Čudni su putevi prevedene književnosti. Nekada neki pisci postanu neočekivano popularni van svoje domovine i spletom neobičnih okolnosti naiđu na recepciju koja prevazilazi sva njihova očekivanja. Da bi se stiglo do toga, neophodno je imati dobre prevodioce, urednike i izdavače, ali i sreće na raznim poljima. Jedno od tih polja tiče se razumevanja istog prevoda na nekoliko različitih tržišta, a to je upravo situacija u kojoj se našao Džulijan Barns, engleski prozaista i esejista starije generacije, još jedan dokaz starog pravila koje govori o istovremenim sličnostima i razlikama u navikama i mentalitetu hrvatskog i srpskog kulturnog polja.

Ko je Džulijan Barns?

Ipak, pre no što pređemo na te teme, počnimo sa nečim lakšim – ko je, dakle, Barns i zbog čega je on važan našim čitaocima? U pitanju je pisac koji je počeo da objavljuje 1980. godine, nakon skoro tri i po decenije života i leksikografskog rada na Oksfordskom rečniku engleskog jezika. Iste godine publikovao je dva romana koja su označila početak njegovog stvaralaštva: Dafi (Duffy), pod pseudonimom Den Kavana, i Metrolend (Metroland), pod svojim imenom. Dok je Metrolend prihvaćen kao pravi početak njegove književne karijere, Barns je pod pseudonimom napisao još tri detektivska romana – Fiddle City (1981), Putting the Boot In (1985) i Going to the Dogs (1987) – verujući da će oni biti komercijalno uspešniji i omogućiti objavljivanje njegovih ozbiljnijih dela. Iako je kasnije odustao od pseudonima, elementi žanrovske proze i poigravanje sa konvencijama različitih žanrova ostali su prisutni u njegovim kasnijim romanima.

Čudni su putevi prevedene književnosti. Nekada neki pisci postanu neočekivano popularni van svoje domovine i spletom neobičnih okolnosti naiđu na recepciju koja prevazilazi sva njihova očekivanja. Da bi se stiglo do toga, neophodno je imati dobre prevodioce, urednike i izdavače, ali i sreće na raznim poljima

U periodu od 1980. do 1987. godine, pored detektivskih romana, Barns objavljuje i romane Pre no što me je srela (Before She Met Me, 1982), Floberov papagaj (Flaubert’s Parrot, 1984) i Zureći u sunce (Staring at the Sun, 1986). Ova dela donela su mu ugled jednog od najznačajnijih savremenih britanskih prozaista, uz autore kao što su Salman Ruždi, Kazuo Išiguro, Ijan Makjuan i Martin Ejmis. O uspehu tih romana svedoči i činjenica da se Floberov papagaj još uvek smatra vrhuncem Barnsovog spisateljskog umeća, te da je to njegovo verovatno najpoznatije delo. Širok raspon tema, žanrova i narativnih postupaka doneo je Barnsu epitet „kameleona britanske književnosti“, kako ga naziva istraživač i kritičar Merit Mozli. Njegov opus u narednim decenijama obuhvata romane Istorija sveta u 10 ½ poglavlja (A History of the World in 10½ Chapters, 1989), Troje (Talking It Over, 1991), Bodljikavo prase (The Porcupine, 1992), Engleska, Engleska (England, England, 1998), Ljubav, itd. (Love, etc, 2000), Artur & Džordž (Arthur & George, 2005), Ovo liči na kraj (The Sense of an Ending, 2011), Šum vremena (The Noise of Time, 2016), Jedina priča (The Only Story, 2018), Elizabet Finč (Elizabeth Finch, 2022) i Odlazim(o) (Departure(s), 2026), zbirke kratkih priča Obale Lamanša (Cross Channel, 1996), Sto od limunovog drveta (The Lemon Table, 2004) i Puls (Pulse, 2011), te nefikcionalne naslove Pisma iz Londona (Letters from London (1995), Nešto za prijaviti (Something to Declare, 2002), Cepidlaka u kuhinji (The Pedant in the Kitchen, 2003), Nije to ništa strašno (Nothing to Be Frightened Of, 2008), Kroz prozor (Through the Window, 2012), Nivoi života (Levels of Life, 2013), Širom otvorenih očiju, Eseji o umetnosti (Keeping an Eye Open: Essays on Art, 2015), Čovek u crvenom kaputu (The Man in the Red Coat, 2019) i Promeniti mišljenje (Changing My Mind, 2025).

Kako Barns piše?

Unutar ovog stvaralaštva, tematski gledano, najraznovrsnijim delima se smatraju, pored romana, upravo nefikcionalni naslovi jer se autor u njima bavi, kako tvrdi Nina Ivanović, „širokim rasponom tema koje u svojoj barnsovskoj sveobuhvatnosti i međusobnom sveprožimanju variraju od političkih do vrtlarskih“. Međutim, ova odrednica nije ograničena na ta izdanja, već je primenjiva na sva, i samo se sagledavanjem svih naslova kao celine može uvideti širina stvaralaštva ovog pisca, a ukoliko bi se svaka knjiga posmatrala kao mali deo sveobuhvatnog opusa u konstantnom razvitku, rezultat bi doneo fascinantan skup od skoro trideset delova. Analiza Barnsovih dela otkriva stalno prisutne teme: istoriju, sumnju u pamćenje, potragu za istinom, preispitivanje života, strah od smrti i porodične odnose. Njegovi junaci najčešće su muškarci srednjih godina koji istražuju sopstvenu prošlost ili se suočavaju sa promenama, mada postoje i romani sa izraženim ženskim protagonistima i višestrukim pripovedačima. Uprkos toj raznolikosti, sva dela povezuje prepoznatljiv „barnsovski“ stil koji spaja raznovrsne mikro-stilove, modele pisanja i perspektive koje se naposletku sve spajaju u jednu koherentnu nit koja vodi čitaoce od početka do kraja narativa, bez obzira na njegov obim i formalno-žanrovske odlike.

Spominjući vrhunce karijere ovog autora, najveći broj čitalaca se ograničava na tri romana – Floberov papagaj, Istorija sveta u 10 ½ poglavlja i Ovo liči na kraj – a tome će se pridružiti i kritika koja najviše piše baš o njima. Uz to, upravo su ova tri dela donela Barnsu najveću popularnost i reputaciju u književnim krugovima, ali i označila tri dela njegovog stvaralačkog puta: rani, srednji i kasni. Prvi je trajao najkraće i kulminirao u pseudo-biografskom zapisu o Gistavu Floberu, romanu kojim je Barns zaokružio svoja rana eksperimentalna istraživanja i preispitivanja koja su ga vodila do stilske zaokruženosti koju je predstavio već u Istoriji sveta u 10 ½ poglavlja. Ovo delo obeležilo je njegov rad sledećih skoro dve decenije, a mnogobrojne teme koje istražuje u ovom romanu na granici zbirke ulančanih kratkih priča (mnogi kritičari i čitaoci i dalje polemišu oko toga da li je to zbirka priča ili roman, iako i sam Barns ovo delo smatra romanom i preporučuje čitanje u tom ključu) ponavljaju se i u kasnijim naslovima. Najzad, knjiga koja najjasnije postavlja temelje novog izraza ovog autora jeste Nije to ništa strašno, memoarsko-polemičko-esejistički delo koje na novi način obrađuje stare teme i postavlja nove okvire u kojima se Barns kreće do ovogodišnjeg romana Odlazim(o), za koji sam tvrdi da će biti njegovo poslednje delo.

Uprkos toj raznolikosti, sva dela povezuje prepoznatljiv „barnsovski“ stil koji spaja raznovrsne mikro-stilove, modele pisanja i perspektive koje se naposletku sve spajaju u jednu koherentnu nit koja vodi čitaoce od početka do kraja narativa, bez obzira na njegov obim i formalno-žanrovske odlike

Barns kod svih nas

Popularnost ovoga autora u Srbiji, započeta čitanjem njegovih prevoda, traje već dvadesetak godina. Prvo je, međutim, bio dostupan hrvatski prevod Floberovog papagaja iz 1990. godine (tek se sedam godina kasnije pojavilo udruženo izdanje iz Banja Luke i Beograda u prevodu Nebojše Palića) i upravo je on inicirao recepciju Barnsa. Kasnije se beogradska Geopoetika upustila u kontinuirano izdavanje njegovih dela, što čini do dan-danas, neretko objavljujući dela iste godine kada se pojave i na engleskom tržištu. Zamah koji je time nastao je, prirodno, rezultirao i dubljom analizom njegovog opusa, te je tako došlo i do istraživanja na fakultetskom nivou, što je dovelo do određenog broja magistarskih i doktorskih teza koje ga obrađuju, kao i njegovog uključivanja u univerzitetski plan i program. U svetu je dostupno i više knjiga koje se bave isključivo Barnsovim prozom, dok se kod nas može pronaći jedna, Granice i preplitanja: problematika žanra u delima Džulijana Barnsa Nine Ivanović iz 2006. godine, nastala na osnovu naučnih istraživanja autorke.

Barns u Hrvatskoj nije prevođen na kontinuiran i prilježan način kao u Srbiji, kod jednog primarnog izdavača (osim Geopoetike, 1999. godine se javlja nezavisno novosadsko izdanje romana Bodljikavo prase, u prevodu Zorana Paunovića, dok je zbirka eseja o umetnosti Širom otvorenih očiju objavljena u beogradskom Službenom glasniku, u prevodu Nikole S. Krznarića) i od strane tima mahom istih prevodilaca, a premda postoji više načina da se to objasni, možemo da istaknemo dva. Sa jedne strane, njegova popularnost kod nas zasniva se na prisutnosti na Odseku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, gde Barnsova dela mogu da se čitaju i obrađuju na više različitih predmeta i nivoa studiranja, od osnovnih do doktorskih studija. Sa tog Odseka su i najagilniji prevodioci autora – pored pomenute Nine Ivanović, koja je i prevela nekoliko knjiga, ključni su Ivana Đurić Paunović, čiji prevodi krase neke od najvažnijih naslova Barnsove srednje faze rada, Zoran Paunović, prevodilac skoro svih njegovih poznih naslova, te Bojana Vujin, prevoditeljka izazovnog dela Nivoi života – koji su inspirisali naredne generacije čitalaca i istraživača sa drugih institucija. Sa druge strane, izdanja Geopoetike koja nisu prevedena na hrvatski dostupna su i na hrvatskom tržištu, što smanjuje potrebu izdavača da insistiraju na novim prevodima. Naravno, sigurno postoje i drugi, manje ili više tržišno usmereni razlozi za ovoliku razliku u recepciji Barnsa u Srbiji i Hrvatskoj, ali ova dva su svakako među najočiglednijima.

Sa jedne strane, njegova popularnost kod nas zasniva se na prisutnosti na Odseku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, gde Barnsova dela mogu da se čitaju i obrađuju na više različitih predmeta i nivoa studiranja, od osnovnih do doktorskih studija

Kako je počelo?

Prevod od kog je sve krenulo, Flaubertova papiga u prevodu Zlatka Crnkovića, pojavio se 1990. godine u čuvenoj biblioteci „Hit“ zagrebačkog Znanja, i de facto predstavio ovog engleskog pisca čitaocima ovog područja četiri godine pre prvog Geopoetikinog prevoda, romana Istorija sveta u 10 ½ poglavlja. Crnkovićev prevod ističe se kao uspešan, premda se radi o vrlo zahtevnom tekstu koji spaja različite žanrove, perspektive, modele pisanja i forme izražavanja, a sve to uz na trenutke zamršen stil koji meša erudiciju, ironiju, humor i biografske podatke. Kako ovo nije roman u klasičnom smislu reči, već hibridno delo koje je u isti mah i roman, i fikcionalna biografija pisca, i esejistički zapis o prirodi književnosti, i svojevrsna detektivska potraga za glavnim junakom, neophodno je da prevod reflektuje sve slojeve teksta koje i pisac ima na umu. Poseban izazov u tom smislu predstavlja činjenica da Barns neprestano menja pripovedne registre i ide od klasičnih biografskih podataka i pseudo-književne kritike, preko humorističnih digresija i pasaža koji su na granici esejistike, sve do intimnih ispovednih delova. Crnković je inače bio poznat po kvalitetnom, premda nešto slobodnijem prevodilačkom pristupu, i stoga se uspeh ovog prevoda može pronaći u podudaranju senzibiliteta pisca i prevodioca – ovakvo podudaranje moguće je prepoznati i u prevodima kasnog Barnsa kojima se bavi Zoran Paunović – koji nastoji da očuva prirodan ritam svog jezika, ali i da predstavi širinu engleskog originala, te u tome svakako uspeva. Kasnije se pojavivši u novom izdanju Celebera iz 2007. godine, ovaj prevod Zlatka Crnkovića podstiče i naredne generacije čitalaca da se uključe u praćenje Barnsovog opusa i istraživanje njegovih kasnijih naslova.

Crnkovićev prevod ističe se kao uspešan, premda se radi o vrlo zahtevnom tekstu koji spaja različite žanrove, perspektive, modele pisanja i forme izražavanja, a sve to uz na trenutke zamršen stil koji meša erudiciju, ironiju, humor i biografske podatke

Upravo je taj izdavač zaslužan za nekoliko narednih prevoda: Engleska, Engleska (preveo Borivoj Radaković, 2000), Arthur i George (preveo Dragan Koruga, 2006), te Pretresanje (2001), Ljubav, itd. (2002), Povijest svijeta u 10 i ½ poglavlja (2004) i Stol od četrunovine (2006), sve u prevodu Lade Silađin. Uz to, pojavili su prevodi dela Nema razloga za strah (prevela Mirna Herman, Naklada Ljevak, 2010), Osjećaj kraja (preveo Borivoj Radaković, V.B.Z., 2013), Buka vremena (preveo Tomislav Zagoda, Opus Gradna, 2017), Jedina priča (preveo Igor Buljan, Opus Gradna, 2018) i Čovjek u crvenom kaputu (preveo Tomislav Zagoda, Opus Gradna, 2021). Na prvi pogled, možemo da primetimo blagi kontinuitet u prevodima Lade Silađin, odnosno u izdanjima Opus Gradne i Celebera, kao i razmimoilaženje koje nastaje prilikom prevoda naslova ovih dela na srpski i hrvatski (tako Troje postaje Pretresanje, Sto od limunovog drveta postaje Stol od četrunovine, Nije to ništa strašno se pretvara u Nema razloga za strah, Ovo liči na kraj u Osjećaj kraja, a Šum vremena u Buku vremena), no najveća važnost ovih prevoda jeste pojavljivanje romana Engleska, Engleska koji ostaje jedan od retkih koji nisu dostupni u srpskom prevodu. Radi se o romanu za koji je Barns bio nominovan za Bukerovu nagradu, premda ju je te godine osvojio odličan roman Amsterdam Ijana Makjuana – Barns je došao blizu ove nagrade romanima Floberov papagaj i Artur & Džordž, da bi je najzad dobio za Ovo liči na kraj – a svakako je važno da je ovaj žanrovski iskorak u predele utopije, ironije i fantazmagorije moguće čitati i u prevodu.

Ima li dalje?

Memoar Nije to ništa strašno veoma je važan za opus ovog pisca iz mnogo razloga, a jedan od njih jeste količina autopoetičkih iskaza koji se u njemu nalaze. Među njima je i ovaj, koji govori o tome kako on shvata sebe i svoju poziciju: „Kada me pitaju O Čemu Se Radi U Romanu, ja često odgovorim: ‘O lepim, zgodnim lažima koje sadrže gorke, teške istine.’“ (prevod Ivan Filipović). Razmimoilaženje laži i istine je u korenu njegovog rada, a njegova spisateljska širina dovoljna je da privuče čitaoce različitih generacija i senzibiliteta. Danas mali broj njegovih dela nije dostupno u prevodima na srpski ili hrvatski jezik (romani Metrolend i Zureći u sunce, zbirka priča Obale Lamanša i zbirka novinskih tekstova Pisma iz Londona 1990–1995.), i ostaje nam da se nadamo da će ova greška da se ispravi u budućnosti. Takođe, nije zanemarljivo pomenuti da je Džulijan Barns dobitnih velikog broja nagrada u Engleskoj i širom sveta, ali i kandidat za Nobelovu nagradu (uprkos tome što pripada istoj nacionalnoj književnosti i naraštaju kao i Kazuo Išiguro, laureat iz 2017. godine) koja bi mogla da unapredi njegovu već bogatu recepciju, no to nije toliko bitno kao činjenica da je njegov opus vredan pažnje svih čitalaca, bez obzira da li to rade na srpskom, hrvatskom, engleskom ili nekom drugom jeziku.

U novom romanu Bena Lernera pojavljuju se i poznati eksponati iz harvardskoga muzeja, stakleni cvjetovi koji su krajnje naturalistički prikaz pojedinih primjeraka cvjetova (uključujući i početak uvenuća) u staklu. Ne uopćeni modeli, premda napravljeni po narudžbi znanstvenika a pomoću donacije naručivani kod obitelji Blaschka iz Dresdena od kraja devetnaestoga stoljeća pa duboko u dvadeseto. Lorraine Daston je upravo njih izabrala za svoj prilog u zborniku Stvari koje govore koji je uredila 2004. godine.[1]

Osim činjenica i povijesti tih cvjetova i u njezinom tekstu jasno se ističe što je kod njih izazovno za svakoga koji piše fikciju a pogotovo onu koja, jer je autofikcionalna, stalno preispituje fikcionalnu dimenziju. Stakleni cvjetovi suludo su fragilne kopije biljaka (u njihovoj se prisutnosti mora paziti čak i na to kako dišete), ali i posve očiti paradoks, slijepa ulica. Možemo prizvati užitak u oponašanju o kojemu znamo već od Aristotela pa naravno i divljenje nepojmljivom umijeću staklara-modelara. Znanstveni dio uvijek je bio pomalo osporavan: jest da takav model pomaže opažanju onog jednog posebnog primjerka, svakako bliže zbilji nego u herbariju. Bliže zbilji – bliže životu. Umjetnički značaj gubi se u zapanjujućem umijeću.

Zašto nam je stalo do priča

„Najsličnije životu“ je opravdanje za fikciju ili barem opis i obrazloženje zašto nam je stalo do priča. Ben Lerner vrlo je uspješan pisac razdoblja kada ništa u pisanju nije više samo po sebi razumljivo pa svakako ni veliko modernističko osporavanje klasičnog romanesknog postupanja. U polazištu nešto kao učeni pjesnik, proznim je djelima utvrdio svoj položaj neosporenog opisivanja suvremenih danosti, od elitno-intelektualnih do univerzuma američkih srednjih škola. Ne mogu točno ocijeniti kako su prihvaćeni kod nas prevedeni Odlazak sa stanice Atocha (Lernerov alter ego na stipendiji u Madridu) i Škola Topeka (Lerner je rođen u Topeki); izdavač (Fraktura)[2] nije odabrao roman 10.04, koji iznosi autorov njujorški život. Najnoviji roman, Transcription toliko je dobro prihvaćen u odgovarajućim tradicionalnim medijima (npr. New York Review of Books i njemački televizijski razgovori o književnosti) da bi i naš prijevod izašao iz „podzemnog“ djelovanja.

Uspjeh ne iznenađuje jer u nevelikom svesku imamo sve što možemo poželjeti. Junak je u suvremenoj vrsti nevolje: njegov mentor i uzor, devedesetogodišnjak, pristao je na intervju ali pred samu posjetu pripovjedač nespretno razbija mobitel pa umjesto mogućih drugih rješenja na kraju odlučuje odglumiti snimanje i osloniti se na pamćenje, što je rekonstrukcija a ne transkripcija. Njegovo kasnije priznanje na komemorativnom skupu izaziva negativne reakcije, pogotovo od strane sina velike ličnosti, čije pak prisjećanje na složen odnos, opet tehničke poteškoće, ovaj put sa zoomom i sličnim pokušajima za vrijeme covida, predstavljaju zaključni dio knjige. Ima tu još mnogo toga: lik čije su riječi rekonstruirane djelomično je nedavno preminuli Alexander Kluge (Lerner je surađivao s njim; u američkom kontekstu spominju se Keith i Rosemary Waldrop) a tu su reference naravno na Benjamina ali i na Agambena i Deborda, ili iz druge generacije tu je Werner Schröter – ali tu su i poteškoće današnje djece s hranom i školom, opet ne bez uloge ekrana, sve vrlo elegantno i uz finu mjeru nejasnoća, na primjer i oko samog pripovjedača. Motiv staklenog cvijeća ponavlja se ali nije napuhan u globalnu metaforu premda knjiga završava citatom iz pisma sina Blaschke u kojemu nije riječ o ponašanju i prirodi nego o tome što omogućuje složeni poduhvat stvaranja cvjetova: kontinuitet, prethodnici. Treba imati prave prethodnike, ali niste vi krivi ako ih nemate.

Čitala sam, dakle, s užitkom ali nakon toga s pravom čitateljskom nezahvalnošću počela se pitati da li je u redu da tako uživam, ne bih li se trebala malo pomučiti, da li se bodovi dijele samo za trud… Naravno, potaknuti smo na razmišljanje, posve bez sumnje. Od jednostavnih stvari: kako prenijeti iskustvo u pisanje pa do paradoksa doživljavanja vremena. Pripovjedač je autofikcionalno nepouzdan i duhovit na vlastiti račun. Sve to sigurno nije malo.

Ben Lerner vrlo je uspješan pisac razdoblja kada ništa u pisanju nije više samo po sebi razumljivo pa svakako ni veliko modernističko osporavanje klasičnog romanesknog postupanja. U polazištu nešto kao učeni pjesnik, proznim je djelima utvrdio svoj položaj neosporenog opisivanja suvremenih danosti, od elitno-intelektualnih do univerzuma američkih srednjih škola

Barnesovi odlasci i Pynchonova parodija

Ovi su mjeseci ponudili posebno puno užitka u radovima nedvojbeno elitnih autora. Departure(s) Juliana Barnesa jedan je o tih, opet u autofikcionalnom modusu uz ambivalentnosti – ne u žanru memoir sklonom ozbiljnim ispovijedima i svjedočanstvima. Julian Barnes piše kako se oprašta i neće više pisati. Ima neizlječivu bolest ali s njom može još neko vrijeme živjeti. U pripovijedanje o tom otkriću bolesti i postupanja oko toga uključena je još i jedna prava priča, ljubavna priča u dva čina u kojoj je imao neku ulogu a osim toga ima naravno još mnogo toga o Barnesovom poslu: pisanju, prethodnom odnošenju sa smrću i tako to. Mi koji smo više manje Barnesovi vršnjaci bili smo u prilici da desetljećima dočekujemo njegove raznovrsne knjige, uključujući i krimiće koje je pisao kao Dan Kavanagh. Po prirodi stvari znamo (ili mislimo da znamo) nešto o njegovoj obitelji a ako smo te struke znamo i za radove Jonathana Barnesa, brata filozofa. Raznovrsnost Barnesova rada tako je pozadina za Departure(s) i teško da bi netko Barnesu predbacivao ono što se autofikciji često može, polaznu ograničenost. Ta se ograničenost naravno pravda time da je to najbolji mogući pristup pitanjima sebstva, subjekta, pripovijedanja općenito ili do tada u pisanju neprisutne perspektive. U novom (doista posljednjem?) Barnesu građa je reducirana s obzirom na poduhvate u kojemu se na primjer rekonstruiraju životi Šostakovića, ili Conana Doyla, ili Sarah Bernhardt, ili naravno Flauberta, ali ostaje neke vrste ljubavna priča i smještenost u svijet. Ostaje ljubavna priča njegovih prijatelja (budu zajedno pa se raziđu a on ih nakon desetljeća opet poveže da bi se opet razišli) koja na kraju krajeva zastupa sve ostale ljubavi iz njegovih romana.

Nelagoda zbog užitka nije nastala kod čitanja Thomasa Pynchona. Shadow Ticket unatoč tome da se čini da je zamišljen kao malo – kao zapravo dosta – opsežnija dosjetka. Tekst je za mene parodija, persiflaža, pastiche, ali zaplet sa šefom sirarske mafije, njegovom kćeri i privatnim detektivom završava u Europi tridesetih godina gdje je u naletu fašizam (događa se i u Rijeci). Kolokvijalno rečeno sve je pomalo suludo a možda bi me i zabavljalo da nije toliko stilizirano i vezano uz poseban žargon. Da pojasnim o čemu je riječ pomoću samopredstavljanja na koricama: priča počinje u Milwaukeeju 1932., čeka se kraj prohibicije a depresija je u punom zamahu. Privatni detektiv Hicks McTaggart ne želi više razbijati štrajkove već istraživati privatne stvari. U Europu stiže u potrazi za nasljednicom sirarskog imperija. U Europi nailazi na špijune razne vrste, naciste i motocikliste a nema baš ekspertna znanja, razumije se u ples i swing što mu i u Mađarskoj ponekad pomaže ali ne baš puno. Pynchon nije bilo tko pa i nije bez privlačnih momenata ali možda neki drugi imaju više od toga a sudeći po reakcijama ima ih dosta.

Raznovrsnost Barnesova rada pozadina je za Departure(s) i teško da bi netko Barnesu predbacivao ono što se autofikciji često može, polaznu ograničenost

O ukusima i bibliotekama u glavama

No vratimo se motivu nelagode zbog užitka. Ona nastaje i kod čitanja teorijskih djela. Naravno, još uvijek ima više pritužbi zbog njihove nedostupnosti. Mladi Sloterdijk[3] navodi muke Musilovog Törleßa koji pokušava neuspješno čitati Kanta a posebno ga uznemirava činjenica da to njegovom ne baš upečatljivom profesoru nije teško. U ovim bilješkama o čitanju opet ću se držati nove ili više manje nove ponude. Na bestselerskim listama u Njemačkoj pojavila se knjiga Ulricha Raulffa Wie es euch gefällt[4] – Kako vam se dopada – a u podnaslovu riječ je o povijesti ukusa. Ulrich Raulff je utjecajni lik na kulturnoj sceni, duge godine je vodio arhiv u Marbachu koji pohranjuje sve u vezi s njemačkom književnošću, inicirao je Zeitschrift für Ideengeschichte i objavio niz raznovrsnih knjiga, o teorijskoj opsjednutosti u sedamdesetim godinama, o povijesti konja, o Georgeu i još mnogo toga. Povijest ukusa koju nam daje priziva sve moguće razine, povijest pojma u teoriji i povijesne promjene u onome što se želi, kupuje i cijeni. Interdisciplinarnost takve vrste bez svake sumnje unapređuje spoznaju i daje građu npr. za shvaćanje toga što znači konstituiranje estetičkog režima u smislu Rancierea ali i toga što se događa u modnoj industriji. Ne čita se sasvim lako (možda je to jedna od onih knjiga što ih prodaje naslov) ali samo zato što nastoji biti precizna s posve nepreciznim stvarima ali nastoji biti pristupačna. Nema, nažalost, baš mnogo primjera iz književnosti ali i polihistor ovdje možda nastoji ostaviti iza sebe svoju specijalnost.

Književnošću se pak bavi knjiga Williama Marxa Libraries of the Mind[5]. William Marx je inače francuski profesor i objavljuje na francuskom, na primjer knjigu o mržnji spram književnosti a i jednu o potrebi drugačijeg čitanja grčkih tragedija, ali čini se da su ove Mentalne knjižnice izvorno engleske. I opet imamo pred sobom laku i zabavnu knjigu o tome što su knjižnice koje doslovno nosimo sebi od prethodnih čitanja ili tragova odgoja, tradicije ali tim nevidljivim knjižnicama pridružuje i knjige koje su nastale ili se nikada nisu materijalizirale. Odlično podsjećanje na to što svatko od nas pojedinačno nosi u glavi…

I završno: vrhovna je ugoda u tome što nam ne ponestaje knjiga.

[1] Things That Talk, ur. Lorraine Daston, Zone Books, New York, 2004.
[2] Ben Lerner, Odlazak sa stanice Atocha, prev. Marina Leskovar, Fraktura, Zagreb, 2022.  i Škola Topeka, prev. Dragana Vulić-Budanko, Fraktura, Zagreb, 2023.
3] Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1983.
[4] Ulrich Raulff, Wie es euch gefällt, C. H. Beck, München, 2025.
[5] William Marx, Libraries of the Mind, Princeton, 2025.