Poetske krinke ili maske

Knjiga se sastoji od 38 tekstova uglavljenih u četiri ciklusa, odnosno žara („Plemenite krljušti“, „Pogled s rogovlja“, „Ležaj za snovite srne“, „Spomenar neznanih mačeva“) iz kojih frcaju slike samo naizgled prapočetnog ili apstraktnog Zagorja čije šume i polja istovremeno ispunjavaju folklorni i mitološki junaci, Hegedušićevi bokci, šumska djeca, zmajevi, zli duhovi, kmetovi, članovi obitelji itd. Takve su pjesničke konstrukcije ahistorijskog i atemporalnog svijeta simbolički čvrsto povezane sa svijetom u kojem svakodnevno egzistiramo. Lirski protagonist, osjećajući povijesne mrlje urezane ili naslijeđene u pore uže (obiteljske) i šire zajednice, nastoji ih upiti koliko je moguće: „trudim se udovoljiti / i roditeljima i bogovima“. Idejni je sloj knjige začet već u prvoj pjesmi „(odrastanje)“: „i sve je to trebalo zapisati štapom po zemlji / i sve je to trebalo prešutjeti / i sve je to trebalo oprostiti.“ Protagonist, u prvome ciklusu, iz pastoralno-bajkovitog svjetovnog okvira nastoji pomiriti i prihvatiti nekoliko različitih sebstva ili „krinka“ – od usamljeničko melankolične simbiotske povezanosti s prirodom, kozmičkim tijelima, mitološkim i folklornim junacima do konkretnijih prikazivanja vlastitih rana koje izranjaju na intimnim mjestima ili mjestima otpora (obiteljskim, vlastitim ili društvenim): „plaše te / riječi obitelj, obitavati, prebivalište, / porodica, rod, izrod, porod urod, / sve te osnovne ćelije društva, / tjeskobne su jer su nesretne“. Sve se apostrofizacije drugima u zbirci (Mjesecu, lisicama, vuku, pticama, Regoču, čovjeku „pod maskom medvjeda“ i drugim imaginarnima „ti“ ili „mi“), u cullerovskom smislu, mogu iščitavati kao – uspostava slike sebstva.

Knjiga se sastoji od 38 tekstova uglavljenih u četiri ciklusa, odnosno žara iz kojih frcaju slike samo naizgled prapočetnog ili apstraktnog Zagorja čije šume i polja istovremeno ispunjavaju folklorni i mitološki junaci, Hegedušićevi bokci, šumska djeca, zmajevi, zli duhovi, kmetovi, članovi obitelji

Protiv gorostasa

U drugome žaru, lirski protagonist počinje polako ljuštiti nadrealnu krljuštu prema realističkom stratumu koji ispunjavaju članovi obitelji, preko kojih pokušava razumjeti neke od važnih događaja iz prošlosti koji su bitnome obilježili i utjecali na njegov bregoviti kraj i samu obitelj: „deda je nosio slamnati šešir i pričao iste priče o / komunistima i gastarbajterima i vječnoj gladi“, „mama rijetko priča o prošlosti, / o svijetu koji sastavljam kao kockice – / gastarbajteri, siromaštvo, siroče, samoća, rastava, rat“. Katkada relacija lirsko ja-obitelj postaje okidač za vremenske doskočice u djetinjstvo koje nerijetko podsjećaju na doskočice ili manipulaciju vremensko-prostornim koordinataa u zbirci Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan: „zaklopim oči / i na skliskome kamenju hvatam račiće s kućicama“, „zaklopim oči / i sestra i ja lovimo vodozemce na mlaki“, „zaklopim oči / i tata i ja pasemo ovce na brijegu“.

Poveznice s Rudaničinom zbirkom mogu se pronaći i u prigrljenju vlastitog narječja. Iako kajkavski u Čekoljevoj zbirci nije u tolikoj mjeri lokalno i knjiški razgranat, sasvim ga je dovoljno da knjiga, humboldtovski rečeno, prenese kerempuhovski duh junakova zavičaja i time zakorači prema dominantnoj pjesničkoj proizvodnji: „i gda se vrnemo setimo se zakaj smo prešli, / I gda odhajamo zmislimo se zakaj se bumo vrnuli“. Kao što Smiljko sa svojom družinom nije ostao nijem glede jezične politike i gorostasnog standardno jezičnog idioma koji sa svojom vojskom u pozadini gura preostale na marginu, tako nije ostao ni zagorski junak: „moj refleks jata traži uzglavlje i oslonac u visini tvojeg“, „srdim se na one koji me sibilariziraju“. Sve se to počelo rastvarati, zajedno s ljubavnim slojem, u trećem žaru. U zbirci se primjećuje nenasilno i postepeno presvlačenje različitih tematskih svjetova prema posljednjem žaru, za koji je urednica Sanja Lovrenčić na ovitku knjige naglasila da „dovodi opet do prostora samotnosti gdje mjesec odano i ponizno čeka, no ta je samotnost sad druge vrste; sve je opečeno i slatko, umjesto ljubavnog zajedništva u riječima još te nosim u pjesmi predanih pčela…nema ni jednog strašnog gutača vatre / i ni jednog velebnog zmaja“.

U drugome žaru, lirski protagonist počinje polako ljuštiti nadrealnu krljuštu prema realističkom stratumu koji ispunjavaju članovi obitelji, preko kojih pokušava razumjeti neke od važnih događaja iz prošlosti koji su bitnome obilježili i utjecali na njegov bregoviti kraj i samu obitelj

Jezične palete

Pjesme su pisane klasičnim stihom, s pokojom pjesmoproznom formom. Snažni elementi zbirke jesu njezini vizualni i zvukovni spektri. Prvi se prikazuje, maniristički, u hipermetaforici i jakim poredbama koje stvaraju slike u kojima se spajaju motivi naive, nadrealizma i secesije: „da mi smo plemeniti divljaci // ništa nam ne nedostaje, ni voda ni mlijeka“; moja su pluća / rosna polja kukurijeka, / porušeni bijeli gradovi za vilinske konje“; „ružičaste ruže svakog ljeta / ponovno će se naći u našem vrtu / i srne će istim žarom jesti sočne kruške“. Zvuk i ritam nadopunjuju pobrojane vizualne motive brojnim jezičnim igrama: ponavljanjima, sintaktičkim paralelizmima, akumulacijama koja evociraju katkada ton usmenoknjiževnih retoričkih oblika poput brojalica i sl., fingiranim rimama, aliteracijama, asonancama, anagramima i sličnim leksičkim distorzijama. Primjerice: „ranjene srne strijeljaju iz samilosti, / lanad postaje siročad, dom im postaje izlomljen grom, / udisaj ribe izvan vode, rana s beskrajnim dnom, / začuđeno o, neizgovoren slom“.

Bez obzira na već viđene estetske i kritičke poetske strategije, mjestimice suvišne metaforičke lance i repetitivne topose na motivsko-leksičkoj razini, Čekoljeva je solidna knjiga u svojoj uokvirenoj ispovijesti jednoga junaka (iako bez čvrste narativne pozadine), pridodala spomenutom pjesničkom ogranku historijski osjećaj koji se može sažeti kao: „nigdar ni tak bilo / da ni nekak bilo, / pak ni vezda nebu / da nam nekak nebu“. Krećući se različitim stanjima, svjetovima, slikama, jezičnim registrima, pozitivnim i negativnim memoarima te transgeneracijskim traumama, junak ove zbirke ne odustaje povremeno se vratiti „prkošljivim prsima i skršenim idealima“, (pra)davno posijanim u njemu, šumskim ljudima, koledarima, zmajevima, vilama, Regoču i mjesecu s kojim razdjeljuje nesanicu i ljubičasto platno.