Siječanj je mjesec inventura, prebrojavanja i statistika. Mjesec rekapitulacija, svođenja računa, odluka i planiranja. U siječnju i mi kao redakcija s pažnjom iščitavamo statistiku čitanosti našeg portala, nastojeći iz raznih brojki, rangiranja i postotaka iščitati trendove, čitateljske preferencije i očekivanja. Pri tome smo svjesni, jasno, da logiku klikabilnosti u svakom mediju – a posebno u mediju posvećenom kulturi, književnosti i društvenim fenomenima – treba primijeniti s rezervom. Manje klikani tekstovi nipošto nisu oni manje kvalitetni. Tekstovi s najviše klikova pak ne moraju nužno odskakati po literarnom umijeću i snazi kritičke argumentacije. Recepcija je rezultat složenih, često i ne posve predvidljivih silnica. Pa ipak, premda sumnjičavi prema kompetencijama u kulturi i neskloni ekonomskim parametrima, svjesni smo da statistika čitanosti ima zanimljiv interpretacijski potencijal. Izdvajamo stoga ovdje sedam tekstova (s njihovim linkovima) koje ste najviše čitali 2024. godine na Kritici-hdp – znači tekstova kroz koje niste samo preletjeli nezainteresirano skrolajući, već ste ih i p-r-o-č-i-t-a-l-i, sudeći po minutaži koju ste im posvetili. Tekstove smo poredali abecedno, po prezimenima njihovih autorica i autora.

Nada Gašić: Četiri plamena: led

Ulomak iz knjige Četiri plamena: led spisateljice Nade Gašić objavljen u rubrici Iz radionice u kojoj predstavljamo knjige u rukopisu prije njihova objavljivanja.

Četiri plamena, led zimski je roman, podijeljen na Dva snivanja, Četiri dječje igre i Četiri boga. Utemeljen je na istinitom dokumentu, računu kojim je gradski poreznik iskazao troškove što ih je 1704. grad Zagreb imao kod mučenja i spaljivanja žena optuženih za vještičarenje.“

Ivana Perić: Palestinska flora, od rijeke do mora

Esej nagrađivane novinarke i aktivistice Ivane Perić o florealnim motivima u palestinskom pjesništvu, o „cvijeću koloniziranih“, objavljen u sklopu našeg serijala Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti.

„S obzirom na to da ih se ugnjetava, segregira, osiromašuje, okupira i ubija već čitavo stoljeće, Palestinci se florom koja ih okružuje nisu stizali temeljito baviti, iako im je itekako prožela živote i pjesme. Privedimo zato ovaj tekst kraju palestinsko-američkom pjesnikinjom i novinarkom Nur Hindi koja u pjesmi „Jebite se s predavanjima o vještini, moji ljudi umiru“ (časopis Poetry, 2020.) piše: „Kolonizatori pišu o cvijeću / Ja vam govorim o djeci koja bacaju kamenje na izraelske tenkove / Nekoliko sekundi prije nego što postanu tratinčice.“ Pjesmu završava stihovima: „Kad umrem, obećavam da ću vas progoniti zauvijek / Jednog dana ću pisati o cvijeću kao da ga posjedujemo.“

Boris Postnikov: Dobar dan, Jugo

Polemički tekst pisca, kritičara i urednika Kritike-hdp Borisa Postnikova potaknut knjigom Zbogom post-jugoslavenstvu! Mirjane Kasapović.

„Tko god se, makar marginalno, zainteresirao za područje koje Mirjana Kasapović naziva postjugoslavenskim studijama, neće ovdje pronaći ništa posebno zanimljivo. Nižu se odavno poznati, izlizani akcenti kritike postjugoslavenske optike. Za autoricu, postjugoslavenski pristup svodi se na „ideološku i političku mitologizaciju Jugoslavije“ i „čuvanje sjećanja na bivšu jugoslavensku državu.“

Damir Radić: Mainstream i malograđanština

Književna kritika filmskog i književnog kritičara Damira Radića o knjizi Kronika sretnih trenutaka Snježane Banović.

„Sjećanja iz “ludih osamdesetih” nude ponešto zanimljivih epizoda, ali većinski je ovo knjiga koja svoje likove ne uspijeva učiniti intrigantnima, ne nudi neke nove, poticajne uvide, a ne pomaže joj ni to što je pisana sasvim prosječnim stilom. Medijski je blještavo dočekana, ali ispod tog blještavila malo je stvarnog sadržaja.“

Olja Savičević Ivančević: Drugarice, čistite li puške?

Esej spisateljice Olje Savičević Ivančević o ratu, „prizorima tuđeg stradanja“ i nužnosti reagiranja na nepravde i ubijanja objavljen u našem serijalu Svaki rat je drukčiji, svaki rat je isti.

„Rat uvijek zadobiva neočekivana lica i, iako to izgleda nemoguće, svaki sljedeći biva još strašniji i gori, zatim se na taj tuđi rat naviknemo. Rat u Palestini je osim Gaze spalio i sve što smo mislili da smo naučili o ljudskosti. Spalio je ono u što smo vjerovali i što nas je oblikovalo: filozofske knjige, filmove i romane, poeziju i pjesme, i kazališta i mirovne konferencije i pojam dijaloga i pojam sućuti i ideju solidarnosti i pojam žrtve. Čitava zapadna kultura u ovom trenutku se doima kao lešina zatrpana leševima palestinskih civila.“

Marija Skočibušić: Fali pjesnika

Književna kritika kritičarke i pjesnikinje mlađe generacije Marije Skočibušić o zbirci Ljubav je glagol Srđana Sandića.

„Zbirka koja, u svojoj izvedbenoj predvidivosti i afektivnoj pretjeranosti, nije iznimka, nego pravilo pomodnih strujanja koja se već dulje vrijeme gomilaju i neopravdano zauzimaju većinu medijskog prostora, pritom se predstavljajući kao provokativno i hrabro otkrivanje tople vode.“

Dora Šustić: Lomeći valove

Esej scenaristice i autorice nagrađivanog romana Psi Dore Šustić o smrti, tugovanju, emocijama plave i pisanju.

„Prazne patrone tinte postavljam uz rub stola kao pijune. Natapam stranice dnevnika malim plavim rijekama u potrazi za glagolom. Okolišam. Većinom pišem opise, popise, bespredikatne rečenice, 18 točaka za iscjeljenje. Postavljam valobrane i lingvističke nasipe, trudim se ispriječiti prolome, ne želim da male plave rijeke nabubre i pretvore se u jezero, rijeke su mi milije. Plava mi ostaje na onom blagom zadebljanju desnog kažiprsta kao kad sam bila mala. Pišem posvuda.“

Mistifikacija osamdesetih, koliko god dijelom mogla djelovati iritantno, pogotovo onima koji nisu („aktivno“) živjeli u to vrijeme, ima niz dobrih razloga za svoje postojanje. Ti su razlozi svima zainteresiranima jako dobro poznati pa nema potrebe ovom prilikom na njih podsjećati, ali koliko god tema bila frekventna i znatnim dijelom iscrpljena, pripadnicima generacija kojima su osamdesete bile tzv. formativne godine, među kojima je i potpisnik ovih redaka, uvijek iznova zanimljivo je suočiti s individualnim pogledima na to razdoblje, usporediti ih s vlastitima, procijeniti koliko su „realni“, a koliko „pristrani“, koji svjetonazor otkrivaju, kojom su eventualnom ideologijom vođeni. Najnoviju vizuru na opjevano desetljeće ponudila je Snježana Banović, kazališna redateljica i sveučilišna nastavnica, najcjenjenija kao povjesničarka hrvatskog kazališta, poznata i kao odlučna antinacionalistkinja i antiklerikalka. Rođena 1963. u Zagrebu, Banović osamdesetih nije bila protagonistica nego osoba koja je s margine svjedočila zbivanjima, no ne bilo kakve margine – u jednom razdoblju bila je djevojka Branimira Štulića, jedne od središnjih osobnosti desetljeća, i ta joj je činjenica priuštila, recimo tako, povlašten pogled.

Od Tita do novog vala

Kronika sretnih trenutaka precizan je naslov u smislu da se radi o bitnim fragmentima sjećanja, a neprecizan s obzirom da nipošto svi odabrani trenuci nisu bili sretni, iako, dakako, s velikom vremenskom distancom i ono što je bilo tužno, neveselo ili loše, može se skladno uklopiti u generalno sretne dane, a netko će reći da su ionako svi dani mladosti sretni dani. Knjiga se sastoji od 15 poglavlja koja se znatnim dijelom vremenski preklapaju na potezu od 1979. do 1990., polagano napredujući od šarenih boja prelaska sa sedamdesetih na osamdesete, do sve sivljih tonova kako su osamdesete odmicale. No već prvo poglavlje izaziva skepsu. Autorica odlučno zauzima perspektivu prvog lica množine, što se dominantno odnosi na generacijsku pripadnost i sugerira da je bila riječ o jednom vrlo kompaktnom naraštaju. Ta potreba kolektivističkog govora obilježava veći dio knjige, s tim da će se ponekad odnositi i na žensko-feminističku perspektivu, a u prvom poglavlju, iznenađujuće s obzirom na autoričinu javnu sliku, i na naciju. Naime, u skoku na 1971., Banović se osvrće na „hrvatsko proljeće“ (dakle, iako antinacionalistkinja, prihvaća nacionalističku terminologiju, a i tezu da je to bilo vrijeme pluralizma, „zaboravljajući“ da je taj pluralizam prvenstveno vrijedio za nacionalističke političke opcije), te izvještava kako je u drugom razredu osnovne škole, znači s osam godina, zajedno s najboljom prijateljicom, kćerkom slavnog književnika Zvonimira Baloga, ukradenim kredama po fasadama zgrada pisala, vjerovali ili ne, „Gore Miko i Savka, dolje Tito! Živila Hrvatska! Živjeli Miko i Savka!“. Sve to prošlo je bez ikakvih posljedica za djevojčice i njihove roditelje, što ili svjedoči o autoričinoj bujnoj mašti, ili baca drugačije svjetlo na Titov komunistički režim kao mnogo liberalniji nego što ga i sama Banović želi prikazati (kasnije će tvrditi i da je Branimir Štulić za prvu godišnjicu Titove smrti na Glavnom kolodvoru, dok je sirena pozvala građane na minutu šutnje za preminulog predsjednika, urlao kako je Tito bio lažljivac, varalica, kradljivac i diktator iz našeg sokaka; sve to bez ikakvih represivnih posljedica po bukača). Banović se na taj način, barem za one koji je privatno ne poznaju, politički neočekivano legitimira, ali i kulturno-umjetnički donosi iznenađenja. Naime, u prvom poglavlju posvećenom rađanju novog vala navode se i bitni zagrebački koncerti prve polovice osamdesetih, među kojima najveći prostor dobivaju oni Srebrnih krila na Cmroku i onaj tragični Riblje čorbe u Domu sportova. Kako netko novovalnog usmjerenja u poglavlju posvećenom novom valu najveći prostor daje bendovima koji s novim valom nisu imali nikakve veze, osim što su dijelili isto vrijeme i prostor pa možda pokupili koju natruhu zeitgeista? (Kasnije se otkriva da Banović Riblju čorbu, zajedno s Parnim valjkom, smatra novovalnim sastavom, što ozbiljno dovodi u pitanje njezino poznavanje tog dijela materije osamdesetih).

Knjiga se sastoji od 15 poglavlja koja se znatnim dijelom vremenski preklapaju na potezu od 1979. do 1990., polagano napredujući od šarenih boja prelaska sa sedamdesetih na osamdesete, do sve sivljih tonova

Mindoljević i Šerbedžija

Velik dio knjige posvećen je portretima, zapravo u najvećoj mjeri tek skicama ljudi koji su obilježili osamdesete, bilo kao javno poznati akteri (novinari Poleta u kojem je Banović neko vrijeme surađivala, članovi bendova, glumci…), bilo kao „nejavne“ lokalne legende. Relativno dosta prostora dobila je, recimo, Slavenka Drakulić kao mlada profesorica u srednjoj školi koju je Banović pohađala i kao promicateljica feminističkih ideja, no svejedno njezin portret nije naročito reljefan. Još slabije je prošla tragično preminula novinarka Maja Miles za koju autorica kaže da je nepravedno zaboravljena, no ni sama ne nudi neki opsežniji i intrigantniji uvid o njoj, nego ponavlja opća mjesta koja zna takoreći svatko verziran za osamdesete. Ni u bavljenju „kultnim likovima s ulice“ Banović nije umješnija. Veljku Đuriću Đuri, na primjer, posvećuje velik prostor, ali njegov portret svejedno ispada blijed, i tu se vidi razlika između „rođenih portretista“ i onih „priučenih“. Dok je Branimir Štulić, jedan od najvažnijih likova knjige, na skučenim prostorima pjesme znao impresivno ocrtavati ekspresivne (stvarne) karaktere u rasponu od fobičnog Mikija i rezigniranog Čere, preko „divlje“ Krvave Meri do dječje nježnog Kipa, Snježana Banović taj dar jednostavno nema. Uostalom, glavni epitet koji ona pridaje ljudima koje spominje i/ili opisuje jest fizička ljepota. Gotovo da nema lika u knjizi koji autorica spominje s većom ili manjom naklonošću, a da pritom ne ističe da je lijep ili lijepa. Iako je potpisnik ovog teksta zadnji koji bi imao nešto protiv fizičke ljepote, ta autoričina svojevrsna opsjednutost estetskom dimenzijom ljudskog bića sugerira mu stanovitu površnost. Ipak, u portretnim dionicama jedan se „nejavni“ lik izdvaja. To je Davor Mindoljević, čiji slikarski rad krasi naslovnicu drugog albuma Azre Sunčana strana ulice i koji je zajedno sa suprugom Neli izvršio velik utjecaj na tada vrlo mladu djevojku Branimira Štulića, s kojim je Mindoljeviće često posjećivala u njihovom stanu na Gornjem gradu. Ta mlada djevojka mnogo godina kasnije Mindoljeviću je dodijelila posebno poglavlje svoje knjige. S mnogo ljubavi ona piše o prerano preminulom prijatelju koji joj je bio poput brata, ali, lijep detalj, usprkos tome uvijek su se ljubili u usta, pa tako i posljednji put kad su se vidjeli netom prije njegove smrti. Nesumnjivo, emotivno je to najplemenitije poglavlje knjige. Sušta mu je suprotnost ono o Radi Šerbedžiji.

Sredinom osamdesetih Snježana Banović je kao mlađa punoljetnica u Poletu objavila tekst u kojem prenosi (lažni) trač da je slavni glumac prisvojio neki stan. Slavni glumac je zbog tog teksta pobjesnio, a kad mu se mlada novinarka došla ispričati, on joj je supijan, razdrljenih grudi i pun vlastite veličine uputio ekstremno grube riječi. Iako je od toga prošlo četrdesetak godina, Banović o neimenovanom, ali lako prepoznatljivom glumcu piše s takvom količinom povrijeđenosti – koja dopire do prezira, pa možda i mržnje – kao da je jučer bilo. Nije to baš lako shvatljivo, a sve se pokušava sanirati u epilogu poglavlja u kojem autorica priznaje Šerbedžijinu glumačku veličinu, talentiranost njegove djece i dragost njegove druge supruge redateljice, spominjući i njegovu nezavidnu situaciju u Hrvatskoj devedesetih. Ta pomirljivost nakon svega prethodno izrečenog djeluje, međutim, deplasirano, a netko će reći i cinično, kao da je Banović slijedila naputak iz refrena ranog hita Riblje čorbe, posljednje pjesme s njihova prvog albuma.

Dok je Branimir Štulić, jedan od najvažnijih likova knjige, na skučenim prostorima pjesme znao impresivno ocrtavati ekspresivne (stvarne) karaktere u rasponu od fobičnog Mikija i rezigniranog Čere, preko „divlje“ Krvave Meri do dječje nježnog Kipa, Snježana Banović taj dar jednostavno nema

Šuvar i Štulić

Najbolje, pak, poglavlje cijele knjige vjerojatno je ono dvanaesto, nazvano „Stipe i ja“. U njemu se iznosi anegdota o neobičnom upoznavanju tadašnje mlade studentice Snježane Banović i političkog moćnika Stipe Šuvara. Potonji nije vratio u knjižnicu knjigu koja je studentici trebala za ispit, pa ju je ona odlučila izravno zatražiti od njega. Ništa lakše: okrenula je telefonski broj Kockice (za rijetke neupućene – Vitićeva zgrada na Savi u kojoj je bio smješten CK SKH), dobila Šuvarovu tajnicu i termin za sastanak već sljedećeg dana. Je li moguće zamisliti isti scenarij danas, s Andrejem Plenkovićem ili bar Ninom Obuljen Koržinek u glavnim rolama? Uglavnom, interesantna, živa, dobro zaokružena, pozitivno intonirana epizoda, šteta je što takvih u knjizi nema više.

Naravno, odnos koji većinu čitateljstva zanima najviše onaj je s Branimirom Štulićem, „glasom generacije“ i „prorokom“ samonazvanim Johnny ili Džoni. Pa kakav je Štulić u optici Snježane Banović? Ono što odmah upada u oči jest da autorica gotovo ne piše o njihovom odnosu kao ljubavnom, ako se ne računaju opaske o rockerovoj promiskuitetnosti i interni ugovor o nevaranju koji je s tim u vezi Štulić potpisao. Slavni kantautor više se sagledava kao fenomen i djelomični prosvjetitelj, ne (jednom) voljeno biće; priznaje mu se umjetnička genijalnost i politička hrabrost, a zamjera ogroman ego, narcisoidnost, loš odnos prema prijateljima koji su ga ljudski odnosno profesionalno zadužili (Mindoljevići, Siniša Škarica). Kao vrlo važna crta njegova karaktera opetovano se naglašava proždrljivost, pa će tako čitatelji saznati da je gutao cijele punjene paprike u jednom zalogaju (čak dva puta se to navodi), da mu je najveća frustracija bila kad ga bez rezervacije nisu pustili u elitni restoran u Londonu (ili Parizu) i da je Goranu Bregoviću zamjerao da škrtari s hranom. U odnosu sa Štulićem, ljubiteljem Kanta i Andrića posve nezainteresiranim za tadašnje in autore poput Kundere i Ugrešić, Banović se naučila izboriti za vlastito mišljenje i njegovo argumentirano i artikulirano iznošenje, kao što je zahvaljujući Štuliću upoznala neke važne osobe, uključujući i obožavanog Ljubišu Ristića. I čini se da je to bilo najvažnije u njihovoj interakciji. Jer o eventualnoj nježnosti, toplini, zanesenosti ili strasti ljubavi nema ni slova.

Kakav je Štulić u optici Snježane Banović? Ono što odmah upada u oči jest da autorica gotovo ne piše o njihovom odnosu kao ljubavnom, ako se ne računaju opaske o rockerovoj promiskuitetnosti i interni ugovor o nevaranju

Feminizam bez principa

Snježana Banović u knjizi zauzima feministički stav, no on se ne doima naročito čvrst i dosljedan. Priznaje da je u novovalnoj i Poletovoj ekipi bilo puno predrasuda prema ženama, a seksizam i mizoginiju ponajprije smješta u neke uže krugove, ne imenujući nikog osim tadašnjeg Poletova suradnika, „arogantnog“ Gorana Gajića, čiji seksistički novinski uradak i citira. Zašto je istaknut samo Gajić, odnosno zašto baš Gajić (inače budući dečko i suprug Mire Furlan koja u knjizi dobiva kratak afirmativan tretman bez spominjanja ikakve njezine veze s Gajićem, kao i bez spominjanja tko će je iz nekadašnje Poletove ekipe u Globusu devedesetih staviti na nišan)? Čini se zato što autorici osobno nije (bio) simpatičan, za razliku od nekih drugih. Baš kao što je kao glavnog „mudologa“ istaknula odavno pokojnog Veselka Tenžeru, dok Igora Mandića, premda je bio, recimo to tako, mudolog broj 1, uopće ne spominje u tom kontekstu, nego isključivo pozitivnom. Ili kao što više puta, u drugim kontekstima, podcjenjivački piše o Jasenku Houri ismijavajući i njegov navodni snobizam, dok nesvjesno demonstrira vlastiti, posvećujući stranice i stranice druženju s „elitom“ u prestižnim zagrebačkim restoranima Tiffany i Stara vura.

Ne propušta spomenuti i da je nakon vjenčanja u crkvi (popustila tradiciji zbog obitelji) imala svadbu u Esplanadi, kao što ništa sporno ne vidi u tome da je kao bivša novovalka krajem osamdesetih postala redovna posjetiteljica šminkerskog Saloona. Ali će se zato obrušiti na The Best, iako taj klub nije bio ništa drugo do li nova i prostranija verzija Saloona. No vratimo se na feminizam. Znakovito je da Banović kao primjer mizoginije navodi, citirajući njezin tekst, pjesmu Buldožera „Jeste li vidjeli djevojčice?“ (pogrešno svrstavajući taj bend i tu pjesmu objavljenu još 1977. u novi val), ingeniozno ostvarenje u kojem od mizoginije nema ni najmanjeg traga (kritičar Dragan Ambrozić je čak tumači kao protofeminističku pjesmu), da bi kasnije mrtva-hladna napisala kako su neimenovanu, ali vrlo lako prepoznatljivu Alku Vuicu ona i njezino društvo inter nos zvali „pička od bubnjara“, jer joj je dečko bio bubnjar poznatog sastava. To se doima ispadom koji baš ne zvuči feministički, ali možda ne začuđuje kad se pročita autoričina sumnja da je ista osoba („pička od bubnjara“) prošla i kroz Štulićev krevet dok je bio autoričin dečko. Drugim riječima, dojam je da feministička perspektiva ovisi o osobnim (ne)simpatijama i o tome koliko je spisateljica „krvava ispod kože“.

Snježana Banović u knjizi zauzima feministički stav, no on se ne doima naročito čvrst i dosljedan

Simpatije i animoziteti

Na tristotinjak memoarskih stranica Snježana Banović zahvaća podosta široko. Predmet interesa su kulturno-umjetnička scena od rock’n’rolla do kazališta, novinarstvo, politika, sport, privatna i javna sfera. Autorica nije na svakom od tih područja podjednako kompetentna, što je i razumljivo, ali svejedno je boljom redakturom trebalo izbjeći nepotrebne faktografske greške (univerzijada nije „omladinska olimpijada“, niti je Marko Mlinarić bio kapetan šampionske momčadi Dinama 1982., a znameniti autor crtanih filmova i karikatura Dragić ne zove se Nedjeljko nego Nedeljko). Usporedba s donekle srodnom, nedavnom autobiografskom knjigom Mire Furlan nikako joj ne ide u prilog. Furlan je polučila daleko slojevitiji i uzbudljiviji tekst u kojem jest napadala druge, i u tome znala biti nepravedna, ali je za razliku od Banović izložila i sebe, često sasvim bespoštedno. Nije naravno problem u subjektivnosti perspektive, u toj vrsti knjiga ona se nužno i očekuje, nego u tome što Snježana Banović previše očigledno favorizira jedne i kudi druge po čistoj liniji osobne simpatije i animoziteta, propuštajući uključiti objektivne činjenice tamo gdje se one „prirodno“ nameću. I uz to, kako je natuknuto, najčešće postupa jednosmjerno – kad napada druge, gotovo redovno to čini bez samoizlaganja, barem onog svjesnog. Nesvjesno, autorica u (naklonjenoj joj) javnosti percipirana kao progresivna, pokazuje da nije cijepljena od stereotipnih mainstream vizura, uključujući i elemente malograđanštine.

Generalno, Kronika sretnih trenutaka nudi ponešto zanimljivih epizoda, ali većinski to je knjiga koja svoje likove ne uspijeva učiniti intrigantnima, ne nudi neke nove, poticajne uvide, a ne pomaže joj ni to što je pisana sasvim prosječnim stilom. Medijski je blještavo dočekana, ali ispod tog blještavila malo je stvarnog sadržaja.

Zavođenje čitatelja

Monografija o Titu njemačke autorice (djelomično) hrvatskog porijekla najznačajnija je, odnosno za čitatelje s naših prostora najzanimljivija, baš po prinosima sagledanima iz njemačkog očišta. Naime, Tito – Vječni partizan knjiga je nastala de facto po narudžbi, na inicijativu, kako piše u autoričinoj Zahvali, urednika serije „Diktatori 20. stoljeća“. Calic se i do tada bavila poviješću jugoistočne Evrope, posebno Jugoslavije, ali nije bila specijalistica za temu Tita, štoviše nikad prije nije se bavila biografskom problematikom. Stoga njezin uradak, nastao nakon desetomjesečnog istraživanja koje je uključivalo arhivski rad i konzultiranje raznovrsne literature, valja shvatiti kao strogo namjensko djelo koje sintetizira već poznate informacije, nastojeći ih predstaviti što zanimljivijima prije svega matičnom, u temu ne previše upućenom njemačkom čitateljstvu, čineći to iz prilično jasne lijevo-liberalne interpretativne perspektive. Iole upućenijim, pak, postjugoslavenskim konzumentima gotovo sve o čemu Calic piše više ili manje je poznato, jedino stvarno osvježenje je korištenje njemačkih izvora, u rasponu od svjedočenja (pod)oficira Wehrmachta u doba Drugog svjetskog rata do iskaza Willyja Brandta, kao i poseban interes za odnos jugoslavenskih komunističkih vlasti prema (domaćim) Nijemcima nakon rata, odnosno za bilateralne odnose Jugoslavije i SR Njemačke. Činjenica da je knjiga izvorno objavljena u ediciji „Diktatori 20. stoljeća“, dakako, vrlo je znakovita jer a priori smješta tvorca socijalističke Jugoslavije u uglavnom (vrlo) nelaskavo društvo, međutim spomenuti lijevo-liberalni pogled stvari znatno umekšava.

Prvo što se primjećuje u susretu s tekstom Marie-Janine Calic jest takozvani literarizirani stil, koji odmah u startu označava da nećemo imati posla s historiografskim štivom u užem (znanstvenom) smislu riječi (premda je autorica doktorica historije i sveučilišna nastavnica), nego da je pred nama takozvani publicistički rad. „Literarizirani stil“ pritom je dio spomenute strategije „stvari učiniti što zanimljivijima“, pa će tako prva rečenica prvog poglavlja glasiti: „Čim bi otvorio oči, osjećao je glad“. Koju rečenicu poslije čut ćemo i glas „malog Jože“, njegove vlastite riječi: „’Mama, daj nam malo kruha’, molio ju je kada bi došli gosti“. Kasnije, „literarizacija“ neće bosti oči, postat će uglavnom umjerenija, uostalom sama po sebi ona naravno nije nikakav argument kontra ozbiljnosti teksta, iako u ovom slučaju, kako je rečeno, jest u službi „zavođenja“ čitatelja. Osim temeljne jezično-stilske razine, tome služi i generalni narativni plan, poglavlja složena po principu highlightsa, s uglavnom atraktivnim naslovima, odnosno nadnaslovima, podnaslovima i međunaslovima. Tako je svako od 13 poglavlja (ne računajući predgovor nazvan À propos Tita) nadnaslovljeno značajnim datumom, ispod kojeg ide sublimirajući naslov te potom naslovi potpoglavlja, na primjer: ZAGREB, 2. – 7. STUDENOGA 1952. – Reformski komunist – Izum radničkog samoupravljanja / Duhovi koje sam prizvao: slučaj Đilas / Ja, Jovanka / Coca-Cola socijalizam / Titova karizma. Kroz tako vođenu naraciju prolazi se ključnim točkama Titove političke i u znatno manjoj mjeri osobne biografije (s tim u vezi znakovito je autoričino citiranje Broza na samom početku knjige, u prvoj rečenici predgovora: „Revolucionari nemaju osobnu biografiju“), i ta je struktura vrlo funkcionalna. Do problema dolazi ako je recipijent zahtjevniji pa traži više od općepoznatih činjenica, ili bi želio više osobnih biografskih podataka, odnosno više „psihologije“ (na taj manjak požalio se jedan njemački kritičar), a pogotovo ako je upućeniji pa može prepoznati autoričina povremena prevelika pojednostavljivanja, čak i mjestimične faktografske greške.

Jedino stvarno osvježenje je korištenje njemačkih izvora, u rasponu od svjedočenja (pod)oficira Wehrmachta u doba Drugog svjetskog rata do iskaza Willyja Brandta, kao i poseban interes za odnos jugoslavenskih komunističkih vlasti prema (domaćim) Nijemcima nakon rata

Propusti i pogreške

Tako je primjerice jako pojednostavljeno objašnjenje raspada Jugoslavije – s opadanjem detanta Jugoslavija je prestala biti bitna kao tampon zona između istočnog i zapadnog bloka, Zapad je prestao davati obilne i vrlo povoljne kredite i umjesto toga podigao kamate, razotkrila su se jugoslavenska Potemkinova sela, a dug od dvadesetak milijardi dolara više se nije mogao servisirati. Tako je došlo do silne ekonomske krize koja je maksimalno zaoštrila ionako već dugo trajuće sukobe među republikama, a više nije bilo integrativnog faktora poput Tita da stvari koliko-toliko izgladi. Puno je u tome istine, međutim potpuno se ignorira ekonomski potencijal jugoslavenskog društva koje teško da je (trajno) mogao slomiti dug što se kontekstualno čini gotovo minornim spram današnjih dugova postjugoslavenskih država (usput rečeno, u knjizi takoreći nema spomena velikog buma masovnog turizma od početka 1970-ih na kojem dan-danas opstoji većinski dio ekonomije Republike Hrvatske), i ne objašnjava se zašto su Sjedinjene Države i EU snažno podržale posljednju jugoslavensku vladu Ante Markovića i po svemu sudeći željele sačuvati Jugoslaviju (štoviše, to se prešućuje).

Također, Calic je pristrana u negativnom slikanju Stepinca, s vrhuncem u neshvatljivoj faktografskoj grešci da je potonji neosporno imao funkciju „službenog predstavnika fašističke Hrvatske u Vatikanu“. Budući da Vatikan nikad nije priznao NDH, potonja nije mogla imati službene predstavnike u papinskoj državi, a ako bi i imala, to sigurno ne bi bio prvi čovjek Crkve u Hrvatskoj, dakle osoba izvan službene državne hijerarhije (na tu i većinu drugih faktografskih grešaka u fusnotama upozorava urednik hrvatskog izdanja Vuk Perišić).

S obzirom da ponekad iznenađujuće griješi u svojoj užoj struci, nije čudno da se autorica pogubila u kinematografskim vodama pa ustvrdila da je Jugoslavija do početka 1970-ih i filma Sutjeska proizvela na stotine partizanskih filmova. Istina je, međutim, da je broj svih dugometražnih jugoslavenskih filmova tada bio manji od 400, od čega je na partizanske otpadalo stotinjak, dakle tek jedna četvrtina.
S druge strane, knjiga pruža dobre argumente protiv danas čestih teza da se uloga Tita i socijalističke Jugoslavije u međunarodnoj politici, osobito pokret nesvrstanih kao izravno Titovo čedo, mistificira i precjenjuje. Oslanjajući se prije svega na perspektivu zapadnonjemačke vanjske politike, Calic pokazuje pozitivnost i relevantnost težnje da se izgradi vanblokovska alternativa u doba Hladnog rata, ali i bitnu ulogu Jugoslavije u pripremanju temelja za prevažnu Konferenciju o evropskoj sigurnosti i suradnju (KESS).

Potpuno se ignorira ekonomski potencijal jugoslavenskog društva koje teško da je (trajno) mogao slomiti dug što se kontekstualno čini gotovo minornim spram današnjih dugova postjugoslavenskih država

Od Tita do titostalgije

Naposljetku, Marie-Janine Calic daje relativno uravnoteženu sliku Tita, pretežno blagonaklonu, možda i preblagonaklonu, ali ako se stvari ne sagledavaju iz pristrane desničarske perspektive, njezinom se zaključku nema puno toga za prigovoriti. A taj zaključak glasi da je socijalistička Jugoslavija samo do 1953. bila „totalitarna diktatura“, a nakon toga, iako „u biti nedemokratska po kriterijima zapadne demokracije, posjedovala je federalne kontrolne mehanizme nespojive s totalitarnom ‘dominacijom’ kakva postoji u centralno upravljanim državama“. Sam Tito kao državnik prošao je put od diktatora revolucionarnog razdoblja do mekog autokrata, „koji se pred kraj života povukao u ulogu posrednika i arbitra između sukobljenih republičkih vođa i interesnih skupina“. Iako je Titov „demokratski socijalizam“ do samog svog kraja sadržavao „represivni talog“, to nije spriječilo masovnu pojavu „titostalgije“ koja, zanimljivo, zahvaća i mlade ljudi koji ne samo da nisu bili rođeni za Titova života, nego ni za postojanja „njegove“ (može i bez navodnika) države.