Da ste svojedobno na zagrebačkoj komparatistici, gdje je odradila cijeli svoj nastavnički staž, zatražili od studenata i kolega da jednom riječju opišu osobnost profesorice Gordane Slabinac, uvjeren sam da bi gotovo svaki odgovor sa sitnim varijacijama, ali bez iznimke glasio: posebna, drugačija, osebujna. Budući da je u akademskoj sredini ključna riječ disciplina, u raznim svojim primjenama, u njoj najčešće susrećete ljude koji su – dobronamjerni bi rekli  pristojni i normalni, oni pak manje dobronamjerni suhi i sivi, ponekad i dosadni – u tu se uvriježenu predodžbu o znanstvenicima profesorica Slabinac nikako ne bi uklapala.

Upoznao sam je odmah po dolasku na studij, drugom polovicom osamdesetih, na Uvodu u književnost, jednom od rijetkih obaveznih komparatističkih kolegija. Brzo smo shvatili da se iza stroge profesorske uniforme (sivo-smeđi sako i midi suknja od tvida, kosa strogo začešljana u konjski rep) pomalja inteligentna, vrckava i kadšto žovijalna predavačica sa za nas nevjerojatno sigurnim kretanjem putanjama književne povijesti od Odiseja do Uliksa pa i onkraj toga. Nevjerojatnom brzinom upamtila bi polaznike kolegija – mnogo godina kasnije shvatit ću da je posrijedi njezino neumorno zanimanje za ljude – i uspostavila kontakt kakav na drugim predavanjima nije bio uobičajen. Kako često biva kod dugotrajnih i samim tim kompleksnih odnosa koje izgradimo, naši prvi razgovori nisu počeli ni glatko ni idilično. Ako se dobro sjećam, već u drugom ili trećem tjednu nastave uputila mi je pitanje jesam li završio „onu smiješnu srednju školu“, da bi uskoro i moju opservaciju kako prebrzo prolazimo kroz tako velika djela hotimično izvrnula u konstataciju da ne volim čitati. Nešto godina kasnije shvatit ću da je to njezin tip humora. Pa i moj prvi ispit na studiju komparativne književnosti trajao je više od dva sata jer smo se neprestano seljakali iz sobe u sobu zbog klasičnoga pomanjkanja slobodnog prostora te mi je na koncu hladno rekla da sam se tek počeo zagrijavati i da će mi zbog moga kasnog buđenja dati četvrticu.

Prednosti profesije

U zadnjoj godini studija, na kolegiju iz ironije sve je već išlo znatno brže i lakše, da bismo – nekoliko godina kasnije – postali kolege na Odsjeku, a potom, njezinom proaktivnom stambenom politikom i zalaganjem za ljude, susjedi u istom ulazu. Iako joj svojom voljom nikada nisam prestao govoriti vi, prijateljstvo se kontinuirano gradilo, najčešće kod nje na prvom katu u sjeni platana, odmah iznad gradskog potoka, gdje bismo, u vrijeme kad marljivi i pristojni ljudi sjede za svojim radnim stolom, zlorabili prednosti skoro slobodne profesije i ćaskali o ljudima, mačkama i, prije svega, knjigama. Bila je neumoran i, dakako, pronicljiv čitatelj, osobito što nije, poput mene, gubila vrijeme na glazbu, tvrdeći da je „preduboko pogađa“. Tu se krila druga Gordana, hipersenzibilna i ranjiva ispod svoje ciničke maske. Kako ni naše biblioteke nisu bile vršnjaci, u nje bi se uvijek našlo romana, poezije i stručnih knjiga koje nisam imao, što je najčešće i bio povod prijepodnevnim književno-humorističkim kozerijama kojima bi zasipala posjetitelje već na vratima, a ispraćala ih još jednom porcijom šale (uz obaveznu popudbinu u knjigama i hrani) na izlasku. Pamtim i nebrojena sitna djela pažnje za mlađega, kulinarski nenadarena susjeda s četvrtoga kata. S užitkom smo se prepirali i međusobno podbadali, a kad bi pretrpjela šalu na svoj račun redovito bi sljedeću  rečenicu počinjala: „Čuj, ti Bosanac…“, pa sam se, ne tako mnogo godina kasnije, uvjerio da sam joj drag. Imala je sjajan smisao za humor, kadikad vrlo oštar i provokativan, kadikad na granici opscenoga, ali nepogrešivo urban, što će reći, liberalan i s osobitom ljubavlju za neočekivan kalambur. Nadam se da je i u meni vidjela koliko-toliko ravnopravna sugovornika, jer smo oboje od one vrste koja bi za dobar vic prodali oca, majku, domovinu i štošta drugoga. Rado je govorila i o svom iznimno interesantnom djetinjstvu u Osijeku i Istri, a vjerujem da nisam bio jedini koji je u njoj vidio pisca u sjeni i očekivao Bildungsroman koji, koliko znam, nažalost nije napisan. Kao ni studija o Traklu koji nam je bio zajednička ljubav.

Imala je sjajan smisao za humor, kadikad vrlo oštar i provokativan, kadikad na granici opscenoga, ali nepogrešivo urban, što će reći, liberalan i s osobitom ljubavlju za neočekivan kalambur

Znanstveni opus

Ovdje nije ni mjesto ni vrijeme da se valorizira znanstveni opus Gordane Slabinac, opus koji je uglavnom koncentriran u tri knjige: Hrvatska književna avangarda iz 1988., s naglaskom na poetiku i žanrovski sistem, Zavođenje ironijom iz 1996., gdje je svoj avangardni teren proširila na areal (post)moderne i fantastične književnosti i, posljednja, Sugovor s literarnim đavlom (s finim portretom autorice na naslovnici) iz 2006. u kojoj se ne samo spajaju čitateljski interesi za avangardu i ironiju („Bog je vrhunski ironičar“, jednom je lapidarno sažela i romantičko, a čini mi se, i svoje viđenje svijeta), nego se među prvima u nas teorijski otisnula u bezdanost (mise-en-abîme), kao i u pitanja zapadnoga kanona na tragu Harolda Blooma. Nije pisala ni brzo ni lako, ali, usuđujem se reći, sa svakom je knjigom pisala sve bolje, zabavnije i intrigantnije. Nisu ništa manje važni ni njezin prijevodi, među kojima se svakako izdvajaju Od rituala do teatra Victora Turnera i kapitalna Calinescuova Lica moderniteta. Kako je prijevod bio sasvim taze u vrijeme moga studija, nama koji smo modernitet (i literarni modernizam) dotada voljeli intuitivno, profesorica je omogućila da ga zavolimo i teorijski, kao problem i izazov, a ne kao još jednu u nizu formacija i vollendetes Projekt.

Spram svoje se sveučilišne karijere, u smislu uspona na akademskoj ljestvici, odnosila poprilično nonšalantno, ponajviše spram znanstvenih simpozija na koje uopće nije išla, ali nikada prema književnom tekstu, a još manje prema svojoj nastavničkoj i, u njezinu slučaju, osobito važnoj pedagoškoj ulozi. Nakon njezinih kolegija književnost smo voljeli više, a ne manje. Iako, kako rekoh, naizgled najoštrija, podrazumijeva se najironičnija, i redovito najizravnija predavačica na odsjeku bila je ujedno i confidente mnogim studentima niza generacija, čija je, ne samo imena, nego i egzistencijalne nedaće znala do u tančine te bi ih počesto pomagala rasplesti i riješiti. Ukratko, Gordana Slabinac, po struci i anglistica, u akademskom svijetu doista je bila something else.

Klub studenata rusistike Puškin organizira Prvu znanstveno-stručnu konferenciju mladih slavista PhiloSlavicon. Na Konferenciju su pozvani svi studenti, diplomirani filolozi, doktorandi i mladi znanstvenici iz struke do 35. godine života. Zainteresirani izlagači dužni su Organizacijskom odboru Konferencije putem posebne prijavnice najkasnije do 31. ožujka 2023. dostaviti sažetak svojega izlaganja (upute za oblikovanje sažetka nalaze se u prilogu). Prijavnica se nalazi na poveznici: https://forms.gle/AqfSLCcxviBTR2c56

Tema je Konferencije: Slavistika jučer, danas, sutra – tragom filološke baštine očima mladih. Konferencija se održava povodom Dana filologa (25. svibnja), a cilj joj je povezati mlade slaviste te im pružiti mogućnost predstavljanja svojih istraživanja i radova.
Nakon Konferencije bit će objavljen zbornik predstavljenih radova. Predaja radova za zbornik nije uvjet za sudjelovanje na Konferenciji.
O točnom mjestu i vremenu održavanja Konferencije, kao i o okolnostima objave zbornika sudionici će biti obaviješteni naknadno.
Za sva pitanja obratite nam se na adresu e-pošte: danfilologa.ksrup@gmail.com

Važni datumi:
• rok za prijavu (slanje sažetaka) putem posebne prijavnice: 31. ožujka 2023.
• objavljivanje programa Konferencije: 12. svibnja 2023.
• rok za predaju pismenih inačica radova (fakultativno): 31. srpnja 2023.

Predložene tematske sekcije:
• lingvistika
• književnoznanstvena (književnopovijesna i književnoteorijska) istraživanja
• prijevod i međukulturna komunikacija
• metodika stranog jezika i glotodidaktika
• interdisciplinarna istraživanja.

Više informacija, prijavnicu, kao i upute za oblikovanje sažetka možete pronaći u službenom pozivu na linku: https://forms.gle/AqfSLCcxviBTR2c56.

Sve nedoumice i upite možete uputiti na e-adresu danfilologa.ksrup@gmail.com. Pravovremeno ažurirane informacije o Konferenciji uz ostale zanimljivosti i objave nalaze se na društvenim mrežama Kluba studenata rusistike Puškin.

Facebook: ksru.puskin

Instagram: @ksru.puskin

LinkedIn: ksru-puskin

Razgovorom s rusisticom Živom Benčić nastavljamo seriju “Emeritura” u kojoj objavljujemo razgovore s autorima/cama i profesorima/cama koji su trasirali ovdašnju humanistiku i generacije učili kritičkom mišljenju o književnosti, umjetnosti i društvu

S profesoricom Živom Benčić proteklih sam se godina čuo nekoliko puta. Naši razgovori ticali su se najčešće birokratskih poslova – kad bih neki prijevod prijavljivao na natječaj, vukao bih je za rukav da mi napiše stručnu recenziju projekta. Književno-prevodilački posao, kao i većina drugih u kulturnoj sferi, uvelike ovisi o sufinanciranju projekata. Tu je gnjavažu uvijek s radošću i velikom strpljivošću prihvaćala. Moje probne prijevode pedantno je iščitavala te mi ih vraćala zažućene i prokomentirane.

Profesorica je predavala na Filozofskom fakultetu barok, srebrni vijek i modernizam. Na njezinim smo predavanjima učili, usredotočujući se na detalje, analizirati pjesme iz različitih stilskih epoha i prepoznavati u njima srodne figure. Izvlačila je iz fascikala pripremljene pjesme i uspoređivala baroknog Siljvestra Medvjedeva i Simeona Polockog s avangardnim Hljebnikovom i Majakovskim. U tom formalističkom pristupu proučavali smo književnost kao sustav u kojem se vječito preuzimaju i obnavljaju stari stvaralački mehanizmi. To nije bio lak zadatak budući da smo mi, studenti rusistike, nekako više voljeli da profesor izbifla svoje i pusti nas na miru. Odlazili smo u zadnje klupe, što dalje od predavača, bježeći od aktivnog sudjelovanja u nastavi. Pa ipak, profesorica je Benčić, svojom neposrednošću i posvećenošću, uspijevala kod nas pobuditi interes te je predavaonicu a118 (danas a223), na prvom katu Filozofskog fakulteta, učinila pravom radionicom iz teorije književnosti.

Njezina je znanstvena proza, kako je primijetio akademik Josip Užarević, “suzdržana, disciplinirana, odvagnuta, ali nipošto bez duše, duha i svojevrsne provokativnosti ili intelektualne razbarušenosti”. U svojoj prvoj knjizi Barok i avangarda, objavljenoj 1991., Benčić radi studiju ruske književnosti druge polovice 17. stoljeća te pokazuje da nije postojala jednoimena književnopovijesna cjelina, kao na Zapadu, već niz izoliranih tipova književne prakse. Potom te pojave, koje su rezultat “izvjesnih podudarnosti u književnoj svijesti” sedamnaestog i dvadesetog stoljeća, pronalazi u avangardističkim tekstovima. Lica mnemozine (2006.) i Mjesečari u magli (2017.) pisani su slobodnijim stilom, u kojem se isprepliću književne i izvanknjiževne činjenice, akademska znanja i tekstne analize. Prvu knjigu čine izvrsni ogledi o fenomenu pamćenja razrađeni na tekstovima Krleže, Mandeljštama, Brodskoga itd. Drugu eseji o suvremenoj ruskoj književnosti od druge polovice 80-godina dvadesetog stoljeća do danas. Zanimljivo je da potonja završava radom Lik monstruma u prozi ruskog postmodernizma: pokušaj tipologije, davno prije Mindhuntera i Dahmera, Netflixovih drama o serijskim ubojicama.       

Profesorica danas ima 75 godina i nedavno se vratila s putovanja na Tajvan. Živi na relaciji Zagreb-Fažana. Zadnji put smo se vidjeli 2019. u Istri, na književnoj večeri s Evgenijem Vodolazkinom, suvremenim ruskim piscem, koji je, baš kao i Živa Benčić, bio učenik velikog ruskog filologa Lihačova.

Pročitavši vašu izvanrednu knjigu Lica mnemozine, ne mogu a da ne započnem ovaj razgovor na pomalo ludistički način, kako bi Krleža rekao, bez “koprena naučenih shema”. U ogledu o Krležinom Djetinjstvu u Agramu, pišete da je “stara istina da se čovjeku kojemu je sadašnjost mrska i neprihvatljiva, a budućnost tjeskobna i nesigurna, rado utječe prošlosti”. Pamćenje, kao takvo, zapravo je naše najsnažnije oružje u borbi s vremenom i kaosom, te se ono posebno jako intenzivira u kriznim situacijama, pišete na drugom mjestu. Uzimajući u obzir rat u Ukrajini, kao i cjelokupnu situaciju u svijetu, koji vam dojmovi iz djetinjstva ili “najautentičnije slike” padaju danas na pamet?

Odmah moram priznati da, za razliku od Krleže, djetinjstvo ne doživljavam kao nekakvu privilegiranu fazu u životu pojedinca kojoj bi se u sjećanjima uvijek vrijedilo vraćati u momentima krize. Naime, djetinjstvo ima po meni i svoju tamnu stranu, tj. ono zna biti ispunjeno ne samo nepresušnom životnom energijom i radošću nego i nejasnim strahovima i tjeskobom, zastrašujućom blizinom još donedavnog našeg nepostojanja. „Slike“ djetinjstva, koje mi danas padaju napamet, javljaju mi se u svakom slučaju posve spontano i izvan bilo-kakve logičke usustavljenosti ili zaokružene priče. Ponekad su idilične i umirujuće, a ponekad su neobične i uznemirujuće. Evo, na primjer, u posljednje vrijeme često „vidim“ sliku podvodnog svijeta, koji sam prvi put ugledala s maskom u jednoj od pulskih uvala kamo smo se dovezli čamcem. Mora da nisam bila starija od četiri-pet godina jer smo tada zadnji put ljetovali u tatinoj rodnoj kući. Danas mi se čini da sam oduvijek znala plivati, tj. da sam se u vodi oduvijek osjećala kao u svom elementu, bezbrižno i sigurno. Međutim, kad su mi na relativno velikoj udaljenosti od obale prvi put dali da pogledam s maskom u dubinu, momentalno se rasplinuo taj moj osjećaj sigurnosti. Odjednom mi se ukazao svijet za koji nisam ni slutila da postoji ispod morske površine: sve se micalo i lelujalo, čak se i kamen na dnu pomaknuo jer se od njega odvojilo neko „kamenoliko“ biće i uskovitlalo pijesak, možda račić, školjka ili morska zvijezda, pokraj mene su ravnodušno prolazila jata riba sa svjetlucavim srebrenkastim bokovima i pomalo uvrijeđenim izrazom „lica“, sve je bilo obasjano nekom meni nepoznatom difuznom svjetlošću. Teško je opisati osjećaje koji su me tada odjednom preplavili: zaprepaštenost, čuđenje, zadivljenost, ali i divlji strah pred neobično lijepim, ali posve nepoznatim i nepreglednim podvodnim prostranstvom.  Što danas točno znači ta slika iz moje daleke prošlosti, mogu samo nagađati, ali znam da je valja uvrstiti u onu kategoriju dragocjenih djetinjih iskustava koja je Krleža u Djetinjstvu nazvao „prvim rastvaranjem zjenica“.

Barok i avangarda

Teorijski ste se bavili ruskim barokom i avangardom. Istraživanje je avangarde početkom osamdesetih, kad ste doktorirali, proživljavalo svoj procvat. To je jasno s obzirom na to da su pisci koji su stradali u staljinističkim čistkama sedamdesetih godina konačno rehabilitirani u Sovjetskom Savezu. Prisjetimo se zagrebačkog Pojmovnika ruske avangarde, Flakerovih knjiga Poetika osporavanja i Ruske avangarde itd. No mene zanima odakle ste izvukli ruski barok, i po čemu nam je on danas važan, ako jest, gotovo četrdeset godina nakon vaše disertacije?  

Sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća barok je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu među mlađom generacijom istraživača naprosto bio u modi, kao što je početkom osamdesetih u modu došla avangarda. Njime su se počeli ozbiljno baviti  komparatisti poput Zorana Kravara i Pavla Pavličića, kroatisti poput Dunje Fališevac i Slobodana Prosperova Novaka, a na neofilološkim grupama, na anglistici i rusistici, s problemom baroka smo se uhvatile u koštac Janja Ciglar Žanić i ja. Ovo nije prilika da podrobno ulazim u razloge koji su ne samo u našoj nego i u europskoj humanistici doveli do velikog interesa za to znanstveno područje. Mogu samo reći da je na mene kao rusisticu svakako poticajno djelovala burna diskusija o ruskom baroku koja se tada vodila i među sovjetskim znanstvenicima, a koja se odlikovala različitošću, gdjekad i nepomirljivošću njihovih stavova. Dovoljno je, na primjer, prisjetiti se pitanja koje je god. 1958. sovjetski komitet slavista zadao sudionicima IV. Međunarodnog slavističkog kongresa u Moskvi, a koje je u skraćenoj verziji glasilo: „Je li u slavenskim zemljama bilo tzv. ‘književnosti baroka’?“. Naime, na to su pitanje stizali posve oprečni odgovori: neki od sudionika odlučno su negirali postojanje barokne književnosti u Rusiji dok su drugi suprotno tome sve što je bilo napisano od druge polovice 17. stoljeća do prve trećine osamnaestoga poistovjećivali s barokom brišući u potpunosti razliku između pojmova stila i razdoblja. I premda je na kraju među povjesničarima ruske književnosti prevladalo mišljenje da se i u njoj iznjedrila neka specifična, vlastita varijanta baroka, prijatelji bi me znali zadirkivati da ću po svemu sudeći doktorirati na nekoj pojavi koja zapravo ne postoji, na nečemu čega ustvari nema.

Ono po čemu mi je ta tema i nakon četrdeset godina važna, pogotovu danas kada se Rusija sve više udaljuje od Zapada, dalo bi se sažeti u dvije-tri rečenice: pojavu baroka u Rusiji trebalo bi shvatiti kao pokazatelj da je ruska književnost organski dio europskog književnopovijesnog razvoja, a ne samosvojna i zatvorena cjelina koja se razvija, kako bi rekao D. S. Lihačëv, „u svome koritu“, izolirano od ostatka Europe. Upravo zahvaljujući zapadnim utjecajima koji su u 17. stoljeću do Rusije dopirali uglavnom preko Poljske i Ukrajine, ona uz zakašnjenja i modifikacije prolazi više manje iste razvojne faze kao i sve ostale europske književnosti te se kao takva ne bi trebala sagledavati izvan europskog kulturnog prostora, sviđalo se to nama ili ne.

Pojavu baroka u Rusiji trebalo bi shvatiti kao pokazatelj da je ruska književnost organski dio europskog književnopovijesnog razvoja, a ne samosvojna i zatvorena cjelina koja se razvija, kako bi rekao D. S. Lihačëv, „u svome koritu“, izolirano od ostatka Europe

Pišući disertaciju, koja je kasnije objavljena pod nazivom Barok i avangarda, surađivali ste s Dmitrijem Lihačovom, poznatim ruskim filologom i medijevalistom, jednom od središnjih figura sovjetskog i ruskog intelektualnog života u drugoj polovici 20. stoljeća. Za Lihačova ruski je pojam “inteligent” bio posebno važan. Tvrdio je da za razliku od pojma “intelektualac”, prisutnog u europskim jezicima, ruska riječ sadrži i moralnu komponentu. Tu se sjećam kako je moj moskovski mentor, pokojni Natan Davidovič Tamarčenko zračio nekom svetačkom aurom. Bio je nevjerojatno blag, pun razumijevanja prema drugima, što je još bilo upečatljivije na pozadini surove i cinične Moskve, ogrezle u parama. Čak je i njegov kabinet imao “sveti” kutak – na mjestu gdje obično stoje pravoslavne ikone visjeli su portreti Bahtina, Lotmana, Brojtmana… Kako objašnjavate taj kult prema profesorima u Rusiji? Je li on možda povezan sa sovjetskim sustavom obrazovanja koji nije bio sklon komercijalizaciji?

Da, da, da! Kao i „Vašeg“ Natana Davidoviča Tamarčenka tako su i „mog“ Dmitrija Sergeeviča Lihačëva krasile dobrota, blagost i neka fina mirnoća od kojih je bilo ugodno svakome tko bi se našao u njegovoj blizini. Uz njegovo golemo znanje, to su bile vrline koje su ga doista činile velikim učiteljem premda on tu ulogu nikada nije prihvaćao bez negodovanja, kao uostalom ni ulogu nekakvog svetog starca ili mudraca. Ipak, meni je i danas nevjerojatno da u tom čovjeku, koji je preživio četiri godine sovjetskog logora i lenjingradsku blokadu, nije bilo ni truna gorčine, pa čak ni truna staračke mrzovolje. Međutim, vratimo se Vašem pitanju o kultu profesora u ruskoj kulturi na koje ste djelomično odgovorili već i Vi sami. Znanje u sovjetskom obrazovnom sustavu doista nije bilo roba na prodaju već prije političko-ideološki instrument u „odgoju narodnih masa“. U tom sustavu ste, ako ste imali sreće, jedino od svog profesora, i to u uvjetima neformalne usmene komunikacije mogli doznati nešto o onim značajnim imenima i djelima koja je sovjetska vlast nastojala ukloniti iz polja ruske književnosti i osuditi ih prešućivanjem na kolektivni zaborav. Ovdje bih, dakle, htjela upozoriti na iznimnu važnost osobnog kontakta između studenta i profesora, tj. na neprocjenljivu vrijednost usmene predaje u uvjetima stroge državne cenzure. Sjećam se svog prvog ozbiljnog razgovora s Dmitrijem Sergeevičem u tadašnjem Leningradu, na njegovoj privatnoj adresi u rano proljeće 1975. Taj susret me ne prikazuje baš u najpovoljnijem svjetlu, ali dobro ilustrira ono što želim reći. Praveći se važna, ja sam pokušala osporiti Lihačëvljevu razvojnu shemu ruske književnosti te sam ga čak drsko upitala kako je u svojoj najnovijoj knjizi mogao napisati da razvoj ruske književnosti završava realizmom. Ta zna se  da je nakon dezintegracije realizma uslijedio modernizam, avangarda itd. itd. On me ljubazno i strpljivo saslušao do kraja te uz blagi smiješak konstatirao da „mlada kolegica još nije naučila čitati između redaka“. A zatim je uslijedilo njegovo briljantno objašnjenje koje je razriješilo mnoge moje nedoumice i dileme vezane ne samo za pitanje ruskoga baroka nego i ruske kulture općenito. Ne začuđuje previše da na čovjeka, od kojeg doznajete i ono što ne piše u knjigama,  gledate s divljenjem i zahvalnošću i da niste daleko od toga da od njega stvorite kult.

Okudžava u Zagrebu

Na Youtubeu postoji snimka Festivala šansone u Komediji na kojoj Vi, uz voditelja Dobroslava Silobrčića, razgovarate s 54-godišnjim Bulatom Okudžavom, vjerojatno najomiljenijim sovjetskim i ruskim kantautorom. Pretpostavljam da je taj razgovor snimljen prije ili poslije njegovog koncerta održanog 30. listopada 1978. godine u dvorani Lisinski, koji je objavljen na ružičastoj Jugotonovoj ploči Okudžava u Zagrebu. Kakav je bio susret s tim krhkim kantautorom, kako kaže Arsen Dedić u pjesmi „Vraćam se Aznavuru“, “dječjeg glasa”? Kakav je bio Zagreb krajem sedamdesetih u koji dolazi Bulat Okudžava?

Zagreb kasnih 70-tih godina prošloga stoljeća, u kojem je gostovao Bulat Okudžava, dopuštao je u usporedbi s tadašnjom Moskvom svojim umjetnicima veću stvaralačku i idejnu slobodu. On je u to vrijeme bio otvoreniji od Moskve prema svim mogućim kulturnim utjecajima,  i onima s Istoka i onima sa Zapada, a isto je tako bio tolerantniji prema ideološki neopterećenoj popularnoj kulturi koju nisu zanimale tzv. velike društvene teme nego običan čovjek i njegov svakodnevni život. U svakom slučaju, zagrebačka je publika s oduševljenjem slušala Okudžavu i njegov „dječji glas“, kako se izrazio Arsen Dedić u svojoj pjesmi „Vraćam se Aznavuru“, zacijelo aludirajući na jednostavnost i neizvještačenost ruskoga barda. Tu uzgred moram zamijetiti da se Okudžava kao kantautor oslanjao više na žanr ruske gradske romanse nego na francusku šansonu. I premda se ni po svojoj vanjštini ni po suzdržanosti svoga ponašanja Okudžava nije podudarao s mojim ondašnjim predodžbama o glazbenoj zvijezdi, njegove su pjesme ostavile na mene vrlo snažan dojam. Ja ni danas ne znam objasniti njihov magijski učinak na publiku. Gotovo da bih se složila s mišljenjem pjesnika Andreja Voznesenkog koji je o fenomenu Okudžavina kantautorstva izjavio: „stihovi su mu jednostavni, glazba mu je obična, izvedba je osrednja, a sve zajedno je genijalno“! U kontekstu sadašnjeg tragičnog rata u Ukrajini posebno mi je žao da su pomalo zaboravljene Okudžavine pjesme posvećene Drugom svjetskom ratu, kao uostalom i njegovi antiratni stavovi koje je energično zastupao sve do kraja svog života. Inače, na front je Okudžava otišao sa svega sedamnaest godina kao dobrovoljac, ali je vrlo brzo shvatio da je rat prljava rabota u kojoj izlaze na vidjelo sva najgora ljudska svojstva. Usprotivio se prihvaćanju sintagme „Veliki domovinski rat“ smatrajući da velikom u svemu tome može biti samo ljudska patnja. Uostalom, bio je prvi poslijeratni pjesnik koji se kasnih pedesetih odnosno ranih šezdesetih godina prošloga stoljeća usudio priznati da „mu se ne umire na bojnom polju“, a ovdje u Zagrebu je 1978. godine jasno izrekao da bi bilo bolje kad ratnoga heroizma uopće ne bi bilo.

Znamo da je rusko književno tržište izuzetno vitalno i ogromno. Iako postoje napori hrvatskih i srpskih izdavačkih kuća da prijevodima uprate suvremenu produkciju, to je samo jedna kap u moru. Pratite li vi suvremene ruske pisce i teoretičare te koje biste autore posebno izdvojili?

Rusku književnu produkciju pratila sam nešto temeljitije do 2017. godine, tj. do objavljivanja svoje knjige Mjesečar u magli u nakladničkoj kući Disput. Knjiga nosi podnaslov Ogledi o suvremenoj ruskoj književnosti. U njoj se bavim  stvaralaštvom uglavnom onih ruskih pisaca koji su se uspješno prilagodili radikalnoj promjeni paradigme početkom 90-tih kad je nova država brigu o književnim djelima i njihovim autorima bez oklijevanja prepustila tržištu te se za njih takoreći preko noći promijenilo sve: od književnih časopisa i nakladničkih kuća do književnih nagrada. Promijenila se i književna publika, koja nakon raspada Sovjetskog Saveza zbog svojih egzistencijalnih briga nije imala ni dovoljno novaca ni dovoljno slobodnog vremena za lijepu književnost. U takvim su se uvjetima za pozornost čitatelja uspješno izborili Ljudmila Petruševskaja, Dmitrij Prigov, Tat’jana Tolstaja, Viktor Pelevin, Vladimir Sorokin, da spomenem samo nekoliko najznačajnijih pisaca iz tog ranog postsovjetskog razdoblja. Danas bih među suvremenim ruskim piscima izdvojila Evgenija Vodolazkina i njegov roman Lavr u sjajnom prijevodu Ivana Buljana, a svakako moram istaknuti i  roman Sergeja Lebedeva Granica zaborava u Vašem ne manje talentiranom prijevodu. Kad je pak riječ o književnim teoretičarima, moram reći da prvo mjesto po broju citata još uvijek zauzima Mihail Bahtin, a na velikom ga rastojanju slijede M. N. Lipoveckij, A. M. Ètkind, I. P. Smirnov i u Hrvatskoj vjerojatno najpoznatiji među njima Mihail Èpštejn. Gotovo sam sigurna da sam i ovom prilikom zaboravila spomenuti neko nezaobilazno i važno ime.

Danas bih među suvremenim ruskim piscima izdvojila Evgenija Vodolazkina i njegov roman Lavr u sjajnom prijevodu Ivana Buljana, a svakako moram istaknuti i  roman Sergeja Lebedeva Granica zaborava

Rusistika danas

Rusistika se danas našla u jako nezavidnom položaju. S programa hrvatskih umjetničkih institucija od 24. veljače skidaju se ruska djela i autori, a u novinama, na portalima i televiziji „kenslaju“ se ruski toponimi koji se odsad, u znak podrške Ukrajincima, sve češće pišu na ukrajinskom jeziku. Prebrojavaju se krvna zrnca pisaca koji su pisali na ruskom jeziku ne bi li se dokazalo da su bili Ukrajinci. Pri podučavanju Ukrajinaca hrvatskom jeziku susreo sam se s pojedincima kojima je čak ruski jezik, pa makar on služio kao pomoćno sredstvo u učenju, bio previše. Što mi tu kao rusisti možemo napraviti – kako da se “sjetimo Puškina”, da citiram poznati članak Merežkovskog „Puškin i Rusija“ iz 1937., te da obranimo ruski jezik i kulturu od zaborava, za neko bolje, buduće vrijeme, kako pišete u Licima mnemozine, “kada će se ona moći ponovno razvijati nesputano i slobodno”?

Nisam dovoljno pametna i ne znam kako odgovoriti na Vaše pitanje. S jedne strane, razumljiva mi je odbojnost Ukrajinaca prema svemu što ima veze s ruskim agresorom. S druge strane, bojim se da bi totalni bojkot ruske kulture samo dodatno obeshrabrio onaj sloj ruske inteligencije koji se snažno protivi ratu u Ukrajini. A kad kao rusistica postanem jako zabrinuta za budućnost svoje struke, samo se sjetim jednog drugog velikog ruskog pjesnika – Osipa Mandel’štama. Za razliku od svoje supruge Nadežde Mandel’štam, koja je u doba represije skrivala opasne stihove na sva moguća i nemoguća mjesta (u jastučnice, lonce, čizme, kod pouzdanih prijatelja i sl.) kako bi ih spasila od uništenja i zaborava, on o svemu tome nije previše brinuo, vjerujući da će ljudi ono što im treba znati sačuvati. Tako i ja vjerujem da će ne samo u Rusiji nego i na Zapadu uvijek postojati interes za Puškina, Tolstoja, Dostoevskog, Bulgakova, da ne nabrajam dalje, a zajedno s njima, nadam se, i potreba za profesorima rusistike.

Vjerujem da će ne samo u Rusiji nego i na Zapadu uvijek postojati interes za Puškina, Tolstoja, Dostoevskog, Bulgakova, da ne nabrajam dalje, a zajedno s njima, nadam se, i potreba za profesorima rusistike

Na čemu sad trenutno radite i možemo li očekivati neku novu knjigu?

Momentalno radim na više stvari, ali najtemeljitije na studiji o suvremenoj autofikcionalnoj književnosti u Rusiji. Naime, ta danas globalno rasprostranjena književna moda našla je brojne predstavnike/ce i u ruskoj kulturi koja je kao i zapadna obuzeta svim mogućim oblicima samoprezentacije – od selfija i Instagrama do personalnih blogova i objava na društvenim mrežama. Razni su uzroci bujanja autofikcionalne književnosti u naše digitalno doba. Ipak, među tim uzrocima na prvom bih mjestu istaknula osamljenost pojedinca u atomiziranom društvu, što je pomalo paradoksalno s obzirom na odlične tehnološke mogućnosti komuniciranja koje nam danas svima stoje na raspolaganju. Pa budem li pronašla u okviru suvremene ruske književnosti dovoljan broj književnih djela na razini  autofikcionalne proze nobelovke Annie Ernaux, moja bi studija u nastajanju mogla prerasti u knjigu. Vidjet ćemo!

Program:

10:30 Otvaranje skupa i pozdravna riječ

10:30 – 12:00
Perspektive književne kritike
Tomislav Brlek: Svrha kritike
Andrea Milanko: Smrt književne kritike
Dinko Kreho: D(r)ugo dvadeseto stoljeće naše kritike
Branislav Oblučar: Bilješke na margini – kritika i poezija
Rasprava

12:00 – 12:15 Stanka

12:15 – 13:45
Kritičar i njegovi dvojnici
Saša Ćirić: Eksces homo – književna kritika između
karnevalske polemike i pionirske naučne analize
Vladimir Arsenić: Da li je moguća masovna proizvodnja
kritičarki/a: primeri (dobre) prakse
Jadranka Pintarić: Književna kritičarka: studija slučaja
Nataša Govedić: Critic’s book: rad na knjizi Oscar Wilde izlazi
iz zatvora
Rasprava

13:45 – 14:00 Stanka

14:00 – 15:30
Život i smrt kritike u starim i novim medijima
Luka Ostojić: »Autor mi je simpatičan, ali nisam očekivao da
zna pisati«: Razlike između kritičarskog i neprofesionalnog
pristupa književnom djelu
Anera Ryznar: Postkritika: od kritičke korektnosti do retorike
afekta
Asja Bakić: Oduševljenje i razočaranje: dvije emocije
književne kritike na društvenim mrežama
Ana Fazekaš: No Hard Feelings: Afirmacija neuspjeha u
formaciji afektivne i polifone kritike
Rasprava

Eto prvog slučaja: na dvjestotu godišnjicu rođenja velikog ruskog pisca, organizirana je izložba pod nazivom Dostoevskij na Filozofskom[1].

Na virtualnoj je izložbi sve kako treba biti. Posjetilac na vremenskoj crti dobiva detaljan pregled piščeva života, kronologiju njegovog djela, upoznaje se s galerijom likova, čita citate iz njegovih romana… Pa ipak, nakon što odigra svih pet varijanti kviza o Dostoevskiju i završi svoj multimedijalni izlet u Rusiju, ostaje uskraćen za jedan detaljčić, koji mu, kao Raskoljnikovljeva ušica, tuče u oči: kad je i u kojem trenutku naš dobro poznati srednjoškolski Dostojevski postao Dostoevskij?

Kad su se Raskoljnikov, Grušenjka i Gorki okitili zastrašujućim apostrofima te postali Raskol’nikov, Grušen’ka i Gor’kij?

Slučaj broj dva: po svoj prilici živimo u vremenu čuda. Nakon tri desetljeća pojavljuje se, kao uskrsnuli Lazar, izvrsni deseti svezak Pojmovnika ruske avangarde. Projekta koji je nekad okupljao europske vrhunske stručnjake i za koji smo smatrali da je obustavljen 1993. preimenovanjem u Zagrebački pojmovnik kulture. A jedan od glavnih teoretičara avangarde se poput Proteja, postajući drugim a ujedno ostajući sobom, čas inkarnira kao Viktor Šklovskij (Frakturino izdanje Sentimentalno putovanje u prijevodu Ivane Peruško), čas kao Viktor Šklovski (Sandorfovo izdanje Tehnika spisateljskog zanata u prijevodu gore potpisanog autora).

Razumije se da izdavači, skupa sa svojim prevoditeljima, imaju potpuno pravo da tumače autorov tekst po vlastitom nahođenju. No mora li se ta razlika očitovati i u grafiji njegova imena? Ili pak izdavačke kuće u dosluhu primjenjuju jedan od osnovnih postulata stvaralaštva – Šklovski(j) kao da postaje junak vlastite teorije začudnosti iz članka Obnova pojma – “novog viđenog u starom”.

Transliteracija i tranzicija

Priređivačica spomenutog Pojmovnika Danijela Lugarić Vukas dobro primjećuje da  je “način prenošenja ruskih riječi… također svjedočanstvo svoga vremena: istodobno korištenje transliteracije i transkripcije kazuje da je tranzicija s početka 1990-ih zahvatila i znanstvenu rusistiku”. Toj točnoj opasci dodat ću još samo – i sve češće zahvaća “pučku” rusistiku.

Dok je u Jugoslaviji transkripcija (prenošenje riječi onako kako se čita) bila dominantna kako u znanosti tako i u publicistici, danas transliteraciju (prenošenje riječi onako kako se piše), nekad prisutnu isključivo u znanstvenom pismu, nerijetko srećemo i u knjižarama, sajmovima, televiziji itd.

Tako se Dostoevskij, čangrizav i neurotičan kakav jest, nezadovoljan svojim statusom skrajnute znanstvene fusnote, probija na svojem jubileju među studentima Filozofskog fakulteta i posjetiteljima pulskog Sajma knjiga ne bi li svrnuo pozornost na sebe i izgurao svojeg starijeg dvojnika Dostojevskog.

Nepisano pravilo binarnog koncepta – transliteracija (znanost)/transkripcija (neznanost) – time je relativno odnedavno narušeno.

Ako tranziciju shvatimo kao interval nestabilnosti između dvaju sustava koja se događa zbog odbacivanja prethodnog sustava i traje do uspostave novog, ne znači li to da će transliteracija u dogledno vrijeme preuzeti vlast i u neznanstvenoj sferi?

I koliko će vremena proći dok laik ne prihvati Raskol’nikova?

Oba su grafijska sustava – hajde da pojasnimo stvari – jednako važna i oni se uzajamno ne isključuju ili poništavaju. Ne postoji jedna ideja kako je najbolje zapisati rusku riječ u sastavu hrvatskog jezika. Dapače, paralelno postojanje dvaju ili više različitih sustava može problem osvijetliti s različitih rakursa i doprinijeti boljem razumijevanju jedne složene cjeline kao što je ruski ili bilo koji drugi jezik.

Transliteracija je preciznija i dosljednija ali zanemaruje pravila izgovora, dok transkripcija nije dovoljno dosljedna ali nam daje pravilan izgovor izvorne riječi[2]. Maksimalno pojednostavljeno, ruski kantautor Высоцкий postaje transliterirani Vysockij (i upada u neke sumnjive oblike u kosim padežima: Vysockija itd.) ili transkribirano neprecizni oblik Visocki koji znamo izgovoriti i deklinirati. Naši transkribirani drugovi Lenjin i Staljin gube negdje po putu suglasnik -j te postaju Lenin i Stalin. A prvi ruski predsjednik Eльцин, kojeg otprije znamo kao Jeljcin, pretvara se u teško dešifirajućeg El’cina.

U idealnom svijetu, svi bismo pisali obje varijante: najprije transliteraciju pa transkripciju u zagradi, ili obratno. Međutim, kako je svijet daleko od savršenog, a naše je pisanje određeno, između ostalog, i materijalnim ograničenjima (broj znakova), najčešće se moramo opredijeliti za jednu od varijanti. Čas aktivirati jednu, čas drugu ovisno o kontekstu u kojem se nalazimo.

Kratki spoj      

Svi mi govorimo nekoliko varijanti istog jezika. Kao što odabiremo odjeću, tako i u određenim prigodama upotrebljavamo specifičan jezik, s pripadajućim rječnikom, frazama, psovkama, melodijom. Ujutro u uredu govorimo birokratskim jezikom, kod kuće zavičajnim, navečer na cugi slengom…

Ova podjela je, naravno, uvjetna i naši se “jezici” u svakodnevnici stalno isprepliću i uzajamno prožimaju. Govornik, sa svojom jezičnom kompetencijom i senzibilnošću, odabire varijantu ovisno o kontekstu u kojem se nalazi.

Tu dolazimo do problema. Aktiviranjem “krive” varijante nastaje kratki spoj.

Danas u Hrvatskoj, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, živi oko 1 600 pripadnika rusofone zajednice. Otkako je na snazi Bolonjski sustav, na Odsjeku za ruski jezik i književnost u Zagrebu i Zadru diplomiralo je 400 studenata. To je 0,047 % od cjelokupne populacije Hrvatske. (Broj je, s ranije diplomiranim rusistima i populacijom koja iz bilo kojeg drugog razloga govori ruski jezik naravno nešto malo veći, ali ga nije bilo moguće precizno utvrditi, te on ne pravi razliku u argumentacijskom smislu).

Opredijeliti se u javnoj sferi za oblike Gor’kij ili Raskol’nikov, kad nove generacije ne znaju ćirilicu a oni koji uče ili studiraju ruski mogu se izbrojati na prste, svakako nije najsretnije rješenje, jer tu varijantu u potpunosti razumije samo šačica ljudi.

Koliko će ljudi, izuzev onih koji govore ruski ili ga proučavaju, znati pročitati transliteriranog Alešu kao Aljošu? Kako će znati da se piščevo ime čita upravo Fjodor, a ne Fedor kako je napisano na stranicama u čast jubileja? Sjetimo se samo kako smo početkom dvijetisućitih, tijekom legendarnih borbi između Cro Copa i Fjodora Jemeljanenka, krivo izgovarali ime ruskog MMA borca jer su nas tako, preuzimajući informacije iz anglofonih izvora, izvještavali internetski portali i novine.

Argument po kojem ako se engleska i njemačka imena mogu pisati u transliteraciji, zašto onda ne bi mogla i ruska, može eventualno vrijediti na nekoj apstraktnoj lingvističkoj razini. U tom se slučaju zanemaruje pravopisno načelo da se imena iz jezika koji se pišu latinicom prenose u hrvatski tekst tako kako se pišu, a imena iz jezika koji se pišu drugim pismima (u ovom slučaju ćirilicom) prenose u hrvatski tekst po ovim ili onim transkripcijskim pravilima[3], no to nije najveći problem jer se, kao što znamo, jezične konvencije često krše ili mijenjaju.

Veći je problem što se ignorira kompletna kulturna i jezična tradicija. Ljudi su odrasli i srasli s vizualnim identitetom plavih ili crvenih sabranih djela na kojima piše Dostojevski. Premetanjem slova “j” iz sredine na kraj prezimena, kao u igri slova, pretumbava se i naše lično pamćenje. Svatko od nas kao da doživljava potres ili iritaciju kad pročita ispremetano prezime.

Akademska recepcija

Dostojevski na našim policama, naslijeđen od baka i djedova, kupljen na hrelićima, po buvljacima, tržnicama, antikvarijatima, fakultetskim aulama, pročitan ili nepročitan, poklonjen ili ukraden, posuđen od prijatelja ili iz knjižnice, Dostojevski kao socijalist, reakcionar, zaštitnik „malog čovjeka“, pisac svih poniženih i uvrijeđenih, bijednih ljudi, šizofrenih dvojnika, autor izreke ljepota će spasiti svijet, Dostojevski Jale Brata, romansijer, polifonist, publicist te, naposljetku, živi čovjek koji u divnom Cipkinovom romanu Ljeto u Baden-Badenu, kroz za teoriju književnosti zanimljivu metaforu plivanja, vodi ljubav sa svojom ženom Anom Grigorjevnom – već je dio nas, našeg pamćenja ili zaborava.

Širenjem norme transliteracije kao da se uspostavlja primat akademske recepcije: “obični” ljudi, poput dvostrukom grafijom “izluđene” Čokolade, komentatorice na forumu o roditeljstvu Roda.hr (“Ima li neki lingvist ili netko upućen da mi kaže koje je najnovije pravilo i postoji li uopće neko dogovoreno?…”) uvjeravaju se da ne znaju vlastiti jezik, te su prisiljeni posezati za kojekakvim pojmovnicima ili enciklopedijama da bi saznali kako se piše njihov omiljeni pisac. Tako dobivamo akademskog Dostoevskija i pučkog Dostojevskog te sve veće, kako navodi Rita Felski u Namjenama književnosti, “nezgode u komunikaciji između stručnjaka za književnost i šire javnosti”.

A to je posebno “skandalozno” na primjeru velikog ruskog pisca,  koji je, prema posljednjim podacima međunarodnog servisa Storytel, još uvijek najpopularniji klasik te čije knjige ruše sve čitalačke rekorde u dvadesetak zemalja svijeta.

Stoga transliteracija u svakodnevnom životu, čini se, nije točniji i dosljedniji sustav – upravo naprotiv: ona ne samo da je izraz neimanja sluha i senzibiliteta za stvarnost koja se odvija izvan znanstvenih kabineta u kojima se ona koristi, nego i nepotrebno akademsko pokazivanje mišića nad “laičkim” čitateljem.

A sad da se vratimo na našeg slavljenika. Došavši kući s izložbe, Dostojevski, čangrizav i neurotičan kakav jest, odasla ceduljicu svojem dvojniku:

Poštovani gospodine Dostoevskij!

Ili vi ili ja, a obojica zajedno ne možemo! I zato vam izjavljujem da vaša čudna, smešna i u isti mah nemoguća želja da izgledate moj blizanac i izdajete se za takovog neće poslužiti ni za šta drugo sem za vaše potpuno poniženje i poraz…[4]

[1] https://dostoevskij-na-filozofskom.ffzg.unizg.hr/
[2] Igor Živković, Ruski i hrvatski: transliteracija i/ili transkripcija, Strani jezici: časopis za unapređenje nastave stranih jezika (0351-0840) 37 (2007), 2; 123-136.
[3] Alemko Gluhak, Ruska i neka druga imena u hrvatskom jeziku danas, Folia onomastica Croatica, No. 12/13, 2003.
[4] Fjodor Dostojevski, Dvojnik, Izdavačka radna organizacija Rad, Beograd, str. 339.