“Eto, dakle, tog sijedog, bezbožnog starca, kako uz kletve progoni Jobova kita oko svijeta, na čelu posade sastavljene od mješanaca, otpadnika i ljudoždera – a kojoj moral bijaše još više oslabljen zbog Starbuckove nesposobnosti da ih prožme svojim osjećajem poštenja i pravičnosti, Stubbovog nepresušnog veselja, nehajnosti i nepromišljenosti, te sveprisutne osrednjosti Flaska. Takva posada, tako vođena, činila se kao da ju je neka paklena sudbina posebno odabrala i okupila da mu pomogne u njegovoj monomanijakalnoj osveti.”

Tako Herman Melville u romanu Moby Dick opisuje kapetana Ahaba i posadu kitolovca Pequoda. Primjeren opis aktualnog vladinog kabineta neke suvremene velike ili male države.

Situacija je radikalizirana, polarizirana, na rubu kolapsa. Kapetan, obilježen “širokim ožiljkom, blijedobijelim, poput munje, koji se proteže niz jednu stranu njegova lica i vrata…”, nije u stanju shvatiti da su njegove akcije uzrokovale i izazvale takvo stanje. Umjesto da razmišlja o vlastitoj odgovornosti, ograničenosti, nesposobnosti, on bijesno i opsesivno udara na silu za koju vjeruje da je treba smatrati odgovornom. Kada ga njegov prvi časnik upozori da je svijet pun sila koje čovjek ne može kontrolirati i da ne bi trebao pretpostavljati da ih može nadvladati, Ahab odgovara da ga ne zanima ta ni bilo koja druga stvarnost. “Svi vidljivi predmeti”, odgovara s prezirom, “samo su kartonske maske”.

Jer kada, već daleko na pučini, Ahab konačno otkriva posadi broda raskoš vlastitog ludila i svoje prave namjere, opsesivnu žudnju za osvetom protiv Moby Dicka, on ne govori o kitu; on je u ratu s kozmičkim, nadnaravnim zlom za koje vjeruje da leži ispod površine svijeta. “Udarit ću i sunce ako me uvrijedi.”

“Bože sačuvaj mene!—sačuvaj nas sve!” tiho odgovara Starbuck.

Roman Moby Dick čitao sam nekoliko puta, cijelog i u fragmentima, iako, kruži priča, nitko nije pročitao svaku rečenicu Moby Dicka. Planirao sam i pokušavao pretvoriti ga u strip, u prekidima između raznih i drugačijih poslova. Zamišljao sam priču koja je smještena u sadašnje vrijeme ili vrlo blisku budućnost, na moderniji Pequod, ne jedrenjak već tegljač ili suvremeni kitolovac s malom posadom u skučenom potpalublju koje nije puno veće od utrobe kita. Fokusirao sam se na šaroliku galeriju likova koji isijavaju autentičnu životnu strast i energiju, njihove višeslojne dijaloge i interakcije, preskačući didaktična poglavlja citologije i tehnologije kitolova. Ali dobra knjiga je mozaik u kojem svaki kamenčić ima svoje precizno mjesto i ulogu, i izmicanje bilo kojeg ruši sklad i smisao slike. Svaki detalj dio je cjeline, svaki oblik postoji samo u odnosu na druge oblike, svaka sjena mijenja se ovisno o suncu koje raste ili pada, i svi ti odnosi progresivno se umnožavaju: sve je važno, ništa nije trivijalno.

Nakon niza skica i nacrtanih stranica shvatio sam da mi je plan pun rupa, a pokušaj uzaludan. Ne zato što je moja fascinacija knjigom slabila, upravo suprotno, već zato što je suvišno i krivo kolosalnu katedralu od knjige oslikavati, precrtavati, definirati i ograničavati. U njoj su već i plima i oseka, nemoguće je nešto dodati, može se samo oduzeti. Ili, ako bi se moglo dodati, nisam pronašao ključ koji bi otvarao ta vrata.

Moby Dick porazio me u davnom, prvom čitatanju. Kasnije sam, s vremenom, pronašao ulaz, a zatim i nagradu, u ponovnim, ponekad fragmentarnim čitanjima, uranjajući u detalje, slike i briljantne dijaloge, prepuštajući se opijajućem jeziku koji je primjeren glavnom liku. Sve je u romanu simbolično, svaka lokacija, čin i ime, počevši od Ismaela (biblijski prorok), preko Ahaba (biblijski kralj Izraela), imena broda Pequod (indijansko pleme uništeno najezdom bijelaca i epidemijom virusa) do Ahabovog ožiljka i umjetne noge. “Izjedan iznutra, osakaćen izvana, zahvaćen ludilom koje ga oštrim pandžama pritšće i ne pušta…”

Ali i Ahabovu manijakalnu opsesiju na trenutke probija zraka razboritosti i sumnje.

On traži od brodskog stolara da mu napravi novu nogu jer je njegova stara proteza napukla.

“Ahab:
Stolaru, hoće li tvoj rad vrijediti, ako, kad dođem montirati ovu nogu što je praviš, svejedno osjetim drugu nogu na istom mjestu; mislim na moju staru izgubljenu nogu, onu od mesa i krvi. Možeš li istjerati tog starog Adama?

Stolar:
Da, čuo sam nešto o tome, gospodine; kako čovjek koji je ostao bez jarbola nikad u potpunosti ne izgubi osjećaj za staru gredu, nego ga s vremena na vrijeme i dalje bode. Smijem li ponizno pitati je li to stvarno tako, gospodine?

Ahab:
Jest, čovječe. Pogledaj, stavi svoju živu nogu ovdje gdje je nekad bila moja; eto, sada postoji samo jedna stvarna noga oku, ali dvije duši. Gdje ti osjećaš život; tu, točno tu, do dlake, osjećam i ja. Je li to zagonetka?

Stolar:
Nazvao bih to zbilja teškim pitanjem, gospodine.

Ahab:
Ššš. Kako znaš da neko potpuno živo, misleće biće možda ne stoji nevidljivo i neprobojno točno gdje ti sada stojiš; da, i to protiv tvoje volje? U svojim najsamotnijim trenucima, zar se ne bojiš prisluškivača? Čekaj, ne govori! I ako ja još osjećam bol svoje smrskane noge, iako je već odavno nestala; zašto onda ti, stolaru, ne bi mogao osjećati vatrene boli pakla zauvijek, i to bez tijela? Ha!”

Netko je napisao da je Moby Dick knjiga puna divlje nade. Kraj Moby Dicka definitivno nije pun nade, divlje ili pitome. Ali samo djelo, Melvillov kreativni čin pisanja i stvaranja knjige biblijskih ambicija, čin je divlje nade i vjere – u čovjeka koji sam i usprkos kaosu koji ga okružuje, može ustrajati i stvarati, i u konačnici, možda, poput Ismaela, preživjeti avanturu vlastitog stvaralačkog čina. Jer tako Melville pobjeđuje svog antipoda, destruktivnog paklenskog Ahaba, i zajedno s čitateljem podiže zastavu nade i vjere.

“Prema tebi jurim, ti sveuništavajući, ali nepokorivi kitu; do samoga kraja borim se s tobom; iz srca pakla zabadam u te; iz mržnje ti pljujem svoj posljednji dah.”

Laku noć, Ahabe.