Nakon što sam pročitala tvoju knjigu Fikcija pa se pripremala napisati kritiku o njoj automatski sam na polici posegnula za knjigom Manifest Bernardine Evaristo čiji podnaslov „Kako nikada ne odustati“ namjerno oponaša self-help diskurs. Nametnuo mi se njezin citat: „Moja umjetnost i moj aktivizam izviru iz iste fontane namjere i na neki način moja umjetnost otjelovljuje moj aktivizam.“ Zvuči jednostavno, ali nije. Aktivizam u pisanju nekad je pomodan, nekad umjetno nakalemljen na književni svijet, nekad prikriva nedostatak književne imaginacije i umijeća. U tvojoj knjizi vlada dobro suglasje tema, značenja, intencija te forme, jezika, ritma. Zapravo, za mene je preduvjet svake dobre, aktivistički moćne književnosti da pišeš o stvarima koje te dubinski dotiču, uznemiruju, pa da onda tražiš za njih pravi izraz. Što je za tebe aktivizam u književnosti? Osjećaš li uopće tu podvojenost?

Bila sam u prilici više puta govoriti o toj temi, a u Fikciji sam je pokušala i književno obraditi, neobično je to s takozvanom aktivističkom književnošću ili književnim angažmanom, gotovo da se morate opravdavati jer imate stavove o vrijednostima, jer kroz umjetnički rad promišljate svoju sadašnjost, društvo, svoju i ulogu drugih u njemu. Zaista mi je nezamislivo da se bavim književnošću, sjedim za radnim stolom, a ispod mog prozora netko, naprimjer, viče: ubij pedera, ubij Srbina, a da me se to ni na koji način ne tiče. Naravno da je vještina pisati tako da vaš tekst ne sliči na pamflet, ali kad malo bolje pogledate što je ono što danas smatramo vrhovima svjetske književnosti, iz davne i nedavne prošlosti, u najvećem broju slučajeva vidjet ćete da se radi o angažiranoj književnosti, i to angažiranoj u obranu ljudskog dostojanstva, slobode, prava na različitost, progres. Također, najčešće su se baš takve knjige u svojoj sadašnjost osporavale, iz istih razloga pokušavala im se oduzeti umjetnička relevantnost, ali kada je prošlo određeno vrijeme pokazalo se da baš ta književnost preživljava. I ne samo to, osvjetljava obraz svakog društva. S druge strane, postoji niz autora koji ne žele istupiti kroz svoje djelovanje smatrajući da će tako kratkoročno ugroziti svoju poziciju, da će ih napasti, i to nije nerazumljivo. Ali najzanimljivije od svega je da ima puno više loše književnosti bez ikakvog stava ili angažmana pa se o njoj nikada ne vode žučne rasprave, dakle, puno je tu van književnih razina, a ja bih rekla da ne vjerujem u književnost bez etičkog i estetskog okvira te u njihovu neraskidivu vezu.

Svaka naša odluka rezultat je priče koju pričamo o sebi

Tematski i značenjski raspon Fikcije je širok, ali je knjiga u cjelini posve koherentna. Dominantno pišeš o ženskim iskustvima, mnogostrukim identitetima, ucijepljenom seksizmu, ali i ženskim unutarnjim previranjima koja izazivaju društvena očekivanja. Tvoja pripovjedačica vodi svakodnevno male bitke za ravnopravnost: od parka i dućana do pisaćeg stola. Ipak, u jednoj priči ona čita dnevnik Život jedne žene Dragojle Jarnević iz 19. stoljeća pa joj se čini da se, osim tehnološkog napretka, malo toga uistinu promijenilo. I tada i danas slični pritisci, slični ambijenti. Ipak, nešto se promijenilo, i to zahvaljujući aktivističkoj borbi na ulici, ali i brojnim malim otporima u svakodnevici. Koja je uloga književnosti u tom dugotrajnom procesu emancipacije? Koliki su snaga i doseg priče?

Naravno, složit ćemo se, neke stvari su se promijenile na bolje, ali ta promjena rezultat je paralelnog slaloma otpora u svakodnevici, a onda i zapisivanja te svakodnevice, odnosno njezine simboličke obrade u umjetnosti, u ovom slučaju u književnosti. Jedna razina utječe na drugu: mi oduvijek pričamo priče o našem životu, putem njih dajući mu smisao za kojim vapimo, a koji nam često u hektičnoj i nepredvidivoj svakodnevici izmiče. Kada su te priče dobre i smislene, one učvršćuju naša vjerovanja, stereotipe, one su odgovorne za stvaranje naših identiteta. Ako, naprimjer, prekid trudnoće nije književna tema, a nije jer se u najvećoj mjeri tiče ženskog iskustva koje je tek odnedavno literarno relevantno, onda mi ne možemo znati kakvo je to iskustvo, kako ono utječe na pojedince i društvo, a posebno to ne može znati desetak muškaraca nekog ustavnog suda koji trebaju donijeti odluku o tome ima li žena pravo na izbor. Međutim, ako mi to iskustvo dijelimo i ono postane dio umjetničkog, društvenog, civilizacijskog korpusa kao mnoge teme obrađene u književnosti, tada će se i stvarnost pisati drugačije. Ja mislim da ništa u društvu nema veću snagu od priče, ona možda nije vidljiva tako jasno, ali svaka naša odluka rezultat je priče koju pričamo o sebi da se ne bismo dezintegrirali kao ličnosti, kao društva, države, zajednice.

Kad malo bolje pogledate što je ono što danas smatramo vrhovima svjetske književnosti, iz davne i nedavne prošlosti, u najvećem broju slučajeva vidjet ćete da se radi o angažiranoj književnosti, i to angažiranoj u obranu ljudskog dostojanstva, slobode, prava na različitost, progres

Odustajanje od očekivanih uloga kao emancipacijska strategija

Spomenula sam riječ pripovjedačica u jednini. Mogla sam upotrijebiti i množinu, no imam dojam da si sve priče u knjizi ispisala iz jednoga glasa koji ima puno modulacija i emotivnih raspona. Kao da je riječ o jednoj pripovjedačici-zmajici s više glava, triksterici s više lica, da parafraziram Dubravku Ugrešić. Sviđa mi se što puštaš različite emocije i registre u tekst, npr. bijes i sentimentalizam, bez straha da ćeš ispasti iz očekivanih okvira. Priznati si bijes i prigrliti sentimentalizam – jesu li i to emancipacijske strategije protiv zadanih ženskih uloga u društvu, ali i očekivanih ženskih književnih rukopisa?

Sjajno si to detektirala, odustajanje od očekivanih uloga kao emancipacijska strategija; to je strahovito važno zato jer nas baš ta očekivanja u životu mogu koštati velike patnje, prvo kod izgradnje slike o sebi, zatim kod održavanja odnosa i očekivanja od drugih, kod roditeljstva, kod polaganja prava na ovo ili ono, pa sve do toga da će i drugi ovaj svijet interpretirati kao i mi. Naravno, očekivanja nas s jedne strane drže na okupu, bez ikakvih ne bismo mogli odrasti i funkcionirati u društvu, došlo bi do prelijevanja preko margina kako piše Elena Ferrante. No kad ta očekivanja postanu nit vodilja svake naše akcije a posebno stvaranja umjetnosti, tada ostajemo zakinuti za mnogostrukost istine koja nas okružuje, kao i istine o nama samima. Mi ljudi smo naglašeno kontradiktorni, to je jednostavno srž naše prirode i ponekad je tragikomično kada pokušavamo utrpati tu značajku u jednu veliku istinu. Tu je ishodište svake diktature i jednoumlja. Prigrliti istinu o tome da vjerujem u ideju feminizma i da se s njome poistovjećujem za mene skladno koegzistira s povremenom željom da se, primjerice, moj partner pobrine za neke moje potrebe, da izrazim ranjivost i ovisnost, da obožavam svoje dijete više nego što sam ikad mislila da je moguće voljeti, a da ponekad poželim radikalnu samoću u kojoj nema ni sjene brige za tuđe potrebe. I tako dalje sve do očekivanih književnih rukopisa. Ova knjiga za mene je bila i oslobađanje od očekivanja.

Najzanimljivije od svega je da ima puno više loše književnosti bez ikakvog stava ili angažmana pa se o njoj nikada ne vode žučne rasprave, dakle, puno je tu van književnih razina, a ja bih rekla da ne vjerujem u književnost bez etičkog i estetskog okvira

Možda najupečatljivije obilježje Fikcije je humor; riječ je o oslobađajućem humoru koji razotkriva predrasude i građanska očekivanja, a ne o gegovima i humoru situacija koji ništa ne provocira. U tvojim ranijim knjigama nije bilo humora tog tipa, iako su pripovjedačice, još od Hotela Zagorje, imale prkosa i ironijskog odmaka. Koliko je emancipacije u takvom humoru? Koliko je ovaj tip humora rezultat nakupljenog iskustva pa i spoznaje da su neki ozbiljni pristupi iskušani i slabo učinkoviti?

Meni je humor oduvijek jedna od praksi preživljavanja, kako u stvarnosti tako i u fikciji. Ako se složimo da se život reflektira u književnosti, tada nije moguće bez humora, jer čak i kad je najstrašnije postoji nešto čemu se možemo smijati. Ujedno, kada nam sve ide od ruke, uvijek postoji barem neko blago predosjećanje prolaznosti i najava drugačijeg vremena. Valjda i samo sazrijevanje donosi to da bolje razumijete te cikluse, a onda da ih i slobodnije uvrstite u pisanje. Humor vas relaksira od toga da samu sebe doživljavate tako smrtno ozbiljno, on premješta fokus sa uskog promatranja vlastite tragične situacije i pruža vam divnu mogućnost da taj horizont proširite, a onda najednom vidite još nešto: komično ponavljanje svega što poznajemo pa tako i razrješenje, više zraka u plućima, lakše dijeljene života s drugima. Ne ide bez humora.

Teme koje same dođu na stol, iz lakta, iz želuca

Kroz više priča u knjizi provlači se motiv majčinstva; i tu se odmičeš od stereotipnih prikaza pa pišeš i o sumnjama, opsesivnoj brizi i nužnosti da „pustiš“ svoju djecu (nastavlja se to na motive zaključanosti i transgeneracijskih prijenosa iz Sinova, kćeri). No majčinstvo kao složeno, ambivalentno iskustvo nije česta tema suvremene zapadne književnosti (Annie Ernaux je više iznimka). Očinstvo je bitno prisutnije, bilo da je riječ o sinovima s kompleksom snažnog oca, sinovima koji traže oca itd., bilo o očevima i njihovim perspektivama. Knausgård je ispisao stotine stranica o svojim egzistencijalnim mukama dok gura dječja kolica (što itekako poštujem) – ali to su neki naši muški bardovi proglasili fascinantnim iskustvom. Nisam uvjerena da bi isti bardovi bili blagonakloni da čitaju unutarnje monologe neke majke dok gura kolica. Što je tebi bilo važno u prikazu majčinstva? Koliko ti je teško pisati o tome, zbog marginalizacije teme i nedostatka književne tradicije na koju bi se oslonila?

Nije to neka tema koju sam birala, uostalom, kao i bilo koja druga, one za mene dođu na stol, nekad iz lakta, nekad iz želuca, a nekad kombinirano. To je jednostavno taj život koji živim, drugog materijala nemam, naravno, scenografija može biti posve izmišljena, ali pisanje o majčinstvu meni samoj očuđuje to iskustvo, artikulirajući ga, bolje ga razumijem, silno mi je inspirativno jer je toliko različitih emocija utkano u iskustvo majčinstva. Svjesna sam književnog i povijesnog konteksta, ali o tome također nisam previše razmišljala, doduše kad bolje razmislim, od prvog romana marginalizirane teme su mi napete:). Što se tiče kolega i njihovih čitanja, ja mislim da je praksa i dalje takva da muški kolege manje čitaju svoje kolegice autorice o čemu god da pišu, a obrnuto ne bih rekla da je tako, mi smo od najranijih dana u obrazovnom sustavu kolonizirane muškom imaginacijom. Proći će još dugo, po mom mišljenju, da tu dođe do ravnopravnijeg odnosa.

Pisanje o majčinstvu meni samoj očuđuje to iskustvo, artikulirajući ga, bolje ga razumijem, silno mi je inspirativno jer je toliko različitih emocija utkano u iskustvo majčinstva

Iskoračiti iz suženog okvira Vukovara

Priča „Kad čujem Vukovar“ tematizira problem izvana nametnutog identiteta i narativa ratne žrtve. Je li ta priča tvoj osobni odgovor na pokušaj da te se zaključa u jednu ladicu nakon što si objavila autobiografski roman Hotel Zagorje?

Na neki način je i to, ali možda više moj osobni prikaz kako izgleda kada moraš nositi jedan identitet kroz život, onaj koji uopće nisi birala, samo si se rodila u tom konkretnom gradu. Ja živim sudbinu tog grada otkad znam za sebe u svim njezinim najtragičnijim i najkomičnijim elementima. Kako vrijeme odmiče i tu tragediju preživite, nekako je ponutrite i onda ovi preostali, „državotvorni” i nametnuti segmenti postaju sve komičniji. Trideset četiri godine nakon, ja sam zaista u priči „Kad čujem Vukovar“ opisala neke stvari koje su se meni događale ili mi se događaju samo zbog činjenice što taj grad predstavlja i kako je izgrađena fikcionalna slika Vukovara u stvarnosti. Smatram da imam svako pravo baš na taj način obračunati se s tim, budući da smo moja obitelj i ja nažalost podnijeli sav teret koji su tuđe odluke o sudbini ovog grada donijele nama. I meni je s jedne strane bilo relaksirajuće i zabavno, ali naravno i duboko osobno, napisati tu priču i pokazati kako to zaista izgleda kad vi živite sudbinu toga grada pa makar ne živjeli u njemu. Kroz priču sam željela iskoračiti iz tog vrlo suženog i morbidnog okvira, u koji te zapravo guraju ljudi koji tu sudbinu ne žive.

Bezuslovna solidarnost

Jedna priča u Fikciji tematizira ženska olajavanja i počinje tipičnim riječima „Ona je njega, zapravo, upropastila“. Druga priča govori o lakoći s kojom se osuđuje druge na društvenim mrežama. U obje priče pišeš o tome kakve su žene prema drugim ženama, o (ne)solidarnosti i pitanju sestrinstva u eri patrijarhata. Kritiziraš te pojave, ali se i samoispituješ. Mnoge od nas dijele slična iskustva: doživjele smo loše stvari od kolegica i hejterske komentare na zidovima nekih žena, i zato spremno prepoznajemo tuđi nedostatak solidarnosti, ali svoj ipak teže. Zanima me tvoje poimanje granica i oblika solidarnosti. Evo, otvoreno govoreći, kao kritičarka često sam u osjetljivoj ulozi: želim podržati svaku emancipacijsku aktivnost žena na sceni i njihovu vidljivost u književnosti, a istovremeno se želim držati svojih vrijednosnih kriterija (naravno, možemo problematizirati koliko su kriteriji u književnosti rezultat te „kolonizacije“, no pustimo to za drugu priliku). Kako je s tobom; koliko ti je važna ženska solidarnost; je li ona za tebe bezuslovna?

Mislim da bez ženske, ali i općenito ljudske solidarnosti, uopće ne bismo preživjeli. Od trenutka kad se rodimo jedina prava istina o nama jest da smo potpuno bespomoćni, ovisni i da djetinjstvo preživljavamo samo zbog tuđe solidarnosti, ne samo naših roditelja, nego i mnogih drugih. Međutim, društveni sustav kao što je patrijarhat često ističe i naglašava svoju najvažniju dimenziju, a to je hijerarhija moći uz koju onda idu status, privilegije, način života i konstituiranje svih ostalih društvenih vrijednosti. Solidarnost tu postaje zamućena, ali i dalje dominantna, iako se tako ne čini, jer nas dovodi u situaciju da stalno, silom prilika, sjedimo na dvije stolice, pribjegavamo malo jednom, malo drugom. No kad dođe do tektonskih društvenih poremećaja, kad se suočimo s ranjivima i potrebitima, kad sami dođemo do ruba, čvrsto vjerujem da nas uvijek izvuče solidarnost. U tom smislu za mene je bezuslovna i nema alternativu. Što se pak tiče drugog dijela pitanja, naravno, razumijem dilemu, nije pitanje solidarnost podržati sve bez ikakvih kriterija ako se radi o profesionalnom aspektu života, ali također vjerujem da postoji više načina na koje možemo vrednovati ili kritizirati nečiji rad, a da pritom i dalje djelujemo podržavajuće, da pokušamo podijeliti svoje znanje, da ne unizimo osobu i vrijednosti za koje se borimo. Tu sad svatko za sebe mora i može pronaći vlastiti stil, ali vjerujem da postoji način.

Živim sudbinu tog grada otkad znam za sebe u svim njezinim najtragičnijim i najkomičnijim elementima. Kako vrijeme odmiče i tu tragediju preživite, nekako je ponutrite i onda ovi preostali, „državotvorni” i nametnuti segmenti postaju sve komičniji… Kroz priču sam željela iskoračiti iz tog vrlo suženog i morbidnog okvira, u koji te zapravo guraju ljudi koji tu sudbinu ne žive

Optika „dobrih gospodara“

U priči „Fikcija“, po kojoj je knjiga dobila ime, spominješ kolege pisce, inače „drage dečke“ koji s lakoćom, uz piće, lamentiraju o silovanju u tekstu i stvarnosti. U maloj anegdoti, u nekoliko rečenica sintetizira se velika tema seksizma i nerazumijevanja ženskih prava i iskustava na književnoj sceni. Izuzmem li otvorene seksiste u tekstu i životu (mahom starije generacije), dojam je da brojni kolege, među njima su i mnogi senzibilizirani za druge, ne uočavaju kapilarno rašireni seksizam i mačizam i dugu tradiciju neravnopravnosti. Oni će rado danas dati nagradu nekoj autorici, hvaliti njezino pisanje i deklarirati se kao feministi, ali im izmiče širina i dubina problema. U kojim situacijama se danas najviše vidi taj habitualni seksizam na našoj književnoj sceni? Koliko su mlađe spisateljice oštrije u kritici nego one tvoje ili moje generacije?

Upravo ovo što si nabrojala, ali i mnoge druge situacije, primjerice u društvu imamo kolege novinare i pisce koji su prije izvjesnog vremena u Dubrovniku organizirali tribinu o ratu u čijem je nazivu stajalo „Kupi mi mama jedan mali rat“, a niti jedna žena, kolegica, spisateljica nije bila pozvana, iako su mnoge o ratu, posljedicama rata, mirotvorstvu, pisale sjajno i čak bih rekla bile u većoj mjeri prevođene. Mama je ostala samo u naslovu, pritom, društvo koje se tamo okupljalo smatra se lijevim, progresivnim, aktivističkim, zaboga, nije to konferencija Hoda za život, ali istodobno vrlo rijetko su se znali u svom radu i djelovanju osvrnuti na čitavu polovicu društva koje je poniženo i neravnopravno u odnosu na njih, dok su gorljivo pisali o etničkim manjinama, korupciji, migrantima. Nevjerojatno je to i gotovo nepojmljivo, kao one poštenjačine u filmovima iz vremena robovlasničkog sistema, dobri gospodar, pravedan i plemenit, ali ropkinja mu pere čarape i krpa gaće. Što se tiče mlađih generacija autorica, s velikim optimizmom i navijanjem gledam prema njima i njihovom radu.

Da, trebamo biti glasne i vrlo artikulirane, treba nam solidarnost koju smo spominjale, i trebaju nam naši partneri, prijatelji, kolege, koje je još uvijek potrebno uvjeriti da feminizam nije borba protiv muškaraca nego za ravnopravnost svih nas

Nekoliko godine vodiš seriju tribina „Maja u…“ o položaju žena u raznim područjima: književnosti, vizualnim umjetnostima, filmu, politici, zdravstvu, Crkvi itd. Razgovarala si s puno žena, čula različite priče; nisi teorijska feministica, već „žena terena“. U čemu je položaj žena u tim područjima isti, u čemu različit? Koje su nove uvide tebi donijeli ti razgovori? I zašto je važno da upravo mi koje djelujemo na umjetničkom i kulturnom polju – i koje smo možda privilegirane u nekim segmentima u odnosu na druge žene – budemo glasne?

Evo što je u dlaku isto: žene su u Hrvatskoj, prema podacima Zavoda za statistiku, u svim segmentima bolje obrazovane, imamo više liječnica, profesorica, doktorica, magistra raznih struka, dakle, žene su obrazovanije. U isto vrijeme u svim profesijama, čak i tamo gdje ih je oko 80%, primjerice učiteljice, nastavnice, profesorice, na upravljačkim pozicijama, ravnateljskim, prodekanskim, dekanskim, žena je daleko manje. Također, žene su manje plaćene i u prosjeku imaju manje mirovine. A sve te iste doktorice, profesorice, umjetnice najčešće još preuzimaju brigu za kućanstvo, djecu i/ili starije članove obitelji. Razgovarala sam sa ženama iz politike, novinarstava, medicine, kazališta, crkve, modne industrije, ali nema niti jedne iznimke. Da, trebamo biti glasne i vrlo artikulirane, treba nam solidarnost koju smo spominjale, i trebaju nam naši partneri, prijatelji, kolege, koje je još uvijek potrebno uvjeriti da feminizam nije borba protiv muškaraca nego za ravnopravnost svih nas. 

Pisanje dolazi na kraju

Pisanje je usamljenički posao – tu istinitu tvrdnju si mi sama spomenula u mailu koji je prethodio našem razgovoru. Iako većina autorica/a pišući zamišlja idealnu čitateljicu/čitatelja, do nje/njega dolazi na kraju samotnjačkog puta. Na tom se putu može štošta dogoditi, a i može se dobrano zabrazditi, npr. u narcizam. Čini mi se da je opasno svoj identitet svesti samo na spisateljski. Osim što time gubiš kompas gdje si ti, a gdje drugi, nije dobro ni za pisanje. Šklovski je tvrdio: „Prije nego što postanete pisac, steknite druge navike i znanja, koje ćete onda unijeti u svoj književni rad“. Dodala bih, kad postanete pisac, razvijajte svoje navike i znanja još i više. Knjiga Fikcija dijelom fikcionalizira upravo život izvan literature. Koliko ti je važno to vrijeme u kojem više nisi spisateljica, a ni profesionalna promatračica tuđih priča? Govoriš li polaznicima svojih radionica o samoći pisanja i osjećaju oslobođenja kad završiš knjigu i izađeš – privremeno – iz spisateljske kože?

Prije dvadeset godina objavila sam prvu knjigu, zbirku pjesama Prvi korak u tamu. Nakon toga napisala sam još devet knjiga, velik dio tog vremena žudjela sam za svojom radnom sobom, za malo mira, za još malo vremena, za više sigurnosti, za malo manje svakodnevnog stresa. I naravno, to su posve realne želje dio kojih još nisam ispunila, no moram reći da mi je s jedne strane ta količina obaveza, činjenica da sam prvi roman pisala s dvije bebe, pokušaj da pronađem poslove kojima ću se uzdržavati kao samostalna umjetnica, i mnogi drugi aspekti tog nesigurnog života, donijelo to da nisam mogla biti zagledana u sebe i svoj rad na način na koji bih to možda mogla da sam imala više vremena, više sredstava, više sigurnosti. E sad, ja sam to prigrlila kao nešto dobro, možda za utjehu, a možda je i stvarno tako, ako o tome govore i teoretičari. Ali da, zaista vjerujem da pisanje dolazi na kraju, prvo treba živjeti i posvetiti se procesima svakodnevice. To je neki logičan poredak stvari. A samoća je također dio tog puta, ponekad tjeskobna, ali ja je ipak volim, ništa me toliko dobro ne regenerira kao dugi sati tišine.

Writing is a difficult thing… I do it instead of living.
Dionne Brand u razgovoru s Adaniom Shibli[1]

Prolog: Još jednom, with feeling

Neke su teme proklete; njihova je trajna važnost vezana za kroničnu nepomičnost koliko i za njihovu beskrajnu diskurzivnu dosadu uslijed desenzibilizacije ponavljanjem. Tko o čemu – kulturnjaci o uvjetima rada, a što – naime, ne valjaju. Postojeće su strukture državnog financiranja kulture manjkave, kriteriji vrednovanja provizorni, egotripovi bučniji od inicijativa solidarnosti i masovnijeg aktivizma, vremena u rasporedu kulturnog prekarijata uvijek premalo (i rupa u budžetima previše) da bi se otpor organizirao, a problemi nekom naopakom alkemijom uporno ne padaju baš nikome u ingerenciju i pretvaraju cijelu stvar u nešto suprotno od zlata. Književnost svejedno opstaje, produkcija buja zdravom razumu usprkos, a pisci žive kako-tako. Ali kako tako?

S obzirom na posao koji radim, u stalnom sam kontaktu s velikim brojem hrvatskih pisaca i, koliko znam, gotovo nitko ne živi samo od pisanja književnosti, a onih nekoliko koji to pokušavaju u svakodnevnoj su borbi za egzistenciju i često se nalaze na egzistencijalnom rubu. Gotovo svi, dakle, uz pisanje rade neki drugi posao, većina ipak poslove koji su na neki način vezani za knjigu (uređivanje, novinarstvo, profesori su na fakultetima i školama, vode radionice kreativnog pisanja, rade u knjižnicama… ), ali ima i onih koji rade poslove koji nemaju nikakve veze s pisanjem, osim možda kao povremeni izvor tema i motiva za pisanje.

Drago Glamuzina, urednik u nakladničkoj kući

Spontana je predodžba književnog rada u nesvijesti opće populacije i popkulturnim distorzijama da je riječ o polaganoj solipsističkoj praksi isprekidanoj šetnjama u prirodi i sjetnim zurenjem kroz prozor. U domaćoj nam je praksi prije riječ o hektičnom cijeđenju vremena iz već iscijeđene krpe drugim stvarima prekrcanih rasporeda.

Živim u statusu samostalne umjetnice i srećom većina onoga što radim ima veze s književnim radom, ali mi, paradoksalno, najmanje vremena ostaje za pisanje. Osjećajući neprestano blagu egzistencijalnu jezu, u stanju si prihvatiti puno angažmana, često za niske honorare, naprosto jer ne možeš anticipirati što će se sljedeće dogoditi. Stara je priča svih nas koji pripadamo ovako malom tržištu da ne možemo očekivati da živimo samo od pisanja, pa niti nastupa, jer nam brojke naprosto ne idu u prilog. Čak i ako vam se knjige prodaju i posuđuju i prevode i nagrađuju, to i dalje ne znači da možete živjeti u statusu slobodnog književnika ili književnice i zarađivati samo književnim radom.

Ivana Bodrožić, samostalna književnica

U kuhanju klin-čorbe od slobodnostrujećih angažmana pisci su snalažljivija sorta nego što bi autsajderski pogled pogodio, naprosto jer moraju biti. No ima i pisaca koji su pisci u maniri Clarka Kenta, tek kad sasvim ordinarni neknjiževni radni dan završi, mrak padne, a oni nadijevaju naočale i sjedaju za tastature.

Recimo da sam ja zapravo u svemu ovome svjež jer do prije malo više od godinu dana za mene nitko nije ni znao. S prvim se romanom nije dogodilo ništa. S drugim sam imao sreću da ima dobar odjek i sada je već četvrto izdanje vani. Sa svakim sam izdanjem dobio honorar, knjiga se jako dobro prodaje, imam puno gostovanja po knjižnicama, dobio sam nagradu i neke stipendije, i usto se počelo raditi na ekranizaciji Listanja kupusa… ali daleko od toga da bih mogao samo od toga živjeti. Mislim da bi mi se trebalo ponoviti pet ovakvih knjiga da uopće počnem razmišljati da samo od toga živim. Tako da radim, imam posao, radim svaki dan i to mi je glavni izvor prihoda. [A ima li posao veze s književnošću?] Nimalo. Jedina je poveznica možda da si ljudi ponekad vole zapaliti mirisnu svijeću dok čitaju, jer ja naime prodajem mirisne svijeće. Zapravo sam regionalni menadžer prodaje što je moderna verzija trgovačkog putnika. A trgovina i pisanje nemaju baš nikakve veze jedno s drugim.

Igor Beleš, pisac & moderni trgovački putnik

I. Književna škola života

U široj globalnoj perspektivi, postoje tržišta dovoljno velika da generiraju prihode od kojih je moguće živjeti, no to čak i u SAD-u, najkomercijalnijem od književnog i inog komerca, pored redovite produkcije zahtijeva dodatni pedagoški ili novinarski rad. Srećom za tamošnje autorice, programa kreativnog pisanja ima na svakom koraku, sveučilišnih i parasveučilišnih; od amaterskih radionica do punokrvnih doktorata u književnom pisanju knjiga. U našem je kontekstu taj raspon nezamisliv, no pored osovinskog pitanja može li se i što zapravo znači podučavati umjetničkom radu, upitno je tko bi, na koje načine, s kojim dosegom i po koju cijenu u nas doista profitirao od sistematizacije i formalizacije književnog obrazovanja. Uostalom, što bi naša već preopterećena scena sa salvama diplomiranih pisaca? Bi li ti pisci bili išta bolji od svojih nediplomiranih tethered? Daleko od toga da svoju vrijednost nema studijsko vrijeme-i-prostor tokom kojega se s mentorskim vodstvom istražuje književno stvaranje, ali sudeći prema akademskim sitom prosijanoj produkciji u drugim umjetnostima, kvaliteta je relativna, gatekeeping neizbježan, a radnih mjesta uvijek premalo. No Ivana Bodrožić, s već priličnim predavačkim stažem kada je riječ o tečajevima kreativnog pisanja i aktivnim angažmanom na književnom kolegiju u sklopu Europskog centra za studije rata i mira, smatra da bi vrijedilo prenijeti u naš sustav tu inozemnu praksu koja je već desetljećima uvriježena na nizu relevantnih svjetskih sveučilišta:

U Americi je to posebno popularno i propulzivno, te mnogi pisci, od svojedobno Carvera do Jeffreyja Eugenidesa, rade kao profesori na Sveučilištima. Nije to jednostavno etablirati na tako maloj sceni, ali vjerujem da bi bilo dobro. Naravno da je škakljivo pitanje je li nekoga moguće naučiti pisati, i odgovor može biti: teško, ali pisanje je također uvelike zanat i vještina i podliježe brojnim pravilima koja ćete kao posvećeni autor naučiti pješice, s godinama i radom. No čak i ako ste na početku, netko tko ima iskustva s tekstom može vam pomoći da preskočite metode pokušaja i pogreške pa da određene rukavce u pisanju možete savladati puno uspješnije i puno brže (kako konstituirati lik ili sukob ili graditi dijalog…). Vjerujem i da bi bilo interesa, jer znam da mnogi naši autori imaju dobru sljedbu kad jednom odluče biti predavači. Uostalom, pored svega ostaloga što se proučava unutar humanističkih studija, proučavanje i podučavanje kreativnog pisanja sasvim sigurno može imati svoje legitimno mjesto. – Ivana Bodrožić

Brine me doduše već postojeći izostanak odgovornosti visokoobrazovnih institucija prema kadru koji proizvode i pitam se imamo li prečih rupa za popuniti. Jest i da je uzročno-posljedični slijed između humanističkog studija i praktične profesije ionako fikcija, no u funkcionalnijem bi se sustavu dalo razmisliti o potencijalima u prostorima tog rašivanja; na koje sve načine obrazovanje može biti više od radnog osposobljavanja i izučavanja zanata, no u domaćoj nam praksi nekako uporno ispada manje – niti stjecanje praktičnih znanja, niti rastvaranja kreativnih potencijala mladih umova zainteresiranih da se oblikuju kroz kontakt s književnošću, filozofijom, pravom, političkim znanostima. No kako ne postoji socijalno osjetljivi sustav koji bi to obrazovanje naslijedio i dalje kultivirao na održivi način, cijeli razgovor postaje nekako fantazmatski.

Mehanizmi koji određuju tko književnost stvara, tko od nje živi a tko umire, sukreiraju svijet, pišu povijest, oslikavaju horizonte, otvaraju i zatvaraju misli, pišu narative koji ljude pretvaraju u topničko tane i metu, i kojima treba pisati naprotiv i uprkos.

II. Trbuhom za kruhom

Kultura ima svoju tržišnu dimenziju, ali primarno jest i mora biti državno subvencionirana i sistemski održiva bez obzira na komercijalnu računicu. Barem je nekoliko inicijativa koje nastoje problematizirati i makar učiniti vidljivom prekarnost života i rada u kulturi, poput publikacije Kako žive umjetnice? Selme Banich i Nine Gojić koja je pored sistemskih problema prekarnog polja rada podcrtala i za naše društvo standardnu rodnu asimetriju. Nakon inicijative „Dosta je rezova!“ koja je okupila kulturne i medijske radnike u zajedničkoj borbi za „dostojanstvene radne uvjete i održivo javno financiranje kulture, kao jedinog mehanizma koji može osigurati njenu najširu dostupnost i omogućiti dostojanstvo rada u polju kulture“, osnovana je i platforma „Za K.R.U.H.“ (recentno angažirana i u pozivu na štrajk u solidarnosti s Inicijativom za slobodnu Palestinu).

Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela prije koju je godinu pak formirao i objavio strukovni cjenik s ciljem veće transparentnosti i lakše komunikacije kad je riječ o divljini autorskih honorara, a imaju ga i Hrvatsko društvo pisaca, kao i Hrvatsko društvo književnih prevoditelja, no primjena kaska za idealima. Nespremnost dionika scene da svoje honorare čak i u neobaveznom razgovoru kažu naglas zna biti rubno komična, a želja da ljude oslobodimo pitanja koje im naočigled krati životni vijek umalo nas može natjerati da zaboravimo da ta knedla u grlu podržava i održava kronično i neumoljivo krivo nasađeni sustav. To što moji sugovornici i sugovornica nisu dobili nijedno brojčano pitanje posve je mea culpa, pretpostavljam da se život u književnosti činio dovoljno zahtjevnim i bez matematike, no i ta će neukusna tema sasvim sigurno i samostalno doći na naplatu. Zasad je hrana za misao, kad već za ništa drugo, pitanje: koliko je, kako i dokle moguće postaviti mjerne jedinice rada u umjetničkom sektoru?

Umreženost u književno tržište, kao i književni nomadizam zahtijeva pokretljivost koja pak zahtijeva singularnu neovisnost kakva je nemoguća za pisce koji su uvezani u obiteljski život, koji brinu o drugim ljudima, pa i onima koji imaju ili žele stabilno zaposlenje.

Na način da svekolika književna populacija bude zadovoljna: nije niti teoretski, što pak ne znači da ne bi vrijedilo pokušati makar postaviti gabarite zdravorazumskih minimuma, i učiniti honorarnu realnost transparentnom. Za koliko novaca svoje prvorođeno prodaje književna debitantica, i koliko je ta cifra blizu prosječnoj mjesečnoj plaći (što je već optimistična mjera)? Koliko je moguće zaraditi od prodaje naklade? Neke kuće i ne tiskaju pune naklade odjednom oslanjajući se na digitalne dotiske koji omogućuju manje rizika i usto lakše zaobilaze honoriranje novog izdanja, no do točnih je informacija o tome teško doći. Koliko iznosi prosječna plaća zaposlenog urednika, koliko honorar po knjizi freelance urednice? Kakve su godišnje kvote zaposlenih urednika? Kako igra ulogu opseg, koliko stručnost, a pošto je ime u impresumu koje se najmi kao sugestija ako već ne garancija kvalitete? Koliko se i kako zarađuje od predavačkog rada, institucionalnog i onog u privatnom sektoru? Koliko se plaćaju prijevodi, kako se računaju honorari prema rasprostranjenosti jezika, kako prema iskusnosti prevoditeljice? Koliko se naplaćuju gostovanja, predavanja, razgovori; koliko prava za prijevod i adaptaciju; koliko rezidencije, sajmovi, konferencije…? S time da umreženost u književno tržište, kao i književni nomadizam zahtijeva pokretljivost koja pak zahtijeva singularnu neovisnost kakva je nemoguća za pisce koji su uvezani u obiteljski život, koji brinu o drugim ljudima, pa i onima koji imaju ili žele stabilno zaposlenje.

Na rezidencije se nisam ni prijavljivao jer zbog obitelji i posla ionako nema šanse da negdje odem na dulje vremena – to ću ostaviti za penziju, ako me se dotad budu sjećali. Potpora sam dobio nekoliko i one djeluju prije svega motivirajuće, pogotovo mi je to jako puno značilo dok nitko nije znao za mene. Obje su mi stipendije (Grada Rijeke i Ministarstva kulture) došle u pravo vrijeme jer se taman mali rodio i trebalo je nakupovati pelena… Sve je to manje-više otišlo na pelene; kad sam vidio koliko pelene koštaju, skoro sam pao u nesvijest. – Igor Beleš

III. Sukob kritičkih interesa

Povremeno nešto uredim, obično poeziju. Nisam se baš našla u prilici, ali nisam vjerojatno ni bila proaktivna jer mi je uvijek bilo premalo vremena da bih se uopće bavila svojim tekstom. Što se tiče književne kritike, tu imam priličnu dilemu. Pod broj jedan, to je direktan sukob interesa jer ako kritizirate kolegu, očito to umijete bolje napraviti. Druga stvar, to što je netko talentiran književnik ili književnica i zna raditi s tekstom, ne znači da ima alate potrebne da bude kritičar ili kritičarka. Kritika je disciplina koja zahtijeva teorijsko obrazovanje, ne svodi se na to jeste li talentirani u književnosti jer zahtijeva poznavanje teorije i povijesti, terminologiju, kao i određene kulturološke horizonte koje uopće ne moramo imati kao pisci. Osobno ne bih nikada pisala književnu kritiku, ne osjećam se dovoljno potkovanom da bih mogla iznijeti punokrvnu književnu kritiku. – Ivana Bodrožić

Mnogo sam razmišljala o sintagmi „sukob interesa“ u ovom kontekstu, intuitivno sigurna da ne može biti točan te da je više riječ o afektivnom čvoru kolegijalne nelagode, straha od vlastite pristranosti, potencijalnog jala koji bi mogao zagaditi refleksiju, kao što bi to mogla i nehotična želja da se pozitivno intonirani odnos uspostavi s kolegicom piscem KOLEGICOM SPISATELJICOM?, ili posredno urednikom ili izdavačem. No pretpostavljam da se doista može i u ovom pletivu odnosa naći neki duboko ukorijenjeni sukob, iako u kritici generalno gledano ima relativno malo interesa. Kritika je u suštini takav sistematski promašaj od djelatnosti, u smislu da ju svaki sistem kojem pripada uporno maši; podrška je simbolična, slava nikakva, prostor samo teškom mukom izboren, a na kraju ispada više hobi nego zanimanje budući da se kritikom nije moguće baviti full time i ostati živom. Utoliko je teško zamisliti oko čega bi se netko sukobio osim taštine koja nije unovčiva. Jest neugodno izložiti se kroz svoj kritički rad i reflektirati o radu kolegice ili kolege, no svejedno se čini da bi vjerojatno bilo više kritičara, i među piscima i među smrtnicima, da je riječ o unosnijem radu.

Osobno sam se najprije bavio novinarstvom, a zadnjih dvadesetak godina živim od onoga što zaradim kao urednik u izdavačkim kućama. Dakle, svaki dan radim na nekom književnom tekstu, samo je nekad to moj, a češće nekog drugog pisca. Već su me pitali šteti li mi ta stalna uronjenost u tuđe tekstove kao piscu ili mi koristi. Nije lako jednoznačno odgovoriti, ali prilično sam siguran da tuđi tekstovi ne kontaminiraju moj, da nakon što ostavim tekst koji uređujem i uhvatim se svog, nekako spontano vrlo lako razdvajam ta dva svijeta, da ne interferiraju. Ako uređivanje tuđih tekstova nekako smeta mom pisanju, onda je to prije svega time što mi taj posao uzima jako puno vremena, pa me to ponekad frustrira. Stoga sam s vremenom razvio neke prakse, običaje kojima pokušavam tome doskočiti. – Drago Glamuzina

Epilog: Da ne postanemo monstrumi

Slušajući razgovor Adanije Shibli i Dionne Brand, palestinske i karipsko-kanadske autorice, pitanje kako žive pisci sasvim drugačije rezonira. Suočiti se s pitanjem književnog života i preživljavanja u istoj kriški povijesti u kojoj jedan narod malo dalje, dolje, preko puta, gori i živ umire bolno je i glupo do mjere da bi lako moglo paralizirati tekst s kojim se ionako mučim da oživi svojoj istrošenoj temi usprkos, koju svejedno nije moguće napustiti. „Pisanje proizlazi iz raznih neuspjeha… između ostalog neuspjeha da pronađeš pravi posao,“ kaže Shibli u jednom trenutku i ubrzo zatim: „Pisanje proizlazi iz neuspjeha objašnjenja, kao i iz otpora da se ponudi objašnjenje u lice onima koji narative stvaraju suviše dobro.“ Jer književni narativi bolje od svih drugih drže složenost i kontradikcije i nemoći i tišine. Književnost nije samo prostor dokolice, intelektualni luksuz, kulturna nadgradnja golom životu, i tome svjedoči sama činjenica da je dosad ostala živa. Pitanje uvjeta rada nije samo pitanje ugode, nije ni pitanje pravednosti (ponovno Brand[2]: „Ne vjerujem u ideju pravednosti jer pozvati se na pravednost znači ponuditi joj naša tijela, koja su u tiraniji već svedena na status ne-bivanja, i pitati tu tiraniju da nas uvede u bivanje, a to je nemoguće, i ona to neće.“). Mehanizmi koji određuju tko književnost stvara, tko od nje živi a tko umire, sukreiraju svijet, pišu povijest, oslikavaju horizonte, otvaraju i zatvaraju misli, pišu narative koji ljude pretvaraju u topničko tane i metu, i kojima treba pisati naprotiv i usprkos.

No ne želim ni reproducirati šuplje samozadovoljne refrene o revolucionarnom značaju umjetnosti i književnosti, ponajmanje iz konteksta našeg razmjerno, iako beskrajno krhko i privremeno, sigurnog konteksta. Sjetim se i britansko-palestinske spisateljice Isabelle Hammad: „Ništa tako ne laska umjetnicima kao pomisao da su potajno revolucionari.[3]“ Nije dostatno pisati, ali ako sam sumnjala trebam li napisati ovaj siroti, uvijek jedan te isti tekst, sumnju je razmontirala Adania Shibli pri kraju razgovora s kojim sam provodila radnu nedjelju: „Da! Pišemo! Moramo pisati da ne postanemo monstrumi!“ Postoji razlog zašto fašizmi pale knjige, a iako je neoliberalni žrvanj daleko suptilniji od lomača, tko, kako i koliko može pisati i živjeti, i pisati da bi živio i preživjela čak i kad se, ili osobito kad se čini besmisleno – sve to stvara i mijenja ovaj svijet koji je sav u plamenu.

Epiepilog iz pravih pravcatih književnih rudnika: kada pisci pišu?

Ma to je strašno; laptop je uvijek upaljen, tekst je uvijek otvoren i svjetluca, a onda kako uspijem. Ako mali piše zadaću, ja iskoristim vrijeme da s dvije ruke tipkam dok jednom nogom guram psa, i uvijek još nešto ulijeće. Ali kako posao uglavnom radim od doma, sam si kreiram radno vrijeme pa onda mogu lijepo organizirati i vrijeme za obitelj i pisanje. I za otići do parkića sa psom. Za Listanje kupusa mi je trebalo točno godinu dana. Bio sam jako discipliniran, odredim broj riječi koje moram napisati u danu i ne stajem dok ga ne odradim. Tada je to bilo tisuću petsto na dan. Sad je tisuću – morao sam malo smanjiti apetite. Tako funkcionira kad si nešto zadam kao plan, a pisanje romana traži disciplinu. Dalje je sve išlo jako brzo; dva tjedna nakon što sam predao rukopis, Kruno je uredio tekst i za još je tri tjedna knjiga bila vani. Meni je ovako super; praktički sam tek ušao u ovaj  svijet i pišem u svakom slobodnom trenutku, ali nisam pod pritiskom osim vlastitih pritisaka. Ovako mi je komotno i ne bih ništa mijenjao. – Igor Beleš

S obzirom da radim noću, uglavnom od ponoći do šest ujutro, pokušavam, koliko god posla imao, bar jedan dio noći posvetiti svom tekstu, ako ništa drugo onda bar da pročitam što sam jučer napisao. S druge strane, vjerujem da mi stalni rad na tekstu i pomaže, bar u nekom zanatskom smislu, jer kad svaki dan rješavate neke tekstualne probleme lakše ih prepoznate (i riješite) i u svom rukopisu. – Drago Glamuzina

Planiram. Jer kad se jednom počnete ozbiljnije baviti književnošću, shvatite da to nije pitanje muze ili duha svetoga koji će se spustiti pa vas naročito nadahnuti. To se povremeno dogodi, ali kako je Danilo Kiš jednom prilikom rekao, ili mu to barem pripisuju: „Pisanje je udio truda i čuda“. Pogledam raspored i tražim dane kad se mogu baviti pisanjem, a tada je najveća prepreka pisanju kuhanje! No ne, ne bih voljela samo pisati jer staviti sve karte na to može biti opterećujuće; postoje periodi pisanja i periodi akumulacije, sazrijevanja, i mislim da je dobro u tom se periodu baviti nečim drugim, što naravno može biti srodno pisanju ili ne mora. Ali voljela bih da se ne moram sa svakom knjigom iznova dokazivati, svaki put strepiti hoću li dobiti potporu; voljela bih da postoji mehanizam koji je bolje podešen za pisce i spisateljice koji žive u profesionalnom statusu. Jer nije isto kad imate posao koji vam pruža sigurnost uz to što se bavite pisanjem, ili ste se tome potpuno posvetili, i imate rezultate i to što radite nije potpuno beznačajno. Nakon petnaest-dvadeset godina rada na sceni i desetak knjiga iza sebe, zaista možete samo propasti ukoliko ne prihvatite na desetke raznoraznih poslova, bez obzira na to što je sljedeća knjiga koju pišete možda izvrsna. Možda bi moj idealni omjer bio da imam vremena za pisanje, i da usto podučavam kreativnom pisanju jer je to nešto što osjećam da mi najbolje leži, i što baš volim raditi. Volim pomagati ljudima da pronađu svoj glas.  – Ivana Bodrožić.

[1] na tribini koju je moderirao David Naimon u organizaciji časopisa Jewish Currents u listopadu ove godine, a dostupna je kao epizoda podcasta moderatora pod nazivom „Between the Covers“, dostupna je ovdje.
[2] Ovaj put iz govora „Protiv tiranije i prema oslobođenju“, dostupnog ovdje.
[3] Iz romana „Enter Ghost“ (Jonathan Cape, 2023), trenutno u pripremi i prijevod na hrvatski jezik.

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled II“ koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije.

Seriju virtualnih izložbi Internacionala naslovnica u našoj Galeriji posvetili smo predstavljanju stranih izdanja autora/ica uvrštenih u antologiju Područje signala: Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020. priređivačice Jagne Pogačnik. U ovoj, sedmoj po redu virtualnoj izložbi predstavljamo inozemna izdanja i prijevode romana Hotel Zagorje Ivane Bodrožić.

Roman je izvorno objavljen 2010. godine u nakladi Profila. Priča o odrastanju u prognaništvu, ispisana iz vizure djevojčice koja je kao devetogodišnjakinja morala napustiti Vukovar, osvojila je čitateljsku publiku i kritiku te prevedena na desetak jezika. Roman je nagrađen nagradama „Kiklop“, „Kočićevo pero“, „Josip i Ivan Kozarac“ i „Prix Ulysse“ (Francuska, Korzika). Kazališna predstava po motivima romana postavljena je 2020. u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu, kao autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić.

Serija Internacionala naslovnica omogućava komparativni uvid u likovna rješenja naslovnica različitih dizajnera/izdavača/nacija i njome želimo skrenuti pažnju na inozemnu recepciju domaćih autora/ica i njihovu vidljivost u „svjetskoj književnoj republici“. Valja imati na umu da je i dizajn naslovnice sa svim njezinim elementima (tipografija, ilustracija, odabir boja…) svojevrsno kulturološko prevođenje. Zanimljivo je također promotriti kako se isti naslov prevodi na različite jezike, jer nekada ga je nemoguće zadržati u originalu pa ga izdavači mijenjaju i prilagođavaju svojim kulturnim kontekstima. Ovom serijom želimo skrenuti pažnju na inozemnu recepciju domaćih autora/ica i njihovu vidljivost u „svjetskoj književnoj republici“.

Virtualnu izložbu naslovnica romana Hotel Zagorje pogledajte na sljedećoj poveznici.

Uživajte u internaslovnicijali!

Pogledajte i druge priloge iz serije Internacionala naslovnica, izbor inozemnih izdanja romana Adio kauboju Olje Savičević Ivančević, Naš čovjek na terenu Roberta Perišića i Dvori od oraha Miljenka Jergovića, Sedam strahova Selvedina Avdića, Osmi povjerenik Renata Baretića te Uhvati zeca Lane Bastašić.

Cilj projekta Priče koje nas povezuju, slike koje pamtimo povezati je naše najmlađe i najstarije kvartovske susjede, ojačati međugeneracijsku solidarnost, zajedništvo i razmjenu te sačuvati generacijsko sjećanje i potaknuti njegovo prenošenje.

Ako se u vama skriva pripovjedač/ica s pričom koju želi podijeliti, pošaljite nam nekoliko rečenica o sebi i motivaciji za sudjelovanje na booksa@booksa.hr ili nam se javite na 01/4616-124 do 20. listopada. Jedva čekamo čuti vaše kvartovske priče!

Veselimo se vašim prijavama i druženju!

Program Priče koje nas povezuju, slike koje pamtimo nastao je kao rezultat višegodišnje suradnje udruge i kluba Booksa s susjedskim zajednicama kroz projekte i programe koje ih aktivno uključuju u sudioničke procese programiranja, a čiji su ciljevi uključivanje različitih skupina u osmišljavanje i izvedbu programa te osnaživanje društvenih odnosa i kulturno umjetničke produkcije. Projekt se provodi kroz program Kultura i umjetnost u zajednici u partnerstvu s OŠ Matka Laginje i Knjižnicom Medveščak, a financiran je od strane Grada Zagreba – Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo.

Slabljenje pjesničkog

U takvoj, heterogenoj produkciji popraćenoj dobrim medijskim odjekom lako se izgubi kritički fokus, stoga ga je autorica ovih redaka nastojala disciplinirati i izoštriti, ponovivši iskustvo čitanja svih dosadašnjih autoričinih zbirki: Prvog koraka u tamu, Prijelaza za divlje životinje, In a Sentimental Mood te, osobito, najnovijeg Usijavanja. Kad se tako, kronološki ustroji niz i kad se navedeni naslovi odvoje od romanesknog dijela autoričine produkcije – gdje je posljednje ukoričenje, Sinovi, kćeri, vjerojatno najbolje što je Bodrožić od romana do sada napisala (osobito u svom prvom, maestralno izvedenom dijelu) – postaje uočljivije da s poezijom stvar stoji gotovo sasvim suprotno: četverodijelni niz svojom pjesničkom kvalitetom nadvisuju dva početna naslova, dok su pretposljednja i posljednja zbirka od njih znatno slabije, izvedene s manje poetske umješnosti, snage i virtuoznosti. Pritom svakako nisam među onima koji autorici zamjeraju djelomično ponavljanje tematsko-motivskog repertoara, prije svega repeticiju ratne traume, polazeći od uvjerenja da (mi) je u poeziji mnogo važnije kako, nego o čemu − štoviše, uvjerenja sam da se teme ne trebaju falsificirati niti nasilu birati, da je sila autentičnog stvaralačkog uzgona nešto što je ako ne nužno, a onda svakako dobrodošlo u kreativnoj produkciji, no upravo s navedenim kako, čini mi se, Usijavanje ima problema. Iako, ratni motivi u njoj doista više nisu u fokusu, no s druge strane, još uvijek nisu ni sasvim iščezli, i to je sasvim u redu. No, pokušajmo redom, podrobnije.

Muško i žensko

Zbirka zanimljivo odabranog naslova – ne samo zbog kratkoće i intrigantnosti, nego prije svega zato jer je „Usijavanje“ možda i najbolja pjesma u knjizi, ujedno i pjesma koji nosi ključan idejni naboj zbirke, poantnu misao o ustrajavanju i ubiranju životne punine unatoč sveprisutnim zamorima i nesrećama – organizirana je u četiri ciklusa („Menstrualni“, „Muški“, „Besmrtni“, „Ljubavni“) kojima su pridodane uvodna i završna pjesma, svojevrsni jednodijelni ciklusi („Autoportret“ i „Epitaf“) koji otvaraju i zatvaraju zbirku, uvodeći je već svojim naslovima u polje autobiografskog. Takva koncepcija, iako se čini promišljenom i gotovo konceptualno osmišljenom, nije najsretnije rješenje – ne samo stoga jer završna pjesma-ciklus „Epitaf“ djeluje pomalo pretenciozno, pa i patetično („Luda od ljubavi / Stajat će / Zaraslo u mladu travu“, „Trebalo je nekoliko života / unazad i unaprijed / Da primim sve što si mi dao / A da ne postanem obijesna / Od ljubavi“) nego i stoga jer se takva tematska podjela četiriju glavnih ciklusa više pokazuje kao školsko, tehnički nametnuto rješenje nego što bi organski proizlazila iz same logike zbirke. Osobito se to odnosi na prva dva ciklusa koji su očito zamišljeni kao kontrapunktiranje muškog i ženskog principa (iako je prvi naslovljen simboličko-sinegdohalnim pojmom „Menstrualni“, dok je drugi imenovan mimetički konkretno kao „Muški“) – naime, dok pjesme u prvom ciklusu uglavnom prirodno izviru, tematski najčešće usmjerene na ženske osobe iz autoričina bližeg osobnog kruga (kćer, majku, blisku prijateljicu, dugogodišnju frizerku, baku) ili pak na osobe koje predstavljaju određenu relevantnu uspomenu (majku dječaka u kojega je u djetinjstvu bila zaljubljena), muškarci koje tematiziraju pjesme drugoga ciklusa redovito su osobe izvan obiteljskog ili prijateljskog kruga, polustranci i slučajni poznanici, najčešće majstori koji lirskoj subjektici (ujedno i autorici, možemo slobodno pretpostaviti s obzirom da sama autorica brojnim strategijama naglašava autobiografsku kontekstualizaciju zbirke) obavljaju razno-razne radove i popravke u stanu. Te su pjesme gotovo redovito slabije od onih iz prvoga ciklusa – ne samo stoga jer nedostaje autentična emocionalna motivacija za poetsku galerizaciju tih brojnih muških likova (Tomek, Marko Moler, Matić Električar, Zombi, Možda Danijel, Vukovarac Stolar, Ante i drugi, Dalibor Stipin, Tepisi Dudić, Tomislav A1) nego, osobito, i zato jer su njihovi portreti poprilično nalik jedan drugome: riječ je majstorima, više-manje fizički neprivlačnima, nedosljednima u obećanjima, naivno-priglupima ili čak bezobraznima (Matić Električar), u odnosu na koje glas iskazne subjektice zauzima superiornu, nerijetko i otvoreno ironijsku ili parodijsku poziciju, što ponekad djeluje pomalo infantilno („Mrzim ga. / Slagao je već toliko puta da će doći.“), a ponekad banalno i nepotrebno („Iz očiju mu curi gemišt, / zaustavljen je u pola koraka / kao između dva svijeta / na trećoj prečki ljestava“; „Propeo se ljestvama do drugog kata, / kad ga vide neki prolaznici, valjda zato misle i da je Bog muškarac.“).

Nisam među onima koji autorici zamjeraju djelomično ponavljanje tematsko-motivskog repertoara, prije svega repeticiju ratne traume, polazeći od uvjerenja da (mi) je u poeziji mnogo važnije kako, nego o čemu − štoviše, uvjerenja sam da se teme ne trebaju falsificirati niti nasilu birati, da je sila autentičnog stvaralačkog uzgona nešto što je ako ne nužno, a onda svakako dobrodošlo u kreativnoj produkciji, no upravo s navedenim kako, čini mi se, Usijavanje ima problema

Feministički angažman

Takvo svođenje muškoga roda na znojne i nemušte fizičke radnike ne čini se najboljim putem za uspješan pjesnički ciklus, pa čak ni za generalni feministički angažman koji je nam je u općedruštvenim sferama nesumnjivo potreban, a kojemu je autorica i inače sklona (primjerice, u spomenutom romanu Sinovi, kćeri). Pritom su i pjesme u prvom, ženskom ciklusu redovito bolje kada su osobno motivirane, svedene na neku sličicu iz svakodnevnog života („Ponekad mislim da mi curi mlijeko, / rano ujutro dok bez grudnjaka / perem zube, / dok mi meki pamuk potkošulje / grebe  bradavicu, / ne znam više odakle su te kapi / od prštanja iz slavine / ili moje nutrine“) nego kad se njima nastoji izreći neka opća istina, jer se u slučaju potonjeg događaju iskliznuća u opća mjesta ili patetiku („Čime da vas nahranim / Kad glad dolazi kao nagrada i kazna / Kad nemam tog meda / Tog mlijeka / Tog voća / Tog jedrog mesa / Stvorenog od smisla i topline ovoga svijeta / Da vam ponudim // Naša je hrana ravnodušnost od koje / Pucamo i koju povraćamo, / Njeno podrijetlo je pohlepa. // Čime da vas nahranim / Kad su mi ruke prazne / Kad ništa nije kako smo obećali.“).

Treći ciklus nazvan je „Besmrtni“ i u njemu su, čini se, mjesto našle pjesme koje izlaze iz okvira preostalih ciklusa, mahom organiziranih oko konkretnih ljudi i događaja iz autobiografske sfere. Pjesme u „Besmrtnom“ tematski su šire, društvenokritičke orijentacije, s motivima iz dinamične i prozaične svakodnevice u koju smo uronjeni – od scena s prometnih ulica, preko natrpanih aerodroma i izbezumljenih migranata, do mrava i pauka koje subjektica sreće tijekom ranojutarnjeg trčanja. Upravo je prirodi dano mjesto posvećenog odmaka, iscjeljenja i pronalaska smisla usred vreve i natrpanosti zrelih godina („Provesti život u skupljanju / hrabrosti za noćnu šetnju šumom / sve više se nazire kao smisao“).

Svođenje muškoga roda na znojne i nemušte fizičke radnike ne čini se najboljim putem za uspješan pjesnički ciklus, pa čak ni za generalni feministički angažman koji je nam je u općedruštvenim sferama nesumnjivo potreban, a kojemu je autorica i inače sklona

Najbolja pjesma, kao što je već rečeno, nesumnjivo je „Usijavanje“ kojom se ciklus i otvara, s blistavim završnim stihovima („Dok istodobno umireš sa svakom pomisli na kraj / Tvoj milijarditi život svijetli na vrhuncu // I nijedan smiraj neće biti blizu / Pravom životu na korak do smrti“), a njihov poantni odbljesak čujemo i u završnoj strofi pjesme „Između dvije grubosti“ („Najsigurnija si u srcu oluje, / kažem si, / Između dvije grubosti / Sačuvaj taj život“), kao i u pjesmi „Oporavak“. Istodobno, ima u tom ciklusu i slabijih pjesama koje se doimaju već mnogo puta viđenima, bez prave poetske ideje ili intrigantnijeg stiha („Mirnodopska“, „Posljednji čovjek“), pri čemu „Prvo i posljednje“, zadnja u ciklusu, ljubavnom tematikom ujedno pomalo i iskače iz pretpostavljenog tematskog okvira te bi se možda bolje uklapala u sljedeći, četvrti ciklus. U tom pak su ciklusu pjesme i dalje kvalitativno vrlo oscilativne (od dojmljive „Selidbe“ do slabe „Nesanice“), no ono što im je potrebno priznati – a to se, dobrim dijelom, odnosi na zbirku u cjelini – velika je, hrabra doza autobiografske iskrenosti koja se ne obazire na bilo kakve malograđanske okvire te će jednako otvoreno posegnuti za najrazličitijim motivima iz spektra osobnog života, počevši od nelijepih trenutaka majčinstva („Urlali ste po čitave noći / Deri se dok ne zaspiš, dopizdit će ti / Kao mazge svaki dan, isti problem / Iste čarape, isto smeće posvuda, / Smrdljiva klupka uokolo, dlake, papirići / Ulošci, brljotine, šiljotine, / Ni da se sagnete / Sunce vam vaše bezobrazno“), preko otvorene seksualnosti („To znači / nitko zapravo neće znati / koliko mogu pojesti ujutro / nakon što smo se cijelu noć jebali“), do izravne autokritičnosti („neće više biti žive duše da zna / kako oduvijek samo zavodim i zavodim“). Publika će to, nesumnjivo, prepoznati, i ova će zbirka zasigurno imati svojih poklonika. Osobno ipak u poeziji preferiram više izvedbene intrigantnosti i radikalnosti, čak i kada je riječ o referencijalnom, tzv. stvarnosnom pjesništvu kojemu i ovo definitivno pripada. Slično kao u slučaju Marka Tomaša o čijoj sam zbirci nedavno pisala, unatoč pohvalnoj, simpatičnoj životnoj iskrenosti kojom pršte brojni stihovi, nemoguće se oteti dojmu da je riječ o poeziji koja ipak ostaje zakinuta za relevantne, osobito jezične dimenzije, koje bi mogla imati. Ujedno, posljednje zbirke navedenih pjesnika povezuju i povremeni romantični završeci ili uvidi, ne toliko loši sami po sebi, koliko u onim slučajevima kada prerastu u predvidljivo, instant mjesto.

*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije. 

S gošćama ćemo razgovarati o položaju žena u filmskoj industriji i u kazališnoj umjetnosti, dotaknut ćemo se tema od onih općenitih, reprezentacije rodnih stereotipa na filmu, položaja glumica vezano uz njihovu dob te ekonomsku ravnopravnost u odnosu na kolege. Pokušati doznati kakva je situacija za žene na filmu i u kazalištu kada se nalaze ”iza kamere” kao redateljice, producentice, spisateljice; očekuje li se od njih bavljenje određenim temama kao što priliči patrijarhalnom društvu; kako je i je li #metoo pokret utjecao na promjenu paradigme glumica / redatelj. Je li tretman medija spram filmskih umjetnica drugačiji?

Razgovor moderira spisateljica Ivana Bodrožić

Dođite!

Petak, 19.05.2023. u 20 sati

Booksa, Martićeva 14d

Nakon prvog ciklusa tribina u organizaciji Hrvatskog društva pisaca i dosad održanih razgovora koji su se bavili položajem žena u različitim segmentima društva, a time i generalno, pod nazivom Maja u društvu pisaca, Maja u redakciji i Maja u saboru, vrijeme je za Maju u crkvi.

Jedna od aktualnih društvenih i književnih tema u zadnje vrijeme svakako je ravnopravnost spolova, neosviještena mizoginija te učinci patrijarhata na društvo u cjelini. Svjesnost o važnosti teme, kao i činjenica da se u vremenu dogodio pomak te da razumijevanje seksizma nije isto kao prije nekoliko desetljeća, potaknula nas je da pokrenemo ciklus tribina koje će se baviti temom seksizma u društvu, napose u književnim i kulturnim krugovima. Kako bismo pridonijeli napretku društva, učinili da se sve članice i članovi osjete sigurnima i poštovanima, želja nam je educirati, istražiti pojmove, graditi mostove razumijevanja, detektirati što je ono što nas vrijeđa, što je neprihvatljivo, a kada realni problemi ostaju zamagljeni jalovim raspravama. Osmislili smo tri tribine, referirajući se dijelom i na prva književna iskustva, kao što bi razumijevanje ove teme trebalo spadati u same početke obrazovanja.

Prva tribina koja će se odviti u subotu, 22. listopada 2022. u 18 sati, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića (Zagreb, Preradovićeva 5) zvat će se Maja u društvu pisaca i bavit će se svim navedenim problemima koji se, kao i u svakom drugom segmentu društva, nalaze i u književnim krugovima. Gdje je neprepoznata mizoginija, kako književnice vide svoju poziciju, a kako poziciju kolega, koliko generacijski jaz utječe na neosviještenost seksističkih ispada, što smo spremni učiniti za promjene? Je li jedna od zabluda da načitanost i obrazovanost garantiraju progresivnost i ravnopravnost, koliko suvremeni pisci korespondiraju sa suvremenim društvenim trendovima, kako razgovarati o stvarima koje su nam traumatične, uvredljive ili samorazumljive, kako podučiti umjesto otkazati?

O svim tim temama razgovarat će gosti tribine Jagna Pogačnik, Antonela Marušić i Zoran Ferić s voditeljicom i moderatoricom tribine Ivanom Bodrožić.

U najavi za studeni još su dvije teme:

Maja u saboru

Maja u redakciji 

Na sva ova pitanja odgovorit će naša poznata književnica Tanja Mravak te novinari i satiričari Borna Sor i Domagoj Zovak, uz voditeljicu tribine Ivanu Bodrožić.

VRIJEME: Četvrtak, 28. travanj 2022. u 19 sati
MJESTO: Park ispred Bookse, Martićeva 14d, Zagreb
ORGANIZACIJA: Hrvatsko društvo pisaca
PARTNER: Booksa / Kulturtreger

Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili “stvaran”, običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vremenu narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.

Hrvatski Predsjednik ne ustaje rano, on nije jutarnji tip. Doduše nije niti večernji, njegova blaga iziritiranost sugrađanima cjelodnevna je konstanta. Dok ujutro maže tanki sloj Marga na tanku šnitu raženog kruha, jer mu se baš ne dopada kad se u zadnje vrijeme vidi na televiziji, samo se sjeti onih ostataka hrane iz Draginog podruma za vrijeme pandemije koji su se gomilali pored brojača novca, kad su ga nazvali i rekli mu da ih dođe pojesti. Pršuti, slatko slani i ljepljivi, livanjski sir, kulen, sve tako, i ne bi on stao ni sad, da mu žena nije rekla, ajde malo prikoči, rušiš mi ugled.

Nakon što završi s doručkom i zalijepi vodom onaj čuperak koji mu se napravio na stražnjem dijelu glave od noćnog vrtenja, vozač ga u zagrijanom automobilu odveze na Pantovčak oko kojeg je ne tako davno htio postaviti vlastitu armiju da čuva njega i njegove podanike od Covid potvrda. Još im je na početku rekao što misli o svemu tome – korona je karijes! usput se očešavši o mjere u Austriji nazvavši ih fašističkima te uzrokujući manji diplomatski skandal, ali budimo iskreni, to je upravo ono što Predsjedniku Republike Hrvatske izvuče osmijeh na lice.

Kad onako prezaposlen oko jedanaest prijepodne sjedne za svoj masivni stol zatrpan pozivnicama na otvaranje nove dvorane župnog dvora u Fojnici i folklorsku smotru u Pregradi, dugo promatra paunove u vrtu.

Te čudesne ptice. Teško je zamisliti da je ovaj veličanstveni stvor najbliži rođak obične domaće piletine, njegov impresivni i magični rep ima raspon od tri metra, što je vrlo širok raspon, baš kako je Predsjednik nedavno rekao uspoređujući masovna ubojstva u različitim društvima i vremenima, da i „genocid ima širok raspon“. Možda je nekoga i sablaznio, ali obični građanin niti ne sluti koliko je za Predsjednika Republike Hrvatske ta slika šarenog pileta postala inspirativna, koliko ga je to pile obuzelo, moglo bi se reći, pomutilo mu razum.

Oko pola jedan Predsjednik prima uvažene mužjake da im uruči ili vrati medalje za ratna djelovanja, jer baš gledajući u pticu, doživio je jednu od mnogih epifanija: mužjaci su veličanstveni, provode čitave dane nadimajući kičasto perje, otimaju ženke, zasljepljuju beskorisnim šarenilom, ne mogu pravo poletjeti, trčkaraju ako baš treba, ali onako zaljubljeni u sebe i svoje napuhavanje ostavljaju nenadmašan dojam. Ženke su neugledne, samodopadne narikače, reklo bi se babe, neukusnog imena, najčešće smeđe ili sive boje perja i dužine tek oko 86 centimetara.

Nakon što se Predsjednik Republike Hrvatske muški istapka po leđima s odlikovanim generalima, već je dobro gladan. U zadnje vrijeme više i ne odlazi toliko u restorane, nervira ga što ga slikaju u Taču i razvlače njegov jelovnik po medijima, podli novinari tvrde da u radno vrijeme nije bio na sjednicama koje su propale zbog njega i prozivaju ga da se časti službenom karticom. Zato sad češće pozove Glovo, naruči iz Tača, sjedne pored staklene stijene pa on i Đuro, tako se zove jedna od ptica, zajedno jedu.

Đurin jelovnik sastoji se uglavnom od hrane kojom se hrani i druga perad, kao primjerice kokoši i patke, kukuruz u zrnu, miješana hrana za kokoši, stari kruh, i tako to. Sićušni kukci, crvi, bobice, ostaci otpalog voća i slično prava su im poslastica, pročitao je to Predsjednik na stranici Agroportala o paunovima pa sad kad god uhvati priliku, a to je svaki dan, izađe u vrt dok nema nikog pa dobaci koju sušenu brusnicu koju je gepnuo s kuhinjskog stola dok žena nije gledala. Ona ionako ne bi vjerovala da je taj snek za njega, a o paunovima još ne može s njom, ne može ni sa kim. Nakon obilnog obroka Đuro se povuče u sjenu, voli dugo odmarati i drijemati, tu su isto njih dvojica slični, a Predsjednik se tada zavali u počivaljku, otvori tražilicu pa se prisjeti koga je sve zadnjih dana uvrijedio. Dok mu brk lagano podrhtava čita kako su skočili na njegove seksističke ispade, kako ga hvali Narod.hr, kako domaći gospodin i gospođa Waterford o njemu govore s velikim poštovanjem dok pokušavaju organizirati sumanuti referendum o Covid potvrdama za vrijeme svjetske pandemije u maloj zemlji na Balkanu, dok se divi vijestima o tome da će on osobno, hrvatski Predsjednik blokirati NATO, uživajući veliku potporu u ruskim režimskim medijima, osjeća kako ga na vratu nešto neugodno bocka.

Predsjednik ne voli nelagodu, ne voli trpjeti, pa nježno prstima pređe preko stražnje strane svog stamenog vrata i osjeti sitne bodljice. Ne bi se to čak moglo nazvati ni bodljicama, ali svakako neke male izrasline jesu, i što se više dodiruje, osjeti da ih ima duž cijele vratne kralježnice. Bockave, a opet plahe izdanke perja. Skoči s počivaljke dok ga Vladimir Putin strogo, a opet nekako blago gleda s utišanog ekrana tanke plazme, nije siguran ludi li, možda halucinira ili sanja, ali tog osjećaja pod prstima nikako se ne može otresti. Otrči pred veliko ogledalo baroknog okvira, krene otkopčavati košulju, a onda se sjeti da bi mogao zaključati vrata u slučaju da je ovo zaista stvarnost. Drhtavim prstima otkopčava gumb po gumb i kako se košulja razdvaja, tako izdanci mladih pera izlaze na prigušeno svjetlo kristalnog lustera. U ogledalu plave prodorne oči postaju sve sitnije, noge se nekako stanjuju, ruke uvlače u sebe i kao da je neka čarolija u pitanju najednom u odrazu ugleda mladu, štrkljavu pticu. Udari u glasan, nepodnošljiv paunovski plač, dok vani lagano pada mrak, dok ga dva tupa kokošja oka gledaju iz tame, shvati kakva ga sudbina čeka s obzirom na ono što je pročitao na Agroportalu: Mladi paunovi zahtjevni su za uzgoj, osjetljivi su, ne smiju pokisnuti i ne smiju izlaziti na rosu. Ako slučajno pokisnu do trećeg mjeseca starosti, uginu! Osnovne dvije stvari za uzgoj su: Puno mjesta i puno tolerancije. Zašto? Paun se drži prvenstveno zbog izgleda, ukras je travnjaka, vrta, dvorišta. Mora imati dug rep i šepuriti se njime. Uvijek i samo se šepuriti. Druge koristi od njega zapravo nema.

Dok se tiha tama spuštala na Pantovčak hrvatski Predsjednik zagrebao je svojim nježnim kandžicama po debelom tepihu svoga ureda i sitnim očicama panično potražio zaklon prije mraka, prije rose.

Ivana Bodrožić je višestruko nagrađivana i prevođena spisateljica, autorica zbirki poezije Prvi korak u tamu, Prijelaz za divlje životinje i In A Sentimental Mood, priča 100% pamuk i kolumni Za što sam se spremna potući te romana Hotel Zagorje, Rupa i Sinovi, kćeri. Više na: ivanabodrozic.com

Unchained Melody

Tko će koga zaključati? pita se Lucija u emocionalno nabijenom i psihološki iscrpljujućem okršaju s mamom u hodniku, pokušavajući napustiti stan nakon što je odlučila reći dosta. Ovoj je mladoj tridesetogodišnjoj ženi, iz čijeg prvog lica pratimo prvi dio priče narativnog triptiha Bodrožićkina romana, dijagnosticiran sindrom zaključane osobe. Već i sam opis stanja u kojem su sve tjelesne i voljne funkcije pojedincu onemogućene osim – treptaja, dovoljan je da proizvede osjećaj tjeskobe, bespomoćnosti i nelagode. Očuvanih intelektualnih i psihičkih funkcija, osoba ostaje istovremeno prisutna u prostoru, ali nevidljiva i isključena od okoline, svedena na svoju unutrašnjost, na milost i nemilost onih koji ju (ne) okružuju. Zvuči kao, a i jest, zorna definicija noćne more. Bodrožićka u ovome romanu ponovno ulazi u intimni prostor likova koji progovaraju iz svoje nutrine, u obliku ispovijesti, u većini ih slučajeva ostavljajući da se koprcaju s vlastitim sjećanjima, strahovima, pukotinama.      

Tema je zaključanosti već otprije prisutna u njezinom književnom univerzumu, no u ovom romanu kao da proširuje njezin interpretacijski okvir, posežući za istančanijim i delikatnijim različitim modusima zaključanosti. S jedne je strane, dakle, Lucija, kojoj tijelo postaje zatvor na fizičkoj razini, a nekoliko puta to i izrijekom spominje: tijelo jest istovremeno i najgori pakao, zatvor, mjesto otpora no i prostor slobode. Dorianova zaključanost je i fizička, tjelesna, ali i šira od toga, na metaforičkoj razini Dorian je, kao transrodan muškarac koji je prošao tranziciju promijenivši spol, zaključan u društvenom etiketiranju, neuklopljenosti, iznevjeravanju očekivane forme. Na kraju, treća pripovjedna linija pripada liku majke koja je zaključana obiteljski, generacijski, obilježena ženskošću po čijoj su se liniji crni dani nasljeđivali uvijek i neizostavno, poput nezaobilaznog i neizbježnog prokletstva.

Autorica se u romanu bavi mapiranjem zaključanosti u različitim smjerovima koji se preklapaju s pitanjima tijela i iskustva ženskosti na intimnoj, ali i široj, društvenoj razini. Likovi osjećaju neke do njih, no svaki oblik vodi u uhvaćenost, bezizlaznost i stjeranost u kut, kao kad ženski subjekt jedne njezine pjesme izgovara: Zaronim pod vodu da uhvatim zraka, vjerojatno najtočniji opis zatočenosti i klaustrofobičnosti. Sindrom zaključane osobe tako biva izmješten izvan zidova bolničke sobe i nužno medicinskog vokabulara, postaje simbol, možda i metamjesto jer čitatelj ubrzo uviđa da su njime premrežene mnoge sfere čovjekovog načina života. Postavlja se pitanje tko je zapravo zaključan? Tko okovan sramom, vezan lancima nerazumijevanja i krivnje, a kako im onda pobjeći, kako izaći iz sebe? postaje dubinsko, objedinjujuće pitanje i životna dilema svih triju protagonista. I napokon, je li to uopće moguće?

I rupa u istoimenom romanu prethodniku također funkcionira kao metamjesto, kao rupa u podsvijesti, obitelji, društvu, komunikaciji, (nacionalnoj) povijesti. Možda je u Rupi bila tema zaključanosti u obliku osvete naslijeđene iz prošlosti, kako obiteljske tako i nacionalno-političke, u Sinovima, kćerima to je unutarnja drama koja se odvija skriveno od očiju javnosti. Nora ostaje zaključana u zatvoru na kraju Rupe, ali na neki način i čitatelj. Zaključan u vlastitim (pogrešnim) zaključcima, pretpostavkama i nagađanjima. Nakon čitanja Sinova, kćeri još izraženije shvaća vlastite zaključanosti, nesenzibilizirane dekubituse, s nadom da će ih možda poželjeti napustiti jer najstrašnije od svega je kad shvatiš da vrata s unutrašnje strane nemaju bravu.

Bodrožićka u ovome romanu ponovno ulazi u intimni prostor likova koji progovaraju iz svoje nutrine, u obliku ispovijesti, u većini ih slučajeva ostavljajući da se koprcaju s vlastitim sjećanjima, strahovima, pukotinama     

Crno bijelo u boji  ili puzzle čitanje

Trostruka nit radnje i tri pripovjedne perspektive u prvome licu pokazuju sveobuhvatnost i kompleksnost autoričine narativne tehnike. Bodrožićkino pripovijedanje ne ostavlja mjesta za pauzu, ono vadi najsitnije i najdublje detalje čovjekove nutrine dok čitatelj ne stigne ni udahnuti. Pripovijedanje je i obuzimajuće i razorno, a pozicija pripovijedanja iznutra, iz mjesta toplog, ljubavnog i nježnog odnosa Lucije i Doriana, u funkciji je izgradnje karaktera likova i kompleksnosti priče. Situacijama i osjećajima koje opisuje prilazi iz nekoliko različitih perspektiva, retrospektivno, uglavnom akronološki i po sjećanju lika koji pripovijeda, odabirući širokokutni, panoramski kadar. Objelodanjuje, a na neki način i provocira, činjenicu da nam je za ispravno shvaćanje pojedine situacije uvijek potrebna još jedna nijansa spektra, da nikada ne možemo obuhvatiti cjelinu i ukupnost pa je upravo u tome interpretativna snaga ovog teksta. Tek kad svaki komadić slagalice dođe na svoje mjesto i više nema praznih rupa, vidimo cijelu sliku.

Dorian je fotograf, što zapravo i doslovno pokazuje autoričinu namjeru¸ a svojevrsna narativna fotografičnost očituje se ponovljenim scenama koje poznajemo otprije, ali ih onda pročitamo iz perspektive drugog lika. Jednako kao kad neku fotografiju pogledamo drugi ili treći put pozornije, pomnije i primijetimo novi detalj, sitnicu koju smo kod ranijih gledanja propustili. Poigravajući se s pozicijom iza objektiva, Bodrožićka smjelo izigrava očekivanja čitatelja, neprestano ga izmiještajući iz jednog kuta gledanja u drugi. Pitanje kadra jest i pitanje granice, ovisi što je obuhvaćeno, a što je (i zašto) ostavljeno izvan okvira. Bodrožićka ni u jednom trenutku ne govori eksplicitno koji je točan pogled, ali iskustvo likova, kao i iskustvo čitanja, ostavlja puno dublji utisak.

Bodrožićkino pripovijedanje ne ostavlja mjesta za pauzu, ono vadi najsitnije i najdublje detalje čovjekove nutrine dok čitatelj ne stigne ni udahnuti

Tri narativna toka odgovaraju različitostima likova i pokazuju njihove specifične karaktere. Lucija je ispremiješana, zbrčkana, u njenoj glavi vlada kaos u mislima i (o)sjećanjima koji pokušava srediti: možda samo želim nekome pripadati, znati odakle sam takva kakva jesam. Njezino pripovijedanje najsličnije je struji svijesti, disperzivno i skokovito dok misli lete s jedne situacije na drugu. Budući da je osuđena na oblik vegetiranja, drugog izbora, osim nutarnje borbe same sa sobom, baš i nema. Strah i nesigurnost se očituje izraženije nego kod drugih likova jer koristi puno više upitnih rečenica. Dorian je srezaniji, izravniji, bolniji, usudljiviji, ali i intimniji, a time i ranjiviji. On je najviše od svih likova svjestan sebe, a njegov govor obilježava mnogo metapitanja. Lucija ima tvrdu vanjštinu, ali neprobojan i nepremostiv oklop, vjerojatno i najviše povrijeđen, ima mama. Njezine rečenice teku mirno, ravnodušno, pomireno sa stvarnošću, kao da sravnava račune kad se već sve zgotovilo. Zato dubinski čisti, obavlja to rutinski i staloženo, no iza te maske mira duboki je ponor dugogodišnjeg prihvaćanja zlostavljanja i zanemarivanja, najpogubnije stvarnosti za ionako već poharana srca. Njezin iskaz na kraju širi perspektivu društvene izopćenosti (izopačenosti?) te uglavljuje tmurni filter na već dovoljno sumornu atmosferu. Možda poziva na prekid disfunkcionalnosti i ravnodušnosti unutar obitelji, ali i društva jer svi smo nečiji sinovi, nečije kćeri; ili na izlaz iz mraka, a ne prijelaz u svjetliji mrak, ali još uvijek mrak. Možda poručuje da ćemo, ako ne razvijemo sposobnost shvaćanja kompleksnosti života, zauvijek percipirati ljude kao sjene, a stvarnost u obliku negativa, akromatski, zaglavljeni u socijalnom i emocionalnom daltonizmu.

Tko je tu Drugi ili gdje se kupuju… hrabrosti?

U svim Bodrožićkinim djelima osobni je prostor likova zgusnut, ozračje je nabijeno, sapeto, kao da će se svaki čas rasprsnuti. Gotovo svaki od likova čezne za slobodom, za zrakom, za udahom, za spoznajom samog sebe na nutarnjoj razini, a često se nalaze u začaranom krugu sve dok jedna osoba u tom nizu ne stekne dovoljno hrabrosti… Priča o prekidanju ili barem pokušaju prekidanja disfunkcionalnosti u obitelji poprima i univerzalnije značenje disfunkcionalnosti uopće. Lucija je od te borbe unaprijed odustala, odabrala je ravnodušnost jer ona neće nauditi. No, ona je i najkobnija, suprotnost je ljubavi, ono kad nam je svejedno, a ne bi trebalo biti. U pojedinim trenucima kao da se Lucija htjela boriti, ali ju je pokosilo generacijsko taloženje šutnje, nijemosti, začepljenih usta, a na kraju i odustajanja od pritisnutosti (grla) života s očeve strane. Razumljivo je, stoga, što majka u romanu nema ime, najviše od svih svedena je na minimum, na pojavu, na sjenu. Ona se s vlastitom depersonalizacijom (s)rodila, Dorian je u toj borbi gubio osobni integritet, a Lucija je primjer koliku moć nad nama, i u metaforičkom i u doslovnom smislu, imaju ljudi koji su oko nas. Obrana se od depersonalizacije grana u istim onim smjerovima kao i tema zaključanosti.

Kao kad K. na kraju i vrhuncu drame Monike Herceg pita Gdje se, zaista, kupuju nježnosti? nakon čitanja Sinova, kćeri trebamo se možda zapitati gdje se kupuju hrabrosti, a da to ne ostane samo retoričko pitanje. Hrabrost za iskorak prema promjeni, iskrenost prema samome sebi, ispruženu ruku prema drugome, ispravnu komunikaciju. Zapravo, svjedočeći različitim osjećajima i proživljavanjima likova, čitatelj kao promatrač postaje svjestan komunikacijske zbrke – tko tu koga čuje, ako itko ikoga uopće? Ne samo to, već tko ima pravo govoriti i čiji glas vrijedi? Problem komunikacije jest u načinu na koji Lucija želi komunicirati ali ne može, Dorian komunicira, ali je sankcioniran, a majka želi govoriti, ali ne smije jer je svaki (ženski) govor teško kažnjen. Tek kad pročitamo maminu priču preispitamo ono što smo dotada pročitali, zagrebemo ispod površnog i lažnog suosjećanja (ako imamo hrabrosti) i shvatimo da smo jedni drugima Drugi, a često i sebi samima: više se ne sjećam sebe, ne znam tko sam bila prije, prije svih njih, ne znam što volim, ne znam u čemu sam dobra, ne znam što me raduje pa ustrajem u onome što sam postala poslije.

Nemoć zarobljuje svaki od likova, sveprisutna je i univerzalna, gurajući ih u jednu točku u kojoj ostaju vezani, obilježeni, nepomični, nijemi. Nemoć je fizička, tjelesna, emocionalna, društvena, obiteljska, na mikro i makro razini. No, ona ne nastupa zbog neuklopljenosti kao takve, nego zbog odsustva razumijevanja, želje za slušanjem, a napose čujenjem. I za to je potrebna hrabrost. Čujenje je dublji, istinskiji i potpuniji čin od slušanja. Slušanje nam možda ide, pa bilo i restriktivno ili selektivno. Čujenje s druge strane – ne. I to je ono zbog čega poželimo vikati, vrištati, objasniti, razjasniti, što proizvodi duboku unutarnju frustraciju, a na kraju i nemoć. Nemoć stvara klaustrofobiju, klaustrofobija proizvodi nemoć i opet smo na početku začaranog kruga s pitanjem iz podnaslova ovog odlomka. Grozna je, ali nije toliko klaustrofobična zatvorenost u tijelu nijednoga od likova, već je daleko poroznija i razornija mentalna i emocionalna klaustrofobičnost koja nastaje ako nas nitko ne čuje. Zato je najsvjetliji trenutak romana onaj kada doktorica Luciju pita: Je l’ vi mene možda čujete? Pitanje koje je poput pukotine koja omogućuje razumijevanje, mjesto kroz koje ulazi svjetlost, žarkocrveni pojas za spašavanje. Pokazuje kako razumijevanja često najviše imaju oni koji su i sami iskusili duboku patnju, razvili senzibilnost za drugosti ili žive s nekim oblikom trajnog obilježja koje utječe na njihov društveni status, kao što je slučaj s doktoricom.

Blink, blink…

Cijelim se romanom provlači dihotomija mi – oni, pokazujući kako fanatično zauzimanje bilo koje od strana uz odsustvo komunikacije odnosi najteže žrtve. Mamina priča prelazi okvire problema (trans)rodnosti i dobiva širi kontekst iskustva i formiranja ženskosti na obiteljskoj i društvenoj razini koje je često puta ponajprije ženomrzački naučeno ponašanje u kojem jednako bivaju povrijeđeni i muškarci. U tako gorućim pitanjima otuđenosti i što se dogodi kad se otuđimo od sebe, drugih, društva ili dijelovi društva jedni od drugih, Bodrožićkin nas roman uči da ne upadamo u zamke generalizacije, svejedno kojoj od strana pripadali.

Adresirajući pitanja slobode: što znači istinska sloboda, je li to pomirenost sa sobom ili pomirenost s društvom, ili oboje, Ivana Bodrožić pripovijeda skromno, nenapadno, bez samodopadnosti, pompoznosti i megafona, emocije prenosi čisto, prodorno i iskreno čime zauzima nezamjenjivo mjesto u borbi za poštivanje ljudskog dostojanstva: “Zahvalna sam joj, ljudi bi se zapravo trebali dijeliti na dvije razlikovne skupine na svijetu, dvije koje nadilaze sve ostale etničke, religijske, rodne: na one koji misle da je nepokretnima svejedno što im istim ručnikom brišeš lice i guzicu, i one koji shvaćaju da u tom komadiću tkanine leži srž ljudskog dostojanstva.”

Cijelim se romanom provlači dihotomija mi – oni, pokazujući kako fanatično zauzimanje bilo koje od strana uz odsustvo komunikacije odnosi najteže žrtve

Bodrožićkino pisanje nije izraz frustriranosti i nema funkciju izbacivanja ljutnje prema van, prema društvu, nepravdi. Ono bi trebalo biti shvaćeno kao sredstvo misaonog i emocionalnog putovanja, intelektualnog pomaka, možda kao krik upomoć ili poziv na djelovanje koje, kolikogod sporo i neprimjetno, ipak vodi promjeni. Možda to neće biti tektonski pomak, a onda barem tilt, jer nas čitanje mora nekamo odvesti, mora nas proširiti, naučiti nas da ne gledamo širom zatvorenih očiju. Za početak dovoljno da steknemo uvid da je za iskrenu komunikaciju potrebno otvoreno srce, želja da razumijemo drugoga i da ga čujemo. Prihvatimo li ove pretpostavke, možda nam u budućnosti, umjesto svih (ne)potrebnih riječi, bude dovoljan samo – treptaj.

Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljujemo u tjednom ritmu, svakog petka, od ožujka do kolovoza. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizira se uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Važnu priču o alternativnoj lektiri započinjem iz dva smjera kako bih objasnila zašto sam odabrala baš ovaj naslov.

Prvi smjer; kada sam pristala sudjelovati u projektu, zaista sam doslovno shvatila da se radi o „alternativnoj lektiri“, o knjigama koje želimo preporučiti djeci i mladima školskog uzrasta, knjigama i pričama koje su bliske njihovu životnu iskustvu, knjigama u kojima se sami zrcale, u kojima čudesno otkrivaju sebe, kao što nam se to ponekad s književnošću dogodi, a onda je zavolimo i postanemo čitatelji.

Knjigama koje bi, a nisu, trebale posredstvom obaveznog školskog programa biti ponuđene mladim čitateljima. Proces identifikacije pa onda nadgradnja neproživljenim ljudskim iskustvom koje nas širi, najjači je alat književnosti, posebno u formativnim godinama. Da bi nas nešto angažiralo, privuklo, natjeralo da razmišljamo, mora na neki način imati veze s nama samima. Tako je jednostavan taj mehanizam, a toliko učinkovit. Stoga sam odmah, u predrazmišljanju dakle, eliminirala sredovječne muškarce koji uz popodnevnu dremku diskutiraju o cijeni zemljišta, elitističke naslove koji propagiraju larpurlartistička stremljenja, sušičave realiste i moderniste koji se boje vlastite sjene, seoske učiteljice koje se bi i ne bi udale, osluškujući zadnjih nekoliko godina što je to honest review u vlastitom domu od strane osnovno i srednjoškolaca.

Ukratko, to je ono što će vam ponuditi vaš osmaš kada mu vi ponudite roman Starac i more (dakle, knjiga govori o starcu koji lovi ribu i većinu vremena provede u čamcu i misli o svom životu, jer, zašto ne?), Prijana Lovru (dakle, lik se cijelo vrijeme samosažaljeva i nije se u stanju ni malo pokrenuti), Posljednje Stipančiće (sreća da su posljednji, zamisli da postoji nastavak). Za gotovo svaki drugi naslov nakon šestog razreda osnovne škole, rekli bi Amerikanci; Huston, we have a problem. Osim što tragično patimo od nedostatka suvremenosti, autentičnih ženskih likova, modernosti, uronjenosti u stvaran život, također, što se tiče svete lektire, izostavljamo činjenicu da manje od trideset posto naših učenika pohađa gimnaziju, a da su knjige važne i potrebne svima, ali kanon je kanon. Nemilosrdan i zastario, nepokolebljiv kao borba Slobodana Prosperova Novaka da djecu čija je stvarna lektira na Netflixu prvenstveno odgajamo na Juditi i Homeru. Unaprijed dobivena bitka, nema što.

Baba hrče

Drugi smjer iz kojeg ide moja preporuka također je potaknut jednom malom anegdotom iz najbližeg okruženja. Kada je moja kćer Klara bila mala, u dobi od četiri godine, imala je prijateljicu Jelenu. Jelenina mama Ileana je iz Napulja, a tata je naš susjed, Dugoselac. Vikend prije druženja Jelenina obitelj je provela u Beogradu i, dok smo mi odrasli sjedili u boravku i razgovarali, djevojčice su u sobi gledale crtiće. U jednom trenutku moja je kćer izašla iz sobe i uzviknula: „Mama, Jelena i ja gledamo crtiće na talijanskom, a ja sve razumijem!“ Poput svakog roditelja ne sumnjajući da su moja djeca izuzetno pametna, ipak sam zauzela skeptičan stav prema ovoj izjavi. Utoliko sam bila u pravu, djevojčice su gledale Pepu Prase sinhroniziranu na srpski, DVD friško donesen s puta, a strašna spoznaja bila je ta da je djetetu u toj dobi već posredovana ideja da se radi o posve stranom i nerazumljivom jeziku, iako je i samo bilo svjesno da ga posve razumije. Trenutak promislimo pa se vratimo lektiri.

Roman Leto kada sam naučila da letim započinje rečenicama: „Baba hrče. Poludeću.“ Dala bih ruku u vatru da je to univerzalna pomisao svake trinaestogodišnje djevojčice, svakog tinejdžera na ovim prostorima koji je prisiljen provesti ljetno ferije s babom i babinom sestrom. Nešto što razumiju svi. Nešto što ih u sigurnu mrežu identifikacije ulovi odmah. Jednako kao što će svi razumjeti zabavan i privlačan sažetak na poleđini knjige: „Beograd. More. Hvar. Lavanda. Smaranje. Hrkanje. SMS. Suze. Babe. Skajp. Bodulski. Psi. Druženje. Bol. Ljubav. Porodica. Rodbina. Fjaka. Stranac. Odrastanje. Smešno. Tužno. Iskreno. Suptilno. Istinito. Istorijsko. Prirodno. Dramatično. Tragikomično. Životno. Ako pročitaš ovu knjigu, naučićeš da letiš ili da se bar malo podigneš sa zemlje…“

Svi se bolje zabavljaju

U ritmu sms poruka, u ritmu drame odrastanja čitateljima su na koricama posredovani ključni pojmovi koji ih se zaista tiču i kojima se ova knjiga bavi. Roman napisan u formi dnevnika koji piše trinaestogodišnja Sofija tijekom ljetovanja koje s babom provodi na Hvaru kod babine sestre nona Luce, svojom nenametljivom mudrošću kojom pruža uvide u kompleksnost svijeta i života, negdje je suštinski poveziv sa Sofijinim svijetom. Potrebe tinejdžera (za vršnjacima, pripadnošću, zabavom, ljubavlju) i njihovi problemi (nesigurnost, dosađivanje); odnos starih i mladih (kontrastno postavljeni likovi babe i none predstavljaju dva modela ponašanja odraslih prema mladima), ali i posljedice koje je rat devedesetih godina ostavio na prostoru bivše Jugoslavije (mješoviti brakovi, bliski rođaci na zaraćenim stranama, ratna pogibija) prelamaju se kroz Sofijinu točku gledišta. U zemlji u kojoj više od dvadeset godina nakon rata postoje odvojene škole za djecu srpske i hrvatske nacionalnosti, ovaj roman i ovakva književnost bili bi slamka spasa, generacijsko ljepilo, toliko potrebno očovječivanje „drugoga“ i potvrda da se savršeno dobro razumijemo.

Let je ujedno i metafora Sofijine želje za slobodom i pronalaženja vlastitog identiteta, a susreti i doživljaji tijekom ljeta nose za njeno sazrijevanje važne poruke o ljubavi, razumijevanju, opraštanju i nadilaženju bola. Jednako bitna stavka za ovaj roman jest i humor koji proizlazi iz tinejdžerskog samosažaljenja i osjećanja junakinje da se „smara“ s dvije babe dok se svi drugi bolje zabavljaju. Preuveličavanje i žalbe na nepravednost života, ironična, ali i autoironična perspektiva bliski su mladim čitateljima kao i poznavanje njihova žargona. Vješto korištenje bodulskog dijalekta i kombiniranje sa srpskim jezikom postaje izvor verbalne komike i komičnih situacija koje ovom djelu daju posebnost i svježinu, a samoj junakinji autentičnost.

Umjetnost nije drugo nego pokušaj da razumijemo svijet i same sebe, a u mladim godinama, da bismo razvili potrebu za njom, ona treba govoriti našim jezikom

Kako letjeti?

Kada bi netko u našem obrazovnom sustavu zaista želio da djeca zavole knjige, da razviju samopoštovanje kroz iskustvo razumijevanja pročitanog, da razviju empatiju i kritičko mišljenje, onda bi toj djeci za početak, ponudio knjige koje ih se tiču. Umjetnost nije drugo nego pokušaj da razumijemo svijet i same sebe, a u mladim godinama, da bismo razvili potrebu za njom, ona treba govoriti našim jezikom. Ne kanonskim, ne političarskim, ne ideološkim, nego duboko ljudskim, bliskim. Leto kada sam naučila da letim jedno je od takvih djela.

Ukoliko bi se netko odlučio ponuditi roman za čitanje, evo nekoliko prijedloga/pitanja za analizu djela:

1. Kako čovjek može letjeti?

2. Kada razumijemo druge ljude? Kada govore našim jezikom, kada su naša obitelj, vršnjaci ili je potrebno ipak nešto drugo?

3. Što je to dosada i kakve veze ona ima s godinama?

4. Trebamo li poznavati povijest svoje zemlje, grada, obitelji, i u čemu nam ona može pomoći?

5. Koja je razlika između stranih jezika i dijalekta? Kada nam je jezik stran?

6. Jesu li ljudi koji govore znakovnim jezikom međusobno stranci?

7. Što je za tebe životna nepravda?

8. Misliš li da bi junakinja romana Sofija mogla biti tvoja prijateljica? Zašto?

9. Misliš li da bi prijan Lovro mogao biti tvoj prijatelj? Zašto?

10. Kome pripadaju more i plaža na kojima si prvi put ljetovao/la sa svojim obitelji?

Ivana Bodrožić rođena je 1982. u Vukovaru u kojem je živjela do ljeta 1991. godine. Osnovnu školu završila je u Kumrovcu, a gimnaziju u Zagrebu. Magistrirala je filozofiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za prvu zbirku poezije Prvi korak u tamu (2005) dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike i nagradu Matice Hrvatske Kvirin, za najboljeg pjesnika do 35 godina. Objavila je, uz ostalo, zbirke pjesama Prijelaz za divlje životinje (2012) i In A Sentimental Mood (2017); zbirke priča 100% pamuk (2014); zbirku kolumni Za što sam se spremna potući (2013); romane Hotel Zagorje (2010), Rupa (2016) i Sinovi, kćeri (2020). Knjige su joj prevedene na dvanaest jezika i objavljene u trinaest zemalja. Za svoj rad dobila je razne domaće i međunarodne nagrade (Kiklop za najbolji roman, Edo Budiša, Balkan Noir, Ulysse Prix). Više na: ivanabodrozic.com