Razmišljanja o smrti u našem su društvu, ako jesu, predviđena samo za osobe treće životne dobi, a ni one o tome ne besjede rado. Dogodi li se da mlađa osoba, pa i u šali, načne razgovor o toj temi, ili učini kakvu opasku, odmah će biti poklopljena s: ,, Hajde, šuti“ ili ,,Ne pričaj bedastoće“, kao da smrt nije neminovni dio života, odnosno da život, složila bi se spisateljica Alena Begić, nije neminovni dio smrti. U svijetu u kojem se, kao nikada do sada, nastoji mladost i život sam kvantitativno produljiti, odlazak je zabranjena tema i javna tajna koju spomenuta književnica u svojoj zbirci priča Dan za ispravljanje, u najmanju ruku, demistificira i ogoljuje, razbijajući tako zrcala naših društvenih konvencija u tolikoj mjeri da se čovjeku prilikom čitanja neugodno ma i nasmijati, iako povoda za to ima na svakoj stranici. Raskrinkavajući nas, naše živote, običaje i smrti, Begić kroz četrnaest priča pleše najbolji danse macabre naših suvremenih književnih plesova. Tomu u prilog idu i priznanja koja je za svoj rad dobila na Festivalu europske kratke priče, Natječaju za najbolju gorku priču, odnosno prvo mjesto na Međunarodnom natječaju za kratku priču Lapis Histriae 2023. (s pričom ,,Neočekivana smrt“).
Raskrinkavajući nas, naše živote, običaje i smrti, Begić kroz četrnaest priča pleše najbolji danse macabre naših suvremenih književnih plesova
Požuda prema ispravljanju lica
,,Dan za ispravljanje“, naslovnu priču knjige, pripovijeda muškarac te ona, začudo, ne govori o smrti koja je tema većine ovih kratkih djela, nego o djevojci koja, naručujući kojekakve aparate s AliExpressa, nastoji ispraviti svoj nos, usta, podbradak, tj. nekakve, pretpostavljamo umišljene, facijalne ,,asimetrije“. Svaka priča, pa i ova, ima svoj neočekivani zaplet (nekad se on nalazi na samome početku, a nekada pri kraju priče, ali faktor iznenađenja je postojan); spočetka pomislimo kako je riječ o još jednom predsmrtnom slučaju, kad ono, ,,Dan za ispravljanje“ donosi priču ljubavnog para i njihovih obreda koji se događaju točno svake srijede – djevojke koja ispravlja različite dijelove svoga lica, i momka koji perverzno i lascivno, uz solilokvije o njenoj fizičkoj neuglednosti, opisuje požudu koju osjeća gledajući svoju djevojku dok se ,,ispravlja“. Iako naslovna priča ne govori o smrti; govori o ljepoti koja je usko vezana uz mladost koja, pak, opet konstantno nastoji pobjeći od onoga što Begić, kao autoricu, najviše zaokuplja.
Premda je naslovna priča ispripovijedana iz perspektive muške ich-forme, većinu drugih pripovijeda žena u prvom licu jednine, ako nisu u er-formi. Begić je autorica koja potencira neugodu; njezinim kreaturama nije problem reći da je netko fizički ružan ili karakterno odvratan, njeni likovi cijepljeni su od srama, gotovo pa i najprirodnije prosti i uravnoteženo hodaju na tananoj granici između cinizma i realiteta. Autorica, koja je 1997. rođena u Njemačkoj, koja je gimnaziju završila u Bosni i Hercegovini, a živi u Sloveniji, pred nas stavlja sve tri velike nacije iz bosanskoga lonca – Bošnjake, Hrvate i Srbe odnosno, ono još važnije što ih kulturološki određuje, muslimane, katolike i pravoslavce te njihove pretpogrebne, pogrebne i postpogrebne običaje. Begić se u priči ,,Facing Death“, koja je i svojevrsni manifest istoimenog kolektiva potpisanog na koncu priče, pita – koga, zapravo, briga za pogrebne rituale? Glavne likove tog igrokaza što postoji otkako je svijeta, a to su mrtvaci, zasigurno ne. Književnica hrabro ironijom i humorom upire u istinu, na nekim mjestima, doduše, nije u potpunosti uspjela razraditi ideju koju je stavila na papir (kada, primjerice, piše o razlikama između pokopa ,,dobrih“ i pokopa ,,loših ljudi“), ali upravo ,,Facing Death“ svojom idejom i gorkim cinizmom podsjeća na ,,Traktat o manekenima“ Brune Schulza, iako su njezini likovi, zapravo, mlađa braća i sestre onima Nikolaja Gogolja; izrasli iz mutne vode žive u fantastičnoj i fatamorganskoj atmosferi i bave se, kao i mi, pitanjima o ljubomori, Bogu, vjeri i religiji, neimaštini, međugeneracijskom i generacijskom nerazumijevanju, teretu krivnje, poziciji žene, karijeri, ubojstvu i samoubojstvu… samo što oni to čine misaono u velikoj mjeri bogatije od prosječnog čovjeka.
Autorica, koja je 1997. rođena u Njemačkoj, koja je gimnaziju završila u Bosni i Hercegovini, a živi u Sloveniji, pred nas stavlja sve tri velike nacije iz bosanskoga lonca – Bošnjake, Hrvate i Srbe odnosno, ono još važnije što ih kulturološki određuje, muslimane, katolike i pravoslavce te njihove pretpogrebne, pogrebne i postpogrebne običaje
Isplati li se biti mrtav?
Jezik kojim ova ljubljanska studentica stvara i razlaže izrazito je vispren, oštar, koncizan; istovremeno opušten i vrlo slobodan, hrvatski s elementima bosansko, ili bosanski s elementima hrvatskog (bez natruha slovenskog, kojeg sam očekivao); bogat žargonima i psovkama – što u ovom slučaju dobro igra i daje dodanu vrijednost atmosferičnosti koja je u Begićkinim svjetovima uvijek na rubu eskalacije života u smrt, ali i obrnuto.
Priča u kojoj je Begić uspjela uplesti toliko važnih tema, a da ih je pritom, iako ograničena prostorom, uspjela dostojno razložiti i smisleno zaokružiti, odnosno izbjeći površnost bilo kakve vrste, zasigurno je ,,Selmin nišan“. U rečenici: ,,Ako umreš udata, imaš barem jedan dokaz da se nešto događalo u tvome životu – muževo prezime“ krije se sva mizoginija koju žena na postjugoslavenskim prostorima osjeća od rođenja. Begić u ,,Selminom nišanu“ skida smokvin list; a dojma sam kako je u nju uplela i, u usporedbi s ostalim pričama, podosta autobiografskih elemenata, ponajviše vezanih uz preseljenje, ali i onih vezanih uz identitet te se postavljaju pitanja – gdje se, doista, čovjeku nalazi dom, je li taj dom fiksiran ili ga možemo nositi sa sobom u cekeru?
Begić valja čitati, ako išta, da nas malo protrese, začudi i nasmije. Njeni nam likovi možda neće dati odgovore na esencijalna pitanja koja nas more, ali će nam otvoriti prostor za razmišljanje i poslati neke ključne poruke, poput one da se ,,čovjeku ne isplati biti mrtav“.
*Tekst je nastao u sklopu radionica “Književna kritika i suvremeni medij: praksa”, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
