S Oljom Savičević Ivančević imam dosta dugu povijest odnosa spisateljice i njezine čitateljice, no do sada nismo oficijelnije porazgovarale o temama koje nas zanimaju i kojima se bavi(mo). Naš razgovor mailom trajao je dosta dugo, prekidala su ga putovanja i viroze, pisanja drugih tekstova, život rekla bih, ali negdje pred kraj zaključile smo kako, ako tako nastavimo, možda ne bi bilo loše objaviti zajedničku knjigu dužine prosječnog suvremenog romana. No, onda smo ipak stale, dogovorile se za kavu (ok, možda ne baš kavu) i nastavak ćakulanja offline. Zašto je Olja jedna od meni osobno najvažnijih, najsvestranijih i najrazigranijih spisateljica, čime se sve bavila prošlih godina, kako je danas Saška Rojc i kakav zavoj nosi bugenvilija, kao i što misli o mnogim drugim, manje poetskim temama, čitajte u redcima koji slijede, dakako i između njih.

Roman Ljeta s Marijom i dnevnik Pisma čitateljici mogu se, možda i trebaju čitati u paru; tvoja je kćer vrlo točno dnevnik nazvala backstageom romana. Neke si dnevničke bilješke pisala i prije no što te Semezdin Mehmedinović pozvao da pišeš za Buybookovu ediciju dnevnika. Što je to u romanu Ljeta s Marijom što te nagnalo na pisanje uz njega?

Svi smo pomalo voajeri, ali bez toga ne bismo bili ni čitatelji. Isprva me nisu toliko privlačili sami dnevnici, koji ipak podliježu književnoj obradi i predumišljaju, koliko ključanice posijane na marginama određene knjige, bio je to osjećaj kao da, kroz knjigu, vidim na onoj drugoj strani autora u trenutku dok piše rukopis koji čitam. Krenulo je puno prije pisanja spomenutog dnevnika, iz znatiželje, kad bih slučajno naišla na ono što nije pisano s mišlju, ili barem ne svjesnom mišlju, da će biti obavljeno. Recimo, od poznatijih, Joycev rukopis kasnije naslovljen Giacomo Joyce, ili usputne bilješke koje je ostavila Yourcenar na rubu Hadrijanovih memoara. Danas autori uglavnom ostavljaju samo soundtrack i zahvale, ali čak i to može biti ključanica, a ključ negdje zaturen. Bilo mi je to uzbudljivo, čak i raskrinkana tajna je uzbudljiva.

Dnevnički tekst se razvija usporedo sa životom

Desetljećima kasnije učinilo mi se da bi imalo smisla prikupiti bilješke koje ostaju na rubovima rukopisa, pratiti vlastiti proces stvaranja bilježeći i raskrinkavajući u realnom vremenu ono što se zbiva i na što nailazim prilikom istraživanja i pisanja, jer je to mogućnost da se sačuvamo od naknadne pameti. U to vrijeme mi se javio Semezdin Mehmedinović i kako mi se svidjela njegova ideja o dnevničkoj ediciji, taj „otvoreni dnevnik“ je postao dio knjige Pisma čitateljici u koji su ušli i neki drugi dnevnički zapisi, često esejistički dijelovi iz mojih kolumni. Meni je ta edicija bila razlog da razmišljam i o drugim dnevničkim zapisima koje sam čitala kroz život i kako je dnevnik jedan zapostavljen, a vrijedan žanr, koji hvata trenutak fotografski, dok se događa. Nema konstrukcije, tekst se razvija usporedo sa životom koji se odvija. Posebno su mi bili dragi dnevnici Marije Vinski, Divne Zečević i puno ranije, u pubertetu, Anaïs Nin.

Na početku dnevnika zapisuješ svojevrstan cinični antimanifest – „što je primjereno, a što neprimjereno (…), što autorica uopće smije, a što ne smije?“ Pišući o tvome dnevniku na kraju teksta citirala sam dio iz dnevnika Dragojle Jarnević i zaključila kako je žalosno što dvije spisateljice koje dijele tolike godine imaju potrebu pisati o istome ili sličnome. Mijenja li se posljednjih godina ipak nešto, u društvu i u književnosti?

Ma nisam cinična, meni je to više komično, ali nađimo se na tome da ima ironije u spomenutom tekstu. Istina, pomalo je i tužno. Najtužniji je taj nedostatak svijesti, pa i ljutnja, uvrijeđenost i otpor koji dolazi od nekih muškaraca i nekolicine žena na svaki pokušaj kritike neosviještene mizoginije na književnoj sceni. Bilo je to razočaranje shvatiti da među obrazovanim i načitanim ljudima, ima više seksizma nego na štradi, jer tamo smo mi curice uvijek šefovale. Postoje ljudi koji ne žele dovesti u vezu seksizam i mizoginiju u javnom prostoru, pa tako ni na književnoj sceni, s pojavom klečavaca i femicidom, jer bi im se raspao čitav sustav prema kojem misle i žive. Najbolji muškarci u mom životu bili su feministi, s ostalima mi se već neko vrijeme ne da ni razgovarati. Moja generacija se s tim borila podnoseći razne neugodne situacije, govorile smo uvijek, ali lako se prelazilo preko toga, autorice koje su sada stupile na scenu to više neće podnositi. One su djeca nekog drugog konteksta i želim im da ustraju.

Stvari se mijenjaju i nabolje, jer ljudska prava su neusporediva s onim što smo imali prije samo deset ili dvadeset godina, ali i nagore, jer je društvo raslojeno, ljudi podijeljeni, konzervativizam i neofašizam u cvatu na globalnoj razini, a ni feministički pokret nije nešto jedinstveno, postoje vrlo razjedinjene, posvađane frakcije. Dakle nedostatak dijaloga, za koji mislim da ga pisanjem možemo uspostaviti, možda samo ponekad, ali i to je dovoljno. Nije dobro ako se i u prostoru teksta ne odmaknemo od pametne Dragojle koja je je živjela prije stotinu godina, čemu i komu je onda Dragojla pisala. Književnost može biti odgovor na naše predrasude i nedoumice koje nas muče. Recimo, svima koji imaju problem s poimanjem i prihvaćanjem transrodnih žena, preporučila bih da pročitaju roman Camile Sosa Villada Loše djevojke (u prijevodu Nikoline Židek). Tko ima čime, osjetit će, a i zabavit će se. Čula sam s više strana komentare da to nije pitanje broj jedan u svijetu, ali za te ljude vjerojatno jest, jer im o tome doslovno ovise životi.

Također, tu je i odgovor na pitanje zašto autofikcija danas. Pa zato što su autori s margina društva konačno došli do mogućnosti da progovore o svom iskustvu i da to objave. Nije fer ušutkavati ih a priori omalovažavanjem takvog načina pisanja, e da bi opet netko drugi pisao o njima. Zar bi se trebali praviti da izmišljaju?

S druge strane, jako se protivim i tome da je samo iskustvo vlastite kože relevantno, bilo bi nemoguće preživjeti sve što i likovi, imaginacija je naš posao, ako smo dobri u tome što radimo, kao pisci mi možemo biti bilo tko. Naš posao bi trebao biti da pojmimo i ono što nam je u građanskom životu neprihvatljivo, da mijenjamo sebe, eto tako mijenjamo svijet. Književnost nije neki strogi učo koji ušutkava, osuđuje i prijeti štapom. Ona zapravo zavodi.

Također, plemenita ideja je uvijek lijepa, ali nije dovoljna. Književnost je najuže povezana s imaginacijom i kreacijom, i negdje, na razini jezika, ali i poimanja, dohvaćanja stvari, koliko god bila politična, mora ostati lucidna, životna, bezobrazna. Mislim da to nije loše imati na umu, da ne bismo, dok se navodno zalažemo za slobodu, upali u rigidnost, što se često događa.

Postoje ljudi koji ne žele dovesti u vezu seksizam i mizoginiju u javnom prostoru, pa tako ni na književnoj sceni, s pojavom klečavaca i femicidom, jer bi im se raspao čitav sustav prema kojem misle i žive. Najbolji muškarci u mom životu bili su feministi, s ostalima mi se već neko vrijeme ne da ni razgovarati

Biblioteka koja razara nacionalizme

U svome zadnjem romanu Empuzij, poljska spisateljica i Nobelovka Olga Tokarczuk parodira Mannovu Čarobnu goru. Fokus muških razgovora u tom romanu jest na čistoj mizoginiji, koja na žalost nije fikcija, već parafraze ili citati uglednih pisaca, filozofa, intelektualaca svoga doba, od Augustina do Shakespearea, Nietzschea do Darwina… Tako, između ostaloga, dolazimo do pitanja književnog kanona u kojem stoljećima nije bilo žena ili su bile, ali u manjoj mjeri no što bi bilo u najmanju ruku pristojno. Kako vidiš mogućnost rješavanja tih kanonskih nepravdi?

Drago mi je da si spomenula Empuzij, pročitala sam ga nedavno, ne samo zbog Olge Tokarczuk koju sam zavoljela čitajući Bjegune, taj roman posebnog jezika i strukture, nego i zbog njenog dijaloga s Čarobnim brijegom Thomasa Manna. Imala sam zanimljiv razgovor s kćeri koja je komparatistica i pasionirana čitateljica od malena, i koja je pročitala obje knjige ove godine. Dok sam ja bila oduševljena Empuzijem, nju nije oborio s nogu. Kao što je nije oborio ni Eugenidesov Drugi spol (a recimo od milenijalki obljubljena Ottessa Moshfegh joj  ide na živce). I ona za svoje zamjerke ima ozbiljne argumente koji se često tiču anakronog shvaćanja, u ovom konkretnom slučaju biološke determiniranosti i društvene determiniranosti, prema kojem je ono kako nas kao žene ili muškarce određuje, usmjerava i oblikuje društvo zanemareno. Zanimaju me i inače stavovi dvadesetogodišnjaka o bitnim društvenim pitanjima, oni su se rano morali zainteresirati za ista i zato što nas predugo nisu zanimala ili nam nije dozvoljeno da se u ista petljamo.

Onda smo se sjetile Orlanda Virginije Woolf i zaključile da nam se objema još uvijek više sviđa takva obrada istih tema, nula didaktičnosti, bezgranična igra kroz svjetove, prelaženje granica vremena, prostora, roda, spola, subverzivna i danas i, opet, daleko od svake rigidnosti.

Ipak, mislim da Empuzij možemo čitati na više načina i da ga vrijedi čitati u različitim periodima života, s obzirom da se i naše čitanje mijenja sa životnim iskustvom. Koliko god bile ozbiljne stvari o kojima piše, imam osjećaj da se Olga Tokarczuk smijulji dok stvara, kao da lebdi poviše sudbina vlastitih protagonista. Puno je zaumnog u njenom stvaralaštvu, vidi se da je jungovka, knjige su joj umotane u bijelu magiju i njene riječi imaju takvu moć.

Što se kanonskih nepravdi tiče, njih više nego autorice mogu ispraviti čitateljice, a među njima osobito profesionalne čitateljice i pokoji profesionalni čitatelj.

Kanonske nepravde nisu vezane samo uz rodnu neravnopravnost, pitanje kanona jest i pitanje autoriteta koji ih sastavljaju, ortodoksnosti nacionalističkog pristupa. U posljednje vrijeme među mlađim znanstvenicima i kritičarima dosta se razgovara upravo o tome, no čini se da su dometi njihovih glasova još uvijek premali i da je pojam transnacionalne, kamoli postjugoslavenske književnosti, još uvijek mnogima crvena krpa. Kakav je tvoj odnos prema tome, tvoje knjige žive u prostoru cijele regije i šire, javno se protiviš zatvaranju unutar vlastitih granica?

Državne granice nisu ljudske granice, iako se neki tako ponašaju, ali ne da mi se analizirati ograničene perspektive. Državne granice nisu ni granice jezika na kojem pišem i govorim, niti je država isto što i zemlja ili domovina. Standardan jezik, koji je skup određenih gramatičkih i pravopisnih normi, nije isto što i jezik književnosti ili kolokvijalni jezik. Nisam lingvist, spisateljica sam, kroatistica doduše, i za mene to i nije političko pitanje, nego neupitna činjenica i pitanje sluha. Iz te perspektive, jezik služi za komunikaciju, razgovor, pisanje koje je također razgovor, jednom riječju povezivanje i želim ga većeg i bogatijeg, jer je to i alat i materijal s kojim radim. Mi smo vidjeli devedesetih što se događa kada se jezik nasilno mijenja, ljudi se boje govoriti. To je strahovlada, mutavost. A nekako je i jadno ako hrvatski gradi svoj identitet samo na tome koliko se razlikuje od srpskog, to je ozbiljan kompleks, potpuno bespotreban jeziku koji ima toliko dijalekata, govora, melodija, ritmova, tuđica, arhaizama…, u kojima je upisana čitava njegova povijest, koji je protočan u svim smjerovima, i upravo zbog toga, iako brojem govornika nevelik,  imamo svakako dubok i gust jezik. Mi koji stalno nanovo stvaramo i oblikujemo i obnavljamo jezik kroz svoju poeziju i prozu, ne smijemo pristati da nam taj jezik bude za zubima.

Mlađi čitatelji najčešće čitaju na engleskom, a to ima i svoje mane, često ne poznaju dovoljno dobro svoj jezik i kulturu, zaziru od vlastitog svijeta, jer im je nepristupačan, neprivlačan, ispolitiziran, postavlja im zamke, ne obraća im se i ne vidi ih. Postoji i taj kolonijalni impuls, samoprezir, a nije neka sreća ni uspjeh da ti dijete govori engleski bolje od hrvatskog, niti da je Hrvatska sve više destinacija, ali sve manje dom. Jednom sam pročitala pohvalu nekoj knjizi koja se svodila na to da je djetinjstvo na ovim prostorima moguće opisati i bez rata. Vjerujem da to može onaj koga rat nije dobro opalio svojim repom, ali mnogi nisu bili te sreće, mnogi od njih su pisci, zato postoji određena opsesija tom temom.

Nastale su i neke dobre knjige napisane o ratu i poraću, koji su antiratne, ne moramo čekati jednu veliku sveobuhvatnu knjigu, jer se to ni ne mora dogoditi, ne trebamo ni Tolstoja ni novog Krležu, jer imamo impozantnu regionalnu biblioteku koja ima potencijal da razara nacionalizme – naravno kada bi bila međusobno pročitana, kada bi postojala volja da se o takvoj biblioteci govori, pa da u Srbiji srednjoškolci pročitaju na primjer Belešov roman Listanje kupusa, a u Hrvatskoj Duž oštrog noža leti ptica Tanje Stupar Trifunović koji, iako neizravno, tematizira odrastanje u srpskom selu u Hrvatskoj prije i za vrijeme Oluje. Naravno, u ovom trenutku nema šanse za takvo što, ali te knjige postoje, napisane su i strpljive, dakle mogućnost u budućnosti je otvorena.

Korak je napravljen sa Letom kad sam naučila da letim Jasminke Petrović i ekranizacijom tog čudesnog dječjeg romana.

Nekako je jadno ako hrvatski gradi svoj identitet samo na tome koliko se razlikuje od srpskog, to je ozbiljan kompleks, potpuno bespotreban jeziku koji ima toliko dijalekata, govora, melodija, ritmova, tuđica, arhaizama…, u kojima je upisana čitava njegova povijest, koji je protočan u svim smjerovima, i upravo zbog toga, iako brojem govornika neširok,  imamo svakako dubok i gust jezik

Uvijek čudna submisivnost

Koje su to spisateljice i spisatelji na kojima bi gradila svoj osobni kanon? U tekstu koji smo objavili na ovom portalu svojevremeno se Ana Fazekaš pozabavila našim književnim majkama, bakama, prethodnicama, jesu li među njima u tvome slučaju i one koje nisu bile kanonizirane u tvojim formativnim godinama i kako si došla do njih?

Mi smo se osamdesetih i devedesetih rijetko susretale s nekim književnim djevojčicama i ženama koje su iskakale iz stereotipne slike, a i to u osnovnoj školi. U toj dobi je još bilo i autorica po čitankama, jer je prirodno da žene pišu za djecu. Međutim, u zadnjim razredima osnovne i pubertetu autorice su nestale iz čitanki i lektire. Mislila sam da žene nisu pisale, jer su prale gaće i čarape, ali to nije cijela istina, danas znamo za njih, pisale su, neke su bile vrlo čitane u svoje doba, ali kasnije gurnute na marginu i istisnute iz kanona. Meni je, recimo, Jane Austen došla puno kasnije, preko prijateljice, a zatim i preko kćeri, ali na sreću baka je voljela sestre Brontë, mama Slavenku Drakulić i Vedranu Rudan, sestra je skrivala Zagorku ispod madraca, jer je tata smatrao da je to šund (a pritom je čitao Sirius i Laso romane), ali svejedno je sestra pročitala sve njeno, samo su stizale te Zagorkine knjige. A ja sam imala Antologiju savremene poezije jugoslovenskih pjesnikinja (očev poklon), veliku knjigu u kojoj je Andriana Škunca bila najmlađa pjesnikinja i to je bila moja Biblija. Nije mi se do kraja sviđala Ti koja imaš nevinije ruke, meni je ta submisivnost uvijek bila čudna, koji vrag. Došlo bi mi da protresem takvu osobu da se prizove k sebi. Ali su mi zato Bila sam dječak i pogotovo Usnuli mladić bile otkriće, kao i mnoge druge pjesme Vesne Parun. Kao, i mi imamo pravo promatrati na taj način, ne samo biti promatrane. Bilo je to uopće prvi tekst o muškoj fizičkoj ljepoti koji sam pročitala, a ni danas nisu česti u našem podneblju. Ali u čitanki, eto, baš ona patnička. S obzirom da su se žene pojavljivale u ulogama ljubavnica, demonskih ili anđeoskih, eventualno majki, također demonskih ili anđeoskih, koje su i žrtve, naš odnos prema ljubavi je itekako konstrukcija izgrađena kroz literaturu, film, pjesme koje smo slušale. I onda, evo onih nekoliko, dvije-tri koje su se pojavile kroz školovanje, ali dovoljno da otvore druge perspektive, meni tada izuzetno uzbudljive: Sapfo, Virginia, Emily, Silvia, tipično za djevojčicu. To je ovako čega se prvog mogu sjetiti. Nema smisla nabrajati koje sam autorice čitala dalje, na fakultetu.

Žao mi je što u to doba odrastanja nisam čitala Biljanu Jovanović, za koju nisam ni znala dok nije reizdana u Beogradu. Njene junakinje su mi jako bliske, a stil pisanja baš godinama ispred ne samo svog nego, nažalost, i našeg vremena.

Preko kanona, eto nas do pitanja lektire i odnosa mladih prema čitanju. Pišeš knjige za djecu i mlade, vodila si radionice pisanja Prva stanica do Zvijezda za srednjoškolce u Centru Ribnjak, majka si koja je sigurno, kao i ja, ponekad bila užasnuta nastavnim programima. Kakva su tvoja iskustva s mladima i čitanjem, na osnovu spomenutih iskustava?

Pa čitanja su se uvijek događala mimo nastavnih programa, osim kod rijetkih sretnika koji su imali genijalne nastavnike.

Meni su radionice s mladima pokazale ono što svi znamo, da su čitanje i pisanje nerazdvojni. Ipak, nije jednostavno, a često je i kontraproduktivno, natjerati nekoga da čita. Treba s tim početi vrlo rano, ponuditi im što prije probrane slikovnice, a što kasnije mobitele. Sviđa mi se što ima puno čitateljskih klubova i radionica za mlade. Ali statistike kažu da ih ipak  brojčano gubimo. No, u nekom trenutku svi požele pisati, pa je možda to ta druga šansa da počnu čitati, susretala sam se i s time i to puno puta, pogotovo kad je poezija u pitanju.

Ne volim kad se nipodaštava čitanje i književno obrazovanje u ime nekog barbarogenija, talent je presudan, ali bez nadogradnje ni u književnost kao ni u jednoj umjetnosti nema pomaka. Danas nećeš napisati dobru knjigu bez puno čitanja, to su ekscesi. I čitatelji sazrijevaju i rastu kroz čitanje, zato je šteta neke dobre knjige i autore preskočiti u mladoj dobi, pogotovo danas kad su preko interneta izloženi pošasti „nebrušenih talenata“.

Spadaš u lektirne pisce, kojim djelima, kakva su iskustva i što misliš koliko je suvremena književnost tu uopće zastupljena?

Više mojih knjiga proze i poezije su u srednjoškolskoj izbornoj lektiri, a to znači da ih profesor preporuči učenicima među još nekim naslovima, mogu birati.

Ima suvremene književnosti u lektiri, samo je pitanje kakve. Kad vidim neke naslove koje su morala čitati moja djeca, to nisu dobre knjige, čak bi mi i dijete koje voli čitati reklo da je to loše, banalno i dosadno napisano. Ako je to izbor, onda bolje Osman.

Žalosno je što je zadnjih godina najveći trud oko lektire pokazala Željka M. koja je angažirala nekoga da pomno prostudira sve knjige koje su se našle na nekom starom prijedlogu popisa lektire i izvuče sočne ulomke s kojim će desne stranke i mediji pred svake izbore manipulirati i u javnosti prozivati nesuđene hrvatske lektirne pisce. Ima tu prijetnji, slanja na psihijatriju i u zatvor, jer ako pišeš o ubojstvu ti si ubojica, o pedofiliji pedofil – to je ta logika koja odlično prolazi u kulturi nečitača. I kako, nakon takvih natpisa, a mediji su ih bili puni, da neki profesor posegne za suvremenim književnim djelom i ponudi ga učenicama? Ćudoredni roditelji se bune. Eto ti cenzure. I ta ludost traje već godinama i nitko ništa.

Ali u nekom idealnom kurikulumu, a kakvom smo se u vrijeme Borisa Jokića bili barem približili, suvremena lektira odabrana od strane stručnjaka za književnost i pedagoga, puno bi učinila za čitanje i, vjerujem, za normalnije, sabranije društvo u cjelini. Ali kako bi u takvom društvu zaradile cure i momci bez osobitih vještina, a koji izvrsno žive na maltretiranju drugih.

U zadnjim razredima osnovne i pubertetu autorice su nestale iz čitanki i lektire. Mislila sam da žene nisu pisale, jer su prale gaće i čarape, ali to nije cijela istina, danas znamo za njih, pisale su, neke su bile vrlo čitane u svoje doba, ali kasnije gurnute na marginu i istisnute iz kanona

Književnost u otporu, protočni i hibridni žanrovi

Jedan od ulomaka Pisma čitateljici, onaj iz 9. listopada 2019., započinje pitanjem – odgovara li suvremena književnost dovoljno na ovo što se događa u društvu ili ostaje u kuli bjelokosnoj? U tvojem pisanju nerijetko se može naići na vrlo angažirane segmente (samo u dnevniku o ekološkoj kataklizmi, odnosu prema migrantima, konzervativizmu mladih generacija, grotesknom turizmu, statusu umjetnice). Pet godina kasnije, ja tebe pitam to isto pitanje.

Kada zavirimo u knjige svjetskih klasika, ili naših najboljih ili barem najcjenjenijih pisaca, od polovice 20. stoljeća naovamo, hoćeš Krležu, Marinkovića, Drndić, Ugrešić, Kiša, Kovača, ali i recimo Radovana Ivšića itd., one imaju vrlo snažnu društveno kritičku komponentu i kritičku žaoku. Tako je i s mlađim piscima, one knjige koje ne otupljuju svoju oštricu i ne oblikuju svoje svjetove prema očekivanjima javnosti, koje nastaju u nekom otporu, možda neće biti nagrađene, pa ni prepoznate odmah, ali su neke od važnijih koje imamo. Previše toga ovisi o političkom trenutku i mijenama, pa tako i odnosi u književnosti i prema književnosti. Pritom ne mislim da će književnost brzo i snažno utjecati na društvene promjene, utjecat će do određene mjere na pojedince koji onda mogu raditi neke promjene u društvu, ali je svejedno bitno da taj odgovor postoji i u književnom tekstu.

Književnost je i povijest poraza i poraženih. Ali književnost je pobjeda po svojoj prirodi, kao neki sretan paradoks, pobjeda nad tim istim porazom o kojem govori, ona ga preobražava u jeziku, zato je dobra književnost potencijalno prevratnička.

Ukratko da, suvremena književnost odgovara na društvenu realnost, ali su njeni najbolji odgovori najčešće spori. No, mogu biti trajni.

Mnoštvo je odličnih ženskih pripovjednih i poetskih glasova u zadnje vrijeme u ovom našem prostoru “u kojem ne treba prijevod”. Ti ih slobodno spomeni, ja se bojim da nekoga ne zaboravim. Osjećaš li se pripadnicom neke grupacije bazirane na bliskosti senzibiliteta, poetika, generacija, ili danas toga zajedništva nema? Jedna mi je spisateljica nedavno rekla kako ju je na nekom književnom festivalu kolega iživcirao primjedbom da skoro svi romani koje su u zadnje vrijeme napisale žene započinju povratkom u manji, rodni grad i rješavaju neka obiteljska pitanja i traume (moglo bi se tu odgovoriti da mnogo romana koje su napisali muškarci u zadnje vrijeme tematiziraju odnos s ocem, na primjer). No, postoji li ipak neka zajednička linija koju prepoznaješ?

Taj kolega mora da se šali, upravo mnoštvo hrvatskih klasika i suvremenih romana koji su potpisali muškarci počinje na taj način, junak se vraća kući. Kad autorica to napiše, to je upravo odgovor, parodiranje.

Mnoštvo je ženskih glasova, a mnoštvo je i muških, samo se muški nekako ne spominju u mnoštvu nego pojedinačno. Ako pričamo o prozi, osim autorica koje si već sakupila i izdvojila u svome mapiranju (tko nije evo mu motiva neka zaviri), važno mjesto u mome, ali i čitateljskim iskustvima, kritičkoj recepciji i knjižarskim izlozima zadnjih desetljeća u regiji zauzimaju Lejla Kalamujić, Senka Marić, Lamija Begagić, Tanja Stupar Trifunović, Tea Tulić, Magdalena Blažević, zatim i Milena Marković kad smo već kod žanrovske protočnosti, kao i Rumena Bužarovska, Lidija Dimkovska, Suzana Tratnik, da malo proširimo… Ne navodim ovdje sve svoje favoritkinje, nego autorice koje su živo i snažno prisutne na postjugoslavenskom prostoru već duže vrijeme s više knjiga, koje su opstale i već ucrtale neki paralelni kanon.

A kao zajedničku crtu, osim tematskih podudarnosti (a i to je dio ipak pozitivnog odgovara na pitanje odgovara li književnost na društvenu stvarnost), koje već jako dobro prepoznala i navela Anera Ryznar u nedavnom razgovoru za ovaj portal, prepoznajem upravo tu protočnost i hibridnost žanrova, strukturu koja ne mora biti linearna ili je barem „netradicionalna“. Ima kritičara koji bi rekli da to nije pravi roman, to nije prava proza, to nije priča nego pjesma i slično, svega smo se naslušale. Postoji drugačiji doživljaj svijeta i forma koja mu je prikladnija. „Pravih“ romana nam svakako ne nedostaje, a meni su osim takvih, zanimljivi i oni nepravi, poetski, fragmentarni, nelinearni, pa i oni unutar kojih naoko nema strukture, ali su itekako povezani silnicama u tkivu teksta, uglavnom bliski su mojem poimanju svijeta i drže me budnom dok čitam.

Što je za tebe uopće feministički roman, jesu li njegove definicije zapravo preuske?

Teško mi je vjerovati da itko ozbiljan sjedne i krene pisati feministički roman, ali to bih svakako voljela pročitati! Određenu tendenciju primijetila sam u romanima nekih autora, a ne autorica, ne želim sumnjati u njihove dobre namjere pa reći da je to trend. Uostalom i ako je trend, iz njega ispadne i pokoja dobra knjiga – svakako je bolji od prijašnjih moda i običaja koje si spomenula kad smo pričale o Empuziju.

Naziv „feministički roman“ nametne se kroz kritičku recepciju, nekad odmah, nekad i stoljećima kasnije. Puno ovisi i o tome tko čita: nekima je loša feministkinja Elena Ferrante, drugima se ne sviđa Sally Rooney. (Meni su dobre obje, da odmah kažem, iako možda ne volim sve knjige.)

Kad sam pisala Ljeta s Marijom nije mi padalo na pamet da pišem feministički roman, htjela sam napisati roman o životu žena na ovim prostorima koji je utemeljen u nekim stvarnim iskustvima žena iz moje porodice koja se stjecajem okolnosti kao što su rane smrti muškaraca, rastave, ratovi koji razdvajaju obitelji granala putem ženske linije. Ali ja ne mogu utjecati na to kako će se roman čitati i ako se čita kao feministički, meni je to potpuno u redu, i više od toga.

„Pravih“ romana nam svakako ne nedostaje, a meni su osim takvih, zanimljivi i oni nepravi, poetski, fragmentarni, nelinearni, pa i oni unutar kojih naoko nema strukture, ali su itekako povezani silnicama u tkivu teksta, uglavnom bliski su mom poimanju svijeta i drže me budnom dok čitam

Autofikcija kao prostor marginaliziranih

U Ljetima s Marijom baviš se rodoslovnim i drugim odnosima, fragmentarnom poviješću ženske linije jedne obitelji i ne kriješ da je ta obitelj tvoja. Vidiš li razliku u načinu na koji autofikcijskom i autobiografskom prilaze spisateljice?

Najkraće, autofikcija je prostor marginaliziranih, autobiografija povlaštenih. Ne mora biti pravilo, ali najčešće je tako. Možda je i zato autofikcija spisateljicama bliža.

Znaš, kada Mirko Kovač kaže: “Ja imam sedamdeset godina i još se uvijek ispovijedam“, to se drugačije čita od ženskog ispovjednog pisma. To se čita s poštovanjem. A nije samo do autora, malo je i do konteksta.

Autofikcija je ipak fikcija, ponovo izmišljanje neki događaja i ljudi „prema stvarnom događaju“. Takva knjiga se ne bi trebala raspasti kada autorica izađe iz nje, treba biti moguće čitati je kao svaku fikciju, iako vjerujem da kod kritičara može stvoriti izvjesnu nelagodu, pa i osjećaj ucjene, ali samo ako nije dobro napisana. Nikada ono što je „stvarno bilo“ ne smije imati prednost pred logikom teksta.

Koliko je teško pisati na osnovnu istraživanja, pa i dokumenata, kako se izboriti između dokumentarizma i fikcije. Je li dokumentarno građa u pravom smislu ili podloga koja se može/treba pohraniti u nekoj vrsti dnevnika?

Za Ljeta s Marijom sam puno istraživala, jer mi je bilo važno znati o povijesnim događajima, socijalnim gibanjima, o modi toga vremena, pa sve do jezika. Onda to dokumentarno ulazi u roman organski. Najlakše je izmišljati, barem meni. Pa nam onda činjenice, biografsko, autobiografsko upisuje iz nekog drugog pravca.  Ali ne mogu uvijek raditi što mi je najlakše, to je cupkanje na mjestu.

U ovom trenutku baš završavamo višemjesečni kolektivni rad na knjizi Jadrankin prvi život, koja je životopis trešnjevačke sindikalne borkinje Jadranke Klekar, dokumentarac napisan u formi poeme s ilustracijama Božene Končić Badurina. Jadrankina priča je zanimljiva i paradigmatska, mislim da rezonira s mnogima, jer to je priča i o samome kvartu Trešnjevka koji sam upoznala vodeći radionice tamo, ali i obilazeći s Boženom lokacije iz knjige, što su nam brojači koraka na androidima obilno honorirali. Prošle godine je Božena Končić Badurina imala istoimenu izložbu u trešnjevačkoj BLOK bazi koja je i izdavač. Rukopis je trenutno u Atlanti gdje ga Andrea Jurjević prevodi na engleski, jer ovo je dvojezično izdanje, urednik je Marko Pogačar, a na proljeće ćemo proslaviti izlazak na Trešnjevci. Kad sam pročitala Annette, epska junakinja Anne Weber pomislila sam da i Jadranku kao kvartovsku junakinju treba opjevati kroz poemu, tim više što su Boženini crteži narativni i trebao nam je tekst koji će svojom formom, čak i vizualno, teći pokraj njih, dakle stihovi, ali onako lirsko-epska intonacija.

To se uklapa u ono što i inače radim u zadnje vrijeme, pisanje na osnovu dokumenata, u ovom slučaju živog svjedočenja i transkripata, o onima koje povijest poimence ne bilježi, a njihovi životi su izvori povijesti, intimne kao i kolektivne, pogotovo ako se opiru i bore. Tu smo se Božena i ja našle, odnosno spojila nas je mudra Ana Kutleša, a našoj suradnji je pomogao i duh Augusta Cesarca.

Koliko ti je životno i književno važan odnos majke i kćeri, kao možda i najkompleksniji od svih postojećih odnosa, kako je to markirano i uvodnim citatom Marguerite Duras u romanu? 

To je najvažniji odnos u mome životu, odnos sa majkom i odnos sa kćeri. Moj sin je još malen, tek gradimo nešto veliko. Prije smrti, mama je potonula u demenciju i Ljeta s Marijom, koji je mišljen kao poklon njoj, koautorici tih priča, bio je zadnje što je uopće stigla pročitati. Bile smo povezane i bile smo jedna drugoj dobre, a to je kad čujem tuđa iskustva, nešto ne tako često. To je bila knjiga za moju najdražu čitateljicu, kako Anne Carson kaže za svoju majku „moja majka, ljubav mog života sa čežnjom govori o smrti“, ali našao je i druge. I mnogi su ljudi dobili potrebu pričati o svojim pretkinjama, možda su počeli misliti o njima, na neki način ih zaista vidjeti.

Prijateljica najmlađe od Marija u svojoj poruci zapisuje izraz čuđenja – „A family tree? Who still cares about this stuff?“ Što bi joj odgovorila na tu poruku?

Da pričeka desetak-petnaest godina, sve u svoje vrijeme.

Tvoja je bliža rođakinja, kako saznajemo iz romana i dnevnika, kaštelanska pjesnikinja, neobjavljivana prije smrti. Nastavlja li se genetika, kako tvoja djeca stoje s pisanjem?

Da, Kate Botušić bila je pratetka koja je pisala religioznu poeziju, nismo baš u istom žanru. Ali prije stotinjak godina nije bila potpisana pod svoje pjesme, kao i mnoge žene u ono vrijeme kada se njihova poezija smatrala narodnim blagom dok je nepotpisana, a sramotom ako je potpiše žena. Dakle, ajde, ipak se nešto pomaklo.

Djeca, ako moraju, neka pišu, moju podršku imaju u svemu, ali više od toga ne smijem reći. Sretna sam što žele čitati, jer će tako imati bogatiji život.

Najlakše je izmišljati, barem meni. Pa nam se onda činjenice, biografsko, autobiografsko upisuje iz nekog drugog pravca.  Ali ne mogu uvijek raditi što mi je najlakše, to je cupkanje na mjestu 

Saška ne stari, Mediteran gori

Prvu si pjesničku zbirku napisala kao 14-godišnjakinja (Bit će strašno kada ja porastem), daleko je već i zbirka Nasmijati psa za koja si dobila nagradu Prozak. Kad se osvrneš, jesi li očekivala sve što se događalo/pisalo poslije? Kako stojiš s prioritetima i dinamikom na relaciji poezija-proza? I da, kakva si danas sa Saškom Rojc?

Nisam razmišljala o tome gdje će me to odvesti, bila sam i ostala prepuna sumnji, ali sam ipak znala da sam dobra, kao autorica osjećala sam svoju snagu. Ni tada nisam imala, ni danas nemam plan ni taktiku, kad planiram to mi se obično izjalovi, ali često na neki pozitivan način. Saška ne stari.  Ozbiljno razmišljam kako bih joj dala olovku u dijelu novog romana koji pišem.

Sve mogu ili barem mislim da znam pisati, ali roman je polje slobode, pogotovo danas. Neki vole kad kažeš: ovo je proza, ovo je poezija, ovo je roman, a ovo zbirka priča, kao da im unaprijed daješ uputu kako čitati. I time sebe ograničavaju kao čitatelji, pa zašto ne bi bilo i jedno i drugo i treće. Slično je i u međuljudskim odnosima. Možemo biti toliko toga na toliko načina, a kao autorice i autori možemo biti bilo tko, svijet.

Tvoj roman Adio kauboju iz 2010. smatram prijelomnom točkom, graničnikom između faze dominacije tzv. stvarnosne proze i proze kakva se piše danas (u tome nisam usamljena, Katarina Luketić i Anera Ryznar u svojim ga radovima također markiraju), zbog poetike fragmenata, hibridnosti i parodizacije žanra vesterna, između ostalog. Naravno da to nisi mogla znati kad si ga pisala, ali sjećaš li se što ti je bilo važno kad si ga pisala?

Hvala na tome što ste se usudile dati tom romanu takvo mjesto, a još sam među živima.:) Balkanska predavanja i Vila, kiklop kauboj su prelijepa i važna izdanja i bila sam počašćena što sam tako pročitana, kao što sam počašćena i tvojim čitanjem.

Puno se o Adio kauboju govorilo i pisalo i uvijek je bilo i nekog otpora i gledanja s visoka, ali nije svejedno tko što govori i na koji način. Uredili su ga predano Kruno Lokotar i Miloš Živanović, sjećam se svake pojedinosti u vezi s tim, a nažalost najviše svoje nesposobnosti da uživam u knjizi kad konačno izađe. U filmovima su svi sretni kad im izađe knjiga, a moj jad tek tada počinje, kao da sam joj došla na sprovod. Adio kauboju je roman o periferiji, o nama koji smo stanovnici  periferija. Nije bitno što je to u romanu periferija Splita, iako je snažno obilježen tim toposom, odnosi se na puno širi prostor izvan nas i u nama. Htjela sam pisati o tome, jer je privlačno, ali i bijes i tugu koje sam imala u sebi smiriti u tekstu. Jesam li htjela stvoriti emancipiranu junakinju ili parodirati patrijarhalni žanr? Pa to mi je bilo zabavno, kao i višemjesečno gledanje vesterna, ali nije proizašlo iz pomno razrađenog plana. Iz tog romana sam izašla drugačija, tek tu sam postala pisac, netko tko savladava sebe da bi savladao tekst, i osim teksta ništa nije bilo važno.

Mediteran je svakako snažno prisutan u svemu što pišeš; kakvim ga vidiš danas, iz odmaknute pozicije?

Mediteran doslovno gori od Odese do Gaze i dalje, ali ga ne mogu ne vidjeti i onim očima tragačice za utopijom kako ga je vidio i Matvejević, tražeći mediteransko u Mediteranu kao da mu o tome život ovisi, a vjerojatno je i ovisio. Uvijek bih utopiju instinktivno smjestila na Sredozemlje, pa i sada kad je nalik na pakao zbog ratova i zbog nepodnošljivih ljeta. Mi gledamo s jedne obale Mediterana, preko čaše koktela, kako druga obala gori. A svijet je ostao bez putnika, postoje turisti koji katkad putuju kao muhe bez glave i migranti koji putuju da spase živu glavu. Ali postoje i kapetanice koje ih spašavaju, makar dok ne završe u zatvoru kao kriminalke.

Kao autorica, bez Mediterana ne postojim, iako volim Zagreb, između ostalog i zato što je utočište svih izbjeglih dalmatinskih duša. I zato znam gdje Mediteran mogu pronaći u ovom gradu i gdje ga u Dalmaciji više nema, a gdje ima, i u koje doba godine se pokazuje.

Matvejević na jednom mjestu u Brevijaru navodi vonjeve „Unutrašnjeg mora“ i kaže tko nije osjetio te vonjeve, a nisu ugodni, ne može pisati o Mediteranu. On  Mostarac, ali i Crnomorac iz Odese, poznavao ga je kao malo tko, nisu svi Mediteranci odrasli na Mediteranu. I taj njegov pogled s jadranskih obala, pogotovo istočnog Jadrana, je jedinstven, jer periferiju koju sam spomenula, postavlja kao očište i tako stavlja u središte.

Preko novinarke Ivana Perić koja je istraživala radio emisije o poeziji azijske i afričke obale Mediterana, saznala sam o njenom značaju u životu arapskih ljudi i o kulturi prenošenja takve poezije radio valovima, mislim na emisije Radio Jeruzalema, Radio Egipta i drugih. U njihovoj kulturi govorena poezija ima posebno značenje, te poetske emisije su bile ili jesu iznimno slušane, kao svojevrsne vijesti, izvještaji o ljudskim dušama. To je jezično jednostavna i pristupačna, vrlo suptilna i profinjena poezija, puna tuge i ponosa. Ona ne služi, kao što je poezija, i to ona najgora, na Balkanu u vrijeme rata služila za potpaljivanje strasti, nego da obični ljudi sačuvaju um i dušu.

To su neka viđenja Mediterana koja su mi u ovom trenutku važna.

Mi gledamo s jedne obale Mediterana, preko čaše koktela, kako druga obala gori. A svijet je ostao bez putnika, postoje turisti koji katkad putuju kao muhe bez glave i migranti koji putuju da spase živu glavu. Ali postoje i kapetanice koje ih spašavaju, makar dok ne završe u zatvoru kao kriminalke 

Otvaranje vrata bez kucanja

Jednom si prilikom rekla da ti je najdraži lik Bulgakovljeva Margarita, što je povezano s tvojom izjavom kako je ideal žena koja se igra, femina ludens. Pjesma Ženi koja se igra postala je gotovo amblematska, dijeli se po Facebooku, objavljuje povodom 8. marta… Imaš li osjećaj da se još uvijek igraš, kad pišeš, ili se sada možda usudiš igrati i više?

Nekad je pisanje živa muka, ako od istog živiš, a ne želiš sebi dopustiti da samo odrađuješ tekst. Ma zapravo i ne mogu napisati nešto na taj način da „odradim“, pa to katkad izgleda tako da grebem lopaticom po plaži i čekam da me u nekom trenutku poklopi val koji će me nositi do kraja teksta. „Žena koja se igra“ to su riječi koje želimo čuti, ali nam ih najčešće nitko ne kaže, to je pravo na igru koje moramo uzeti ili oteti same.

Usudim li se danas igrati i više? Usuditi se je kao da prkosiš usudu. Ali izgleda mi da igra nije stvar usuđivanja, usudila bih se svašta, nisam se ni prije ustezala, ali igra je stvar životne radosti. To bi trebalo sačuvati, životnu radost. Uvijek sam željela vjerovati da ne pišem iz traume nego iz životne radosti, iz radosti pisanja, a traumatične stvari, problemi, razočaranja produbljuju iskustvo. Međutim, one nas mogu i ugasiti, prigušiti. Ako imaš svoju iskru, ne daj je, skloni to od onih koji je gase.

Otkako si se preselila u Zagreb, u susjedstvo Centra mladih Ribnjak, primjećujem da si vrlo aktivna u toj, rekla bih vrlo važnoj kulturnoj točki grada.  Ravnateljica Centra, Pavlica Bajsić Brazzoduro zaslužna je za programe koji se odlikuju socijalnom osjetljivošću, inkluzijom migranata, tu su i rezidencije umjetnika, pa Habjan i bend Car je gol… Što sve radiš u Ribnjaku i koliko ti je to mjesto pomoglo u “udomljavanju” i ipak stresnoj selidbi iz Splita u Zagreb?

Pavlica Bajsić je dragocjena, i u životu Zagreba i kao autorica čiji umjetnički senzibilitet meni odgovara, a njen žar i sposobnost da poveže druge ljude, različite ljude iz različitih kultura i uloži svoje znanje i talent u zaista važne stvari i za društvo i za kulturu je stvarno inspirativno za čitav grad, za svemir. A nije da nema otpora prema tome u našoj sredini. Preko njenih predstava u Radio Teatru, bolje sam upoznala grad u koji sam došla, a uskoro spremamo i jednu novu suradnju, no o tom potom.

Naravno, znala sam neke ljude i prije, ali kad smo došli u Zagreb, to nije bio izlet, i mi smo se našli na jednoj čistini. To nije bilo lako. Ali vrlo brzo su prema meni krenuli neki ljudi. Tako da već od prve godine surađujem s BLOK bazom i Virtualnim muzejom susjedstva na Trešnjevci gdje vodim radionice s Boženom, u Centru za mlade Ribnjak sam s Pavlicom pokrenula Prvu stanicu do Zvijezde koja je okupila divan tim iskusnih mentora (Ljubica Letinić, Dora Šustić, Ena Jurov, Ivan Sikavica, Ivana Bodrožić) i učenika o kojima će se čuti, tu je i kolumnistički rad u Nadi s urednicom Tamarom Opačić i redakcijom ponajboljih novinarki mlađe generacije u Hrvatskoj… Neke su stvari sada na pauzi zbog pisanja. Odjednom sam se našla okružena ljudima čiji rad cijenim i koji su me pozvali da radim s njima. Tu je i Habjan kojega si spomenula kao trajna umjetnička fascinacija, mnogima.

Nikad ne znaš s koje strane će ti se otvoriti vrata, pogotovo ako uopće ne kucaš. Možda se nisu otvorila na mjestima na kojima bi bilo očekivano s obzirom na sve što sam radila ranije, ali mislim da jesu na najboljima za mene. Trebalo je i treba od nečega živjeti, opravdati sate provedene za radnim stolom i večeri i vikende kad zbog posla nisam kod kuće i pred sobom i pred vlastitom djecom. Osim toga, zajednički umjetnički rad je jedna od snažnih međuljudskih veza i nije neobično da preraste u prijateljstvo. Eto, ti ljudi, ta mjesta, to je za mene Zagreb.

U Splitu upravo postavljaju Ljeta s Marijom u režiji Marine Pejnović, nakon Adio kauboju, tu je i Bit će strašno kad ja porastem, po nekim tvojim pričama snimljeni su kratki filmovi… Kakva su ti općenito kazališna iskustva i koliko sama sudjeluješ u nastanku predstave, čini mi se da se tvoja svestranost očituje i u tome što rado skrećeš u druge umjetničke prakse?

Meni se sve to čini kao jedna praksa, jer je uvijek u pitanju pisanje.

Kazalište lutaka je u Splitu bilo jedino mjesto gdje sam redovito radila, ali gdje ćeš ljepše, tamo smo radili neke predstave s Renatom Carola Gatica, više puta s Ivanom Plazibatom, Robertom Waltlom, u Kazalištu mladih s Nenni Delmestre, kao redateljima. A ako se radi o adaptacija mojih priča romana ili pjesmama, pomognem koliko mogu i ako to od mene traže, ali pustim ljude da naprave svoje djelo. U tom smislu, surađivala sam s Ivicom Buljanom, Rajnom Racz, Dubravkom Turić, Danijelom Žeželjem, Igorom Mirkovićem… i evo sada s Marinom Pejnović.

Marina je već postavljala adaptacije književnih djela: Robija K., Genijalnu prijateljicu, Velo misto… Ne boji se velikih ansambl predstava, ima onu rijetku kombinaciju mladosti i velikog radnog iskustva i discipline i sakupila je jedan divan autorski tim: Milu Pavićević, Saru Salamon, Zdravku Ivandiju Kirigin, Petru Pavičić, Gordana Tudora…, a to je i veliki glumački ansambl splitskog HNK s netipično puno ženskih rola. Premijera je 24. siječnja, tako da su probe u punom zamahu i ja se upravo spremam za Split.

Predstava se nastavlja na roman, ali prati i jednu kasniju priču koju sam zapisala, nekad se romani završe izvan korica, u životu.

Trenutno s Enom Jurov radiš i na slikovnici o Madini Hussiny, djevojčici koja je poginula nakon što je nju i njezinu obitelj hrvatska policija prisilno vratila iz Hrvatske u Srbiju. U kojoj je fazi i općenito na čemu sve trenutno radiš?

Pjesmu sam napisala prošlog proljeća, ali Enin je posao zahtjevniji, jer slikovnica traži više slike nego teksta. Ena i ja smo surađivale na Prvoj stanici do Zvijezde, gdje sam ja vodila kratku priču, a ona radionicu stripa sa srednjoškolcima. Tada je već imala strip o Madini i velike stripovske table bile su izložene kod Pavlice u Ribnjaku. Bilo je ovakvo predbožićno vrijeme i te su me njene table presretale kao jedna od rijetkih stvari koje s Božićem imaju veze – ali vjernici će znati više o tome. Prihvatila sam Enin poziv na suradnju, i zato jer je priča o Madini više od slikovnice, ona je dio inicijative da se neki lokalitet, igralište, ulica, staza u parku, nazove imenom djevojčice koja je žrtva onoga što nazivamo represivnim državnim aparatom, koji je u smrt svojevremeno poslao i Leu Deutch i Aleksandru Zec, a evo sada i Madinu Hussiny, samo nema volje da se to prepozna i javno. E, pa to ćemo promijeniti. Marijana Hameršak, koja je i jedna od vodećih stručnjakinja za književnost za djecu, ali i aktivna u borbi za prava migranata, ustupila nam je dokumentarnu građu koju je prikupila o putovanju Madinine obitelji, o njoj samoj i o životima migranata, migrantskim rutama i kampovima. Bio nam je dragocjen i razgovor i podjela iskustava s umjetnicom i aktivisticom Selmom Banich koja je pokrenula spomenutu inicijativu. I Ena i ja smo imale blokadu, poteškoću da se nosimo s onim s čim smo se susrele, da osjećaj jada i bespomoćnosti oblikujemo u nešto smisleno što je u stanju sačuvati sjećanje, pa i izboriti nadu u promjenu. Vjerujem da smo uspjele s autorske strane, a nadam se da će biti i konkretnih pomaka prema tome da se napravi i puno više. Izlazak slikovnice je najavljen za prve mjesece sljedeće godine u Sandorfu, dragocjeno je da postoji izdavač poput njih, otvoren ovakvim temama, na ovom našem prostoru, a već je polako zaživjela kroz javne izvedbe u Ribnjaku i to na svom, nadam se, budućem igralištu..

Prošlu godinu posvetila sam stvarima koje sam željela raditi i morala dovršiti, mimo nekog književnog mejnstrima, scene, tržišta i svih onih stvari koje danas nije moguće sasvim izbjeći, a opterećuju i skrivaju ono najbitnije u književnom radu.

U sljedećem periodu zanima me samo nastavak rada na novom romanu.

Priča o Madini više je od slikovnice, ona je dio inicijative da se neki lokalitet, igralište, ulica, staza u parku, nazove imenom djevojčice koja je žrtva onoga što nazivamo represivnim državnim aparatom, koji je u smrt svojevremeno poslao i Leu Deutch i Aleksandru Zec, a evo sada i Madinu Hussiny, samo nema volje da se to prepozna i javno

Postojati u književnosti, kao i životu, svakodnevno

Iznimno si prevođena autorica, što se može vidjeti u prilogu Internacionala naslovnica koju smo ‘složili’ samo za roman Adio kauboju. Što je najnovije, što se sprema, što bi izdvojila kao poseban trenutak inozemne recepcije?

Bilo je puno susreta sa čitateljima i gradovima u kojima su knjige izašle: San Francisco, L.A., Mantova gdje na čitanja dođe i petsto ljudi i čitava turneja po Italiji, vlakom od grada do grada, Edinburg i London, tekst Kapke Kassabove u Guardianu, bilo je općenito puno dobrih inozemnih kritika i za Kauboja i za Pjevača; nagrada Prix du premier roman koju dodjeljuje žiri sastavljen od dvanaest francuskih kritičara, Meksiko, Istanbul, skupilo se toga kroz godine, e sad je li ostavilo kakav dublji trag, vrijeme će pokazati. Trajna prijateljstva s prevoditeljicama, susreti pa i zajednički nastupi s autorima koje volim, bitne su visoravni, ne vrhunci. Ostalo mi je uvijek pomalo žao što nisam otišla u Iowa Writer’s Workshop kad sam dobila priliku i tu stipendiju, tada sam bila spriječena otići na nekoliko mjeseci, a kasnije više nije bilo prilike. To je žal za izgubljenim iskustvom, uvijek se pitaš kako bi to bilo.

Danas mladi autori imaju puno prilika doći do rezidencije, pa s vremenom, posredno, do prijevoda i to je odlično, iako vjerujem da se mnogima ne živi u kuferu i da je za pisanje u konačnici dobro imati neko stalno mjesto. Prije samo desetak godina nije bilo tako, moju generaciju je to preskočilo i zato je taj moj „slučaj“ neke prisutnosti i recepcije izvan nacionalnih granica bio zanimljiv. Meni je to dalo vjeru u ono što radim i mogućnost da ne ovisim isključivo o domaćim književnim konstelacijama, jer su mi često zazorne i mislim da unutar njih od mene, i ne samo mene, ne bi puno ostalo.

Sve je moguće dok jedini bitan faktor ne postane koliko se neka knjiga prodaje, jer tada se književnosti ne piše dobro, najbolja književnost je često sporovozna, a mnoge najbolje knjige longselleri. Sjećam se da je David Albahari upozoravao na tu tendenciju još dok je živio u Kanadi. Kao pisci smo postali potrošna roba, ako svako malo ne izbacimo hit.

Meni je najvažnije da sve moje knjige i dalje žive i nešto se s njima događa što znači da ih netko čita, ne samo Adio kauboju. Eto, to je odgovor na pitanje što bi bio vrhunac inozemne recepcije i recepcije generalno, jer kad je književnost u pitanju svakako je najbolji kontinuitet, postojanje u književnosti. Mene ni ne zanima „karijera“ osim kao posljedica koja može omogućiti mirniji i sigurniji rad, želim postojati u književnosti kao i u životu, svakodnevno. Naposljetku, ona je moj život.

I za kraj, imaš li još uvijek svoju bugenviliju?

Hvala ti na tom pitanju. Sada imam dvije, jer su mi knjižničarke i čitateljice iz Istre poklonile jednu malu bugenviliju u pitaru za Ljeta s Marijom. Ali ona koju smo uistinu posadili otac i ja početkom devedesetih uz našu kuću, već je tu kuću prerasla, a preživjela je i posjekotinu koju su joj zadali, samo što, vjerojatno zauvijek, nosi zavoj od kaučuka i gume na tom mjestu. Ljeti je turisti fotografiraju. Eto, toga nema u knjigama, pa možda je red da vam kažem da je stablo dobro, čak i u ovo doba godine u cvatu.

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

Ljeta s Marijom pojavljuju se u trenutku kad književnu scenu više nego ikad obilježavaju ženski glasovi; u rasponu od napisa po društvenim mrežama, optuživanja, povremenih ekscesa i nerazumijevanja, pojednostavljivanja teme koja je mnogo ozbiljnija od dnevne doze medijske histerije, pa do objavljivanja doista impresivnog broja knjiga koje potpisuju žene, a neke su od njih, što nikako ne znači i sve, iznimno bitne i kvalitetne. Iskreno, neka vrlo oštra podjela književnosti na mušku i žensku u kojoj nikada do kraja nisam vidjela pravog smisla, ponekad me čak i zna naživcirati, kao što me živcira svaki, a posebice književni trend, jer iz iskustva, a ono i nije baš malo, znam kojim to putem vodi. U književnim poslovima, naime, prije svega do hiperprodukcije u kojoj se na valu ‘poželjnih’ tema u jednom trenutku teško može razlikovati i stići pravilno odvojiti trava od korova, žito od kukolja i kako već dalje idu te uzrečice kojima se slikovito dočarava posao književnog kritičara. Uostalom, ruku na srce, znamo kako je to išlo, s ranijim književnim modama – od jakog novog vala do gomile ponavljača i epigona.

Ženski kružok

Možda nije baš fer tekst o novom Oljinom romanu započeti ovim tonom i izvantekstualnim zbivanjima, no zapravo je to jedna od tema o kojoj sam razmišljala tijekom čitanja Ljeta s Marijom. Prateći strukturu romana, hvatajući fragmente svih tih Marija i inačica njihovih imena – Marijole, Marijete, Maše, Meri i Mare – koje će kao u nekom kaleidoskopu svojim fragmentima ispisivati jednu žensku obiteljsku povijest, postavljala sam si pitanje koje mi se u svim spomenutim razgovorima čini krucijalnim – jesam li na marginama stranica ispisivala dodatne bodove ovome romanu baš zato što nas uvodi u „ženski kružok“ kao „centralni dio obiteljskih okupljanja“ i u jednom mozaičnom, ali impresivnom obiteljskom portretu daje glas i onim ženama koje u službenim rodoslovljima svih tih naših mediteranskih i balkanskih obitelji nisu zabilježene, možda jedino kao majke muških potomaka? Negdje pred kraj čitanja odgovorila sam samoj sebi – jednim dijelom svakako, ali ipak dijelom. Ljeta s Marijom doista kreću u ispisivanje one dionice obiteljske povijesti koja je nepravedno ostala prazna, pa okljaštrenom obiteljskom stablu dodaju nove grane koje mu pripadaju i čine ga potpunim i cjelovitim, ispravljaju neke stare nepravde i tamne povijesne taloge dajući glas nevidljivim ženama koje se nisu uklapale u tipologiju „žena objekata“ ili „žena konstrukcije“ kako su ih tretirali veliki književni bardovi.  Zbog toga je ovaj roman važan i aktualan, blago angažiran, ali sve to ipak nisu oni kriteriji prema kojima bih rado odredila kvalitetu nekog književnog teksta. A Ljeta s Marijom, nema potrebe više odugovlačiti, iznimno su kvalitetan književni tekst.

Ispisan iz pozicije, u kontekstu službenih povijesti, tzv. ‘slabih glasova’, napisan kako bi posvjedočio da je ono prešućeno i zatirano zapravo mjesto gdje stanuju one prave, životne priče, roman je to koji tematizacijom ženskog pripovijeda o svima onima kojima je dodijeljena rubna, marginalna pozicija, iz raznoraznih razloga – jer se njihovo prezime odjednom učinilo pogrešnim, jer su im sinovi poginuli na krivoj strani, jer spomenici više nisu po ukusu vladajuće ideologije, jer je čak i u dječji leksikon upisana mržnja prema pripadnicima druge nacije, pa i zato što imaju književni dar, ali su „žensko, pa mora sakrivat ča notaje“. U tome smislu Olja Savičević Ivančević lijepo uklapa svoj novi roman u ono što je pisala ranije i što je u njezinom pisanju prepoznato kao – divlje i t(s)voje.

Sve su one Marija

Roman je strukturiran mozaično i nelinearno; njegov prvi dio naslovljen „Ljetni praznici“ funkcionira gotovo kao zbirka priča u kojoj Marijola, Marijeta, Maša, Meri i Mara, pripadnice raznih generacija jedne obitelji u neimenovanom dalmatinskom gradiću, imaju svoje dionice u kojima se oslikava neki krucijalni događaj za njihov život  i jasno i vrlo precizno zrcale njihovi karakteri, u vremenskom rasponu od stotinjak godina i na pozornici raznih okolnosti, društvenih događaja i ‘velike’ povijesti u kojoj su živjele. Koliko god različite bile, uklopljene u sredinu i svjetonazor kojim je obilježeno njihovo vrijeme, sve su one uvjetovane jedna drugom, povezane manje ili više vidljivim nitima i baš kao i na obiteljskom stablu jedna iz druge proizlaze, ponavljajući ili negirajući obrasce svojih pretkinja, što se u tekstu odlično manifestira i izmjenama pripovjedne perspektiva iz 1. u 3. lice.  Sve su one, naime, Marija, a njihovi se životi razlikuju kao i inačice njihovih imena. Negdje u pozadini njihovih brakova i trudnoća, snage i krhkosti, patnje i radosti, odvija se ta velika povijest sa svojim ratovima, nacionalizmima, ideologijama koje ruše spomenike, sve do recentne pandemije i potresa jer vremenski je raspon ovog romana od 1921. do 2021. Na taj način, rekonstruirajući živote pretkinja, koje kao da pjevaju u zboru ali svaka svoju dionicu, kako je zapisano na jednom mjestu, autorica ispisuje privatnu, žensku povijest jedne (svoje) obitelji, ali čini to na način da postaje posve nedvojbenim kako su upravo te male povijesti onaj predložak na kojem se najbolje vide i osjećaju tragovi one velike, odnosno kako je ono što se službeno prešutjelo često mnogo uzbudljivije od onoga što je službeno zapisano. Put kojim kreće u svome romanu na neki je način obrnut od uobičajenog; dokumentarno i stvarno je poznato i istraženo, pa osim onih glavnih neuralgičnih točaka jednog stoljeća ovdje čitamo, u podtekstu, primjerice i znakovitu priču o povijesti turizma u nas. No dokumentarno od početka nije mišljeno kao građa romana, već kao izvor i podloga na kojoj se promatraju individualne, privatne sudbine.

Rekonstruirajući živote pretkinja, koje kao da pjevaju u zboru ali svaka svoju dionicu, kako je zapisano na jednom mjestu, autorica ispisuje privatnu, žensku povijest jedne (svoje) obitelji, ali čini to na način da postaje posve nedvojbenim kako su upravo te male povijesti onaj predložak na kojem se najbolje vide i osjećaju tragovi one velike

Od privatnog prema univerzalnom

Kao i u ranijoj prozi Olje Savičević Ivančević i ovdje je ključna točka, središte svega – Mediteran. A on se, dakako, najbolje manifestira u ljetu, kao jednom od ključnih motiva ne samo u naslovu, nego u cjelokupnoj atmosferi romana koju pripovjedačica, kao i uvijek, majstorski dočarava. Sve je u ovom romanu nevjerojatno opipljivo, čujno, mirisno, vidljivo, sve je upisano u jezik koji varira između autentičnog dijalekta i standarda, čak i ako primijetimo da je u usporedbi s ranijim proznim pisanjima on nešto manje lirski. I sve je u Ljetima s Marijom vrelo i sočno, naoko „čarobno, meko i prelijepo“, premda znamo da zapravo nije i da je upravo u tom paradoksu njegov čar, no ljeto je tu da bi se sve vidjelo jasnije i preciznije, životnije.

Pet žena, od kojih Marijola svakako funkcionira kao autoričin alter-ego, u svojim na prvi pogled samostalnim pričama koje se navode bez kronološkog slijeda, pa ih je ispočetka potrebno ‘pohvatati’ u vremenu, suočavaju se s izazovima koji su im nametnuti izvana, ali i onima iznutra koje postavljaju same sebi. Roman je to u kojem lako možemo izdvojiti doista sjajne fragmente, slike, promišljanja i na njima zastati jer je roman i koncipiran tako da ne dominira čvrsta fabula, već upravo ta mala mjesta zastajkivanja koja su ponekad posve očita, a ponekad treba i imati i nekog dara i senzibiliteta da ih se zapazi. Od nacionalne i zavičajne pripadnosti protumačene djetetu pomoću ‘malih govana’, tragike čedomorke koja se razotkriva u pozadini ljetnih instrukcija iz matematike, jabuka u ljetnom odmaralištu za djecu, do jedne od najimpresivnijih scena u romanu, one smrti Marijolina oca koje završava posve pjesničkom slikom jata pliskavica i izrečenom ljubavi prema životu, ma kakav on bio.

Jedan od ključnih odnosa, koji se sam po sebi nameće jer su Marije ovog romana povezane rodbinskim odnosima, onaj je majke i kćeri, kao možda i najkompleksniji od svih postojećih odnosa, kako je to markirano i uvodnim citatom Marguerite Duras. On se možda najtransparentnije, ili iz današnje pozicije najjasnije, ocrtava u odnosu Marijole i njezine kćeri Mare, pripadnice današnje generacije mladih i novih izazova s kojima se ona suočava. Propitivanje jesam li dobra majka?, s njime povezano i jesam li dobra kćer? (ili, jesam li samo i uvijek kćer na obiteljskom stablu, ako nemam muških potomaka?), kao i pitanje razumijevanja i nasljeđivanja obrazaca ponašanja vlastitih pretkinja, svakako je jedna od važnijih tema ovoga romana. Na neki način, kroz svojih je pet junakinja Olja Savičević Ivančević ispisala i jednu ‘veliku’ povijest promjena, povijest žena kroz turbulentno stoljeće u ovim našim krajevima, njihove mijene, otvaranje mogućnosti, emancipaciju i po tome ovaj je roman manje privatna priča za koju se osjeća potreba da bude ispričana, a više univerzalna, ispisana po principu od pojedinačnog, intimnog prema općem. Od prešućivanja i marginalizacije, preko potrebe da se zapiše ono skriveno, dolazimo, naime, do rečenice koju u poruci na mobitelu ispisuje Marina prijateljica i koja glasi: „A family tree? Who still cares about this stuff?“ i tu je zapravo simbolički kraj ovog romana.

Sve je u ovom romanu nevjerojatno opipljivo, čujno, mirisno, vidljivo, sve je upisano u jezik koji varira između autentičnog dijalekta i standarda, čak i ako primijetimo da je u usporedbi s ranijim proznim pisanjima on nešto manje lirski

Bablje ljeto kao ključ

O čemu govorimo kad govorimo o književnosti koju pišu žene, pitanje je na koje često dobivamo vrlo pojednostavljene odgovore, no u ovom slučaju nameće mi se kao jedan od mogućih odgovora – struktura književnog teksta, što je vrlo vidljivo u ovome romanu. Načelno, pišući o obiteljskoj povijesti na tragu smo žanra koji nazivamo obiteljskom sagom; čvrstom, linearno ispripovijedanom, s jasnim društveno-povijesnim kontekstom i jakim figurama koje njome dominiraju. Olja Savičević Ivančević čini upravo suprotno, razbija potencijalnu obiteljsku sagu na fragmente i krhotine, raspara je i ponovo prišiva, odbacujući koncept čvrstog žanra kao nečeg izvanjskog, nametnutog, nečeg što sputava ionako sputane junakinje. No, služeći se tom metodom ne raspršuje svoj roman, nego mu pronalazi unutartekstualnu/e poveznicu/e koju/e prepoznajemo u nekoliko motiva. Prije svega u motivu kuće u kojoj se odvijaju vremenski raslojene sudbine ženskih članica obitelji, ali i ključnom motivu bugenvilije koju sadi Marijolin otac. Ta je bugenvilija, biljka penjačica drvenastih stabljika, efektnog izgleda i cvjetova gorkog okusa, dakako, simbol obiteljskog stabla, a njezina se smrt praćena suzama „od kojih će se svi podaviti“, kao posljedica vandalskog čina lokalnih huligana, melankolično (kao što je i prevladavajući ton čitavog romana) poklapa ne samo s krajem romana, nego možda i novom percepcijom obitelji i povijesti koju u roman donosi najmlađa Marija, Mara. Sličnu ulogu u strukturi romana ima njegov drugi dio, „Bablje ljeto“, koji funkcionira istovremeno i kao predgovor i kao pogovor središnjem dijelu. S naglašenim motivima groblja, berbe maslina (dakle pomaka u (pred)jesen!) i odnosom majke i kćeri, taj je možda u najvećoj mjeri autofikcionalni dio ključ za razumijevanje čitavog romana, izdvojeni tekst koji objedinjuje sve ono što je ranije bilo rečeno glasovima drugih. Bez njega s pravom bismo posumnjali je li u ovome slučaju riječ o zbirci priča, a s njime, koji uz obiteljske odnose dodiruje i pitanje pisanja, umjetnosti, s naglaskom na poziciju žena u umjetnosti što se lijepo ogleda u slučaju pratete pjesnikinje koja nije potpisivala svoje pjesme sve do ljeta prije spomenute berbe, dobili smo fino i suptilno zaokruženu priču. Koja, u kontekstu spomenutog odnosa majke i kćeri, melankolično  priznaje slabost ili prokletstvo da „ni na što nismo spremne, osim da budemo djeca“.

Ljeta s Marijom roman je u kojem se prepoznaje jasan koncept – s kojom je namjerom i na koji će način biti pisan, ali opet tako da na kraju prevlada ono najvažnije, dobro pisanje. Roman kojim je postavljen spomenik što će ga teško bilo tko moći pospremiti u ropotarnicu prošlosti jer predstavlja „lude jadne drage opasne divne žene“, a upravo takve su sve njezine Marije. Kao što možemo i pročitati na jednom mjestu, bitne su riječi, a one „moraju biti prirodne i precizne, komunicirati kao muzika“. Baš to uspijevaju one zapisane u Ljeta s Marijom.

Tri kratka: Olja Savičević Ivančević o novoj knjizi

Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?

Roman se zove Ljeta s Marijom i donosi međusobno povezane priče nekoliko djevojaka, žena po imenu Marija. Sve se događa u stogodišnjoj ljetnoj sezoni od 1921. do 2021. u kojoj se u životima žena, koje su u prethodnim stoljećima živjele bez značajnijih promjena (govorim o većini), promijenilo apsolutno sve. Jedan naš pjesnik je napisao da se ljeto od svih godišnjih doba jedino ne da zapisati, ali vjerujem da sam ipak uspjela, jer u romanu ljeto gotovo da preuzima značenje mjesta radnje. Također, ono je u kontrapunktu sa sudbinama junakinja.

Inače, radi se o intimnim pričama spomenutih protagonistkinja, nekim važnim momentima u privatnoj povijesti njihovih života. Ti događaji nisu spektakularni ni revolucionarni, iako je u pozadini uvijek ili neki rat ili društveno političke okolnosti koje snažno određuju taj privatni život. Epizode su dane u krupnim kadrovima, tako da je ovaj roman strukturom i obimom i stilom i sadržajem stoji nasuprot epskim obiteljskim sagama – barem mi je to bila jedna od želja.

Gdje su bile, što su radile, o čemu su mislile u tim svojim kuhinjama i sobama naše pretkinje, kako su odrastale i preživljavale nezamislive tragedije i kako su se radovale i ljubile, o čemu je tako malo zabilježeno i napisano, i kako se njihovi životi i sudbine do danas odražavaju na živote njihovih potomkinja.

Jutros sam pregledala prijelom i korekturu i izbacila jednu riječ iz rukopisa i to je bila moja zadnja intervencija prije nego što roman pošaljemo u tiskaru. Bila je to sasvim slučajno riječ „zajedno“, zato što se više puta ponavljala. Čak ima i simbolike, kad se zna o čemu je roman.

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?

U odnosu na Adio kauboju i Pjevača u noći, ovaj je roman više narativan, ali i intimniji, osobniji. Također se kao i prethodnici, iako ne tako izravno, a i sasvim bez parodije, pozicionira nasuprot nekog kanona i žanra tražeći novu, prikladniju verziju za  iskustvo žena.

Razlika je i u tome što sam u Ljetima s Marijom u fikciji rekonstruirala stvarne sudbine, kroz pisma, privatne dokumente i fotografije, novinske tekstove koji su izlazili u određenoj godini, a jezik, osim po sluhu i sjećanju, tamo gdje je bilo potrebno, rekonstruirala sam preko rječnika lokalizama, starih snimaka.

Ali da, to je i dalje priča o Dalmaciji, Mediteranu i Balkanu, o ženama i djevojčicama, ljubavnicama, majkama, sestrama, o njihovim međusobnim vezama i odnosima, kao i odnosima s muškarcima koji su im bliski, o pripadanju i nepripadanju toj sredini, o višestrukosti identiteta, o onima koje odlaze i onima koje ostaju, ali i onima koje su došle.

Također i o sudbini onih obitelji koje su bile jugoslavenske, što je i danas mnogima pogrdna riječ  i u tome se slažu sve zaraćene strane devedesetih. To je tabu, a mene tabu zanima, pogotovo ako mi radi o glavi.

Na razini tematskog sklopa, poveznicu bi bilo možda lakše naći u nekim mojim pjesničkim knjigama.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?

Iako se to baš i ne vidi, puno mi je pomoglo čitanje Bjeguna Olge Tokarczuk i trilogije Rachel Cusk – onda kad sam imala nekih kompozicijskih nedoumica. One su me svojim inovativnim rješenjima, ohrabrile u  nastojanju da izbjegnem obrasce i pripovjedne strukture koji nisu u skladu s  prirodom rukopisa ni sa ovovremenim mentalnim sklopom, načinom na koji danas mislimo i povezujemo stvari. Moderni roman je zahvaljujući takvim autoricama i danas moderan: uvjerljiv i uzbudljiv. Malo sam se oslonila i na suvremeni klasik Život djevojčica i žena, Alice Munro, jer je to bilo neizbježno. Lucia Berlin me uvijek podsjeti da postoje važnije stvari od zanatskog savršenstva, a to je stvar intuicije – bolja je, snažnija priča iza koje stoji život nego agenda ili koncept. Negdje usred pisanja izašla je na hrvatskom Jedna žena Annie Ernaux. Tu sam radila usporedbe i odlučila odgoditi čitanje drugih njenih romana dok ne završim s rukopisom.

Teže je pisati oslanjajući se na činjenice, jer tu postoji određena odgovornost, izlazimo iz jezika i teksta, dotičemo se konteksta, etike pisanja, proizvoljnosti nisu dobrodošle. Bilo bi nemoguće rekonstruirati neke događaje bez tekstova iz starih novina poput Pomorske straže, Novog doba te Slobodne Dalmacije  i  Kaštelanskog zbornika, a pritom osobito dugujem tekstovima koje potpisuje Neven Bućan.

Najvažnije su ipak baš te priče, pa i tračevi žena koji su se kao neki suvremeni mitovi i legende, uputstva za život, došaptavali i prenosili sa ženskog koljena na koljeno. Mnoge stranice Ljeta s Marijom proizašle su iz razgovora s mojom majkom i ona je u neku ruku koautorica, a svakako dragocjena arhivarka. Muškarci su stoljećima pisali, žene su pričale baveći se svojom i njihovom svakodnevicom, tek u današnje vrijeme spisateljice pokušavaju unatrag zapisati te nenapisane priče.

TOKIO
1973.

Prije polijetanja, govorila je sebi da je sve to normalno, kao da leti svaki dan. I Dana, s kojom se redovito druži, rekla je da let avionom nije nešto posebno. Žene to iz nekog razloga kažu za razne događaje, nije ništa posebno ili nije ništa strašno, na primjer za porođaj, ali Meri neće lagati o tome, jer prvi let je, bar za nju, pravo čudo. Razveselila se moru gledanom s neba i tlocrtima kuća i vinograda, a najviše oblacima koji su je podsjetili na paradižot, pa se na sekundu posramila svoje banalnosti ispred muža, iako on čak i nije bio tu, nego miljama daleko. Osjetila je uzbuđenje u donjem dijelu trbuha kad su uzletjeli s piste, ali ne i strah, i to je iznenadilo. A, opet, čega ona da se boji? Jučer je napunila četrdeset i četiri godine. Pa sve je već prošla, i rat. I glad. I djecu, brakove, razvod, sve te ljude… bolest, bilo bi smiješno da se boji, pomislila je, prekrižila noge u najlonkama, glasno uzdahnula. Možda malo preglasno, jer ju je žena do nje pogledala i uputila joj kurtoazan osmijeh. Bila je to vrlo ukusno odjevena drugarica čiji muž radi u Sportskom savezu, prepričat će kasnije Meri.

Meri je frizuru napravila još jučer, rano ujutro, za rođendanski ručak, već u sedam bila je u frizeraju. A stvari je pakovala danima: neseser s kozmetikom, bočice i pomade, pamučno i svileno rublje, novi kombine, kišni mantil jer u Škotskoj, kamo ide, zna biti hladno i vlažno čak i u devetom mjesecu, čizmice za kišu i sandale, rezervne cipele s punom petom i jedne male meke papuče, nekoliko haljina, ne previše, za desetak dana.

Isplanirala je put i po planu je prvo, čim je svezala pojas, izvadila knjigu i pokušala čitati Orkanske visove, ali bila je pretjerano uzbuđena za takvu aktivnost. U avionu je bilo i našeg svijeta, nije se osjećala pretjerano strano, neki su pušili pa je i ona zapalila, neki su popili alkoholno piće pa je i ona uzela Amaro: iako je i sinoć popila jedan, a dva odjednom je ipak previše. Ljudi su čavrljali o koječemu pa je i Meri, opuštena, rekla suputnici kako joj je na jučerašnjem rođendanskom ručku bio bivši muž, koji je došao iz Crne Gore i kojega nije vidjela dvadesetak godina, a evo sad leti drugom mužu koji je trenutačno u Škotskoj, igra šah. Jedina žena s dva muža koju je poznavala, osim sebe, bila je Dana Žungulova, a ova drugarica suputnica sa sjedala do, bila je, ispostavilo se, u trećem braku. Danin sin Slave je nogometaš, možda je drugarica čula za njega s obzirom da joj se muž bavi sportom, ne bi je začudilo da jednom zaigra za reprezentaciju. Čudno kako svašta kažeš neznancima, eto, što svojima nikad ne bi, mislila je Meri. U razgovoru, nastojala je izbjegavati dijalekt, koliko se može, jer ga je izbjegavala i fina drugarica.

Zašto je ostavila tog prvog muža, tog Crnogorca, pitala je njezina suputnica, koju su više zanimali odnosi među spolovima nego sport. Bila sam mlada, a on se dopisivao s nekom glumicom iz Dubrovnika, rekla je Meri i samu sebe iznenadila kad je to tako jednostavno izgovorila, čak se i nasmijala. Ali dobro je da sam otišla, rekla je, jer nakon te glumice imao je on još žena. Mnoge se drugarice prave da ne znaju ili da im ne smeta ako im muž oficir ima eskadrilu, ali ima i drugačijih slučajeva pa je tako jedna drugarica u Mostaru, koja nije krila koliko joj to ide na živce, takve ženske zvala eskadrila. Meri je to smetalo, popizdila je, bacalo je u očaj, srce joj je puklo, priznala je i dalje se čudeći kako sve to može izreći, kao da nije njeno, ali žena je slušala sa zanimanjem, ozbiljno i sućutno, bez ocjenjivanja. Osim toga taj život od baze do baze – Mostar još nekako, ali Crna Gora, jer poslali su ga doma zbog politike – ona je to teško podnijela. Zatim se približila povjerljivom uhu suputnice: Samo su ga braća spasila, jer oni su bili generali, da ga ne bace na Goli otok. A ništa nije bio kriv, nije on nikad bio za Staljina, ali ko te pita, prošaptala je. Izvukao je živu glavu, ali nas dvoje se nismo izvukli. Crna Gora, rekla je suputnici, drugačije je tamo, lijepa je, ali teška, tamo su svi kao u vojsci, žene pogotovo, nikad se ona ne bi navikla. Iako, on jest bio nježan, jako nježan i zaljubljiv, blag. Pomalo je i slikao, nije on uopće bio za tu vojsku. U Mostaru je organizirao kulturni program, pjesme, folklor, tada je bio najsretniji – tako je i upoznao onu glumicu, nikad ne krivim žene, samo njega. A ja, sinove za ruku i vratila sam se doma, ocu i materi. On, moj bivši muž Vasko, izgubio je činove i postao činovnik, poslali ga u neku kancelariju u Titogradu, eto, da radi u zatvoru, što je ipak bolje nego da su njega strpali u zatvor, na Goli otok. Ovanca je, nije mi bilo ža, rekla je Meri na dijalektu. Oboje smo ovancali, ako tako uzmeš, rekla je i ipak obrisala dvije suze ručno izrađenom maramicom.

Moj pape mene nije potjerao s praga, rekla je Meri. Da druge žene imaju di, rastale bi se one. Skoro do i jedna. Ali između muža i oca izaberu manje zlo, rekla je.

Drugarica čije je ime nekako zaboravila po silasku iz aviona i čiji je novi, treći muž radio u Sportskom savezu Jugoslavije složila se s Meri, a zatim u povjerenju dodala da je njezin prvi muž bio muzičar i seks simbol, ali da s vremenom normalnoj ženi čak i to dodije, ako je u ponudi baš samo to.

Merica je rekla da je njezin prvi, Vasko, pilot, prije koju godinu ostao udovac. Nije oženio dubrovačku glumicu, nego neku običnu ženu, Crnogorku, imao je s njom troje djece. Pa joj ga je nekako žao. Zato sam ga zvala na ručak, rekla je, da suputnica ne pomisli da ga je pozvala zato što je seks simbol. Iako, možda ga se nekad i tako moglo opisati, pomislila je ravnodušno i pomalo gorko Meri, ali to je prešutjela. Posjetio je našeg sina u Splitu, nastavila je, i ja sam kazala, sinu i nevisti, da ga dovedu na ručak. Dovedite mi ga na obid, rekla sam. Nazvala sam Antu, to mi je drugi muž, ovaj kod kojega putujem u Glasgow, i rekla mu Ante, eto da znaš Vasilije će doć na obid. Red je. Neću ga valjda pustit da sam sidit tamo u Varošu, kod sina i neviste, a svi kod mene na rođendanu – ja živim na Plokite u one nove zgrade ako znate Split. Iskreno, bila sam malo kurijozna, znatiželjna. Poželila sam ga vidit još jednom, da vidim šta je ostalo od njega. I nije ostalo puno. Sada je, znate, on meni potpuno nepoznat. Ali imamo dva sina zajedno, zasad jednu unuku, zašto ga ne bi pozvala na rođendan. Da, ja sam baš prava baba, izgled vara, uzdahnula je. A eto, zadnji trzaji, držim se koliko mogu.

Tu je opet malo suzu pustila, to joj nikad nije bio problem. A suputnica je rekla da je ženi najteže kad počne gubiti ljepotu. Možemo se mi lagat, ali tako je, ako si bila lijepa pa to nestane, to ti ništa ne može nadomjestit. Zato treba voditi računa o sebi.

Mene je samo to spasilo, šta sam sličila na nešto, ali tko zna možda me prvo upropastilo, rekla je Meri, a drugarica se složila. No, Meri zasad nema nimalo razloga za brigu, rekla je ljubazno suputnica.

Drugog muža je upoznala u splitskoj općini, vojni referent, ona – tajnica, ispričala joj je Meri. I tako, svidili su se jedno drugome i uzeli su se, još najbolje da se živa zakopala kao neke. Njene vršnjakinje u mjestu, rekla je, sad su im već pomrli muževi, stavile su crne marame i sjele ispred kuća i tako će sjediti do kraja života. Navečer unesu tronožac, ujutro ga opet iznesu pred kućni prag.

Drugarica se nad tim nije zgranula, iako je iz velikog grada, jer takav je naš narod, pogotovo ženski narod, ali dodala je kako u Indiji postoje jogini, iako se kod nas premalo o tome zna, koji tako sjede po čitave dane i smatra se da je to oslobađajuće iskustvo. Ne zna zašto kod naših drugarica to izgleda suprotno od istočnjačke filozofije, kao potpuno odustajanje od slobode. Jer te žene ispred kuća, nisu li prvi put u životu i financijski i na svaki drugi način neovisne, i one od svih čudesa ovoga svijeta izaberu sjest pred kuću. Zar ne bi bilo zabavnije da odu na ples, da si možda nađu novog muža ili, zašto ne, švalera ili da naprosto same uživaju. Ali možda u tom izostanku svake potrebe i jest stvar. Rekla je otmjena drugarica.

Meri je oprezno dodala da njezinom drugom mužu nije bilo drago to što radi kao tajnica u općini pa je dala otkaz. Misli li drugarica da je muž ljubomoran? Njoj je ispočetka odgovaralo da stoji kući i bude domaćica, sad joj zna bit dosadno doma, kod nje nikad nema ni zrnca prašine, a to ne može bit dobar znak. Svi voze Zastave, njezin muž vozi novog Opela sa sicevima od crvenog pliša, i ona više ne mora raditi kao tajnica u Općini. Svjesna je da je to san mnogih drugarica, ali osjeća se prazno. Voljela se urediti za posao, spustiti niz Balkansku, preko Rive, uvijek je pazila kako je izgledala i svaki izlazak njoj je prijao, voljela je popričati s ljudima, a i raditi, ali to ipak malo manje. Imaju stan, trosoban u novogradnji, prvi kat – Dana kaže piano nobile, iako sve je sad skromno, ali solidno, kao što priliči komunistima. Nisu se oni utirali u tuđe kuće i vile ka neki, oteto prokleto. Zgrada je pristojna, okružena zelenilom, na zelenom brijegu s agavama na padini, a s druge strane nova pumpa, benzinska, frizeraj, mali pazar. Uostalom, ona je navikla na skromno i svakako, preživjela je rat, a ovo sad je bogatije skromno. Nedjeljom kuha ručak, jako dobar, obilat, jednom ili dva puta mjesečno pozove dicu. Jučer su joj došli svi, a na jelovniku: juva s cancarelama, zec s njokima, super ispalo, i torta s rumom. To svi vole. Pet kila njoki u pet minuta nestalo. Može li to drugarica suputnica vjerovati? Za deset Vlaja, nasmijala se. Njezini nisu Vlaji, osim supruga Ante, koji je ionako u Glasgowu, rekla je vedro, ali svejedno, pet je muških, tri sina, otac, bivši muž; njezini su svi krupni, visoki, puno jedu, takva raca. Nekad i žderu, rekla je ozbiljno, da, nekad joj se čini da znaju samo jesti i piti, ali to kad je zlovoljna, kad joj skoči šećer. Samo su neviste tanke, ali to ne mora bit loše za njih.

I sjetio se, sjetio se da joj je rođendan. Vasko. Donio joj je jedne rećine, male sa zelenim kamenom, staro zlato. To ona neće nosit, ali čuvat će za njihovu unuku. Žena u sjedalu pokraj nje se zasmijuljila i blago je gurnula ramenom i tad je Meri osjetila da bi ovoj ženi koju vidi prvi put mogla reći čak i ono oko čega je čitavo vrijeme leta kružila i tako rječito lepetala. Poželjela je pred neznanom drugaricom otvoriti samo srce priče.

Nažalost, tada je uočila da je njezina suputnica zaspala. Sklopila je ruke preko trbuha napetog u lakoj svilenoj bluzi i odmarala širom otvorenih usta. Tek tada, Meri je primijetila da fina drugarica, u svilenim hlačama, na nogama ima – šlape. Meričini sinovi su, na njezinu žalost, cijelo ljeto nosili samo klompe i japanke, čak i oni friško oženjeni, i po kući i na plažu i navečer vanka, ona je to prezirala, ali ipak oni su tek mladići. Ova spoznaja o neprimjerenoj obući njezine suputnice pomalo je šokirala, pa i razočarala, kao da se upravo povjerila nekoj neozbiljnoj osobi koja ju je ismijala. Zato je iz aviona izašla brže-bolje ne pričekavši da se žena do nje razbudi kako bi je pozdravila.

A kad je trebalo preuzeti kufere, više je nije vidjela i osjetila se ponovo izdano i usamljeno.

Aerodrom u Londonu na koji je sletjela izgledao je puno veći i nepredvidljiviji od svega što je susrela ranije, svakako veći nego splitski aerodrom u Kaštelima – iznenadila ju je opširnost i nepristupačnost sadržaja, ali trudila se da se to baš i ne vidi. Jednostavno je stala na mjestu i čekala svoj kufer.

I eto pegule, prvi let i odmah fijasko: njezin novi kožni kufer je nestao. Uhvatila je panika. Kako je uopće moguće pronaći izgubljeni kufer na ovakvom mjestu. Za dva sata trebala bi sjesti na vlak za Glasgow, ali sad sjedi u aerodromskom uredu za izgubljene stvari i pokušava dobiti Antu, koji je tamo, u tom Glasgowu na šahovskom turniru, pućka lulu i pomiče lovca na G5. Nitko ne govori hrvatski, i ona kao da je nijema. Kao gluha i nijema zapravo. Nekoga bi potegla za rukav, ali što da im kaže. Sve što ima bilo je u toj torbi, a uz nju je samo manja borša s ružem i ogledalcem i platnenim rupčićem te ručna prtljaga u koju je stavila nešto hrane što je ostala od rođendana, za Antu.

Zamislila ga je, sadašnjeg muža, ali ne u Škotskoj, nego kao svaki dan u Splitu, u malom banju, jer njihov stan ima dva banja: čuje se kako pušta vodu, pa se useknjuje, pljuska, umiva, stavlja laštilo na kosu, začešljava preko glave. Ponekad ona gleda, dok je na njoj, kako se ta kosa odvaja od glave i leluja, leluja skroz do ramena kao zavjesa, koltrinica od tankih resa. I onda mu kaže di si moja koltrinice, di si, i namjesti mu tu kosicu natrag.

Ali srce joj je nekako porozno, citka, sve joj curi kroz to srce, misli. Najveća je zabluda da se s godinama očvrsne. Čovjek se izvana stvrdne, okori, komad je staroga mesa, a iznutra se raskuva, raspadne. Znala je već neko vrijeme za tu drugu ženu njezinog drugog muža, onu koja ponekad nazove, sve češće. I odlučila je jučer da neće ići u Glasgow, ali gledajući za stolom onoga svoga prvog muža na kojeg se više ni ne ljuti, prema kojem je sasvim ravnodušna, pomislila je da je ispucala svoje. Ispucala je sve što je u ovom životu smjela i čak da i ima snage, drugi put joj ne bi oprostili. Bolje da nije takvo što rekla onoj drugarici u japankama, a htjela je. Prava sreća da nije rekla, zapravo, sad bi joj uz sve još bilo i neugodno.

Pokušala je nazvati sinove iz ureda na aerodromu, zatim Danu Žungulovu, svoju pravu, stvarnu prijateljicu, ali veza se kidala i prekidala. Da bar neko zna italijanski, pa da može pitati za valiže, nju više nije brige ča je bilo u ratu, u ovakvoj bi prilici i s Mussolinijem govorila.

Izvadila je ponovo Orkanske visove, ali ne da bi čitala, nego da bi se sakrila u knjigu.

Aerodromsko osoblje je ulazilo i izlazilo, nitko više ni ne obraća pažnju na nju. Nakon gotovo sat vremena, vrata otvori jedna žena u službenoj uniformi i izgovori: Jugoslavija?

Split – Jugoslavija, zaviče Meri i skoči na noge.

Sporazumjele su se, ukrcali su je u taksi pa na vlak, ali bez kufera. Kufer je greškom odletio za Tokio, a u Split se vratio nakon nje i muža, za nekih mjesec dana.

Kasnije, Meri je uživala pričati tu priču, svaki put s nekim novim detaljima, malo je plakala, malo se smješkala. Bilo je unutra neke drame i intrige.

Kasnije, pile su, starija kavu, mlađa med i mlijeko iz velikih staklenih šalica boje meda i mlijeka, ona i njezina unuka, tamo u Ulici Braće Santini u Splitu, uz zvukove popodnevnih cvrčaka i centrifuge.

– Kako je Marica divojka prala robu u moru, ako sapun ne pjeni?

– U boćato. Loj, soda kauštika, lužina. Alkemija. Tako je, diko, Marica divojka stotinama i iljadama godina ražentavala. Prava revolucija na ovome svitu bila je ’65., došla je mašina za robu.

Bijeli barjaci gaćica i grudnjaka vijorili su na balkonu, u frižideru su se ljuljale raznobojne bočice inzulina, linoleum je bio ulašten, dani su mirisali na Antin duhan za lulu i pastu za cipele, a noći na benzin i grad i na njezin modri parfem s pumpunom.

Za kraj priče, ponekad bi dodala: Da je bar kufer otiša za Glasgow, a ja za Tokio. Ali ti otiđi u Tokio, diko. I onda usput: U Glasgow san kupila drugu, kompletno novu garderobu.