Jednom prilikom, u jednom širem društvu sastavljenom uglavnom od hrvatskih IT radnika u inozemstvu, kroz razgovor sam spomenuo neki marksistički pojam. Ne sjećam se je li posrijedi bila buržoazija, proletarijat, ili nešto treće, no bilo je dovoljno da jedan od mojih sugovornika prepozna tu riječ kao okidač i iznenađeno upita „Šta si ti neki komunist?‟, na što je jedna od sudionica u razgovoru spremno odgovorila „A on ti je završio filozofiju, sve ti je jasno‟. Druženje se srećom nastavilo u veselom tonu iako sam otkrio da sam nekad u životu pročitao neki marksistički tekst. Mea culpa, mea maxima culpa.

Prošlo je nekoliko godina od tog događaja tijekom kojih sam shvatio da sveza filozofije i marksizma, koja se dobrom dijelu hrvatskog društva očigledno čini inherentnom, nipošto nije pravilo, već iznimka, a glavni i odgovorni za taj izniman status upravo su pripadnici – i pripadnice – Praksis škole, tradicije kojoj je Ankica Čakardić posvetila ovaj minuciozni kritički historijat. Kombinirajući faktografiju s filozofskom analizom i postupkom reispisivanja, autorica je ponudila jedan od najoštroumnijih uvida u nasljeđe nesumnjivo najvažnije grupacije jugoslavenskih filozofa dvadesetog stoljeća, uzevši u obzir svu kompleksnost tog nasljeđa.

Neka bude što biti ne može

Ključni pojam oko kojeg će Praksis škola utemeljiti svoje djelovanje dakako je praxis, tj. praksa ili djelatnost. Na prvi bi se pogled činilo da je riječ o još jednom u nizu pokušaja da se filozofsku interpretaciju zamijeni preobrazbom svijeta na tragu Marxove jedanaeste teze o Feuerbachu, no Čakardić kroz analizu tekstova posvećenih ovom temeljnom pojmu pokazuje da praksisovci na umu imaju još dublji uvid. Naime, njihovo poimanje ove grčke riječi počiva na tezi da je distinkcija između teorije i prakse svojevrsni privid koji njeguje rigidno i neadekvatno „(suprotstavljanje teorije i prakse) kao dva momenta koja se tek trebaju sjediniti‟. Teorija – u smislu filozofije, konceptualne analize ili kritičkog zahvata – za Praksisovce je zapravo uvijek već praksa; ona je već u svom početku usmjerena na korjenitu transformaciju nečega što se smatra bjelodanim i izvjesnim samim po sebi, bio to društveni odnos ili spekulativni pojam.

Upravo u ovom transformativnom aspektu leži srž praxisa kako ga razumijevaju njemu posvećeni filozofi. Naime, taj pojam za njih istodobno označava temeljni način ljudskog ophođenja spram svijeta te supstrat činova kojima ljudi transformiraju svijet koji zatiču. Drugim riječima, čovjek ne može nego biti biće prakse, tj. misaonim ili djelatnim stvaralaštvom mijenjati svijet kojim je određen. Nastavno na to, praxis kao temeljno određenje čovjekovog bitka u nužnom je sukobu s totalitetima, dogmama i drugim ready-made strukturama čiji je zadatak jednom zauvijek rastumačiti ulogu čovjeka u svijetu i ocrtati granice prihvatljivog mišljenja. Parafrazirajući esej „Praksa i dogma‟ Danka Grlića, Čakardić primjećuje kako praxis kao način ljudskog ophođenja spram svijeta „ne može podrazumijevati pomirenje s ustaljenim normama, moralnim ili ideološkim imperativima‟. Čovjek kao biće prakse na taj je način volens nolens osuđen na sukob sa strukturama koje tvore i omeđuju njegov unutarnji i društveni život, sukob čiju je pasiju Praksis škola kroz svoju povijest zorno prikazala.

Teorija – u smislu filozofije, konceptualne analize ili kritičkog zahvata – za Praksisovce je zapravo uvijek već praksa; ona je već u svom početku usmjerena na korjenitu transformaciju nečega što se smatra bjelodanim i izvjesnim samim po sebi

Bez bogova i bez gospodara

U savršenom skladu sa svojim poimanjem praxisa, pripadnici škole opetovano su dolazili u sukobe s različitim dijelovima kako filozofske, tako i nefilozofske javnosti. Dapače, raison d’être Praksis škole kao punopravne filozofske tradicije bio je upravo sukob s dogmatičarima sklonima Staljinovoj interpretaciji marksizma na Bledskom sastanku 1960., kako navodi Čakardić. Obračuni dogmatičara s praksisovcima neće jenjavati ni u desetljećima koja slijede, a bit će bazirani na tezi da je škola „napustila autentično marksističko-lenjinističku koncepciju dijalektičkog i historijskog materijalizma (…) (te) prigrlila apstraktni humanizam i idealističku koncepciju svijeta‟.

Ipak, ono što je najzanimljivije kod ove kritike Praksis filozofije je podudarnost koju dijeli s drugim vrstama kritike, naročito onom nacionalističkom. Čakardić ovu kongruentnost primjećuje konzultirajući Švercere vlastitog života Milana Kangrge koji ondje navodi instance gdje Dušan Bilandžić i Slobodan Prosperov Novak praksisovce opisuju kao „hrvatsko-nacionalne nihiliste‟ i „antihrvatske teroriste‟ te brzo nakon toga konzultirajući tekst „Vlast radnika, a ne filozofa‟ Živorada Minovića u kojem autor indignirano tvrdi da je cilj praksisovaca pretvaranje sveučilišnih katedri u političke tribine s kojih se zavode mladi ljudi. Bilo da je riječ o lakovjernoj omladini koju SKJ brižljivo čuva od idejnog zastranjivanja ili o krhkosti hrvatskog nacionalnog bića, otpor na koji je Praksis škola nailazila u ime ovih apstraktnih društvenih vrijednosti potvrđuje raniju tezu o nužnoj sukobljenosti misaone prakse s totalitetima društvenog života, kao i sadržajnu bliskost ovih optužbi.

Čakardić pri kraju poglavlja o kritičkoj recepciji Praksis škole ističe važnu i točnu činjenicu da njenu povijest ne čine samo filozofska djela koja su njihovi autori potpisali, već i „brojne kritike i napadi s kojima se suočavala i koji su je posredno oblikovali i usmjeravali u određenom teorijskom i političkom smjeru‟. Ostavština nacionalističke i dogmatske kritike tako svjedoči o dvije stvari. U prvom redu potvrđuje praksisovski opis nacionalizma kao naličja birokratskog autoritarizma kojim se politička moć služi kako bi stvorila i održala društveni konsenzus, a kao drugo potvrđuje filozofiju kao specifičnu vrstu prakse koja, ako je dostojna svog imena, nužno mora ući u konflikt s ograničavajućim strukturama. Kao što je u svojoj knjizi o Nietzscheu briljantno primijetio Gilles Deleuze, filozofija koja nikoga ne rastužuje, ne razljućuje i aktivno ne šteti ljudskoj gluposti zapravo i nije filozofija, već isprazno mudrovanje.

U savršenom skladu sa svojim poimanjem praxisa, pripadnici škole opetovano su dolazili u sukobe s različitim dijelovima kako filozofske, tako i nefilozofske javnosti. Dapače, raison d’être Praksis škole kao punopravne filozofske tradicije bio je upravo sukob s dogmatičarima

I žene će borbom da se svete

Unatoč autoričinoj obrani Praksis škole od nacionalističke i dogmatske kritike nipošto ne treba zaključiti da je knjiga bespogovorno pozitivno nastrojena spram njenih pripadnika. Čakardić je više nego svjesna žalosnog prelaska jednog dijela Beogradskih praksisovaca – napose trojca Marković-Stojanović-Tadić – u nacionalističke redove, kao i trezvenijih kritika škole koje ističu kako ovi profesionalni filozofi često odbacuju konkretna pitanja socijalističke ekonomije i u očima pojedinih kritičara nude „buržoasku apologiju apstraktnog koncepta otuđenja i metafizičko-idealističkih aspiracija ukotvljenih u reakcionarnom raspoloženju koje zanemaruje historijski materijalizam i klasnu analizu‟. Sve ovo služi kao dokaz nijansiranog i poštenog kritičkog obračuna s praksisovcima od kojeg autorica niti u jednom trenu ne odustaje.

Najzanimljiviji dio ove studije nesumnjivo je onaj posljednji gdje se Čakardić posvećuje naslovnom zadatku feminističkog reispisivanja koje započinje jednostavnim pitanjem „A gdje su praksisovke?‟. Ako je vjerovati Gaji Petroviću koji u Čemu Praxis? ističe kako pripadnici redakcije istoimenog časopisa žele tiskovinu koja nije isključivo filozofska, već „raspravlja i o aktuelnim problemima jugoslavenskog socijalizma i suvremenog svijeta i čovjeka‟, zašto s njegovih stranica izostaju feministički ogledi unatoč očiglednoj razvijenosti feminističke publicistike, organizacija poput Konferencije za društvenu aktivnost žena te širokog interesa javnosti za ženska pitanja?

Ne bi bilo korektno niti istinito reći da nije bilo nikakvog mjesta za žene u Praksis školi. Čakardić navodi da su autorice potpisale vrtoglavih osam posto svih radova objavljenih u Praxisu, uz dvije urednice časopisa Praxis, dvadeset dvije prevoditeljice, te devet izlagačica na Korčulanskoj ljetnoj školi. Ipak, činjenica je da unatoč prisutnosti ženskih autorica u djelatnostima škole nije bilo eksplicitnog interesa za feminizam u marksističkom ili bilo kojem drugom ključu. Autorica stoga poseže za Blaženkom Despot kao ključnom figurom svog feminističkog reispisivanja ostavštine Praxisa. Kao ravnopravna suradnica Praksis škole, Despot razvija zrelu varijantu marksističkog feminizma ističući kako društveni konzervativizam opstaje i u jeku uspostave socijalističkog društva daljnjim oslanjanjem na nuklearnu obitelj kao temeljnu jedinicu društva.

Kako na tragu Despot primjećuje Čakardić, „(konzervativizam) se pojavljuje i u ateističkoj varijanti nuklearne i monogamne obitelji koja nije imuna na rodnu podjelu rada i ontološko reduciranje žena na status majki‟. Iz ovakvih je citata jasno vidljiva bliskost koju marksistički feminizam, koji Despot razvija, dijeli s kritičkim analizama samoupravljanja i birokracije kojima su se bavili praksisovci; novonastali oblici društvenog života nisu revolucionarni i transformativni sami po sebi, a nipošto nisu imuni na prijašnje dinamike podčinjavanja i izrabljivanja. Ovdje leži srž postupka preispisivanja koji Čakardić želi provesti; nije potrebno niti korisno kritizirati praksisovce jer nisu bili dovoljno feministički orijentirani, već istaknuti točke u kojima se njihove analize preklapaju s onodobnom feminističkom filozofijom, a koje su njima samima ostale nevidljive.

Ako društvo doista želi nadići stare oblike društvenog života kakvi obilježavaju klasno društvo, tada mora učiniti žensku prirodu relevantnom točkom filozofskog razmatranja, jer manjkom takve analize „patrijarhalna obitelj (…) ostaje izvor autoritarne podjele rada, a time i autoritarni oblik biološke reprodukcije‟. Valja istaknuti da, unatoč ovom esencijalističkom tonu, priroda o kojoj je ovdje riječ nije ahistorijska konstanta, već društveno i povijesno varijabilna struktura podložna dinamizmu dijalektike, a ta otvorena pozicija koju Čakardić podcrtava istodobno čuva Despotin feminizam od zapadanja u jalovi antagonizam spolova te ga čini korisnom referencom za suvremene queer inicijative i pokrete.

Nije potrebno niti korisno kritizirati praksisovce jer nisu bili dovoljno feministički orijentirani, već istaknuti točke u kojima se njihove analize preklapaju s onodobnom feminističkom filozofijom, a koje su njima samima ostale nevidljive

Čemu Praxis danas?

Upravo je ovo spominjanje queera povod za isticanje jedine prave mane koju držim da ova studija ima, a to je nedovoljno eksplicitno aktualiziranje Praksis škole i njenog feminističkog reispisivanja za današnjicu. Premda autorica dalje u poglavlju o Despot ističe njenu nevjerojatnu preciznost pri analizi desnog populizma i „‘(feminističkih)’ skretanja udesno u liku radikalnog feminizma‟, smatram da bi studija bila dojmljivija da je u više poglavlja suvremenost ostavštine praksisovaca tako jasno naglašena, pogotovo zbog toga što je knjiga namijenjena širem čitateljstvu. U svijetu u kojem otuđenje čovjeka od svoga rada i drugih ljudi buja uslijed bujanja umjetne inteligencije, i u kojem kapitalistički realizam postaje maćehinski brutalan te više ne nudi čak ni šarene laže američkog sna, svakako ne manjka poticaja za mudre i borbene poduke o biti čovječnosti i revolucionarnosti ljudske aktivnosti koje je autorica ipak odlučila ostaviti implicitnima.

Dionizijski socijalizam Praksis škole precizan je i detaljan uvid u povijest i ostavštinu najvažnije filozofske tradicije socijalističke Jugoslavije. Unatoč (pre)skromnim primjerima isticanja važnosti i aktualnosti njihovih misli za našu sadašnjost, praksisovci i praksisovke u njoj su prikazani kao filozofska grupacija al pari svojim suvremenicima u Njemačkoj i Francuskoj koja ostaje podatna za kritičke intervencije. Nesumnjivo će to još dugo biti slučaj, a svi mi upoznati s njihovim radom još ćemo dugo bez srama nositi oznaku „komunjara s Filozofskog‟.