jedna gospođa uspuhano maše brodu da je pričeka, kao da joj se spremio pobjeći… Metež samo takav, kao da si u tanžerskoj ili šangajskoj luci. Dovikivanja, poruke i pozdravi. Nekoliko klinaca uhvatilo se za pramac i čekaju da ih brod koji isplovljava unazad povuče desetak metara koliko obično uspiju izdržati najsnažniji. Posada to zna i čim se digne cima jedan njen član nagne se preko ograde prijeteći im da se puste ili su jebali ježa kad se vrate iz Vodica. Klinci mu se smiju i rugaju pa onda mašu kad se brod počne okretati, a muškarac im pokaže srednji prst ili odmahne. Nekad se i on tako držao za pramac.
Ako mu je išta nedostajalo, onda je to taj dolazak Tijata, nazvanog po otoku odmah iza Prvića, odnosno dvaju brodova koji su se u njegovu djetinjstvu zvali Ohrid i Valjevo.
Nešto s Tijatom, ali to ne zapiše, nego pomisli.
Gleda oca, u tamnoplavim hlačama i svijetloplavoj košulji pošte. Čini mu se da ga pamti samo u toj odjeći. Ipak, ne izgleda kao da nosi uniformu. Na nogama su mu bijele, razgažene patike, košulja mu je dopola otkopčana, a iz džepa na prsima viri kutija meke stoše. Kao da se ništa nije dogodilo. Jedino što su jutros njegova zaustavljanja kraća i nešto tiša, bez smijeha. Brodski strojar koji je na brzinu izašao popušiti cigaretu prvi mu preko ograde pruži ruku i otac gotovo neprimjetno kimne. Preko palube cirkuliraju gajbe piva, vreće brašna, sokovi, ulje. Zatim se sve utiša, nekoliko se ljudi prekriži jer preko palube krene smeđi, lakirani lijes. Otac priđe i prihvati ga, a nekoliko mu ljudi pritekne u pomoć. Spuste ga na poštanska kolica i otac ga počne vući prema trgu. Ljudi stanu kad prolazi kraj njih, odmaknu se kao da ga propuštaju, skidaju slamnate šešire i kape, prislanjaju ih na prsa pa saginju glave, neki se prekriže, a neki blagoslivljaju, praveći veliki znak križa u zraku. Otac ponekad pridigne glavu i kimne, ne gledajući zapravo ni u koga. Prati ga pogledom do pošte i sve mu se neka tuga probije iz grudi i prstiju kojima na tren zadrži vjeđe sklopljenima.
Da je barem Vanja tu. Uzme mobitel i čita stare poruke, nikako da ih izbriše. Obećao si je da joj više neće pisati i dosta mu je dobro išlo, al sad… Piše poruku, samo da vidi kako izgleda, nije da je mora poslati.

Sunce je već visoko kad izađe. Svjetlost se sabila u usku ulicu koja od centra ide prema Jazu. Tu se jedan krak, zapravo metar širok betonirani rub luke, uz koji je balotana sakrivena mirisnim tamarisima, odvaja prema drugoj strani uvale, Donjoj bandi, prema francuskim vilama, Požegi i Slogi, a put, i sam tek nešto širi (kojim osim Tome Vinkovića s prikolicom koji skuplja otpad i mopeda kojim se stopedeset kilograma teški Austrijanac Kurt uz poguranac penje u brdo, ne prolazi nijedno motorno vozilo), nastavlja prema Šepurini, penjući se možda pet stotina koraka, prije nego se počne spuštati u drugo otočno selo. Između dva mjesta, koja veći dio godine zajedno nemaju dvjestotinjak duša, jasno je razgraničenje, upravo na točki na kojoj cesta dolazi u kratku horizontalu, koje vrijedi u životu, ali i u smrti.
Prema jednoj teoriji sukobi se događaju na mjestima na kojima se civilizacijski krugovi dodiruju, ali što je to prema malootočnom kampanilizmu, koji ide dokle ide i pogled, tu gdje su tornjevi crkava toliko blizu da bi se mogli ukrstiti, a pogled s jednog dosegao bi u središte drugog mjesta, baš kao i zvonjava. Tako je samo rat, onaj Veliki, uspio donijeti mir – kad su skinuli tri prvinska zvona i izlili ih u topove. Jerko se sa sjetom znao sjetiti rugalice, iz doba prije nego je i u njegovom selu podignut zvonik: „Oj Lušani tanta bella vi nemate kampanela, nego samo bokun žice, ča van viri ispod guice.“
Da, zna se gdje je kome i gdje je čije mjesto, a svako selo ima svoje argumente. Ako je Prvić Luka bila prva, Šepurina je ljepša, ako je ljetnikovac Fausta Vrančića bio u Šepurini, u luškoj je crkvi pokopan. Nije red ženit se u drugo selo. Živjeti u njemu, a ni umrijeti. Otočani su odavno odlučili da ne žele zajedno, i ne bi po novom autor Machinae novae završio gdje mu nije mjesto.
Osluhne, trg i ulica su prazni. Čuje se tek jedna gajeta, bit će da je netko duže čekao kod doktora u gradu ili na Elektri, i galebovi koji je oblijeću, slijedeći miris ribe zapečen u njene stijenke. Izađe, i držeći se mršavog hlada koji se lijepi za kuće krene prema Jazu. Kapularica drijema kod bunara. Kao da bi joj bio prevelik napor povući se u kuću za tih nekoliko sati. Čemu i kome, živjela je u strahu da je dugo neće naći mrtvu, a ovdje je bila na sigurnom. Prođe je neprimjetno. Pitanje je i bi li ga prepoznala, ali jedna je od onih kojoj kliker u takvim stvarima – uparivanju desetljeća i malih obiteljskih drama – funkcionira faustovski precizno. Ta bi iz života kurtizane mogla isplesti hagiografiju. Bila je pobožna žena bez ikoga svoga, a više od svega željela si je lijep sprovod i nekako je voljela govoriti lijepo o ljudima. Možda je time ocrtavala vlastitu hagiografiju, a ljudi će o tebi nakon smrti najlakše govoriti dobro ako si ih tijekom života dizao u nebesa. Odmah bi mu počela s pričama o njegovoj majci, što je sve s njom, kad i gdje…
Evo, upravo to je ono što mu je govorila Vanja – starica spava, ali čak i takva uspijeva u njemu probuditi ovakve misli. Uspije joj zasmetati mu, samim time što je tamo, pod tim oleandrom kod bunara, protekla tri desetljeća, otkako joj je poginuo sin, kao da nema što drugo raditi. I nema, i ne samo ona, zna on to jako dobro. Većina nema što raditi na otoku, osim eksperimentirati s lakim drogama i alkoholom, ako si mlađi, odnosno ogovaranjem, ako si star poput nje. Sagne glavu i produži, još nekoliko kuća i evo ga u Jazu, nekoliko je gajeta na škveru, više zaboravljene nego u postupku popravljanja, miriši po sasušenoj boji i hrđi, starog željeza ima kao i prije, ako ne i više. Na zidu se još vidi izblijedjeli, nekoć tamnocrveni natpis povučen kistom: „Živjela revolucija!“. Netko je „r“ stavio u zagradu pa iznad dopisao „otočna“.
„Živjela otočna evolucija!“
Dopalo mu se to, skupa sa žutim, naopačke okrenutim pivskim sandukom.
Prazne, naopačke okrenute gajbe pred trgovinom, kao slika izumiranja otoka? Možda nekako povezati s gajetom.
Ponavlja tu sliku da bi je memorirao i zapisao kad se vrati.
No, tako je to na otoku – životni vijekovi oblikovani hibernacijskim iščekivanjem klimaksa. Trajna privremenost ili privremena trajnost.
Turisti vole to stanje nepromijenjenosti, konzerviranosti. Šum mora, zvjezdano nebo i preskupo, toplo vino. Čak i kolutanje očima ako pitaju za malo leda. Kao da im fali da ih netko tretira kao govna, a ovdje smo prvaci tog sadizma. Smiješno im je, kao onda kad su Talijani naručili radler, koji u kafiću požeškog odmarališta nisu imali, a konobar im rekao: „Šta je, koktele ćemo pit!“ Prožima ih egzotika kad po deseti put traže vodu, a konobar je uzme sa susjednog stola. Pa tek ona mržnja prema jahtašima koji naruče lignje, umjesto pet kila bijele ribe! Njihov pijani smijeh kad im netko nakon dvije-tri boce domaćeg crnjaka pokušava prevesti psovku sa psom koji opći s majkom, ili što točno znači kad se spomene majčin spolni organ, bez glagola, ičega, psovka tako sočna na suho.
Gosti. Pogledao je jednom etimološko značenje riječi. Gost, dolazi još iz praslavenskog i staroslavenskog, na ruskom je gost, na češkom host, ali ghostis je i stranac, od latinskog hostis, malo semantičkih modifikacija, i već smo došli do neprijatelja. Nije ga to iznenadilo. U grčkom je on pak xénos, stranac, i eto ti ga na, od čega živi naš čovik? Od ksenofobije. U genetici je sve zapisano, mogu se značenja mijenjati, ali zna naš čovjek tko su zapravo ti ljudi, koji uporno dolaze, unatoč svemu. Još kad je bio mali barba Ive je na fešti prilikom proslave Gospe od Anđela, kad su im uvalili neke stare brfune, rekao da bi im se mogao posrati na glavu, a oni bi ipak došli.
Toliko inače ima ljubavi u toj sintagmi naš čovik, zato jer smo to mi sami taj naš čovik, i nitko drugi, to smo mi u drugima, u kolektivnom identitetu. Naš čovik zapravo nerijetko ne voli našeg čovika, a i tko je taj uopće? Naš čovik popiša se u zahodu vlaka, popuši tamo u miru cigaretu pa i opušak hitne u školjku i ne pusti vodu, jebenti botuna. To ti je naš čovjek. Ima mišljenje o svemu, a nikako da nauči oprati ruke.

Dok pronalazim idealan soundtrack za ispraćaj 2020., a jedino što mi se čini odgovarajućim jedna je od i inače omiljenih pjesama, Rusija Idola, razmišljam kako sam značenje stihova „Nama nova godina ništa nije donela, kao da se zbunila il’ se rugala“ do sada povezivala uz dosta nebitne stvari i kako sam sve, pa i čitanje, shvaćala samo po sebi razumljivim

Dnevnik čudne čitateljske godine

Negdje s ljetom došao je trenutak koji bih mogla nazvati prijelomnim; svi su se oko mene tješili i hvalili kako su vrijeme nesklono socijalnim kontaktima iskoristili na način da čitaju više, samo sam ja čitala manje i to me užasno zabrinulo. U međuvremenu sam prevela sve što se prevesti dalo i trebalo, jer to mi je išlo kao od šale, što ni danas do kraja ne razumijem. Ako sam cijeli život provodila u socijalnom kontaktu s knjigama, što iziskuje i svojevrsnu samovoljnu samoizolaciju, rekla sam sama sebi, izvoli se vratiti normalnom životu koji ti je tu, nadohvat ruke, u knjigama. I krenulo je, preko ljeta i u ranu jesen nadoknadila sam sve zaostatke, postala manijak čitanja veći nego sam ikada bila, štreberski odradila nekoliko žiriranja i osjetila baš pravo zadovoljstvo što nam se u književno-nakladničkom smislu godina doista nije nimalo rugala ni zabunila. Kao da je to ostao jedini čvrsti temelj u tako krhkim vremenima. Dapače, u trenutku kad pišem ovaj tekst, nalazim se u neočekivanoj neprilici – što izdvojiti, što naglasiti? Pa neka ove preporuke ne budu preporuke strogog vrijednosnog odabira, već moj osobni podsjetnik na highlightove jedne čudne čitateljske godine koji bih eto, usput, željela podijeliti s nekim.

Bjeguni u galaksiji koja se pokvarila

Najveći izazov koji sam uspješno odradila i nakon kojeg sam bila sigurna kako sam ponovo u čitateljskoj formi, bili su Bjeguni Olge Tokarczuk u prijevodu Mladena Martića. Čitanje o putovanjima kao obliku kretanja jer je „blagoslovljen onaj koji ide“, kako to piše na jednom mjestu ovog mozaika raznih žanrova, eruditskom katalogu mjesta, vremena, života i smrti, doista mi je ‘vratilo okus’ kako bi to rekli oni koji su preboljeli bolest koju ovom prigodom ne želim nazvati imenom. Neobična i bizarna mjesta, kao i vještina kojom su u ovu čudesnu knjigu upletene tolike poznate i nepoznate priče, maštovitost koja čitatelja vuče da ide naprijed i naprijed, shvaćajući kako je i u životu i u literaturi slobodan samo koji nekuda ide, sjajno su se uklopili u moj život izvan čitanja.

Nisam uopće sumnjala kako će me „ispaliti iz topa“ i jedan od meni iznimno dragih pisaca, Etgar Keret. Kvar na rubu galaksije u prijevodu Laile Šprajc, zbirka je kratkih priča kakvoj sam se nadala, ali me ipak uspjela i iznenaditi. Jest, galaksija nam je kvarna, ali Keret je tako začudan i nekovencionalan kad svakodnevne situacije (i književne žanrove) treba ‘pomaknuti’ i dovesti do apsurda, pomiješati ih i ponuditi im intertekstualne prolaze i izlaze, da uz sve tragične momente o kojima piše, nemate druge nego se nasmijati i sami prepustiti ludističkim postupcima, neobičnom puzzlu koji nije tu radi igre same, već svijesti kako stvarnost ne možemo promijeniti, ali je možemo presložiti da postane podnošljivija.

Trojica domaćina

Domaća prozna scena, glavna književna dionica kojom se profesionalno bavim, ove me godine više puta iznenadila, mnogo manje uvrijedila. Nije to baš uobičajena situacija, no sjajno je što je bar jedno iznenađenje ove godine bilo baš, ono, pozitivno i to nije bio problem. Kako je rečeno, bez ikakve nakane za top-ljestvičarenjem kakvo nam obično nudi kraj godine, izdvojit ću knjige koje možda nisu ni najbolje, niti će biti najnagrađivanije, ali mi ih je bilo drago pročitati. Jedna je od njih svakako Mladenka Kostonoga Želimira Periša, no zašto je tome tako možete pročitati u kritici koju sam napisala za ovaj portal. Iskreno sam čitateljski ‘guštala’ čitajući romansiranu biografiju Vošicki Marka Gregura, portret koprivničkog knjižara, tiskara i nakladnika Vinka Vošickog, češkog doseljenika koji je djelovao u prvoj polovici 20. stoljeća. Roman o čovjeku koji nikada nije prestao vjerovati kako treba raditi dobre knjige kako bi svijet postao barem malo bolje mjesto, srednjoeuropskog je štiha, iznimne jezične kompetencije i predstavlja pravu malu kulturnu povijest međuratnog razdoblja, ali je prije svega roman lika koji je idealist i intelektualac u vremenima koja takvima nisu sklona.

Vošicki Marka Gregura srednjoeuropskog je štiha, iznimne jezične kompetencije i predstavlja pravu malu kulturnu povijest međuratnog razdoblja, ali je prije svega roman lika koji je idealist i intelektualac u vremenima koja takvima nisu sklona

Pred kraj godine, baš u vrijeme kad mi se stanje s čitanje potpuno vratilo na staro stanje stvari, pojavio se roman Zorana Ferića Putujuće kazalište, pisca kojeg vrlo analitički pratim od njegove prve knjige, moglo bi se reći da zajedno sazrijevamo i starimo u spisateljskom i kritičarskom smislu. Pisan u jednom od omiljenih mi žanrova, obiteljske sage kojoj su itekako poljuljani mainstream temelji, roman je to koji pokazuje kako je s jedne strane život doista veći od literature, a literatura najveća kad mu pokušava dati formu i s(pri)hvatiti ga. Obiteljska priča Zorana Ferića koja se bazira na pričama njegovih pradjedova, baka i djedova, majke i oca, dakako i njega samoga, sama po sebi pršti od ‘literature’ i sve te transgeneracijske sudbine i traume s kojima se pisac suočava dojmljive su onoliko koliko to može biti roman u kojem dokumentarno i fikcionalno beskompromisno raslojavaju jedno drugo. Ferićev je roman, doista, iskaz jednog pisca u najzrelijoj fazi stvaranja, koji jednostavno može sve – biti ozbiljan kad treba i lud i beskompromisan kad želi, ujedno i katalog njegove poetike, opsesivnih tema i tumač svega što smo od njega već čitali.

Ferićev je roman iskaz jednog pisca u najzrelijoj fazi stvaranja, koji jednostavno može sve – biti ozbiljan kad treba i lud i beskompromisan kad želi, ujedno i katalog njegove poetike, opsesivnih tema i tumač svega što smo od njega već čitali

Zaključak s appendixom

Pri kraju ovog intimnog zapisa o ovogodišnjem čitanju, bit ću još malo intimnija, pa reći da kao jedan od vrhunaca ovogodišnje produkcije svakako želim naglasiti knjigu koju još nisam pročitala, ali znam da je sjajna. No, bez brige, nisam je pročitala u hrvatskom prijevodu Anite Peti Stantić, ali jesam u originalu, kao In ljubav tudi, na slovenskom jeziku. Pa i ljubav Drage Jančara, velikog europskog pisca iz susjedstva, roman je širokog zamaha, višeslojne priče, sveznajućeg pripovjedača koji suvereno šeta raznim vremenima i prostorima, kako to kod ovoga pisca inače biva, ali prije svega roman o tome kako očuvati čovječnost i ljubav, u vremenima kojima vladaju mržnja, ratovi i zlo. Jančar je majstor kada se bavi unutarnjim previranjima pojedinaca u doba neizvjesne budućnosti i majstor elegantnog pripovijedanja čije knjige treba čitati uvijek, posebno u vremenima kakva trenutno živimo.  

Najintimniji trenutak ovogodišnjeg čitanja, priznat ću i to u ovom rezimiranju u svim aspektima čudne godine, na kraju se dogodio s jednom debitantskom, pjesničkom zbirkom. Autorica je Selma Sarajlić Kanazir i spletom okolnosti znam koliko je dugo trebalo da njezina zbirka konačno pronađe put do nakladnika, u međuvremenu promijenivši čak i naslov od Bara od mora do Da je ljeto trajalo duže. Pa ako smo prvi završetak ovog teksta zaokružili Jančarom i očuvanjem ljubavi, neka onda ovaj appendix zaključku bude u znaku konkretne, zanosne i napete ljubavi koja se skriva u njezinim pjesmama.

Najintimniji trenutak ovogodišnjeg čitanja dogodio se s debitantskom, pjesničkom zbirkom Selme Sarajlić Kanazir

Da je doista ljeto trajalo duže, ipak ne bi valjalo. Popis knjiga koje želim podijeliti s drugima vjerojatno bi bio još duži, no skupa s ljetom duže bi trajala i godina iz koje se nekako konačno probijamo dalje. Za mene je to godina u kojoj se, nakon jedne ozbiljne krize čitanja, život odvijao uglavnom u knjigama, često jako dobrim knjigama. Pa iako sam to nekad smatrala najboljim od mogućih svjetova, ipak bih lijepo molila da se to više ne ponovi.  

PROČITAJTE SVE PREPORUKE NAŠIH UREDNIKA:

Odabrala Jagna Pogačnik

Odabrao Boris Postnikov

Odabrao Kruno Lokotar

Odabrao Marko Pogačar

Odabrala Katarina Luketić