Baka mu je govorila da si onoliko puta čovjek, koliko jezika govoriš, iako on ne smatra da ima višestruke ličnosti, rekao mi je Miroslav Lulek dok smo ljetos ispijali espresso u baru Verdi u Salernu, na polusatnoj pauzi od nastave talijanskoga. Odvojili smo se od ostatka grupe da bi mi u miru mogao pokazati knjigu koju je nedavno preveo na češki, Posljednja tri dana u životu Fernanda Pessoe talijanskog luzitanista Antonija Tabucchija. Knjiga bi uskoro trebala izaći u izdanju praškog izdavača Malverna, rekao mi je Lulek, agilni i britki muškarac u sedamdeset i nekoj, porijeklom iz maloga sela na sjeveru današnje Češke. Prije nego što je postao prevoditelj, Lulek je radio svakojake poslove i proživio nekoliko života. Bio je službenik u banci, potom blagajnik i menadžer osoblja na čehoslovačkom prekooceanskom brodu, sretan što je mogao umaknuti željeznoj zavjesi i putovati, a kad se nakon nekoliko godina vratio, boemski je živio u Pragu, prijateljevao s umjetnicima i disidentima, zaljubljen u pomalo autodestruktivnu glumicu s kojom je konačno uspio emigrirati 1988., godinu dana prije pada željezne zavjese; prvo u Hamburg, potom Kanadu, gdje je Lulek trinaest godina prodavao kamere koje bi prošvercao s buvljaka u Njemačkoj.

„Jaki čitatelji“ odlučuju o nagradi Strega

Talijanski je Lulek počeo učiti tek s navršene pedeset i dvije. Dotad je već tečno pričao četiri jezika, iako ni za jedan nema diplomu: francuski, njemački, španjolski i, naravno, češki, ali talijanski mu je veoma brzo postao najdraži. Preko talijanskog je otkrio neki sasvim novi svijet, svijet koji mu se izrazito svidio – talijanske kantautore poput Fabrizia De Andréa, Lucia Dalle, Francesa Guccinija, eccetera, eccetera, i vrlo živahnu , ali vrlo civiliziranu debatu o gorućim društveno-političkim pitanjima na talijanskoj televiziji, kakvu dotad nigdje nije vidio, kakva u Češkoj ne postoji. Potom je otkrio i talijansku književnost, a dosad je pročitao 70-ak knjiga na izvorniku. Voli saggisticu, filozofsku esejistiku. Analiziraju sve živo, rekao mi je s ponosom nudeći me hladnim pizzettama koje su ležale na stolu, umotane u ubruse.

Talijanska je književna scena prilično decentralizirana, a u Italiji vlada književna hiperprodukcija: objavi se do 5000 romana godišnje – Dean Trdak

Nekoliko tjedana ranije u Talijanskom institutu za kulturu u Zagrebu, zahvaljujući kojemu sam i dospjela u Salerno, razgovarala sam s ravnateljem Instituta, Gian Lucom Borgheseom. Htjela sam saznati nešto više o suvremenoj talijanskoj književnosti i njezinoj recepciji kod nas, o prijevodima i hitovima i klasicima, i onome što se izgubi negdje između, prihvativši se gotovo nemogućeg posla da ovdje sažmem jedan takav fenomen u nekoliko kartica, s time da nisam nikakva stručnjakinja za isti. Borghese mi je tako rekao da su hrvatski izdavači prilično „spojeni“ na talijansku književnu scenu, prijevodi su brzi i relevantni i veoma dobri, iako uvijek ima tih „sivih zona“, odnosno talijanskih knjiga koje ne dobiju medijsku pažnju pa se stoga ni ne prevode, a izvrsne su. U Italiji je pažnja usmjerena na nagrade, čiji se glasački sistemi sve više demokratiziraju. Za nagradu Strega, naprimjer, glasaju i obični čitatelji, doduše takozvani „jaki čitatelji“ – oni koji godišnje posude najviše knjiga iz knjižnica. Talijansko je književno tržište veliko, ali osebujno: prema statistikama Talijani ne čitaju previše – u prosjeku manje od jedne knjige mjesečno, iako sajmovi knjiga i festivali imaju sjajan odaziv, publika je brojna i entuzijastična kad su u pitanju javna čitanja, paneli, razgovori s autorima. Teško je objasniti ovu kontradikciju, rekao mi je Borghese, a nešto kasnije spomenuo i dobro opremljenu knjižnicu Instituta, otvorenu za javnost, te nedavno pokrenuti čitateljski klub koji se sastaje jednom mjesečno.

„Talijanska je književna scena prilično decentralizirana, a u Italiji vlada književna hiperprodukcija: objavi se do 5000 romana godišnje“, rekao mi je Dean Trdak, nagrađivani prevoditelj s talijanskog, engleskog i portugalskog, i druga osoba kojoj sam se obratila da mi pomogne orijentirati se. Teško je razaznati što je dobro, a što ne, probiti se kroz agresivni marketing, pa iako su nagrade poput Strege pokušaj kanona, sâm žiri često ne stigne čitati, rekao je.

Odgovarajući mi na pitanje o žanrovima i općenitim tendencijama, spomenuo je „nekovrsni ‚novi’ realizam, ali ne više onaj neorealizam iz ’40-ih i ’50-ih godina, rekao je, „jer se nakon političkih kriza i kriza estetičkih modela u drugoj polovici 20. stoljeća izgubio impegno, angažman. Od 2000-ih naovamo ima mnogo memoarske proze i pokušaja da se realističnim obrascima prikaže stvarnost koja se iscrpila u konzumerizmu ‚društva blagostanja’ (pa tako Antonio Scurati svoju knjigu kronika naziva Godine koje ne živimo). Ti pokušaji u mnogo slučajeva završavaju u sentimentalizmu i senzacionalizmu nalik onom novinskom. Što se kritike tiče, čini se da je ponovno popularna stilistička kritika, poput one Luigija Matta, profesora i autora priručnika za stilistiku. Pozitivna strana takve vrste kritike jest ‘povratak tekstu’, to jest da se o dobrim ili lošim stranama romana govori na temelju mnoštva primjera iz samog teksta.“

Trdak mi je također predložio da istraživanje provedem razgovarajući prvo s našim talijanistima, zatim, ako to bude moguće, i nekim stručnjacima u Italiji da bih dobila potpuniju sliku. Osim Borghesea i njega, tu su se tako našli i drugi sugovornici i sugovornice, nagrađivane prevoditeljice i prevoditelji, znanstvenice i znanstvenici: Snježana Husić, Srećko Jurišić, Ana Badurina, Elisa Coppeti, Carlo Londero, Sara Latorre i Tatjana Peruško (čiji će esej na temu suvremene talijanske književnosti biti na ovom portalu objavljen u siječnju). Pričali su mi ili pisali o talijanskom jeziku i književnosti, ali i o društveno-političkim i kulturnim pitanjima u Italiji, o žanrovima, kritičkoj recepciji i Mediteranu koji nas povezuje. „Za učenje jezika nije dovoljna gramatika i vokabular; trebamo znati ponešto i o kulturi i društvu, o tome kakvi se zločini počinjaju i gdje“, rekao mi je Lulek u baru u Salernu dodavši da ne vidi kraja tom istraživanju. Talijanski je za njega ergastolo, rekao mi je. „Doživotna ‘kazna.“

Od 2000-ih naovamo ima mnogo memoarske proze i pokušaja da se realističnim obrascima prikaže stvarnost koja se iscrpila u konzumerizmu ‘društva blagostanja’ (pa tako Antonio Scurati svoju knjigu kronika naziva Godine koje ne živimo). Ti pokušaji u mnogo slučajeva završavaju u sentimentalizmu i senzacionalizmu nalik onom novinskom – Dean Trdak

Mediteran noir, krimići i detektivski romani

„U Italiji je krimić bio iznimno autorski obilježen, nije bio samo žanr koji se dobro prodavao, komercijalno izdašan“, rekao mi je Srećko Jurišić, pisac, prevoditelj i redoviti profesor na Odsjeku za talijanski jezik i književnost splitskog Filozofskog fakulteta. „Talijani imaju europski nastrojenu, umjetnički snažno obilježenu tradiciju krimića; tu su autori poput Leonarda Sciascie, koji je umro 1989., a iz njega se izrodila cijela sicilijanska linija, poput Andree Camillerija, linija koja nastavlja njegovu ideju političkog angažmana u stilski obilježenim i čitkim djelima. Mafija je bila javna tajna. Giulio Andreotti, bivši talijanski premijer, izjavio je da mafija ne postoji, da bi kasnije bio umiješan u nekoliko sudskih procesa i istraga u tom smjeru. U zadnjih se desetak godina, doduše, pomalo gubi ta komponenta autorske proze, tj. literarna vrijednost, i ide se prema američkom idealu komercijalnosti koja zanemaruje stil i počiva na nekakvoj dovitljivosti zapleta. Naravno, ima pisaca koji nastavljaju kvalitetnije pisati, i jako su voljeni i kritički cijenjeni, tipa Antonio Manzini (Rim), ili Santo Piazzese (Palermo), dok sa sjevera, iz Piemonta, dolazi Davide Longo, jako sposoban i nadaren pisac kojemu polazi za rukom smjestiti krimić u kolonijalnu Afriku (Un mattino a Irgalem), a zatim prijeći na posve ogoljeli noir u Il mangiatore di pietre, da bi započeo vlastiti krimi serijal s Il caso Bramard. Njegovi me romani podsjećaju na one nenadmašive romane Fred Vargas, sjajne francuske spisateljice, koja kod nas nije prevedena.

Iz antologije Gioventù cannibale (1996.), koju su uredili kritičari, izašao je naprimjer Niccolò Ammaniti, genijalan i uvijek svjež pisac pulp književnosti, na tragu Tarantinovih filmova: mnogo krvi, ali i humora, citatnosti, groteske, referenci na pop kulturu. Njegova knjiga iz 2015., Anna (Vorto Palabra, prev. Snježana Husić), postapokaliptični je triler o virusu koji ubija odrasle a poštedi djecu, prema kojemu je snimljena vrhunska serija za Sky Atlantic, a koju je Ammaniti napisao i režirao. Po gotovo svakom njegovom romanu snimljeni su filmovi, a Ammaniti kao pisac rijetko kada podbaci.

Zatim je tu Andrea Camilleri i njegova iznimno praćena serija Inspektor Montalbano, kasnije i Mladi Inspektor Montalbano. Camilleri je prodao osam do deset milijuna primjeraka svojih romana za života, a nije daleko ni Ammaniti. U Italiji ta spona između televizije i krimi romana počinje još 1959., kad Pietro Germi, svugdje nagrađivani redatelj, snima film Un maledetto imbroglio, prema nagrađenom romanu Carla Emilia Gadde, Quer pasticciaccio brutto de via Merulana (1957.), koji je gotovo neprevodiv, neprohodan i dandanas se objavljuje s bilješkama čak i za Talijane. Kod nas ga je prevodio Ćiril Petešić. Roman je sav u slikama, a ni ubojstvo nije riješeno. Opisi su veoma naturalistički, recimo kad nađu tijelo ubijene žene, s draguljima i kosom u lokvi krvi. Slike su te koje daju impuls knjizi, tjeraju je naprijed, a ne toliko sama radnja. Gadda piše na rimskom dijalektu iako je iz Milana, igra se s jezikom.

Prvi roman Roberta Saviana, Gomorra (2006.), neka je vrsta memoarske proze. Nastao je iz članaka koje je Saviano pisao za jedne napuljske novine, ljevičarski dnevnik Manifesto, o tamošnjoj mafiji, reportaža u prvom licu jednine. Saviano je generirao malu književnu revoluciju u Italiji, kasnije je to postala serija o mafijašima. Od 2006. živi u programu zaštite svjedoka jer mu Camorra nikada neće oprostiti uspjeh na njihov račun.

Kod skandinavskog noira ima dosta krvi, recimo kod Joa Nesbøa, ali kod talijanskog noira nema je toliko. Kao da se osjeća utjecaj antičkog teatra, gdje se smrt ne odvija na sceni, čak i kad ih umre petsto. Krv na scenu dolazi tek kasnije, sa Senekom; prije bi zbor prepričao smrt. Sve je to utjecalo na talijanski krimić. Dobar je primjer u tom smjeru činjenica da je 1993., 1995., kad krimić opet dobiva na važnosti na Mediteranu, u onoj poznatoj seriji krimića francuskog izdavača Gallimarda, Série noire, njihov tadašnji urednik Patrick Raynal objavio Kralja Edipa, smatrajući ga ishodištem svega što objavljuju. To je bio svojevrsni manifest. Kod našeg Jurice Pavičića isto tako gotovo nikad nema krvi ili je ima jako malo, a kod Camillerija u pedeset romana nalazimo zanemariv broj krvavih scena. Taj krvavi element dolazi iz Amerike. Ni kod Agathe Christie ni Arthura Conana Doylea nije bilo krvi.

Talijani imaju europski nastrojenu, umjetnički snažno obilježenu tradiciju krimića, no u zadnjih se desetak godina, doduše, pomalo gubi ta komponenta autorske proze, tj. literarna vrijednost, i ide se prema američkom idealu komercijalnosti koja zanemaruje stil i počiva na nekakvoj dovitljivosti zapleta. – Srećko Jurišić 

U  mediteranskom noiru krajolik igra ulogu kao i u skandinavskom. Noir je neka vrsta socijalnog romana, pa je krajolik taj koji određuje prilike; vrelina, zapostavljene industrijske zone… siromašne su to regije s osebujnim mentalitetom, pejzaž je ogledalo, kod Camillerija divlja gradnja uvijek pojede pejzaž. Nekoliko se pisaca sa Sardinije također bavilo devastacijom obale, ono što kod nas jako dobro radi Pavičić. Mediteran je među ostalim priroda – ako pojedeš to, što ti je ostalo? Nemamo tvornica, ničega; prodajemo „Mediteran kakav je nekad bio“, a nesvjesni smo koliko to brzo trošimo.

„Mediteran je stalno prisutan u talijanskoj književnosti, čak i u djelima koja načelno nisu iz mediteranskog pojasa ili im Mediteran sadržajno nije primarna odrednica“, rekao mi je Jurišić. „Neki od autora sa sjevera ili sjeveroistoka Italije, poput Massima Carlotta, pišu i takozvani mediteranski noir – žanrovska je književnost dakle ta koja najčešće poseže za Mediteranom. Nekoliko je tu važnih i obilato prevođenih autora krimića, pada mi na pamet Gianrico Carofiglio, bivši sudac i član talijanskog parlamenta koji je svoje romane smještene u gradu Bariju, u Apuliji, serijalizirao kroz dva serijala. Prvi i poznatiji je onaj čiji je glavni lik odvjetnik Guido Guerrieri i sad već broji sedam-osam romana koji se pozicioniraju negdje između krimića i pravnog trilera; drugi serijal vrti se oko maršala karabinjera Pietra Fenoglia i nešto je manje popularan, ali jednako vješto napisan. Pri spomenu Apulije pada mi napamet i Leonardo Palmisano, inače sociolog i sveučilišni profesor, čiji su romani smješteni u današnju Apuliju i dosta uvjerljivo prikazuju tu regiju, s njenim raznorodnim mafijama (Palmisano je pisao o onoj nigerijskoj) i ugroženim društvenim skupinama kojima je posvetio knjigu Ghetto Italia (odlična publicistička knjiga o migrantima-nadničarima na jugu Italije). Publici je poznat po seriji romana posvećenoj banditu Mazzacaniju, koju od 2018. objavljuje rimska izdavačka kuća Fandango.

A kad treba prenijeti baš dijalekt, kao u Camillerijevu slučaju, prevodioci s talijanskog u Hrvatskoj nalaze se u povoljnijem položaju od većine drugih. Prijenos u hrvatske dijalekte s obale i otoka uglavnom vrlo dobro ispadne, nerijetko zvuči sasvim prirodno, jer ionako su ti govori prepuni talijanizama – Snježana Husić

Migrantska je komponenta Drugog često prisutna kod ovih autora jer je zahvalna za žanrovske zaplete, stoga je prisutnija u žanrovskoj, nego u mainstreamu lijepe književnosti. Već je polovicom devedesetih nalazimo u romanima Andree Camillerija, koji je umro prije nekoliko godina. Efikasno je i suptilno obrađuje počevši s romanom Ladro di merendine (1996.), u kojem uvodi lik malog Tunižanina Françoisa čije odrastanje i život pratimo sve do smrti uslijed događaja vezanih uz Arapsko proljeće. Kod Camillerija su i ranije prisutne jako zanimljive refleksije o suživotu Arapa i Sicilijanaca itd., što je tek danas došlo u takoreći ozbiljnija, manje žanrovski određena djela. Ima jedna njegova divna opservacija, iz vremena kad je kao novinar snimao priloge za RAI ispred neke sicilijanske škole da vidi koliko je arapske djece pohađa, ali u dvorištu nisu mogli razlikovati djecu, svi su izgledali isto, pa je rekao, o čemu mi pričamo, svi su isti… U tim su žanrovskim djelima općenito imigranti kompleksno, slojevito profilirani, nisu svedeni na tipove.“

Jezična inovativnost „mladih ljudoždera“

„U talijanskoj su tradiciji poezija i realistička proza najsklonije dijalektalnom izrazu i jezičnim eksperimentima u tom smjeru, iako ima pisaca koji se ne uklapaju u takav shematizirani prikaz, poput Pasolinija i Darija Foa,“ rekla mi je Snježana Husić, dugogodišnja docentica na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a trenutno samostalna prevoditeljica. „S druge strane, talijanska je fantastika uglavnom imuna na dijalekte i urbanolekte, što ne treba čuditi s obzirom na specifičnost vremenske dimenzije takvih tekstova, koji se pozicioniraju ili u budućnost ili u neodređenu bezvremenost. A književni realizam, on se ionako gradi i sastoji od riječi i ništa nije realističnije od riječi kakve se čuju na ulici, ali obično malo dulje čekaju svoje mjesto u rječnicima. Nakon postmodernističkih igara sa strukturom, od 1990-ih talijanski pisci posebno često posežu za urbanim žargonima, sociolektima i dijalektima, za jezikom suvremenog potrošačkog društva i medija, a tu su najveći inovatori bili pisci iz generacije tzv. ‘mladih ljudoždera’. Upravo ih je taj jezični iskorak u živu suvremenost često koštao: podozriva je bila i elitistička, akademska kritika, i obrazovana publika naviknuta na lijepu književnost lijepog izričaja. Ali danas se više nitko ne snebiva kad Niccolò Ammaniti ne upotrijebi konjunktiv ondje gdje to gramatike zahtijevaju, ili kad prošara roman brojnim anglizmima – da spomenem samo najprisutnijega iz te generacije u hrvatskim prijevodima. Poseban je slučaj žanrovski pisac Andrea Camilleri, jer nije uobičajeno da se krimići pišu na dijalektu. Obično je žanrovska literatura usmjerena na komercijalni uspjeh, a to podrazumijeva što širu publiku, i zato je vrlo riskantna operacija poput Camillerijeve, gdje se sicilijanskim dijalektom zapravo sužava krug potencijalnih čitatelja. No Camilleriju se rizik isplatio“, rekla mi je Husić.

Nakon postmodernističkih igara sa strukturom, od 1990-ih talijanski pisci posebno često posežu za urbanim žargonima, sociolektima i dijalektima, za jezikom suvremenog potrošačkog društva i medija, a tu su najveći inovatori bili pisci iz generacije tzv. ‚mladih ljudoždera’ – Snježana Husić

„Camilleri je 1946. sa Sicilije otišao u Rim i do svoje smrti u 95-oj živio u Rimu“, saznala sam od Jurišića. „Svih je svojih 50-ak romana napisao na mješavini standarda i sicilijanskog, takvoj da je uz malo truda razumije i netko iz Milana. Njegov prvi roman izašao je 1978. i njegov je milanski izdavač tražio da stavi glosar straga, ali on je to odbio; kasnije su svi naučili tih pet riječi pa su ga mogli pratiti. Zatim su i neke nacionalističke stranke, kad je Montalbano emitiran na televiziji, tražile da doda titlove, iako to nije bilo potrebno. Ni glumci nisu bili sa Sicilije, a mogli su to odglumiti. Camilleri je izmislio neki paralelni jezik s riječima koje su na sicilijanskom dijalektu imale druge funkcije. Dosta je usmen po tom pitanju, dugo godina je predavao dramske umjetnosti u Rimu, bitno mu je da dijalog ide, da zvuči dobro, da je uvjerljiv, još uvijek se pišu doktorati o tome. Camilleri je pisao i neke povijesne romane, iz 1600-e i neke, na pseudo-dijalektu iz tog doba, ali pitko, muzikalno. Ima taj divan roman koji bi trebalo prevesti, Il re di Girgenti  iz 2001., koji pripovijeda o svojevrsnom sicilijanskom Matiji Gupcu, kojeg su raščetvorili i odrubili mu glavu, jer je pokušao oformiti malo kraljevstvo sirotinje.“

„A kad treba prenijeti baš dijalekt, kao u Camillerijevu slučaju, prevodioci s talijanskog u Hrvatskoj nalaze se u povoljnijem položaju od većine drugih“, rekla mi je Husić. „Prijenos u hrvatske dijalekte s obale i otoka uglavnom vrlo dobro ispadne, nerijetko zvuči sasvim prirodno, jer ionako su ti govori prepuni talijanizama. A uz to što s Italijom dijelimo dio jezika i povijesti, imamo također dugu i slavnu povijest i tradiciju dijalektalnih prijevoda s talijanskog, još od Kafetarije, dubrovačke adaptacije komedije Carla Goldonija La bottega del caffè u maestralnoj izvedbi Frane Čale. Igrao se uspješno čakavskim dijalektom u svojim prijevodima i Daniel Načinović, nedavno je to odlično izvela Ana Badurina u prijevodu Obiteljskog rječnika Natalije Ginzburg. Nisam se ni ja libila, zapravo sam jedva dočekala kad god mi se pružila prilika.“

Nastavlja se.

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

23. ožujka
Funes & Funes

Prije mnogo godina, tijekom putovanja iz Kanade prema Kubi, zaustavili smo se u Kostariki i u El Salvadoru. Danas bih želio nešto reći upravo o posjetu ovoj drugoj zemlji. Kao što je to uvijek slučaj na mojim putovanjima, dao sam mnogo intervjua od kojih je najvažniji bio onaj Mauriciju Funesu, odnedavna novoizabranom predsjedniku El Salvadora. Dotada ga nisam poznavao. Bio sam ugodno iznenađen susretom s tim novinarom čija zadaća očito nije bila uvjeriti tek pristiglog pisca u vrline režima utemeljenog na nemilosrdnoj represiji, i to režima koji je imao nadzor nad vojnim snagama, te stoga bio izravno odgovoran za zlostavljanja, okrutnosti i zločine koje su počinile obitelji moćnih zemljoposjednika, apsolutnih gospodara cjelokupne ekonomije. Naprotiv, preda mnom je stajao obrazovan sugovornik, svjestan patnji vlastitoga naroda i mogućnosti bolnih promjena, koje se još uvijek nisu nazirale na društvenom i političkom obzoru El Salvadora. Poslije toga se više nismo susretali, ali Pilar je tada započela redovitu prepisku s Mauricijevom suprugom Vandom Pignato koja nije prestajala čak ni tijekom teških trenutaka, kako osobne tako i političke prirode, kroz koje su njih dvoje morali proći i koja će odsad, zasigurno, postati još intenzivnija. Drugi, pak, Funes koji se pojavljuje u naslovu bloga onaj je Borgesov lik obdaren pamćenjem koje je sve upijalo, sve bilježilo: činjenice, slike, sve što bi pročitao ili osjetio, od svjetlosti u zoru do mreškanja vode na površini jezera. Od novoizabranog predsjednika El Salvadora tražim samo to da ne zaboravi riječi koje je izgovorio u noći svoje pobjede pred tisućama muškaraca i žena koji su bili nazočni rađanju nove nade za njihovu zemlju. Nemojte ih iznevjeriti, gospodine predsjedniče, politička povijest Južne Amerike ionako je već prepuna razočaranja i frustracija cijelih naroda, umornih od laži i obmana ljudi poput Daniela Ortege. Vrijeme je da se to hitno promijeni.

24. ožujka
Dolazi vuk!

Priče koje bi najčešće pripovijedao djed kad bi se seoska obitelj navečer okupila oko ognjišta bile su neprocjenjive, ali ne kao puka zabava za nedužnu dječicu, već kao temeljni dio zdravog obrazovnog sustava, svojevrsna preteča zakletve kojom se svjedoci na sudu obvezuju, ili su se nekad obvezivali, da će govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine. Moja dvojba oko gore navedene usporedbe proizlazi iz činjenice što u životu nisam bio gorljiv posjetitelj sudova, jer me znatiželja za različite izraze ljudske prirode nikada nije nagnala da guram nos u tuđe živote, pa makar se radilo i o najvećim zločincima stoljeća. Dakle, u jednoj djedovoj priči bila je riječ o malom pastiru koji je, možda zato da bi mu brže prošli samotni sati na planini, jednoga dana odlučio uzviknuti da dolazi vuk, nakon čega je cijelo selo, naoružano motkama, batinama i ponekom mušketom iz pretposljednjeg rata, jurnulo u obranu ovaca i pastira koji ih je čuvao. No vuka niotkuda. Vjerojatno je pobjegao čuvši sve te povike, rekao je mladić. Bila je to laž, ali je zvučala posve uvjerljivo. Zadovoljan ishodom svoje varke, naš pastir odlučio se ponovo našaliti i cijelo selo još jednom mu je pohrlilo u pomoć. Ništa, od vuka ni traga ni glasa. Treći put, međutim, nitko nije pomaknuo ni malim prstom, bilo je očito da pastir laže koliko je dug i širok, neka samo viče, već će ga proći. Vuk je odnio ovaca koliko je želio, dok je mladić, šćućuren na nekom stablu, nemoćno promatrao katastrofu. Iako to nije naša današnja tema, nije naodmet prisjetiti se kako su i mnogi od nas često vikali kako dolazi vuk. Još je više bilo onih koji su nijekali kako dolazi, ali kad je, naposljetku, doista došao, na ogrlici mu se mogla pročitati jedna riječ: kriza. Vidjet ćemo što će se dogoditi nakon nedavne vijesti kako su mnogi Portugalci odlučili naučiti španjolski i kako svoju odluku shvaćaju veoma ozbiljno. Bojim se da će dežurni domoljubi smjesta povikati kako dolazi vuk. Nešto sasvim sigurno dolazi, ali to nije vuk, već potreba međusobnog približavanja dvaju naroda s ovog poluotoka. Povijest, kada to želi, ponekad doista može pogurati stvari.

25. ožujka
Sutra i milenij

Prije nekoliko dana pročitao sam Uvod u filozofiju opadanja, članak Nicolasa Ridouxa, autora djela Manje je više. Pritom sam se sjetio da sam prije nekoliko godina, na prijelazu u tisućljeće u kojem sada živimo, sudjelovao na jednom skupu književnika u Oviedu na kojem se od nas tražilo da zacrtamo ciljeve za novo tisućljeće. Meni se to činilo preambicioznim, pa sam odlučio da će se moje izlaganje ograničiti tek na dan koji je bio pred nama. Sjećam se da sam dao neke konkretne prijedloge od kojih se jedan podudarao s onim koje je Ridoux iznio u svome Manje je više. Potražio sam na čvrstom disku računala ono što sam tada napisao, jer mi se to danas čini još aktualnijim nego u to vrijeme.

˝Kad je riječ o raznim pokušajima da se dokuči što nam donosi budućnost, mislim da bi bilo bolje da razmislimo što nam to donosi sutrašnji dan, dan za koji još uvijek možemo pretpostaviti da će ga većina od nas dočekati živa. Zapravo, da su se daleke 999. godine u nekom dijelu Europe okupili rijetki mudraci i mnogobrojni teolozi, pokušavši pogoditi kakav će svijet biti za tisuću godina, siguran sam da bi gotovo u svemu pogriješili. U jednom se, međutim, sasvim sigurno ne bi prevarili, a to je da neće postojati bitna razlika između zbunjenog ljudskog bića današnjeg vremena, koje ne zna i ne želi znati kamo ga vode, i zastrašenih ljudi toga doba koji su vjerovali da se približava smak svijeta. U usporedbi s time, mnogo veće razlike mogu se očekivati između ljudi koji žive danas i onih koji će se roditi već samo za sto godina, kamoli za tisuću. Drugim riječima: mi danas imamo mnogo više zajedničkoga s onima koji su živjeli prije tisuću godina nego s onima koji će ovaj planet nastavati za samo stotinu godina… Možda bi se moglo reći da se pravi kraj svijeta događa u današnje vrijeme, kada se čini da nestaje onaj svijet koji se rađao prije tisuću godina.

U međuvremenu, dok svijet skonča ili ne skonča, dok sunce naposljetku ne zađe po posljednji put ili sve ipak ostane onako kako jest, zašto se na trenutak ne bismo okrenuli sutrašnjem danu za koji možemo pretpostaviti da će većina nas još uvijek imati sreće da ga doživi?  Umjesto jeftinih prijedloga za treće tisućljeće za koje će se ono samo, čim nastupi, najvjerojatnije smjesta pobrinuti da ih sve pretvori u prah, zašto ne bismo radije radili na ostvarenju nekoliko jednostavnih ideja i projekata razumljivih većini ljudi? U nedostatku boljih, mogli bismo se pozabaviti sljedećima: a) učiniti sve da se razvoj društva odvija s dna, to jest da se rastuća masa stanovništva, ostavljena na dnu zbog trenutnih modela razvoja, dovede do prvih crta blagostanja; b) stvoriti nov osjećaj dužnosti povezan s ostvarivanjem ljudskih prava; c) živjeti skromnije, poput preživjelih nakon neke katastrofe, jer dobra, bogatstva i plodovi ovog planeta nisu neiscrpni; d) razriješiti proturječje između neprestanih tvrdnji da smo jedni drugima sve bliže i dokaza iz stvarnoga života koji govore u prilog činjenici da smo sve osamljeniji; e) smanjiti razliku, koja je svakim danom sve veća, između onih koji znaju mnogo i onih koji znaju malo. Vjerujem da će o odgovorima koje budemo dali na pitanja poput ovih ovisiti naše sutra i naše prekosutra, iduće stoljeće i cijelo tisućljeće.

Vratimo se, stoga, filozofiji.˝

26. ožujka
Pitanje boje 

Ovo je razgovor iz jedne televizijske reklame za automobile. Sjedeći na suvozačkom sjedalu kraj oca, djevojčica od šest ili sedam godina pita: «Tata, jesi li znao da je moja prijateljica iz razreda Irene crnkinja?» Otac odgovara: «Da, naravno…» A djevojčica će na to: «Ja nisam…»

Ako te dvije riječi i nisu udarac u solarni pleksus, sasvim sigurno bismo ih mogli nazvati pljuskom našem umu. Reći ćete da taj kratki razgovor nije ništa drugo do plod kreativnog talenta nekog marketinškog genija, ali meni blizak primjer je moja petogodišnja nećakinja Júlia koja je, kad su je upitali ima li u Tíasu, gradiću u kojem živimo, crnaca, odgovorila kako ne zna. A Júlia je Kineskinja…

Obično se kaže kako istina spontano izlazi iz dječjih usta, no prema primjerima koje smo vidjeli izgleda kao da to nije uvijek slučaj jer je Irene doista crnkinja, a crnaca ne manjka ni u Tíasu. Stvar je u tome da, nasuprot onome u što se obično vjeruje, i koliko god nas pokušali uvjeriti u suprotno, apsolutne istine ne postoje: istina uvijek ima više lica, samo laž je globalna. Dvije djevojčice nisu vidjele crnkinje, vidjele su tek osobe i to onako kako se one same vide. Stoga je i istina koje je izašla iz njihovih usta naprosto bila drugačije prirode.

1. Sarkozy, međutim, ne misli tako. Sada mu je na pamet pala zamisao da organizira etnički popis stanovništva kojim bi se, prema njegovim riječima, napravila „rendgenska slika“ francuskoga društva koja bi pokazala tko su i gdje su imigranti te tako, izvukavši ih iz anonimnosti, poslužila kao pokazatelj učinkovitosti antidiskriminacijske politike njegove vlade. Prema uvriježenom mišljenju, put u pakao popločan je dobrim namjerama. Ako takva inicijativa uspije, smatram da je Francuska na najboljem putu da se ondje i nađe. Nije teško zamisliti (prošlost obiluje takvim primjerima) kako bi se takav popis mogao pretvoriti u perverzni instrument novih i još profinjenijih oblika diskriminacije. Ozbiljno razmišljam o tome da zamolim Júlijine roditelje da je odvedu u Pariz da posavjetuje g. Sarkozyja…

27. ožujka
Vreća mačaka 

Nije nedostajalo upozorenja: oprez, Europska unija u opasnosti je da se pretvori u koliko smiješnu, toliko i opasnu vreću mačaka. Bilo je neizbježno da stari nacionalni egoizmi, vječita ambicija političara i mentalna korupcija (ako ne i ona mnogo gore vrste), koji oduvijek predstavljaju zapreku bilo kakvom pokušaju kolektivne organizacije koji ne počiva na jasnim načelima intelektualnog poštenja i međusobnog poštovanja, ponavljam, bilo je neizbježno da ta kombinacija krajnje negativnih značajki pretvori Europsku uniju u grotesknu karikaturu. To se sada dogodilo prilikom obraćanja češkog predstavnika Mireka Topolaneka koji je preuzeo predsjedavanje Europskom unijom – zabrinjavajućeg li paradoksa – nakon što je dao ostavku na mjesto premijera svoje zemlje. U svom obraćanju on se ne samo obrušio na predsjednika Sjedinjenih Država optuživši ga da vodi ekonomiju «na put prema paklu» (ili, blaže rečeno, «u propast») već je i jasno dao do znanja na čijoj strani su njegovi snovi i simpatije: na onoj radikalnog liberalizma staroga kova i potpunog odbacivanja bilo kakvog, pa makar i najpovršnijeg, pokušaja intervencionalizma socijaldemokratskog tipa. Kao što se vidi, g. Topolanek je prava uzdanica čovječanstva. S druge se strane, pak, predsjednik španjolske vlade Rodríguez Zapatero prije nekoliko dana našao pod unakrsnom paljbom parlamentarne oporbe, i to ne zbog povlačenja španjolskih snaga koje je bilo dogovoreno prije više od godinu dana, već zbog nepoštovanja osnovnih načela međunarodne politike koja su od njega zahtijevala da o tome unaprijed obavijesti NATO ili američku vladu. Smatram da je španjolska vlada u tome zasigurno pogriješila. No pitanje koje mi se sada nameće je sljedeće: što će učiniti Europski parlament kako bi jasno dao do znanja g. Topolaneku da je, usto što je reakcionar, k tome i nepristojan i neodgojen čovjek?

30. ožujka
Raposa do sol

Daleko odavde, na drugom kontinentu, za nekoga je svanuo novi dan. Pritom mislim na Indijance iz rezervata Raposa do sol u državi Roraima na sjeveru Brazila kojima je Federalni vrhovni sud definitivno priznao i potvrdio pravo na puno korištenje tisuću kvadratnih kilometara rezervata. Odluka Vrhovnog suda ne ostavlja mjesto nikakvoj dvojbi: sve neindijansko stanovništvo mora smjesta napustiti rezervat, baš kao i rižine tvrtke koje su godinama zaposjedale to područje kršeći indijanska prava. Još je 2005. predsjednik Lula donio odluku o predaji rezervata Indijancima i odlasku rižinih tvrtki s tog područja, ali su se vlasti države Roraima, sklone tim tvrtkama, žalile Vrhovnom sudu tvrdeći da je predsjednikova odluka neustavna. Četiri godine poslije Vrhovni sud donio je konačnu odluku stavivši tako «točku na i» na cijeli taj slučaj. No nije sve tako ružičasto kao što se na prvi pogled čini. Klasna borba, koja je sve donedavna bila predmet tolike rasprave i za koju se činilo da joj je suđeno da završi u „Povijesnom košu za smeće“, izgleda da ipak postoji. Mi Europljani, iz našeg ograničenog gledišta na društvene probleme Latinske Amerike, ponekad pojednostavljujemo ono što nikada nije bilo, niti će biti jednostavno. Naime, imućni Indijanci u rezervatu Raposa do sol, jer ondje ima i takvih, odlučili su stati na stranu ne-Indijanaca i rižinih tvrtki. Danas, međutim, slave oni drugi, oni siromašni.

Dolje u «čudesnome gradu» Riu, u gradu sambe i karnevala, situacija nije ništa bolja. Netko se nedavno dosjetio kako bi favele trebalo ograditi cementnim zidom visokim tri metra. Nekad smo imali berlinski zid, izgradili su zidove u Palestini, a sada je, čini se, došao na red i Rio. Za to vrijeme organizirani kriminal vlada u svakome kutku pružajući svoje pipke vertikalno i horizontalno, kako u državni aparat, tako i u društvo u cjelini. Korupcija se čini nepobjedivom. Što nam je činiti?

31. ožujka
Fraktalna geometrija 

Baš kao što je Molièreov g. Jourdain pisao u prozi a da toga nije bio ni svjestan, u jednom trenutku u životu sam, i ne primijetivši to, duboko zašao u nešto tako tajanstveno kao što je fraktalna geometrija o kojoj, ne trebam to ni spominjati, nisam znao baš ništa. Španjolski geometar Juan Manuel Garcia-Ruiz u pismu iz 1999. skrenuo mi je pozornost na primjer fraktalne geometrije u mojoj knjizi Sva imena. Evo tog odlomka:

«Promatrano iz zraka, Gradsko groblje podsjeća na polegnuto stablo, divovsko, s kratkim i debelim deblom koje sačinjava povijesna jezgra grobišta, a iz njega se granaju četiri moćne grane, što se kasnije račvaju u mnoštvo ogranaka i pružaju u nedogled, tvoreći, nadahnutim pjesničkim izrazom, raskošnu krošnju u kojoj se život i smrt isprepliću, kao što se na pravom drveću ptičice stapaju s lišćem…»

Nije mi palo na pamet promijeniti zanimanje, no svi moji prijatelji zamijetili su da je moj duh prožela neka nova vjera, doživio sam nešto poput preobraćenja na putu za Damask.

Tih dana bio sam rame uz rame s, ni više ni manje, najboljim geometrima svijeta. Ono do čega su oni došli mukotrpnim radom, ja sam osjetio u bljesku znanstvenog nadahnuća od kojega se, da budem iskren, iako je otad prošlo već dosta vremena, ni danas nisam oporavio.

Danas, deset godina poslije, prožima me isti osjećaj dok gledam naslovnicu knjige Fraktalni sklad čiji su autori Juan Manuel i njegov kolega Hector Garrido. Knjiga je puna sjajnih ilustracija, a tekstove krasi znanstvena preciznost u potpunom suglasju s ljepotom formi i koncepata koji se u njima objašnjavaju. Darujte si ovu prekrasnu knjigu, vjerujte preporuci autoriteta iz područja fraktalne geometrije…

Travanj 2009.

1. travnja
Mahmud Darwish

Idućeg 9. kolovoza navršit će se godina dana od smrti Mahmuda Darwisha, velikog palestinskog pjesnika. Da je naš svijet malo osjetljiviji i inteligentniji, te da posvećuje malo više pozornosti uzvišenosti i veličini pojedinaca koji se u njemu rađaju, njegovo ime danas bi bilo jednako poznato i cijenjeno kao što je, recimo, bilo poznato ime Pabla Nerude za njegova života.

Ukorijenjene u životu, patnji i bezgraničnoj nadi palestinskog naroda, Darwishove pjesme posjeduju formalnu ljepotu koja ponekad doseže transcendenciju neizrecivoga u nekoliko jednostavnih riječi, one su poput dnevnika u kojem je korak po korak, suzu po suzu, Darwish bilježio kako nesreće, tako i one rijetke, ali zato ne manje duboke radosti naroda čija patnja traje već šezdeset godina i još joj se ne nazire kraj. Čitati pjesme Mahmuda Darwisha, osim nezaboravnog estetskog iskustva, znači i prijeći bolan put pun nepravdi i poniženja što ih je Palestini nanio Izrael, taj krvnik za kojega je izraelski pisac David Grossmann, u trenutku iskrenosti, rekao da ne poznaje nikakve samilosti.

Danas u knjižnici pročitao sam nekoliko pjesama Mahmuda Darwisha za dokumentarni film koji će na godišnjicu njegove smrti biti prikazan u Ramalli. Dobio sam poziv da pribivam tom događaju, no vidjet ćemo hoće li mi biti moguće krenuti na to putovanje koje sasvim sigurno neće oduševiti izraelsku policiju. Ondje bih se prisjetio bratskog zagrljaja od prije sedam godina i riječi koje smo tada razmijenili i koje više nikada nećemo moći ponoviti. Ponekad život jednom rukom uzme ono što je drugom dao. To se dogodilo meni s Mahmudom Darwishem.

S portugalskoga preveo Dean Trdak

Tekstovi su na hrvatskom izvorno objavljeni u knjizi „Posljednja bilježnica“, u izdanju VBZ-a, 2012. godine.