Nakon Junaka i zmajeva u zalasku (Mala zvona, 2022.) i Dječaka pred žetvu (Jesenski i Turk, 2023.), pristojnog jezičnog žongliranja gustoćom i protočnosti (ova potonja kategorija jest u Dječaku, kombiniranjem pripovijedanja i pjevanja, jače istaknutija) koje stvara „stvarnosnu“ arkadiju, mahom ruralni ambijent simboličko bajkovitog svijeta u kojem razgranati glasovi lirskog subjekta, zmajevi, vile, Regoč, šumska djeca te brojni imaginarni i „stvarni“ drugi dijele istu tekstualnu pozornicu, treća zbirka Josipa Čekolja, Doba beskorisnih umnjaka, predstavlja značajni jezični i ambijentalni pomak. Ostajući dosljedan formi ciklusa, čvrstih paratekstualnih „nagovještaja“ ili recepcijskih inventura koji se pjesnički proširuju, Čekolj ovoga puta zaranja u mediteranske i dominantno urbane horizonte iz čijih gradskih betona povremeno izbijaju već poznati (i očekivani) motivi okolišne imaginacije njegovih lirskih subjekata (plavo nebo, srebrne ribe, šuma, zvijezde, sirene, patuljci, čarobnjaci, zmajevi, jednorog, likovi iz raznih legendi, svetci itd.). Smješteni u gradski prostor s čvrstim pozicioniranjem subjekta u zbiljsko, potonji djeluju poput nadrealnih umetaka, katkad fragmentarnih digresija ili vremensko-prostornih prolepsi. Njihov semantički predznak slijedi emociju lirskog subjekta koja se prelijeva od apatije i razočarenja do „nostalgičnih“ čeznuća.

Autoironija i skepsa

Zbirka sadrži tri ciklusa, od kojih je svaki uokviren malom imagološkom riznicom o Zagrebu, domu, prilagodbi, odrastanju i djetinjstvu, strahu i slobodi te jednom pjesmom Frana Galovića. Ti se paratekstualni rubovi ciklusa u njihovim unutrašnjostima pjesnički razvezuju. Teme jezika, straha, obitelji, traume, djetinjstva, identiteta i doma te poznate pjesničke poze poput preispisivanja usmene i pisane književne tradicije, skromne intertekstualnosti, umetnutih govora i nadrealnih slika prenose se i u ovu zbirku s pridodanom autoironijom, sarkazmom i skepsom prema učincima pjesničkog jezika. Nažalost, gustoća, različite metaforičke kombinacije, bogata okolišna imaginacija, vješto konstruirana simbioza jezika, tijela i prirode, sada su gotovo isparile u dominantno neposrednijoj i predvidljivoj izvedbi s jakim usidrenjem lirskog subjekta u gradski prostor rešetan negativnom aksiologijom: „prljavi pisoar, nepromišljeno / pozvani taksiji / (…) / žvakaće polijepljene za đonove, iskidani / kazališni plakati, / biciklistički padovi, krastava koljena, / hrapavi dlanovi…“, „prenatrpani tramvaji, znojni / biciklisti i prašnjavi automobili…“, „ovaj grad je habsburški dosadan“, „otkad su teretane postale svetišta, / ovaj protresen grad sve mi se više gadi“, „tramvaji voze mračne jazbine dok se / putnici predaju / svevišnjim redovima i staležima“ „veliki gradovi više ničemu ne služe, / osim gomilanju smeća i tiskanju knjiga“ itd. Takvi ispadi znatno osiromašuju okolišnu imaginaciju, odnosno reduciraju lirski prostor zbog čega govor katkada sklizne u patetiku: „Zagrebe, ne volim te dovoljno / da tobom hodam gol i da ti ljubim / betonsku kožu, / ali rado bih ostao još neko vrijeme, / ako mi dopustiš, / da pronađem sebe između tebe i sjeverne / strane Medvednice“. Velegrad se tako u knjizi sveden na hladnoću, izoliranost, prometalije i infrastrukturu koja guši, neugodan miris, prljavost, užurbanost, pohlepu i glad i slično.

Nažalost, gustoća, različite metaforičke kombinacije, bogata okolišna imaginacija, vješto konstruirana simbioza jezika, tijela i prirode, sada su gotovo isparile u dominantno neposrednijoj i predvidljivoj izvedbi s jakim usidrenjem lirskog subjekta u gradski prostor rešetan negativnom aksiologijom

Tematizacija nesigurnosti

Na planu dosadašnjeg opusa kao da svjedočimo izoštravaju granica između velegrada, manjeg grada i sela, a ne njihovu razbijanju kakvo se primjećuje recimo u okolišnoj imaginaciji Danijela Dragojevića. Njegove ptice podjednako cvrkuću na otoku i Cvjetnom trgu, jezičnu zavodljivost, aporiju, savršeno provociranje asimptomatične granice jezika i prirode (ako ćemo o Orlandovoj „muci“ čiji citati predstavljaju krovni paratekstualni sloj ove zbirke), primjećujemo jednako u Dežmanovom prolazu u Zagrebu, gdje lirski kazivač sanjarski uranja u izlog jednog dućana, i na Mediteranu, gdje zadivljeno gleda u jato riba ili brodsko veslo.

Prenošenjem patuljaka, vila, sirena, zmajeva, čarobnjaka i jednoroga u prljave haustore, napunjene kade stambenog prostora ili u vlastite grudi djeluje na prvu loptu zanimljivo, ali na planu izvedbe riječ je ipak o „stihovima koji su (…) sve nespretniji i zabrinutiji“. Tematizacija nesigurnosti lirskog subjekta, borbi da se oživi nakratko (ili miroljubivo napusti) dječja imaginacija, idealizam ili davna pjesnička riječ te traganja za novim domom između „Zagreba i sjeverne strane Medvednice“, stvorili su jezičnu nesigurnost, osjećaj da se „zapelo tamo negdje“, odnosno pretenciozne i patetične prijelaze „stvarnog“ i nadrealnog, unutrašnjeg i vanjskog: „u plavim sam parkovima vidio / lelujave djevojke koje ljube kipove // (…) // grlom mi putuju bijeli patuljci / spuštaju se snježnom stazom kao planinari / da isključe svjetlašca koja mi ometaju san“.

Treći ciklus predstavlja svojevrsni bijeg Mediteranu, pokušaj sagledavanja poljuljanog sebstva s područja nepoznatog: „otoče, ja nisam tvoje dijete // (…) // ali ne znam više iz kojeg sam mjesta“. Kroz čitavu knjigu osjeća se Orlandova aura koja se očituje u „drugačijoj“ ljubavi prema poeziji, mjestimičnoj erotici, preispitivanju vlastita identiteta, pokušaju zaljubljivanja, rodnoj kritici. Međutim, kada je riječ o prvom frontu obrane, a to je pjesnički jezik, Orlandovu „potištenost“ ili razočaranost zbog nesposobnosti da „riješi pitanje što je poezija i što istina“, u Čekoljevoj zbirci (koja bi se trebala očitovati u sudaru prirode i jezika) na planu izvedbe ne primjećujem. Omjer kvalitete i kvantitete još je jedan problem zbirke. Čini mi se da se ovoga puta otišlo preširoko, stare tematske preokupacije su se stanjile jezičnim diktatom naglašenijeg enumeracijskog karaktera, repetitivnim postupcima ponavljanja i paralelizama koja zahtijevaju stanoviti rez. Lirski prostor je ovoga puta dominantno preuzela kamera i deskripcija egzistencijalnog iskustva s blagim refleksivnim pomacima i pejzažnim vedutama, a manje gusta imaginacija: „moje su oči samo kamere, moje su noge / samo koraci.“ Izdvojio bih ipak nekoliko solidnih pjesama: „Kraj je kolovoza“, „Oproštaj“ „Sestre, sestre sprovodimo“ „Na putu prema kraju svijeta“, „U sjeni planine“, „U hladu pod vrbom“ te zanimljivu resemantizaciju ili osuvremenjivanje sakralnog u nizu pjesama o svetcima.

Omjer kvalitete i kvantitete još je jedan problem zbirke. Čini mi se da se ovoga puta otišlo preširoko, stare tematske preokupacije su se stanjile jezičnim diktatom naglašenijeg enumeracijskog karaktera, repetitivnim postupcima ponavljanja i paralelizama koja zahtijevaju stanoviti rez

Nedostatak riječi

Sve u svemu, Doba beskorisnih umnjaka ne dosežu razinu prethodnih zbirki, naročito Junaka i zmajeva, bez obzira na zgodno osmišljeni koncept. Presvlačenje i proširenje je tek mjestimice uspjelo, stoga se nadam da je ova zbirka „zatišje pred buru“. Ako umnjake čitam kao sinegdohu pjesničkog jezika/pjesnika, onda je nažalost ovaj umnjak izbio na površinu uspravno, bez pretjeranog remećenja drugih zuba. Vjerujem da će u budućnosti niknuti zbirka čiji će se umnjaci probiti tek napola, izazivajući „pozitivnu“ recepcijsku nelagodu. Na tragu toga, dozvolit ću si stanoviti epilog: stav o „beskorisnosti pjesništva“, o nemogućnosti da se njime objelodani zamišljeno, prati ga od njegova začetka. Upravo taj stav paradoksalno pogoni pjesničku riječ. Pjesnici su oduvijek govorili o „nedostatku riječi“. Međutim, u njemu uvijek postoje procijepi ili situacije u koje se strovaljuje pri pokušaju prisvajanja određene referentne točke, samo ih treba valjano isprovocirati. To sudaranje o sebe, o vlastitu nemogućnost, njegova je hrana ili plodno tlo na kojem se rađaju čuda.

grlo ti je mrtvo, pojele su ga gusjenice
na putu do rascvjetalih voćki, ali ti se ne buniš,
šutnja je tvoje oružje, ceriš se mojim riječima,
mekanima, savitljivima, tekućima,
mojem gromoglasnom oružju

Prvi korak. Jedino što se uspijeva prepoznati su posljedice travanjskih kiša; žubor i blato, meka, raskvašena smjesa „sjećanja na nečije ruke koje su gurale prste / u ovu zemlju“. Josip Čekolj, prvostupnik kroatistike, etnologije i kulturne antropologije, autor romana za mlade Hahari na dnu mulja (2022.), slikovnice Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom (2020.), te pjesničke zbirke Junaci i zmajevi u zalasku (2022.), svojim drugim poetskim naslovom Dječak pred žetvu upire prstom u ambijent, sasvim nalik izvanknjiževnom, već toliko puta viđenom, opipanom i omirisanom. Zbirka-dobitnica pjesničkih nagrada „Na vrh jezika“ i „Zvonko Milković“, ukoričuje „črlene pesme“, pušta da u sebe pohrane „vijesti o pakosnoj politici, sušnoj zemlji, harajućim / bolestima i nepoznatoj novorođenčadi“.

Mrvice na mrvičice

Zbirka sadrži trideset i šest pjesama raspoređenih u tri ciklusa-pisma („Piši mi kad ti zemlja bude tvrda, tvoj Josip“, „Piši mi kad se zaželiš priče, tvoj Jožek“, „Piši mi kad čuješ da napokon dolaze kose, tvoj Joško“) koji su protočni i na razini zasebnih fragmenata, ali i čitavog tkanja knjige. Kao što i sami naslovi ciklusa sugeriraju, topografski apstraktni konteksti koje cjelina okuplja u svakom se od dijelova umnažaju i raslojavaju na tri različite subjektne pozicije, vizure iz koje se pjesma artikulira i obraća svome recipijentu. Njihova se razlika očituje primarno u upotrebi jezika, pa Josip koristi standard, tek ga netremice ispreplićući s proplamsajima kajkavice. Najbolji je primjer uklapanje brojalice u pjesmu „Kratak sadržaj“, čime se ujedno i upušta u igru s različitim registrima i fonostilističkim podatnostima jezika. Tek u samoj završnici prvog ciklusa, nakon autopoetičkog kolebanja („od čega si sačinjen / ti koji strepiš od riječi pripadnost, / od papira koji te ukratko pita čiji je tvoj jezik“), pojavljuje se pjesma „Vse kaj smo šteli“, koja je u potpunosti napisana na kajkavici. Jožek puno radikalnije i dosljednije prelazi u dijalekt.

Čekolj se, doduše, ne upušta u eksperiment s epistolom i na formalnoj razini, već ju zadaje kao okvir; rekvizit kojim ocrtava dijaloški princip izgradnje pjesama. Temeljni postupak izravnog obraćanja (imaginarnom) adresatu najizraženiji je u zadnjem ciklusu, dok u prethodna dva pjesme najvećim dijelom imaju funkciju zadržavanja na ocrtavanju atmosfere i prizora (npr. „Trag trešanja“) ili pak potpuno uranjaju u prenošenje bljeska događaja (npr. „Crvena večera“). Drugi ciklus, u tom smislu, donosi zaokret baveći se pripovijedanjem i opjevavanjem fikcionalno-biografskih ispovijesti (Ljubica, Katica, Rudek, Marica, Francek, Lojzek, Jalžica, Imbrek, Barica, Slavica, Jagica) koje bi zasigurno mogle funkcionirati i kao potpuno samosvojna cjelina, koja se bavi razrađivanjem kulturalnog i povijesnog konteksta kajkavskog imaginarija.

Pjesme su pisane dugim, ritmiziranim slobodnim stihom, koji se često lomi prebacivanjem ili opkoračenjem. Odlična su rješenja za rimu unutar stiha („moj si mali krt, ti si moja mala slatka smrt“), zvučno-jezične igre („prepunu bregovitih briga“) i izmjene asonanci i aliteracija („naš nemilostivi Straše, zašto strašno stršiš / kao guša iz naših duša“, „trgala je mrvice na mrvičice / za sebe i mravuljce ispod stola“), koje su uglavnom vezane uz infantilizaciju lirskog govora, imaju ritmotvornu funkciju, ali i bitno pridonose njegovoj metaforizaciji, rekontekstualizaciji ustaljenih motiva i mjesta usmenoknjiževnih žanrova.

Zbirka sadrži trideset i šest pjesama raspoređenih u tri ciklusa-pisma koji su protočni i na razini zasebnih fragmenata, ali i čitavog tkanja knjige

Postupak bojenja

U skladu s time, Dječak pred žetvu uspostavlja se kao mikrokozmos ispleten od pramenova betežnih, ali upornih riječi, onih koje „udaraju o blato kao o bubanj“ u preznojenoj želji da materijaliziraju „izbrisane zemlje, izbrisane povijesti, izbrisane obitelji“. Iako Čekolj ne ganja gustu hermetičnost, nego klizi prema prohodnosti i otvorenosti u svojem izričaju, izuzetna atmosferičnost i tematsko-motivski sklop pjesama nisu lako providni ili svrha samima sebi. Percepcija pjesama posredovana je uvođenjem i dosljednim ponavljanjem ključnih pojmova, čime se učvršćuje njihova funkcionalnost i uvjerljivost. Riječi kojima se izmaštava komunikacijska shema zbirke najavljuju se pri samom početku: „travanjske kiše / (…) odnose površinski pepeljasti sloj, samotno sjemenje / i kapljice našeg znoja“, pa su tako prisutne „pepeljaste kosti odraslih“, a iz kapi znoja obraća se i najavljuje lirski subjekt, „noćas će se roditi naše nejako dijete“. Dodatno se razrađuju drugim ciklusom, kojim Čekolj ispisuje obrazac prenošenja traume s koljena na koljeno, dojmljivo se igrajući s konceptom predodređenosti pomoću mitološkog motiva rojenica: „tri su rojenice padale kroz dimnjak, / (…) i zacoprale moju kožu brezinom korom, / plavim naručjem i agacijinim očima, / ljubičastom tintom i lisičjim šapama“. Stoga, na primjer, Barica ima „noge prekrivene bukvinom korom“, a Ljubica „pripovijeda ljubičastim glasom“.

Postupak bojenja također preuzima važnu funkciju u oblikovanju semantičkih polja unutar zbirke, pa se frekventnošću osobito ističu crvena i već spomenuta ljubičasta, što se dodatno naglašava i dizajnom naslovnice Duške Bukvić. U paleti zbirke ljubičasto su obojani motivi vezani uz tijelo i njegove produžetke, poput glasa, kratera na grudima ili koljena. Crvena je usko vezana uz smrt (ili barem njezin nagovještaj) te motivski svijet flore i faune. Takvim titranjem na granici između jezovitog i idiličnog, nasilnog i nježnog, oblikuje se niz začudnih slika poput; „zajedno se trešnje i / babice crvene u klancu“, „divovske crvene krave jurile su / spuštajući se s bregova, / pogazile su djecu / dok su se igrala“, „razlijevali smo krv bijelim stolnjakom, umjetninama i  / zažarenim licima / sve dok se nismo pobratimili i posestrimili“, „naše krasno crveno dijete, rastrgano koplje“. Čekolj, i općenito, ton melankolije i opće uzaludnosti ostvaruje oblikovanjem oksimoronskih slika korištenjem motiva neproživljenog ili nemogućeg djetinjstva (nepoznata novorođenčad, gladna, neutješna, nemoguća djeca), te suprotstavljanjem trivijalnog, bezazlenog ili svijetlog onom što je bizarno, opasno ili mračno (tijela u „bjeličastoj / crti srama“, „pluća su nam nabrekla / od tuge kao peciva napunjena marmeladom“).

Fauna često predstavlja čitava tematska središta; one dobroćudne, pitome životinje u semantičkoj su napetosti sa ženskim tijelima (strina Ana kao ranjena jarebica, uspoređivanje pogrbljenih žena i izgladnjelih pasa, kozonoge žene), a nakazne i ozlijeđene dovodi se u vezu sa stradanjem (lirski subjekt kolje gorućeg pijevca, spaljeni pijetlovi, umirući fazan). Odnos s prirodom zasniva se preko tijela, u snu se postaje lapor, dlanovi se polažu na zelenu travu na prsima, prsti se guraju u zemlju i pali se trulo sijeno na leđima. Mehanizmom povratne sprege, i priroda poprima tjelesna obilježja, pa Medvednica ima snažna prsa, sunce plazi jezik, a oči su potoci.

Iako Čekolj ne ganja gustu hermetičnost, nego klizi prema prohodnosti i otvorenosti u svojem izričaju, izuzetna atmosferičnost i tematsko-motivski sklop pjesama nisu lako providni ili svrha samima sebi

Sklizak poetski krajolik

Kopajući po Čekoljevu radu, čini mi se da se u većini raščlanjivanja i propitivanja njegove uspostave lirskog svijeta često nedovoljno trudi ići dalje od površnih upiranja u ruralni imaginarij i kajkavicu, što u konačnici bitno uskraćuje potencijal autorovog pjesničkog idiolekta, a specifičnost lirskog govora svodi na banalnu etiketu. Okršaj s Čekoljevom pjesmom, međutim, nalaže pažljivo i posvećeno osluškivanje. Njegov lirski subjekt zavodi na sklizak poetski krajolik i drži nas na oprezu svojom prevrtljivom naravi, u jednom trenutku sramežljivo šapćući „kušnul sam te kad nišči ni gledel“, a već u drugom gledajući nas ravno u oči i nezasitno grabeći „vse kaj smo šteli bil je celi svet i vsaki cvet“. Prelijeće iz perfekta u prezent, vijuga pozicijama objektivnog promatrača, prvog lica množine i drugog jednine, konstantno u razdoru, poziciji između gradskog i seoskog, suvremenog i tradicionalnog, uplašen, ali i prkosan u iskazivanju vlastite mekoće kada na samome kraju zaključuje „otkrivenje se zove oslobođenje od straha“.

Unatoč tome što, kao i u prvoj zbirci, nastavlja obitavati u istim toposima podrijetla, obitelji i sazrijevanja, oslanjajući se na poetiku „povratka prirodi“, Čekolj uspijeva složiti začudnu, pametnu i uzbudljivu zagonetku. Suvereno barata ispisivanjem dugačkih, gustih pjesmama, koje su i dosad bile karakteristične za njegov autorski potpis. Međutim, na nekim bi se mjestima moglo prigovoriti tekstualnoj ekonomiji. Češljanje pokojeg stršećeg stiha ili strofe doprinijelo bi većoj čvrstoći, ujednačenosti i interpretativnoj poticajnosti. U svakom slučaju, radi se o knjizi kojom je autor uvjerljivo izbjegao zapadanje u izlizano; zanimljivo ispreturao i uzdrmao pretince prepoznatljivog pjesničkog koda.

Zbirka pjesama bit će premijerno predstavljena publici na festivalu Prvi prozak na vrh jezika, 29. lipnja ispred Bookse, što je povod našeg razgovora.

Obje tvoje zbirke pjesama, Junaci i zmajevi u zalasku i Dječak pred žetvu donose jedan poseban intimni, ali i vanjski svijet. Svijet je to koji vješto komunicira s florom i faunom, ruralnim, motivima koji su u oba rukopisa svojevrsna jezična kičma. Otkuda ti motivi? Koja je razlika u načinu na koji si im pristupao u oba rukopisa?

Motivi iz prirode, kao i ruralni motivi, proistječu, vrlo jednostavno, iz prostora kojim sam (bio) okružen i iz moje svakodnevice. U prvoj se zbirci oni uglavnom isprepliću s fantastičnim, bajkovitim motivima, dok sam se u drugoj više poigravao s motivima iz drugih usmenoknjiževnih žanrova, primjerice iz predaja. Ponegdje to prelazi i u „pretresanje“ ustaljenih mjesta usmene, ali i pisane književnosti. Izbor motiva pojedinog autora obično proizlazi iz autorovih osobnih iskustava i vjerujem da je svakome vrlo teško pojasniti jesu li oni plod njegove stvarnosti ili fikcije (poznatih književnih ili drugih umjetničkih djela) te jesu li svjesno ili podsvjesno ušli u pojedine pjesme. Pretpostavljam da sam, primjerice, odrastao u nekom većem gradu, to bi se odrazilo i u izboru motiva u mojim tekstovima.

Povratak kritike pozitivizmu je greška

Lirski glas u Dječaku pred žetvu spomenute motive iskorištava kako bi progovorio o prolaznosti, sudbini, nasljeđu, bolesti, smrti i drugim temama s kojima smo se na neobičan način morali suočiti tijekom 2020. Alen Brlek je u intervjuu za časopis Poezija primijetio da mnogi tekstovi iz Dječaka pred žetvu propituju „nužnost prihvaćanja i otkrivenja“.

Prolaznost kao tema nametnula se vrlo rano, ali svakako je postala istaknutija otkad smo suočeni s pandemijom i svime onime što je proisteklo iz nje. U drugome ciklusu istraživao sam više tema koje su se ranije tek nazirale. Među njima su i transgeneracijske traume i obiteljska povijest, pritom mislim na to koliko je pojedinac obilježen prošlošću svoje obitelji u svim slojevima i fazama svojeg života. U tom se ciklusu, čija je starija verzija prvotno objavljena u časopisu Poezija 2021. godine, isprepleće pripovijedanje s pjevanjem. Tako su osobni identitet i sve druge identifikacije koje pojedinac usvaja tijekom života prikazane kroz pripovijedanje i pjevanje, a identifikacija u konačnici i jest pripovijedanje-pjevanje o vlastitom životu. Osuđena na nestalnost. Na neki način progovaram i o nužnosti prihvaćanja i otkrivenja, ali i o strahu od već spomenute predodređenosti – možete to nazvati i sudbinom ili predestinacijom ako želite – začaranog kruga obiteljskih problema, bezizlaznih situacija u kojima se nalazi malen čovjek, slab subjekt povijesti, kojim upravljaju oni koji posjeduju moć. Pritom su se motivi iz prirode, kao i oni mitološki, kršćanski i ruralni, nametnuli sami od sebe.

Osobni identitet i sve druge identifikacije koje pojedinac usvaja tijekom života prikazane kroz pripovijedanje i pjevanje, a identifikacija u konačnici i jest pripovijedanje-pjevanje o vlastitom životu

Junaci i zmajevi u zalasku, kako  možda i sam naslov doziva, govori o identitetu dječaštva i napuštanju istoga. Mnogo se baviš bajkovitim, uranjaš u obiteljska sjećanja lirskog subjekta, daješ sliku kreiranja jednog „ja“, da bi se potkraj knjige to „ja“ počelo odvajati od samog korijena…

To svakako može biti jedno od tumačenja naslova te zbirke, ali može se protumačiti i na druge načine. Prepuštam čitateljima da otkriju sami za sebe tko su „junaci i zmajevi“. Većina tih pjesama nastala je mnogo ranije nego što je zbirka objavljena 2022., stoga sam tijekom pripreme za tisak nekima trebao pristupiti na nov način da ih uklopim u zamišljeni koncept. Za pjesme koje donekle „uranjaju u obiteljska sjećanja“ pretvorio sam lirskog subjekta u dijete, odnosno lirski subjekt progovara iz pozicije djeteta ili tinejdžera, onoga kojemu je dopušteno griješiti i idealizirati, ali i onoga koji ima „pogled s rogovlja“. Lirsko se „ja“ po mnogočemu razlikuje u „žarovima“ i ono se ne bi trebalo uvijek tumačiti kroz autorsku biografiju. Neki su prikazi i kritike zbirke previše polazili od moje biografije, jednostavno su zapali u zamku u kojoj nisu mogli odvojiti autora od lirskog subjekta, što je, čini mi se, ponovno vrlo često na našoj književnoj sceni.

Zanimljivo mi je da se sve pjesme čitaju po nekom „zagorskom ključu“ jer sam odrastao u Zagorju iako se u zbirci ni jednom ne spominje ni Zagorje ni neko zagorsko mjesto. Dakle, rijetki su se sjetili da možda nisu sve pjesme vezane uz taj prostor. Na kraju krajeva, spominju se Zagreb i Rijeka, kao i motivi iz nekih drugih stvarnih prostora. Također, neobično mi je da se rijetko prepoznala podvojenost lirskog subjekta između urbanog i ruralnog prostora, što je možda jedan od glavnih provodnih motiva zbirke.

Rekla bih da je propitivanje granica jezika unutar određenog svijeta, ali i pitanje pojedinca unutar nekakve strukture – bilo da se radi o svijetu djetinjstva u prvoj knjizi, ili seoskoj okolini s njenom pozadinom i teretima – glavna preokupacija tvoje poezije… Ona vješto pronalazi način kako da pokaže sukob mikrosvijeta lirskog subjekta, mada je on promatrač, nije u bijegu. Taj sukob pokazuje se unutar intimnog što biva u neskladu s onim što svijet koji ga okružuje jest.

Poneka pjesma u Junacima i zmajevima u zalasku i eksplicitno propituje granice i moć jezika. Jezik je ponekad jedino oružje i oruđe koje pojedinac ima, što se u obje zbirke odrazilo na način da lirski subjekt koristi jezik kako bi se nosio sa sukobima u samome sebi te sa sukobima s okolinom koja ga okružuje. Ako postoji nešto što se može nazvati „teretima“ seoskog svijeta, onda oni zapravo nisu u mnogočemu različiti od „tereta“ gradskog svijeta ili su barem podjednako „teški“. Vjerujem da zbog toga poezija, kao i umjetnost općenito, može stremiti ka svojevrsnoj univerzalnosti životnih iskustava.

Neki su prikazi i kritike zbirke previše polazili od moje biografije, jednostavno su zapali u zamku u kojoj nisu mogli odvojiti autora od lirskog subjekta, što je, čini mi se, ponovno vrlo često na našoj književnoj sceni.

Lirska pisma iz karantene

Obje knjige imaju zanimljivu strukturu. U prvoj si imao poglavlja imenovana žarovima, a u drugoj – pismima. Kako gledaš na strukturu? Zašto ovakva u obje knjige?

Prva je zbirka imala mnogo drugačiji put nastanka od druge. Koncept je prve zbirke osmišljen tek nakon što su skoro svi tekstovi bili napisani, dok je ideja koncepta druge zbirke nastala na samome početku, zajedno s naslovom – Dječak pred žetvu. „Žarovi“ istovremeno asociraju na motive iz bajki i na ognjište kao simbol doma, ali vjerujem da su i dalje dovoljno apstraktni da svaki čitatelj unosi vlastita iskustva u njihovo razumijevanje. Ideja da druga zbirka bude jedno veliko lirsko „pismo“ podijeljeno na tri manja „pisma“ nastala je za vrijeme prve karantene 2020. godine. Tekstovi su nastajali kao potreba da stignu do zamišljenih adresata, čitatelja koji su i prostorno i vremenski daleko, stoga se većina njih ni ne može  smjestiti u neki konkretan prostor i vrijeme. Vjerojatno je ta potreba proistekla iz neizvjesnosti i posljedica pandemije i potresa koji su u vrlo kratkom vremenu u potpunosti promijenili naš način života, a mnogima i životni prostor. Ni jedna pjesma ne oponaša strukturu pisma, niti su one nalik epistolama. Međutim, tad mi je bilo zanimljivo poigravati se s idejom da je svaka pjesma namijenjena slanju nekom pojedincu ili skupini. Na kraju krajeva, svi znamo da je besmisleno baviti se pisanjem ako naše tekstove nitko ne čita. Pritom ne mislim na široku čitateljsku publiku. Ako postoji neka neobjašnjiva unutarnja potreba za pisanjem, onda postoji i želja da nas se čuje. Nadam se da će ta „pisma“ zaista doprijeti do nekoga. Lirski je subjekt u tim pjesmama pošiljatelj, jedan glas koji je istovremeno razdijeljen na nekoliko manjih glasova.

Tvoja znanstvena pozadina su etnologija i antropologija. Rekla bih da je oboje itekako prisutno u tvojim knjigama, bilo da se baviš mitologijom, pričanjem seoskih priča itd. Koliko je studij pomogao poeziji da nađe svoj glas na ovaj način?

Studiji su sigurno bitno utjecali na moje pisanje i pristup književnosti. Pretpostavljam da su kroatistika i kulturna antropologija podjednako ostavile traga u mojim tekstovima. Kao i svaki student, imao sam razdoblja kad sam preispitivao odabir fakulteta, ali sad kad se približavam završetku diplomskog studija, sve više shvaćam da nisam pogriješio i da je najbolje što sam dobio na tim studijima upravo širenje vidokruga vezanih uz kulturu i umjetnost. Studiranje nije samo proces usvajanja znanja, nego i iskustava nevezanih uz uobičajene studentske obaveze. Studiji su mi mnogo toga omogućili, ali me i prisilili da mijenjam vlastite stavove i predodžbe o mnogim temama i problemima koji nas okružuju. Vjerujem da se sve to u različitim oblicima odrazilo i u mojim lirskim i proznim tekstovima.

Obje knjige kao da imaju i prikaz određenog emocionalnog puta, razvoja lirskog subjekta. U zadnjim cjelinama obje knjige najintimnije su pjesme koje pokazuju unutarnji svijet.

Posljednji ciklusi u objema zbirkama zamišljeni su kao svojevrsni sažetak ili zaključak tema i problematika koje propituju prethodni dijelovi. To je svakako očigledno u posljednjim pjesmama obiju zbirki – „naputak za budućnost“ i „vjetar u punđi, sunce u šiškama“. Njima sam htio naglasiti i mogućnost otpora svemu onome što se problematizira u prethodnim tekstovima, odnosno dati barem naznaku prostora slobode.

Imaginarij kajkavskog svijeta

Važno je spomenuti i kajkavski, kojim si se igrao u prvoj knjizi tako što si povremeno uključio u pjesme i stihove na dijalektu. U Dječaku pred žetvu još hrabrije osvajaš to područje dijalektalne poezije, a čini mi se da su te pjesme zaista sjajne jer na autentičan način dozivaju ono o čemu pišeš, dajući jezikom dodatnu dimenziju i selu i likovima.

U Dječaku pred žetvu svakako ima mnogo više kajkavskog nego u prvoj zbirci. Za razliku od prve, u drugoj je čak nekoliko pjesama koje su u potpunosti pisane kajkavskim jezikom. Kajkavske riječi i izrazi umetnuti u one pjesme koje su uglavnom pisane standardnim jezikom imaju različite stilske funkcije. Sam sam sebi pokušavao odgonetnuti zašto to uopće radim i zašto pjesme ne bi bile ili na standardnom ili na kajkavskom jeziku, bez ikakva ispreplitanja. Međutim, prevladala je potreba da se poigravam različitim registrima. Vrlo jednostavno rečeno, neke su se teme morale otpjevati i na kajkavskom i na standardnom jeziku, a neke pak isključivo na kajkavskom. Obično bih pribjegao kajkavskom kad mi se činilo da mi omogućuje zanimljivije i raznovrsnije fonostilističke postupke kojima podobnije mogu izraziti ono o čemu želim pisati. Možda su za to najbolji primjeri pjesme „Vse kaj smo šteli“, „Francek“ i „Imbrek“ koje su čitave pisane kajkavskim jezikom. Pjesme u središnjem ciklusu, između ostaloga, istražuju imaginarij kajkavskog svijeta – njegovu povijest, identifikaciju i kulturu. Kajkavski je jezik temelj identifikacije društva sjeverozapadne Hrvatske, stoga se činilo sasvim logičnim da postane i dio ove zbirke.

Dotaknula sam se likova. Cijeli drugi dio unutar Dječaka pred žetvu bavi se pjesma po pjesmu određenim likovima, svako ima ime prema određenoj osobi koja potom biva u pjesmi ocrtana. Sjetila sam se Spoon River Anthology. Otkuda takav pristup?

Ti lirski portreti međusobno su povezani, uglavnom fiktivnim obiteljskim i rodbinskim vezama. Prvotno se pojavila ideja da se ranije spomenute teme propituju kroz pjesničke tekstove, a onda i ideja jedne obiteljske povijesti prikazane kroz tragična iskustva nekoliko generacija. Naravno, genealoški ciklusi nisu ništa novo u proznim i dramskim tekstovima, kao i u drugim umjetničkim oblicima poput filmova. Takvi su me primjeri potaknuli da stvorim malen genealoški pjesnički ciklus. Htio sam istraživati mogućnosti poezije i ispripovijedati, odnosno otpjevati povijest jedne fiktivne obitelji i jednog sela koji bi bili dovoljno apstrahirani da postanu predstavnici jedne šire kulture i društva. Već prvi lirski portret („Ljubica“) sam u sebi tematizira moć pripovijedanja i time upozorava na fiktivnost tekstova koji slijede. Svaka je pjesma, osim prve i zadnje, iz tog ciklusa svojevrsni lirski portret, a u njima se realistično neprestano isprepleće s fantastičnim.

Iskreno, dosad nisam čuo za Spoon River Anthology, ali djeluje veoma zanimljivo…

Dječak pred žetvu sjajno ocrtava selo, siromaštvo, običaje, odnose. Otkuda to selo uopće kao svijet tvoje poezije? Imali smo nekako povratak ruralnim motivima u književnosti, a s Evelinom Rudan i zbirkom Smiljko i ja si mahnemo i veliki povratak dijalektu. Koliko ti je kao etnologu i antropologu, a ne samo pjesniku, bitno baviti se time? Zašto su nam te priče bitne?

Odrastao sam na selu i pohađao školu u manjem gradu, pa je to prostor koji mi je blizak. Da sam odrastao u većem gradu, sigurno bih više pisao o gradskoj kulturi. Iako moram napomenuti da u hrvatskoj stvarnosti ne postoje stroge granice između ruralne i urbane kulture, što nekad ima i svojih prednosti, stoga obično ne možemo govoriti o nekoj strogo zatvorenoj seoskoj ili gradskoj kulturi. Na kraju krajeva, ni jedna kultura nije ni na koji način zatvorena i nepromjenjiva, pa ni ona tradicijska.

Nikad nisam bio jedan od onih koji se srame svojeg podrijetla niti se sramim svojeg materinjeg kajkavskog govora. Možda je to glavni razlog zašto nikad nisam ni propitivao umetanje „ruralnih motiva“ i kajkavskog književnog jezika u svoje tekstove. Etnologija me svakako više upoznala s tradicijskom kulturom, što se odrazilo i u nekim pjesmama. Studij kroatistike mi je pak osvijestio važnost različitih hrvatskih govora, uključujući i one kajkavske. Vjerujem da su i u svakodnevnoj komunikaciji i u polju književnosti svi govori jednako vrijedni i da raznolikost i bogatstvo unutar hrvatskog jezika omogućuje autoricama i autorima istraživanje različitih stilskih postupaka. Mnogo mi je zanimljivije čitati prozu koja sadrži i govornu karakterizaciju likova nego prozu koja je u potpunosti pisana standardnim jezikom. U romanu Hahari na dnu mulja eksperimentirao sam s kajkavskim govorom likova koji je utemeljen na različitim stvarnim dijalektima i tradiciji kajkavskog književnog jezika.

Mnogo mi je zanimljivije čitati prozu koja sadrži i govornu karakterizaciju likova nego prozu koja je u potpunosti pisana standardnim jezikom. U romanu Hahari na dnu mulja eksperimentirao sam s kajkavskim govorom likova koji je utemeljen na različitim stvarnim dijalektima i tradiciji kajkavskog književnog jezika

Baviš se i pisanjem za djecu i mlade. Kako taj svijet pisanja funkcionira uz svijet poezije? Što iduće pišeš?

Moja prva objavljena knjiga bila je slikovnica Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom, ali već tada sam imao gotovo dovršen rukopis prve zbirke Junaci i zmajevi u zalasku, tako da sam oduvijek istovremeno pisao i prozu i poeziju. I danas često istovremeno radim i na proznim i na pjesničkim tekstovima. Međutim, čak i u prozi ne želim u potpunosti „pobjeći“ od poezije. Primjerice, u kratkome romanu za mlade Hahari na dnu mulja poezija zauzima važnu ulogu u izgradnji zapleta i razvoja pojedinih likova. U romanu se mogu naći i dijelovi ili čitave pjesme naših antologijskih autora poput Vesne Parun, Josipa Pupačića i Dragutina Domjanića, ali i razne reference na hrvatsku popularnu glazbu. Spominjem sve to zato što mislim da nikad u potpunosti ne razgraničavam ta dva svijeta – dječju i adolescentsku književnost i poeziju, odnosno prozu i poeziju. Najveća je razlika u samim recipijentima. Dječja i adolescentska književnost očekuje mnogo širu publiku, pa je i njezin odjek u javnosti možda veći. Primijetio sam da se za nju zanima i odrasla publika, dok je poezija uvijek ograničena na manji krug čitatelja. Ne mislim da je to nužno loše. Trenutno dovršavam treću zbirku poezije koja bi po mnogočemu trebala biti drugačija od prethodnih. Uskoro bih volio proširiti i ciklus akrostiha „Rukovet noćnih putovanja“ koji sam počeo pisati za „Reviju malih književnosti“ 2021., s namjerom da se i on jednog dana oblikuje u pjesničku zbirku.

Josip Čekolj (1999.) odrastao je u Donjoj Stubici. Prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije. Trenutno pohađa diplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Dosad je objavio pjesničku zbirku Junaci i zmajevi u zalasku (2022.), kratki roman Hahari na dnu mulja (2022.), slikovnicu Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom (2020.) u nakladničkoj kući Mala zvona i zbirku poezije Dječak pred žetvu (2023, Jesenski i Turk)koja je nagrađena nagradom Na vrh jezika za godinu 2021.

Ciklus akrostiha Rukovet noćnih putovanja uvršten je u antologiju Vrijeme misli (Kulturtreger, 2021.) te je objavljen na književnom portalu „Kritična masa“. Sudjelovao je na književnim festivalima „Stih u regiji“, „Rukopisi“ i „Susret riječi“.

Zbirka Dječak pred žetvu je dobila nagradu Prozak 2021. godine za najbolji rukopis poezije autora do 35 godina starosti.

Poetske krinke ili maske

Knjiga se sastoji od 38 tekstova uglavljenih u četiri ciklusa, odnosno žara („Plemenite krljušti“, „Pogled s rogovlja“, „Ležaj za snovite srne“, „Spomenar neznanih mačeva“) iz kojih frcaju slike samo naizgled prapočetnog ili apstraktnog Zagorja čije šume i polja istovremeno ispunjavaju folklorni i mitološki junaci, Hegedušićevi bokci, šumska djeca, zmajevi, zli duhovi, kmetovi, članovi obitelji itd. Takve su pjesničke konstrukcije ahistorijskog i atemporalnog svijeta simbolički čvrsto povezane sa svijetom u kojem svakodnevno egzistiramo. Lirski protagonist, osjećajući povijesne mrlje urezane ili naslijeđene u pore uže (obiteljske) i šire zajednice, nastoji ih upiti koliko je moguće: „trudim se udovoljiti / i roditeljima i bogovima“. Idejni je sloj knjige začet već u prvoj pjesmi „(odrastanje)“: „i sve je to trebalo zapisati štapom po zemlji / i sve je to trebalo prešutjeti / i sve je to trebalo oprostiti.“ Protagonist, u prvome ciklusu, iz pastoralno-bajkovitog svjetovnog okvira nastoji pomiriti i prihvatiti nekoliko različitih sebstva ili „krinka“ – od usamljeničko melankolične simbiotske povezanosti s prirodom, kozmičkim tijelima, mitološkim i folklornim junacima do konkretnijih prikazivanja vlastitih rana koje izranjaju na intimnim mjestima ili mjestima otpora (obiteljskim, vlastitim ili društvenim): „plaše te / riječi obitelj, obitavati, prebivalište, / porodica, rod, izrod, porod urod, / sve te osnovne ćelije društva, / tjeskobne su jer su nesretne“. Sve se apostrofizacije drugima u zbirci (Mjesecu, lisicama, vuku, pticama, Regoču, čovjeku „pod maskom medvjeda“ i drugim imaginarnima „ti“ ili „mi“), u cullerovskom smislu, mogu iščitavati kao – uspostava slike sebstva.

Knjiga se sastoji od 38 tekstova uglavljenih u četiri ciklusa, odnosno žara iz kojih frcaju slike samo naizgled prapočetnog ili apstraktnog Zagorja čije šume i polja istovremeno ispunjavaju folklorni i mitološki junaci, Hegedušićevi bokci, šumska djeca, zmajevi, zli duhovi, kmetovi, članovi obitelji

Protiv gorostasa

U drugome žaru, lirski protagonist počinje polako ljuštiti nadrealnu krljuštu prema realističkom stratumu koji ispunjavaju članovi obitelji, preko kojih pokušava razumjeti neke od važnih događaja iz prošlosti koji su bitnome obilježili i utjecali na njegov bregoviti kraj i samu obitelj: „deda je nosio slamnati šešir i pričao iste priče o / komunistima i gastarbajterima i vječnoj gladi“, „mama rijetko priča o prošlosti, / o svijetu koji sastavljam kao kockice – / gastarbajteri, siromaštvo, siroče, samoća, rastava, rat“. Katkada relacija lirsko ja-obitelj postaje okidač za vremenske doskočice u djetinjstvo koje nerijetko podsjećaju na doskočice ili manipulaciju vremensko-prostornim koordinataa u zbirci Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan: „zaklopim oči / i na skliskome kamenju hvatam račiće s kućicama“, „zaklopim oči / i sestra i ja lovimo vodozemce na mlaki“, „zaklopim oči / i tata i ja pasemo ovce na brijegu“.

Poveznice s Rudaničinom zbirkom mogu se pronaći i u prigrljenju vlastitog narječja. Iako kajkavski u Čekoljevoj zbirci nije u tolikoj mjeri lokalno i knjiški razgranat, sasvim ga je dovoljno da knjiga, humboldtovski rečeno, prenese kerempuhovski duh junakova zavičaja i time zakorači prema dominantnoj pjesničkoj proizvodnji: „i gda se vrnemo setimo se zakaj smo prešli, / I gda odhajamo zmislimo se zakaj se bumo vrnuli“. Kao što Smiljko sa svojom družinom nije ostao nijem glede jezične politike i gorostasnog standardno jezičnog idioma koji sa svojom vojskom u pozadini gura preostale na marginu, tako nije ostao ni zagorski junak: „moj refleks jata traži uzglavlje i oslonac u visini tvojeg“, „srdim se na one koji me sibilariziraju“. Sve se to počelo rastvarati, zajedno s ljubavnim slojem, u trećem žaru. U zbirci se primjećuje nenasilno i postepeno presvlačenje različitih tematskih svjetova prema posljednjem žaru, za koji je urednica Sanja Lovrenčić na ovitku knjige naglasila da „dovodi opet do prostora samotnosti gdje mjesec odano i ponizno čeka, no ta je samotnost sad druge vrste; sve je opečeno i slatko, umjesto ljubavnog zajedništva u riječima još te nosim u pjesmi predanih pčela…nema ni jednog strašnog gutača vatre / i ni jednog velebnog zmaja“.

U drugome žaru, lirski protagonist počinje polako ljuštiti nadrealnu krljuštu prema realističkom stratumu koji ispunjavaju članovi obitelji, preko kojih pokušava razumjeti neke od važnih događaja iz prošlosti koji su bitnome obilježili i utjecali na njegov bregoviti kraj i samu obitelj

Jezične palete

Pjesme su pisane klasičnim stihom, s pokojom pjesmoproznom formom. Snažni elementi zbirke jesu njezini vizualni i zvukovni spektri. Prvi se prikazuje, maniristički, u hipermetaforici i jakim poredbama koje stvaraju slike u kojima se spajaju motivi naive, nadrealizma i secesije: „da mi smo plemeniti divljaci // ništa nam ne nedostaje, ni voda ni mlijeka“; moja su pluća / rosna polja kukurijeka, / porušeni bijeli gradovi za vilinske konje“; „ružičaste ruže svakog ljeta / ponovno će se naći u našem vrtu / i srne će istim žarom jesti sočne kruške“. Zvuk i ritam nadopunjuju pobrojane vizualne motive brojnim jezičnim igrama: ponavljanjima, sintaktičkim paralelizmima, akumulacijama koja evociraju katkada ton usmenoknjiževnih retoričkih oblika poput brojalica i sl., fingiranim rimama, aliteracijama, asonancama, anagramima i sličnim leksičkim distorzijama. Primjerice: „ranjene srne strijeljaju iz samilosti, / lanad postaje siročad, dom im postaje izlomljen grom, / udisaj ribe izvan vode, rana s beskrajnim dnom, / začuđeno o, neizgovoren slom“.

Bez obzira na već viđene estetske i kritičke poetske strategije, mjestimice suvišne metaforičke lance i repetitivne topose na motivsko-leksičkoj razini, Čekoljeva je solidna knjiga u svojoj uokvirenoj ispovijesti jednoga junaka (iako bez čvrste narativne pozadine), pridodala spomenutom pjesničkom ogranku historijski osjećaj koji se može sažeti kao: „nigdar ni tak bilo / da ni nekak bilo, / pak ni vezda nebu / da nam nekak nebu“. Krećući se različitim stanjima, svjetovima, slikama, jezičnim registrima, pozitivnim i negativnim memoarima te transgeneracijskim traumama, junak ove zbirke ne odustaje povremeno se vratiti „prkošljivim prsima i skršenim idealima“, (pra)davno posijanim u njemu, šumskim ljudima, koledarima, zmajevima, vilama, Regoču i mjesecu s kojim razdjeljuje nesanicu i ljubičasto platno.