Da ste svojedobno na zagrebačkoj komparatistici, gdje je odradila cijeli svoj nastavnički staž, zatražili od studenata i kolega da jednom riječju opišu osobnost profesorice Gordane Slabinac, uvjeren sam da bi gotovo svaki odgovor sa sitnim varijacijama, ali bez iznimke glasio: posebna, drugačija, osebujna. Budući da je u akademskoj sredini ključna riječ disciplina, u raznim svojim primjenama, u njoj najčešće susrećete ljude koji su – dobronamjerni bi rekli  pristojni i normalni, oni pak manje dobronamjerni suhi i sivi, ponekad i dosadni – u tu se uvriježenu predodžbu o znanstvenicima profesorica Slabinac nikako ne bi uklapala.

Upoznao sam je odmah po dolasku na studij, drugom polovicom osamdesetih, na Uvodu u književnost, jednom od rijetkih obaveznih komparatističkih kolegija. Brzo smo shvatili da se iza stroge profesorske uniforme (sivo-smeđi sako i midi suknja od tvida, kosa strogo začešljana u konjski rep) pomalja inteligentna, vrckava i kadšto žovijalna predavačica sa za nas nevjerojatno sigurnim kretanjem putanjama književne povijesti od Odiseja do Uliksa pa i onkraj toga. Nevjerojatnom brzinom upamtila bi polaznike kolegija – mnogo godina kasnije shvatit ću da je posrijedi njezino neumorno zanimanje za ljude – i uspostavila kontakt kakav na drugim predavanjima nije bio uobičajen. Kako često biva kod dugotrajnih i samim tim kompleksnih odnosa koje izgradimo, naši prvi razgovori nisu počeli ni glatko ni idilično. Ako se dobro sjećam, već u drugom ili trećem tjednu nastave uputila mi je pitanje jesam li završio „onu smiješnu srednju školu“, da bi uskoro i moju opservaciju kako prebrzo prolazimo kroz tako velika djela hotimično izvrnula u konstataciju da ne volim čitati. Nešto godina kasnije shvatit ću da je to njezin tip humora. Pa i moj prvi ispit na studiju komparativne književnosti trajao je više od dva sata jer smo se neprestano seljakali iz sobe u sobu zbog klasičnoga pomanjkanja slobodnog prostora te mi je na koncu hladno rekla da sam se tek počeo zagrijavati i da će mi zbog moga kasnog buđenja dati četvrticu.

Prednosti profesije

U zadnjoj godini studija, na kolegiju iz ironije sve je već išlo znatno brže i lakše, da bismo – nekoliko godina kasnije – postali kolege na Odsjeku, a potom, njezinom proaktivnom stambenom politikom i zalaganjem za ljude, susjedi u istom ulazu. Iako joj svojom voljom nikada nisam prestao govoriti vi, prijateljstvo se kontinuirano gradilo, najčešće kod nje na prvom katu u sjeni platana, odmah iznad gradskog potoka, gdje bismo, u vrijeme kad marljivi i pristojni ljudi sjede za svojim radnim stolom, zlorabili prednosti skoro slobodne profesije i ćaskali o ljudima, mačkama i, prije svega, knjigama. Bila je neumoran i, dakako, pronicljiv čitatelj, osobito što nije, poput mene, gubila vrijeme na glazbu, tvrdeći da je „preduboko pogađa“. Tu se krila druga Gordana, hipersenzibilna i ranjiva ispod svoje ciničke maske. Kako ni naše biblioteke nisu bile vršnjaci, u nje bi se uvijek našlo romana, poezije i stručnih knjiga koje nisam imao, što je najčešće i bio povod prijepodnevnim književno-humorističkim kozerijama kojima bi zasipala posjetitelje već na vratima, a ispraćala ih još jednom porcijom šale (uz obaveznu popudbinu u knjigama i hrani) na izlasku. Pamtim i nebrojena sitna djela pažnje za mlađega, kulinarski nenadarena susjeda s četvrtoga kata. S užitkom smo se prepirali i međusobno podbadali, a kad bi pretrpjela šalu na svoj račun redovito bi sljedeću  rečenicu počinjala: „Čuj, ti Bosanac…“, pa sam se, ne tako mnogo godina kasnije, uvjerio da sam joj drag. Imala je sjajan smisao za humor, kadikad vrlo oštar i provokativan, kadikad na granici opscenoga, ali nepogrešivo urban, što će reći, liberalan i s osobitom ljubavlju za neočekivan kalambur. Nadam se da je i u meni vidjela koliko-toliko ravnopravna sugovornika, jer smo oboje od one vrste koja bi za dobar vic prodali oca, majku, domovinu i štošta drugoga. Rado je govorila i o svom iznimno interesantnom djetinjstvu u Osijeku i Istri, a vjerujem da nisam bio jedini koji je u njoj vidio pisca u sjeni i očekivao Bildungsroman koji, koliko znam, nažalost nije napisan. Kao ni studija o Traklu koji nam je bio zajednička ljubav.

Imala je sjajan smisao za humor, kadikad vrlo oštar i provokativan, kadikad na granici opscenoga, ali nepogrešivo urban, što će reći, liberalan i s osobitom ljubavlju za neočekivan kalambur

Znanstveni opus

Ovdje nije ni mjesto ni vrijeme da se valorizira znanstveni opus Gordane Slabinac, opus koji je uglavnom koncentriran u tri knjige: Hrvatska književna avangarda iz 1988., s naglaskom na poetiku i žanrovski sistem, Zavođenje ironijom iz 1996., gdje je svoj avangardni teren proširila na areal (post)moderne i fantastične književnosti i, posljednja, Sugovor s literarnim đavlom (s finim portretom autorice na naslovnici) iz 2006. u kojoj se ne samo spajaju čitateljski interesi za avangardu i ironiju („Bog je vrhunski ironičar“, jednom je lapidarno sažela i romantičko, a čini mi se, i svoje viđenje svijeta), nego se među prvima u nas teorijski otisnula u bezdanost (mise-en-abîme), kao i u pitanja zapadnoga kanona na tragu Harolda Blooma. Nije pisala ni brzo ni lako, ali, usuđujem se reći, sa svakom je knjigom pisala sve bolje, zabavnije i intrigantnije. Nisu ništa manje važni ni njezin prijevodi, među kojima se svakako izdvajaju Od rituala do teatra Victora Turnera i kapitalna Calinescuova Lica moderniteta. Kako je prijevod bio sasvim taze u vrijeme moga studija, nama koji smo modernitet (i literarni modernizam) dotada voljeli intuitivno, profesorica je omogućila da ga zavolimo i teorijski, kao problem i izazov, a ne kao još jednu u nizu formacija i vollendetes Projekt.

Spram svoje se sveučilišne karijere, u smislu uspona na akademskoj ljestvici, odnosila poprilično nonšalantno, ponajviše spram znanstvenih simpozija na koje uopće nije išla, ali nikada prema književnom tekstu, a još manje prema svojoj nastavničkoj i, u njezinu slučaju, osobito važnoj pedagoškoj ulozi. Nakon njezinih kolegija književnost smo voljeli više, a ne manje. Iako, kako rekoh, naizgled najoštrija, podrazumijeva se najironičnija, i redovito najizravnija predavačica na odsjeku bila je ujedno i confidente mnogim studentima niza generacija, čija je, ne samo imena, nego i egzistencijalne nedaće znala do u tančine te bi ih počesto pomagala rasplesti i riješiti. Ukratko, Gordana Slabinac, po struci i anglistica, u akademskom svijetu doista je bila something else.