Koga vratiti iz Hada, Euripida ili Eshila? Onoga čija poetika poziva na mišljenje ili onoga koji zagovara strogi moralizam i tradicionalne vrijednosti? Pjesnika označiteljske ili označene scene? Naravno da je konzervativni Aristofan u Žabama razriješio Dionizovu nedoumicu tako što je na kraju ipak izabran potonji. Međutim, ono najvrijednije u djelu jest prikaz Dionizova kolebanja. Dioniz se spustio u Had da vrati Euripida, slušajući glas suvremene publike koja je prema Aristofanu vođena pomodnim valom lišenim kvalitete, dubine i morala. Nije lako, a trebalo bi, doći u poziciju čišćenja kojekakvih utjecaja i stati gol pred književni tekst: „malo više daj suštine s manje učene vještine“, Dioniz kaže Euripidu. Eto nas, dvije i pol tisuće godina kasnije, u vremenu u kojem su učenost i virtuoznost postale znak pomodnosti, sustigle neokaljano dječje buncanje i divljenje svijetu. Teško je pronaći „pjesnika što zbori trajnu, zvonku i plemenitu riječ“, ali istodobno „da zazvuči mu iskaz posvema smiono“, kaže Dioniz. Jedna od pjesnikinja u čijim se tekstovima može primijetiti balans plemenitosti, nježnosti, refleksivnosti i istodobno smionosti, intelektualne konciznosti utjelovljene gustoćom lirskog izraza, jest Aneta Vladimirov (1980.). Zbirka se može sagledati kao nadgradnja autoričina prvijenca Pakao ne možeš poljubiti da prođe (Jesenski & Turk, Zagreb 2021.) Baš kao što je Aristofan oštro kritizirao posljedice rata, demagoge i vojskovođe, praveći od njih karikature, Vladimirov je s prvom zbirkom također izgradila pozu oštrog kritičara ratnih zločina, govoreći o žrtvama stjeranima u ruševne kutke ratnog i poslijeratnog vremena. Međutim, ona nije pjesnikinja koja nastoji, rekao bi Aristofan za Euripida, profitirati isključivo prikazivanjem „poroka“ ili negativnih strana ljudske prirode, već pjesnikinja koja izvlači iz svoje promišljene i lucidne estetike plemenitu stranu čovjeka i svijeta, nadanja u bolje sutra, u ljude koji će biti spremni podmiriti račune s totalitarističkim nakanama.

Zbirka se može sagledati kao nadgradnja autoričina prvijenca Pakao ne možeš poljubiti da prođe (Jesenski & Turk, Zagreb 2021.) Baš kao što je Aristofan oštro kritizirao posljedice rata, demagoge i vojskovođe, praveći od njih karikature, Vladimirov je s prvom zbirkom također izgradila pozu oštrog kritičara ratnih zločina, govoreći o žrtvama stjeranima u ruševne kutke ratnog i poslijeratnog vremena

Shizofrena kost

Zbirka je podijeljena u šest ciklusa i tematski je vrlo raznorodna. Lirska protagonistica svjedoči o „zemlji koja vrvi od nesporazuma“ gdje su „psalmi postavljeni u trezor“. Vrijeme je to u kojem empatija, ljubav i milosrđe polako nestaju: „ljubavi još samo ima u bibliotekama siromašnih gradova“. Kako u vremenu ratova, stradavanju civila i djece, surovog antropocentrizma koji sve više drobi ekosustav, sve većoj pohlepi za moći, pronaći zrno utjehe i nade? Može se i mora! Pjesnici moraju ostati cvjetovi uzdignutih glava, ujedinjena „divizija biljaka“ u čiji su „herbariji“ svi dobrodošli. Iako protagonistica uvjerava Lazara da „nema što propustiti“ u ovome svijetu u kojemu se više „ne misli tijelom“, „ne kreće iz uma“ te da ostane gdje je, ona i dalje vjeruje u drugu stranu kosti, u njezinog „božanstvenog idiota“ koji ne misli zlo, u „njezinu misao“ koje je „perje svezano naftom na ptici koja još uvijek nije izgubila svijest“. To konstantno pomicanje s pesimizma na optimizam, sučeljavanja apatije i nade, mraka i svjetla čini osnovni komunikacijski mehanizam ove knjige – shizofrenu kost. Čim se pojave tračci svjetla i dobrote, pravog mesa ljubavi, odmah dolaze svežderi koji je nastoje oglodati, „kralj paukova koji voli svjetlo samo radi rose u zraku“, dolaze „siloviti koji prisvajaju nebo“ zbog nedostatka „hrabrijih rješenja“.

To konstantno pomicanje s pesimizma na optimizam, sučeljavanja apatije i nade, mraka i svjetla čini osnovni komunikacijski mehanizam ove knjige – shizofrenu kost

Lirska reportaža

Većina pjesama ispisana je u nečem nalik reportažnoj tehnici, njezin objektiv pretvara prizore, osobna i kolektivna sjećanja u fotografiju ili videozapis. Takva lirska strategija mnogo govori o njezinoj ukorijenjenosti u stvarnost. Valja upozoriti da se opisi ne zaustavljaju u šturom prikazu zbilje, već je u njima primjetan minuciozan rad lirskog jezika. Okidač jezične gustoće koja transformira zbilju može biti kutak nekog mjesta, grada ili sela (Zagreba, Prisjana, Sarajeva, Afganistana, otoka Ellis), stara fotografija, trenutak uz nasip, uspomena na djetinjstvo i familijarne situacije, kopanje po vlastitoj unutrašnjosti, poznata figura poput astronauta Titova, logoraša Stare Gradiške Antuna Barca, „čovjeka koji je zaustavio treći svjetski rat“, Stanislava Petrova itd. Meni su najdraže one najkraće pjesme, u kojima se mogu primijetiti nadrealistički obrisi: „tramvaj je cvilio kao da reže / kitovo meso po tračnicama“, „Nedjeljom atlas olabavi stisak / a opruga prestane da trne / Huk proždere muk / Ostanu tek iznutrice / sivoj čaplji Pritk“. Ili one u kojima se poenta iz svakodnevnih situacija života izvlači kao sok iz voća: „Vrhunac magnolije nije u cvatu / već u padu njenih latica // (…) // Sretni su oni koji ne prežive život / Njima carstvo ne treba“.

„Nedjeljom atlas olabavi stisak / a opruga prestane da trne / Huk proždere muk / Ostanu tek iznutrice / sivoj čaplji Pritk“

Ugriz poezije

Njezin lirski jezik obiluje fonetskim i grafičkim figurama (kombinacija ćiriličnog i latiničnog pisma, uvlačenje stihova, ubacivanje fusnota), začudnim sintagmama, spomenutim nadrealnim konturama, neobičnim metaforičkim asocijacijama itd.  Dioniz je na kraju izabrao Eshila jer je dao bolja rješenja kako bi trebalo voditi državu, međutim zadaća književnog teksta nije u eksplicitnom mudrovanju ili podučavanju, jer „umjetnost nije doslovna / ali ugriz glodavca / (…) / sasvim je doslovan i ne pravi razliku / između obraza i ljetnih bobica“. Milan Kundera na jednom mjestu ističe da je „lirika predjel u kojem svaka tvrdnja postaje istinita“, slično je govorio i Mukařovský. Lirski jezik autoričine poezije ne konstatira niti ima namjeru profitirati govorom o „obrazu“ ili „bobicama“, već je njegova tema prvenstveno ugriz, on doslovno čini ono što konstatira – ugriza vlastiti „jezični znak“, ugriza samog sebe kao jedinu mogućnost otpora koja djeluje kao „borba isprva slabih izgleda / ali naknadno obilato nagrađena“.

KostFutura uspješno je presvlačenje autoričina prvijenca s pojačanim radom na jeziku, unosom intimnijih i obiteljskih tema, još razgranatijom refleksivnošću i dijagnostikom nerazriješenih simptoma i trauma koje ne mogu ostaviti recepciju ravnodušnom: „što ne bismo malo plakali / golim okom na raspolaganju, / sol za sol, / za potraćene zdrave zube ubijenih mladića / kap po kap / za oštećeni Mars i / satelite upregnute u dvokolicu bogatih“.

Realno i nadrealno

Da Vladimirov piše ozbiljno, gusto, polifono, nerijetko i nepronično, nije teško razaznati već iz samog naslova zbirke, koji pomalo začudno levitira između iskaznih modaliteta realnog i nadrealnog, zbiljskog i metaforičkog, sugerirajući motive i tonove koje možemo očekivati, a koji zasigurno neće biti obilježeni ugodom, mirom i lakoćom. Istu sugestiju potiču i vrlo zanimljivi, kreativno-slikoviti naslovi pjesničkih cjelina – „Neuhranjena revolucija“, „Pakao ne možeš poljubiti da prođe“, „Pjesma kao mjesto ukopa“, „Nije lako lizati olovo“, „Breze koje su konačno ostavili na miru“ i „Poljubi pakao“, završni ciklus sastavljen od samo jedne pjesme. Čitanjem, uviđamo da su naslovi cjelina uglavnom birani uzimanjem određenog stiha ili naslova pjesme iz dijela zbirke na koji se naslov odnosi, što se u semantičkom smislu ponekad pokazuje boljim, a ponekad manje dobrim rješenjem, iako su svi naslovi iznimno sugestivni i čitateljski poticajni, a jedan od njih uzet je i za naslov cijele zbirke. Iznimka je za takav princip imenovanja „Pjesma kao mjesto ukopa“, naslov koji ne samo da je sjajno odabran, tajnovit i još k tome glasovno izbalansiran, nego je riječ o miniciklusu tematski povezanih pjesama, svojevrsnoj obiteljskoj poemi utemeljenoj na stvarnom događaju podmuklog ratnog smaknuća Nikole Kosića, direktora slatinske Jugobanke, u veljači 1992. Riječ je o dojmljivo izvedenom spletu pjesama u kojem rečeno i neizrečeno, dokumentarno i metaforičko supostoje u izbalansiranoj, gotovo savršenoj simbiozi koja čitatelja suočava s potresnom i okrutnom povijesnom istinom o ničim opravdanim smaknućima civila 90-ih, ostavljajući ga istodobno samog u gustim slojevima poetske tišine, metaforom označenih slika, dinamičnih kutova promatranja, različitih glasova i protagonista iste obiteljske tragedije. „Pjesma kao mjesto ukopa“, nesumnjivo, ne figurira samo kao efektan naslov i jedno od kvalitativno sržnih mjesta zbirke nego i kao svojevrsna realizirana metafora – opredmećenje zbiljskog ljudskog dokinuća u jezičnim slojevima pjesme, mjesto ukopa koje se nudi iteraciji otkapanja, a time i oslobađanju glasa o sasvim konkretnoj sudbini svakim poetskim čitanjem.

„Pjesma kao mjesto ukopa“, nesumnjivo, ne figurira samo kao efektan naslov i jedno od kvalitativno sržnih mjesta zbirke nego i kao svojevrsna realizirana metafora – opredmećenje zbiljskog ljudskog dokinuća u jezičnim slojevima pjesme, mjesto ukopa koje se nudi iteraciji otkapanja, a time i oslobađanju glasa o sasvim konkretnoj sudbini svakim poetskim čitanjem

Jugoslavenska stradanja

I u ostalim ciklusima teme kojih se Vladimirov dotiče istinski su paklene: jugoslavenska stradanja 90-ih, psi rata koji šeću poratnim ulicama, uništavanje i zapuštanje antifašističkih spomenika, suđenja ratnim zločincima i glasovi onih koji kao žrtve ili svjedoci ostaju iza njih. Paralelno s time autorica se dotiče i nekih recentnih tema odmaknutih od ratnog konteksta, poput stradanja migranata i globalnog terorizma, ili pak geopolitički udaljenih tema koje se, iako nisu izravno vezane uz naše podneblje, jednako tiču i nas, jer se tiču humanizma i civilizacije generalno – poput masakra nad Židovima u Odesi 1941., ubojstva odvjetnika za ljudska prava Benjamina Ramosa ili seobe sisavaca u savanama Tanzanije, u ekosustavu Serengeti.

Nije teško uočiti da je zajednički nazivnik ovih i sličnih tema koje pjesnički rastvara Vladimirov nasilje, agresija usmjerena prema drugom pojedincu ili kolektivu, degradacija humanog u nehumano, nerijetko i zvjersko. Potrebno je pritom istaknuti da je riječ o poetskom rastvaranju određene teme, nipošto o njenom opisu, neutralnom prikazu ili bilo kakvom sveobuhvatnom tumačenju. Pjesnikinja skalpelom poetskog rastvara određeni događaj ili polazni motiv, nudeći nam tek njegove fragmente istrgnute iz konteksta cjeline, ponekad čudno, ponekad i začudno posložene, okrnjene, raščerečene stilskim rekvizitarijem dojmljive metafore ili usporedbe, brojnim ponavljanjima koja poetiziraju cjelinu pridajući „grubom“, a nerijetko i dokumentarnom materijalu dimenzije lirskog, pa i muzičkog, npr.: „Tražili smo prigodnu pjesmu za tvoj odlazak, / što bi bio tek sretniji izraz kraja dugogodišnje patnje / koja nikako da izgubi na silovitosti / Tražili smo neki univerzalni presjek života i smrti žene, / sklone dugim pogledima /“; Grabio je život kao da mu se pruža / Grabio je ponekad i tebe jer je mladost tako nalagala /“; „Tražili smo pjesmu da je poneseš sa sobom / Tražili smo pjesmu u zamjenu za njega“. Važno je, možda i najvažnije reći, da autorica dokumentarni, u većini slučajeva emocionalno vrlo zahtjevni materijal nimalo ne patetizira, štoviše, podastire ga u oštro rezanim slikama, ravnim linijama, ponekad gotovo kirurški precizno i „hladno“. U tome možda i leži ključna snaga i kvaliteta ove poezije – jer čitatelju ostavlja prostor za procese vlastitih unutarnjih vrenja, interpretacija i implozija.

Autorica dokumentarni, u većini slučajeva emocionalno vrlo zahtjevni materijal nimalo ne patetizira, štoviše, podastire ga u oštro rezanim slikama, ravnim linijama, ponekad gotovo kirurški precizno i „hladno“. U tome možda i leži ključna snaga i kvaliteta ove poezije – jer čitatelju ostavlja prostor za procese vlastitih unutarnjih vrenja, interpretacija i implozija

Leksički ludizam

Teme i motivi pričaju iznutra, vlastitim tihim glasom, bez izravnog uplitanja autorske sugestije: načinom kako su kompozicijski ustrojeni u cjelinu pjesme, kutom iz kojih ih se promatra, dojmljivom slikom koje su dio. Nije stoga kontradiktorno da su neki od najuspjelijih stihova upravo oni koji izmiču punom tumačenju, koji klize iz očekivanog okvira prezentacije, koji su nepotpuni ili čak potpuno hermetični. Primjerice: „U Enciklopediji već viđenog stoji: na idealnoj udaljenosti između jezika / i vatre čuje se zamah kovača“ (iz pjesme „Zanat kovača“) ili „stvari padaju presporo / zbog gubitka na brzini / navlače carev gnjev / konj je najljepša žena / dijete je utabana staza / mladosti ne gledaju u zube“ (iz pjesme „Ovaj mrak“). Pjesnikinja je vrlo vješta u kompozicijskom sloju pjesme – pomno gradi poetsku građevinu, raspoređuje stihove i strofe, ponavlja ono što treba ponoviti, izmiče predvidljivostima. U nekoliko pjesama poseže i za efektima leksičkog ludizma, koji u sprezi s izrazito teškim i potresnim tematskim okvirom djeluje blagotvorno na konačan poetski učinak jer razblažuje gorčinu i razigrava jezično tkivo. Takve su, primjerice, „Nuna-nina“ ili „Dažd“, koju donosim u cijelosti: „Žad za ukras, / za konture vrata, / za tjelesna konveksna središta / Žad za vjerske vrhunce / Žad za izvoz u Kinu / Žad za balsamovanje pokojnika dinastije Han / Kolekcija žada iz neolita na aukciji // Užad za bacanje u rupe / Užad za pod glavu, / za gutanje blata / Užad za privezivanje leševa / siromašnih / u rudniku žada / na sjeveru Mjanmara“. Općenito, predzadnja i zadnja cjelina obiluju dojmljivim pjesmama, poput „Svijet u vokativu“, „Običaji Serengetija“ ili „Sofija gleda pod vodom“.

Na kraju, da se vratim na ono što sam istaknula već na početku – zbirka ima i svojih propusta i manjkavosti, iako uglavnom takvih da ne utječu na poetsku kvalitetu napisanog, već više na „tehnički“ dojam, odnosno samo „ruho“ u kojem nam se tekst podastire. Naime, premalo je brige vođeno o naizgled neznatnim detaljima poput velikog ili malog slova na počecima stihova, kao i prisustvu/odsustvu interpunkcije, što je mjestimično rezultiralo situacijama koje djeluju vrlo nespretno, gdje se neki stihovi započinju velikim, a neki malim početnim slovom, bez obzira počinje li ili ne nova misao/sintagma/stih, odnosno, ponekad ovako, a ponekad onako, čak i u okviru iste strofe, bez vidljive motivacije (pritom ne mislim, dakako, na motivaciju pravopisne norme). Isti je slučaj s interpunkcijom gdje, primjerice, neki usamljeni zarez strši sam u cijeloj pjesmi (npr. u pjesmi „Roza Sanja dezertere“) i bode osjetljive oči. Ipak, propusti su evidentno manji od onog dobrog i drugačijeg što zbirka donosi – priželjkujem stoga da autorica nastavi pisati jer slutim da je još puno vjetra pritajenog u njezinom probuđenom peru/tipkovnici.