Pjesnikinja Vanda Petanjek (1978) u svijet objavljenih knjiga ulazi relativno kasno (prvu knjigu pjesama Ključne kosti, objavila je 2021. u izdavačkoj kući Jesenski i Turk), ali ulazi odlučno i uvjerljivo, što potvrđuje i idućom knjigom, o kojoj je ovdje riječ, U ime majke (nagrađenu nagradom Post scriptum za književnost na društvenim mrežama), knjigom kojom se ne ponavlja, nego se njezina pjesnička ideja razvija, dapače, zgušnjava kao da je sazrela preko noći. Izvjesno je da se u posljednjih nekoliko godina na sceni javlja niz zrelih pjesničkih knjiga-prvijenaca mahom autorica čije je pismo sazrijevalo izvan ukoričenja rukopisa, i to su zanimljive književnosocijalne činjenice. Također, jedna je činjenica i ta da je, zahvaljujući dobrom broju suvremenih domaćih pjesničkih naslova – ali i ne samo domaćih, eto i angloameričkih, sudeći po konstataciji američke pjesnikinje i kritičarke Ange Mlinko – nastupilo doba knjiga-projekata – rukopisa organiziranih oko jedne teme ili problema, najčešće politički relevantnih. Ne znači to pritom da je svaka takva knjiga politički intonirana, ali zahvaća u neki predio koji je sustavno zanemaren, gurnut u nevidljivost ili koji izaziva nelagodu ili čak strah od svrgavanja postojećih normi.
Sudeći po konstataciji američke pjesnikinje i kritičarke Ange Mlinko nastupilo je doba knjiga-projekata – rukopisa organiziranih oko jedne teme ili problema, najčešće politički relevantnih
Nemoćni i nespretni bog
Knjiga U ime majke jest knjiga-projekt, iako se u čitanju ne doživljava kao stroga metodološka izvedba zadanog koncepta, ali je ipak zbog svoje tematske i arhitektonske jasnoće o njoj lako mnogo toga reći, iz nje izvesti i zaokružiti. Nije dakle riječ u ovoj knjizi o velikoj zagonetki poezije, već o zagonetki izvan poezije koja – ipak, sasvim posredno – usmjerava ovaj pjesnički duktus, vodi u potrage kroz pismo i otvara pjesničke prostore koje, ma koliko svjesni teme, nismo mogli unaprijed naslutiti. Ta zagonetka izvan poezije, kao poticaj za pisanje, može se sažeti na zagonetku tijela – ženskog, transformativnog, majčinskog, tijela koje može nositi i izgubiti drugo tijelo, tijela koje boli, trpi i pati, i koje upravo zahtijeva da se sve to izrazi i oblikuje u jeziku, da se tom bolnom uzlasku u znak pitanja dâ odgovor u poeziji.
Knjiga U ime majke posložena je kao poema, podijeljena na cikluse Kirurški precizno, Vodopropusno, Rezanje vrpce, Dan kad sam u torbu stavila xanax i Vodootporne. Nekoliko pjesama u zbirci funkcioniraju kao poeme-unutar-poeme; one su odijeljene rimskim brojkama i djeluju kao poruka na kojoj je važno dodatno zadržati pažnju u ravnomjerno ritmiziranom razvoju fabularne cjeline knjige. Primjerice, prva pjesma-poema, Halokomora, saopćava nam središnje mjesto knjige – temu boli i nemogućnosti njezina iskazivanja, dok rukom razmiče tajac, dok niže niječne izraze kojim se ta nemogućnost amplificira i kojima buja (očekujemo mnogo paroksizama u zbirci nakon ovoga) – i završava stihom gdje ste sada, ptice? koji ima izrazito afektivnu ali i metapoetsku vrijednost, odnoseći se na uobičajenu pozitivnu simboliku ptice u poeziji (ali i u vlastitoj prethodnoj zbirci!). Ptice se, naime, u zbirci U ime majke otkrivaju kao zlorabljene ptice, ili, prevedeno na jezik funkcija, kao poetski motiv čija je svrhovitost istrošena ili, ovdje barem, nesvrhovita u kontekstu pisanja o boli. U poeziji se višestruko propituje i funkcionalnost biblijskih motiva, imena i tema, koji, kako se otkriva, neće umjeti dati odgovor na patnju žene koja je izgubila dijete: lirska junakinja ne može tražiti pomoć od boga koji je nespretan ([i] što ako mu peta zapne o porub / što ako tresne glavom o zid), kojemu, isuviše ljudskom, i samom treba pomoć – ali kako ću mu pomoći ovako viseća. Pjesme slijede fabularni tijek ali, doima se, kao bez cilja i – nema očekivanih paroksizama; kroz događaje sazdane od grozdova aluzija vodi nas k shvaćanju „o čemu se radi“, postupno nas uvodeći iz tog izvanjskog „o čemu“ u unutarnji krajolik boli, koji je – premda iracionalan, akognitivan – prepun bogatih oblika, oblika boli u pjesničkom jeziku koji su, otrgnuti svojoj slijepoj moći, zapravo tako moćno lijepi. Pjesnikinja, u svojoj potrazi za oblicima, koja je, ona je svjesna toga, mučna i razorna za nas čitatelje, parentetički umeće lirske „izgrede“ (teško opečena spašavala sam papige / i bacala ih kroz krov prema snovitoj krošnji ili humci snijega kao rasporeni labudovi) i stvara upečatljive unutarstrofne semantičke spojeve (no bogovi ne zapinju / oni se raspinju / iza kuće raste cvijeće puno glasnih pčela / i ništa ne može utišati prirodu). No u tim igrama u podlozi pjesničkog stvaranja, ova lirska odmorišta brzo zamjenjuje novi udarac u pleksus, vrlo često uprizorenjem praznine, nestanka, oduzećem – tijela, emocije, mirisa – o kojem se metapoetski govori, treba pisati / o onome o čemu se ne piše. Primjerice, i o boli drugih – i povijesnih ličnosti (Lucia Joyce) i anonimnih junakinja gradskih grafita (kao što je grafit dobro znan pješacima kroz zagrebačku Mesničku tanja i dijete nisu dobro). U pogledu na tuđu patnju lirska junakinja je između pitanja može li se ispripovijedati tuđa bol, može li joj se dati glas, i same činjenice mûka boli, praznine koju pjesnikinja iskupljuje iskaznim adekvatima poput ribe jecaju ili otkrivenje ivanovo kroz pokrivena usta. Ako se bol ne može do kraja iskazno iscrpsti, dovesti do iskaznog vrhunca, nema ni razrješenja, premda jednu vrstu diskretnog raspleta boli pjesnikinja daje zaključnom pjesmom knjige, Koloidno srebro, u kojoj, nakon niza iskaza o gubitku, tematizira porod, tijelo koje porađa i odnos majke prema novorođenčetu. Ova pjesma, u fabularnoj konstrukciji knjige, sa svojim karakterom „sretnog kraja“ ne odskače nimalo grubo u izvedbi u odnosu na dominantni ton rukopisa – dodaje samo novu boju ovoj liniji i ta diskretna promjena umjesto grandioznog raspleta pridonosi uvjerljivosti cjeline ove knjige.
U poeziji se višestruko propituje i funkcionalnost biblijskih motiva, imena i tema, koji, kako se otkriva, neće umjeti dati odgovor na patnju žene koja je izgubila dijete: lirska junakinja ne može tražiti pomoć od boga koji je nespretan ([i] što ako mu peta zapne o porub / što ako tresne glavom o zid), kojemu, isuviše ljudskom, i samom treba pomoć – ali kako ću mu pomoći ovako viseća.
Mȗk boli
Provodni motiv knjige je voda i njezini različiti pojavni oblici s različitim semantičkim usmjerenjima: ocean, ribe, poplava, plodna voda, a osim motivskog vezivanja pjesama i njihovih značenjskih slojeva, uloga je vode i dinamiziranje pjesničkog teksta do mjere da je motiv vode zadužen za njegovu agogiku – voda je ono što puni, prazni, istječe, što je prisutno i statično (prapočelno), ali i što je mijena koja se odvija ispod života, kao priroda na koju zaboravljamo, ali koja ne zaboravlja nas (i dobra i razarajuća), a pritom je i ravnodušna na sve civilizacijske napore (pa i religiju) u pretjecanju iskustva. Voda je u ovoj zbirci i ishodište iskaza – alat za parafrazu, za oblikovanje i iskazno utjelovljenje pjesnikinjina iskustva i svijeta. voda pristaje svakom tijelu / voda je stan / fluidni neboder (iz pjesme fluidna). Čitav katalog prostornih pjesničkih slika u zbirci također je vezan uz vodeni svijet (iznutra gnijezda koralja). Na motive vode, nijemih ili jecajućih riba, oceana, nadovezuje se motiv broda (uglavnom kao simbol) koji stoji za žensko (prijenosno) tijelo drvenih bokova, za tijelo u koje se lirska junakinja povlači iz brodskih okana. I taj maritimni krajolik u potpunosti je unutarnji – on je divalj, taman, vrijedan da ga se otkriva, da se prouči ta teorija svega što proizlazi iz vode.
Žudnja ove poezije jest da se maksimalno precizno približi nemogućnosti govora o boli, da se jezično uprizori taj mȗk boli, zbog čega stihovi često nalikuju izmjeni začudno spojenih filmskih kadrova. Začudnost se postiže i povremenim parentezama koje podcrtavaju nemogućnost uspostavljanja komunikacije između bujnog unutarnjeg svijeta i vanjskog, čije jednostavne konvencionalne rečenice (kako si, nije mi ništa) pojačavaju dojam nemoći, zatvorenosti i zaglušujuće samoće.
Pjesnička knjiga U ime majke ispituje iskustvo žene i to nasuprot svim konstruktima žene, svim tipizacijama i mitovima o njoj. U takvom projektu pisanja bitna je početna odluka: zauzeti najranjiviji položaj i prikazati ga; pjesnikinja izlaže široka prostranstva intime koja je društveno svedena na tabu, o kojoj se ne govori jer pripada polju zazornog, i o kojoj je govor na rubu kršenja zakona (na što aludira i performativno oblikovan naslov knjige). Upravo zbog odlučnog zauzimanja tog položaja ranjivosti, stihovi ove poeme su dugi, tečni, melodični, pripovjedni, komunikativni, podjednako teški (izravno zahvaćanje u bol, zagrizom u vrat do kraja) i lagani (slikovitost, metaforičke bravure), a poput vode pronalaze svoj put „bez cilja“ ali s odmjerenim, izraženim, zavodljivim ritmom. Pritom se, što bi bila jedina zamjerka zbirci, povremeno dogodi da se stihove prelako pusti nizvodno, odnosno da u okružju dobro ugođenog i emotivno zgusnutog krajolika iznutra gnijezda koralja, neki od njih djeluju slabije (primjerice, pjesma ako odeš privatno, brže si na redu, napisana u stvarnosnopjesničkom tonu) i ne dosežu zadanu visinu izvedbe.
Vrlo često se u zadnje vrijeme govori o ljekovitosti poezije. Bez obzira na to o koliko se različitim pjesničkim tekstovima radilo, kritika je sklona zaključku o poeziji kao panaceji. U ime majke, pak, tvrdi, lijeka nema. No kritički se tekst ipak mora nekako zaokružiti. U ime majke daje niz mogućih smjerova, vodeći nas u nelagodu / iz nelagode, ali, na koncu, pjesničko se putovanje u ovoj lijepoj knjizi sámo sažima stihom: ako mogu ovo – onda mogu sve. Pritom ću prisvojiti ovo sve i usmjeriti ga u zaključak: pjesnikinja Vanda Petanjek, dosadašnjim je knjigama pokazala ali i dala naslutiti da doista može sve: dojma sam da je pronašla vlastiti jezik u nekoj dubini koja dohvaća neiscrpivu vodu – očekujem dugo i zanimljivo putovanje i razvoj ovog gustog i plodnog pjesničkog glasa.
