Zahvaljujem na prilici da izgovorim nekoliko rečenica o profesoru Pelešu, našem Gaji, u ime Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta, dijelom u ime njegovih nekadašnjih studentica i studenata, a dijelom ispred njegovih kolega i kolegica, nastavnica i nastavnika zagrebačke komparatistike.

Profesor Gajo Peleš bio je jedan od onih čiju formativnu ruku osjećate na sebi čitav život. Osjećate tu blagu strogost ili strogu blagost, oksimoronsku sintagmu u kojoj blagost označava ljudskost i razumijevanje, a strogost predanost radu. Ponudio mi je nedvojbeno više nego drugima, od uloge demonstratora preko „Biste li mi predložili popis literature za kolegij Semantika pripovjednog teksta?“ – „Ja?“ – zaledio me – „Pa kako ja, ne mogu, tek sam na trećoj…“ – „Naravno da možete…“ do one rečenice „Biste li došli na fakultet?“ i zatim mjesta asistenta: „Dok ne nađemo stol za vas evo ćemo moj vi i ja dijeliti po pola…“ Upijali smo ga, učili od njega, a on nas je posijao po stranicama Tumačenja romana, svoje zadnje knjige, kako mi se ponekad čini bez valjana argumentacijskog razloga, iz jednostavne potrebe da budemo s njim. Ponudio nam je ravnopravnost i razmjenu, slobodu u radu, rijetkost prilike da ste u dvadeset i nekoj istovrijedan sudionik svijeta zagrebačke komparatistike. I u drugim prilikama uvijek jednako: kad smo u veljači 1999. pokrenuli Zarez prvi vatreni čestitarski mejl u povodu prvog broja bio je njegov i Tenin.

Radio sam već godinu i pol na određeno po pulskim srednjim školama kad je 1989. objavljena Priča i značenje podnaslovljena Semantika pripovjednog teksta. Dolasci u Zagreb bili su vezani uz onodobni poslijediplomski studij. Faks, petak, gužva na hodniku, Gajo u svojoj sobi nakon uobičajene jutarnje nastave. Kuc-kuc! „Oooo, zdravo, stigli ste…“ Odgovaram bez da odzdravim: „Pročitao sam…“ On živne i uzvrati: „Već?“ Rekoh: „Odmah kupio i pročitao…“ Gajo: „I? Ma, sjednite, ajmo na posao, kako vam se čini onaj dio, sjećate se kad smo…“ I onda dva sata gotovo zamijenjenih uloga: ja pitam, on odgovara.

Gajo je u svijet struke ušao briljantno sredinom 1960-ih. Njegova disertacija Struktura suvremenoga hrvatskog i srpskog romana (1945–1961), obranjena 1965. i objavljena sljedeće godine pod naslovom Poetika suvremenog jugoslavenskog romana (1945-1961) u izdanju zagrebačkog Naprijeda, daleko je najbolja knjiga desetljeća i u struci i na temu. Jednako je tako i najprešućenija, stavljena u stranu i ponuđena zaboravu. Što stoji između „hrvatskog i srpskog” i „jugoslavenskog” romana u razmaku od godine dana? Je li posrijedi autorska ili urednička odluka, tržišna ili kulturna, zamišljanje publike ili opća korist zainteresiranih? Najbliže odgovoru jest aktiviranje poznate mentalne figure akademskog, a zatim i kulturnog nacionalizma i njegova malograđanskog habitusa. Plauzibilna pretpostavka da bi knjiga naišla na jači odjek da je zadržala naslov disertacije, upravo zbog rasporeda nacionalnih filologija, samo je jedan dio problema. Drugi je svakako njezin diskurz, strukturalni pristup i analitički kategorijalni aparat za koji u to doba naše akademske sredine još nisu bile epistemički spremne. Mladi je Peleš dobacio tamo gdje je velika većina struke tek trebala stići.

U silnim administrativnim obrascima gdje su se tražile kratice i titule, Gajo je upisivao samo „sveučilišni nastavnik“ i sebe je uvijek zvao i predstavljao tom sintagmom. To mu je bilo i zanimanje i poziv i radost i, ako mi dopustite, smisao i značenje. Biti sveučilišni nastavnik zapravo je duboko etička stvar. Nema razmetanja znanstvenicima i znanošću, profesurama, ovim i onim. Postoji samo interes, strast, rad, studenti, dostupnost, odgovornost, razgovor i iskrenje oka ili onaj Gajin zamah rukama koje kao da prelaze u višu hermeneutičku brzinu kad začuje dobro pitanje ili odgovor pa se nadovezuje komentarom ispunjenim heurističkom strašću bilo da je riječ o komadu žutog zida na platnu pred kojim je umro Bergotte, Karenjinovim klempavim ušima ili Eminu porivu i prividu. O Vodički i Doleželu (čekali smo u drugoj polovici 1980-ih nakon dva izvrsna teksta knjigu o Kafki, ali će tek 1997. stići Heterocosmica: Fiction and Possible Worlds) mogao je do sutra, o Greimasovu semiotičkom četverokutu dugo, kasnog Barthesa je uglavnom izbjegavao.

Gajin vokabular bio je često sportskog porijekla. Ta njegova nastavničko-trenerska uloga bila je toplo-upozoravajuća jer, znao je reći „ne zastati na pola, pravi profesionalci imaju pluća za čitavu utakmicu, ne odustajati, to je stvar treninga i kondicije, najmanje četrdesetak ozbiljnih stranica dnevno…“ A onda bi u dugoj šetnji – po snijegu i bljuzgavici navlačio je kaljače na cipele kao dodatni simbol čiste endemičnosti – pripovijedao o svojoj ljetnoj bračkoj plivačkoj ustrajnosti i gotovo felinijevskoj situaciji ulaska u more uz komentare Pučišćana.

Dragi profesore Peleš, dobri moj Gajo, nama neće biti teško, i kad se škuri i spremaju loša vremena, neće nam biti teško jer imamo svjetionik. Svjetlo mu je jako, plemenito i baca daleko. Hvala ti na njemu i počivaj u miru!