Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljujemo u tjednom ritmu, svakog petka, od ožujka do kolovoza. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizira se uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Važnu priču o alternativnoj lektiri započinjem iz dva smjera kako bih objasnila zašto sam odabrala baš ovaj naslov.

Prvi smjer; kada sam pristala sudjelovati u projektu, zaista sam doslovno shvatila da se radi o „alternativnoj lektiri“, o knjigama koje želimo preporučiti djeci i mladima školskog uzrasta, knjigama i pričama koje su bliske njihovu životnu iskustvu, knjigama u kojima se sami zrcale, u kojima čudesno otkrivaju sebe, kao što nam se to ponekad s književnošću dogodi, a onda je zavolimo i postanemo čitatelji.

Knjigama koje bi, a nisu, trebale posredstvom obaveznog školskog programa biti ponuđene mladim čitateljima. Proces identifikacije pa onda nadgradnja neproživljenim ljudskim iskustvom koje nas širi, najjači je alat književnosti, posebno u formativnim godinama. Da bi nas nešto angažiralo, privuklo, natjeralo da razmišljamo, mora na neki način imati veze s nama samima. Tako je jednostavan taj mehanizam, a toliko učinkovit. Stoga sam odmah, u predrazmišljanju dakle, eliminirala sredovječne muškarce koji uz popodnevnu dremku diskutiraju o cijeni zemljišta, elitističke naslove koji propagiraju larpurlartistička stremljenja, sušičave realiste i moderniste koji se boje vlastite sjene, seoske učiteljice koje se bi i ne bi udale, osluškujući zadnjih nekoliko godina što je to honest review u vlastitom domu od strane osnovno i srednjoškolaca.

Ukratko, to je ono što će vam ponuditi vaš osmaš kada mu vi ponudite roman Starac i more (dakle, knjiga govori o starcu koji lovi ribu i većinu vremena provede u čamcu i misli o svom životu, jer, zašto ne?), Prijana Lovru (dakle, lik se cijelo vrijeme samosažaljeva i nije se u stanju ni malo pokrenuti), Posljednje Stipančiće (sreća da su posljednji, zamisli da postoji nastavak). Za gotovo svaki drugi naslov nakon šestog razreda osnovne škole, rekli bi Amerikanci; Huston, we have a problem. Osim što tragično patimo od nedostatka suvremenosti, autentičnih ženskih likova, modernosti, uronjenosti u stvaran život, također, što se tiče svete lektire, izostavljamo činjenicu da manje od trideset posto naših učenika pohađa gimnaziju, a da su knjige važne i potrebne svima, ali kanon je kanon. Nemilosrdan i zastario, nepokolebljiv kao borba Slobodana Prosperova Novaka da djecu čija je stvarna lektira na Netflixu prvenstveno odgajamo na Juditi i Homeru. Unaprijed dobivena bitka, nema što.

Baba hrče

Drugi smjer iz kojeg ide moja preporuka također je potaknut jednom malom anegdotom iz najbližeg okruženja. Kada je moja kćer Klara bila mala, u dobi od četiri godine, imala je prijateljicu Jelenu. Jelenina mama Ileana je iz Napulja, a tata je naš susjed, Dugoselac. Vikend prije druženja Jelenina obitelj je provela u Beogradu i, dok smo mi odrasli sjedili u boravku i razgovarali, djevojčice su u sobi gledale crtiće. U jednom trenutku moja je kćer izašla iz sobe i uzviknula: „Mama, Jelena i ja gledamo crtiće na talijanskom, a ja sve razumijem!“ Poput svakog roditelja ne sumnjajući da su moja djeca izuzetno pametna, ipak sam zauzela skeptičan stav prema ovoj izjavi. Utoliko sam bila u pravu, djevojčice su gledale Pepu Prase sinhroniziranu na srpski, DVD friško donesen s puta, a strašna spoznaja bila je ta da je djetetu u toj dobi već posredovana ideja da se radi o posve stranom i nerazumljivom jeziku, iako je i samo bilo svjesno da ga posve razumije. Trenutak promislimo pa se vratimo lektiri.

Roman Leto kada sam naučila da letim započinje rečenicama: „Baba hrče. Poludeću.“ Dala bih ruku u vatru da je to univerzalna pomisao svake trinaestogodišnje djevojčice, svakog tinejdžera na ovim prostorima koji je prisiljen provesti ljetno ferije s babom i babinom sestrom. Nešto što razumiju svi. Nešto što ih u sigurnu mrežu identifikacije ulovi odmah. Jednako kao što će svi razumjeti zabavan i privlačan sažetak na poleđini knjige: „Beograd. More. Hvar. Lavanda. Smaranje. Hrkanje. SMS. Suze. Babe. Skajp. Bodulski. Psi. Druženje. Bol. Ljubav. Porodica. Rodbina. Fjaka. Stranac. Odrastanje. Smešno. Tužno. Iskreno. Suptilno. Istinito. Istorijsko. Prirodno. Dramatično. Tragikomično. Životno. Ako pročitaš ovu knjigu, naučićeš da letiš ili da se bar malo podigneš sa zemlje…“

Svi se bolje zabavljaju

U ritmu sms poruka, u ritmu drame odrastanja čitateljima su na koricama posredovani ključni pojmovi koji ih se zaista tiču i kojima se ova knjiga bavi. Roman napisan u formi dnevnika koji piše trinaestogodišnja Sofija tijekom ljetovanja koje s babom provodi na Hvaru kod babine sestre nona Luce, svojom nenametljivom mudrošću kojom pruža uvide u kompleksnost svijeta i života, negdje je suštinski poveziv sa Sofijinim svijetom. Potrebe tinejdžera (za vršnjacima, pripadnošću, zabavom, ljubavlju) i njihovi problemi (nesigurnost, dosađivanje); odnos starih i mladih (kontrastno postavljeni likovi babe i none predstavljaju dva modela ponašanja odraslih prema mladima), ali i posljedice koje je rat devedesetih godina ostavio na prostoru bivše Jugoslavije (mješoviti brakovi, bliski rođaci na zaraćenim stranama, ratna pogibija) prelamaju se kroz Sofijinu točku gledišta. U zemlji u kojoj više od dvadeset godina nakon rata postoje odvojene škole za djecu srpske i hrvatske nacionalnosti, ovaj roman i ovakva književnost bili bi slamka spasa, generacijsko ljepilo, toliko potrebno očovječivanje „drugoga“ i potvrda da se savršeno dobro razumijemo.

Let je ujedno i metafora Sofijine želje za slobodom i pronalaženja vlastitog identiteta, a susreti i doživljaji tijekom ljeta nose za njeno sazrijevanje važne poruke o ljubavi, razumijevanju, opraštanju i nadilaženju bola. Jednako bitna stavka za ovaj roman jest i humor koji proizlazi iz tinejdžerskog samosažaljenja i osjećanja junakinje da se „smara“ s dvije babe dok se svi drugi bolje zabavljaju. Preuveličavanje i žalbe na nepravednost života, ironična, ali i autoironična perspektiva bliski su mladim čitateljima kao i poznavanje njihova žargona. Vješto korištenje bodulskog dijalekta i kombiniranje sa srpskim jezikom postaje izvor verbalne komike i komičnih situacija koje ovom djelu daju posebnost i svježinu, a samoj junakinji autentičnost.

Umjetnost nije drugo nego pokušaj da razumijemo svijet i same sebe, a u mladim godinama, da bismo razvili potrebu za njom, ona treba govoriti našim jezikom

Kako letjeti?

Kada bi netko u našem obrazovnom sustavu zaista želio da djeca zavole knjige, da razviju samopoštovanje kroz iskustvo razumijevanja pročitanog, da razviju empatiju i kritičko mišljenje, onda bi toj djeci za početak, ponudio knjige koje ih se tiču. Umjetnost nije drugo nego pokušaj da razumijemo svijet i same sebe, a u mladim godinama, da bismo razvili potrebu za njom, ona treba govoriti našim jezikom. Ne kanonskim, ne političarskim, ne ideološkim, nego duboko ljudskim, bliskim. Leto kada sam naučila da letim jedno je od takvih djela.

Ukoliko bi se netko odlučio ponuditi roman za čitanje, evo nekoliko prijedloga/pitanja za analizu djela:

1. Kako čovjek može letjeti?

2. Kada razumijemo druge ljude? Kada govore našim jezikom, kada su naša obitelj, vršnjaci ili je potrebno ipak nešto drugo?

3. Što je to dosada i kakve veze ona ima s godinama?

4. Trebamo li poznavati povijest svoje zemlje, grada, obitelji, i u čemu nam ona može pomoći?

5. Koja je razlika između stranih jezika i dijalekta? Kada nam je jezik stran?

6. Jesu li ljudi koji govore znakovnim jezikom međusobno stranci?

7. Što je za tebe životna nepravda?

8. Misliš li da bi junakinja romana Sofija mogla biti tvoja prijateljica? Zašto?

9. Misliš li da bi prijan Lovro mogao biti tvoj prijatelj? Zašto?

10. Kome pripadaju more i plaža na kojima si prvi put ljetovao/la sa svojim obitelji?

Ivana Bodrožić rođena je 1982. u Vukovaru u kojem je živjela do ljeta 1991. godine. Osnovnu školu završila je u Kumrovcu, a gimnaziju u Zagrebu. Magistrirala je filozofiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za prvu zbirku poezije Prvi korak u tamu (2005) dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike i nagradu Matice Hrvatske Kvirin, za najboljeg pjesnika do 35 godina. Objavila je, uz ostalo, zbirke pjesama Prijelaz za divlje životinje (2012) i In A Sentimental Mood (2017); zbirke priča 100% pamuk (2014); zbirku kolumni Za što sam se spremna potući (2013); romane Hotel Zagorje (2010), Rupa (2016) i Sinovi, kćeri (2020). Knjige su joj prevedene na dvanaest jezika i objavljene u trinaest zemalja. Za svoj rad dobila je razne domaće i međunarodne nagrade (Kiklop za najbolji roman, Edo Budiša, Balkan Noir, Ulysse Prix). Više na: ivanabodrozic.com