Portal za književnost i kritiku

smart
Prozoidi

Suveniri trenutaka ili nebo nad Osijekom

Zbog jedinstvenog vizualno-tekstualnog srastanja, "Trg slobode" jest nostalgičan (melankolični) ljetopis, ali i slikopis, u kojem se potraga za jednim vremenom događa u jeziku i jezikom brani
Nenad Rizvanović: “Trg slobode”, Multimedijalni institut, Zagreb, 2022.
Rizvanovićevo pisanje nije flanerizam i besciljno lutanje Osijekom, nije ni razgledavanje grada fotoaparatom, nego autentičan iskaz o tome da je njegov pripovjedač „već ovdje ostavio svoje tragove“

Uvjerena sam da ime Nenada Rizvanovića nije nepoznato čitateljima ovih prostora zbog njegova ustrajnog uredničkog, kritičarskog i književnog rada. Rizvanović je napisao osam autorskih knjiga, uređivao više novina, časopisa i nakladničkih biblioteka, sudjelovao u pokretanju ili izvođenju festivala, među kojima je najpoznatiji zasigurno FAK, a već četrdesetak godina prilično kontinuirano objavljuje književnu i glazbenu kritiku. Knjiga Trg slobode identitetski je različita ne samo u odnosu prema njegovim ranijim knjigama, nego i prema većini suvremene produkcije. Zaobišla bih pokušaj svrstavanja i u kakve generičke okvire i rekla da ova knjiga nije žanr, nego koncept. Budući da je sastavljena od kraćih poetsko-proznih fragmenata, lirskih minijatura, zapisa, crtica, prozoida (kako ih je u više prigoda nazvao sam autor), i fotografija Željka Stojanovića, među ovim se dvama kodovima ostvaruje zanimljiva intermedijalna kohezija u kojoj se oni međusobno ne nadopunjuju, a niti opisuju jedan drugoga. Trg slobode nije ni kolekcija razglednica, ni album, a svakako nije ni knjiga kojoj je glavna uloga krasiti naš stolić za kavu. Zbog jedinstvenog vizualno-tekstualnog srastanja, Trg slobode jest nostalgičan (melankolični) ljetopis, ali i slikopis, u kojem se potraga za jednim vremenom događa u jeziku i jezikom brani.

Tekst, nostalgija i rock’n’roll

Nemoguće je pisati o Rizvanoviću ili samo o njegovoj posljednjoj objavljenoj knjizi, a ne spomenuti književni kontekst autorskog opusa te utjecaj i status glazbe u njegovim knjigama. Svi su Rizvanovićevi prethodni romani i zbirke priča poput muzeja urbane (osječke) i glazbene svakodnevice negdje čak (od) šezdesetih, a ponajviše osamdesetih godina. Glazba je provodni motiv, kohezivno sredstvo, zvučna kulisa i(li) soundtrack, najčešće sve odjednom, ponajviše u Longpleju ili Satu pjevanja. Rizvanovićev pripovjedač glazbenim referencama zaslužuje i potvrđuje svoju poziciju u odnosu prema prošlosti, odnosu prema sebi u prošlosti, ali i prema osjećanju vremena u kojem je odrastao i sazrijevao. Mnoštvo je takvih rečenica koje u malo riječi uspješno prenesu duh i ozračje događaja o kojem se pripovijeda. Poput glazbenih intermezza, one kao da odgovaraju na pitanje – kako zvuči pripovjedačeva prošlost – ocrtavajući pritom koordinate njegove bogate privatne muzičke mitologije. U tome se najviše vidi sličnost i s (dosad) jedinom Rizvanovićevom zbirkom pjesama Valceri iz Translajtanije.

Unatoč tomu što u Trgu slobode nema glazbenih dijelova niti spominjanja bendova ili pjesama, u ovoj je knjizi glazba skrivena u riječima i zvuku teksta. Akustika se i muzikalnost otkriva u glazbi riječi, prvom stupnju muzikalnosti književnog djela prema tipologiji poljskog komparatista i teoretičara književnosti A. Hejmeja. Rizvanović je crno-bijele fotografije obojao riječima, ali i ozvučio. Njegove su „boje meke, a svjetlost hrabro ulazi u prostor ispunjen jakim doživljajima“. Moglo bi se reći da je čitanjem (riječi i fotografija) postignuta sinestezija vida, zvuka i jezika čime je dočarana prisutnost ambijentalne glazbe.

Rizvanovićev stil pisanja, „iščašena i artistička melanholija“, redukcija interpunkcijskih znakova i izostavljanje zareza stvaraju dojam istovremenosti i obuhvatnosti. Zanimljiva je i vremenska igra u pripovjedačevu iskazu – u nekim je trenucima neodređen, opisuje uglavnom prezentom i glagolima stanja, a čitatelj je zajedno s njim promatrač. No obraćanje samome sebi iz djetinjstva ili zapisi o pripovjedačevu djetinjstvu u svim su trima glagolskim vremenima i tada čitatelj nije više samo promatrač, nego i (su)djelovatelj. Referirajući se na Budućnost nostalgije Svetlane Boym, Rizvanović i sam konstatira da je nostalgija u Trgu slobode njegova privatna nostalgija, reflektivna. Ona je poput „književne ulaznice koja nas vodi u putovanje u prošlost“, ali i najbolji način da uhvatimo zvuk vremena.

Unatoč tomu što u Trgu slobode nema glazbenih dijelova ni spominjanja bendova ili pjesama, u ovoj je knjizi glazba skrivena u riječima i zvuku teksta

Trenutak pravog osjećaja

Rizvanovićevo pisanje nije flanerizam i besciljno lutanje Osijekom, nije ni razgledavanje grada fotoaparatom, nego autentičan iskaz o tome da je njegov pripovjedač „već ovdje ostavio svoje tragove“. Njegovo je pisanje potraga za tim tragovima, za onime što mu pripada, a jezik je istovremeno sredstvo i medij. To je jezik sjećanja, ali i pamćenja jer je u njemu izjednačena udaljenost i blizina, prošlost i budućnost. „Sličniji sam sebi iz prošlosti“, piše pripovjedač, no koja bi to prošlost mogla biti? Jezik je ulaz u zatvoreni prostor koji nije samo toponim i u kojemu postoji samo sadašnjost. Jezikom ljušti nakupljene slojeve značenja pa se u njemu susreću pripovjedačeva i čitateljeva sadašnjost. Međutim, sadašnjost nije današnje, stvarno vrijeme jer je ono u kontekstu Trga slobode obeznačeno.

Sadašnjost u Trgu slobode jest osjećaj dugog trajanja koji se ostvaruje u unutarnjoj dramaturgiji riječi i fotografija. One dijele zajednički emotivni prostor pa se u tekstu događa leksička i emotivna kohezija, umjetnička simbioza. Između viđenog i osjećanog „ima neka tajna veza“, isprepliću se dugoročno i trenutačno. Iako je puno (prikrivenog) pripovjedačevog afektizma, knjiga nije ni emotivna ni patetična ni dirljiva u onom smislu u kojem su česte ovakve fraze u pokušaju primamljivanja novih čitatelja. Rizvanovićev pripovjedač uspio je opisivanjem osobnog doživljaja zahvatiti u kolektivno iskustvo. Njegova fragmentarna autofikcija nastoji zabilježiti osjećanje, ali i osjećajnost jednog duha prostora i vremena. Tekst Trga slobode funkcionira kao vremenska kapsula, a fotografije kao prostorna jer oboje čuvaju osjećaj svijeta koji „plovi u vlastitom smjeru“. Osjećaju dugog trajanja pridonosi pripovijedanje u sfumaturi kao i zamagljeni tonovi i rasplinuti obrisi na fotografijama.

Njegova fragmentarna autofikcija nastoji zabilježiti osjećanje, ali i osjećajnost jednog duha prostora i vremena

Igra heterokronije ili (auto)portret budućnosti

Čitajući Trg slobode, dogodila mi se zanimljiva heterokronija (termin Mieke Bal koji ću za ovu prigodu posuditi i koristiti u značenju presijecanja različitih vremena u istome trenutku). Susret koji se odvija između teksta, (autorova) vremena pisanja, vremena o kojem je pisano, (mojeg) vremena čitanja i vremena o kojem je pisano iz perspektive mene kao čitateljice, jedna je od meni najzanimljivijih dinamika tijekom procesa pisanja kritike. Budući da sam rođena kasnih osamdesetih, pa me osjećanje vremena o kojem Rizvanovićev pripovjedač piše mimoišlo, Trg slobode za mene je bio neobično putovanje kroz vrijeme.

Rizvanovićeva je knjiga mogućnost čitanja jednog prostora u jednom vremenu i, zanimljivo, nastala je u procjepu. Autor je piše na starome Trgu slobode, a ja joj kao čitateljica prilazim s novog Trga jer on nije na istome mjestu kao Trg iz knjige. Upravo ovaj prostor između nastavlja filozofiju objašnjavanja svijeta iz romana Dan i još jedan u kojem je „prostor jači od vremena“. No čini mi se da su u Trgu slobode oboje podjednako važni i da međuprostor uključuje i međuvrijeme, zamućujući ujedno granicu imaginacije i stvarnosti.

Pripovjedač pokušava imaginirati ono što je prošlo i što je bilo stvarno u točno određenome trenutku na točno određenome prostoru, ali time istovremeno portretira budućnost. Njegovi su zapisi suveniri trenutaka, a ne (samo) suveniri prostora jer je pripovjedačev prostor preispisan poviješću, (mojom) prošlošću, ali i (njegovom) budućnošću koja se dogodila poslije trenutka o kojem je pisano. Drugim riječima, heterokronija nastavlja svoju igru.

Trg slobode pripovjedačev je intiman plan grada koji ne mapira samo geografski prostor, nego i zajednički duhovni prostor. Upravo zato se susret pripovjedača i čitateljice njegove intimne povijesti ne događa u povijesnome, već u intimnome. Pripovjedačeva intimnost s jednim prostorom i vremenom, za čitateljicu postaje intimnost s tekstom. Iako, riječima Faruka Šehića, „nemam sjećanje na prošlu državu i njen kulturni prostor“ mi nije „tako poznat i familijaran“, čitajući Rizvanovićevu knjigu, činilo mi se „kao da sjedim u sobi sa starim prijateljima, smijem se i razgovaram“. Bez obzira na to što Trg slobode iz knjige i „pravi“ , današnji Trg slobode nisu isti, nebo nad njima jest. „Ne znam tko je imao ljepši povratak“, pripovjedač u svoju prošlost ili čitateljica u svoju budućnost.

Tea Sesar je književna kritičarka i esejistica. Zaposlena je na Katedri za književnost, scensku i medijsku kulturu Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. Objavljuje kritike s područja suvremene književnosti za djecu i odrasle.

Danas

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“ održat će se u Pazinu od 24. do 27. travnja u prostorima Kaštela. Ovogodišnji KaLibar je jedanaesti po redu, osim poznatih pisaca, okupit će kvizaše, likovnjake, filmaše i glazbenike. Festival počinje u srijedu, 24. travnja

ZAGREB BOOK FESTIVAL 2024.

Program Zagreb Book Festivala 2024. (od 13. do 17. svibnja) sastoji se od 20 književnih događanja na kojima će sudjelovati preko 40 domaćih i stranih književnika, znanstvenika, novinara, prevoditelja i publicista poput Lene Andersson, Boštjana Videmšeka, Johanne Frid, Nataše Govedić, Gorana Šimića, Mladenke Tkalčić, Drage Hedla, Dorte Jagić, Miljenka Jergovića, Nives Madunić Barišić, Ande Bukvić Pažin, Borisa Dežulovića, Tvrtka Jakovine, Ozrena Bitija, Luke Ostojića, Andrije Škare, Mladena Blaževića i mnogih drugih

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Poezija
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content