Svijet je krasno mjesto…
Svijet je krasno mjesto
da se tu rodite
ako vam nije stalo do sreće
i nije baš uvijek
osobito zabavan
ako vam ne smeta malo paklenog užasa
tu i tamo
baš kad sve štima
jer čak ni na nebu
ne pjevaju
neprestanoSvijet je krasno mjesto
da se tu rodite
ako vam je svejedno što neki ljudi umiru
svako malo
ili možda samo skapavaju od gladi
s vremena na vrijeme
što i nije tako strašno
ako se ne radi o vama
Oh, svijet je krasno mjesto
da se tu rodite
ako vam nije osobito stalo
do nekoliko šupljoglavaca
na vladajućim mjestima
ili jedne ili dvije bombe
s vremena na vrijeme
dok vam je pogled uperen prema nebu
ili sličnih nepristojnosti
kao što je naše Zakonima zaštićeno društvo
koje je postalo žrtva
brojnih ljudi od ugleda
brojnih ništarija
brojnih svećenika
i ostalih dežurnih policajaca
kojekakvih rasnih segregacija
kongresnih istraga
i ostalih nazadnosti
kojima su naša luda tijela
zakoniti nasljednici
Da, svijet je najbolje od svih mjesta
za brojne stvari kao što su
zabavljanje
i vođenje ljubavi
i tugovanje
i pjevanje prostih pjesama i sudjelovanje u koječemu
i vrzmanje uokolo
i razgledanje svega i svačega
i njušenje cvijeća
i milovanje kipova po stražnjicama
čak i razmišljanje
i ljubljenje ljudi i
pravljenje beba i odijevanje hlača
i mahanje šeširima i
plesanje
i kupanje u rijekama
na izletima
usred ljeta
i općenito uzevši
“življenje života”
Da
ali baš u tom času
s osmijehom prilazi
pogrebnik
* Iz zbirke Krajolici živih i mrtvih, preveo Vojo Šindolić
Vojo Šindolić: Danas, kad su najpoznatija djela beat pisaca uvrštena u mnogobrojne antologije suvremene američke i svjetske književnosti, i kad se ta djela i njihovi pisci izučavaju na najuglednijim sveučilištima kako u Sjedinjenim Državama tako i diljem svijeta, često se čuje misao kako je beat generacija nešto već prošlo i nadiđeno, da ne kažem “staromodno”?
Lawrence Ferlinghetti: Beat književnost nije pokret s kojim je gotovo samo zato što su njegovi najznačajniji predstavnici umrli; naprotiv, to je književni tok koji i dalje nepresušno teče. Mnogi od preživjelih beat pjesnika i srodnih pisaca u posljednjih nekoliko godina stvorili su ili objavili neka od svojih najznačajnijih djela – Gary Snyder (dobitnik Pulitzerove nagrade za poeziju za 1974.) i Michael McClure… Ipak, na većinu beat pisaca još uvijek se gleda kao na društvene odmetnike i buntovnike.
Šindolić: Možemo li u svemu tome vidjeti i ponovno zanimanje za nekadašnji beat stil, nažalost u komercijaliziranim uvjetima, u različitim zabavnim medijima: igranom filmu, nastupima pjesnika na MTV-u, glazbenim spotovima grupe U2, Patti Smith, brojnim dokumentarnim filmovima o stvaralaštvu Williama S. Burroughsa, Jacka Kerouaca ili Jima Morrisona, itd?
Ferlinghetti: To je samo nastavak, istina mnogo komercijaliziraniji, onoga što su beatnici započeli spojem poezije i jazza – potkraj četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. Ne vidim veliku razliku osim što su sadašnji sudionici mnogo više otuđeni nego što su bili ondašnji.
Šindolić: Tvoje ime je postalo i sinonim za izdavačku kuću City Lights u San Franciscu, prvu knjižaru u Americi i svijetu za džepna izdanja knjiga, i epicentar beat pokreta ne samo na Zapadnoj obali nego i diljem Sjedinjenih Država još od sredine pedesetih godina.
Ferlinghetti: Ja sam prvotno bio povezivan s beatnicima kao njihov nakladnik. Tek kasnije, nakon što sam objavio svoju poeziju, postao sam njihovim neformalnim članom.
Šindolić: Ondašnji mediji bili su izrazito neskloni i nenakloni beat piscima, nazivajući ih skitnicama, komunističkim agitatorima, anarhistima, književnim neznalicama, subverzivnim elementom, itd. Sve ovo zvuči prilično pogrdno za nekoga tko je, poput tebe, doktorirao na Sveučilištu na Sorbonni, i to s temom…
Ferlinghetti: Jedan dosadni francuski profesor žarko je želio napisati knjigu o beatnicima, i jednom me upitao kako se zvala moja doktorska disertacija, premda je i sâm bio profesor na Sorbonni i mogao je potražiti moj rad u njihovoj knjižnici. Odgovorio sam mu da je naziv mojeg doktorskog rada “Uloga pisoara u francuskoj književnosti”. Brzopleto je prihvatio moju šalu i tako je to izišlo u njegovoj knjizi. Ali pravi naslov moje doktorske disertacije bio je “Grad kao simbol u modernoj poeziji”.
Šindolić: Ljudi te uglavnom poznaju i cijene kao pjesnika, uvjerenog anarhistu, ikonu knjižare i nakladničke kuće City Lights, ali volio bih da se ovaj put dotaknemo i tvojeg slikarstva, budući da si u posljednjih dvadesetak godina napisao značajan broj pjesama koje se bave slikarstvom i svjetlošću u slikarskom smislu. Znam da kada govoriš o svom slikarstvu najradije koristiš riječi eros i svjetlost. A i tvoja knjižara i izdavačka kuća sadrže riječ svjetlost u svome nazivu…
Ferlinghetti: Svjetlost je simbol plodnosti, kao što se može pročitati u Frazerovoj Zlatnoj grani, a mislim da se slobodno može reći kako Chaplinova mala figura simbolizira i svjetlost, i eros, i traganje za čistoćom i istinom. Zato mi se svidjela ideja da knjižaru nazovem City Lights, što izravno potječe od naziva Chaplinova filma Svjetlosti velegrada. Svi Chaplinovi filmovi su, zapravo, priča o pojedincu koji se bori protiv države. Chaplinov lik je lik nepatvorenog anarhista i čistog revolucionara, pa samim time i nevinog revolucionara i nevinog erosa. On uistinu predstavlja ono subjektivno u svima nama, drugu vrstu stvarnosti, jedan drugačiji pogled na stvari, na čitav svijet. Chaplinov je mali čovjek suprotstavljen golemom, okrutnom svijetu, pa samim time ima i negativan odnos spram autoritarizma, policije i države.
Šindolić: Promatrao si svjetlosti mnogih velegradova, širom svijeta. Imao sam veliku čast i rijetku priliku pročitati u tvojim još neobjavljenim dnevnicima da si otišavši u Pariz 1948. godine zapravo slijedio primjer američke izgubljene generacije i da si, u izvjesnom smislu, iznova pokušavao proživjeti Hemingwayev mit.
Ferlinghetti: Otišao sam u Pariz s Wolfeovim romanom Pogledaj dom svoj anđele u jednom džepu i Hemingwayevim Sunce se ponovno rađa u drugome. To su bile moje biblije, zato sam otišao u Pariz, da bih doživio Hemingwayev mit, koji, naravno, već tada nije više postojao. Odlazio sam u književne kavane na Montparnasseu krajem četrdesetih, tada još nisu bile odveć zaražene masovnim turizmom, i čovjek je mogao vidjeti francuske slikare kako slikaju za stražnjim stolovima. Živio sam jednu iluziju, pokušavajući oživjeti roman Sunce se ponovno rađa. O svemu tome iscrpno pjevam u mojoj dugoj pjesmi “Adieu à Charlot” (Charlot je francusko ime Charlesa Chaplina). U njoj se osvrćem na sve te mitove koje je moja generacija nadživjela, da bih na kraju završio idejom zbog čega je Chaplin toliko važan i zašto i dalje nastavlja biti važnim likom u našoj tehnokratskoj svijesti čak i danas.
Šindolić: Znači li to da je, prema tvojem shvaćanju, Chaplin simbol potrage za erosom?
Ferlinghetti: Chaplin predstavlja malog čovjeka u svakome od nas. On predstavlja mit o svemu subjektivnom u suvremenom konzumnom društvu kakvo danas postoji u Americi i Europi. Čini se da je suvremeno potrošačko društvo danas posvećeno jedino uništenju i obuzdavanju svega subjektivnog u svakome od nas – čitava TV (ne)kultura, čitava elektronička zloupotreba kompjutorske industrije… Stoga možemo reći da je Chaplinov lik doista lik pjesnika, a pjesnik je po definiciji neprijatelj države, jer pjesnika možemo definirati kao prenositelja erosa. Sukladno tome, pjesnik se protivi svemu što ga guši i obuzdava, gušeći pritom i njegov nagon za erosom, gušeći njegovu potragu za svjetlošću, ljubavlju i ljepotom. Zato kažem da već po samoj definiciji pjesnik mora biti neprijatelj države.
Pjesnik je po definiciji neprijatelj države, jer pjesnika možemo definirati kao prenositelja erosa. Sukladno tome, pjesnik se protivi svemu što ga guši i obuzdava, gušeći pritom i njegov nagon za erosom, gušeći njegovu potragu za svjetlošću, ljubavlju i ljepotom
Šindolić: Još je jedan američki otpadnik i Chaplinov imenjak proveo život tragajući za erosom: mislim, naravno, na Charlesa Bukowskog. Ti ne samo što si ga poznavao, nego si objavio njegove dvije najznačajnije rane knjige proze, roman Zabilješke starog pokvarenjaka i Erekcije, ejakulacije i druge priče o običnom ludilu. Nedavno sam naišao na jedan tekst u kojem ugledni američki književni kritičar citira Sartrea koji hvali Bukowskog kao “najistaknutijega egzistencijalnog pjesnika”. Ali, je li Bukowski ikada bio ozbiljno shvaćen?
Ferlinghetti: On se zbilja nije nikad vrzmao po pjesničkim krugovima niti im je ikada pripadao, umjesto toga odlazio je na konjske utrke ili u jeftine barove. On nije imao ni najmanju želju za druženjem s književnim kritičarima ili uopće književnim ljudima. Upravo zato mnogi ljudi iz akademskih krugova nikada nisu čuli za njega ili namjerno nisu htjeli čuti…
Šindolić: Kakav utjecaj ima danas poezija kad relativno mali broj ljudi posvećuje svoje vrijeme čitanju poezije, u usporedbi s filmom, videom, kompjutorskim igricama i svime ostalim?
Ferlinghetti: Naša knjižara City Lights drži jedan od najvećih izbora knjiga poezije na svijetu. Čitav inventar imamo u kompjutoru, čak i rijetka i bibliofilska izdanja, tako da svakog časa možemo reći koliko knjiga poezije prodamo mjesečno. To je enormna količina. Istina, danas se knjige mnogo više kupuju preko interneta nego u knjižari, to je paradoks današnjeg društva.
Šindolić: Kakav bi mogao biti tvoj savjet mladim pjesnicima?
Ferlinghetti: Neka prave filmove. Film ima i zvuk i sliku, što znači da može sažeti književnost, slikarstvo i glazbu. Mislim da se najpoetičniji talenti koji su se prije nekoliko desetljeća zanimali za poeziju danas mnogo ozbiljnije bave filmom.
Lawrence Ferlinghetti (24.3.1919.–22.2.2021.) je 1950. godine doktorirao na pariškoj Sorbonni disertacijom Grad kao simbol u modernoj poeziji: u potrazi za tradicijom metropole. Svoju akademsku titulu nije nikada upotrijebio. Godine 1951. Ferlinghetti se trajno nastanio u San Franciscu i u lipnju 1953. otvorio prvu knjižaru u Americi za jeftina i “džepna” izdanja knjiga nazvavši je City Lights (prema istoimenom Chaplinovom filmu). Dvije godine poslije osnovao je istoimenu nakladničku kuću koja je među prvim izdanjima objavila zbirke pjesama tada već poznatih pjesnika Kennetha Patchena i Kennetha Rexrotha, da bi kao četvrtu knjigu 1956. bio objavljen Urlik Allena Ginsberga. Nakladnička kuća objavila je više od tisuću naslova, među kojima su i djela W. C. Williamsa, Malcolma Lowryja, Paula Bowlesa, Sama Sheparda, Jacka Kerouaca, Gregoryja Corsoa, Charlesa Bukowskog, kao i prijevode Préverta, Pasolinija, Lorce, Pessoe, Artauda, Bataillea, Michauxa, Jevtušenka, Semezdina Mehmedinovića, itd. Godine 1958. Ferlinghetti je objavio zbirku pjesama A Coney Island of the Mind, koja je za pedesetak godina tiskana u trideset izdanja i prodana u preko milijun primjeraka samo u SAD-u i više od milijun primjeraka u prijevodima na razne jezike. Objavio je ukupno tridesetak pjesničkih zbirki, dva romana, nekoliko kraćih kazališnih komada, putopisne i dnevničke knjige i prijevode Préverta, Pasolinija, Lorenza Chiere, itd. Posljednjih četrdesetak godina posvetio se slikanju.
Uručujući u New Yorku u listopadu 2005. najveću američku književnu nagradu za životno djelo Lawrenceu Ferlinghettiju, predsjednik američke Akademije znanosti i umjetnosti kazao je: “U ovim mračnim danima bezumlja, ratova i globalizacijskog imperijalizma, Ferlinghettijeva poezija djeluje poput svjetla u mraku.”