Bio je to moćan prizor: dvije žene – starija, slavna Kanađanka i mlađa, slabije poznata Britanka nigerijskih korijena – ozarene jedna drugoj čestitaju pa se zajedno, ruku po ruku, penju na pozornicu kako bi primile najvažniju nagradu za proznu knjigu 2019. godine na engleskom jeziku. Prva, Margaret Atwood, već je 80-godišnjakinja; i dalje piše britko i nadahnuto, uspijevajući u distopiji prikazati na literarno superioran način dugotrajnu rodno uvjetovanu društvenu opresiju. Druga, Bernardine Evaristo, manje je poznata autorica romana, priča, drama i poezije, profesorica kreativnog pisanja i književna aktivistica. Taj sestrinski prizor ostat će upamćen u povijesti Bookera – i zato što su dobitnice dvije spisateljice i zato što je Evaristo prva „crna“ žena u povijesti dobitnica te nagrade.
Jedna gesta, naravno, ne ispravlja stoljetnu praksu isključivanja autorica, crnačke književnosti i uopće „života drugih“ u umjetnosti. Na to nije utjecala ni dodjela Nobelove nagrade Toni Morrison 1993. – jer ona je tada slavljena kao prva afroamerička spisateljica na dugom, pretežno muškom i bjelačkom popisu dobitnika, ali je do danas ostala tamo i jedina. Unatoč svemu, nagrada za Evaristin roman Djevojka, žena, drugo višestruko je važna: i kao signalna raketa koja upozorava na neizbježne promjene u kulturnoj supremaciji, i kao gesta kojom se brojnim autoricama i afroameričkim piscima otvaraju vrata književnog mainstreama, i kao ovjera literarne originalnosti jednog djela. Neki komentatori smatraju da je nagrađivanje romana politički obilježeno i da se u tome naziru refleksi pokreta Me Too i Black Lives Matter, diktata političke korektnosti i trenda feminizma. Na takav kritički konzervativizam mogu odgovoriti samo – napokon su se takvi društveni refleksi, diktati i trendovi proširili i na književnost te zahvatili rigidne hijerarhije i geo-poetičke igre koje se u njoj – pod estetičkim izgovorima – uporno održavaju.
Velika fuzija
Spustimo se sada s Bookerove pozornice u svijet djela i njegov diskurzivni, značenjski i recepcijski doseg. Djevojka, žena, drugo Bernardine Evaristo je ikonički roman našeg doba: s jedne strane, on ima znatan aktivistički potencijal zbog konteksta na koji se referira i motiva, tema i značenja koja nosi i afirmira. S druge, njegov osebujan zvuk vrlo dobro odgovara akustici zapadnog društva, njegova ekspresivnost i višeglasnost odzvanjaju dobro prostorima hibridnih identiteta u današnjem dobu „tekuće modernosti“.
Roman pripovijeda o dvanaest žena različitih generacija (najstarija je rođena 1875., a najmlađa je milenijalka) od kojih svaka nosi jedno poglavlje. Sve su one međusobno povezane, a pri tome i okupljene u nekoliko podgrupa u kojima dominira jedna protagonistica. Priče funkcioniraju svaka unutar sebe, u relacijama jedna prema drugoj, i na razini cijelog romana. Cijela je struktura dodatno učvršćena jedinstvenim događajem, predstavom „Amazonka iz Dahomeja“ koja premijerno igra u Nacionalnom kazalištu kao prva predstava s feminističko-crnačkom tematikom. Ta gotovo dekameronska konstrukcijska mreža drži roman čvrsto na okupu, ali ne stvara dojam mehaničke konstruiranosti. Dapače, pripovijedanje teče lako i brzo, a brojne teme i motivi se prelijevaju jedni u druge, miješaju ili razdvajaju. Priziva to odmah metaforu o romanu kao delti, pripovijedanju kao toku, slijevanju rukavaca u jednu rijeku. No, više od vodene metaforike ovom djelu pristaje zvučna, više od vrludanja po koritu i ulijevanja motiva, tema, značenja fascinira inventivan i vibrantan pripovjedački glas.
Naime, Evaristin literarni talent najizraženiji je na razini sintakse, u poetizaciji pripovijedanja, dinamici i rezonanciji teksta sa ritmom suvremenosti. Naracija se tako prelama u stihove, rečenice se ne odvajaju točkama, a interpunkcija i velika početna slova nalaze se samo na kraju i početku poglavlja, dok je sve unutar toga ispisano gotovo u dahu. Miješaju se prvo i treće lice, dijalozi i struja svijesti, distanca i ispovijest, a sve skupa je bogato garnirano referencama na pop-kulturu, aktualnu politiku, crnačku književnost, imigrantsku svakodnevicu i sl. Puno je humora, ironije, hiperbole, kalambura i jezičnih parafraza (npr. rapanje teksta), a kada se sve to skupa spoji s višeglasjem romana – 12 dionica, 12 žena – onda se dobije jedinstvena, dinamična, ponegdje i eklektična, polifonija. I to, polifonija koja se sluša bez napora i koja ima priličan komercijalan potencijal (naglašen i u opremi knjige sa sloganima: „Prelijepo“, „Trijumfalno“, „Iznimno“, kakvi, u čitateljica poput mene, znaju izazvati odbojan učinak). Ukratko, na čvrstoj romanesknoj matrici Evaristo kao da improvizira, pa vozi, i vozi, i vozi u svom pripovjednom transu. Taj aspekt romana – osobno meni najzanimljiviji – odlično pogađa žanrovska odrednica jednog britanskog kritičara da je riječ o fusion fictionu.
Evaristin literarni talent najizraženiji je na razini sintakse, u poetizaciji pripovijedanja, dinamici i rezonanciji teksta sa ritmom suvremenosti
Rasa, rod, spol, etnos
Drugi važan aspekt Djevojke, žene, drugoga je afirmacija heterogenih identiteta kao prirodnog stanja kultura koje su povijesno utemeljene na imperijalističkoj ekspanziji i kolonijalnom iskustvu te u sadašnjosti otvorene različitim utjecajima. Sve su junakinje romana – osim jedne – afroameričkog ili „mješovitog“ porijekla, ali ih većina nije iskusila život u Africi. I dok su se u hit romanu s početka 1990-ih Buda iz predgrađa Hanifa Kureishija još vidjeli šavovi na mjestima urastanja matične i doseljeničke (britanske i pakistanske) kulture kao i čvrsta muška spisateljska ruka, kod Evaristo toga više nema. Svijet je jednostavno nemoguće razdvojiti na etničke i identitetski čiste sastojke. On je prirodno hibridan, i integriran i disperzan. Taj organski hibrid zapadne kulture ona duhovito podcrtava u završnici romana kada jedna junakinja (jedina bjelkinja) dobiva rezultate svoga DNK teksta i uočava u njemu znatan postotak afričke krvi.
Identitetska hibridnost nije vidljiva samo na razini rase, etnosa i kulture, nego i u mogućim seksualnim orijentacijama i rodnim određenjima, kao i na razini osobnog habitusa. Evaristine junakinje su identitetski unikatne i njihovoj pojedinačnoj karakterizaciji ona posvećuje veliku pažnju. Amma je kazališna redateljica i lezbijska aktivistica koja nakon desetljeća djelovanja na londonskoj alternativnoj sceni ulazi s predstavom o crnim Amazonkama u mainstream (i sama Evaristo je u mladosti osnovala Theatre of Black Woman). Carol se uzdigla po strogoj britanskoj klasnoj ljestvici i od siromašne suburbije dogurala do prestižnog fakulteta i bankarske karijere, od neukrotive afro-frizure i jeftine konfekcije do ispeglane kose i skupo krojenih odjela londonskog Cityja. Bummi, njezina majka, ostala je Nigerijka; i dalje se omata metrima živopisne tkanine, vjeruje u tradicionalne brakove i kuha autentična jela s afričkim začinima koje kupuje „na kile“, a ne kao Britanci „na grame“ („prstohvate“) u skupim mini-pakiranjima u bio-shopu. Dominique je lezbijka iza koje je nasilna veza, dok je Megan/Morgan nebinarna osoba.
Uz sveprožimajuću kritiku patrijarhata u romanu se lucidno i duhovito upozorava i na doktrinarnost nekih manjinskih grupa, fobiju od drugoga u kulturi drugih, na usitnjavanje, ekskluziju i „narcizam malih razlika“ koji, eto, postoji čak i na tako emancipiranoj sceni
Jedna/jedan/jedno od mnogih
No, nisu sve žene u romanu feministički osviještene: neke pripadaju drugom vremenu i ne snalaze se s trans– i bi– odrednicama (poput Meganine/Morganove bake); neke su tiranske lezbijke koje drugima ne daju disati (kao Dominiqina ljubavnica); neke ksenofobne osobe arogantno uvjerene u čistoću svoga porijekla. Relacije među njima su raznolike: majke-kćeri, bake-unuke, lezbijke ljubavnice, lezbijke prijateljice, lezbijke i ne-lezbijke prijateljice, homoseksualci i lezbijke u braku, heteroseksualne žene, transrodne i nebinarne osobe ili one u tranziciji. Uz sveprožimajuću kritiku patrijarhata u romanu se lucidno i duhovito upozorava i na doktrinarnost nekih manjinskih grupa, fobiju od drugoga u kulturi drugih, na usitnjavanje, ekskluziju i „narcizam malih razlika“ koji, eto, postoji čak i na tako emancipiranoj sceni. Sve skupa, značenjski i tematski prilično ambiciozno, ali literarno vrlo zanimljivo i spretno artikulirano.
Ako je Balzac u svojoj Ljudskoj komediji želio prikazati sve ljudske situacije i relacije, cijelu društvenu panoramu 19. stoljeća, onda Evaristo u svome fusion fictionu želi prikazati varijacije ženskih i LGBTIQ identiteta u ovome vremenu. Razlika je velika: u 19. stoljeću romanopisci su još mogli vjerovati da je svijet jedinstven totalitet i da ga je moguće u romanu – kao u prirodnim znanostima – kvalificirati i definirati. Danas u jedinstvo vjeruju samo nacionalisti i neokonzervativci. Ranije su arbitri tih totaliteta mahom bili muški pisci i(li) pripadnici velikih zapadnih kultura. Balzakovci ili, u lokalnoj verziji, krležijanci i andrićevci. Sada se sve više spisateljica bori za nosive solaže. Sve je više atwoodovki i evaristica, čak i u malom ovdašnjem zboru. I sve više autora/ica iz do jučer prezrenih kultura. Napokon, naziru se pomalo sve moguće boje književnog purpura.
