Uvjerena sam da ime Nenada Rizvanovića nije nepoznato čitateljima ovih prostora zbog njegova ustrajnog uredničkog, kritičarskog i književnog rada. Rizvanović je napisao osam autorskih knjiga, uređivao više novina, časopisa i nakladničkih biblioteka, sudjelovao u pokretanju ili izvođenju festivala, među kojima je najpoznatiji zasigurno FAK, a već četrdesetak godina prilično kontinuirano objavljuje književnu i glazbenu kritiku. Knjiga Trg slobode identitetski je različita ne samo u odnosu prema njegovim ranijim knjigama, nego i prema većini suvremene produkcije. Zaobišla bih pokušaj svrstavanja i u kakve generičke okvire i rekla da ova knjiga nije žanr, nego koncept. Budući da je sastavljena od kraćih poetsko-proznih fragmenata, lirskih minijatura, zapisa, crtica, prozoida (kako ih je u više prigoda nazvao sam autor), i fotografija Željka Stojanovića, među ovim se dvama kodovima ostvaruje zanimljiva intermedijalna kohezija u kojoj se oni međusobno ne nadopunjuju, a niti opisuju jedan drugoga. Trg slobode nije ni kolekcija razglednica, ni album, a svakako nije ni knjiga kojoj je glavna uloga krasiti naš stolić za kavu. Zbog jedinstvenog vizualno-tekstualnog srastanja, Trg slobode jest nostalgičan (melankolični) ljetopis, ali i slikopis, u kojem se potraga za jednim vremenom događa u jeziku i jezikom brani.
Tekst, nostalgija i rock’n’roll
Nemoguće je pisati o Rizvanoviću ili samo o njegovoj posljednjoj objavljenoj knjizi, a ne spomenuti književni kontekst autorskog opusa te utjecaj i status glazbe u njegovim knjigama. Svi su Rizvanovićevi prethodni romani i zbirke priča poput muzeja urbane (osječke) i glazbene svakodnevice negdje čak (od) šezdesetih, a ponajviše osamdesetih godina. Glazba je provodni motiv, kohezivno sredstvo, zvučna kulisa i(li) soundtrack, najčešće sve odjednom, ponajviše u Longpleju ili Satu pjevanja. Rizvanovićev pripovjedač glazbenim referencama zaslužuje i potvrđuje svoju poziciju u odnosu prema prošlosti, odnosu prema sebi u prošlosti, ali i prema osjećanju vremena u kojem je odrastao i sazrijevao. Mnoštvo je takvih rečenica koje u malo riječi uspješno prenesu duh i ozračje događaja o kojem se pripovijeda. Poput glazbenih intermezza, one kao da odgovaraju na pitanje – kako zvuči pripovjedačeva prošlost – ocrtavajući pritom koordinate njegove bogate privatne muzičke mitologije. U tome se najviše vidi sličnost i s (dosad) jedinom Rizvanovićevom zbirkom pjesama Valceri iz Translajtanije.
Unatoč tomu što u Trgu slobode nema glazbenih dijelova niti spominjanja bendova ili pjesama, u ovoj je knjizi glazba skrivena u riječima i zvuku teksta. Akustika se i muzikalnost otkriva u glazbi riječi, prvom stupnju muzikalnosti književnog djela prema tipologiji poljskog komparatista i teoretičara književnosti A. Hejmeja. Rizvanović je crno-bijele fotografije obojao riječima, ali i ozvučio. Njegove su „boje meke, a svjetlost hrabro ulazi u prostor ispunjen jakim doživljajima“. Moglo bi se reći da je čitanjem (riječi i fotografija) postignuta sinestezija vida, zvuka i jezika čime je dočarana prisutnost ambijentalne glazbe.
Rizvanovićev stil pisanja, „iščašena i artistička melanholija“, redukcija interpunkcijskih znakova i izostavljanje zareza stvaraju dojam istovremenosti i obuhvatnosti. Zanimljiva je i vremenska igra u pripovjedačevu iskazu – u nekim je trenucima neodređen, opisuje uglavnom prezentom i glagolima stanja, a čitatelj je zajedno s njim promatrač. No obraćanje samome sebi iz djetinjstva ili zapisi o pripovjedačevu djetinjstvu u svim su trima glagolskim vremenima i tada čitatelj nije više samo promatrač, nego i (su)djelovatelj. Referirajući se na Budućnost nostalgije Svetlane Boym, Rizvanović i sam konstatira da je nostalgija u Trgu slobode njegova privatna nostalgija, reflektivna. Ona je poput „književne ulaznice koja nas vodi u putovanje u prošlost“, ali i najbolji način da uhvatimo zvuk vremena.
Unatoč tomu što u Trgu slobode nema glazbenih dijelova ni spominjanja bendova ili pjesama, u ovoj je knjizi glazba skrivena u riječima i zvuku teksta
Trenutak pravog osjećaja
Rizvanovićevo pisanje nije flanerizam i besciljno lutanje Osijekom, nije ni razgledavanje grada fotoaparatom, nego autentičan iskaz o tome da je njegov pripovjedač „već ovdje ostavio svoje tragove“. Njegovo je pisanje potraga za tim tragovima, za onime što mu pripada, a jezik je istovremeno sredstvo i medij. To je jezik sjećanja, ali i pamćenja jer je u njemu izjednačena udaljenost i blizina, prošlost i budućnost. „Sličniji sam sebi iz prošlosti“, piše pripovjedač, no koja bi to prošlost mogla biti? Jezik je ulaz u zatvoreni prostor koji nije samo toponim i u kojemu postoji samo sadašnjost. Jezikom ljušti nakupljene slojeve značenja pa se u njemu susreću pripovjedačeva i čitateljeva sadašnjost. Međutim, sadašnjost nije današnje, stvarno vrijeme jer je ono u kontekstu Trga slobode obeznačeno.
Sadašnjost u Trgu slobode jest osjećaj dugog trajanja koji se ostvaruje u unutarnjoj dramaturgiji riječi i fotografija. One dijele zajednički emotivni prostor pa se u tekstu događa leksička i emotivna kohezija, umjetnička simbioza. Između viđenog i osjećanog „ima neka tajna veza“, isprepliću se dugoročno i trenutačno. Iako je puno (prikrivenog) pripovjedačevog afektizma, knjiga nije ni emotivna ni patetična ni dirljiva u onom smislu u kojem su česte ovakve fraze u pokušaju primamljivanja novih čitatelja. Rizvanovićev pripovjedač uspio je opisivanjem osobnog doživljaja zahvatiti u kolektivno iskustvo. Njegova fragmentarna autofikcija nastoji zabilježiti osjećanje, ali i osjećajnost jednog duha prostora i vremena. Tekst Trga slobode funkcionira kao vremenska kapsula, a fotografije kao prostorna jer oboje čuvaju osjećaj svijeta koji „plovi u vlastitom smjeru“. Osjećaju dugog trajanja pridonosi pripovijedanje u sfumaturi kao i zamagljeni tonovi i rasplinuti obrisi na fotografijama.
Njegova fragmentarna autofikcija nastoji zabilježiti osjećanje, ali i osjećajnost jednog duha prostora i vremena
Igra heterokronije ili (auto)portret budućnosti
Čitajući Trg slobode, dogodila mi se zanimljiva heterokronija (termin Mieke Bal koji ću za ovu prigodu posuditi i koristiti u značenju presijecanja različitih vremena u istome trenutku). Susret koji se odvija između teksta, (autorova) vremena pisanja, vremena o kojem je pisano, (mojeg) vremena čitanja i vremena o kojem je pisano iz perspektive mene kao čitateljice, jedna je od meni najzanimljivijih dinamika tijekom procesa pisanja kritike. Budući da sam rođena kasnih osamdesetih, pa me osjećanje vremena o kojem Rizvanovićev pripovjedač piše mimoišlo, Trg slobode za mene je bio neobično putovanje kroz vrijeme.
Rizvanovićeva je knjiga mogućnost čitanja jednog prostora u jednom vremenu i, zanimljivo, nastala je u procjepu. Autor je piše na starome Trgu slobode, a ja joj kao čitateljica prilazim s novog Trga jer on nije na istome mjestu kao Trg iz knjige. Upravo ovaj prostor između nastavlja filozofiju objašnjavanja svijeta iz romana Dan i još jedan u kojem je „prostor jači od vremena“. No čini mi se da su u Trgu slobode oboje podjednako važni i da međuprostor uključuje i međuvrijeme, zamućujući ujedno granicu imaginacije i stvarnosti.
Pripovjedač pokušava imaginirati ono što je prošlo i što je bilo stvarno u točno određenome trenutku na točno određenome prostoru, ali time istovremeno portretira budućnost. Njegovi su zapisi suveniri trenutaka, a ne (samo) suveniri prostora jer je pripovjedačev prostor preispisan poviješću, (mojom) prošlošću, ali i (njegovom) budućnošću koja se dogodila poslije trenutka o kojem je pisano. Drugim riječima, heterokronija nastavlja svoju igru.
Trg slobode pripovjedačev je intiman plan grada koji ne mapira samo geografski prostor, nego i zajednički duhovni prostor. Upravo zato se susret pripovjedača i čitateljice njegove intimne povijesti ne događa u povijesnome, već u intimnome. Pripovjedačeva intimnost s jednim prostorom i vremenom, za čitateljicu postaje intimnost s tekstom. Iako, riječima Faruka Šehića, „nemam sjećanje na prošlu državu i njen kulturni prostor“ mi nije „tako poznat i familijaran“, čitajući Rizvanovićevu knjigu, činilo mi se „kao da sjedim u sobi sa starim prijateljima, smijem se i razgovaram“. Bez obzira na to što Trg slobode iz knjige i „pravi“ , današnji Trg slobode nisu isti, nebo nad njima jest. „Ne znam tko je imao ljepši povratak“, pripovjedač u svoju prošlost ili čitateljica u svoju budućnost.