David Szalay smatra se jednim od najboljih britanskih proznih pisaca srednje generacije, čiji je književni rad višekratno nagrađivan (Betty Trask Award, Geoffrey Faber Memorial Prize, Gordon Burn Prize…). Bio je finalist nagrade Man Booker 2016. godine za roman “All That Man Is” (“Sve što muško jest”). Rođen u Kanadi 1974., odrastao je u Londonu, a trenutno živi u Budimpešti i radi na novom romanu, čije će neobjavljene fragmente premijerno čitati na ovogodišnjem festivalskom izdanju Lit linka. Uranjajući u napetu melankoliju svakodnevnice i sve što vrije pod krutim štitom maskuliniteta, Szalay piše reduciranu poetsku prozu koja čitko i neobično široko – i generacijski i po mjestima radnje – zahvaća suvremeni život u Europi. Druga njegova istaknuta djela su “London and the South-East” i “Turbulence”.

Jedan od najznačajnijih suvremenih britanskih pisaca, David Szalay, ponovno stiže na festival Lit Link, na kojem će premijerno predstaviti fragmente novog, najromanesknijeg od svih dosadašnjih romana. Szalay je višestruko nagrađivani autor, za dlaku man bookeriran, čiji rad balansira unutar dijeljenog prostora zbirki ulančanih kratkih priča i klasičnog romana. Pisac je to rafinirane jednostavnosti, preciznog jezika i tihe slojevite melankolije u proznim studijama previranja pod ohlađenom površinom konvencionalnog maskuliniteta.

Počnimo unatrag; na ovogodišnjem ćeš izdanju festivala Lit Link premijerno čitati fragmente novog, još neobjavljenog romana – što nam možeš reći o novom materijalu? Čime se baviš, tematski i stilski, u tom romanu?

Za razliku od prethodnih dviju, nova je knjiga neupitno roman, u smislu da ima jedan središnji lik i jedan koherentni narativ. A tematski vjerojatno dosta dijeli sa svojim prethodnicima – putovanja, vrijeme, smrt, muškost. Sve uobičajene stvari. Zapravo još uvijek radim na ovom romanu i nadam se da ću ga uskoro završiti, iako najvjerojatnije neće biti objavljen prije proljeća 2025. godine.

Tvoja se biografija proteže preko nekoliko kontinenata i jezika, kao i različitih kultura. Rođen si u Montrealu, majka ti je Kanađanka i otac Mađar, preselio si se u Beirut prije odlaska za London, zatim u Bruxelles, pa u Budimpeštu, u kojoj trenutno živiš, ali si međunarodno priznat ipak kao britanski autor. Tvoje priče također prelaze velike udaljenosti. Koje jezike poznaješ i koristiš, i na kojima bi možda volio jednom pisati?  

Nažalost je engleski jedini jezik koji dovoljno dobro znam da bih uopće razmatrao pisati na njemu. Govorim malo francuskoga i mađarskoga, ali na njima se nisam u stanju izražavati s imalo finese ili suptilnosti. Općenito govoreći, nisam baš talentiran za učenje jezika.

Očito je točno da sam se u životu selio možda više nego većina ljudi – iako, sad kad to kažem, čini mi se da danas postoji mnoštvo ljudi koji su neprestano u pokretu pa ne iznenađuje da je samo kretanje postalo preokupacijom književnosti i filma/televizije. Uglavnom mi se čini da me prirodno privlače likovi koji su u pokretu i teško mi je zamisliti da bih mogao napisati čitavu knjigu koja se odvija na jednom mjestu.

Portretiranje maskuliniteta

Važiš kao autor koji je na sjecištu onoga što se može jednakovrijedno (i povremeno kontroverzno) smatrati (i smatra se) i kolekcijom

povezanih kratkih priča i romanom, osobito u slučaju nagrađivane knjige All That Man Is (prevedene na hrvatski: Sve što muško jest) i recentnije Turbulence. Ali izjavio si da o objema knjigama razmišljaš kao o romanima. Što ta multifokalna i fragmentirana kvaliteta pruža tim radovima, i zašto ti je važno raditi na način koji kultivira tu dualnost? S druge strane, zašto su za tebe obje knjige romani?

Mislim da mi je kod knjiga All That Man Is i Turbulence zanimljiv način na koji se smisao zadržava u prostorima između priča, jednako koliko i unutar samih priča. Strah od gubitka tog elementa je možda ono što mi je isprva otežavalo pisanje tradicionalnijeg romana, poput ovog koji trenutno završavam. I siguran sam da ću se vraćati hibridnoj formi u budućnosti. I zaista roman koji trenutno pišem ima „prostore“ između poglavlja na ponešto sličan način – iako su to svakako poglavlja jedne jedinstvene priče.

Ne želim nužno inzistirati na tome da su dvije ranije knjige romani – osobito ne Turbulence – ali bih inzistirao da su jedinstvena, zaokružena djela koja nude nešto više od zbroja svojih dijelova; da rastvaraju cjelovitu, koherentnu viziju.

Pokušavam pronaći način kako otvoriti pitanje tvog stalnog interesa za pažljivo portretiranje maskuliniteta u romanima, a da ne posežem za klišejima ili ponavljam ono što se već toliko puta javljalo u osvrtima i intervjuima… Zanimljiv je to aspekt tvoga rada, i iznimno dobro to radiš, ali kao tema u nekom meta-narativu obično je u opasnosti da postane trivijalna, nije li? Probajmo ovako: kad bi zamislio da u tvojim knjigama sve muške likove zamijene ženski, što bi se sve tada također moralo promijeniti? Ili bi bilo zanimljivije ništa ne promijeniti, osim rodne pretpostavke s kojom zamišljamo likove?

To je zanimljivo pitanje! Mislim da mi je instinktivni odgovor da se ne bi moglo samo tako zamijeniti muške likove ženskima a da se ne promijeni mnoštvo drugih stvari također. Time očito podrazumijevam da postoji nešto što se naziva muškošću i ženskošću, ali nisam siguran ni da je to osobito kontroverzna tvrdnja – uostalom, primjeri rodnih tranzicija samo potvrđuju da te kategorije imaju realnu težinu. Ali kada je riječ o muškosti kao temi, važno mi je da to ne radim kroz apstrakcije, nego samo kroz (da iskoristim trendi izraz) totalnu specifičnost življenog iskustva. Zato mi je teško razgovarati o tome izvan stranica fikcije – čim počnemo o tome govoriti apstraktno, uruši se, kao što i sama sugeriraš, u banalnost i klišej.

Življeni aspekt umjetnosti

Postoji jasna dosljednost u stilu i (sub)tematskim interesima u tvojim radovima, ali se protežu kroz vrijeme i prostor i žanr pa u duhu obrnutih pitanja, umjesto kako bi opisao svoj rad, zanima me kako bi opisao što tvoj rad nije? Što bi bio antipod tvom pristupu književnosti; i možeš li se zamisliti da se u nekom trenutku okušaš u takvom antipodalnom radu?

Pretpostavljam da bi neka vrsta fantasyja bila tip antipodalnog rada o kakvom govoriš. I ne, ne mogu zamisliti da bih ikada otišao u tom smjeru. Ono što me privlači u književnosti – kao pisca i čitatelja podjednako – djela su snažno usidrena u svijet koji prepoznajem. Rothko je rekao, i ja se slažem, da je „cijeli problem umjetnosti u tome kako uspostaviti ljudske vrijednosti u ovoj specifičnoj civilizaciji“. Vjerojatno to shvaćam doslovno, ali za mene to znači gledati svoju civilizaciju, svoj svijet direktno, onako kako on doista postoji oko mene. Skoro svi (ili svi?) moji najdraži pisci u konačnici se odlučuju za taj pristup.

Pisao si dosta za radio, ali sigurno nisam prva koja primjećuje istaknutu kinematografsku kvalitetu tvoga rada. Postoji li interes za moguće adaptacije tvojih knjiga ili možda za to da razviješ originalni scenarij? Jesi li ikada napisao scenarij, i bi li ti rad u filmskom mediju bio zanimljiv?

All That Man Is i Turbulence se oboje razmatraju za ekranizaciju pa držimo fige… Ali u oba sam slučaja rekao da nisam zainteresiran pisati scenarij. Dijelom jer bih se osjećao kao da pišem istu stvar dvaput. A pisati originalni scenarij? Nije isključeno, ali nekako nikada nisam raspoložen za to. Ako bih se udaljavao od romana, vjerojatno bih bio više zainteresiran pisati za kazalište jer kazalište ima u čistoj formi kvalitete koje volim – živi, življeni aspekt umjetnosti, odvijanje u stvarnom vremenu – ali od studentskih dana nisam napisao dramski tekst.

Ono što me privlači u književnosti – kao pisca i čitatelja podjednako – djela su snažno usidrena u svijet koji prepoznajem. Rothko je rekao, i ja se slažem, da je „cijeli problem umjetnosti u tome kako uspostaviti ljudske vrijednosti u ovoj specifičnoj civilizaciji“. Vjerojatno to shvaćam doslovno

Pritisak nagrada

Uključen si u uže izbore i nagrađivan prominentnim nagradama i iako si opisao iskustvo večere u povodu Bookerova užeg izbora kao traumatično iskustvo, zamišljam da bi mnogi bili i više nego spremni podnijeti nelagodnu večeru ako to znači medijsku pokrivenost i priznanje koje dolazi s približavanjem Man Bookeru. Koji je značaj književnih nagrada i što one zapravo mogu napraviti, po tvom iskustvu, za pisca, i piscu?

Da, naravno da bih i sam pristao ponovno sjediti na takvoj večeri, iako je stvarno bilo jako stresno. Značaj književnih nagrada? Neću se praviti da nije veoma ugodno i osnažujuće dobiti ih, ili biti finalistom, iako je to naravno gorko-slatko iskustvo.

Volim misliti da me činjenica da All That Man Is nije dobio nagradu Man Booker spasila od toga da postanem previše samozadovoljan i pitom, i volim misliti da je knjiga koju sada dovršavam utoliko bolja upravo zahvaljujući tome. Ali tko zna?

Primijetio sam da pobjednici i pobjednice Man Bookera često utihnu na nekoliko godina nakon što dobiju nagradu. Možda je samo stvar u tome da više ne trebaju novac… A možda osjećaju pritisak da sada napišu knjigu vrijednu dobitnika Bookera. I možda taj pritisak malo ubije radost u radu.

Festival Lit Link / Književna karika održava se od 5. do 8. listopada u Rijeci, Labinu i Zagrebu. Uz Davida Szalaya, na festivalu gostuju Nell Zink (SAD) i Jessi Jezewska Stevens (SAD), te više urednika/ca i izdavača/ica s engleskoga govornog područja te domaći pisci Dora Šustić, Tea Tulić, Jurica Pavičić, Želimir Periš, Nora Verde, Marija Andrijašević, Željka Horvat Čeč, Toni Juričić, Magdalena Blažević, Olja Savičević Ivančević, Eva Simčić, Zoran Ferić i Sven Popović. Više o programu pročitajte na sljedećoj poveznici.

David Szalay, ulomak iz romana u pripremi

Posao u vinariji uglavnom se svodi na evidenciju. Kako je Mađarska sada u Europskoj uniji, vinarija nove boce dostavlja iz Italije. Jeftinije su i bolje, kaže vlasnik. Stižu kamionom svakog drugog utorka, u desecima tisuća. Potrebno je neko vrijeme da se iskrcaju, i osim što vodi računa o brojkama, treba provjeriti jesu li oštećene. Uvijek se nađe nekoliko koje su napukle ili nešto, i to je u redu, kaže vlasnik, dokle god ih je samo nekoliko.

Kad ih napune vinom, boce idu u dućane diljem zemlje i restorane uglavnom u Budimpešti.

Ponovno, mora osigurati da su pošiljke ispravno zabilježene.

Jedan njegov kolega također živi u gradu i vozi svaki dan do sela u kojem je vinarija. Vozi i Istvána, koji mu plaća za gorivo. Svako se jutro pojavi u Citroenu AX.

Kad István isprva počne raditi u vinariji, vani je ledeno i tek počinje svitati kad mu se kolega pojavi.

Ali do travnja je sunce već iznad drveća između stambenog bloka i ceste, i drveće je prolistalo, i zrak je prilično blag kad se spusti betonskim stepenicama i izađe iz zgrade.

Vožnja traje nekih četrdeset minuta. Njegov kolega već dugo radi u vinariji i čini se da pretpostavlja da će tako i István. Kaže stvari poput „Kad budeš ovdje nekoliko godina…“ i „Pričekaj samo da budeš ovdje ovako dugo kao ja…“

István uglavnom samo sjedi i promatra krajolik, koji je prilično pitoreskan, osobito sada u proljeće, i uživa u okusu cigaretnog dima u ustima. Nalet vjetra žubori kroz prozore koji su spušteni nekoliko centimetara da propuste dim van.

Onoliko koliko o tome uopće razmišlja, smatra da je posao u vinariji jako privremena stvar, nešto što će raditi možda par mjeseci, samo dok ne pronađe nešto drugo.

Samo što zapravo ne pokušava naći nešto drugo.

Kao da čeka da nešto drugo pronađe njega. Ili čak ni to. Zapravo uopće ne razmišlja o budućnosti.

Kad popodne stigne kući, uspne se stepenicama u zgradi i zaboravi na sve to, na posao i budućnost i sve.

Pogleda u frižider.
Puši na balkonu.
Gleda televiziju – vijesti, ili neki kviz.
Natoči si čašu Coca cole.
Majka mu spremi neku hranu.
I onda je već iduće jutro i stoji pred zgradom i čeka da se stari crveni Citroen pojavi.
Posao nije osobito zanimljiv. Nakon prvih nekoliko tjedana može ga obavljati bez razmišljanja. Iako je potrebna određena koncentracija, što znači da ne može razmišljati o drugim stvarima dok radi, niti pustiti da mu se um ugodno isprazni kao kad radiš fizički posao. U tom smislu nije poput fizičkog posla. Na neki način bi radije obavljao fizički posao. Zavidi muškarcu koji vozi traktor. Zavidi ljudima koji podrezuju lozu. Nikad prije nije znao ništa o tome kako to funkcionira. Kako podrezuju lozu svakog proljeća skoro do ničega. Vlasnik vinarije vodi ljude koji rade u skladištu i uredu da vide kako se to radi – kaže da želi da budu svjesni što se sve odvija u vinogradu. Na dan kad odu na vinograd radnici na travi pale hrpe odrezanih stabljika. Bijeli dim se podiže u zrak. Sunce sije kroz dim koji se podiže. Osjeti se miris dima i tiho pucketanje gorućih stabljika.

Njegova majka je zabrinuta da ne dobiva pravi ručak. Želi znati gdje jede. Kaže joj da jede u malom restoranu u selu. Uvijek uzima dnevni meni koji se sastoji od juhe i glavnog jela. Sjedi za stolom pokrivenim starim smeđe-bijelo kariranim stolnjakom i obriše žlicu papirnatom salvetom prije nego počne jesti juhu, obično bistru s kapima ulja na površini i sitnim jetrenim valjušcima unutra. Ponekad njegov kolega, ili netko drugi iz vinarije, također jede ondje pa obično mora s njima dijeliti stol i razgovarati, iako se čini da barem njegov kolega sasvim sretno preuzme glavninu razgovora dok István samo sluša ili se pravi da sluša.

I tako to ide do produženog vikenda za Duhove, u drugoj polovici svibnja.

U ponedjeljak popodne leži u krevetu i puši. Kad završi cigaretu, ugasi je u pepeljari. Onda samo sjedi na istom mjestu još nekoliko minuta. Prozor je otvoren i čuje zvukove izvana.

Ne zna zašto napravi ono što napravi sljedeće. Nešto se nadme u njemu. Osjećaj je posve fizički i nehotičan, kao da će povratiti. I kao što je slučaj kad povrati, nekoliko je trenutaka izvan sebe.

Čuje potresno glasan zvuk i vrata sada imaju udubljenje okruženo iverjem.
Još uvijek sjedi na krevetu i sada bulji u udubljenje.
Ne osjeća ništa.
Ali kad pokuša uzeti novu cigaretu desnom rukom, ne može, pa ju uzme lijevom. Da, sranje, desna ga boli, jako.

U kuhinji lijevom rukom otvara frizer i izvlači vreću smrznutog graška.
Sjedi za kuhinjskim stolom sa smrznutim graškom preko desne šake.
Začudno se jako znoji.
Čini se da grašak pomaže pa ga uzme sobom i legne ponovno na krevet, na leđa, s desnom rukom na prsima, i graškom na šaci.
Sada dršće iako je toplo i kad pogleda ponovno ruku pola sata kasnije, duplo je deblja nego inače i tamnocrvena. Također boli više nego ikada.
Bol je sada već prilično teško podnijeti. Vjerojatno bi trebao otići liječniku, pomisli.

Još uvijek se obilno znojeći, izađe iz stana u cipelama oko kojih klepeću odvezane vezice i krene niz stepenice.

Najbliža bolnica nije daleko.
Pokaže šaku nekome na ulazu i ta mu osoba kaže gdje da pričeka.

Prevela Ana Fazekaš

ZAGREB: 5. listopada 2023. (četvrtak) 17h
Booksa, Martićeva 14d
Predstavljanje inozemnih gostiju, kratki razgovor s piscima: Jessi Jezewska Stevens (SAD), David Szalay (UK), Nell Zink (SAD).

RIJEKA: 6. listopada 2023. (petak) 18h
Ex libris, Ul. Riva Boduli 3
Čitaju autorice i autori: Nell Zink (SAD), Jessi Jezewska Stevens (SAD), Dora Šustić, Tea Tulić, David Szalay (UK), Jurica Pavičić, Želimir Periš. U programu još sudjeluju urednici_e i izdavači_ce engleskog govornog područja:  Denise Rose Hansen (Lolli Editions, London), Laurence Colchester (Bitter Lemon Press, London), Ellah Wakatama (Canongate Books, London/Manchester), Buzz Poole (Sandorf Passage, Portland, Maine), James Tookey (Peirene Press, London).

LABIN: 7. listopada 2023. (subota) 19h
Teatrino, Stari trg 1
Čitaju autorice i autori: Jessi Jezewska Stevens (SAD), Nell Zink (SAD), Nora Verde, Marija Andrijašević, Željka Horvat Čeč, Toni Juričić, David Szalay (UK). U programu još sudjeluju urednici_e i izdavači_ce engleskog govornog područja:  Denise Rose Hansen (Lolli Editions, London), Laurence Colchester (Bitter Lemon Press, London), Ellah Wakatama (Canongate Books, London/Manchester), Buzz Poole (Sandorf Passage, Portland, Maine), James Tookey (Peirene Press, London).

ZAGREB: 8. listopada 2023. (nedjelja) 18.30h
Močvara, Trnjanska struga 34
Čitaju autorice i autori: Nell Zink (SAD), Jessi Jezewska Stevens (SAD), David Szalay (UK), Magdalena Blažević, Olja Savičević Ivančević, Eva Simčić, Zoran Ferić, Sven Popović. U programu još sudjeluju urednici_e i izdavači_ce engleskog govornog područja:  Denise Rose Hansen (Lolli Editions, London), Laurence Colchester (Bitter Lemon Press, London), Ellah Wakatama (Canongate Books, London/Manchester), Buzz Poole (Sandorf Passage, Portland, Maine), James Tookey (Peirene Press, London).

BIOGRAFIJE

…GOSTUJUĆIH PISACA I SPISATELJICA:

Jessi Jezewska Stevens je autorica romana The Exhibition of Persephone Q / Izložba Perzefone Q i The Visitors / Posjetitelji. Njezina prva zbirka kratke fikcije, Ghost Pains / Fantomske boli, u pripremi je za objavu u ožujku 2024. Njezin rad na područjima fikcije, kritike i novinarstva pojavljuje se redovito u publikacijama Foreign Policy, The New York Times, The Nation, The Paris Review, The New Yorker online, Harper’s, The Dial, i drugdje. U 2021.-22. nagrađena je stipendijom njemačko-američke Fullbrightove komisije za projekt unutar kojeg proučava narative o klimatskim promjenama. Podučava pisanje fikcije na Sveučilištu Columbia u New Yorku.

David Szalay se smatra jednim od najboljih britanskih proznih pisaca srednje generacije, čiji je književni rad višekratno nagrađivan (Betty Trask Award, Geoffrey Faber Memorial Prize, Gordon Burn Prize…). Bio je finalist nagrade Man Booker 2016. godine za roman All That Man Is / Sve što muško jest. Rođen u Kanadi 1974., odrastao je u Londonu, a trenutno živi u Budimpešti i radi na novom romanu, čije će neobjavljene fragmente premijerno čitati na ovogodišnjem festivalskom izdanju Lit linka. Uranjajući u napetu melankoliju svakodnevnice i sve što vrije pod krutim štitom maskuliniteta, Szalay piše reduciranu poetsku prozu koja čitko i neobično široko – i generacijski i po mjestima radnje – zahvaća suvremeni život u Europi. Druga njegova istaknuta djela su London and the South-East i Turbulence.

U posljednjih devet godina, Nell Zink je objavila šest od američke i engleske kritike hvaljenih, a od publike čitanih romana, uključujući The Wallcreper i Doxology. Bavila se prevođenjem, eksperimentalnim (ne)izdavaštvom, novinarstvom i aktivizmom, a prošle je jeseni bila profesorica svjetske književnosti na Sveučilištu u Bernu. Njezina se najnovija knjiga, Avalon (Faber, 2022.) odvija u južnoj Kaliforniji u kojoj je Zink rođena 1964. godine. Cijenjena zbog guste, stilski sofisticirane, tematski provokativne i strukturalno inovativne proze, Zink je izazovna i urnebesna autorica, s neumornom znatiželjom i smislom za (auto)ironiju.

… MEĐUNARODNIH IZDAVAČIC_A I UREDNIK_CA:

Laurence Colchester je izdavačica i su-osnivačica Bitter Lemon Pressa, nezavisne kompanije sa sjedištem u Londonu, osnovane 2003. godine. Francuskinja je i živi u Londonu. Prije osnutka Bitter Lemon Pressa, Laurence je imala dugo i raznoliko iskustvo u međunarodnom poslovanju. Radila je kao ekonomistica u Citibanku, u Institutu Hudson i u Francuskoj ambasadi u Londonu. Jedanaest je godina bila izvršna direktorica Francuske trgovačke komore u Velikoj Britaniji. Laurence je studirala ekonomiju na Sveučilištu u Parizu i Columbiji, i međunarodno poslovanje na Sveučilištu Johns Hopkins. Među njezinim su interesima kazalište, glazba i šetnje u Cevennesu i Lake Districtu.

Denise Rose Hansen (r. 1989) studirala je kreativno pisanje i englesku književnost na Sveučilištu Westminster, i završila MA studij engleskog na Sveučilištu u Kopenhagenu. Njezino je istraživanje usmjereno prije svega na britansku fikciju nakon 1945., s osobitim interesom za odnose između pisaca i umjetničkog svijeta, nezavisno izdavaštvo i roman kao prostor kultiviranja estetskih iskustava u šezdesetima. Ima PhD iz engleskog koji je završila na UCL, na kojemu je njezin projekt „Minor Happenings: The 1960s British Art Novel“ / „Minorna događanja: 1960e i britanski umjetnički roman“ (proveden uz podršku LAHP) istraživao rad Ann Quin, Paddy Kitchen, Denisa Williamsa i Stefana Themersona, te preklapanja ovih pisaca s umjetničkim svijetom. Bila je suradnica za istraživanje u Centru za britansku umjetnost na Sveučilištu Yale 2019. godine, anglo-danska naučnica 2020-21, i gostujuća suradnica u Arhivu književnog prijevoda unutar Britanskog arhiva suvremenog pisanja, na Sveučilištu East Anglia 2022. godine. Izdavačica je u Lolli Editions, a kao autoricu ju zastupa RCW Literary Agency.

Buzz Poole je samostalni urednik, izdavač i pisac, te suosnivač neprofitne nezavisne izdavačke kuće Sandorf Passages, posvećene izdavanju autora i autorica Istočne Europe, s osobitim interesom za društvenopolitički relevantne knjige. Pisao je o knjigama, dizajnu, glazbi i kulturi za brojne medije, uključujući Print, The Village Voice, The Believer, Los Angeles Review of Books, San Francisco Chronicle i The Millions. Autor je zbirke kratkih priča I Like to Keep My Troubles on the Windy Side / Svoje brige rado držim na vjetrovitoj strani; New Statesman je njegovo istraživanje neočekivane ikonografije, Madonna of the Toast / Djevica od tosta, stavio na popis Best Underground Books 2007. Autor je i izdanja Workingman’s Dead, koje je objavio Bloomsbury Press 2016. godine.

James Tookey je su-izdavač u Peirene Pressu, i radi u knjigama od 2016. godine. Trenutno također vodi nagrade Orwell za političko pisanje i političku fikciju.

Ellah Wakatama Allfrey rođena je u Zimbabveu, završila studij u SAD-u i sada prebiva u Londonu. Glavna je urednica u Canongate Books Ltd., istraživačka suradnica na Sveučilištu u Manchesteru (u Centru za novo pisanje) i predsjednica nagrade Cain za afričku književnost. Allfrey je također povjerenica Royal Literary Fund-a te dio savjetodavnog odbora za književnost za Amnesty, kao i uredničkog savjetodavnog panela za Johannesburg Review of Books. Allfrey je uredila Africa39 (2014) i antologiju Safe House: Explorations in Creative Nonfiction / Sigurna kuća; istraživanja kreativne ne-fikcije (2016); također je suradnica u antologiji New Daughters of Africa / Nove kćeri Afrike (2019) te je napisala uvod za Woman of the Aeroplanes / Žena aviona Kojo Lainga. Primila je titulu Officer of the Most Excellent Order of the British Empire (OBE) za svoj rad u izdavačkoj industriji 2011., a 2016. je imenovana jednom od „100 najutjecajnijih Afrikanaca_nki“ u New African Magazine.

… DOMAĆIH PISACA I SPISATELJICA:

Marija Andrijašević (Split, 1984.) spisateljica je i pjesnikinja. Diplomirala je komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju u Zagrebu (2015). Za svoju prvu knjigu pjesama davide, svašta su mi radili dobila je Gorana za mlade pjesnike (2007.). Njezin prvi roman Zemlja bez sutona objavljen je 2021 te je nagrađen tportalovom nagradom za najbolji roman 2022. i regionalnom nagradom Štefica Cvek kao jedan od 9 najboljih romana objavljenih u protekloj godini. Svoju drugu knjigu pjesama Temeljenje kuće objavila je 2023. Članica je Versopolisa, europske plaforme za pjesnike. Živi između Splita i Zagreba i radi u Skribonautima, organizaciji za promicanje književnosti u zatvorima.

Magdalena Blažević rođena je 1982. godine u Bosni i Hercegovini. Prva knjiga, zbirka kratkih priča Svetkovina objavljena je 2020. godine u Hrvatskoj (Fraktura), Srbiji (Kontrast) i Makedoniji (Prozart). Nekoliko priča objavljeno je na engleskom jeziku, u antologiji: Take Six: Six Balkan Women Writers (Dedalus). Prvi roman, U kasno ljeto objavljen je 2022. godine u Hrvatskoj (Fraktura), Srbiji (Booka), BiH (Buybook)  i Kataloniji (Lagulla Daurada). Osvojio je nagradu Tportala za najbolji hrvatski roman iste godine, a obje knjige bile su u finalu nagrade Fric. Treća knjiga, roman Sezona berbe upravo je objavljen u Hrvatskoj (Fraktura).

Zoran Ferić (Zagreb, 1961.) zasigurno je među najnagrađivanijim živućim hrvatskim piscima. Naširoko čitani, od kritike cijenjeni, prevođeni na brojne jezike, Ferićevi romani i knjige kratkih priča (Mišolovka Walta Disneya, Anđeo u ofsajdu, Smrt djevojčice sa žigicama, Djeca Patrasa, Kalendar Maja, Putujuće kazalište, itd.) posebno jak odjek kod kritike i publike imaju na njemačkom govornom području. Ove je godine izašla filmska adaptacija njegove Smrti djevojčice sa žigicama u režiji Gorana Kulenovića.

Željka Horvat Čeč rođena je u Čakovcu, objavila je zbirku pjesama Moramo postati konkretni (Hrvatska i Srbija) koja je bila u Booksinom izboru pet najboljih knjiga objavljenih te godine te zbirku pjesama Strogo mirovanje. Uvrštena u antologiju mladih pjesnika regiona Meko tkivo, te u Le fantôme de la liberté – Fantom slobode. Članica je pjesničkog međunarodnog projekta Versopolis. Dobitnica je nagrade Ulaznica 2013. godine za poeziju, a pjesme su joj prevedene na engleski, njemački, francuski i švedski. Knjiga proze „4 brave“ prevedena je i na francuski jezik i objavljena u Kanadi i Francuskoj. Bivša nogometašica, žena, majka, navija za Arsenal, Rijeku i Greenbay Packerse.

Toni Juričić je rođen 19.9.1990. Dolazi iz Labina. Nakon uspješno izvršene anatomije groteske u (post-)jugoslavenskoj kinematografiji, završava doktorski studij na Durham Universityju kao stipendist Wolfson Postgraduate Scholarship in the Humanities. Piše. Režira. Scenarist je dokumentarnih filmova Labinska republika i Zemlja ognja u produkciji Levela 52 za HRT. S Biancom Dagostin režirao je kratkometražni dokumentarni film Izvorni sjaj (čiji scenarij i potpisuje). Uz dokumentarne filmove, radio je i na glazbenim spotovima za NLV, Barbari, BluVinil i mnoge druge. Kratkom pričom Con Calma ulazi u uži izbor nagrade Sedmica i Kritična masa. Roman prvijenac, Nokturni u d-molu, objavljuje ove godine u sklopu nakladničke kuće Fraktura.

Antonela Marušić (Nora Verde) rođena je 1974. godine u Dubrovniku. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti. Pod literarnim imenom Nora Verde autorica je proznih knjiga Posudi mi smajl, O ljubavi, batinama i revoluciji, te romana Do isteka zaliha i Moja dota. Proza i poezija objavljivana joj je u brojnim zbornicima i antologijama i prevođena na slovenski, engleski, njemački, makedonski i albanski jezik. Jedna je od pokretačica najznačajnijeg hrvatskog feminističkog portala Vox Feminae. Surađuje s nizom hrvatskih i regionalnih medija i portala koji se bave nezavisnom kulturom, medijima, književnošću, glazbom, aktivizmom i ljudskim pravima gdje objavljuje intervjue, eseje i različite članke iz tema aktivizma, kulture i umjetnosti. Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Trenutno je zaposlena kao novinarka i urednica na digitalnom tv kanalu Vida.

Jurica Pavičić, romanopisac, scenarist i novinar, rođen 1965. u Splitu gdje i sada živi. Autor devet romana, više zbirki pripovijedaka i knjiga eseja. Kao romanopisac debitirao 1997. socijalnim trilerom Ovce od gipsa koji je tematizirao problem ratnih zločina. Za kriminalistički roman Crvena voda (2017) dobio je 2021. nagrade Le Points za najbolji europski krimić, te nagrade Grand Prix de la litterature criminelle za najbolji svjetski krimić preveden te godine na francuski. Romani i zbirke priča prevedene su mu na francuski, njemački, talijanski, slovenski, makedonski, slovački, ukrajinski i latvijski. Prema naslovnoj pripovijetci zbirke Patrola na cesti snimljena je 2016. i nagrađivana TV serija.

Želimir Periš rođen je 1975. u Zadru gdje i živi. Piše knjige, programira, kreira video i društvene igre, te vodi radionice pisanja. Objavio je više romana, zbirki priča i poezije, od kojih su zapaženije posljednje dvije: Mladenka kostonoga (2020), ep hibridnog žanra i eksperimentalne strukture, kritika i publika je unisono proglasila najambicioznijim i najboljim romanom 2020. Knjiga je dobila nagrade Kočičevo pero i T-portalovu nagradu za najbolji roman, te u 2024. izlazi u Francuskoj. Zbirka priča Gracija od čempresa (2023.) dobila je nagradu Lapis Histriae za najbolju priču, te nagradu Štefica Cvek za pobunjeno i feminističko pisanje.

Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu, tadašnjoj Jugoslaviji. Diplomirao komparativnu književnost te Engleski jezik i književnost i amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Piše glazbene i književne kritike za zato specijalizirane časopise i portale. Književni prvijenac Nebo u kaljuži (Meandarmedia) objavljuje 2015. Roman, Uvjerljivo drugi (Fraktura) izlazi objavljuje 2018. Jedan je od osnivača programa TKO ČITA?, namijenjenog mladim autorima. Također je jedan od urednika zbornika TKO ČITA? za sezone 2015./16 i 2016./17. Uvršten je u Best European Fiction 2017 (Dalkey Archive Press) i radovi su mu prevedeni na engleski, njemački, poljski, katalonski, makedonski i rumunjski. Osim pisanjem, bavi se i prevođenjem.

Olja Savičević Ivančević rođena je 16.09.1974. u Splitu. Spisateljica i pjesnikinja, uvrštena je u mnoge domaće i međunarodne antologije poezije i proze. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru gdje je studirala i na Poslijediplomskom studiju iz književnosti. Književnim radom profesionalno se bavi zadnjih petnaest godina, a osim proze i poezije, piše književne kolumne, dramske tekstove za djecu i mlade te vodi radionice kreativnog pisanja. Knjige su joj prevedene na jedanaest svjetskih jezika, objavljene u trinaest zemalja u Europi te u SAD-u. Pojedinačne pjesme i priče prevedene su i objavljene na tridesetak jezika. Za rukopis Nasmijati psa nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču te nagrade Kiklop za zbirku poezije Kućna pravila.

Eva Simčić rođena je 1990. u Rijeci. Na Filozofskom fakultetu u Rijeci završila je diplomski studij hrvatskog jezika i književnosti i filozofije. U 2022. godini dobila je Potporu za književno stvaralaštvo grada Rijeke te nagradu Sedmica & Kritična masa za tekst „Maksimalizam“. Roman Četiri lakta unutra (VBZ, 2023) njezin je prvi roman. Trenutno živi i radi u Rijeci.

Dora Šustić (1991., Rijeka) diplomirala je političke znanosti na Sveučilištu u Ljubljani i magistrirala scenaristiku na FAMU-u u Pragu. Piše za film i televiziju i trenutno razvija svoj debitantski dugometražni film. Objavila je eseje, pjesme i kratke priče u regionalnim i međunarodnim književnim časopisima na hrvatskom, slovenskom, engleskom i turskom jeziku (Bosporus Review of Books, Hourglass Literary Magazine, GUTS Magazine, Večernji list, Kritična masa…). U izdanju Gradske knjižnice Rijeka 2022. izašao joj je roman prvijenac Psi (drugo izdanje Fraktura.) Živi u Zagrebu.

Tea Tulić je rođena u Rijeci 1978. Prozu je objavljivala u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima. Godine 2011. osvojila je nagradu Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina, za proznu knjigu Kosa Posvuda koju je Ministarstvo kulture RH također nagradilo kao jedno od najboljih romanesknih ostvarenja iste godine. Ova knjiga je također objavljena u Srbiji, Italiji, Makedoniji i Velikoj Britaniji. Engleski prijevod te knjige našao se u polufinalima za European Bank for Reconstruction and Development  literature prize 2018. i Warwick prize for woman in translation 2018. Prozni tekstovi su joj također prevođeni i objavljivani na francuskom, rumunjskom i njemačkom jeziku. U suradnji s Enverom Krivcem i glazbenim kolektivom Japanski Premijeri, objavila je spoken word album Albumče 2014. godine. Godine 2017. objavila je knjigu poetske proze Maksimum jata koja se našla u širem izboru za nagradu tportala, a 2023. svoju treću knjigu, roman Strvinari starog svijeta. Jedna je od predavačica u Centru za kreativno pisanje.