Što biste da sutra počne rat? U kojem bi se smjeru pokrenuo vaš život ako sa sobom nosite spoznaju da sutrašnjica donosi razaranje? Biste li mirno i stoički sjedili u svojim udobnim foteljama prekriženih nogu ili zgrabili oružje kako biste branili svoju domovinu? U romanu Nesumjerljivi (OceanMore, 2025.) austrijske autorice Raphaele Edelbauer, u prijevodu Snježane Božin, upravo se to događa. Radnja romana stiže vlakom iz tirolske kotline u Beč na samom kraju srpnja 1914. godine, dan prije isteka njemačkog ultimatuma i početka Prvog svjetskog rata. Napetost u Beču raste, mladi muškarci u golemim kolonama pijano teturaju ulicama i pjevaju nacionalističke pjesme dok se sudbine troje mladih ukrštavaju na jednu dugu i tajanstvenu noć.

Parapsihologija rata

Čitati ovaj roman danas neugodno suvremeno rezonira s aktualnim hrvatskim kontekstom. Novouvedeni obavezni vojni rok zaista djeluje kao pripremna faza za ono što se događa u Nesumjerljivima – opću vojnu mobilizaciju. Jedina je razlika u tome što u romanu fiktivni, nacionalizmom zavedeni likovi mahom biraju otići u rat, dok nisam baš siguran da mladi Hrvati žele boraviti u vojarnama ili nedobrovoljno odraditi vojnu obuku. Rast nacionalističkog duha u Njemačkoj i Austro-Ugarskoj prije početka Prvog rata jasno se pak preslikava u trenutni porast nacionalizma, da ne kažem ustašluka u Hrvatskoj. Je li domoljublje ikad nevina ljubav prema prostoru u kojem boravimo ili se nužno pretvara u opasnu ideologiju koja potiče na mržnju? Pitanje je to koje može biti plodno za razmišljanje o Nesumjerljivima. Mada ne vjerujem da ima išta bezopasno u domoljublju koje funkcionira kao agresija maskiranih muškaraca u javnom prostoru.

Čitati ovaj roman danas neugodno suvremeno rezonira s aktualnim hrvatskim kontekstom. Novouvedeni obavezni vojni rok zaista djeluje kao pripremna faza za ono što se događa u Nesumjerljivima – opću vojnu mobilizaciju

Naracija romana prati seoskog radnika, konjušara Hansa koji napušta svoje imanje, ne kako bi otišao u boj, već kako bi poslužio kao testni subjekt psihoanalitičarki Helene Cheresch. Bilo je to vrijeme psihoanalitičkog booma; Freud je već 1908. osnovao Bečko psihoanalitičko društvo, a oko njega se okupio niz studenata koji se ubrzo počeo baviti psihoanalizom u vlastitim liječničkim praksama. Bilo bi zanimljivo da je zaista riječ o liku stvarne psihoanalitičarke jer bi se na taj način roman dodatno poigrao s odnosom između privida i stvarnosti, fikcije i fakcije, međutim Helene je potpuno fikcionalni lik.

No upravo je psihoanalitička terapija poveznica koja spaja glavnog junaka s drugim Heleninim pacijentima, Adamom i Klarom, i tako nastaje centralna točka romana Nesumjerljivi – neupitno prijateljstvo koje povezuje ove likove i zajedništvo koje trojac razvija tumarajući bečkim ulicama, raspravljajući o „natprirodnim darovima“ zbog kojih ih je Helene izabrala za sugovornike. Kroz tu provodnu nit otvaraju se misteriozni, snoviti i fantastični slojevi koji roman čine napetijim i snažno motiviraju nastavak čitanja.

Svi jezici romana

Riječ je dakle o povijesnom romanu preciznog i tečnog stila. Na temelju detaljnih i slikovitih opisa jasno je da konstruiranju izmišljenog svijeta prethodi temeljito istraživanje povijesti austrijskog velegrada što je uobičajena metoda u pisanju historične žanrovske književnosti. No osobito je dojmljivo kako autorica cijeli svoj roman vremenski smješta u vrlo kratak period od svega nešto više od dvadeset i četiri sata. Tu se Hans, Adam i Klara po prvi put susreću, no njihovo se prijateljstvo uspijeva prikazati kao da se poznaju godinama. Upravo prijateljstvo i zajedništvo osobito su uspješna provodna nit romana koja ukazuje na istinsku važnost izgradnje zajednice, solidarnosti i podrške koje bismo jedni drugima trebali moći ponuditi u najmračnijim vremenima kao što su (pred)ratna.

Usto je osobito zanimljivo kako se konstruira podzemni svijet austro-ugarske metropole u usporedbi s nadzemnom visokom kulturom obilježenom klasičnom arhitekturom i koncertnim dvoranama. Dok ondje najugledniji članovi bečkog društva izvode klasičnu glazbu, u velegradskom se podzemlju krije drugačija galerija likova poput siromašnih skitnica, mladih buntovnika i zaigrane queer zajednice. Donekle sam razočaran što se roman nije više fokusirao na onodobnu underground queer scenu (koja se spominje i u opisu na klapnama romana), već se gej muškarci, lezbijke, trans osobe i crossdresseri samo usputno pojavljuju, a više pažnje nije dano neheteroseksualnoj spolnoj orijentaciji nekog od junaka ili junakinja. Klara je lezbijka u ljubavnom odnosnu s Helene, no njezina seksualnost ne funkcionira kao tema od veće važnosti za roman. Takav tip portretiranja koristi homoseksualnost kao usputno karakterno punjenje, a ne važno mjesto u izradi osobnosti fikcionalnog junaka odnosno junakinje. Ne bih tvrdio da je riječ o queerbaiting-u, no tu se definitivno osjeća praznina u Klarinoj karakterizaciji. Zanimljivo je da Edelbauer ipak na kraju knjige navodi zahvalu knjižari Löwenherz na literaturi o povijesti austrijskog queera bez čega navodno njezino istraživanje za roman ne bi bilo moguće.

Osobito je zanimljivo kako se konstruira podzemni svijet austro-ugarske metropole u usporedbi s nadzemnom visokom kulturom obilježenom klasičnom arhitekturom i koncertnim dvoranama. Dok ondje najugledniji članovi bečkog društva izvode klasičnu glazbu, u velegradskom se podzemlju krije drugačija galerija likova poput siromašnih skitnica, mladih buntovnika i zaigrane queer zajednice

Roman je većinski fokaliziran kroz lik Hansa, uz pojedinačne izlete u točku gledišta Adama, Klare i Helene, koje instancija sveznajućeg pripovjedača u trećem licu koristi kako bi ponudila fragmente iz njihovih povijesti i tako produbila njihovu karakterizaciju. Postupak je zgodan i čini se uspješnim jer čitatelju omogućava predah od Hansove perspektive te omogućava bolje razumijevanje motivacije za djelovanje drugih likova. Sami prijevod romana pitak je i dobro izveden. Jedini trenutak u kojem se u tekstu osjeti da je riječ o prijevodnoj književnosti jest kad Hans u lokalu razgovara s muškarcima koji govore na dijalektu. Prevoditeljica Snježana Božin tu se dobro snašla iskoristivši kajkavski dijalekt kao alternativu u hrvatskom prijevodu.

Nije naodmet spomenuti i da se u romanu oblikuju tri razine naracije: kronološka, retrospektivna i snovita. U prvoj pratimo događaje koji se odvijaju od 30. srpnja 1914., dok se u retrospektivnoj razini pojavljuju pripovijesti iz života likova. U posljednjoj pak snovitoj dimenziji pripovijedaju se snovi junaka. Naime, Helene istražuje klaster snova u kojem se nalaze svi njezini ispitanici. Klaster snova skup je snova različitih sanjača koje povezuje isto mjesto radnje – zagonetno selo koje te osobe pokušavaju pronaći u stvarnom svijetu. Ovaj motiv komplicira tok pripovijedanja te ga uzdiže na novu, tajnovitu razinu koja čitatelju do samog kraja ne postane potpuno jasna, ali zato potiče rad čitalačke mašte.

Zbrzani finale

Kraj knjige riješen je začudno prvoloptaški s obzirom na to da je riječ o trećem romanu već nagrađivane autorice. Problem je naime u naglom kraju; druženje Adama, Klare i Hansa nenadano prestaje te svatko iznenada odlazi svojim putem, čime se naglo prekida prijateljski odnos koji zauzima središnje mjesto u romanu. Pitanje njihovih sudbina ostaje previše otvoreno, što bi moglo funkcionirati da je riječ o romanu u nastavcima, ali to ovdje nije slučaj. Također, ključni plot twist krije se u tome da Hans, s početka zaluđen idejom psihoanalize i prilikom da svoju „nadnaravnu sposobnost“ prezentira Helene, na kraju razotkriva da ona uopće nije psihoanalitičarka te da je sve bilo puka varka, iluzija, odnosno da ona nije osoba koja mu može ponuditi odgovor na njegov zagonetni problem. To je prejednostavno rješenje za demistifikaciju istaknute nadnaravne dimenzija romana jer se nudi ad hoc umjesto da mu se posveti više prostora. Ali loše izvedeni kraj ipak ne uspijeva uništiti dojam romana. Detaljno konstruiran imaginarni Beč, tajnovitost psihoanalitičke terapije i „čudesnih sposobnosti“ trojca u fokusu čine Nesumjerljive štivom koje se nelako ispušta iz ruke.

Loše izvedeni kraj ipak ne uspijeva uništiti dojam romana. Detaljno konstruiran imaginarni Beč, tajnovitost psihoanalitičke terapije i „čudesnih sposobnosti“ trojca u fokusu čine Nesumjerljive štivom koje se nelako ispušta iz ruke. Riječ je o povijesnom romanu u kojem je stil pisanja precizan i tečan

Sam naslov Nesumjerljivi aludira na to da je riječ o junacima i povijesnom trenutku koji je nemoguće izraziti određenom mjerom ili odmjeriti prema nekome ili nečemu. Stoga se i potraga glavnih likova za nadnaravnim može tumačiti kao želja za oslobođenjem od Boga kao autoriteta, od rata kao dužnosti i od monarhije kao hijerarhije. Bez strukture, bez pravila i nesumjerljivi u svojim uvjerenjima, likovi traže slobodu u zajedničkom poganstvu, odnosno u vjeri da se spasenje može pronaći, ne u institucijama, nego u onome što nadilazi razum i propisani poredak. No, taj ideal slobode na kraju se rasipa: Hans gubi vjeru, prijatelje i naposljetku odlazi u rat kojem se isprva odupirao, time simbolično prihvaćajući upravo ono od čega je želio pobjeći. Ostaje pitanje, možemo li pronaći slobodu i smisao ako napustimo Boga i nametnuti režim? Pod cijenu osude društvene većine, čini mi se da možemo:

That is why we live like heathens
Stealing from the trees of Eden
Living in the arms of freedom
And everything we touch is evil
That is why we live like heathens
(Aurora, Heathens)

Andrijana Kos Lajtman pjesnikinja je čije je ime već prepoznato na hrvatskoj književnoj sceni. Autorica je nekoliko znanstvenih knjiga i više zbirki pjesma, koje su bile nominirane i ulazile u finala nekih od najznačajnijih domaćih književnih nagrada kao što su „Ivan Goran Kovačić“, „Fran Galović“ i „Tin Ujević“, a za knjigu pjesama Lunule pjesničku je nagradu „Dobriša Cesarić“ 2011. godine i osvojila. Dani kositra i jeke sedma je knjiga njezinih pjesama, možda i formalno najzanimljivija, jer progovara dvostrukim glasom, od kojih je jedan njezin, a drugi predstavlja odjek antologijske hrvatske pjesnikinje.

Na samome početku zbirke stoje stihovi Vesne Parun, od kojih posljednji glasi ovako: „Pijesak ružâ. Koraci. Možda povratak.“ Postupak postavljanja tuđe pjesme na početak knjige isprva se čini začudnim, no tijekom čitanja on se razjašnjava, kako čitatelj uviđa da su Dani kositra i jeke na neki način povratak „one koja ima nevinije ruke“. Ove sivilom obojane stranice progovaraju o životu vjerojatno najznamenitije hrvatske pjesnikinje dvadesetog stoljeća – Vesne Parun. Svaka pjesma djeluje kao istrgnuti fragment iz dnevnika pjesnikinje koje više nema. Nakon sastavka „Možda povratak“ čitatelju se nudi još jedan Paruničin tekst, kratak prozni ulomak iz knjige autobiografskih zapisa Noć za pakost, gdje autorica bilježi: „Znala sam da on piše, taj moj dnevnik, i da ću ga jednom moći zapanjena čitati. Ili slušati, možda?“ Već tu na vidjelo izlazi glavni problem knjige, a on leži u tome što ju je nevjerojatno teško pobliže žanrovski odrediti – je li ona stihovani dnevnik ili poetska biografija Vesne Parun koju ispisuje Kos Lajtman? Odgovor na to pitanje nikako ne može biti jednoznačan, nego mora upućivati na formalno bogatstvo zbirke.

Dijalog s ostavštinom

Glas pokojne pjesnikinje prožima djelo; pomoću Kos Lajtman klasična autorica dobiva još jednu priliku da ispripovijeda svoju životnu priču, i to jezikom kojim se najbolje služila – poezijom. Postupak na kojem se temelje Dani kositra i jeke sazdan je na intertekstualnoj komunikaciji sa stvaralaštvom Vesne Parun. Dijalog s njezinim nasljeđem provodi na razini knjige u cjelini, ali i na razini pojedinačnih pjesama. Način na koji se to odvija varira od fingiranja Paruničina pisma do preuzimanja čitavih stihova iz njezina opusa na kojima se zatim odvija kreativna nadogradnja. Primjere uporabe motiva iz biografskih izvora možemo pronaći u pjesmama poput „Srce Sofije“: „U Sofiji sam stanovala u centru:/ prvi put ikada napustila sam rub./ Svoje zlarinske rtove i zagrebačke periferije/ izdala sam radosno:/ kliktava kao ranoljetna lastavica“ ili u „29. svibnja 1980.“: „Kada sam nakon programa/ u Knjižnici Bogdana Ogrizovića/ ušla u tramvaj broj 11/ bio je dupkom pun.“ Dokumentaran pristup životu pjesnikinje zbirku svakako čini uvjerljivijom, odnosno stvara dojam vjerodostojnosti podataka skrivenih u ponuđenim stihovima. S druge strane, mana takvog postupka leži u tome što čitatelj koji nije dovoljno upoznat s kanonskim opusom teško iščitava kodove Dana kositra i jeke kojima se upućuje na autoričin život ili stvaralaštvo.

Postupak na kojem se temelje Dani kositra i jeke sazdan je na intertekstualnoj komunikaciji sa stvaralaštvom Vesne Parun. Dijalog s njezinim nasljeđem provodi na razini knjige u cjelini, ali i na razini pojedinačnih pjesama

Razdoblja života slavne pjesnikinje autorica je podijelila u pet tematski uokvirenih ciklusa, koje naziva stihovima preuzetim iz Paruničina pjesništva, redom: „Bila sam dobra kao ljeto i vitka s tvrdim pletenicama“, „Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti“, „Vrijeme je nevremenu potkovalo konje/ Vrijeme je nevremenu pridržalo uzde“, „Kamen i njegova tišina“, „Svijet nije stvoren za naše oči, niti će se u njih useliti ikada“. Na prvim stranicama knjige čitatelj će se zateći na otoku Zlarinu, zatim pratiti odrastanje pjesnikinje i njezine brojne selidbe, a na samom kraju, u pjesmi „Iz sjeverne sobe /25.10.2010./“, stoji uz nju tik pred trenutkom smrti i osluškuje njezine posljednje poezijom optočene riječi.

Poetska rekonstrukcija života

Dominantan postupak knjige je, dakle, svojevrsna rekonstrukcija pisma Vesne Parun, odnosno preispis diskursa pjesnikinje. U pojedinačnim pjesmama autorica to čini tako da govori u prvom licu predstavljajući se pritom kao Parun, dok na razini zbirke to ostvaruje rasporedom pjesama koji kronološki predstavlja njezin životopis. Takav način oblikovanja dobro funkcionira, omogućavajući protočan dijalog između dvije pjesnikinje. Dani kositra i jeke dobro korespondiraju s Paruničinim prototekstom, jer na razini koncepta funkcioniraju kao nastavak njezinog pisma, na određen način djeluju kao pronađeni pjesnički rukopis ili dnevnik. Autorica kao da nam prikazuje dokumentarni film o Vesni Parun u obliku poezije.

Taj je intertekstualni dijalog neprekidan i uspješno vođen. Suvremena autorica uvodi motive koje je svojedobno koristila pokojna pjesnikinja, pa tako pjesma „Trakija, tragovi“ započinje stihom: „Sve je žuto u snu beračice duhana“ iz pjesme „Noću kada me probudi vjetar Trakije“, ali to je dakako samo jedan od mnogobrojnih primjera unutar zbirke. Čitatelj poput detektiva prati Paruničine tragove, koji se kriju u svakoj pjesmi knjige.

Autorica kao da nam prikazuje dokumentarni film o Vesni Parun u obliku poezije

Autorica naglasak stavlja na tmurne, sive elemente vremena u kojem je živjela Parun. Riječ je o stoljeću koje su obilježili ratovi te posljedice koje su ostavili na živote preživjelih. Govori se o smrti brata u Drugom svjetskom ratu: „Zubi rasklimani od kišnice,/ razbijena posuda kao pečat prokletstva:/ otkidanje od otoka/ komad po komad njegova tijela./Groblje je već tada/ spavalo u ustima brata.// Zlarin, zao bunar./ Rat, nestao brat.“ („Brat, bunar“), o životu u siromaštvu, nesretnim ljubavima i drugim trenutcima koji su obilježili njezin život. Osobito je zanimljiva „Pismo, pjesma“ koja govori o nastanku najpoznatije Paruničine pjesme „Ti koja imaš nevinije ruke.“

Pitanje forme

Čitanje ove knjige nalikuje plovidbi brodom koji čitatelja odvodi na mjesto koje istodobno mora, ali ne želi posjetiti. Ta plovidba je uzbudljiva, srce ti jače kuca nakon svakog uspješno iščitanog intertekstualnog traga, ali problem na kraju te plovidbe je dolazak na destinaciju, odnosno kraj knjige, koji je ovdje ujedno i kraj života velikanke suvremenog hrvatskog pjesništva. Atmosfera koju stvaraju ove pjesme uznemirujuća je i iscrpljujuća, a taj dojam proizlazi najviše upravo iz dokumentarnog tona pretočenog u pjesnički jezik. Osjećaj težine i umora rezultat je iščitavanja težine i crnila Paruničina života – od nesretnih ljubavi pa sve do bolesti i siromaštva. Time ne želim umanjiti vrijednost knjige, već se samo osvrnuti na njezinu formu – onu poetskih dnevničkih zapisa ili biografskih pjesama. Također je važno naglasiti da je Kos Lajtman svakako dobro upoznata s biografijom pjesnikinje, o čemu svjedoči i opsežna bibliografija na kraju knjige, iz koje je crpila tijekom stvaranja Dana kositra i jeke.

Na kraju ne mogu ponuditi jednoznačan odgovor na pitanje forme – radi li se o poetskoj biografiji ili imaginarnom dnevniku Vesne Parun? – no smatram da je autorica u korpus svojih tekstova uspješno uplela fragmente, uspomene i sjećanja iz Paruničina života. Knjigu nalazim zanimljivom i uspjelom, ne samo zbog njezine formalne izvedbe, već zbog emocionalnog portreta i prikaza Vesne Parun, koje Kos Lajtman u novom obliku daje na čitanje svakom ljubitelju suvremenog pjesništva.

*Tekst je nastao u sklopu radionica “Književna kritika i suvremeni medij: praksa”, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.