Portal za književnost i kritiku

Sistemski komunist i antisistemska pop-kultura

Šuvar i punk (3)

Treći i završni nastavak teksta koji je nastao u sklopu rada na još neobjavljenoj političkoj biografiji Stipe Šuvara (1936-2004)
Šuvar i Miroslav Krleža u HNK-u Zagreb
Šuvar i Miroslav Krleža u HNK-u Zagreb
Ono što u kulturi u Narodnooslobodilačkom ratu treba afirmirati jest to što su do izražaja došle narodne mase, drži Šuvar, to što su se u NOB-u javili “začeci jedne demokratske kulture” i to što je taj period karakterizirala raznolikost plebejskog revolucionarnog stvaralaštva
Reana Senjković, "Izgubljeno u prijenosu"
Reana Senjković, “Izgubljeno u prijenosu”

I neki drugi, iako su oko toga oprezniji od nas, uvidjeli su da je Šuvar u svojim radovima o masovnoj kulturi na određenoj valnoj dužini ako ne u potpunosti s britanskim punkom, onda svakako s britanskim kulturalnim studijama. Domaća antropologinja Reana Senjković u svom radu pod nazivom Izgubljeno u prijenosu konstatira da je socijalizam imao iznenađujuće “mekan” i neinvazivan pristup fenomenu masovne kulture s kojim se počeo suočavati krajem pedesetih godina, a posebno intenzivno u šezdesetim godinama i kasnije. “… premda su jugoslavenski komunisti bili u poziciji da ostvare kulturnu dominaciju, njihovi učinci u prostoru popularne kulture ne samo što nisu bili svemoćni ni sveobuhvatni, nego – kako ispada – jedva da su bili ikakvi.” (1) Tome je možda bilo tako i zato što se pokušavalo naći neki srednji put između elitne i popularne kulture, sistem je pokušavao balansirati između tih modela. U tome je posebno aktivan bio Šuvar sa svojim takozvanim ninističkim pristupom – ni elitna kultura, ni masovna kultura, nego nekovrsni kulturni treći put. “Kada se obratio potrebi ‘oslobađanja kulture’, i to u smislu ‘njezinog ozbiljenja u svakodnevicu ljudskog mnoštva’, Šuvar je odlučio’potražiti rješenje u uzdizanju naroda, u tome da se ‘prava, autentična kultura’, iznese iz ‘sjajne izolacije’, rezervirane za manjinu.” (2) Šuvar ne pristaje na dominaciju kulturne manjine koja mnoštvo privodi kulturnim sadržajima, nego se odlučuje za pokret odozdo, za demokratizaciju kulture i njezino pozicioniranje u radne organizacije i komune. Uostalom, cjelokupna njegova politička doktrina počivala je na ulozi tvornice, a u kasnijoj fazi OOUR-a (osnovne organizacije udruženog rada), kao one stožerne društvene institucije oko koje se vrte svi presudni vidovi radnikovog života, počevši od samog rada, preko dokolice, kulture, stanovanja do političkog djelovanja i aktivizma i dr.

Bezopasni akademizam

Autorica također navodi Jima McGuigana, britanskog teoretičara kulture aficiranog birmingenskom školom kulturalnih studija Stuarta Halla, čije bi stavove o političkom kvijetizmu britanskih kulturalnih studija Šuvar vjerojatno potpisao, jer je i sam uočavao političku pasivnost i oportunizam u onih u nas koji nekritički prihvaćaju masovnu i popularnu kulturu. Tako McGuigan kaže: “Napustivši kritičke poglede koji su se inspirirali Frankfurtskom školom i ranom teorijom hegemonije, medijske su se i kulturalne analize iz populističke perspektive sve više zanimale za pitanje – kako društveno podređeni pripadnici ‘aktivne publike’ interpretiraju i upotrebljavaju masovno distribuirane kulturne proizvode. Ovo je počesto rezultiralo bezbrižnim, a najčešće veličajućim poimanjem masovno-popularne kulturne potrošnje i njezinih svakodnevnih užitaka…” (3)

Stipe Šuvar
Stipe Šuvar (YouTube)

Tu “treću kulturu” na kojoj je Šuvar inzistirao, a u idejnoj se borbi za nju zalagao, treba resiti prije svega političnost. Tu je, rekli bismo, skoro u potpunom dosluhu s jednim drugim britanskim kulturologom, Johnom Hartleyem. On se pak u svojoj rekapitulaciji kulturalnih studija pita: “Koji su društveni uspjesi intelektualnog pothvata čije je jedino jedinstvo bilo u predanosti njegovih pristaša progresivnoj društvenoj promjeni? Gdje su njegovi politički uspjesi, u odnosu prema vlastitoj demokratskoj retorici? Koji je javni odjek jedne od tek nekoliko akademskih disciplina koje se zaista zanimaju za popularno (iako ne i popularnost), a koje teoretiziraju običan narod kao dio političke borbe, a svakodnevni život kao kreativan?” (4) Premda je i sam Šuvar bio čovjek fakulteta, isključivo akademski pristup novom tipu kulture ipak mu je suspektan baš kao i njegovom britanskom kolegi. I on na nekoliko mjesta uočava da su politički učinci “akademskih disciplina” u društvenoj realnosti najčešće minimalni, gotovo pa zanemarivi. U jednom drugom kontekstu (obrazovanja), a isto vrijedi i za ovaj kulturni, usprotivio se nekritičkoj vjeri u politički potencijal akademske zajednice, držeći da se tu radi o običnom jalovom pozerstvu i da iz akademskih voda, naročito ako su izolirane od ostatka društva i ako su samožive, a najčešće upravo takve i jesu, teško da može doći do bitnih socijalnih promjena. Osvrćući se na važnu i sjajno napisanu knjigu Herberta Gintisa i Samuela Bowesa Schooling in Capitalist America (Školovanje u kapitalističkoj Americi), Šuvar u autora zapaža neodmjerenu fascinaciju akademskom Amerikom: “H. Gintis je američke studente proglasio novom radničkom klasom. Nije li to šaljivo? Tzv. nova ljevica se raspršila kao mjehur od sapunice, a ‘akademska Amerika’ jednostavno uživa u svom liberalnom pozerstvu. Borbene omladinske manjine su fluidne i efemerne: to su po pravilu ‘pokreti’ elite omladine, koja još nije zarobljena svakidašnjicom rutinskog profesionalnog rada, a koje odmah sutra, čim ‘stupe u život’ — postaju institucionalizirane elite, predvodnice ugnjetačke klase, uz jedan broj trajno neprilagođenih pojedinaca.” (5) Šuvar, baš kao i neki birmingenovci, primjećuje da se terenska borba za progresivne i socijalističke ideje zamjenjuje politički bezopasnim akademizmom. Taj se akademizam, prije svega, očituje u diskrepanciji između teorije i prakse. Mnogi profesori na domaćim društvenim odsjecima u ono vrijeme kad naučavaju marksizam iz toga ne samo da ne izvlače nikakve praktične konzekvence, nego otvoreno odbijaju bilo kakav politički angažman. Danas nesklada između teorije i prakse više nema, jednostavno zato što je marksizam kao takav rijedak gost na domaćim katedrama humanistike i društvenih znanosti.

Premda je i sam Šuvar bio čovjek fakulteta, isključivo akademski pristup novom tipu kulture ipak mu je suspektan baš kao i njegovom britanskom kolegi. I on na nekoliko mjesta uočava da su politički učinci “akademskih disciplina” u društvenoj realnosti najčešće minimalni, gotovo pa zanemarivi

Reafirmacija masovne kulture

Šuvar je, naravno, oprezan kad govori o masovnoj i popularnoj kulturi. Moglo bi se reći da je u svojoj kritici raspoložen “frankfurtovski”, pa po uzoru na članove Frankfurtske škole društvenih znanosti, masovnu kulturu definira i kao manipulativnu, od primaoca takve kulture ona stvara pasivnog recipijenta i zatomljuje kreativne potencijale čovjeka, protivi se imitacionizmu i strancizmu u takvom tipu kulture, masovnu kulturu smatra dijelom, krakauerovski kazano, “distraktivnih industrija”, u kojoj dominira vulgarni konzumerizam. Međutim, čak i unatoč takvoj više puta ponavljanoj kritici masovne i popularne kulture, Šuvar u njoj ipak pronalazi i emancipacijske potencijale. Prije svega ona je demokratska, obraća se i traži odgovor od mnoštva, ona je također antietatistička. “… kultura treba prestati biti ona koju proizvodi i širi država”, treba biti masovna utoliko što će je “prisvajati i stvarati… radne mase u radnim sredinama i lokalnim zajednicama.” (6)

Najizrazitiji u reafirmaciji masovne kulture ili nekih njezinih elemenata jest u jednom svom tekstu iz 1969. godine pod naslovom Masovna kultura kao način života. Tamo Šuvar, oslanjajući se na analizu poljske sociologinje Antonine Kloskowske, zagovara drukčiji pogled na taj tip kulture. Prije svega masovna kultura ima karakteristiku da deprovincijalizira i delokalizira kulturu i kulturnu ponudu, što nikad dotad nije bio slučaj, a to je, opet, važno jer se “… ljudska sloboda može realizirati tek na takvom povijesnom stupnju kada će svaki pojedinac participirati u zbivanjima cijele ljudske zajednice.” (7) Takva pozitivna kulturna globalizacija omogućuje onda puno lakšu i bržu identifikaciju pojedinca s drugim ljudima i približavanje udaljenim i dotada nepoznatim svjetovima i drugim kulturama. Također, u takvoj masovnoj kulturi Šuvar također vidi zametak stvaranje nove kulture, vidi u njoj svojevrsnu početnu fazu kulturne revolucije; temelji se takva kultura i vuče svoj korijen iz narodne kulture, a u našoj varijanti i iz partizanske borbe, i kao takva zapravo je izraz određenog povijesnog trenutka i točno određenog načina proizvodnje.

Edvard Kardelj
Edvard Kardelj (Wikimedia)

Često se tvrdi, a i sam je za sebe to govorio, da je Šuvar u političkom smislu bio dosljedni kardeljevac. Ako je suditi po Kardeljevim stavovima prema popularnoj kulturi i opisanim Šuvarovim opredjeljenjima, onda im se ocjene oko toga preklapaju. Šuvar tako podsjeća kakva su bila mišljenja partijskog rukovodstva oko popularne kulture u prvoj etapi socijalizma, i posebno kako se prema svemu tome odnosio Edvard Kardelj. Godine 1954. na Trećem kongresu SK Srbije Kardelj je, uza sve rezerve prema različitima -izmima u umjetnosti i kulturi, ipak, kako Šuvar prenosi, “pokazivao razumijevanje i za ‘sumnjivu’ zabavu, ako je ‘zdrava, čovečanski čista, na jednom kulturnom nivou, a to mogu da budu i džez-muzika i avanturistički roman’, a jednako tako i toleranciju prema prodoru i obnovi ‘modernizma’ u umjetnosti. (8) Kao kuriozitet možemo navesti da se Kardeljev neortodoksni stav o popularnoj kulturi našao i na pročelju knjižnice “S. S. Kranjčević” na zagrebačkoj Peščenici, na kojem i danas stoje njegove riječi: “‘Gangsterska’ kultura i hollywoodski filmovi su prvi korak prema visokoj kulturi.”

Čak i unatoč više puta ponavljanoj kritici masovne i popularne kulture, Šuvar u njoj ipak pronalazi i emancipacijske potencijale. Prije svega ona je demokratska, obraća se i traži odgovor od mnoštva, ona je također antietatistička

Partizanska umjetnost

Treća karakteristika (uz njegov dijalog s punkom i birmingenovcima), koja odlikuje Šuvarov stav prema kulturi općenito, pa onda i prema masovnoj i popularnoj kulturi u užem smislu, jest njegova rana afirmacija onoga što je danas postalo poznato kao “partizanska umjetnost”. Centralni toponim oko kojeg Šuvar gradi svoju interpretaciju partizanske umjetnosti je Topusko, odnosno “duh Topuskog” u kojemu je, kao i u cijeloj borbi, “drugovalo pero i puška”. Na jednom mjestu čak ustvrđuje da ne treba čuditi da partizanska kultura svoj heyday doživljava upravo na prvom Kongresu kulturnih radnika u Topuskom u lipnju 1944. godine, jer je to vrijeme kad se i sama revolucija nalazi na svom vrhuncu. Tu se o ocjeni Topuskog djelomično podudara s mišljenjem jednog od sudionika Kongresa, Ivanom Supekom, koji je taj period također označio “zenitom hrvatske narodnooslobodilačke borbe”. Velimo, djelomično, jer je Šuvar, generalno gledano, u svojim ocjenama bio nesklon svakom provincijalizmu, posebno onom nacionalno-republičkom.

Duhom Topuskog bio je oduševljeni i engleski major Owen Reed, član britanske vojne misije u Hrvatskoj 1944. godine, predratni kazališni radnik i poslijeratni televizijski režiser na BBC-u. Reed se, naime, zatekao u Topuskom u vrijeme kongresa u lipnju 1944. godine. U knjizi Our man in Yugoslavia. The story of a Secret Service Operative, autora Sebastiana Ritchieja, u kojima se opisuje upravo Reedova misija u partizanskoj Hrvatskoj, nalazi se i epizoda kad se engleski major obraća Kongresu. “24. lipnja 1944. zatekla ga je (Owena Reeda, op. a.) proba za još jedan kulturni kongres u Topuskom, a 25. je održao govor kojeg su se i godinama kasnije sjećali oni koji su ga čuli. ‘Mislim da nema vojske na svijetu koja bi pridavala toliku važnost kulturi’, rekao je publici na svom sada znatno poboljšanom srpskohrvatskom jeziku, ‘ali u pravu ste: pobjeda nije pobjeda ako umjetnost i ljepota ostaju potisnuti.'” (9) Reed je u svom govoru još istaknuo da je mjesecima slušao partizanske pjesme i čitao partizanske listove, te da je čuo da su pojedini borci pozivani s fronta da nastave borbu kao umjetnici.

Naravno, u vrijeme kad je Šuvar djelovao “partizanska umjetnost i kultura” i njezine brojne inačice izlazile su na sve pore društva, štono bi se reklo, izlazila je ljudima na nos, bila je to tada svojevrsna ideološka podloga za režimsku umjetnost. U toj općoj buci i svakovrsnom pretjerivanju oko značaja kulture u ratu nije se dalo čuti ni ono što je u svemu tome doista i vrijedilo. Ono što u kulturi u Narodnooslobodilačkom ratu treba afirmirati jest to što su do izražaja došle narodne mase, drži Šuvar, to što su se u NOB-u javili “začeci jedne demokratske kulture” i to što je taj period karakterizirala raznolikost plebejskog revolucionarnog stvaralaštva.

Centralni toponim oko kojeg Šuvar gradi svoju interpretaciju partizanske umjetnosti je Topusko, odnosno “duh Topuskog” u kojemu je, kao i u cijeloj borbi, “drugovalo pero i puška”. Na jednom mjestu čak ustvrđuje da ne treba čuditi da partizanska kultura svoj heyday doživljava upravo na prvom Kongresu kulturnih radnika u Topuskom u lipnju 1944. godine

Kulturno stvaralaštvo naroda

Partizani oslobađaju Beograd
Partizani oslobađaju Beograd

Šuvar o tome još kaže: “To što se na kulturnom planu, na planu borbe za novu svijest i nove ljudske odnose zbivalo još u oružanoj fazi revolucije, na ‘časove vaspitanja’, na sricanja abecede, na partizanske škole i učitelje, partizanske priredbe, novine, knjige, zbirke, biltene, plakate i parole, na činjenicu da je svaki partizan bio i kulturni poslanik, da je svaka partizanska jedinica djelovala ujedno i kao putujuća kulturna grupa, da se vodila bitka ne samo protiv fašista, ustaša, četnika već i protiv svega onog što ih je omogućilo, protiv naslaga atavizma, mraka, mržnje, religioznih i nacionalnih isključivosti, nataložene duhovne bijede, uz onu materijalnu, golemog analfabetizma, moramo biti i iznenađeni i zadivljeni snagom NOB-e kao kulturnog pokreta i dubinskog kulturnog preobražaja.” (10) Nije kultura u partizanskoj borbi bila nekakav ukras, “niti se može svesti na opuse pjesnika, slikara, muzičara, glumaca, koji su koračali partizanskim stazama”. Glavna kulturna dimenzija NOB-e bilo je bezimeno kulturno stvaralaštvo naroda, “nove potrebe, nova svijest milijuna nepismenih i polupismenih, oni satovi učenja, sricanja obične i marksističke abecede zajedno, oni raskidi s bogom i religijom poput onog, kakav je imao Nikoletina Bursać, kad je prestao vjerovati u dragog boga jednostavno zato što je vjerovao svome komandiru, a komandir mu je, dakako, rekao da boga nema!” (11)

Suprotstavlja se, također, uobičajenoj, drvenoj poslovici koja kaže da kad topovi govore, muze šute. “Pojedinci čak kategorički zastupaju tezu da u NOB-i nije stvorena nikakva sinteza umjetnosti i revolucije, odnosno da, ako je i bilo kakve sinteze, u njoj nije bilo umjetnosti. Riječ je, tobože, o rudimentarnim artističkim shemama, o nekoliko stihova-krikova, o nekoliko patetičkih tužaljki, itd.” (12) Šuvar na to odgovara da je upravo narodnooslobodilačka borba milijune ljudi “otrgla od stoljetnih, milenijskih taloga kmetsko-rajinske svijesti i idiotizma i bezizlazja epsko-pastirskog tavorenja… Nije li ona i mnoge predestinirane malograđane preobrazila u revolucionare, a naše seljake i radnike izdigla do samostalnog stvaranja vlastite historije?” (13)

Danas slično konstatira i već spomenuti Miklavž Komelj koji u svojoj interpretaciji partizanske umjetnosti kaže da je točno da u ratu muze šute, ali muze one stare, potrošene umjetnosti. Borba je vrijeme kada do riječi dolaze drugi. “Mladi revolucionarni pjesnik Karel Destovnik-Kajuh u jednom je epigramu tokom rata ovako komentirao antičku izreku ‘Inter arma silent Musae’: ‘res je, Muze starih gobezdačev zdaj Molčijo’ (istina je, Muze starih blebetala sada šute)… Revolucionarna je situacija za velik dio dotadašnje etablirane umjetnosti pokazala da to uopće nije bila umjetnost, nego blebetanje.” (14)

Tekst donosimo u tri nastavka, a prvi i drugi možete naći na sljedećim poveznicama: Šuvar i punk (1), Šuvar i punk (2).

Bilješke

(1) Senjković, Reana. Izgubljeno u prijenosu: pop iskustvo soc kulture, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2008, str. 11.

(2) Isto, str. 38.

(3) McGuigan, Jim. 1997. Cultural Populism Revisited, u Ferguson, M. i Golding, P. Cultural Studies in Question. (ur.), Sage, London – New Delhi, str. 148 u Senjković, Reana. Izgubljeno u prijenosu: pop iskustvo soc kulture, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2008, str. 28.

(4) Hartley, John. Popular Reality: A (Hair)Brush with Cultural Studies. Continuum: The Australian Journal of Media & Culture 4/2. London: Carfax Publishing, Taylor & Francis Group, 1991, str. 4-18. Na: http://wwwmcc.murdoch.edu.au/ReadingRoom/4.2/Hartley.html u Senjković, Reana. Izgubljeno u prijenosu: pop iskustvo soc kulture, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2008, str. 27.

(5) Šuvar, Stipe. Svijet obmana, August Cesarec, Zagreb, 1986, fusnota 1, str. 175.

(6) Isto, str. 162.

(7) Isto, str. 40.

(8) Šuvar Stipe. Pitanja kontinuiteta, Globus, Zagreb, 1985, str. 146.

(9) Ritchie, Sebastian. Our man in Yugoslavia. The story of a Secret Service Operative, Routledge, London and New York, 2004, str. 82.

(10) Šuvar, Stipe. Politika i kultura, Globus, Zagreb, 1980, str. 308.

(11) Isto, str. 101.

(12) Isto, str. 95.

(13) Isto, str. 96.

(14) Komelj, Miklavž. Dva predavanja o partizanskoj umjetnosti, časopis Borec, god. 62, br. 672–675, Ljubljana, Društvo za proučevanje zgodovine, antropologije in književnosti – Publicistično društvo ZAK, 2010.

Rade Dragojević (Gospić, 1967), novinar od 1990. godine. Radio u jednom dnevniku (Novi list) i nekoliko tjednih listova.

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Strip
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
Skip to content