Ivana Rogar od svojih je spisateljskih početaka, zbirki priča Tamno ogledalo (2014) i Tumačenje snova (2016), između ostaloga percipirana i kao spisateljica koja se svjesno odmiče od aktualnosti koja bi mogla biti upisana ili iščitana u/iz njezine proze. Svojevrsno ‘mjesto razlike’, prepoznatljivost koja joj je donijela prilično pozitivan odaziv kritičke recepcije, bazirala se upravo na neobičnosti ili barem izglobljenosti iz dominantnih trendova, univerzalnosti i odmaknutosti od lokalnog trenutka jer zapleti i raspleti njezinih priča nisu proizlazili iz recentne zbilje, premda su je itekako uzimali u obzir.
Njezin prvi, kratki roman Grad, pepeo pojavio se u trenutku kad su stvarne, vanjske, pandemijsko-karantenske okolnosti učinile preokret kakav autorica posve sigurno nije željela ni očekivala. Obrnuti slijed – umjesto iz aktualne stvarnosti u literaturu, iz književnog teksta ravno u stvarnost – njezinom je romanu pridodao nekakav ‘proročanski karakter’, što je dakako pojava neobično zanimljiva medijima, pa je u promotivnim aktivnostima oko romana Ivana Rogar često morala odgovarati na pitanja koja su se ticala vremena u kojem je on objavljen (travanj ove godine), njezinih ‘proročkih’ sposobnosti, kalkuliranja s aktualnošću i sl., te je tako jedna od najmanje tome sklonih spisateljica postala primjer kako promptno književno doskočiti izazovima recentne zbilje. Taj se smjer recepcije više-manje bazira na koincidenciji, premda je razumljiv. Dok skupa sa cijelim svijetom sjediš doma, lupkaš po tipkovnicama u želji za informacijama i socijalnim kontaktima, rečenice poput ovih – „Više nisi imao kamo otići osim u vlastiti zahod, a, opet, vani su bile tisuće i tisuće praznih ulica koje su odjednom postale slobodne, fantazija introverta, žudnja mizantropa. Urbana pustinja od nekoliko desetaka kilometara u promjeru. Tek poneki živi stvor.“ – djeluju doista začudno. No, kako smo, nadam se, još u nježnim godinama čitateljskog iskustva, shvatili da postoji ona vrsta identifikacije s književnim tekstom koja nas, primjerice, u trenucima nesretne zaljubljenosti nagoni na to da se poistovjetimo s literarnim junacima koji pate od ljubavne boli, iako ih u nekoj drugoj situaciju ne bismo ni primijetili, ne bih više o tome.
Apokaliptično, tjeskobno, začudno
Roman Grad, pepeo zapravo je logičan nastavak i razvoj spisateljske karijere Ivane Rogar, u kojoj u prethodnom ulomku spomenuta riječ ‘začudnost’ ima ključno značenje. Neobičnost, koketiranje s fantastikom, tajanstvenost, otvorenost i dvosmislenost završetaka iza kojih je sve moguće i ovisi o čitateljevoj interpretaciji, sve se to iz priča iz prijašnje dvije zbirke prelilo i u ovaj roman koji obilježava sveopći minimalizam – oskudna radnja, likovi i prostor u kojem se roman zbiva ogoljeni do kraja, zgusnutost informacija o svemu što se dogodilo prije i čijim posljedicama čitatelj svjedoči. Načelno, riječ je o sljedećem – u neko nedefinirano vrijeme, na nekom nedefiniranom mjestu, nakon očite kataklizme koja je uslijedila nakon nekog ratnog sukoba nedefiniranim sredstvima, jedna četveročlana obitelj (majka, dvojica sinova i djed), preživljava u uvjetima kakvi su naznačeni ranije citiranim rečenicama. Apokaliptično, tjeskobno, na rubovima nadrealnog u kojem se ističe metafora hodnika kao poprišta začudnih događaja izvan granica vlastite sobe, no ne i distopijski kako bismo mogli pomisliti u trenucima kada taj žanr postaje piscima jedan od omiljenijih načina za skladištenje vlastite tjeskobe. Pozornica na kojoj se roman zbiva, na kojoj zapravo poslije nečega nema ničega do nejasnih uputa nekakvog režima, koji očito postoji i svime time vlada, primjerice kako neće biti struje, hiperbolizirana je slika atmosfere nakon užasa kakve donose ratovi i katastrofe. Jasno je to već nakon prvog od četiri ‘umetka’ povijesne tematike u kojima se tematiziraju naizgled nasumični sukobi – od opijumskog sukoba Britanije i Kine, preko rata Tatara i Poljaka do Alžirskog rata za nezavisnost, što su stranice koje isprva djeluju zamarajuće, da bi se kasnijim čitanje uhvatila nit, odnosno smisao dijelova romana koji su ipak trebali biti kraći. Naglasak je pak na individualnim sudbinama članova jedne obitelji čija je disfunkcionalnost pod takvim vanjskim okolnostima postala opipljiva i manifestira se kroz četiri pripovjedna glasa koji se, svaki na svoj način, nose s (post)apokalipsom. I postaju beckettovski apsurdni jer su okolnosti oko njih takve, pa se u njima snalaze teško, kao i čitatelj knjige koji uvučen u taj svijet, pomalo oksimoronski hladno-suosjeća i pomalo se identificira s likovima romana. Zbog tog dojma tijekom čitanja, koji je posve sigurno pripovjedačica i željela postići, Grad, pepeo spada u iznimno uvjerljive atmosferične romane.
Ambiciozno, no ne i bez mana
Žanrovski gledano, ako smo anulirali distopiju, roman ima elemenata povijesnog i antiratnog, nadrealnog, ali i obiteljskog, pa i egzistencijalističkog romana. Izoliran život u stanu u kojem čak i hodnici postaju opasnost i mjesto gdje roman klizi prema nadrealnom i fantastičnom, a stablo naranče koje izraste u dvorištu čudo i potencijalni neprijatelj kojeg se treba posjeći jer je znak nečega otprije, postao je nekakva nova realnost za koju je karakteristično da se ne spominje niti ono što je bilo prije, niti ono što je do toga dovelo, što ukazuje na sveopću represiju u kojoj je jedino potrebno preživjeti. To, svaki na svoj način, pokušavaju braća Alen i Toni, njihova majka Nataša i njezin neimenovani otac, u uvjetima u kojima se sveopća izoliranost već prenijela i na izoliranost jednog od drugih. Alen je očito student povijesti (pa se povijesni dijelovi mogu čitati i kao dijelovi njegove literature za ispit za koji se ne zna hoće li ikada više biti), iziritiran od situacije i obitelji koja mu ide na živce. Djed je iz cijele situacije ponajprije izvukao osjećaj vlastite beskorisnosti i nepovjerenja u bilo koga zbog čega je jedini koji nešto konkretno, premda jednako besmisleno, pokušava poduzeti. Nataša se osjeća nemoćno i depresivno, svjesna kako je njezina uloga još uvijek bespogovorna briga za obitelj, makar usisavanjem stana koje se čini također besmislenim i motivski se ponavlja. Mlađi brat Toni, promatrač je događaja koje ne razumije, sve do kraja romana kad dobiva ključnu ulogu za razumijevanje i zaokruživanje romana, s vremenskom distancom od petnaest godina. Glavna nit njihovih međusobnih odnosa bazira se na nerazumijevanju, nemogućnosti komunikacije i otuđenosti, pa ta mikrozajednica simbolizira svijet kakav je postao, u malom.
Vrlo ambiciozno i višeslojno zamišljen, roman Ivane Rogar, bez ikakvih nametnutih izvanknjiževnih vizura čitanja, funkcionira dobro, premda ne besprijekorno. Prva se zamjerka svakako tiče spomenutih umetnutih, povijesnih dijelova koji pomalo zagušuju inače kratak, koncizan i zgusnut tekst. Iako je njihova uloga jasna i korespondiraju s pričom u smislu proširenja konteksta, ipak dužinom ponešto ometaju dinamiku i kompoziciju romana. Druga je možda i ozbiljnija. Grad, pepeo je roman u koji su, naime, utkane brojne ‘ideje’, od globalne dehumanizacije, antiratne tematike, kritike represivnih režima, nedostatka solidarnosti kao posljedice liberalnog kapitalizma, čak i blage feminističke tematike. One bi se, poželjne dakako, trebale iščitavati iz sveopćeg apsurda koji vlada svijetom opisanim u ovoj knjizi, hladnoći i distanciranosti likova, a manje biti konkretno izrečene u refleksijama koje ponekad djeluju patetično, posljedično i neuvjerljivo i parolaški. No, bez obzira na to, riječ je o romanu kojim se Ivana Rogar ponovo iskazuje kao vrsna stilistica i pedantna konstruktorica literarnog koncepta, romanu o svijetu koji je izgubio uporište, o novim načinima preživljavanja, o tjeskobi i očaju, crnilu i prašini koja je prekrila svaku perspektivu, neizvjesnosti, strahu i bespomoćnosti. Poznato?
