Otac i sin kreću na dugo i mukotrpno putovanje, obojica duboko u žalovanju za nedavno i naglo umrlom majkom, suprugom. Bliski su, ali istom jedan drugome nedostupni, na putu k obitelji koja nije sasvim obitelj nego nešto daleko strašnije i teže raskidivo. Osjetljivost lijepog, skandinavski plavog oca na suptilne senzibilitete okruženja i njegova moć da otvara i zatvara pojedine svjetove unutar i onkraj ljudske sfere prodiru u dijeljenu stvarnost dvojice putnika, no muškarac je odavno odlučio dječaka zaštititi od sudbine koju bi mogao krvlju naslijediti. Ali postupak oblikovanja zaštite, koja će ih ujedno zauvijek odvojiti, tajnovit je i kompleksan, neprijatelji brojni, moćni i istinski strašni, a ishod koji ćemo pratiti kroz daljnja desetljeća romana, neizvjestan ili pak upravo poražavajuće izvjestan. Roman Naš dio noći jedne od najzanimljivijih suvremenih argentinskih spisateljica, Mariane Enriquez, nastanjuju magija i sotonistički rituali, uz bok vojnoj tiraniji i političkom nasilju, a intimna obiteljska bol preobražena u mučnu agresiju nemoći zapliće se i raspliće pored mračnog folklora i britke fantastike.

Mariana Enriquez uronjena je u kulturni, subkulturni i društvenopolitički kontekst u kojemu živi i stvara; dio je južnoameričkog feminističkog književnog vala vezanog dijelom za pokret Ni Una Menos ([više] niti jedna manje) i borbu protiv femicida, nasljednica je tradicije magijskog i nad-realizma karakterističnog za latinoameričku književnost od 20. stoljeća naovamo

Moć žanra

I kako nekome tko to nikada nije doživio opisati tu sjajnu tamu što zrači iz tog dječaka koji je sada muškarac i raskriljuje svoje goleme ruke, blijed, pognute glave, da barem podigne pogled kada kucne posljednji čas, Bradford mu želi vidjeti žute oči prije nego što stupi u Tamu i upravo ga sada žare ožiljci koje mu je ostavio na trbuhu, pretpostavljao je kada su mu se približile te šape, kandže, nokti, poslije se nikada nije lako prisjetiti, prsti crni, a nokti oštri, nema na ovom svijetu ničeg usporedivog, ni ljudskog ni životinjskog […]

Što čini žanr žanrom prije svega su gradivni elementi, prijenosni iz jednog u drugi kon/tekst, i živi onoliko koliko ih okolno tkivo može uspješno naelektrizirati jer će u suprotnome okoštati u neproduktivni klišej. Naš dio noći u tom je smislu sasvim i beskrupulozno u sferi horora, sklopljen od niza hororističkih pripovjednih uzoraka kao i guste zagušljive atmosfere strave i napetosti. No roman je i posve zreo razvijen roman, supstancijalan i ambiciozan, složenih pripovijesti i odnosa; o ljubavi i obitelji, bolesti, brizi i nasilju, klasnoj problematici i argentinskoj povijesti diktature, pamćenju zemlje kada je riječ o traumi i napuštenom ili zapuštenom folkloru. Novinarka s dugim stažem, zainteresirana za psihogeografiju i posezanje u autohtoni folklor, ali podjednako zabavljena klasičnim horor žanrom i šire prepoznatljivim okultizmom, Enriquez oblikuje lijep, slojevit i uzbudljiv spoj raznolikih utjecaja koji uostalom utjelovljuje složeni identitet argentinske književnosti.

Mariana Enriquez uronjena je u kulturni, subkulturni i društvenopolitički kontekst u kojemu živi i stvara; dio je južnoameričkog feminističkog književnog vala vezanog dijelom za pokret Ni Una Menos ([više] niti jedna manje) i borbu protiv femicida, nasljednica je tradicije magijskog i nad-realizma karakterističnog za latinoameričku književnost od 20. stoljeća naovamo. Radnju smješta u godine prije, tijekom i nakon diktature koja čini podtekst romana, te obraća osobitu pažnju na uključivanje elemenata autohtone kulture ili parakulture narativom obuhvaćenog područja. Autorica ne preže ni od nepročišćenog tjelesnog užasa, prikaza u punom smislu brutalnih i potresnih poput monstruozne figure legendarnog imbunchea, otetog i mučenjem deformiranog prvorođenog nekrštenog djeteta, i prikaza ekstatičnog užasa kojem se predaju štovatelji Tame. No jednako su, ili bi mogli biti brutalni prikazi političkog nasilja koje je u nekoliko dugih godina krvave diktature devastiralo nepregledno mnoštvo života. Onoliko koliko se bavi magijom i fantastikom i religijom, Enriquez se, kao i njezini likovi, bavi politikom, odnosno dosezima, modusima i zamkama političkog angažmana, pitanjima sjećanja i zaborava i prijenosa traume koja je velikim dijelom, ponekad i posve neizreciva. Autorica briljira možda najžešće u portretiranju redom složenih odnosa među likovima; bavi se različitim facetama ljubavi, gubicima i neprebolivim bolima i kako se ponekad žalost okreće prema sebi i pretvara u stravu svoje vrste.

Onoliko koliko se bavi magijom i fantastikom i religijom, Enriquez se, kao i njezini likovi, bavi politikom, odnosno dosezima, modusima i zamkama političkog angažmana, pitanjima sjećanja i zaborava i prijenosa traume koja je velikim dijelom, ponekad i posve neizreciva

Otklon od normi: queer likovi u hororu

Nešto lakši i zabavniji, ali politički također relevantni detalj romana jest da su svi uz mistiku vezani likovi neopterećeni heteronormama, što je jedna inačica veze sa žanrom strave koju tradicionalno vuku queer bivanja, izbori i užici. Prisutnost queer likova i djela ponekad je u drevnijim varijantama horor žanra uvedena kao izraz užasa nad otklonom od normi, ali u suvremenom kontekstu sve je češće i dosljednije riječ o svesrdnom prihvaćanju tih liminalnih prostora kao prirodnog habitusa raznih ne-pravocrtnih identitetskih tvorbi i užitka u devijaciji od opresivnih normi. Književni i književnokritički elitizam sklon je apriori pristupati žanrovskoj književnosti, ili književnosti koja je besramna pri upošljavanju žanrovskih elemenata, s nezasluženim otklonom, nepovjerenjem i podcjenjivanjem. Autorice poput Mariane Enriquez i knjige poput Našeg dijela noći dokazuju upravo da pripadnost žanru sama po sebi ne nosi vrijednosnu težinu ili lakoću, te nije jedini književno uvriježeni način pristupanja žanru ironijski odmak ili postmoderna persiflaža.

Prijevod Ele Varošanec Krsnik savršeno je proziran, obogaćen fusnotama s kulturnim referencama koje ne ometaju pripovjedni tok a nadopunjuju razumijevanje. Dojam tek ponešto kvare sitni feleri koji bi izdavačkim kućama trebali ukazati na važnost još jednog koncentriranog čitanja i svježeg pogleda korekture čiju ulogu mnogi nakladnici rado preskaču u korist brzine i štednje. Pustiti tako neuredan tekst osobita je šteta kod ovako dobrog i dobro prevedenog djela.

Kao kratkopričašica, Enriquez je dobra, spretna, pametna, ali važući dvije dosad prevedene knjige, čini se da snažnije blista u dugoj formi za koju se kratka doima kao vježba. U Našem dijelu noći tako se pojavljuje naslovni lik „Adeline kuće“, jedne od priča iz kolekcije Što smo izgubili u vatri (prevela također Ela Varošanec Krsnik za Hena Com 2019.), i gotovo je cijela priča, u dijelovima nepromijenjeno, utkana u širi tekst romana. I brojni drugi lutajući motivi mogli bi biti prepoznatljivi između Noći i različitih djela M. E. poput zbirke kratkih priča Los peligros de fumar en la cama (Opasnosti pušenja u krevetu) ili publicistike Alguien camina sobre tu tumba: mis viajes a cementerios (Netko ti šeće po grobu: moja putovanja po grobljima). Duljina i gustoća romanesknog tkanja u Našem dijelu omogućuje da se prizori razmataju polagano, s mnoštvom detalja, oblikujući niz različitih ambijenata i portreta među kojima se pripovijedanje zadržava.

Novinarka s dugim stažem, zainteresirana za psihogeografiju i posezanje u autohtoni folklor, ali podjednako zabavljena klasičnim horor žanrom i šire prepoznatljivim okultizmom, Mariana Enriquez oblikuje lijep, slojevit i uzbudljiv spoj raznolikih utjecaja koji uostalom utjelovljuje složeni identitet argentinske književnosti

Zabavna, pametna, provokativna, mučna

Na trenutke se čitateljica može zapitati bi li cjelina profitirala od malo potkresivanja onoga što je autorici bilo evidentan užitak pisati i raspisivati. Pripovijedanje teče lijepo se slažući u potpunu transgeneracijsku priču, poglavlja različitih duljina mijenjaju fokalizatore ili pripovjedače, nekad u trećem, drugdje u prvom licu. Rečenice su često duge i vitičaste, upravni govor često neobilježen, no sve skupa ne narušava lakoću prolaska kroz tekst i njegovu razmjernu formalnu pitomost. Pitam se kako odvagnuti potencijal možda zanatski čvršćeg čišćeg teksta spram dugog imerzivnog iskustva kakvo dolazi s petsto zasićenih stranica dugog rašljastog pripovijedanja. Pitam se i treba li na osobiti način cijeniti da od nas neke knjige više od drugih traže strpljenja i prepuštanja fluktuacijama u pripovjednom slijedu, fokusu naracije kao i kvalitetama pripovijedanja. Možda prigovor u tom slučaju znači podbaciti čitateljski, biti kruta i nestrpljiva čitateljica sputana svojim očekivanjima, a već je takvo samopreispitivanje tvrdoglave čitateljske procjene znak snage i posebnosti autorice. A ponekad (dalo bi se ustvrditi i redovito) je knjiga naprosto bolja kad je manje dobra, manje savršena.

Naš dio noći Mariane Enriquez zabavna je, pametna, provokativna, mučna knjiga čiji stisak zlatnih kandži ne pušta lako ni tijekom ni nakon čitanja. Enriquez duboko i tjelesno zna i razumije da iako ga je u njegovoj over-the-top (anti)estetici lako ograditi koricama, horor  nikada ne odmiče daleko od iskustvene stvarnosti izvan zaštite papira. Jukstapozicija međusobno poroznih svjetova u Našem dijelu noći to poentira krajnje doslovno, i u svojoj izravnosti opet posve uvjerljivo, podsjećajući čitateljice na blizinu i srodnost različitih mrakova koje poznajemo ili samo naslućujemo.

Godina 2021. je zapravo drugo poluvrijeme pandemijske 2020. − možda druga četvrtina ili trećina ili osmina tko će ga znati − u kojem su odnosi snaga promijenjeni, jer postoji cjepivo koje jamči visok stupanj zaštite od smrti uslijed oboljenja Covidom-19, ali u novonormalnom to dio stanovnika, poznatih kao heterogena grupa antivaksera po čijem masovnom izlasku iz digitalnih ormara na ulice ćemo pamtiti godinu, odbacuje kao mogućnost normalizacije. Oni su državu prepoznali kao represivni aparat i od svih represija odlučili da ovu − preporučeno, još ne i obavezno cijepljenje − odbijaju. Dijalog između strana u radikalno zaoštrenom sporu je nemoguć, jer dijalog već odavna nije alat za provjeru i korigiranje vlastitog mišljenja, nego za potvrdu preduvjerenja. Zamislimo sada kako je tek nemoguć zaoštreni dijalog, rasprava koju zovemo polemika, a koja se ipak odvija u nekakvim okvirima koje danas ne možemo ni naslutiti. Ukratko, našli smo se u jednosmjernoj slijepoj ulici, a izgledalo je da mora biti drugačije. Problem manjka polemike je i problem prostora, jer tiskovine malo tko čita, a društvene mreže služe samo za povremeno hajkašenje. Facebook nikako nije platforma za polemiku, čak je i suzdržanu ili negativnu kritiku odjednom problematično objaviti. Baš ova stranica je bila optužena od strane razočaranih članica HDP-a zbog samostalnosti spram izdavača. Ovo samo ilustrira paradoks, jer uobičajeni je prigovor da uredništvo pati od manjka autonomije spram izdavača.

No vratimo se polemici, jer ona je u srži moje prve odabrane knjige objavljene potkraj prošle godine.

Damir Pilić: Tito očima Krleže, V.B.Z., Zagreb, 2020.

Knjiga koja u rikverc (tako je komponirana) progovara o odnosu Umjetnika i Moćnika, ali i dva prijatelja koja su prošla kroz niz iskušenja. Puno toga bi se moglo reći o fazama tog odnosa, a u središtu kojega je, naravno, sukob na ljevici. Čini mi se da je danas mladima generacijama objasniti koji je bio značaj te polemike kao mojoj generaciji rastumačiti kako su se zbog, recimo, sukoba monofizita i duofizita gubile glave. A zapravo nije daleko od toga, jer rani komunisti imaju u sebi vjerski element, premda su ateisti. To se baš i ne odnosi na antidogmatičnog Krležu. Stanko Lasić, kaže fusnota, nabrojao je više od 275 polemika na temu slavnog sukoba na ljevici u razdoblju 1928-1940. Kako objasniti da je Partija izdala 1940. zbornik radova na temu poetike i filozofije književnosti iz pera najuglednijih komunista, u kojemu se Krleža i Pečatovci konačno proglašavaju revizionistima − do tada su bili tek trockisti/liberali − ne bi li okončala sukob i konačno ušutkala moćnog mobilizatora za komunističku stvar, prgavog i tvrdoglavog Krležu? Zamislite da se danas vrhovi suvremenih hrvatskih stranaka upuštaju u poetičke rasprave. Pa zamislite njihove priloge i pokušajte se ne nasmijati.

Mimo ove epizode koja je zapravo bila serija, Pilićeva knjiga daje lijepu dijakroniju stvaralaštva i ideja i odnosa dva muža koja su, skoro istodobno, prešla tamo kamo komunisti već odlaze. Desetljeće poslije za njima je krenula i njihova Jugoslavija.

Riad Sattouf: Arapin budućnosti 5, Fibra, Zagreb, 2021.

S petim dijelom ovaj serijal je dosegao 922 stranice, a već prije se pozicionirao kao serijal koji daleko nadilazi okvire stripa i njegove recepcije, koji se upisuje i u književnost i u opću kulturu do razine kviz pitanja. Loša je vijest ta da će navodno biti objavljen samo još jedan, zaključni šesti dio, a dobra uvijek ista: Riad Sattouf ne posustaje. Njegov bildungs-strip o odrastanju u osvojeno antikolonijalno doba (1978-1994) u Francuskoj (u više navrata), Libiji i Siriji, iz današnje perspektive, nakon arapskih proljeća i poslije bitke koja doduše još traje nekim niskim i promjenjivim intenzitetom, ali za koju je jasno da je u njoj poražen i arapski i europski svijet, kao da zvuči pomalo zlokobno. Linije rasjeda u njegovoj obitelji, između oca i majke, mogu se lijepo prikazati kao metafore udaljavanja civilizacija. Otac Sirijac se nakon francuskog doktorata i usisavanja liberalnih vrijednosti vraća u arapski svijet i tamo vremenom poprima identitet sunitskog panarapskog tradicionaliste, sa svom poputbinom: teškim patrijarhatom, manjkom svake tolerancije, prezirom prema zapadnom svijetu, osim u smislu materijalnom…

Majka je pasivna, ekonomski pa onda i egzistencijalno neemancipirana, po utjehu klizi u religiju i kvazi-religiju, vidovnjaštvo, a živi uz pomoć socijalne države i starije generacije, da ne kažemo stare slave. Dosta toga zvuči poznato, premda sam dosta siguran da sam se malo poigrao i učitavanjem značenja. Provjerite, naći ćete više nego što očekujete.

Mariana Enriquez: Što smo izgubili u vatri, Hena com, Zagreb, 2021.

Od svih žanrova čini mi se da smo s kratkim pričama najtanji. Naši su pisci u tom žanru vrlo konzervativni, kao da se boje odstupiti od stroge aristotelijanske kompozicije, promućkati jezik i ne pretvrdo zatvoriti priču. Dvanaest priča Argentinke Mariane Enriquez govore o suvremenoj, urbanoj i suburbanoj Argentini, koja je nestabilna na mnoge načine. Nekada su to, bit će, pripovjedači, nekada je to naprosto zbilja koja se teško definira, a ovostrano i onostrano miješa u nešto blisko, nekad su to motivi koje si nije ugodno predočiti, a od kojih su gore samo motivacije likova, kada su uopće jasne, a svaki horor priručnik će vam reći da je najstrašnije ono što je nejasno. U svim pričama glavni likovi su žene, a autoričin „feminizam“ perverzno kulminira u naslovnoj, po rasporedu u knjizi glavnoj, jer je zadnja, priči u kojoj se žene počnu sektaški kontrolirano samospaljivati kako bi pokazivale svoje ožiljke svijetu, jer su im to činili muškarci, što inkvizicijski, što suvremeno uz pomoć alkohola i šibice (već to što nijedan od muškaraca ne koristi svakodnevni i nepoetičan upaljač pokazuje koliko je Enriquez dobra pripovjedačica). I nema te sile koja ih može natjerati da promijene svoju odluku; ponos majke na kći koja će to očito učiniti je toliko stravičan da se morate pitati koja je to sila nepravde od žena učinila monstrume. Ovo je knjiga ožiljaka, što psihičkih, što fizičkih. Od kojih se otvaraju rane i koji stvaraju rane. Knjiga o nezacjeljivanju. Da mi se ne gadi inflacija riječi brutalna, napisao bih brutalna. Život u svom bruto izdanju, armirano pakiran, a opet fragilan.