Romana posvećenih Zagrebu ima mnogo, pamtljivih malo. Kao svi veliki gradovi – a u Hrvata dva najveća grada stalno prkose vlastitoj urbanoj dimenziji – i Zagreb je nerijetko meta romansijerskih stereotipija koje češće promaše nego pogode u potrazi za najmanjim zajedničkim nazivnicima. Teško je dakle isporučiti uvjerljiv roman o Zagrebu bez flagrantnih neuspjeha da se prodre u neuhvatljivost metropole. Nada Gašić je u tome rijetkost jer do sada – od Devet života gospođe Adele, preko Mirna ulica, drvored i Voda, paučina pa do najnovijeg Četiri plamena, led (sada svi u izdanju Sandorfa) promašaja nije imala. Zagreb je presijecala vremenski i prostorno, uvijek nenametljivo i postižući time upravo suprotni učinak: da nam iznureni beton Zagreba nabije na nos. Sad je već pred nama tetralogija, u svojoj jetkosti kvadratasta i kompaktna, koja onima koje to zanima omogućava katabazu do kanalizacijskih dubina, do abdominalne šupljine grada koji svašta guta, od dotepenaca, do rotora. Bilo bi predugo ovdje govoriti o prva tri romana (i o pripovijetkama sabranima u Posljednje što su vidjele, također u izdanju Sandorfa) ali obavezno valja pripomenuti da se radi o iznimno zrelim romanima, romanima koji nadilaze žanrove jer su jednostavno dobri romani, to jest romanima koji upućuju na zrelost književnosti kojoj pripadaju.

Prvobitna akumulacija kapitala

Novi roman Nade Gašić, Četiri plamena, led u svom je prvom djelu, prvom „snivanju“, podvlačenje crte kapitalizmu. Tkogod ima problema s akumulacijom kapitala, na prvi će dio romana reagirati anafilaktičkim šokom ili povraćanjem uslijed prejedanja silnom tiskanom hranom. Taj je dio romana, otprilike njegova trećina, nevjerojatno dobro napisan, tehnički govoreći. Dokumentiran, ali i dirljiv. Slične tvrdnje zaslužuju pojašnjenje.

Gašić nas vraća u 1704. – jer Zagreb, da parafraziramo Ellroya, nikada nije bio nevin – kada su se u Zagrebu frekventno upepeljivale coprnice, vještice. Os naracije je Martin Eberle, povijesna ličnost i poreznik čiji zametak autorica rekonstruira iz arhivske građe. Eberle je oduran svat, smrad koji sitničavo računa i financijski se obračunava s građanima u ime gradskih otaca, a posebno u ime Vrhovnog Su(d)ca čija smradost također odgovara rangu. Moćnici su uvijek smeće, vlastodršci su vazda bagra. Izlišno je napominjati da Eberle potkrada grad utajicama i lažiranjima. Unutar svoja četiri zida Eberle je u ulozi smrada nenadmašiv. On mlati suprugu i kći do unutrašnjih krvarenja dok ove opet mlate sebi podređene žene perpetuirajući sistemsko nasilje i zlo (sin, ovijen opnom čiste muške blentavosti, istom se čini zaštićen). Epizoda u kojoj gazda nasmrt nalupa najdugovječnijeg člana posluge elokventna je po pitanju parametara onodobnog primitivizma. Na relaciji s kolegama iz vijećnice, baroknim mudonjama, muškim svijetom u tajicama i plaštićima, Eberle upriličuje torture nevinog svijeta čiju imovinu plijene jer ih sve silno uzbuđuje zveckanje groševa, zlatnika, dukata i cekina. Kad posrijedi nisu iznuđenja priznanja za kojih se silovanjima i prstenjačenjem napipava „Tajni žig“, znak kolaboracionizma s Nečastivim, Eberle, nedostojan velmožnog sudije, ili velevažnog kapetana, organizira čašćenja i bankete, u sve vrijeme godišta, za druge institucionalne spodobe čija mu bliskost imponira i konvenira što Gašić jako dobro raspisuje prvo kroz nabavke svakojakih đakonija, a potom i koncelebracije njupanja, žderanja i obžderavanja, te posljedičnih probavnih tegoba koje će značiti prijelaz s mlaćenja mlaćenice na mlaćenje supruge i posluge. U relativnom skučenom narativnom prostoru, uz frenetične nabavke i konzumacije ića i pića, autorica efikasno sabija društvene uspone i padove, te sadizam arbeit macht frei-a. Dinamizam ovog prvog djela uistinu je jedinstven a uvelike mu doprinosi neujednačenost drevne kajkavštine, koja je morfološki nestalna, podložna fluktuaciji, pa je zato i živa. Poreznik Eberle, ubirač nameta, nakon što su mu dojučerašnji prijatelji i kolege isljednici stali nagrizati domaćinstvo hapseći mu jednog po jednog ženske članove, nakon nekoliko dana nejedice i nesanice, iščeznut će u glib i maglu, a ostat će aveti žena koje su skončale u prvom dijelu.

Na relaciji s kolegama iz vijećnice, baroknim mudonjama, muškim svijetom u tajicama i plaštićima, Eberle upriličuje torture nevinog svijeta čiju imovinu plijene jer ih sve silno uzbuđuje zveckanje groševa, zlatnika, dukata i cekina

Devastacija grada kao sjećanja

Na kraju prvog „snivanja“ Gašić roman gasi, pa ponovo pali i ako je u čitatelju ostala imago božića i božićnosti iz prvog dijela, autorica s tim slikama i nastavlja. Radnje se premještaju u današnje vrijeme, u kolektivne traume pandemije i potresa, u vrijeme adventa kada se mladom sinu božjem prinose žrtve ljevanice, žderanice i paljenice. Neupitno je da su prvo i drugo snivanje nejednaki, možda neujednačeni, ali je također neupitno da uspješna dinamika romana počiva upravo na njegovoj neujednačenosti koja potiče prelijevanje energije kroz spužvasta tkiva teksta osnažujući utisak živosti pisma.

U drugom djelu preživljavaju, osim spomenutih junakinja iz prvog djela i  o kojima ćemo nešto kasnije, i neki motivi radnje koje u ostatku romana autorica sinkopirano razvija razgrađujući ih. Sa špartanja Martina Eberlea skučenim crijevima starog Zagreba prelazimo na putanje Sjene Klizača, Štakora i tapkanje preživjelih „vještica“ u papučicama otuđenima u riznici katedrale. Početak drugog dijela pokušaj je ode Zagrebu i njegovu žilotoku, ali to kao da ne uspijeva, kako treba i biti, jer je drevna poetika grada ozbiljno narušena, zatrta devastacijom grada kao sjećanja, pa se ima što se ima. Autorica vjeruje u svoj grad ma što o njemu pisala pa će opetovano imenovanje, spominjanje ulica i trgova ostati s nama do kraja, kao pozadinska inkantacija, orijentir u sjećanju na grad koji iščezava, grad koji se gubi u nestalnosti, u provizornosti i koji treba zadržati barem dok traje roman.

Nestalnost će pogoditi i likove koji su u Gašićkinim romanima inače „dugo trajanje“, motiv, poput Sjena Crnog Klizača, Štakora, gospođe Adele koji nerijetko mijenjaju imena i epitete i jer se i oni mrve s gradom. Njihove osobnosti podliježu neočekivanim mijenama (v. Štakorovu akutnu gerontofiliju na štetu gospođe Adele koju gase samoinducirana samoća i senilni malignitet).

Izvrsno je izvedeno brisanje limesa u romanu, obično delikatan zadatak za pisce, a referiramo se na poništavanje granice san / java, te na prijelaze zbilja mašta – grad će u jednom trenutku lebdjeti, čitav grad Zagreb će se odvojiti od tla i neuspješno pokušati umaći samom sebi. Slične bravure umanjuju rigidnost podjele na snivanja i igre koja inzistira na neuvjerljivim simetrijama. Maestralno razgrađena žanrovska komponenta: policjoti glavinjaju po zagrebačkom adventu i po vlastitoj kancelariji gubeći se u kakofoniji tikova, te nikada nisu na visini zadatka čak ni kada je zadatak ispitivanje osamdesetogodišnje udovice u vezi komšilučkih nestašluka. Čitav roman sa sobom nosi i meta dimenziju „ugovora s đavlom“ u čijem aneksu ćemo naći izvore, pojašnjenja i autorica će nam razoputiti stanovite svoje odluke i odabire.

Za kraj, „vještice“. „Vještice“ Nada Gašić prikazuje kao vile: vesele, lagane, katkad i providne, nevidljive. Nevine su i ne uspijeva im letjeti. Jer nisu vještice, otud i navodnici u ovoj kritici.

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

Tri kratka: Nada Gašić o novom romanu

Molim vas da nam ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga? 

Četiri plamena, led zimski je roman, podijeljen na Dva snivanja, Četiri dječje igre i Četiri boga. Utemeljen je na istinitom dokumentu, računu kojim je gradski poreznik iskazao troškove što ih je 1704. grad Zagreb imao kod mučenja i spaljivanja žena optuženih za vještičarenje. U Prvom snivanju, u predbožićno vrijeme 1704., pratimo obitelj gradskog poreznika, gradsku vlast i Gradskog sudca. Koje su žene i zašto proglašene vješticama, kako se „copernice“ sele u Drugo snivanje, u današnji Zagreb, tko im pravi društvo, a kome one, kako izgleda grad koji leti, čitatelji će morati otkriti sami.

Roman je gotov, na njemu se rade nužne korekture, a očekujemo ga u izlozima knjižara sredinom travnja u nakladi Sandorf.

Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga? 

Roman je dio tetralogije o Zagrebu u četiri godišnja doba. Objedinio je tri prethodna romana, naslijedio neke likove, atmosferu i završio krug. Ne robuje nijednom žanru, ali ne bježi ni od jednog, a u svemu slijedi moje autorsko čitanje grada.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore? 

Vrlo ravnopravno: P. Bruegel st./ M. Shagal/ Majstor i Margarita M. Bulgakova/ Leptirica M. Glišića/ Bergmanov Sedmi pečat/ Clairov Oženih se vješticom, a nad svima lebdi Šostakovičev Valcer br. 2. koji se gubi dok glavnu temu mog zamišljenog trailera preuzima Freddie Mercury i njegova Bohemian Rhapsody s početnim stihovima Is this the real life? Is this just fantasy?

Umjesto metafore predlažem moto romana kao preporuku: Sanjajte jezive snove, to je jedini način da se probudite u boljoj i ljepšoj stvarnosti.

Četiri plamena, led

Odavno je gradski sluga zapalio četiri baklje koje nisu osvijetlile Markov trg, već mu samo označile granice prostiranja. Bacajući plamen koliko je bilo u njihovoj moći, nestrpljive zublje donekle su kidale mrak u nervoznom iščekivanju da zvono s katedrale udari kasnu noćnu uru kojom obznanjuje svekolikom pučanstvu da se zbog opasnosti od sumnjivih došljaka imaju na gradskim bedemima zaključati i zakračunati sva četvora vrata Kraljevskoga i slobodnoga grada na brdu Gradecu zagrebačkome.

Premda je nakon poslijepodnevnoga okrepljujućeg sna osjećao da mu je i s plućima i s rogom u desnici sve u redu, stojeći raširenih nogu pred Gradskom vijećnicom, noćobdija je duboko disao i pogledavao u mračno ždrijelo roga, pa podizao pogled i pratio žurne purgare koje će uskoro opomenuti kako je krajnji čas da požure u zaštitu svojih kuća.

Iako je znao da će se uskoro začuti turoban zvuk noći, gradski poreznik gospodin Martin Eberle hodao je odmjerenim korakom dajući tako do znanja i sebi i drugima da zna što čini, te da su koraci kojima je mjerio put od Gradske vijećnice do svoje kuće izračunati u stopu i usklađeni s vremenom koje odbija crkveno zvono. Bio je umoran, ali to se po njegovu hodu nije moglo primijetiti. U gradu nije bilo gužve ni posla kao za vrijeme proljetnoga, Markovskega sejma, ali blizina Prosinečkega sejma na dan Bezgrešne Dievice Marije, te skorašnjih božićnih blagdana, punila je i praznila štacune takvom brzinom da je gospodin Eberle toga dana jedva dospio naplatiti sve što je morao i što nije morao.

Zimsko je doba radilo u korist mraka, ali je Martin Eberle kročio bez luči. Bio je siguran u koracima do svoga doma; da, bilo je mračno, no ozbiljnog leda još nigdje nije bilo pa stoga ni mjesta oprezu, ni usporavanju, ali ni ubrzavanju hoda. Gradski poreznik uvijek je stizao na vrijeme.

Rijetki mimoprolazeći, spuštenih baklji kojima su osvjetljavali put do svojih kuća i ujedno obrise osoba koje su im prilazile iz mraka, čim bi ga spazili prvi su se klanjali, ali je kimanjem glave odgovarao samo onima koji su to po svome statusu u društvu zaslužili. Duboku, poširoku kapu tvrda oboda nabio je do obrva, bradu i obraze uvukao u ovratnik pustenog ogrtača, tako da ga prolaznici nisu prepoznavali po licu, već po hodu; to ga je nerviralo i nagnalo da se požali samomu sebi:

– Vse, vse buš Martin nekak prikril, al to kak hodiš, bormeš ne. Morti se neki kmet otdaleč gega v tebi?

Kad je procijenio da do svoje kuće neće sresti više nikoga kome bi se morao nakloniti i s kime bi morao prozboriti koju riječ, spustio je glavu, pa u sebi zbrajao i oduzimao brojke koje je znao napamet; pazio je da mu ne promakne nijedan groš koji bi u bilo koga od onih koji će zasigurno provjeravati njegove račune mogao izazvati sumnju u kakva nečista posla. Na samu pomisao na nečista posla gospodin Eberle se stresao i za svaki slučaj hitro prekrižio. Znak većega križa što ga je s četiri prsta napravio na srcu, te onih manjih, s palcem po čelu i ustima, unijeli su mu toliko samopouzdanja da je mogao trijezno odagnati zebnju.

Piše se 1704. godina; tarife u njegovoj djelatnosti strogo su uspostavljene u najprofitnijoj 1699. godini, pa je odlučio biti krajnje oprezan u iskazivanju troškova kako ni u jednoj stavci ne bi pretjerao. Brojke utrošena novca prikupljenog porezom od građana Gradeca za prvi kvartal tekuće 1704. godine morale su biti pomno predočene da bi se i za sljedeća tri kvartala, koja su već gotovo u cijelosti minula, sve dalo lijepo uštimati. Svakom zainteresiranom, tko će okom i uhom pratiti ove brojke, moralo je biti vidljivo da je kašnjenje u iznošenju podataka bilo nužno, te svima jasno da se na poslovima grabanata-mučitelja, examinatora-isljednika, dijaka-pisara, porkulaba-uzničara, perceptora-poreznika i promatrača, officiala svih vrsta, te henkara-krvnika, pri mučenju i spaljivanju viešticah trošilo s marom dobroga gospodara.

Bilo mu je teško pri pomisli da bi itko mogao posumnjati u njegovo časno obnašanje dužnosti gradskoga poreznika, što mu je donosilo stalan prihod, osiguravalo mjesto u boljem društvu, te dopuštalo da sa strane pribavi koji groš potreban za sve veće i veće troškove u održavanju prilično rasipnoga domaćinstva.

Život je te, 1704. godine bio skup, pa gospodin Martin Eberle ne bi nikomu, a kamoli samomu sebi zamjerio da je i dublje posegnuo u gradsku blagajnu. Ovako, s ovih nekoliko bijednih groša, denara i forinti koje je jedva namaknuo iskazivanjem troškova koje grad kod sveukupnih djelatnosti oko spaljivanja vještica nije imao, teško bi se moglo reći da se okoristio.

– Jad i beda, se skup niš… Skorom da se ni splatilo. Kaj mi je bilo da sem svigdi nekaj sitnoga zel, a sad je to teško naštimati… Martin, Martin – rezignirano je šmrknuo nad svojim postupkom – a kaj češ, čovek se navikne nekaj zeti, pa to tak ispadne.

Nakon nekoliko koraka opet se požalio na svoje odluke:

– I tek sad, skorom pret Božič, ja njima idem z prvim kvartalom? Skros sem ponorel. Kak budu to primili? – vajkao se dok se čeznutljivo prisjećao bogate i obilate 1699. godine u kojoj je zaradio lijep imutak. Istina, naradio se; vodio je obračunske poslove kod svih uhićenja, istražnih radnji, mučenja i spaljivanja 45 žena koje su te godine u Zagrebu žive spaljene, ili su prije spaljivanja skončale na zakonski predviđenoj torturi za osobe optužene za vještičarenje. Nešto se zaradilo i na jedinom muškom, zažganom mesaru copernjaku.

(…)

Dugo u noć na trgu je ostao usamljeni mladić i spretno odapinjao šarenu, svijetleću badmintonsku lopticu, nekakvu majušnu preteču drona, koja je visoko letjela kao čudnovati bumbar, a vraćala se kao minijaturni leteći tanjur; negdje na polovici putanje taj prizor bube-letjelice stapao se u objedinjenu predodžbu uzdizanja i propasti iluzije i nade, te stvarao tanak, razočaravajući zvuk dok je zamirao. Jasno se čuo tek kad se na trgu sve stišalo.

Sve dok hladnoća nije potjerala mladog početnika u trgovanju, svijetleću iluziju i njen let pratile su četiri mlade vještice.

Prije lažnog zimskog svitanja ostale su same na Trgu i pridržavajući se borovog vijenca, njihale se između umjetnih svijeća. Sve su bile podjednakih godina, možda dvadesetogodišnjakinje, možda mlađe, podjednako dugokose, podjednako svjetlokose, odjevene u uobičajenu odjeću današnjih mladih žena, traperice i gore nešto, ali nijedna nije imala kapu, nijedna rukavice i nijedna nije bila obuvena. Čak nisu imale ni čarapice. Povremeno bi neka od njih, zanjihavši se na girlandi, bosim stopalom dohvatila i uzbibala glatku površinu vode u zdencu provjeravajući hoće li se voda, pred jutro, zalediti na rubovima. Dora je dlanom otirala mokro stopalo:

– Slijepac nas je vidio.

– Dora, kaj je tebi? Kak bi nas videl? Bose smo, niko nas nemre videt. Bose, bose, boseee! Znači ne-vid-lji-ve.

– Jaga, sama znaš da nas je vidio. I ona gospođa u crnini se predugo motala oko nas, a ona mala, u zelenoj trenirki, uporno je gledala prema nama.

Jaga nije odgovorila.

– Šutiš jer znaš da sam u pravu. Vide nas slijepi, al oni koji bi trebali, ne.

– Dora, dosadna si. Istu glupost ponavljaš već tristo godina.

– Točnije, gospodična! Ponavljam već tristo sedam godina. Draga Jaga, mogla si kroz to vrijeme nešto shvatiti, ili bar naučiti brojati i čitati kako spada. A i vi dvije.

Nisu odgovorile i to ju je ražestilo:

– Pa ako je glupost zašto smo uopće došle slušati ovaj cirkus? I da su rekli ono što čekamo, bilo bi besmisleno, skoro da nije ni bilo publike.

Jaga nije odtrpjela:

– Došle smo zato jer je to bila, kak ti veliš, tvoja ideja, a vredila je ko i sve drugo čeg se dosjetiš.

Ljubici je prepiranje dojadilo, vršcima nožnih prstiju zaigrala je po vodi, kapi su poletjele, djevojke su zagrajale:

– Ljubica, budalo blesava! Nisi normalna, mrzlo je!

– A ni vam mrzlo noge namakat u zdencu?

Dora se otresla:

– Hladno mi je kad ja hoću, a kad neću, nije.

Ljubica je zapjevala:

– Zato kaj si copernica, zato jer si vještica!

Jaga joj se nije pridružila, ali je postala zlobna:

– Pa, kojoj je mrzlo, gospodične, nek se ta ogrije na svijeće! Kaj je, puce? Bojimo se vatrice ? Pec-pec, pec-pec…

Tri su se pogledale, šakama zagrabile vodu i dobro je polile. Odskočila je, udaljila se nekoliko koraka i uvrijeđeno otresala kapi s kose i odjeće:

– Baš ste glupače. Pošpricale ste mi kosu, kak bum takva doma?

Smiješile su joj se; na plavom božićnom osvjetljenju, caklili su im se mali, lijepi sjekutići. Jaga se vratila i namjestila na bockavu girlandu. Primirile su se.

Tišina pred svitanje ima svoje vrijeme trajanja i one su ga dobro poznavale. Ništa se kroz nju nije probijalo, ništa nije skraćivalo omeđeno vrijeme tišine, pa tek kad je zvono s katedrale, nakon četiri opominjuća udara otkucalo još pet puta, Marija je zijevnula:

– Idemo?

U nečemu su se konačno složile:

– Idemo!

Silazeći, šuškale su glomaznim, bijelim mašnama na vijencu. Dora je zastala i kažiprstom dala znak da se utišaju. Kroz tišinu trga provukao se daleki zvuk teških kotača, za njim šum metle koju je netko povlačio po granitnim pločama i kroz ritmično metenje muški glasovi.

– Ništa, pomoćni smetlari. Oni s čistilicama dolaze kasnije.

Začavrljale su o hladnoći, snijegu kojeg nema… Protresale su kose, pomagale jedna drugoj očistiti traperice.

Lako probivši prazni trg, muški je glas odzvonio:

– Vid ovo! Budale, vucibatine jedne! Bitange bezobrazne! Vid ovo, brate mili!

Dora je djevojkama opet priprijetila prstom, pa otapkala do mjesta gdje je završavao šator. Prihvatila se za rub šatora, nagnula se, okrenula i pokazala im da ništa ne vidi. Smetale su joj visoke tegle s niskim, okićenim smrekama. Odvažila se, napustila zaklon, zatrčala se prema tramvajskim tračnicama i odande gestikulacijom objašnjavala što se događa. Tri su joj mahale da ne razumiju, pa su pošle prema mjestu s kojega su i one mogle pratiti uznemirene muške glasove. Dora je pokazala prema spomeniku i tad su ugledale dvojicu smetlara kako gledaju uvis, prema glavi konjanika na granitnom postolju. Ondje je, obješena o uši konja Emira, visjela nekakva crvena vreća. Nevidljive djevojke prišle su bliže smetlarima i spomeniku, s pravom zaboravivši na oprez. Sad su već jasno vidjele da to nije nikakva vreća, već krpeni Djed Božićnjak čija se vrećasta lutka prije nekoliko godina pojavila kao sumnjiv božićni ukras smišljen da bude zabavan prizor dobroga djedice što se s darovima, preko prozora i balkona uvlači u stanove, a zapravo je u konačnici ispalo tako da je izazivao jezu kod odraslih i histeriju kod djevojčica. Dječaci su se dobro držali.

– A jesu magarci, kako ćemo mi ovo skinit, a? – čovjek je zabrinuto gledao u vis.

– Ma ne znam… Možda bolje da odma zovnemo vatrogasce? Policiju?

– Jes, nemaju drugog posla nego da se bakću s nama i skidaju džakove. Dječje igračke… Jesil ti pri sebi?

– Ma ne znam…

– Nema tu ne znam. Ja bi da mi sami ovo skinemo. Valjat će mi da ga djeci ponesem, nek se poigraju.

Odlučniji muškarac metlom je zalamatao prema krpenom Djedu Mrazu, ali je i s metlom bio prekratak:

– Deder, pridrži me!

Onaj neodlučni nije se ni snašao, ali je, kao ne htijući, podmetnuo rame da se onaj poduzetniji, s njegovih ramena domogne postolja, pa da mlateći metlom dohvati vrećastog darodavca. Čulo se kad ga je udario.

Dora je odskočila, poput slijepca uzdigla lice prema noćnom nebu, pomirisala zrak i stresla kosom:

– Idemo! Odmah!

Jaga ju je uznemireno pogledala:

– Kaj ti je pak sad?

– Namirisala sam palež, nekakvo zgarište. Nešto je izgorjelo. Idemo!

– Tebi je danas bilo preveč svega, kakav palež…

Jaga nije dovršila rečenicu: vidjela je Dorino ukočeno lice. I ostale dvije zagledale su se u Dorino lice…

I vidjele njene mrtve oči zahvaćene dimom i plamenom.

Odmah su se približile jedna drugoj, dotaknule se prstima, pa držeći korak, dvije po dvije, kao četvorka lijepih ždrebica, hitrim se koracima uputile prema Bakačevoj put katedrale.

Na trgu, oko konja Emira, trajali su muški napori.

Dok su se djevojke penjale strmom ulicom, metla smetlara dobro je odmjerila uzicu na kojoj je visjela vesela, crvena vreća s kapuljačom bijela oboda. Razveseljena što ne mete smeće, već korisno mlati po Djedu Božićnjaku, metla je udarila ondje gdje je bilo potrebno i vrećasta se, crvena krpa sručila pred sam spomenik.

Crvena vreća pala je brže no što se to od nje očekivalo i izazvala zvuk koji joj nije bio primjeren.

Začuvši zvuk koji je padom proizveo povelik, crven džak, neodlučni je čovjek stajao spuštene glave. Spretno se pridržavajući postolja, onaj vještiji spustio se sa spomenika i prišao vreći razveseljen. Sagnuo se, ruku pripremio na podizanje nečeg laganog, dohvatio krpenog Božićnjaka i tako ostao. Vreća se nije pomaknula. Ruka čovjeka shvatila je prije njega samoga da je pokušala podići nešto lagano što se pokazalo teškim; čovjek se ražestio, čvrsto zgrabio vreću, potegnuo je, zatresao i ostao s ispražnjenom, crvenom krpetinom u ruci.

Iz nje je ispala hrpa nagorjelih kostiju.

– A… mater im njiovu, čim se zabavljaju… S ražnja, pa u Dedamraza… Ajd, da ovo pometemo.

Ispražnjenog Djeda Božićnjaka spretno je ubacio u kantu na kolicima.

Neodlučni smetlar nije se micao, tupo je gledao u hrpu kostiju. Kad je podignuo glavu prijatelj mu nije prepoznao ni lice ni glas:

– Nije ovo s roštilja, ovo su ljudske kosti.

Odrješiti smetlar o hlače je protrljao dlanove koji su mu se naglo oznojili:

– Vrijeme je da zovnemo policiju.