The Times They Are A-Changin’, pjevao je Bob Dylan, a mi gledamo kako se vremena mijenjaju sve brže i brže. Svijet otprije desetak godina ima malo veze s današnjim. Kako bismo suvremenim aršinom izmjerili stara vremena, svjesni anakroničnog rizika, pokrenuli smo ciklus tekstova „Inventura dekade“ koji donosi tekstove mladih kritičara o knjigama nagrađivanim prije desetak godina te nekoliko, po izboru redakcije, kojima su nagrade izmakle. U fokusu je dakle (re)valoriziranje književnosti i književnih nagrada.

Što brze promjene znače za književna djela koja su nekada dobivala relevantna književna priznanja? Kako ih čitaju mlade, u međuvremenu stasale generacije kritičara iz novog, stubokom promijenjenog konteksta? Pri tome ne mislimo samo na povijesno promijenjen kontekst, nego i ideološke okvire s ambivalentnim učincima političke korektnosti u društvenoj teoriji i praksi, povećanom osjetljivošću za marginalizirane i manjinske skupine, u postfeminističkom, postinternetskom, postkolonijalnom, globaliziranom i digitaliziranom svijetu…

Drugi dio ovog projekta sadržavat će videopredstavljanje kritike putem Zoom-razgovora u kojem će sudjelovati kritičar, mentor kao moderator, a bit će pozvan i autor kritikom predstavljenog djela ili, ako je nedostupan, urednik ili netko blizak i upućen u autorov/čin opus. Taj dio bit će otvoren za javnost i snimat će se kako bi nakon toga bio trajno dostupan na Youtube kanalu Kritika-hdp.

Ugodno vremeplovljenje u sadašnjost!

Iako za Irenu Vrkljan, čini mi se, doista oduvijek znam, s njezinim sam se stvaralaštvom suočila tek kad sam preselila u Zagreb, zahvaljujući kutijama s knjigama na Hreliću i Britancu. Studij komparativne književnosti i dobar dio domaće kritičko-povijesne recepcije, po kojoj sam kopala pišući ovaj tekst, uglavnom i nisu bili od neke sretne koristi, barem kada je u pitanju tretman autoričinog opusa. U kontekstu proznog stvaralaštva, Vrkljan se sreće kao predstavnicu „ženskog pisma“, čini se samo zato što iza teksta stoji žena koja piše o rodno specifičnoj temi i pritom zavodi na biografističko tumačenje. Kad je pak riječ o pjesničkoj praksi, Vrkljan je tek tu i tamo bilo moguće sresti kao skromnu bilješku u sklopu kolegija s temom suvremenog hrvatskog pjesništva, u kontekstu pjesničke generacije krugovaša 50-ih godina prošloga stoljeća, unutar koje je stasala. S poezijom, dakle, pripisivanje „ženskog pisma“ autorici odjednom hlapi, ali naglasak, naravno, ostaje na ženskoj toplini, nevinosti i hipersenzibilnosti. I što sada? Otkuda krenuti?

Pčelica početnica

Pozamašni svezak Koračam kroz sobu isprva me podosta zbunio i, moglo bi se reći, iznevjerio očekivanja, s obzirom na to da sam mislila da se radi isključivo o Vrkljaničinoj zbirci poezije. Međutim, dvadeset i devet pjesama samo je jedan dio te knjige, pomalo nespretno i neravnomjerno uokviren s trinaest početnih i dva završna eseja, pri čemu se gotovo svaki od njih tiče isključivo proze. Značajna je i smislena logika umetanja popratnih tekstova o Vrkljaničinom stvaralaštvu (međutim ne i njihov raspored) uzme li se u obzir da zbirka, u neku ruku, označava njezin povratak poeziji, koju autorica dotad nije bila objavljivala preko trideset godina.

Pišući o stvaralaštvu Irene Vrkljan, u početnom dijelu, autori(ce) se pretežito vrte oko odgonetanja i analize postavki autoričine proze, ispreplitanja njezinih stvaralačkih polazišta sa životnim okolnostima, kao i prepoznavanja samih sebe kroz njezino pisanje. Pritom, jedne to rade u duhu nešto suhoparnijeg, ali preciznog akademskog diskursa (Zlatar, Tomašević), druge živopisnijeg, rahlog i protočnog esejiziranja (Sablić Tomić, Pogačnik, Matanović), a treće, čini se, samo da napišu nešto kratko u superlativu i skinu taj zadatak s to-do liste (Oraić Tolić, Knežević). U gotovo se svakom tekstu (čast iznimkama!) Vrkljaničino pismo, i ondje gdje treba i ne treba, pribija uz već spomenuti pojam „ženskog pisma“, koje se većinski nezgrapno koristi kao kritički i interpretativni okvir. Tijekom čitanja vrlo sam se brzo krenula spoticati o pridjev „žensko“, ostavljati upitnike na tim mjestima: „Ona u stihove stavlja otkucaje srca, ne samo kao pjesnikinja, već kao žena.“ (Sablić Tomić). Kasnije sam se zapitala radi li se tu o komadićima moje internalizirane mizoginije ili je na djelu tip (neproduktivne) pozitivne diskriminacije Vrkljaničine poetike. Ruku na srce, vjerojatno oboje! Značaj i kvaliteta rada autorice mjestimice se višestruko sputavaju mistificiranjem i glorificiranjem ženskosti, pri čemu Knežević ide toliko daleko da piše kako je autoričina osamljenost ženska i, stoga, „često slojevitija, složenija između životnih uloga, poput harmonijski neujednačenog, ali ciklično zaokruženog glazbenog stavka“, a za njezin stil navodi da je „majčinski blag“.

Sablić Tomić jedna je od rijetkih koje se u svome eseju dotiču i poezije, ali pritom ne ide dalje od tematske analize, i to u stilski pretjeranom ključu. Predzadnji esej, onaj Ane Brnardić, jedini primjereno raščlanjuje poetsku strukturu novih pjesama ukoričenih u ovom izdanju. Međutim, ono što nastavlja smetati manjak je uspješne potrage za poveznicama između autoričina ranijeg pjesničkog i kasnijeg proznog stvaralaštva, odnosno njegovom stihovno-proznom napetosti.

Između eseja i pjesama također je umetnuto, bolje rečeno nemarno razbacano, i pedesetak fotografija koje je ili Vrkljan fotografirala ili se ona na njima nalazi, negdje sama, a drugdje u društvu ljudi kojima nisu navedena imena. Dojmljiv posljednji esej Sandre Križić Roban posvećen je Vrkljaničinom bavljenju fotografijom, no i dalje mi ostaje nejasno zašto se baš njime završava knjiga.

Lirsko utočište

Imajući na umu pluralizam krugovaških poetika, ono što se očituje u Koračam kroz sobu svakako je nastavak egzistencijalističke i „stvarnosne“ inačice Vrkljaničinog izraza, njegove autoreferencijalne prirode. Nadrealistički pristup, koji je izraženije obilježio pjesnikinjino stvaralaštvo do 1966. godine, bitno je manje prisutan, ali bi se moglo reći da ipak ostaje začahuren u plutajućoj naravi lirske junakinje.

Brnardić primjećuje da je Vrkljaničina pjesma „vertikalni, grafički izduljeni prostor“, a koračanje kroz njega pustošno je, lišeno interpunkcijske zasićenosti ili stilske kićenosti. Pjesme, donesene bez raspodjele u cikluse, ispisane su kraćim, pročišćenim stihovnim retkom, koji je brzo lomljen. Ritam uvezivanja i nizanja pjesničkih slika dinamičan je i razigran, koketira s pripovjednim tonom, ali je i dodatno poduprt nabrajanjem, gomilanjem anafora ili asindetona („do tog stola / do ispisanih papira / do stolca“), pri čemu su navedenim konstrukcijama najčešće zahvaćene one riječi koje hodaju na prstima između nesigurnosti, eufemističkog prikrivanja ili neodređenosti (tamo daleko, možda, ništa, bez).

Odmah u prvom stihu lirska junakinja čitateljicu uvodi u ono sasvim krhko lirsko utočište, koje predstavlja i glavni autoričin iskustveni materijal i točku u odnosu na koju gradi topografiju  zbirke – tu „sobu, taj strašan vrt“, gdje je „tama. / škripi parket. / on govori.“ Vrkljan ostaje dosljedna i vjerna, kako primjećuje Cvjetko Milanja, „metonimijama zatvorenosti, samoće, zazidanosti, zatvorenog prostora“, raspisujući sobu kao prostor supostojanja više samoća (onu lirske junakinje i lirskog objekta). Međutim, unutar tog ishodišnog, orijentacijskog mjesta naglašava se odmak lirske junakinje od mladosti, a kroz premještanja ili precrtavanja onoga što je „soba, taj strašan vrt“ nekoć podrazumijevala, ispisuju se procesi otuđivanja  junakinje: „ta povorka straha zacrnila je zidove, / (…) lijepi je vrt zauvijek nestao / prošao je tako i život / a crni su mravi ostali, / ostale su crvene i smeđe mrlje njihovih ugriza, / neki to zovu staračkom kožom, / neki kažu / samo strah.“ Zidovi sobe su ruševan, tanki, neposlušni pojas koji više ne podrazumijeva sigurnost, izoliranost ili odanost. Osim statičnih i nostalgijom obavijenih slika sjećanja, oni propuštaju i izvanjska tumaranja, aktualne društvene nerede i buku, koji se potom sudaraju i drhtavo napinju duž pjesme. U Vrkljaničinom iskazu, uz nizanje stihova koji nalikuju suhim konstatacijama, često proviri apostrofa (obraćanje lirskom ti), vapaj imperativa ili retoričkog pitanja. Na tim mjestima odjekuje gnjev lirske junakinje, koja traži bijeg iz vlastite kože, trenutka i mjesta na kojem je zatečena („budi bijesna / nemoj prozvati činjenice stvarnosti“ ili „i što je onda s poezijom / što s nadom / kad će se prestati topiti glečeri / pčele prestati umirati“).

Lirsko se ja gdjegdje također proširi u mi, dodatno odvlačeći u tamu vijesti iz crne kronike, aktualnih društveno-političkih ili ekoloških krahova: „stojimo nepokretno / izgubljeno / i kroz staračke naočale / samo buljimo u blještave tragove / usijanih burzovnih tečaja / automobilske reklame / stanje državnog proračuna“. Važno je istaknuti kako je Vrkljaničina lirska kazivačica izrazito refleksivna i empatična, što posebno dolazi do izražaja u pjesmi „Rođendanska“, u kojoj se salijeću sjećanje i sadašnjost, to jest grižnja savjesti zbog vlastite dječje nevoljkosti oko slavljenja rođendana i trenutna svijest o osuđenosti na nepostojanje dječjih izbjeglica: „jer sad bih željela / da ta strana djeca / barem jednom mogu vidjeti / tanke bijele svijeće / na svojoj rođendanskoj torti  / kako gore / i u ovoj tuđini.“

Lirsko se ja gdjegdje također proširi u mi, dodatno odvlačeći u tamu vijesti iz crne kronike, aktualnih društveno-političkih ili ekoloških krahova: „stojimo nepokretno / izgubljeno / i kroz staračke naočale / samo buljimo u blještave tragove / usijanih burzovnih tečaja / automobilske reklame / stanje državnog proračuna“. Važno je istaknuti kako je Vrkljaničina lirska kazivačica izrazito refleksivna i empatična

Akustika tišine

Zaokupljenost sjećanjem, zaboravom i starosti očita je u zasićenosti, kako to i Brnardić primjećuje, nokturalnim metaforama, napućenosti pjesme-sobe akustikom tišine (gubitak riječi, otkucavanje sata, tišina duhova), motivikom prašnjavih, istrošenih stvari i nadnevaka. Lišena čvrstoće, stroge usidrenosti ili jasnoće, lirska junakinja nanovo ukazuje na unutarnja razilaženja između mladosti i starosti, sjećanja i zbilje, što se očituje u poistovjećivanju sa šupljinom i beživotnim inventarom pjesme ili pak smještanjem u tuđu kožu, zauzimanju pozicije promatračice: „starost je možda samo još to / misli gospođa Bernd / stajati na balkonu / stajati dugo sve do noći / sve do umiranja“. Na gotovo svakom koraku ugazi u neku crnu, muklu lokvu, a jedino što buči je približavanje konačnog kraja: „dok depresija puni sve čaše i vrčeve / odaje su pune te crne vode / a udes lupa poput bubnja / ili prijetnje / ili beznađa“. Točke u kojima se pjesma grčevito stišće su otuđenost, uzaludnost i proždiruća usamljenost lirske junakinje koja je pritisnuta uz prošlost, u strahu od prijetnji sadašnjeg i budućeg trenutka, u kojima se, čini se, baš sve preokreće naglavačke: „više ne postoje zakoni / ili istina / samo ubojica ostaje ubojicom / a žrtva žrtvom / to se ne mijenja / ne pomažu više riječi / ili knjige koje nitko ne čita“.

Nada? Možda je točno to pjesma; mjesto kojem se Vrkljaničina junakinja vjerno i pokunjeno vraća, makar par stihova ranije sa sigurnošću zaključila da su „riječi / bile uzaludne i pogrešne / samo opsesivne kao neka bolest“. Unatoč mrklom mraku tjeskobe, svjetlo višeglasja uspijeva proviriti kroz intertekstualne rupice (citati iz drame Sarah Kane, poetski odjeci nakon čitanja knjige Saskie Gudac) i time polijepiti kolaž suosjećanja. Unatoč naporima da se rad pjesme zatomi, ona divljački ne posustaje, prigrabljujući tamu i tapkajući njome po prostoru bjeline: „Brzo sam crnom vunenom kapom / iz godine zagrebačke / 1969 / prekrila sve metafore / slike nedorasle mladosti / djevojačke opise ljubavi / srebrna stabla poezije / ne / ne / kapa više ništa ne prekriva“. Iz Vrkljaničinih stihova mogao bi se naslutiti zaključak kako poezija nije romantičan bijeg od svakodnevice, njezin zadatak nije „prekriti tragove naših zločina / i slediti naše riječi“, nego upravo suprotno – suočavanje s njezinom nemogućnošću da nešto popravi ili ponudi gotove odgovore. I zato je, iako se isprva činilo proturječnim, moguće govoriti o živosti ovog sveska, koji kulminira sjajno drčnim i napasnim zahtjevom lirske junakinje: „neka me odvuku odavde / neka me odnesu u ono drugo / još tamnije mjesto pjesme / koja je također crna / crna / samo crna“. To nipošto ne predstavlja njezino dizanje ruku ili pristajanje na status quo, već poziv na suočavanje i okršaj. Ona ostaje tu, baš tu, „svake noći / svake noći“. Frajerski podbočena lirska junakinja uspostavlja bliskost, strijelja pogledom. Gleda ravno u objektiv i dahće „i mi smo krivi krivi / nitko nam to ne može više oprostiti“. Iz toga je jasno da pjesma-soba nije samo zaklon za (auto)refleksiju, nego i prostor koji je važan filter boli, sjećanja i otpora.

Iz Vrkljaničinih stihova mogao bi se naslutiti zaključak kako poezija nije neki romantični bijeg od svakodnevice, njezin zadatak nije „prekriti tragove naših zločina / i slediti naše riječi“, nego upravo suprotno – suočavanje s njezinom nemogućnošću da nešto popravi ili ponudi gotove odgovore

Avangardna i moderna

Vrkljan je svoj književni put isprva raskrčila kao avangardna i modernistička pjesnikinja, što ostaje zasjenjeno i u okviru domaćeg kanona i samog autoričinog opusa. U recepciji svjetlo zastaje na njezinoj (pseudo)autobiografskoj prozi, pri čemu se nedovoljno osvještava utiskivanje poetskog u prozno i obratno. U prvih se pet pjesničkih zbirki Vrkljan mahom oslanja na dekompozicijska načela, presijecanje između mućenja semantičkih polja i transparentne angažiranosti. Sa zbirkom Soba, taj strašni vrt, prema Milanji, dolazi do uočljivog reza; na tematskoj se razini uslojavaju teme straha i samoće, a na formalnoj se stih proteže, dulji i zgušnjava, zadobivajući inkantacijski ton. U kasnijoj pjesničkoj fazi, odnosno desetljeću u kojem se afirmira i kao prozna spisateljica, Vrkljan objavljuje dvije zbirke poezije, u kojima se naboj njezinih poetskih polazišta zaokreće prema postmodernim postavkama; autoreferencijalnosti i pitanjima neuhvatljivosti identiteta, nepouzdanosti i formalnom migoljenju pamćenja, sprezi između intimno-privatnog i političkog.

Trideset godina nakon još jednog poetskog predaha, Vrkljaničina igra svjetla i tame dosljedno je ispisana i u svesku Koračam kroz sobu, međutim, sada kraćeg i sirovijeg stiha koji grabi prema „stvarnosnoj“ transparentnosti i koherenciji. Ono što razvodnjuje dojam u čitanju egzistencijalistički je, patetični napon cjeline i prevelika usmjerenost na tematsko. Manjka unošenja začudnosti, lelujavosti i zavrzlame u unutarnju semantičku dinamiku pjesme, koja se rijetko otima tijekom čitanja i radije vodi imperativom komunikativnosti. U krajnjoj liniji, nedostaje okus onog slatkokiselog umaka kojega se u pjesmama „Čistačica“ i „Crni stihovi“ može pronaći napretek. Međutim, očita je gustoća i pažljivost u uslojavanju ovoga sveska, povučenog i nenametljivog, koji, uvjerena sam, najbolje odjekuje kod onih čitatelja koji su spremni utišati okolinu, naćuliti uši.

Problematičnim se nameće poveći raskorak u razini kvalitete same zbirke i esejističkog okvira, koji bitno neugodnije žulja. Ono svjetlucavo, što popratni tekstovi uspijevaju ponuditi, tračak je za koji se vrijedi primiti. To se uglavnom tiče dirljivih čitateljskih iskustava autor(ica)a, koja vrve pričama o tome kako su se Vrkljaničine riječi utisnule u njihove osobne i profesionalne putove – promijenile jedan po jedan mali svijet. Time se stvara fina napetost između kovitlaca gubljenja vjere u moć riječi Vrkljaničine junakinje i utisaka koje one ostavljaju tijekom čitanja. Sama ambicioznost ideje iza knjige, jasna je, barem kao skica. Ona se ipak razvila u manjak teorijski osviještenih promišljanja i višak arhetipskih predodžbi o ženskosti te, konačno, pokazala kao nedovoljno promišljen urednički bućkuriš čija je logika, čini se, bila bez glave i repa nabacati tekstove. I to također one koje su napisala neka velika, ugledna imena – eto ga, tu je odmah i kvalitet i legitimitet! U tom smislu, ovo izdanje kao cjelina tek reflektira niz gorućih problema u tretmanu opusa autorice koja je, svakako, zaslužila bolje.

Za knjigu Koračam kroz sobu Irena Vrkljan nagrađena je nagradom Kiklop za najbolju pjesničku knjigu 2014. godine

Je li to bilo u trenutku čitanja pjesama o sobi u kojoj su njezine stvari od stakla postajale mojima, a njezina plehnata kutija u kojoj je živjela svako poslijepodne, moja soba puna umora i straha? Ili onda kada sam prepisivala u bilježnicu – “Možda smo oduvijek bili udaljeni jedno od drugoga daljinom jedne ljubavi”?

Jesam li na površini vlastite puti u trenutcima osame prepoznavala odjeke njezinih tišina ili sam možda čitajući što mi studenti pišu o njezinim romanima, poželjela i sama biti bez kronologije prošlosti, biti u zelenoj boji, biti u sjeni?

Ono za čim sam tragala u koži njezine poezije, u proznim vodenim odrazima, osjet je nekog drugog vremena, stajanje između, budućnost bez čvrstih obrisa. U njima sam osjećala neizvjesnost u kojoj sam se prije ili kasnije željela opustiti svježinom daha one ljubavi koja osamljuje. Što je sjećanje?, često se pitala Irena kada su se slike oko nje rastvarale, kada su se obrisi rasplinjavali, kada je čvrstina ulazila u unutarnji svijet njezine poezije i proze u kojemu su se doživljaji i uspomene pretapali.

„Ženski osjećaji, osjećaji su vremena“ riječi su koje označavaju poetiku Irene Vrkljan, u njima sam slutila fluid intimnog svijeta smještenog u školjku odricanja. O njemu Irena nije pisala složene rečenice već samo poderotine, fragmente, kroz njih je šutjela

Irena Vrkljan napisala je scenarije za šezdesetak dokumentarnih filmova za serijal Portreti i susreti, napisala je tridesetak knjiga poezije i proze. Emocije kroz koje je tekstom meandrirala decentne su, gotovo neizrečene, dirljive. Bila je jedna od rijetkih književnica koje nisu lagale, nisu pisale iz mode i snobizma, ona nije žonglirala riječima pišući fraze, stavljala je ona u riječ otkucaje srca, ne samo kao pisac, već i kao žena.

Ženska priča s Irenom dogodila mi se prije petnaestak godina u njezinom jednosobnom stanu u potkrovlju kuće u Klaićevoj 60, pričala mi je tada o sebi i prostorima kojima se rado vraćala, bili su oni njezina utočišta u trenucima privatnih trauma, poslovnih obaveza ili intimnih “bježanja”. Pri tome je, onako krhka u smeđoj majici, dosta pušila, zastajkivala u govoru, otpijala gutljaj vode, samo povremeno bi pogledavala prema Benni koji je stajao na vratima sobe.

Njezine emocije, životne priče i odluke, sreća i tuga, patnja i nostalgija kroz naša razgovaranja zrcalila su se i nadopunjavala, najviše mi je pričala o osobnim rubnostima, često na rubu egzistencije, živjela je uz rub mainstream kulture Zagreba ili Berlina, ponekad se nalazila uz rub ljubavi, a namjerno je ostajala uz rub vlastitih tekstova. Znala sam da je njezina životna priča oblikovana razlomljenim, razšivenim diskursom u koji su se stalno upletali različiti glasovi, različite godine iz različitih krajolika koje je Irena nosila u sebi. Posebice mi je bilo zanimljivo slušati manje poznate priče o njezinom interesu spram slikarstvu, medicini, arheologiji, glazbi i glumi. Često smo razgovarale o knjigama, Svila škare, Berlinski rukopis, Dora ove jeseni, Smrt dolazi sa suncem, Našim ljubavima, našim bolestima, Koračam kroz sobu,  Protokol jednog rastanka, o tome kako su ženski likovi maska iza kojih se krila.

Emocije kroz koje je tekstom meandrirala decentne su, gotovo neizrečene, dirljive

Soba, kuhinja i vlak motivi su koji određuju Ireninu prozu, kiša, oronula fasada, ljudi u parkovima, željeznički kolodvori, vodoskoci, žene, odrazi, sjene, tišina, balkoni, bili su njezina memoarska koža. Velikim i estetski respektabilnim opusom, od mladenačke nadrealističke poezije do autobiografske proze prepoznatljivog narativnog rukopisa, ugradila je trajan doprinos u hrvatsku književnost i kulturu. 

I dok mi se očima odmotava unutarnja slika pamćenja, shvaćam kako je Irena samo na nekoliko mjesta dozvoljavala našim priča da je povuku u dubinsko poniranje za iščezlim, nije ona čeznula za prošlošću, nego zapravo za sadašnjošću koja nestaje, za danima u kojima je vrijeme drugačije teklo, za vremenom usporavanja, za pogledom na mir bijele mačke koja sjedi ispod grma u dvorištu.

Irene više nema. Ostavila nam je sjećanje. Meni pamćenje. Zaborav neće otići s njom. Laku noć, Irena.