Globalno mogu reći kako je moj dnevnik čitanja, onaj koji sam si sama birala za rijetke trenutke kad pročitano nije trebalo popratiti i vrednovati, obilježen dvjema  pojavama – identifikacijom i rehabilitacijom. Slučajno sam (da li?) nailazila na knjige koje su nudile stanja, strahove, promišljanja s kojima sam se mogla identificirati u trenucima čitanja, a na neki način i nakratko rehabilitirati od stvarnosti koja se odvijala tamo negdje izvan moga čitateljskog svijeta. No, nije li tako i inače s čitanjem? Također, ne manje važno, zaokupljale su me one knjige koje su, na neki pametan način, problematizirale pitanja sjećanja, vremena, prolaznosti, na kraju krajeva i autobiografskog ili autofikcionalnog žanra.

Neosobna ili poetska autobiografija? 

U tome sam smislu konačno i pronašla svojevrstan vrhunac u romanu francuske spisateljice Annie Ernaux Godine (Oceanmora, 2021., prijevod Vlatka Valentić). Posve neshvatljivo, autorica je baš ove godine postala miljenicom domaćih medija, gotovo pomodni dodatak koji će se spomenuti u svakoj zgodnoj prigodi, premda je riječ o romanu koji je sve samo ne pogodan za takvu recepciju. To što je mene u Godinama fasciniralo jest ono što autorica naziva ‘neosobnom autobiografijom’, pristup sebi i svijetu oko sebe koji, formom i sadržajem, u potpunosti mijenja i nadmašuje sve ono što pisci i čitatelji podrazumijevaju kada pišu/čitaju trenutno vrlo popularnu autofikciju. Shvaćanje kako svijet o kojem piše, u konkretnom slučaju postratno francusko društvo i njegov razvoj, nije samo bezlična, činjenična pozadina čija je funkcija da se odmakne i prepusti prednji plan pripovjedačici i njezinoj privatnoj povijesti. To preplitanje privatnog i javnog, vrhunski komponirano, jasno pokazuje svijest kako pisati o sebi nužno podrazumijeva i pisanje o drugima, zajednici, ako ne želi biti tek egocentrični trip prvog lica jednine. „Pripovijest u apsolutnom i neprekidnom nesvršenom prošlom vremenu koje u hodu proždire sadašnje sve do posljednje slike jednog života“ i svijest kako je pisanje čuvanje „vremena u kojem više nikad nećemo biti“, Godine čini knjigom o vremenu u kojem je pripovjedačica bila, a ne o pripovjedačici u nekom apstraktnom vremenu koje je prošlo.

Premda posve bez realnih točki preklapanja ili bilo kakvog podudaranja, na sličan me način dotakla antologijska zbirka pjesama Mile Stojića Muze i Erinije (VBZ, 2021). Nakon povratka iz Rijeke s festivala Vrisak, gdje je premijerno promovirana, odložila sam je na noćni ormarić i od rujna do trenutka u kojem ovo pišem družim se s njom prije spavanja. Svjesna sam kako ovo zvuči baš loše i užasno slatkasto, jer prezirem koncepciju čitanja knjiga s nahtkasla uz stiliziranu šalicu za čaj, ali u vlastitu obranu napominjem kako je riječ o knjizi od gotovo 900 stranica. Svjesna sam kako će i ovo zvučati čudno i neprimjereno sabranoj poeziji, ali Muze i Erinije mjesecima čitam kao dugačak roman-kroniku jednog života, gotovo kao Godine jednog drugog društva. Postoje za to i ‘pravi’ argumenti – elementi pripovjednog koji prodiru u poetsko, ali i oni posve subjektivni, traženje onoga što ove godine želim pronaći u onome što čitam. Zapise o rasutim životima, razbijenim iluzijama, obiteljima, gradovima, ljubavima, razočarenjima, ratovima, vremenu koje prolazi… Poetsku autobiografiju pjesnika koja nas se itekako tiče jer pjesnik zna – „nisam toliko pametan da objašnjavam sebe“.

Čovjek je čovjeku frontmen ili virus?

I kako sada pronaći poveznicu za sljedeću knjigu koju izdvajam u ovom pomalo nasumičnom dnevniku čitanja? Zapravo lako. Knjiga naslova 45 frontmena Pips, Chips&Videoclipsa, Dubravka Ivaniša (Fraktura, 2021.), jedna je od onih koju sam uzela u ruke iz znatiželje i – oprostite ali da – sentimenta. Pjesme benda uvijek su mi značile, neke od njih već me godinama prate ne samo na sve rjeđim tulumima i koncertima, nego i u nekim vrlo bitnim životnim situacijama. Uvijek sam se ‘hvatala’ za njihove tekstove koji su znali baš to – identificirati i rehabilitirati. Od 45  sam očekivala priču o bendu i njegovom frontmenu, hibrid rock-biografije koju je napisao, ništa ne prepuštajući slučaju, frontmen koji ne vjeruje nikome osim sebi, pa odlučuje biti sam svoj biograf. No, vraga, dobila sam knjigu koncept, 45 odgovora na isto toliko pitanja koji, istina, evociraju priču benda, nastanka pjesme (odnosno Pjesme), ali sve to daleko nadmašuju. Ivaniš, i inače pjesnik začudnih metafora, lucidnih zapažanja („Razbiti lakoću odličan je start dana, da vidimo što se za što drži.“) doista razotkriva sebe i svoju autorsku poziciju, ali to čini ispisujući mikroeseje, anegdotalne štiklece i što je najvažnije – kratke priče. Tako nastaje neobičan (književni) album u kojem se miksaju autobiografsko i filozofsko i na neki (začudan, dakako) način doista slavi umjetnost. Ivaniš lažno skromno otklanja svaku mogućnost da postane pisac, jer misli kako pisci pišu svaki dan po 20 sati. Može li mu netko dojaviti da je to totalna zabluda proizašla iz vlastitog perfekcionizma?

Čovjek je čovjeku virus naslov je knjige slovenske filozofkinje i sociologinje Renate Salecl koju sam zapazila dok još nije bila prevedena na hrvatski. Treba li reći – naslov me privukao (identifikacija, rehabilitacija, sjećate se?). Knjiga je nedavno dostupna i u prijevodu (Naklada Ljevak, 2021., prevela Anita Peti-Stantić), ali u malo drukčijem obliku. Prvi dio hrvatskog izdanja knjige, naime, nastao je prije pandemije i čine ga eseji i kolumne objavljivane u novinama, kasnije u knjizi Tek na mestu (2017). Dobar je to uvod/okvir u drugi dio gdje se smjestio čovjek-virus jer donosi analizu odnosa pojedinca i neoliberalnog svijeta i detektira simptome koji ne pogađaju respiratorni, ali definitivno itekako svaki drugi sustav. U drugome dijelu autorica se bavi koronakrizom, sagledavajući njezine ključne točke – zdravlje, emocije, kontrola, autoritarnost, nejednakost, promjene javnog diskursa… Ukoliko se možete identificirati sa mnom koja tragam za knjigama (i drugim mogućnostima dobivanja odgovora) koje na stručan i inovativan način pomažu razumjeti promjene koje je u našim životima načinila pandemija, recimo načina na koji shvaćamo vlastite automobile kao utočišta-kaveze, ovo je idealna knjiga i za vas.

Ne samo za mlade pisce

I za kraj, jedna opsegom mala, ali iznimno važna knjiga. Za sve moje prošle i buduće polaznice i polaznike radionica pisanja koji su zbunjeni, nestrpljivi i imaju tisuće pitanja, ali i za sve one koji (krivo!) misle da im te radionice niti ikakve upute nisu potrebne jer su već pisci. Prvi prijevod teksta izvorno objavljenog 1927. godine, Tehnika spisateljskog zanata teoretičara književnosti Viktora Šklovskog (Sandorf, 2021., prijevod Ivo Alebić), ideal je onoga što i sama povremeno pokušavam postići – jednostavan stil i povremeni humor u razotkrivanju pristupa književnom tekstu. Šklovski je nevjerojatno aktualan i gotovo da nema rečenice koja bi se ovdje mogla citirati, a da ne ‘paše’ i književnom trenutku. Od prevelikog broja pisaca, preduvjeta pažljivog čitanja prije pisanja, učenja spisateljskog zanata preko novinarstva, do vrlo jasnih smjernica za pisanje proze i poezije. Doista, nevjerojatno važna knjiga, ne samo za mlade pisce kojima je prvotno namijenjena. Eto, meni je recimo Šklovski pomogao pronaći citat kojim bih završila ovaj dnevnik čitanja, koji ujedno sadrži i želju i uputu za predstojeću godinu: „Postanite svjesni čitatelj. On je jako potreban književnosti.“ I šire.

Nered plave bilježnice

Prepisujem imena i naslove iz jedne od mojih bilježnica, iz dnevnika čitanja za 2021. godinu, tvrdih, ultramarin korica. Teorija i romani, politika i poezija, memoari i putopisi. Stara, neaktualna i nova, popularna izdanja. Kakofonija glasova i tonaliteta; netko iz centra, netko s margine. Autobiografija svojedobno najmoćnije konzervativne i neoliberalne političarke 20. stoljeća i pledoaje za demokratski socijalizam danas već zaboravljenog ekonomista i lijevog kritičara jugoslavenskog socijalizma. Životopis najpoznatijeg jugoslavenskog pisca-diplomata i gusti stihovi zanimljive mlade pjesnikinje. Ruralni Maroko sredinom prošlog stoljeća, pustare predcivilizacijske Engleske i dijabolične večeri na udaljenoj nizozemskoj farmi. Sve se slilo u jednu godinu i jedan neuronski sustav.

Popis će možda vanjskom promatraču djelovati shizofreno, kao da su ga sastavljale osobe različitih interesa i habitusa. Ali, većina popisa pročitanih knjiga – i mojih i vaših – u svojoj sirovoj, nefriziranoj verziji djeluju kaotično. Svatko od nas gradi vlastite unutarnje knjižnice-labirinte, ispisuje privatne kataloge i drugima nerazumljive signature. Ne klasificiramo knjige po skupinama i disciplinama, ne razvrstavamo ih prema jezicima izvornika i godinama izdanja. Radije se prepuštamo čitateljskim impresijama, fluidnim podjelama i subjektivnim estetsko-etičkim procjenama. Naizgled čitamo bez pravila, pa, moguće, kao čitatelji djelujemo sasvim dezorijentirano, kao da bezglavo jurcamo čas ovamo, čas onamo po kakvom prenaseljenom istočnoazijskom megapolisu.

Ali, svi naši odabiri imaju svoje razloge. Neke knjige biramo zbog profesionalne orijentacije, važnosti, preporuke, medijskog hajpa ili snobovske težnje da budemo upućeni onako kako mislimo da su upućeni i drugi. Ako se bavimo književnom kritikom, knjige čitamo i po dužnosti, nekad mehanički, slično kao da ubacujemo svakodnevno kruh u peć kakve pekarnice. Ali, knjige biramo i intuitivno, zbog znatiželje i potrebe za emotivnom spoznajom, ili pak bez nekog smislenog razloga, dok nam ostaju trajno nevidljive sile koje jednu uz drugu sljubljuju knjige različitih tema i žanrova, ali moguće sličnog elektriciteta.

Ukratko, intimna pravila po kojima čitamo to što čitamo, razlozi zbog kojih nakon jedne knjige posežemo za drugom, veze stvorene između udaljenih knjiških galaksija i refleksije naših lektira na našu osobnost, odnose s drugima i viđenje svijeta – najuzbudljiviji su aspekti priče o čitanju. Ne toliko to što smatramo najboljim i čime se želimo predstaviti prema vani, koliko to kako i zašto smo uopće nešto odabrali i pročitali. I zato bi bilo zanimljivije kada bi na kraju godine kritičari/ke – uopće čitatelji/ce koji/e imaju privilegij javno demonstrirati svoju moć izbora – objavili svoje nepatvorene popise pročitanoga. Znači, popisali ne samo najbolje knjige, nego sve što su pročitali i redom kojim su čitali: vrhunsku književnost i serijsku trash beletristiku (koja čini najveći dio književne produkcije), politološke studije i priručnike o uzgoju kućnog bilja. Jednostavno, kada bi odškrinuli vrata svog privatnog čitateljskog skladišta. Iako otkrivanje takvih sirovih, nedekoriranih popisa pročitanoga može značiti svojevrsno razotkrivanje, moji motivi nisu voajerski. Više od gole kože kritičara/ke, zanimaju me skrivene silnice i vrtnje, disonance i eklektične kombinacije koje se sve zajedno u konačnici usklade u jednom čitateljskom iskustvu.

I sada, nakon što sam izložila tuđem pogledu dio svog intimnog čitateljskog svijeta iz plave bilježnice, u nastavku ću se vratiti poznatom prednovogodišnjem žanru i uobičajenim očekivanjima od ovakvih tekstova. Evo ga, uzimam sito, sipam u njega pročitanu, nečistu mješavinu iz svoga plavog univerzuma. Tresem i tresem. Počinje se odvajati knjiška prašina, najprije polako, pa sve više i više. I konačno, u situ ostaje izdvojeno nekoliko grumena knjiških dragocjenosti.  

Jednostavno: hrabrost

Lisa Fittko: Moj put preko Pireneja: Uspomene 1940–1941., prev. Nadežda Čačinovič, TIM press, Zagreb, 2021.

Iz mješavine se najprije izdvojila impresivna memoarska knjiga Lise Fittko, antifašistkinje i aktivistice koja je krajem 1930-ih s mužem pobjegla pred nacistima iz Njemačke. U to vrijeme, njemački izbjeglice su se u europskim zemljama često smatrali sumnjivcima, pa su se, sa zastrašujućim cinizmom, nekad nacisti i antifašisti tretirali kao jedna te ista skupina. Za francusku vladu Fittkovi su bili „neprijateljski stranci“, ali za obične Francuze, autorica ističe, bili su izbjeglice i protivnici Hitlera, pa bez pomoći tih ljudi teško da bi preživjeli.

Lisa Fittko je prošla francuski logor Gurs, bijeg, skrivanja, lutanja po francuskim provincijama i brojne opasnosti u pokušajima da dođe do legalnih papira i izlaznih viza za sebe i druge. Ipak, u kaotičnim okolnostima u kojima su zatvor i izručenje prijetili svakodnevno, ona i muž izvukli su iz sebe najbolje. Kad im se pružila prilika da trajno napuste zemlju, nisu otišli, već ostali pa mjesecima planinskim stazama preko Pireneja ilegalno prebacivali izbjeglice u Španjolsku. Od tamo su oni lakše prelazili u Portugal i dalje brodom za Ameriku. Fittkovi su pomogli tisućama da prežive: Židovima, Nijemcima protivnici nacizma, komunistima, antifašistima ili članovima predratnih oporbenih stranaka. Među ostalim, preko Pireneja su izvukli Waltera Benjamina koji je idući dan u jednom pograničnom španjolskom gradiću, zbog uznemirujuće (krive) vijesti da će biti deportiran, oduzeo sebi život.

Život Fittkovih je izniman. Iznimni su i ovi memoari Lise Fittko, i to prvenstveno zbog načina na koji su napisani. Svjedočenje/pripovijedanje je izravno i dinamično tako da imate dojam kao da ste ga uživo čuli od same autorice u njezinoj emigrantskoj dnevnoj sobi. Fittko ne lamentira nad situacijom u kojoj se našla niti se razmeće svojim dobročinstvom, a često djeluje kao da ni sama nije svjesna opasnosti u kojoj se našla. Jednostavno, za analizu nije bilo vremena; trebalo je djelovati odmah. Spašavati sebe i druge; ne posustati i ne predati se i – unatoč teroru režima, kao i kolaboracionizmu i dezorijentiranosti ljudi oko sebe – zadržati vjeru u svoju snagu i u to da izlaz postoji. Jer, jedino otpor može sačuvati ljudskost. Moj put preko Pireneja je tako vita activa u punom smislu. I kada bih trebala sintetizirati u jednoj riječi ovu priču, odabrala bih riječ – hrabrost. Kada bih pak trebala sintetizirati u jednoj riječi emociju i doživljaj koji ostaje nakon njezina čitanja, odabrala bih – optimizam. Optimizam zbog hrabrosti „malih“ ljudi poput Lise i Hansa Fittka.

Imperij gazi ljude

Ryszard Kapuściński: Imperij, prev. Adrian Cvitanović, Ljevak, Zagreb, 2021.

Drugu izdvojenu dragocjenost čini još jedno svjedočanstvo o minulom teškom vremenu. Riječ je o knjizi Imperij poljskog pisca i jednog od najboljih reportera 20. stoljeća Ryszarda Kapuścińskog koja sadrži njegove tekstove o Sovjetskom Savezu u dugom periodu od 1939. do 1993. godine. Autorova veza s Imperijem počinje još u djetinjstvu, kada u njegov rodni grad Pinsk u Polesju (danas dio Bjelorusije) upadaju sovjetski vojnici pa teroriziraju stanovništvo i vrše prisilnu sovjetizaciju. Kapuściński već u tom tekstu virtuozno, preko detalja svakodnevice i reminiscencija o običnim događajima dojmljivo gradi atmosferu jednog prostorvremena. Učenje ruske azbuke u kojoj je prvo slovo postalo S – S kao Staljin, iznenadni nestanak omiljenog učitelja, noć probdjevena na zimi ispred trgovine sa slatkišima – prenose vjerno užas ranih piščevih godina. Tako je Sovjetski Savez od djetinjstva i opsesija i sudbina, i premda je kasnije proputovao svijet i napisao više zanimljivih knjiga (npr. Putovanje s Herodotom), Kapuściński je ostao najviše poznat upravo po svojim upečatljivim tekstovima o sovjetskom imperiju.

Nakon opisa djetinjstva u Polesju slijede tekstovi o kasnijim putešestvijama po golemim prostranstvima SSSR-a. Godine 1958. putuje transsibirskom željeznicom, 1967. dugo luta Gruzijom, Armenijom, Azerbajdžanom, Turkmenistanom i drugim neruskim republikama imperija. Vraća se 1989. godine pa posjećuje u više navrata tijekom narednih godina brojne druge zabiti sovjetske terre incognite: sibirske i uralske predjele, Vorkutu, Irkutsk, Jakutsk, Magadan…, „gradove zatvorene u sebe“, mjesta masovnih logora i trajno zaleđena tla, stradanja i beznađa, ali i mjesta eskalacije kriminala, golemih ekoloških onečišćenja, bogatih nalazišta ruda i siromašnih stanovnika na čije živote nije utjecala eksploatacija prirodnih bogatstava. S rubova Imperije, iz zabačenih provincija u kojima vrije život o kojem se na Zapadu malo zna, puno se jasnije vidi samo središte: država i njezin represivni sustav. Izvrstan kontrapunkt tim udaljenim životima u knjizi predstavlja i jedan tekst o epicentru vlasti: o moskovskom Kremlju i njegovoj užasavajućoj pustoši.

Kapuściński je reporterski mag; on piše jasno, slikovito i dojmljivo, s lucidnim osjećajem za „obične ljude“ i „obične događaje“ od kojih je spletena stvarnost. Njega zanima naizgled nespektakularni, „nevažni“ i „monotoni“ život u koji su utisnuti otisci velike povijesti. Otisci sovjetskog državnog terora i okrutnosti, kao i nekog povijesno-geografskog usuda azijskih prostranstava u kojima „čovjek iščezava“. Iako na nekoliko mjesta Kapuściński pretjeruje: npr. kada SSSR naziva „posljednjim imperijem na zemlji“ ili kada psihologizira homo sovieticusa, njegov je način pripovijedanja o drugima izniman i vrlo sugestivan.

Ovakav tip reportaža visoke literarne kvalitete i autentičnosti izumro je u današnjem medijskom svijetu. Čini se, nitko više ne izlazi na teren, nitko ne donosi priče iz prve ruke i nitko ne traži zrnca istine u svakodnevnim pričama. Sve je metastaziralo u simulakrumu simulakruma, a društvene mreže i digitalna dostupnost učvrstili su iluziju da je svijet poznato mjesto. U takvom kontekstu, čitati reportaže Ryszarda Kapuścińskoga, kao i čitati novinarsko-književne i memoarske tekstove jednog drugog vrhunskog reportera prošlog stoljeća – Georgea Orwella (npr. Kataloniji u čast), znači vratiti se moćnim, starinskim literarnim formama u kojima se izvrsno osjeća kako iskri stvarni život.

Pisanje je urarska strast

Viktor Šklovski: Tehnika spisateljskog zanata, prev. Ivo Alebić, Sandorf, Zagreb, 2021.

Treći dragocjeni grumen koji je ostao nakon prosijanog ovogodišnjeg čitateljskog iskustva predstavlja tanka knjižica, više kratka uputa, negoli studija o tehnici spisateljskog zanata. Autor je veliki ruski pisac i teoretičar književnosti Viktor Šklovski čija razmišljanja o postupku, efektu očuđenja i drugim specifičnostima književnih tekstova i danas – u vrijeme prevage kontekstualnog i kulturološkog pristupa – čine osnovu tumačenja književnosti. U Tehnici spisateljskog zanata Šklovski daje izravno upute mladim piscima kako treba pisati, ali i kada i zašto pisati, uzimajući kao uzore velike pisce realizma: Dostojevskog, Tolstoja, Gogolja, Dickensa i druge. U nekoliko stranica njegovih duhovitih i lucidnih uputa ima više pameti negoli u desecima studija o kreativnom pisanju. Mladom piscu više će dobrobiti donijeti ovi papirnati, gotovo stotinu godina stari savjeti, negoli širokogrudne geste kojima danas neki iskusni pisci promoviraju neafirmirane autore/ice. (Da me ne shvatite pogrešno: podrška mladim piscima iznimno je važna; ona je često i jedino stvarno učiteljevo postignuće, ali se ona ne bi trebala bazirati na lažnom altruizmu i reklamiranju vlastitog dobročinstva.)

Na samom početku teksta, u podnaslovu „Uvoda“, Šklovski daje prvi važan savjet: „Ne žurite postati profesionalni pisac“, pa zatim preporučuje da „prije nego što postanete profesionalni pisac, steknite druge navike i znanja, koje ćete onda unijeti u svoj književni rad“. Jer, „postati profesionalni pisac (…) možete i zapravo trebate tek nakon nekoliko godina pisanja, kad već znate pisati“.

Danas, kada gotovo svatko tko prepriča neku anegdotu iz svog života ili javno objavi nekoliko stihova, sebe smatra „pravim“ piscem ili spisateljicom i kada se na društvenim mrežama serijski proizvode wannabe umjetnici svake vrste, ovakve poruke djeluju ljekovito. Da, doista treba znati raditi još mnogo toga prije nego se postaju pjesmuljci po facebook profilima i pišu skaske iz vlastita života. I to ne samo zato da bi se preživjelo, nego i da bi se moglo pisati punokrvno, autentično, iz same/oga sebe. Lav Tolstoj se počeo osjećati piscem u kasnim tridesetim, kada je pred objavljivanjem bio prvi dio Rata i mira, kako je sam napisao u pismu pjesniku Afanasiju Fetu. Promislite, jeste li sigurni da je upravo vas prije nego samog Tolstoja obasjala stvaralačka milost?

Također, prije nego što nas uputi u to kako pisati, Šklovski govori o tome kako čitati. Jer, čitanje, ono dubinsko i kreativno čitanje je umijeće: ono se uči, stječe i usavršava. Pisanje uvijek započinje čitanjem. Pa zato: „Ako želite postati piscem, proučavajte knjigu onako pažljivo kao što urar proučava sat ili vozač automobil“. Jer: „Pisac koji ne čita s razumijevanjem druge pisce, koji ih ne rastavlja, neće moći izbjeći imitiranje; štoviše, on neće ni primijetiti da imitira“. Čitanjem budući pisac baždari svoje unutarnje senzore kako bi pravilno čuo riječi i njihove odjeke, proniknuo u značenja i jezične odnose te izgradio – možda, jednom, bude li dovoljno „truda i čuda“, rekao bi Kiš – i sam neku smislenu, originalnu književnu cjelinu.

Godina 2021. je zapravo drugo poluvrijeme pandemijske 2020. − možda druga četvrtina ili trećina ili osmina tko će ga znati − u kojem su odnosi snaga promijenjeni, jer postoji cjepivo koje jamči visok stupanj zaštite od smrti uslijed oboljenja Covidom-19, ali u novonormalnom to dio stanovnika, poznatih kao heterogena grupa antivaksera po čijem masovnom izlasku iz digitalnih ormara na ulice ćemo pamtiti godinu, odbacuje kao mogućnost normalizacije. Oni su državu prepoznali kao represivni aparat i od svih represija odlučili da ovu − preporučeno, još ne i obavezno cijepljenje − odbijaju. Dijalog između strana u radikalno zaoštrenom sporu je nemoguć, jer dijalog već odavna nije alat za provjeru i korigiranje vlastitog mišljenja, nego za potvrdu preduvjerenja. Zamislimo sada kako je tek nemoguć zaoštreni dijalog, rasprava koju zovemo polemika, a koja se ipak odvija u nekakvim okvirima koje danas ne možemo ni naslutiti. Ukratko, našli smo se u jednosmjernoj slijepoj ulici, a izgledalo je da mora biti drugačije. Problem manjka polemike je i problem prostora, jer tiskovine malo tko čita, a društvene mreže služe samo za povremeno hajkašenje. Facebook nikako nije platforma za polemiku, čak je i suzdržanu ili negativnu kritiku odjednom problematično objaviti. Baš ova stranica je bila optužena od strane razočaranih članica HDP-a zbog samostalnosti spram izdavača. Ovo samo ilustrira paradoks, jer uobičajeni je prigovor da uredništvo pati od manjka autonomije spram izdavača.

No vratimo se polemici, jer ona je u srži moje prve odabrane knjige objavljene potkraj prošle godine.

Damir Pilić: Tito očima Krleže, V.B.Z., Zagreb, 2020.

Knjiga koja u rikverc (tako je komponirana) progovara o odnosu Umjetnika i Moćnika, ali i dva prijatelja koja su prošla kroz niz iskušenja. Puno toga bi se moglo reći o fazama tog odnosa, a u središtu kojega je, naravno, sukob na ljevici. Čini mi se da je danas mladima generacijama objasniti koji je bio značaj te polemike kao mojoj generaciji rastumačiti kako su se zbog, recimo, sukoba monofizita i duofizita gubile glave. A zapravo nije daleko od toga, jer rani komunisti imaju u sebi vjerski element, premda su ateisti. To se baš i ne odnosi na antidogmatičnog Krležu. Stanko Lasić, kaže fusnota, nabrojao je više od 275 polemika na temu slavnog sukoba na ljevici u razdoblju 1928-1940. Kako objasniti da je Partija izdala 1940. zbornik radova na temu poetike i filozofije književnosti iz pera najuglednijih komunista, u kojemu se Krleža i Pečatovci konačno proglašavaju revizionistima − do tada su bili tek trockisti/liberali − ne bi li okončala sukob i konačno ušutkala moćnog mobilizatora za komunističku stvar, prgavog i tvrdoglavog Krležu? Zamislite da se danas vrhovi suvremenih hrvatskih stranaka upuštaju u poetičke rasprave. Pa zamislite njihove priloge i pokušajte se ne nasmijati.

Mimo ove epizode koja je zapravo bila serija, Pilićeva knjiga daje lijepu dijakroniju stvaralaštva i ideja i odnosa dva muža koja su, skoro istodobno, prešla tamo kamo komunisti već odlaze. Desetljeće poslije za njima je krenula i njihova Jugoslavija.

Riad Sattouf: Arapin budućnosti 5, Fibra, Zagreb, 2021.

S petim dijelom ovaj serijal je dosegao 922 stranice, a već prije se pozicionirao kao serijal koji daleko nadilazi okvire stripa i njegove recepcije, koji se upisuje i u književnost i u opću kulturu do razine kviz pitanja. Loša je vijest ta da će navodno biti objavljen samo još jedan, zaključni šesti dio, a dobra uvijek ista: Riad Sattouf ne posustaje. Njegov bildungs-strip o odrastanju u osvojeno antikolonijalno doba (1978-1994) u Francuskoj (u više navrata), Libiji i Siriji, iz današnje perspektive, nakon arapskih proljeća i poslije bitke koja doduše još traje nekim niskim i promjenjivim intenzitetom, ali za koju je jasno da je u njoj poražen i arapski i europski svijet, kao da zvuči pomalo zlokobno. Linije rasjeda u njegovoj obitelji, između oca i majke, mogu se lijepo prikazati kao metafore udaljavanja civilizacija. Otac Sirijac se nakon francuskog doktorata i usisavanja liberalnih vrijednosti vraća u arapski svijet i tamo vremenom poprima identitet sunitskog panarapskog tradicionaliste, sa svom poputbinom: teškim patrijarhatom, manjkom svake tolerancije, prezirom prema zapadnom svijetu, osim u smislu materijalnom…

Majka je pasivna, ekonomski pa onda i egzistencijalno neemancipirana, po utjehu klizi u religiju i kvazi-religiju, vidovnjaštvo, a živi uz pomoć socijalne države i starije generacije, da ne kažemo stare slave. Dosta toga zvuči poznato, premda sam dosta siguran da sam se malo poigrao i učitavanjem značenja. Provjerite, naći ćete više nego što očekujete.

Mariana Enriquez: Što smo izgubili u vatri, Hena com, Zagreb, 2021.

Od svih žanrova čini mi se da smo s kratkim pričama najtanji. Naši su pisci u tom žanru vrlo konzervativni, kao da se boje odstupiti od stroge aristotelijanske kompozicije, promućkati jezik i ne pretvrdo zatvoriti priču. Dvanaest priča Argentinke Mariane Enriquez govore o suvremenoj, urbanoj i suburbanoj Argentini, koja je nestabilna na mnoge načine. Nekada su to, bit će, pripovjedači, nekada je to naprosto zbilja koja se teško definira, a ovostrano i onostrano miješa u nešto blisko, nekad su to motivi koje si nije ugodno predočiti, a od kojih su gore samo motivacije likova, kada su uopće jasne, a svaki horor priručnik će vam reći da je najstrašnije ono što je nejasno. U svim pričama glavni likovi su žene, a autoričin „feminizam“ perverzno kulminira u naslovnoj, po rasporedu u knjizi glavnoj, jer je zadnja, priči u kojoj se žene počnu sektaški kontrolirano samospaljivati kako bi pokazivale svoje ožiljke svijetu, jer su im to činili muškarci, što inkvizicijski, što suvremeno uz pomoć alkohola i šibice (već to što nijedan od muškaraca ne koristi svakodnevni i nepoetičan upaljač pokazuje koliko je Enriquez dobra pripovjedačica). I nema te sile koja ih može natjerati da promijene svoju odluku; ponos majke na kći koja će to očito učiniti je toliko stravičan da se morate pitati koja je to sila nepravde od žena učinila monstrume. Ovo je knjiga ožiljaka, što psihičkih, što fizičkih. Od kojih se otvaraju rane i koji stvaraju rane. Knjiga o nezacjeljivanju. Da mi se ne gadi inflacija riječi brutalna, napisao bih brutalna. Život u svom bruto izdanju, armirano pakiran, a opet fragilan.

Prije nekoliko godina, zapravo strašno prekasno, shvatio sam da me ovakvi izbori, pregledi, top-ljestvice i preporuke duboko uznemiruju. S jedne strane taj nerealni no uvijek prisutni pritisak „objektivnosti“, odgovornosti prema predmetu, a s druge činjenica i podsvjesna potreba da se takvim izborima reprezentiraš, nekoj minimalnoj javnosti poturaš vlastitu sliku koja ti se u tom trenutku najviše sviđa, ili za koju misliš da odgovara predodžbi tih nekih apstraktnih drugih. Otuda odluka da slične popise ispisujem više prepuštajući se logici impulsa, asocijacije, prvog poriva. Slijedi, dakle, nekoliko bilježaka o knjigama koje su mi se u posljednje vrijeme, iz raznih razloga, urezale u tijesno sjećanje.

Diktatura sata i kalendara kao da je, prisilno, ponešto oslabila. Na kraju i to je pitanje perspektive: stvar radikalno drugačije izgleda iz čitalačke fotelje i noćne smjene na pokretnoj traci. Kapitalistički svijet-stroj se mjestimice tek blago zagrcnuo, a zatim još bjesomučnije nastavio s kloparanjem

Sem Šepard: Špijun iz prvog lica, prevela Ivana Đurić Paunović (Geopoetika, Beograd, 2021.)

Uvijek sam volio Sheparda kao pisca, ali dugo iz krivih razloga. Rano sam ga usvojio i naučio cijeniti, prije svega u kontekstu mitologije oko njega samoga, pripadajuće scene i konteksta i, na kraju krajeva, slijepe sklonosti estetici Amerike kasnih šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, bez obzira na medij i formu. Više od desetljeća trebalo mi je da prokljuvim prirodu njegove pripovjedne magije koja je, k tome, nevjerojatno jednostavna i posve ogoljena. Sheparda sam više percipirao, nego što sam ga s razumijevanjem čitao. A njegova sposobnost stvaranja svijeta iz najsitnijeg svakodnevnog detalja i skiciranja karaktera u nekoliko kratkih poteza bila je i ostala zavodljiva, i mnogo dužna njegovim drugim kućnim medijima: scenskom pismu, filmu i muzici. Špijun, zadnja njegova knjiga, većinom izdiktirana u posljednjoj godini života, kada mu bolest nije više dopuštala pisati, pojavila se posthumno. U redakciji rukopisa pomogla mu je prijateljica Patti Smith. I to nije ni približno njegova najbolja knjiga. U samo godinu ranije objavljenom fragmentarnom romanu The One Inside Shepard je, dok mu je fizičko stanje to još omogućavalo, bio mnogo koncizniji. Ali Špijun nipošto nije zanimljiv samo komemorativno, kao drhtava odjava velikana. Ovaj, također rasuti (fragment je uvijek u srži autorove metode) vrlo kratki roman, sadrži sukus svega onoga zbog čega smo Sheparda voljeli. Pripovjedaču, koji se javlja u prvom i trećem licu, jasno je da iz ove knjige neće izaći živ. Ali živ je u tom trenutku, dok piše; autentično i nepokolebljivo živ. Jedva primjetno tužan. Reminiscentan. Nikad patetičan. Na kraju i samoironičan, duhovit, blag i spuštenog garda, koliko je to za jednu relativno mačističku književnu figuru moguće. Dirljiva odjava, rezime u kratkim rezovima.

Enrique Vila-Matas: Montanova bolest, preveli Matija Janeš i Ana Marija Drmić Janeš (Edicije Božićević, Zagreb 2021.)

Ovu ludu, divnu, divlju i virtuozno napisanu knjigu čitao sam u nešto starijem srpskom (čini mi se također Geopoetikinom) izdanju, s naslovom Montanovo zlo, koji me se kao takav inicijalno dublje dojmio. Zlu je, kako je poznato, teško odoljeti i ono čuči u svakom od nas, ali nas je sposobno na specifičan način i barem načas zabaviti, dok su bolesti – ako nikad, sada je posve očito – najdosadnija i najneduhovitija među pošastima. Posebno je to točno kada su u pitanju patologije književne; one koje stoje u srži i ideji ovog romana, kao i pripadajućeg romanesknog ciklusa. Montanovo zlo i bolest jest, naravno, upravo književnost, u svim mogućim njezinim unutarnjim i vanjskim aspektima i iteracijama. Bolest jednako prisutna u vlastitoj nepredvidivoj praksi i uvijek otvorenoj mogućnosti izostanka, crne rupe spisateljske ili čitalačke blokade. Ideja protejskog pripovjedača, koji iz poglavlja u poglavlje mijenja uloge, razine i pozicije, da sam, svojim životom utjelovi čitavu književnost, osnovna je i urnebesno groteskna metafora iz koje tekst ovog rizomatskog romana meandrira u različitim, često posve neočekivanim pravcima. Vila-Matasa domaći su izdavači iz nekog razloga otkrili neoprostivo kasno, a iole šira publika, čini se, još uvijek gotovo nikako. Krajnje je vrijeme da se to promijeni. Vila-Matas mnogo je uzbudljiviji pisac od najveće većine onoga što je moguće naći u izlozima.

Montanovo zlo i bolest jest, naravno, upravo književnost, u svim mogućim njezinim unutarnjim i vanjskim aspektima i iteracijama. Bolest jednako prisutna u vlastitoj nepredvidivoj praksi i uvijek otvorenoj mogućnosti izostanka, crne rupe spisateljske ili čitalačke blokade

Izlog broj tri

A u izlog broj tri neki demonski Oliver Mlakar poturio nam je tri debele, teške knjižurine. Od onih koje rodbina, prespore za učinkovit muholov, nedočitane podmeće pod ormare. Sve ih je u posljednje dvije godine, u istoj ediciji, objavio zagrebački Sandorf. Prve dvije napisao je António Lobo Antunes, živući klasik portugalske književnosti, a suvereno ih je na hrvatski prevela Tanja Tarbuk. Sjaj Portugala kapitalan je tekst za razumijevanje kako Lobo Antunesove kompleksne, kasnomodernističke metode, tako i jedan od, specifično kriptičnih, ključeva za crnu kutiju portugalske povijesti druge polovine dvadesetog stoljeća i njegove savjesti, u rasponu od historijskog do modernog kolonijalizma, od carstva, preko diktature, do njezinih dugačkih, otrovnih repova. Autor je, kao vojni liječnik, i sam služio u angolskom ratu; njegov je košmarni, fantazmagorijski prikaz na neki način upravo hiperrealističan. O prirodi bogova smješten je u potpunosti na europsko tlo, ali također ne može pobjeći od traumatske postkolonijane sjene. Taj je hektični roman ipak prije svega saga o starenju, spirala kliženja ususret smrti.

David Szalay je anglofoni, englesko-mađarski pisac srednje generacije, trenutačno s budimpeštanskom adresom. Sve što muško jest, koju je na naš jezik preveo Dinko Telećan, često se tretira kao roman, iako je riječ o zbirci tek okvirnom temom uvezanih priča. Na neki čudan način, ona i takvo, romaneskno čitanje sasvim dobro podnosi, iako to možda više govori o samoponištavajućoj inkluzivnosti te forme s jedne, i njezinoj tržišnoj neprikosnovenosti s druge strane, nego o tekstu samom. Szalay se, kroz britko, dinamično pripovijedanje i nevjerojatno žive likove – iz naše neposredne okoline, ili od onih koje smo nekim slučajem usput sretali i zapitali se što im se samo mota po glavi – hvata u koštac s nezahvalnom temom (de)konstrukcije onog nečeg „tipično muškog“, raslojenog kroz različite životne faze i najširi spektar njegovih individualnih i društvenih pojavnih oblika. Kompletna hrvatska suvremena proza imala bi itekako što naučiti na jednom Szalayjevom pripovjedačkom masterclassu. Iz izloga broj tri birajte bilo što, nećete pogriješiti. A bilo je, na sreću i naravno, i drugih vrijednih, uzbudljivih književnih izloga u ovoj pandemijskoj vremenskoj gvalji, moruzgvi jedan uz drugog slijepljenih dana. Ne znam zašto je ovaj izbor ispao ovako maskulin, rodno i tematski. Birajte drukčije. Birajte slobodno. Birajte.