Ponekad se dogode takvi trenuci istine: „Riba truli od glave“, izjavio je Gabriel Attal objeručke se primivši za posljednju izmišljotinu tabora bezuvjetne podrške – bilo je to na Sciences Po.[1] Čudo jedne istinite rečenice iz usta inače prepunih neistina ili čak otvorenih laži. Da riba truli od glave, to je zapravo dvostruko istinito. Jer glavu možemo najprije shvatiti u metaforičkom smislu: glava, to su čelnici, i općenitije, dominantni – a na toj razini truljenje je doista sveprisutno. No možemo je shvatiti i u metonimijskom smislu: glava – način na koji se misli – u događaju; glava – misaone operacije ili, u ovome slučaju, poremećaji misaonih operacija – zapravo: urušavanje normi koje bi njima imale upravljati.

Ovdje se urušavanje argumentacijskih oblika ne može pripisati čistoj gluposti (što je i inače malokad ispravna hipoteza): treba ga pripisati interesnoj gluposti. Materijalni interesi, pa makar i kroz vrlo labava posredovanja, određuju misaone interese ili, recimo, sklonost da se misli ovako i zabranu da se misli onako. Upravo tu se preklapaju oba značenja trule riblje glave: nasilje čela buržoaskog fronta (to je metafora) razulareno u nametanju svojih oblika mišljenja (to je metonimija).

Kako to da se po ovom pitanju vladajuća buržoazija potpuno izbezumi – osjetno više nego zbog poreza ili zakona o radu? Kako to da taj međunarodni događaj tako glasno odzvanja u nacionalnim klasnim konjunkturama? Jer zapadne su buržoazije organski na strani Izraela. Zapadne buržoazije smatraju da je situacija Izraela intimno povezana s njihovom vlastitom; to je imaginarna veza, tek napola svjesna, koja mnogo više nego iz pukih socioloških afiniteta (između start-up nacija, na primjer) dubinski ishodi iz jednog načela dvostruke simpatije, koju je savršeno nemoguće priznati: simpatije prema dominaciji, simpatije prema rasizmu – koji je možda najčišći oblik dominacije, i baš zato najuzbudljiviji za dominantne. Te dvije simpatije raspaljuju se kada dominacija ulazi u krizu: organsku krizu kapitalizma, kolonijalnu krizu u Palestini – to jest kada potlačeni ustaju jer više ne mogu trpjeti, a dominantni su spremni na uništenje kako bi se reafirmirali.

No postoji i još nešto mnogo dublje, i za zapadne buržoazije fascinantnije – a ovu ideju dugujem Sandri Lucbert, koja je vrlo precizno elaborirala riječ koju smatram presudnom: nevinost. Zapadna buržoazija opčinjena je slikom Izraela kao utjelovljenja dominacije u nevinosti, dakle kao „realizirane fantazmatske točke“.[2] Dominirati bez ljage Zla apsolutna je fantazma dominantnog. Jer „dominirati i pritom biti nevin u pravilu je nemoguće; no Izrael to nemoguće ostvaruje; i time ga nudi kao model zapadnim buržoazijama“.[3]

„Ja sam nevin, ontološki sam nevin i vi tu ne možete ništa“,[4] viče Pierre Goldman svome sucu u jednom sasvim drugačijem kontekstu. Pa ako je time i rastegnemo preko nje same i njene situacije, tu repliku možemo shvatiti kao vinjetu u kojoj se sve sabire: nakon Šoe, Izrael se uspostavio u svojoj ontološkoj nevinosti. I doista, Židovi su najprije bili žrtve, štoviše, pretrpjeli su ono što možemo nazvati vrhuncem u povijesti ljudskog progona. Ali žrtva, ma koliko visoko stajala, ne podrazumijeva „zauvijek nevin“. Od jednog do drugog dolazi se jedino putem krivotvorine nevaljanog zaključka – koji možda možemo razumjeti, ali sigurno ne i odobriti.

Od svega toga, zapadna buržoazija zadržava samo ono što joj odgovara i silno bi htjela, poput Izraela, moći se prepustiti dominaciji u potpunoj nevinosti. To joj je, naravno, mnogo teže – ali model je tu, pred njezinim očima, hipnotizirana je njime i odmah obuzeta nagonskom solidarnošću.

Napor da se ne vidi

Ljudska bića nalaze različite načine da se ne suoče s vlastitom nasilnošću i da se uspostave u nevinosti dok se istovremeno prepuštaju svim svojim drugim strastima, osobito nasilnim strastima, strastima za dominacijom. Prvi među njima degradiranje je drugih ljudskih bića nad kojima se provode te strasti: oni nisu uistinu ljudi. Shodno tome, zlo koje im se nanosi jest, ako ne manje zlo, a onda barem zlo manjeg reda. U svakom slučaju, to sasvim sigurno nije Zlo, pa nevinost ostaje nenačeta.

Drugi, zacijelo moćniji i šire primjenjiv način, jest poricanje. Tome na primjer, neprestano služi kategorija „terorizma“. Kategorija načinjena kako bi spriječila mišljenje, kako bi odagnala misao, napose misao prema kojoj ex nihilo nihil: ništa ne nastaje ni iz čega. Da događaji ne padaju s neba. Da postoji opća ekonomija nasilja, da ona funkcionira kroz negativnu uzajamnost, odnosno uzajamnost u najgorem, te da se njeno načelo može parafrazirati prema Lavoisieru: ništa ne nestaje, ništa ne nastaje, sve se vraća. Nebrojena, stravična nasilja počinjena palestinskom narodu u posljednjih gotovo osamdeset godina morala su se vratiti. Samo oni kojima je jedina znana intelektualna operacija osuđivanje imali su jamstva da ništa neće predvidjeti, niti poslije išta razumjeti. No ima slučajeva u kojima nerazumijevanje nije slabost intelekta već zahvat psihe: njen kategorički imperativ. Treba ne razumjeti kako bi se moglo ne vidjeti; ne vidjeti da i sam sudjeluješ u uzročnosti te da, prema tome, i nisi tako nevin.

Sedmi listopada prikazati kao početak onoga što je uslijedilo nakon 7. listopada najpodlija je i najtipičnija intelektualna malverzacija ove vrste situacije, malverzacija na koju su mogli pristati samo oni ontološki nevini i svi oni koji im zavide jer obožavaju vjerovati u učinke bez uzroka. Stoga i ne čudi što isti potom, nakon toga, ni ne trepnuvši nastavljaju upotrebljavati riječ „terorizam” kada govore o ekoteroristima ili intelektualnom terorizmu, dok bi se zapravo trebali zavući pod zemlju, preplavljeni svetogrdnim stidom. Ne poštuju čak ni mrtve čijem sjećanju tobože odaju počast i čiju stvar navodno brane. No stvar je u tome da je „terorizam“ štit buržoaske i zapadne nevinosti.

Riječ „antisemitizam“ može se analizirati u vrlo sličnim koordinatama. U svojim upotrebama, ili točnije u svojim današnjim zastranjenjima – koja dakako ne iscrpljuju sve slučajeve, jer antisemitizma itekako ima! – u svojim današnjim zastranjenjima, dakle, optužba je osmišljena tako da se okrene protiv svakoga tko bi imao drsku namjeru da ponovno uspostavi uzročnost – i tako dovede u pitanje nevinost.

Sedmi listopada prikazati kao početak onoga što je uslijedilo nakon 7. listopada najpodlija je i najtipičnija intelektualna malverzacija ove vrste situacije, malverzacija na koju su mogli pristati samo oni ontološki nevini i svi oni koji im zavide jer obožavaju vjerovati u učinke bez uzroka

Unižavanja

U svakom slučaju, truljenje od glave prije svega znači ovo: interesna korupcija misaonih kategorija i misaonih operacija – jer ono što se ima štititi odveć je dragocjeno. Na djelu je korupcija kategorija i posljedično unižavanje – u mnogim slučajevima moglo bi se čak reći i srozavanje – javne rasprave. Nije slučajno što je trula riba progovorila baš Attalovim ustima, jer to srozavanje jedan je od najtipičnijih proizvoda procesa fašizacije u koji je zemlju uveo makronizam, uz potporu radikalizirane buržoazije. Taj se proces prepoznaje po sveopćoj vlasti laži, sustavnom izopačenju govora, otvorenim dezinformacijama, čak i čistim izmišljotinama. Uz, kako i priliči, kolaboraciju svih buržoaskih medija, barem u početku. Proces je to koji se prepoznaje i po načinu na koji presreće i preusmjerava javnu raspravu, namećući joj obvezne prolaze i zabranjena značenja.

Ipak, sva poricanja i svi simbolički kompromisi ovog svijeta, sva zastrašivanja i sve cenzure, ne mogu ništa protiv enormnog izbijanja realnog koje dolazi iz Gaze. S čime se to tabor bezuvjetne podrške Izraelu solidarizira, i po koju cijenu, to ni on sâm, zaslijepljen svojim točkama reafirmacije, očito više nije sposoban vidjeti. Za sve druge, koji nisu posve izgubili razum i koji to zgroženi promatraju, ideološki sunovrat u koji tone izraelska vlada, između biološkog rasijalizma i mesijanske eshatologije, jest bez dna. Ono što smo znali prije 7. listopada, i vrlo općenito, jest da su eshatološki politički projekti nužno i ubilački, masakrirajući projekti. Što je i potkrijepljeno.

Kako je pokazao Ilan Pappé, naseljeničkoj kolonizaciji svojstveno je da uključuje eliminaciju svake prisutnosti okupiranog naroda – u slučaju palestinskog naroda to znači ili protjerivanje-deportaciju ili, kao što sada znamo, genocid. Ovdje, kao i u drugim prilikama koje je Povijest propisno zabilježila, dehumanizacija je iznova bila glavni trop za opravdanje i omogućavanje eliminacije velikih razmjera – i sada za to imamo nebrojene potvrde, kako u službenim izraelskim izjavama, tako i u blatnoj bujici svjedočanstava počinitelja koja se izlila po društvenim mrežama, zapanjujućih po samozadovoljnoj monstruoznosti i sadističkom likovanju. To je ono što ispliva kad se podigne veo nevinosti i, kao i uvijek, prizor nije lijep.

Jedna stvar u tom pejzažu uništenja i poništenja posebno zadržava pažnju: razaranje groblja. Možda se upravo po tome najbolje prepoznaju projekti potpune eradikacije: po njihovu užitku koji ide do simboličkog poništenja koje, iako paradoksalno, priziva Spinozin herem: „Neka njegovo ime bude zauvijek izbrisano s ovoga svijeta“. U Spinozinom slučaju, nije bilo uspjeha. Ni ovdje ga neće biti.

Naseljeničkoj kolonizaciji svojstveno je da uključuje eliminaciju svake prisutnosti okupiranog naroda – u slučaju palestinskog naroda to znači ili protjerivanje-deportaciju ili, kao što sada znamo, genocid. Ovdje, kao i u drugim prilikama koje je Povijest propisno zabilježila, dehumanizacija je iznova bila glavni trop za opravdanje i omogućavanje eliminacije velikih razmjera

Prelom

Sve te elemente već sada možemo sažeti u sliku koja iz njih proizlazi. To je slika moralnog suicida. Vjerojatno nikada nismo svjedočili tako munjevitom rasipanju simboličkog kapitala za koji smo vjerovali da je nepovrediv, kapitala koji se sazdao oko židovskog označitelja nakon Šoe.

Ali solidarnost u najgorem obvezuje, čas simboličnog obračuna uskoro će kucnuti za čitav svijet, posebno za ovaj entitet koji se naziva Zapadom, što prisvaja monopol nad civilizacijom, a ponajviše je širio nasilje i grabež zamaskirane u načela koja mu idu u prilog. Ako je ikad i plovio po površini, njegov moralni kredit sada se zario u dno. Potrebna je arogancija dominantnih koji samo što nisu pali, ali to još ne znaju, da bi se mislilo da se bez pogubnih posljedica može podržavati ono što sada podržavaju. Oni koji ostaju pasivni, često suučesnici, ponekad čak i negatori tako ogromnog zločina koji se trenutno čini pred njihovim očima i pred očima svih, takvi ljudi više ne mogu polagati prava ni na što. Cijeli svijet gleda kako Gaza umire, i cijeli svijet gleda kako Zapad gleda Gazu. I ništa mu ne promiče.

Neizbježno ćemo u ovom trenutku pomisliti na Njemačku, gdje bezuvjetna podrška doseže posve zapanjujući stupanj mahnitosti, do te mjere da je proglašena „državnim rezonom [Staatsräson]“, što je jedan internetski korisnik podcrtao crnohumornim komentarom: „Kad je genocid u pitanju, oni su doista uvijek na krivoj strani Povijesti“. Nije sigurno ni da „mi“ – Francuska – vrijedimo puno više, ali sigurno je da Povijest sve čeka na zavoju. Naime, Povijest: to je ono s čim se Zapad susreće u Gazi. A ako, kao što je dopušteno pomisliti, taj susret označi njegovu propast i smjenu, uskoro će doći vrijeme kad ćemo moći reći da se svijet prelomio u Gazi.

[1] Premijer Gabriel Attal izjavio je „Riba uvijek smrdi od glave“ 13. ožujka 2024. na sastanku Upravnog vijeća Sciences Po, reagirajući na studentsku propalestinsku akciju koju su pratile optužbe za antisemitizam, a koju je državni vrh osudio kao neprihvatljivu (nap. prev.).

[2] Sandra Lucbert, razgovor.

[3] Idem.

[4] Pierre Goldman, Souvernirs obscurs d’un Juif polonais né en France, Seuil, 1975. Vidi i film Cédrica Kahna, Le procès Goldman.

Otkrivam da se ustvari ne raspadam nego curim – rastakanje bez spektakla, bez drame kolapsa. Voda bez imena, bez akreditacije, neodlučna da li pripada tuzi ili onoj dezorijentaciji koju nameće nadmoćna sila koja se upisuje u tijelo. Postoji jeka između suze i dezorijentirane osobe – i jedno i drugo zaslijepljeno, i jedno i drugo odbijajući jasnoću, oboje čeznući za nečim, za nekom vrstom jasnoće. Vid se magli, okreće se, ali ne prema krajoliku, ne prema drugome. Umjesto toga, skreće prema unutra, propitujući opredjeljenja, nezgrapno pipajući za sidrima koja su ga nekoć držala, koja su nekoć jamčila smisao, samo da bi ustanovio da su korodirana, zahrđala pod nepodnošljivom težinom onoga što curi. Dezorijentirani ispituje, koleba se; onaj tko curi samo curi, bez pitanja, bez misli.

Suze svijet čine podnošljivijim, ali samo na trenutak. Otpuštaju, prazne – poput trenutka kada su oči fiksirane na oči drugoga, predugo, preduboko, izokrenuti egzodus: ne bijeg, nego povratak u gustoću onoga što se više ne može nositi. Kao da ti ono što se prazni dopušta da se vratiš samome sebi, daje ti dozvolu da prijeđeš put natrag. Suza donosi olakšanje, da, ali samo na trenutak – ali čak i to provizorno rasterećenje zahtijeva razračunavanje. Razračunavanje s onim što je već iščeznulo, nepovratno; sa sadašnjošću koja se održava samo tako što nestaje; s gubitkom objekta, osobe, poznatog svijeta. Čak i trivijalni kiosk koji je nekoć točio najbolju kavu u gradu vraća se kao rana. Štoviše, prisiljen si se razračunati sa samim ćorsokakom: zastojem u kojemu kretanje odbija poslušnost – ni kao zamah prema naprijed, ni kao uzmicanja unatrag. Upravo tu, u tom intervalu u kojemu vrijeme posustaje, sebstvo počinje curiti i otjecati, ne ostavljajući za sobom ništa osim taloga vlastite suspenzije.

Živim sa suzama koje su već raspoređene na rubovima tijela, očekujući svoj zadatak. Bi li to trebalo imenovati, upisati u leksikon patologija? Ili je to samo normativna reakcija na svijet koji je opscen u svojoj okrutnosti, minorna pukotina u usporedbi s ekscesom Realnog? Moj vanjski omot – ono što prijatelji, obitelj, okolina dobivaju – poza je kontrole. Ili tako barem volim misliti, figura mladog muškarca koji uvježbava svoju muškost. Ali i sama se muškost često ispostavlja kao teška, teret za koji bih preferirao da mogu živjeti bez njega. U međuvremenu, unutrašnjost curi. Curim često, i potajno. Ponekad se curenje zgrči u smijeh, smijeh koji se previja unatrag u pukotinu koja curi, nemoguće je odlučiti koje od njih ima autorstvo nad drugim. To je oscilacija, kružnica curenja i naglog uzmicanja, koja govori nešto i o društvenom kazalištu koje nastanjujemo.

Kao kada su jedne noći došli po prijatelja – odvukli su ga izraelski vojnici, tko drugi, otet, premlaćivan, mučen, prepušten tišini izolacije. Sto dana ispitivanja: rastegnuto i preko ritualnog sedamdesetog dana, kušnja produžena u predstavu, izvedena kao eksces, u tipičnoj maniri kojom Izrael pokušava nadmašiti sam sebe. Kada je doteturao natrag, sve je bilo čitljivo, ispisano na tijelu – golemost boli, plač zaustavljen u grlu, očaj isprepleten s tvrdoglavom kompulzijom da se nastavi. Imao je lice nekoga tko se vratio iz pakla, ne iz neke vrste alegorije. Ali među muškarcima curenje nije dozvoljeno. Nikakvo drhtanje, nikakve suze. Zabranu održavaju – policijskom strogošću provode – kodovi virilnosti. Umjesto toga, brusimo arsenal skretanja: šala, cerek, zadirkivanje koje guši iskru, koje graniči s okrutnošću. Suverenost se mjeri izmicanjem, poricanjem sentimenta. Ne možemo priznati regresije, djetinje preostatke – žudnju, ljubav, strah, užas, izdaju, zakazivanje. Krhkosti koje su previše posramljujuće, u prevelikoj mjeri već upisane u leksikon za koji tvrdimo da ga ne govorimo, iako nam curi iz svake pore, iz svakog posrtanja glasa. Pretvaramo se da ne znamo riječi, čak i kada se insceniramo protiv njih, čak i kada nas obilježavaju svojim ogoljavajućim otiskom. I tako sve postaje komično – užas se u hodu konvertira u izrugivanje.

Blistao sam u tome – nasljedstvo moga oca – ponekad zaigran, ponekad zadajući rane. Slušajući prijatelja koji prepričava svojih sto dana utamničenja – mučen, izoliran, zastrašivan prijetnjama, napušten – suzu sam skrenuo šalama. Muškost se održava tako: bez suza, bez pukotine iz koje curi, koja bi je rastočila. Tijelo drhti, spremno prelijevati se, ali smijeh se regrutira kao proteza, novači da na svojim ramenima iznese ono što tuga odbija nositi. I tako sam brzim, nehajnim komentarom – „Znači, jebali su te, haha“ – zapečatio drhtanje, u dosluhu s embargom na suze. Možda i fasciniran, jer kada muškarci konačno počnu curiti, to se bilježi kao Događaj: ruptura u sistemu, otkrivanje onoga što je inače zabranjeno. U arapskom za to imamo ime čija težina nadilazi svaki pokušaj opisivanja: baka al-rijāl. Plač muškaraca. Sam maskulinitet je proplakao, a time kolabira i fikcija da nije imao pukotina iz kojih bi curio.

Moj prijatelj je prepričavao muke koje je prošao, ali ono što je boljelo nisu bile njegove riječi, nikad to nisu riječi – nego tišine, praznine koje su se oglašavale u međuprostorima. Ne ono što je rekao, nego ono što je prešutio: trenutke koje je negdje zaključao, spriječio da dospiju do naracije. Golotinja, izloženost, gušenje, nemoć – stanja koja predobro prepoznajemo, koja iščekujemo gotovo mazohistički, dok se pretvaramo, s nasilnom upornošću, da se ne događaju. U tim intervalima nije bio samo usamljen nego apsolutno sam, prepušten krajnosti samoće, uskraćen minimalnog priznanja koje održava svako sebstvo. Lišen glasova, drugoga koji bi mogao afirmirati egzistenciju, bio je razapet nad tim bezdanom (u toj tamnici), gdje se i sama mogućnost obraćanja urušava, gdje bitak gladuje za svjedokom. A onda, ona druga predstava: izraelski ispitivači koji manipuliraju njegovim tijelom poput scenske rekvizite, instalirajući ga kao objekt spektakla, ispisujući koreografiju poniženja. Dođe trenutak kada otpor popušta – kada iscrpljenost nadjača prkos, kada subjekt kolabira u suštu potrošenost. Koji oblik života, pitam se, zahtijeva preživljavanje kroz okrutne šale? Koja vrsta izdržljivosti se autorizira samo u izrugivanju, u parodiji, u prividu igre? Kao da jedino dozvoljeno curenje sebstva mora biti preusmjereno, krijumčareno ispod smijeha, šifrirano u ironiji – nikad izravno, nikad kao ispovijed, nikad dopušteno.

Normalizirali smo nešto što nikad nije smjelo ući u arhivu. Učinili smo to, i učinili smo to dobro. Ali sve se urušava u onom nezaštićenom trenutku kada se nađeš sam u vlaku – od Amsterdama do Utrechta – i curenje počinje. O jebem ti, bože: postoji i svijet bez checkpointa. Svijet bez zaključanih vrata. Svijet u kojemu je more vidljivo i dostupno, gdje je potrebno samo da pokreneš tijelo, ništa više. Naravno, curenje se događa bez prisutnosti drugih muškaraca, pogotovo arapskih muškaraca. A ipak, evo ga – curiš u vlaku poput djeteta koje je upravo otkrilo što je smrt.

Curenje je saturacija koja najavljuje ćorsokak: stajati izvan svijeta, sa čelom na staklu, ne probijajući ga. Ne pritisnuti dovoljno snažno – ili pritisnuti prenježno – ostavljajući staklo intaktnim i tijelo u zrakopraznom prostoru. Ćorsokak toga da nisi dovoljno junak, bol toga da ne želiš umrijeti, u svijetu (u Palestini) gdje se istina ovjerava samo mučeništvom, gdje smrt potvrđuje iskrenost. Moram priznati: do pisanja sam dospio kukavičlukom, putem odbijanja, putem nespremnosti da prekoračim granicu.

Curenje je struja nemišljenja koja prethodi misli. Ni žalovanje ni katarza, već njihova suspenzija – interval u kojemu se egzistencija rastače kapajući, kap po kap, odbijajući se formirati u koherentan smisao. Ovih dana curim svugdje. Na cesti. Između svakodnevnih obaveza. Ispod bestežinskih sati. Najčešće prije spavanja, ako san uopće dođe. Ne odupirem se; dozvoljavam poplavi da se nadima, odbijajući nalog da govorim, da vodu vežem riječima. Možda je to jedina vjernost koja je preostala: dopustiti curenju da ustrajava, ničije, neiskupljeno. Ili je to možda izdaja: curiti dok se drugi bore, sjediti dok drugi stoje, čeznuti za trenutkom kada struja nemišljenja preuzima, pa više ne moraš misliti, više ne moraš nositi nepodnošljiv teret dezorijentirane misli.

Jedina misao nakon što procurim: što je danas pokrenulo moju poroznost? Muškarci koji su vrebali svoju šansu u smrtonosnom izraelskom ruletu, tražeći hranu? Dijete koje je ostalo bez uda? Domovi koji su se urušili u zadnjem bombardiranju? Ili šaputanja koja kruže među djecom, o trajnosti smrti? Ili možda sam svijet, već etički bankrotiran, već u ruševinama? Ili, kako vrijeme prolazi, sve više i više, nelagoda usred privremene lagode nastanjivanja prostora koji je istovremeno unutar i izvan genocida? Imenovanje mog curenja uvijek je zakašnjelo, izmucana naknadna misao. Dolazi nakon ekscesa – ekscesa koji se odupire obuzdavanju, uvijek brži od moje pripravnosti. Suza – ako je to uopće suza – upliće se protiv razuma, inzistirajući na preplavljivanju prije nego što je ikakav koncept uspijeva sustići. Pitam prekasno, ili možda prerano: na što se ovo curenje odnosi?

Ponekad curim jer se osjećam prljavim, jer se opsesivno vraćam i najsitnijim izdajama, krhotinama svakodnevice. Onaj put kada sam popustio napasti. Onaj drugi put kada sam odbio pomoći prijatelju, zaslijepljen prolaznim bijesom. Ili obećanjima kojima sam dopustio da trunu, zapuštena, neiskupljena. Ili brzopletom sudu o dalekom drugom. Vraćaju se ne kao sjećanja koja bi zahtijevala da ih se privede u naraciju, nego kao mrlje, krvareći na rubovima sadašnjeg trenutka. Curim ne zato što bi svijet zahtijevao suze, nego zato što sa sebe ne mogu sprati sediment zakazivanja, koji prianja poput taloga. Curenje se uprizoruje kao ispovijed ispražnjena od sadržaja, čin bez svjedoka. Nema svećenika, ni suda, ni registra oproštenja. Samo drhtanje pred arhivom koja odbija ostati zapečaćena. Suza postaje knjiga dugova koje nikad neće biti moguće otplatiti, knjigovodstveni sistem koji nije moguće zatvoriti. Svaka greška nadilazi svoje mjesto, buja, curi u sadašnjost. Pukotina koja curi nije katarza nego podsjetnik: prošlost nije sahranjena u prošlosti, vraća se kao curenje.

Pa ipak, taj privatni arhiv krivnji kolidira s javnim računom nasilja. Kada Izrael svoj genocid u Gazi opravdava izjavom da tamo nema nevinih, priznajem samome sebi da bih bio prvi koji bi morao nestati. Tko, na kraju krajeva, ikad može tvrditi da je nevin? Samo djeca – a čak ni ona nisu pošteđena. Ne govorim o nevinosti kako je oni definiraju, juridički, birokratski, dok ne postane uteg koji pritišče svačiju vagu. Ali kad već izigravaju boga, zašto ne prigrliti kaznu? Živjeti pod njihovim dekretom znači nastanjivati svijet gdje presuda prethodi egzistenciji, gdje je krivnja unaprijed upisana, nevinost zabranjena od samoga početka. Moje curenje registrira to nemoguće nasljeđe: osuđen ne za nešto što si učinio, nego za činjenicu da si uopće postojao. Sama egzistencija kriminalizirana, kažnjena na razini ontologije. Pa ipak, ljudi – gipka bića – savijaju, pripovijedaju, krpaju. Vezujemo priče oko rana da bi postale podnošljive i čitljive. Možda ja to dvoje spajam u jednu ispovijed: mogu me ubiti jer sam zakazao, a moje zakazivanje potvrđuje – zapečaćuje – upravo činjenica da me tako lako mogu ubiti. Möbiusova petlja optužbi: krivnja i smrtnost savijaju se jedna u drugu dok se sama distinkcija ne raspline.

Često sam curio pored mora – u rijetkim prilikama kada mi je uopće bilo moguće sjediti ispred njega – kao da bi se i samo more moglo pridobiti, kao da bi ga moje suze mogle namamiti u borbu, regrutirati kao golemog oceanskog militanta u našoj Intifadi. Curio sam i ispred groba prijatelja, ubijenog kao mučenika, plačući u nadi za oprostom, za glasom koji bi šapnuo: u redu je što nisi poput mene. Curio sam i na raskrižju gdje se iskupljenje sudara s indignacijom – dok se, na koncu, nisam počeo smijati apsurdnosti samih suza. Uglavnom bih curio sam. Jednom sam procurio s drugima – na sprovodu, kada me Realno pogodilo u lice, a smrt otkrila svoju stvarnu težinu. A onda sam se opet smijao, i ovaj put apsurdnosti suza.

Shvatio sam, u nekom neodređenom trenutku – ne sjećam se točno kada – da nisam dovoljno muževan. Možda preosjetljiv, previše porozan, previše fragilan za svijet čiji scenarij muškarcima namjenjuje ulogu heroja i zahtijeva da se ponašaju u skladu s tim. A ja nastavljam curiti. Previše slomljen da bih skupio hrabrost koja se očekuje, preumoran da bih održavao propisanu ulogu, preduboko u zaklonu iza zidova formalnosti i pretvaranja. Previše rastrgan, previše histeričan, previše nesavršen, previše kriv. Ali iznad svega: curim ovdje, u pisanju. Jer što je pisanje ako ne dopušteno curenje, istjecanje sebstva na stranicu? Pisati znači zamrljati površinu onime što je trebalo ostati suspregnuto. Kroz rečenicu curi na van ono što tijelo zatomljuje; stranica bilježi ono što glas zabranjuje.

Možda ovo što ovdje pišem previše liči na samougađanje, možda je previše fokusirano na mene – ali čak i to čini da curim, iako sam se već navikao gurati dalje, unatoč curenju. Uvijek mogu proizvesti smijeh. Ne shvaćaj život preozbiljno, podsjećam samog sebe. A ipak sam nedavno počeo curiti od viška čežnje – i u tom sam se trenutku ponovo osjećao živim. Rijetko je to, osjećati se živim. Ali ovaj put nije uslijedio smijeh. Trenutak nije zahtijevao rekurzivnu afirmaciju apsurdnosti. Jer nema ničeg apsurdnog u čežnji. Čeznuti znači orijentirati se prema onome što još nije imenovano, što bi još uvijek moglo doći, što bi trebalo doći. Čeznuti za običnim: rasterećenim gestama, navikama koje nisu već žigosane, jednim jedinim udisajem bez težine. Čeznuti za nekim tko je i blizu i daleko, za razgovorom bez osuđivanja, za nekim tko će te vidjeti – sve u tebi. Nekim tko će te udisati i izdisati. Smijati se kada se ti smiješ. Čeznuti znači zahtijevati priznanje, pravo da budeš živ. Čežnju shvaćam ozbiljno, možda i preozbiljno. Zato ne treba iznenaditi da je u Palestini moto dana postao: želimo živjeti. Za neke, ta fraza signalizira samo minimum: trpjeti život ogoljen od politike, od dostojanstva, reduciran na golu egzistenciju. U tom se registru želimo živjeti prevodi kao ne želimo umrijeti. Podčinjavanje sadašnjosti. Život bez čežnje. Ali i to čini da počinjem curiti, jer te misli spopadaju i mene: život u kojemu te ne vide, ali još uvijek dišeš, još uvijek guraš dalje, još uvijek sjedaš u taksi, noge previše raširene, kao što muškarci već čine. Za druge, isti moto se proteže u drugom smjeru – prema horizontu čežnje, s onu stranu paklenog krajolika sadašnjosti. Želimo živjeti kao aspiracija, kao eksces, kao odbijanje redukcije. I tada iz mene opet procuri. Zapravo ridam, intenzivno. Počinje pojedinačnim kapima, onda slijedi poplava. Jer čežnja može izdati, može zavarati, može prizivati svijet koji neće doći. Daje ti sliku budućnosti – ponekad bezobličnu, jedva sliku, najčešće sliku bez sadržaja. Pa ipak, unatoč svemu: otrgne te iz sadašnjosti, reorijentira te i dok te dezorijentira. Kao da jašeš val, samo da bi te poklopio sljedeći, pa onda još jedan.

Ali ono što najviše uznemiruje – ono što izaziva najsilovitije curenje – sam je način određivanja okvira izbora, naših takozvanih izbora. Da li se evakuirati na jug Gaze, po nalogu Izraela, poslušnost koja se maskira kao preživljavanje – samo da bi otkrio da je i preživljavanje regrutirano u mašineriju smrti. Da li ostati ili otići, kada otići znači udisati zadah izdaje. Da li postati netko drugi, odreći se svijeta i povući se u navike i geste koje štite od njegove opscenosti, ili primiti svijet u cjelini, bez anestetika, suočiti se direktno s njegovim ekscesima. Da li se vratiti u Palestinu, kao moj prijatelj, i riskirati uhićenje, ili ostati u zrakopraznom prostoru egzila, osuđen na ne-život onoga tko se nikada neće vratiti. Da li ostati s ljubavnicom u čije tijelo je već upisana činjenica da posjeduje izraelsku osobnu iskaznicu, ili se kladiti na to da će takvi poput nje preživjeti dok ti marširaš prema uništenju. Da li jesti bez misli, ili odbiti svaku hranu. Da li se približiti djevojci koja je već na putu natrag u zatvor, ili ostati na distanci – zamišljajući da će te distanca poštedjeti boli slomljenog srca. Da li prizivati prošlost, mrmljati samome sebi: imao sam dovoljno iskustava, dovoljno smijeha, dovoljno raskida s nametnutom normom, dovoljno zaigranosti. Ili riječi ulijevati u sadašnjost, nastaviti curiti u tekst, slagati i preslagivati sebstvo na stanici. Ili sasvim odustati od pisanja, odbiti rad prelijevanja. Na kraju krajeva – ne obraćam li se ionako samo onima koji se već slažu? Izbor nemogućnosti izbora, predstava uprizorena za one koji već poznaju scenarij.

A onda, kako bih ponovo bio muškarac – ili koji god dronjci još preostali od te oznake – uprizorujem okrutnost prema samome sebi. Bullyjam se natrag u tor, divljački, s nekom vrstom perverznog užitka. Psujem neprestano, gotovo ritmički: ya ḥimār, ya ghabī – „magarče, idiote“ – kao da uvrede mogu prebrisati drhtanje, kao da psovka može retroaktivno ušutkati ono što je tijelo već priznalo. Jezik postaje krvnikom, prisiljavajući ono što je procurilo natrag u ćeliju, kažnjavajući tijelo što je progovorilo prije govora. I opet se smijem, čak i dok samome sebi priznajem: mrzim se pretvarati da sam muškarac. Možda smo zato zadnji za kojima se žali. Možda je to sasvim zasluženo. Tko bi drugi, osim muškarca, svijet mogao nastanjivati preko nemilosrdnog plesa okrutnih šala i okrutnih šutnji?

S engleskog preveo Stipe Ćurković

Izvorno objavljeno na web stranici Communis. Prevoditelj zahvaljuje uredništvu Communisa i autoru na dopuštenju za objavljivanje ovog prijevoda.

Kladim se, sada već neko vrijeme, da nitko ne kreće na put izjavljujući: „Odlazim da bih disao.“ Tko bi se usudio? Gdje bi se takav leksik mogao udomiti, koja institucija bi ga arhivirala? Jer što je to drugo, u našem rutiniziranom svijetu repetitivnih pokreta, odbrojavanja navika – mjesta, scena, svakodnevnih obaveza – ako ne očajnički predah nakon pretjerane stimulacije, neka vrsta anestezirajućeg trzaja kako bi se neutraliziralo monotoniju? A ipak to nikad ne priznajemo. Ogrćemo svoje odlaske u birokratski jezik dužnosti, u itinerare konferencija, radionica, prijatelja, rodbine. Možda svi ljudi odlaze da bi disali, ali u Palestini je ta fraza postala doslovna, gotovo idiomatska. Ona je naš jezik, naša kratica. Odlazim da bih predahnuo, ali vratit ću se brzo.

Ne kažemo, možda ni ne možemo reći: moram otići zato što su naseljenici zagušili atmosferu ograđivanjem, zato što klaustrofobija fiksnosti odbija popuštati, zato što je nepokretnost postala neizdrživa. Odlazimo jer ponavljanje u nama izaziva vrtoglavicu, jer nam vlastita slika, neprekidno bacana natrag na nas u ogledalu starih poznanika, postaje nepodnošljiva. Problem nisu samo pogledi, nego i odbijanje: njihovo uporno ne promjenama koje smo riskirali ili smo se pretvarali da ih riskiramo. Vide samo statičan portret, nikad mutaciju, posustajući pokušaj da se deinstaliramo iz programa istosti. I tako oklada ostaje: putujemo da bismo disali, dok smo istovremeno prisiljeni odreći se samoga zraka kojem težimo.

Ali odlazak sa sobom donosi i drhtavicu pitanja koje nas odbija napustiti: hoću li se moći vratiti? Ne samo: hoću li uhvatiti let natrag, ili, hoće li moji ključevi još uvijek uspjeti otključati bravu. Nego: hoće li sama vrata uopće postojati, ili su u mojoj odsutnosti deinstalirana, izbrisana iz koordinata mjesta, bombama eliminirana iz postojanja? Jer ovdje odlazak nikad nije nevin. Nikad to nije bio. Svaki iskorak u vanjsko prati sjena mogućnosti da više nećemo moći zakoračiti natrag unutra, užas mogućnosti da su pragovi i vrata koji su ostali u Palestini – te krhke dozvole pripadanja – možda preinačeni ili opozvani dok nas nije bilo. Povratak nikad nije zajamčen; njime upravljaju drugi. Ne vraćamo se po vlastitim uvjetima. Vrata kontrolira figura koja je unaprijed odredila naše isključivanje, čija čvrsta namjera je da te izbriše, čiji opis radnog mjesta se sastoji u tome da tvoj povratak učini nemogućim. I što će ga zaustaviti? Ništa – ne kada sam svijet, umoran od naših glasova, iscrpljen našim inzistiranjem da preživimo, prešutno dijeli njegovu želju da nestanemo. Na taj način nitko ne mora snositi breme srama, nelagodu što promatra kako tvoja kuća gori, kako se tvoj život poništava, da se suoči s ruševinama tvoje nesreće.

Lakše je za ovaj svijet, a možda i poželjnije, da te jednostavno nema. Odsutnost ga pošteđuje gnjavaže odgovornosti, oslobađa ga tereta svjedočenja. Iščeznuti znači druge osloboditi nelagode da moraju gledati, prepoznati, odgovoriti. To je razlog zašto se, svaki put kada odlazimo, kladimo ne samo na zrak, ne samo na dah, nego i na mogućnost da uopće postoji mjesto na koje se možemo vratiti – ponovo ući, ponovo prisvojiti; i ma koliko krhko, na činjenicu prebivanja. Oklada čiji ulozi su pragovi, vrata, fragilni kontinuitet doma. Ali to je oklada koja je naprijed izgubljena, poništena i prije nego što u nju ušli.

Odlazak sa sobom donosi i drhtavicu pitanja koje nas odbija napustiti: hoću li se moći vratiti? Ne samo: hoću li uhvatiti let natrag, ili, hoće li moji ključevi još uvijek uspjeti otključati bravu. Nego: hoće li sama vrata uopće postojati, ili su u mojoj odsutnosti deinstalirana, izbrisana iz koordinata mjesta, bombama eliminirana iz postojanja?

Pa ipak – imam prijatelja, jednog od onih serijskih ponavljača odlaska, jednom mjesečno nestaje, ponekad i dvaput, kao da uvježbava egzil, dok se konačno ne kalcificira u rutinu. Zadirkujem ga, poluozbiljno, da je već emigrirao, samo još nije predao papirologiju samome sebi. Drži se prilično dobro, djeluje čak i vedro – iako je izgled, kao što znamo, samo površinsko kodiranje, kućište koje prikriva svoje pukotine. Osmijeh je maska, dubine su šifrirane, nečitljive bez ključa koji omogućuje pristup. Što se akumulira ispod tih ponovljenih odlazaka? Koji prijelomi, koje tihe boli su ugrađene u njegove itinerare, prokrijumčarene u njegovoj ručnoj prtljazi?  Otići tako često: je li to sloboda, neka vrsta samopropisanog treninga bijega? Ili je suprotno od toga: simptom radikalnog gušenja, odbijanja – ili nesposobnosti – da ovdje diše? Odlazi, vraća se. Vrata se, zasad, još uvijek pristaju otvarati. Hrabrost, dakle? Ili samo kultivirano umijeće povlačenja, ekspertiza u tome da izmigolji prije nego što čvor zategnu do kraja? Bježi li ususret nečemu ili od nečega? I važi li ta distinkcija uopće još kada mjesto i izmještenost kolabiraju u iste koordinate? Nestaje, ponovo se pojavljuje, sušto treperenje. Nekad ga uhvatim u Ramali, s tijelom koje vibrira od prijelaza, pomalo sablasnog, kao da je i sam dolazak samo uprizorenje. Zatim opet nestaje. Njegovi dolasci i odlasci ne pripadaju samo njemu; dramatiziraju nešto što nas sve određuje: nikad potpuno tu, nikad sigurno negdje drugdje. Uvijek u uvježbavanju odlaska, zauvijek nesigurni u povratak.

Ta ideja iščeznuća me nastavlja proganjati – iščezavanje ne kao poetika bijega, ne kao neko romantično nestajanje u eter, nego kao stigma činjenice da si previše neželjen, višak u knjigovodstvu svijeta. Izopćenik izbrisan iz knjige postojanja. Ne-entitet koji ipak skandalizira svojim inzistiranjem na jeziku, time što nastavlja govoriti i kada je šutnja već propisana. Iščeznuti zato što je samo preživljavanje postalo sramno: sram zbog toga što si preživio kada drugi nisu, što trpiš ono što se ne bi trebalo trpjeti. Iščeznuti zbog toga što bijes nagriza volju za opstankom, zbog toga što ustrajnost počinje sličiti na suučesništvo sa svijetom koji ostaje nepomičan, ravnodušan, nepopustljiv, čak i dok mašinerija ubijanja ide do kraja svoje logike. Na kraju krajeva – čemu afirmirati život u takvom svijetu? Čemu zamišljati djecu, kontinuitet, rodoslovlje, kada je obećanje života do te mjere unakaženo, do te mjere izdano? Inzistirati ovdje na životu riskira zvučati opsceno, kao parodija afirmacije. Pa ipak, potpuno napustiti život – dozvoliti mu da iščezne bez preostatka – riskira predaju upravo onom scenariju koji su nam nametnuli oni koji žele da iščeznemo.

Ali to iščezavanje – to uvježbavanje nestajanja – je ono što me ovih dana odbija napustiti. Koketiranje s rastakanjem, napast da se klizne izvan okvira, da se izbriše koordinate prepoznavanja: biti bez očiju, bez ušiju, bez čula koja nas osuđuju na to da trpimo ono što se mora trpjeti, da nosimo teret koji moramo nositi. Svjedočiti – uvijek svjedočiti – onome što nas razara, i osjećati, ili ne uspjeti osjećati, nepodnošljivu oscilaciju između afekta i njegove suspenzije. A ipak, kao što su previše brojni među nama morali otkriti, odlazak nije nikakvo spasenje. Teret nikad ne ostavimo za sobom. Tijelo krijumčari vlastita ponavljanja, um je švercana roba vlastitih kompulzija. Nosimo ono što nosimo, beskrajno, uvijek iznova vrteći istu snimku.

Iščeznuti zato što je samo preživljavanje postalo sramno: sram zbog toga što si preživio kada drugi nisu, što trpiš ono što se ne bi trebalo trpjeti. Iščeznuti zbog toga što bijes nagriza volju za opstankom, zbog toga što ustrajnost počinje sličiti na suučesništvo sa svijetom koji ostaje nepomičan, ravnodušan, nepopustljiv, čak i dok mašinerija ubijanja ide do kraja svoje logike

Ali kako se točno iščezava? Je li iščezavanje tehnika, disciplinirano uvježbavanje, ili samo fantazija koju insceniramo na rubovima iscrpljenosti? I postoji li, skandalozno, neka ljepota u iščezavanju? Tajna utjeha u povlačenju, u tome da se omotamo golemom dekom – dovoljno velikom da može pokriti tri tijela odjednom, obavijajući ih u dijeljeni zaborav?

Postoje dani kada na površinu izbija želja, opscena u svojoj lucidnosti: da se genocid više ne parcelizira u rate, da svoju okrutnost više ne proteže preko cijelog kalendara, da stigne sav odjednom – naglo, kataklizmično, jedan veliki prasak. Tada ne bi bilo hijerarhije u smrti, ne bi bilo čekanja na svoj red, gubitka voljenih prije gubitka samoga sebe. Jednakost dopuštena samo na rubu uništenja. Nije li to, vrlo precizno, upravo fantazija o kraju iz svetih spisa? U Kuranu, u Bibliji: Sudnji dan, Ushićenje – uvijek prikazani kao interval koji je abruptan, zgusnut, katastrofalan, sve samo ne razvučen. Patnja se ne produžava u beskonačnost; obrušava se na nas brzo, totalizirajuća, u kratkim naletima apokaliptičnog vremena. Čak i riječi – Ushićenje, Posljednji sud – najavljuju kratkoću intervala. Okrutnost je apsolutna, ali nije razvučena. Svi nestaju u jednom jedinom bljesku, konačno jednaki. Jednakost odložena do trenutka uništenja. Ne bi li to bilo nešto – nešto dovoljno zastrašujuće da ga brkamo s utjehom, ili dovoljno utješno da bude zastrašujuće? Želja koja se ne usudi progovoriti, osim u brisanju, osim kao ironija. Pa ipak ustrajava, uporna, ta fantazija o zajedničkom iščezavanju, umjesto da nestajemo sami, jedan po jedan.

Prijateljica iz Gaze poruku završava rečenicom koje se ne uspijevam riješiti: „Ne brini, uskoro nas više nećete morati čuti.“ Kao da je tišina dar, kao da bi me brisanje moglo poštedjeti opterećenja slušanja. Volio bih da je tako jednostavno – zamisao da bi se smrti Palestine, ubojstva njenog naroda, divljanja koje pustoši njenim gradovima i voćnjacima, mogli riješiti jednostavnim isključivanjem zvuka, ignorirati je poput pozadinske buke, poreći je bez preostataka. Naravno da je znala što je rekla, i što nije rekla. Njena rečenica nije bila izraz rezignacije, nego prozivanje: rečenica upućena nama na Zapadnoj obali, gdje se paraliza kostimira kao preživljavanje. Njene riječi su ogolile našu nesposobnost da djelujemo, da izbijemo iz reda, da provociramo konfrontaciju koja bi nas mogla uništiti, da se odupiremo. Htjela je jednakost barem u smrti, uništenje kao zajednički nazivnik, dignitet nestanka zajedno sa svima drugima. Što sam joj mogao odgovoriti? Ništa što bih napisao, ništa što bih mogao izvesti riječima, ne bi uspjelo doprijeti do nje, ne bi joj dalo utjehu koju si je sama uskratila. Htio sam joj reći: tvoj život je bitan, tvoje priče će preživjeti, tvoje oštro oko i san o putovanjima, o studiranju, o disanju drugdje – nisu izbrisani, još uvijek ima nade. Ali rečenica koju mi je dala – uskoro nas više nećete morati čuti – unaprijed je zapečatila razgovor. Tišina je već bila pripremljena, iščezavanje uvježbano, akutan osjećaj da je postala teret svijetu i teret intimnom drugom u Ramali. I tako sam joj odgovorio samo jednom riječju, ustvari, jednom rečenicom, ogoljenom do kosti: „Ne brini, mi ćemo iščeznuti nakon vas.“ Kao da se utjehu može kovati iz sekvenciranja nestanka, kao da utjeha leži u obećanju da će naše brisanje slijediti njihovo, poslušno, zakašnjelo, poput jeke pucnja. Kakva je to utjeha? Perverzna solidarnost, izokrenuta uspavanka, zavjet da ćemo ostati vjerni u uništenju. Ali možda je to bio jedini jezik koji mi je preostao, jedini slogovi koji još nisu bili kompromitirani, jedini odgovor koji nije zvučao kao izdaja. Govoriti o preživljavanju, o izdržljivosti, o budućnosti – nemoguće, skoro opsceno, suočeno s njenom rečenicom. Pa sam joj ponudio ovo: jamstvo da i mi uvježbavano nestanak, da će se naš pridružiti njenom. Obećanje zajedničke odsutnosti, sekvencijski, jedne za drugom.

Da – to su neki od razgovora koje danas vodimo. Ne jedini, da budemo precizni. Postoje i drugi, koji tvrdoglavo naginju, ponekad i apsurdno, prema svijetu kakav bi mogao biti. Svijetu na koji se kladimo u konjunktivu, svijetu skrpanom od razbijene gramatike nade. Nada; čak i kada se urušava pod vlastitom težinom, čak i kada šepa i muca, čak i kada nas svakodnevno izdaje. Priznajem: ja sam jedan od onih koji još uvijek inzistiraju. Ne zato što bih vjerovao, ne sasvim – vjera je previše naivna, previše uglačana – već zato što odbijanje traži vlastiti kisik, vlastita pluća. Preživjeti znači ne disati samo zrak, nego i razbijene slogove budućnosti koja odbija prihvatiti svoje otkazivanje. Čak i kada se sve urotilo za tvoje iščeznuće, uporno se držiš mogućnosti da bi moglo biti i drugačije – makar samo u ruševinama, samo u intervalu prije nego što gumb za isključivanje zvuka počinje djelovati.

I doista, mi koketiramo sa – ili možda još skandaloznije, mi žudimo za – PRASKOM. Ali tko je uopće taj mi? Kolebam se i dok ovo pišem, jer inkluzija ovdje nikad nije nevina. Ali čuo sam te rasute lamentacije, poput slučajno načutih krhotina: nečija majka koja oscilira – uvijek oscilira – između „pustite nas da odemo“ i mračnije želje, šaptane s okrutnom lucidnošću, „možda će nas sve pobiti“. I taksist koji me nedavno vozio, trebao je to biti kratak put, brzo obavljena obaveza. Ali u ovom krajoliku kratkoća je fikcija; sati se šire, rečenice se rastežu, samo vrijeme zaglavljuje. Mrmljao je istu okladu, kao ispod glasa, a ipak upućenu meni, testirajući hoću li joj se pridružiti ili ustuknuti. Ti refreni – napola ispovijedi, napola kletve – nastavljaju cirkulirati. Insceniraju vlastite nizove: otići / ostati, disati / gušiti se, iščeznuti / inzistirati. PRASAK, kao fantazija katastrofe, postaje opscenom kraticom za jednakost, za kraj okrutnosti isplaćene u ratama. Ali imenujući to već riskiramo dosluh s napašću, s njenom čudnom zavodljivošću.

Prijateljica iz Gaze poruku završava rečenicom koje se ne uspijevam riješiti: „Ne brini, uskoro više nećete morati čuti od nas.“ Kao da je tišina dar, kao da bi me brisanje moglo poštedjeti opterećenja slušanja. Volio bih da je tako jednostavno – zamisao da bi se smrti Palestine, ubojstva njenog naroda, divljanja koje pustoši njenim gradovima i voćnjacima, mogli riješiti jednostavnim isključivanjem zvuka, ignorirati je poput pozadinske buke, poreći je bez preostataka

Iščeznimo dakle svi odjednom – tako da Arape koji nas ne podnose, koji priznaju da nas mrze, konačno oslobodimo glavobolje, tvrdoglavog preostatka koji smo postali. Tako da mogu tulumariti s Izraelcima, plesati u nebesima normalizacije, slobodni od našeg upornog zahtijevanja. Iščeznimo svi odjednom, tako da se Svijet – s velikim S – ne mora suočiti sa svojom istinom, ne mora trpjeti da ga odvlačimo u neugodnu obavezu slušanja nepodnošljivih slogova koje nosimo. Tako da Njemačka može biti sigurna: da njeno sudioništvo u još jednom genocidu ne predstavlja okrutnost nego ljubaznost, uslugu narodu koji je i sam šaptao: obavite to brzo, riješite nas bez odgode. Tako je čak i ona pošteđena, rasterećena srama, ponovno sigurna u knjigu svoje povijesti.

Iščeznimo tako da vlade više ne moraju uprizorivati svoje nemušto kazalište demokracije, hapsiti vlastite građane, policijski suzbijati neslaganje. Tako da se naslovi u novinama više ne moraju nespretno spoticati o riječ Palestina, gušeći se kao na kamenu koji je zapeo u grlu. Iščeznimo bez sjećanja, bez preostatka – tako da ne postanemo ono što su naši neprijatelji postali, tako da naša imena ne mogu instrumentalizirati u pokolju drugih. Iščeznimo bez traga, tako da oni koji će preostati mogu otići odavde, rasterećeni gubitka Palestine, oslobođeni čak i žalovanja.

Možda u nama postoji perverzna želja, ne jedina, ali uporna, u svakome od nas, poput šrapnela. Kolektivna želja za smrću. Cirkulira tiho, zanijekana u svjetlosti dana, šaputana na marginama. Ne zato što bismo žudjeli za smrću kao takvom, nego zato što smrt barem obećava jednakost, poravnanje kada sve drugo kolabira u hijerarhije i odgađanje.

Perverzna je zato što nas užasava i istovremeno zavodi; zato što artikulirati je riskira suučesništvo, riskira zvučati poput predaje, čak i kolaboracije s mašinerijom koja je već napisala scenarij našeg brisanja. A ipak je tu, tvrdoglavo smještena u tijelu, odbijajući deložaciju. Želja da uništenje, ako već mora doći, dođe jednom zauvijek – ne parcelizirano, ne raspoređeno, ne razbijeno na rate. Pomisao da bi naša nijemost bila olakšanje, da će sprati sve naše grijehe. To nije isto što i nihilizam, niti je čista poetika mučeništva. Ovo je nešto mutnije: odbijanje okrutnog produžavanja patnje koje nam je svijet namijenio, nestrpljenje sa sporošću ove genocidne predstave. Žudnja za tim da ubrzamo nepodnošljivo čekanje, da skratimo interval između gubitka i vlastitog nestanka. Želja za smrću, da – ali kolektivna, gotovo utopijska na svoj iščašen način: ako već moramo iščeznuti, da iščeznemo zajedno.

Znam, znam – sve ovo skreće preduboko u tamu, previše se prepušta ugodi katastrofe, previše je nepokolebljivo u svom prihvaćanju trijumfa vojnog stroja. Ali opet, gdje drugdje krenuti? Postoji svjetlo na kraju tunela, da, samo se nitko ne može složiti pripada li vlaku koji juri prema nama kako bi nas samljeo, ili obećanoj zemlji koju smo toliko dugo uvježbavali. U oba slučaja – olakšanje. (Naučiš se biti promiskuitetan s olakšanjem, pozdravljati ga u svakom obliku.) Jedna prijateljica iz Gaze to je kondenzirala kristalno jasnom okrutnošću: „Ovdje je umrla čak i smrt.“ Rečenica toliko nepodnošljiva da -povratno iznova dospijeva do jasnoće, kao da želi reći: ono što vi nazivate krajem, mi već podnosimo.

S engleskog preveo Stipe Ćurković

Izvorno objavljeno na web stranici Communis. Prevoditelj zahvaljuje uredništvu Communisa i autoru na dopuštenju za objavljivanje ovog prijevoda.

Hrvatsko društvo pisaca (HDP) izražava najdublju osudu i zgroženost nad genocidom i drugim zločinima koje Država Izrael nastavlja činiti nad civilima u Gazi.

Smatramo da je nužno preispitati odgovornost pojedinih nacionalnih vlada i njihovih predstavnika u međunarodnim tijelima koji politikom nezamjeranja i dodvoravanja Izraelu ne uspijevaju zaustaviti genocid nad Palestincima u Gazi, omogućujući Izraelu da provodi nehumanu opsadu i koristi najokrutnije taktike zabranjene međunarodnim konvencijama, poput bezočnog izgladnjivanja civilnog stanovništva.

Odgovornost hrvatske Vlade za situaciju kojoj svjedočimo u Gazi je ogromna – osim višekratne podrške Izraelu u javnim govorima i nastupima pojedinih članova Vlade, Hrvatska nije podržala ni predloženu rezoluciju Ujedinjenih naroda koja poziva na prekid vatre, kao ni suspenziju EU-sporazuma s Izraelom. Takvi politički stavovi govore o odobravanju izraelskih akcija, što je potpuno neprihvatljivo, kako s moralne strane, tako i s obzirom na zahtjeve međunarodnoga prava koje obvezuje države da ne pomažu u djelima genocida. I prešutno odobravanje zločina znači suučesništvo, a kamoli izravno izjašnjavanje protiv rješenja koje mogu doprinijeti uspostavi mira. Kao nacionalno književno društvo posvećeni smo promoviranju hrvatske književnosti u regiji i svijetu, a književnost je oduvijek bila neodvojiva od vjere u ljudska prava i slobodu kao vrhovnu vrijednost. Stoga nam je bilo kakvo pristajanje uz zločine i one koji ih provode neprihvatljivo, osobito kada je riječ o tako drastičnim primjerima zločina protiv čovječnosti kakvima svjedočimo u Gazi. Neprihvatljivo nam je i svrstavanje Hrvatske u najuži krug zemalja koje daju potporu Izraelu, stavljajući nas time – umjesto na stranu osude zločina – na stranu onih koji zločinu pomažu!

I prešutno odobravanje zločina znači suučesništvo, a kamoli izravno izjašnjavanje protiv rješenja koje mogu doprinijeti uspostavi mira

Slike koje ovih dana dolaze iz Gaze krajnje su zastrašujuće – djeca, žene i starci umiru od pothranjenosti i bolesti (više od stotinu međunarodnih humanitarnih organizacija upozorava na masovnu glad) ili pak od granata koje na njih ispaljuje izraelska vojska kada u redovima čekaju na podjelu hrane i vode (prema Uredu UN-a za ljudska prava, više od tisuću Palestinaca ubijeno je u posljednja dva mjeseca dok su pokušavali doći do humanitarne pomoći). Među njima su i brojni naši kolege pisci, umjetnici, intelektualci, ljudi koji svojim radom i svjedočenjem ustraju o obrani  ljudskog dostojanstva i čovječnosti. Međunarodni PEN još je 2. lipnja u oštrom priopćenju u kojem poziva na hitnu zabranu izvoza oružja svim stranama uključenima u sukob u Palestini te pozvao svjetske lidere na odlučno djelovanje. U Gazi su počinjeni kulturocid i skolasticid, uništeni su brojni kulturni objekti, knjižnice, muzeji, povijesni spomenici, privatne zbirke i kulturni centri. Desetljeća umjetničkog, kulturnog i znanstvenog  rada izbrisana su u nekoliko mjeseci. Prema dostupnim podacima, ubijeno je više desetaka palestinskih pisaca, umjetnika i kulturnih aktivista i dvjestotinjak novinara i medijskih radnika. Naša je ljudska i profesionalna odgovornost ukazivati na njihov rad, kao i na rad brojnih književnika, umjetnika i novinara koji trenutno u Gazi proživljavaju agoniju pred očima cijeloga svijeta! Također, naša je ljudska i profesionalna odgovornost pozvati Vladu Republike Hrvatske da prestane s politikom podrške izraelskim zločinima te da stane na stranu nedužnih civila i njihovog ljudskog dostojanstva!

Pozivamo i sve naše članice i članove, kao i druge pisce i spisateljice, umjetnice i umjetnike različitih profila, radnice i radnike u kulturi i medijima, da se glasno pridruže u osudi zločina nad civilima u Gazi te svojim kreativnim radom, ali i drugom vrstom pomoći – osobito onom humanitarnom − daju obol spašavanju ljudskih života i uspostavi mira!

Upravni odbor Hrvatskog društva pisaca