Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili “stvaran”, običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vrijeme narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.

Taj dan otac se uobičajeno sporo spustio u kuhinju iz svoje sobe na katu očekujući doručak koji je Anne-Marie uvijek spremala otkako se vratila. Niz stepenice se spuštao otežalim koracima čovjeka koji pokušava shvatiti kako da se odupre želji da nestane s ovoga svijeta jer je toliko umoran, ali postoje stvari koje ga zadržavaju. Tih nekoliko koraka od podnožja stepeništa do drvenog stola promatraču bi se moglo učiniti kao vječnost, vjerojatno je to tako djelovalo i njenom ocu koji je upravo u tom trenutku razmišljao kako da ih izvuče iz nastale situacije, ali nije mogao iznaći ni jedno rješenje. Svijet jest bio složen prema određenim pravilima, ali ta pravila uvijek su bila na strani onih jačih. Pokušao je dotada nekoliko puta odbiti grofa d’Amervala, ali kada mu je zaprijetio gubitkom posla, Jacques je bio stjeran u kut. Anne-Marie, njenih trinaest godina i ta krhkost, ali s druge strane znatiželja i gordost, bili su nešto što je htio zaštiti, a ne predati pedesetogodišnjem okrutnom bogatašu, ali više nije znao što bi moglo biti rješenje. Odbiti grofa za njih je moglo značiti i daleko goru sudbinu, osudu na društveno isključivanje i gladovanje svih njih, a time bolest i možda i samu smrt. Je li takva sudbina teža od gubitka slobode? Je li smrt bila gora od lomljena duha njegove kćeri? Bi li glad bila strašnija od predaje jednog premladog života na milost i nemilost drugom? Nije mario za sebe, ali bojao se da bi budućnost u kojoj bi on bio bez posla za Anne-Marie mogla biti i strašnija od neželjene udaje za imućnog, uglednog čovjeka.

Jesam li zaista spremala ocu doručak?
Ne znam. Tvoje ruke neprestano su u mojoj glavi u kadru kraj porculana.
Mislim da pokušavaš dočarati bliskost tom gestom, ali nalazimo se usred kuće bogataške obitelji; ne zaboravi da mi jesmo bili plemstvo i da je baš radi toga moj otac kasnije izgubio glavu. Doslovno. Znači, draga moja, imali smo poslugu. Nitko od nas nije radio ništa u kući. Bili smo timareni, bili smo potpuno prepušteni brizi drugih. Ali za potrebe priče, može, spremam ocu doručak. Nije to ništa posebno. Jaja su sluškinje skuhale, kao i šunku; one zapravo sve naprave, ja samo složim na stol, onako kako otac voli. Slažem, primjerice, prvo dva jaja, a potom šunku stavljam na drugi tanjur iza. Imamo čaj. Spremam ocu čaj, da, možda je to je sasvim izgledno. Čaj smo zaista sami pripremali.

Jacques zna da je je njegova kćer tvrdoglava i znatiželjna. Otkako se vratila od redovnica, neprestano joj je glava u knjigama, a ideje koje mu iznosi nakon čitanja članaka ili filozofskih i znanstvenih djela toliko su jasno artikulirane da se ponekad preplaši činjenice da te riječi izlaze iz trinaestogodišnjih usta. Svjestan je i koliko bi joj bilo lakše da se rodila kao dječak; ovo je i dalje bio svijet muškaraca, a da nije bilo tako, njena moguća udaja bila bi pitanje izbora ili slobode, a ne nužnosti i vraćanja dugova. Ali, ako se ne uda, a njen tvrdoglavi jezik u jednoj je svađi oko mogućeg braka i to spomenuo ocu, kako se nipošto i nikako ne želi udati i biti nečija sluškinja, bilo mužu ili djeci, i već sada mu je jasno znala argumentirati zašto ne želi imati potomke, ostalo je pitanje tko će se za nju brinuti nakon njega. Svijet naprosto nije bio još uvijek konstruiran tako da bi ideje poput te mogle biti stvarne, ili je barem on tako vjerovao.

Kad je Anne-Marie to jutro, žvačući suhi kruh na koji je mjestimice uspijevala razmazati maslac, shvatila da otac sada već zaista ozbiljno razmišlja da je uda, pomislila je prvo na samoubojstvo. Okus kruha odjednom je, shvatila je žvačući ga tako tvrdog i bezukusnog, bio okus svijeta koji ju je dodirivao u kratkim šetnjama ulicom, bio je to okus zatvora koji joj kao ženi nije dopuštao ni jedan korak po njenoj želji, a naizgled se činio slobodnim, snažan okus ničega. Bio je to taj okus metala koji bi osjetila u ustima dok je gledala kroz prozor maštajući o nekoj budućnosti koja neće nužno njen život svesti na podređenost nekome tko je neće ni doživljavati kao ljudsko biće i toj želji oprečna, ali u njenim mislima jednako prisutna činjenica da je ipak razumjela koliko je to gotovo nemoguće.
Ili nije? Svijet se nikada nije mijenjao greškom, već nastojanjima onih koji su se pokušavali osloboditi. Dio njenog bića znao je da mora postojati neka mogućnost, neka skrivena rupa kroz koju će, poput mrava, ipak izmiliti na slobodnu ledinu.

Ja jesam ljudsko biće. Ti jesi ljudsko biće. Nisi samo tijelo koje je naviknuto da bude krotko, porozno, prazno tijelo od kojeg se očekuje da trpi i trpi od trenutka kada iskoči iz vlastite majke koja je isto takvo tijelo, ista takva ljuštura. Svrha je daleko od rađanja novih ljuštura.
Strah – zajednički nazivnik ženskog tijela. U svojoj koži strah se množi!
Tijela se boje predati.
Tijela se boje.
Nismo ovdje da bismo u zatvoru svijeta još pristali i na zatvor vlastitog tijela.
O beskonačnom tijelu žene znamo da je kroz povijest razrovano toliko puta da danas, u novom tisućljeću, ne može biti drugo nego rana. U toj rani: Eva, tijelo predano nasilju svijeta. Marija, tijelo predano nasilju svijeta. Svetice! Kurve! Ivana Orleanska! Sve iskorišteno u ime takozvanog boga. Ženska tijela predana muškom egu.
Bože, ego ti je prevelik!
Nisi li mogao svojim čudesnim rukama pretvoriti u majku i muškarca?
Bože, kako su te samo posrali ovdje.
Bože, ako te ima, nadam se da si žena i da ćeš ih sve tjerati da prolaze vječne trudove!

Nije se sjećala svoje majke. Između nje i žene koja ju je donijela na svijet bio je ponor; ostalo joj je jedino lice, lice koje je godinama gledala na portretu u hodniku i bilo je izgledno da je taj svakodnevni pogled, a ne sjećanje stvorio lice njene majke u njenim mislima kada bi zatvorila oči. Nije znala uče li druge majke svoje kćeri kako da budu žene. Redovnice koje su se brinule deset godina o njoj učile su je samo kako da neprestano bude nevidljiva, a sve u njoj bunilo se takvoj svakodnevici. Kad je njena prva krv zaprljala posteljinu, toliko se prestrašila da ju je nekoliko sestara moralo umiriti, ali ništa više od toga da je to kazna ženama do neke dobi koja nije bila jasno određena nisu joj rekle. Bi li njena majka drugačije objasnila sve to? Je li znala više o krvi?
Meduza! Još jedna žrtva božja. Volim tvoje zmije, djevojčice, one su samo posljedica
razorene nevinosti.
Prva Pepeljuga pljunula je u lice princu na balu, jeste li svjesni toga?
On, klasno privilegiran! On, uvjeren da može radi krune i bogatstva uzeti i preuzeti u jednoj večeri
život za koji ni ne pita stremi li životu. Spalite prinčeve! Spalite bogove!
Tijela drhte.
Tijela se ponekad i zavole. Šanse za to nisu velike.

Koračanje prema smrti djelovalo joj je daleko uvjerljivije od naborane kože pod koju je trebala poleći svoje trinaestogodišnje tijelo na kojem još nisu kako treba ni sise izbile. Njeno tijelo budilo se po prvi puta, osjetila bi ponekad kako joj pulsira utroba kao nakon prve krvi, ponajviše kada bi neki mladić spustio pogled na nju. Njeno međunožje tražilo je način da dodirne svaki rub stolca i bilo ju je sram jer tijelo je govorilo nešto za što zna da nije čedno ili da pristoji, ali bilo koja podloga na koju je tijelo prianjalo kao da ga je prizivala, govorila mu da se trlja, da se malo samo pomakne kako bi dodir bio oštriji ili čvršći.

Što je o tijelu mogla znati? Tijelo je titralo između dvije točke, one u kojoj je njena majka odlučila istisnuti komad mesa koji je prodisao i točke koja će to isto tijelo poslati u raspad, vratiti zemlji koja je to postojanje i zadužila. Već pri pomisli na smrt, pitanje mase djelovalo joj je kao pitanje kruga. Ništa se od nas nije moglo ni moralo izgubiti, samo se prenamijenilo. Postajali bismo tlo, kompost, a nad nama rasle bi snažne biljke koje bi hranili minerali naših tijela.
Ako je tijelo mjesto, ako je moje tijelo moje mjesto, ako je tijelo ono što zaista jesam, ako sam samo tijelo, ne bih li se trebala riješiti tijela, napokon postati slobodna, napokon pronaći mjesto na kojem je dopušteno povjerovati da sam lijepa, ali lijepa onako kako nisu lijepe stvari koje se želi rastrgati
lijepa onako kako su lijepi zalasci sunca a ne meso koje iščekuje udarac
lijepa onako kako su lijepe tratinčice u živo zelenoj travi, a ne meso koje očekuje stisak
lijepa onako kako su lijepe tihe stvar, a ne stvari koje se trebaju loviti
lijepa kao oblaci, a ne preplašena lovina koja neprestano posrće pred predatorima
lijepa lijepa lijepa
lijepa kao zvijezde kao patetične ljubavi lijepa tako da me se ne želi uhvatiti
ali lijepa i kao meso
zašto ne moje meso
moje butine
moje obline
moja koža
moje sise
moje noge
moja toplina
iznutra ta ljepota
lijepa sam
i nisam za trganje
lijepa sam
i nisam tu da budem ičija
moje meso je moje meso
ja ću ga pokazivati ja ću ga davati
uzmite i jedite od ovoga
ali ne svi
ne svi
ako sam tijelo
zar nije moje pravo biti veličanstveno tijelo
a ne neprestano
tijelo koje se boji
tijelo postati
tijelo koje se boji
tijelo ostati

To jutro, krevet je bio zaista pretijesan. Koža je prijetila da će skočiti s mlade, naizgled krhke Anne-Marie i ona se instinktivno pokrila po glavi pokrivačem, osjećajući kako snaga već s ranim jutrom napušta njenu navodnu mladost. Danas je s ocem trebala odlučiti o njenoj budućnosti, grof više nije imao strpljenja za odugovlačenje i sama misao da će uskoro njeno tijelo biti sve samo ne njeno (a činilo joj se da njeno nije stiglo ni postati), izazivala joj je mučninu.
Shvaćala je da je još uvijek dijete, a da je ipak kroz sve te godine postala skladište dosade. Tek sada se budi, tijelo. Ona. Njeni dani za nju su to zaista i bili, dosade za dosadama; nizovi dosada u kojima ništa ne može spoznati. Ima trinaest godina, njeno je tijelo dugo titralo pod mrakom samostana i jutros, dok razmišlja o očevoj ideji da ipak popusti upornom bogatašu, čini joj se da će njeno tijelo zauvijek ostati kutija. A tek se čuje. Osluškuje pod poplunom. Njena bedra napokon se pretvaraju u ženina bedra; rast koji osjeća u sebi sigurno je nezaustavljiv, ali zna da će biti zauvijek zatočen ako se uda. Ovako. Sada.

Grof kojem je otac dugovao novac i kojem ju je trebao dati da se spase izgledao je tom tijelu koje je tek progovaralo kao lijes koji će je prekriti. Nije bila naivna, često je vidjela oca i pomajku u postelji, dok je prolazila u nesanicama hodnicima velike kuće i shvaćala je, iako se ništa nije izgovaralo, čemu zapravo ta tijela služe kada se približe jedno drugom.
Tijela su skladišta svjetlosti.
O svjetlosti postoji nekoliko mitova, a prvi je da je na početku bog rekao da bude svjetlost. U početku je izgovoren samo mrak, a kad je materija napokon odlučila progovoriti, to je bilo tako glasno, toliko željno postojanja da je nastao cijeli svemir. Svemir je mjesto beskonačnog mraka u kojem na velikim udaljenostima postoje baklje svjetlosti. Nitko ovdje ne vjeruje u boga, ni ja, ni Marie.
Misliš? Ako je mjesto iz kojeg progovaram vječnost, ne kosi li se upravo ovaj naš razgovor s idejom manjka božanstva?
Zašto? Zašto je vječnosti potreban bog? Nije li ideja da je vrijeme linearno samo u našim glavama kako bismo se lakše nositi s postojanjem koje je tako prolazno? Prema toj teoriji, vječnost je i dalje vrijeme, koje uvijek jest. Svi uvijek jesmo.
Možda.
Kamen pada, ali ne razbija se. Može li i tijelo tako zadržati svoju čvrstoću?
Ne živim ovdje desetljećima.
Ne živim ovdje toliko dugo da sam zaboravila da imam tijelo.
Ne živim.
Živim li?
Tijelo je ljuštura. Tijelo – evo ti ga. Možeš s njim što želiš.
Možeš ga odnijeti daleko i posaditi na njemu baštu, stablo, neka nahrani nekoga to tijelo. Neka bude korisno. Neka bude nekome kuća. Ne meni. Meni ne treba. Neka hrani.
Neka nahrani.
Tvoju glad.
Neka bude strašilo.
Tijelo. Tijelo.
Strašno tijelo!

Koliko je dubok ovaj ponor?

Tri Mesara buhu klala

buha sim
buha tam
Mekana koža.
Koža koju je lako oguliti.
Koža koja je lako obući.
Koža koja ipak otrpi.
Na kraju uvijek otrpi.

Tri Mesara buhu klala

buha sim
buha tam

Ali buha nije pobjegla.

Nije.
Ili ipak jest?

Kada je Antoine ušao u kuću, ručak je bio postavljen, a tišina je već bila tako oštra i gusta da se činilo kako vrijeme biva zaustavljeno. Antoine Lavoisier, plemić, kemičar, ugodan čovjek kako ga je nerijetko opisivao Jacques, bio je nerijetko gost u njihovoj kući, a Anne-Marie s njim je redovito razgovarala o kemiji koja je bila njegova velika ljubav. Fascinirala ga je ta djevojčica, njena znatiželja i znanje i kako nikada nije pomislila da joj nije mjesto u takvim razgovorima.
Kada je sjeo taj dan za njihov stol, šutnja je već toliko dugo trajala da je njen otac, u trenutku kada je Anne-Marie napokon otvorila usta, instinktivno ispljunuo vodu od šoka.
Anne-Marie prvo je kratko u glavi razmišljala o nečemu što joj je Antoine natuknuo kada je zadnji puta bio na ručku. Sagorijevanju je bio potreban zrak, ali Antoine je bio svjestan kako zrak nije naprosto jedna tvar, nego je osmislio pokus i pokazao ga Marie; ideja je bila kako zrak ima u sebi i aktivni zrak, tvar koja zapravo potiče, podržava gorenje.
Anne-Marie prvo je dugo gledala u Antoinea i nakon nekoliko minuta, prinoseći komad krumpira ustima, probila jednu točku u prostor-vremenu koja će kasnije postati ono što se nazivalo sudbinom, dok će godinama kasnije crtati postave kemijskih eksperimenata, prevoditi, raspravljati do dugo u noć o zakonima koji će kasnije uspostaviti cijeli modernu kemiju.

Dragi Antoine, hoćete li
pustiti da svijet shvati kako ni gorenje nije ništa drugo nego spajanje kisika s nečim što dodiruje?
Pustiti svijet da kroz vaše sitne cijevi prihvati one najbitnije istine – ništa ne nestaje, već se samo neprestano pretvara?
Pustiti svijet da shvati da je masa uvijek stalna nakon bilo kakvih promjena, kao i energija?
Pustiti ruke da dodiruju misli onako kako je moguće dodirivati i tijelo?

Dragi, Antoine hoćete li, spasiti moj život i udati se za mene?

Monika Herceg rođena je 1990. u Sisku. Za poeziju, priče i drame dobila je više od deset domaćih i regionalnih nagrada, a djela (pojedinačne knjige i radovi) su joj prevedeni na više od petnaest jezika. Objavila je zbirke pjesama Početne koordinate (2018.), Lovostaj (2019.) i Vrijeme prije jezika (2020.) te knjigu dramskih tekstova Ubij se, tata (2022.)