Studija Tijelo otpora Satana Panonskog Ljubice Anđelković-Džambić, doktorandice na zagrebačkom ADU-u, koju je ljetos objavio Sandorf, bavi se kompleksnim javnim djelovanjem vinkovačkog pjesnika, muzičkog frontmena te vizualnog umjetnika Ivice Čuljka (1960. – 1992.) kojeg je šira javnost Jugoslavije poznavala primarno kroz autodestruktivni body art. Glas i odjek o performansima u klupskim prostorima koji su uključivali samoranjavanje, poznatim kao hard blood shock, potencirao je Čuljak galerijom heteronima poput Satan Panonski, Kečer II., Avet Ravnice ili Ajatolah Kečer, koji su u autoironijskom ključu kakvog superjunaka upućivali na samosvijest stvaranja mita većeg od života. Godine 1981. sudjelujući u tučnjavi na koncertu Meri Cetinić, u obranu starijeg brata ubio je čovjeka te biva osuđen na dvanaest godina zatvora. U sklopu art-terapije na neuropsihijatriji u domu u Popovači počinje se posvećeno baviti umjetničkim radom, sve do abolicije u studenom 1990. godine, da bi se u ljeto iduće godine pridružio obrani rodnog sela Cerić nakon njegove okupacije. Ovaj rubni umjetnik ‘80-ih sumirao je sve odlike „avangardista odozdo“ i to nasuprot identitetima ubojice, mentalnog bolesnika, narkomana, ratnika, queer-osobe… S povijesne distance, kao da se sam sa sobom natjecao u popunjavanju rupa u diskontinuitetu domaćeg undergrounda, naposljetku, šio je i krojio vlastitu odjeću, pokušavši se izmaknuti ikakvoj konotaciji art-rokerskog nasljeđa novog vala.

Ovaj rubni umjetnik ‘80-ih sumirao je sve odlike „avangardista odozdo“ i to nasuprot identitetima ubojice, mentalnog bolesnika, narkomana, ratnika, queer-osobe… S povijesne distance, kao da se sam sa sobom takmičio u popunjavanju rupa u diskontinuitetu domaćeg undergrounda

Destrukcija i autodestrukcija

Čuljkovo je stvaralaštvo umjetnost osobne traume i komunikacija vlastite istine, glavna je teza Anđelković-Džambić koja sagledava ovu umjetničku akciju kroz poziciju društveno stigmatizirane osobe. Prvo poglavlje studije protežući se preko prve četvrtine ove petstotinjak stranica opsežne knjige, posvećeno je analizi lirskog svijeta i svjetonazora Ivice Čuljka kao obrisa polemičkog pozicioniranja svijeta i bitka. Za razliku od okvira autodestruktivnog body arta, u samim pjesmama u prvi plan stupa njegov destruktivni element, sukob s autoritetom. Satanova su knjiška izdanja – tri pjesničke knjige – inače kamen-temeljac underground izdavačke kuće Bratstvo duša.

Rođen i odrastao nadomak Vinkovaca, uz Knin i Kardeljevo (kasnije – Ploče) jednog od triju najznačajnijih jugoslavenskih željezničkih čvorišta, Čuljak je bio i vršnjak i sugrađanin generacije rodonačelnika garažnog rock-zvuka koja će krajem ‘80-ih proslaviti zagrebačkog izdavača Slušaj najglasnije!. Iz vremena djelovanja svojeg punk-banda Pogreb X (1978. – ‘85.), muzičku povijest je zadužio queer-bećarcem “Lepi Mario” kao punker sa stranputice narodne muzike, utoliko daleko ispred svoga vremena. Ne zaboravimo da je „Mario“ okidač skoro svake prve probe generacije koja bi se s gitarama u rukama zaputila na dvosatno putovanje u vlastitu unutrašnjost – tzv. alternative. Kroz ad hoc prateći bend s kojim će predstavljati kasnije albume Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj i Nuklearne olimpijske igre, protutnjala je većina članova grupe Majke, čija se vinilna reizdanja slave upravo ovih dana, kao i benda Kojoti, a ne zaboravimo ni gostovanje Nikole Vranjkovića.

Studija nosi podnaslov „Autodestruktivni body art u Hrvatskoj umjetnosti performansa i izvedbenoj praksi“, a Čuljka mapira kao marginalca vlastitim izborom kojeg ta pozicija nije zaustavila – a kamoli sputala. Njegov lik i djelo kao da su uvjetno osporili definiciju F. Scotta Fitzgeralda kako životi junaka americane obično i nemaju drugi čin. Napustivši srednju školu već na njenom početku, ‘77. je godine prestao čitati knjige te počeo izdavati vlastite fanzine, kao odličan kandidat za proroka u svome selu. Naposljetku, odrastao je u selu Cerić, a stasao u okviru jugoslavenske punk-scene, dok je prema navodu dokumentarca Radija Študent bio jedan od prvih u Hrvatskoj koji je nosio amblematsku punk-frizuru – irokezu. Sam se pri tom deklarirao kao po narodnosti punker, a po zanimanju prijatelj.

Šok i oslobođenje

“Šokiram da bih ljude oslobodio. Kad ih šokiram pogledom, znam da će me slušati, a kad me slušaju, onda je to već hipnoza, ludilo. U tome sam majstor. Perfekcija koja paralizira mozak, razum. U tim trenucima ih oslobađam, deblokiram od barikada koje su nabačene kroz obrazovanje i razne torture ispiranja mozga. Kasnije, kad se vrati kući, on je opet onaj iz civilizacije, sa svojim barikadama. To je moje zanimanje prijatelja”, reći će Čuljak u intervjuu Globusu 1991. godine.

Bez formalnog umjetničkog obrazovanja, svoje je autodestruktivne performanse dokumentirao i detaljno analizirao na osnovu znanja vezanih uz ritualne prakse, a oslonjen na vlastite umjetničke instinkte, u okviru mogućnosti koje su pružali DIY i ready-made. Buka, proza, poezija, performans, queer, sloboda, zvuči skoro kao manifest punka kojeg se ne bi posramili bečki akcionisti, a kamoli baštinici betonske halabuke Londona ili New Yorka. Budući da je drugi životni čin proveo kao štićenik državne ustanove, Čuljak je rijetke izlaske u javnost povezivao s nastupima. No stoga nije mirovao u dopisivanju; zahvaljujući umrežavanju kroz mail-art scenu potpuno se davao u komunikaciju s prijateljima i obožavateljima, stvaranjem rojeva i kanala za umrežavanje s publikom. Finale knjige posvećen je upravo osviještenosti spram stvaranja vlastite medijske slike, također kao svojevrsni prethodnik današnjice koja neprestano pleše između događaja i simulakruma.

Bez formalnog umjetničkog obrazovanja, svoje je autodestruktivne performanse dokumentirao i detaljno analizirao na osnovu znanja vezanih uz ritualne prakse, a oslonjen na vlastite umjetničke instinkte, u okviru mogućnosti koje su pružali DIY i ready-made

Doprinos studije Anđelković-Džambić, osim podvrgavanja Čuljkovih performansa dosljednoj teatrološkoj analizi, ostaje u koraku odvajanja faktografskog žita od kukolja urbane legende (ona sama predlaže korištenje termina predaje), strategija svjesne i nesvjesne mitologizacije koje su poticali svjedoci njegovih performansa, odnosno ljudi iz intimnog kruga, a koje sežu od fascinacije i adoracije do idiosinkrazije. Time je domaća underground scena, na kojoj je Satan Panonski odavno zauzeo autentično mjesto, dobila referentnu knjigu u kojoj se umjesto ponavljanja onoga što smo svi već manje ili više znali o njemu, znatiželjnike navodi u zahtjevnu igru razgrtanja višeslojnog identiteta umjetnika koji je iskonstruirao svoj svijet na način na koji je malo tko od njega zapravo očekivao. Summa summarum: i mnogo više…