Portal za književnost i kritiku

Sistemski komunist i antisistemska pop-kultura

Šuvar i punk (1)

Donosimo prvi od tri nastavka teksta koji je nastao u sklopu rada na još neobjavljenoj političkoj biografiji Stipe Šuvara (1936-2004)
Koncert: Paraf
Grupa Paraf
Na povezivanje Šuvara i punka ne mora se gledati kao na nešto posebno pretenciozno. Recimo, obje vizije naslanjaju se na vrijednosti nekonformizma, dezalijeniranosti, nekomercijalnosti, nesnobovskog pristupa kulturi i demokratičnosti/antielitizma. I Šuvarov i pankerski koncept popularne kulture sadrže u sebi ideologiju “uradi sam”

Talačka kriza ili o izbačenom poglavlju iz nepostojeće knjige

Članak o svezi punka i Šuvara jedno je od 13 poglavlja iz šireg teksta o Stipi Šuvaru, hrvatskom i jugoslavenskom političaru i komunisti, čiji je radni naslov Šuvar. Politička biografija. Barem sam ja kao autor te političke biografije bio tako zamislio. Urednik izdanja nije se složio s time i jednostavno ga je izbacio iz finalne verzije. Ali prije nego što kažem koju o tome zašto je i kako taj dio izletio van, nije naodmet da opišem kako je do monografije o Šuvaru uopće došlo i dokle se stiglo s tim poslom.

Prije tri-četiri godine književni me je urednik Nenad Rizvanović nagovarao da napišem knjigu o Šuvaru i da je objavim u Ljevaka, u izdavačkoj kući u kojoj je on tada, a i sada angažiran, i koja je upravo u to vrijeme bila objavila biografiju o Miki Špiljku, Šuvarovom političkom antagonisti iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pa bi, glasio je rezon, baš zgodno leglo da se nakon “nacionaliziranog” komuniste Mike Špiljka objavi anacionalni Šuvar. Tada sam još uvijek držao cafe bar na zagrebačkoj Gupčevoj zvijezdi i nešto snatrio o tome da snimim dokumentarac o Šuvaru. Naime, u blizini lokala živi Šuvarova udovica, gđa Mira Šuvar, koja je znala svratiti do mene i razgovarati na te teme. Međutim, tu nismo nešto naročito daleko odmakli, ali se Nenad, koji se igrom slučaja također muvao tuda, nadovezao s idejom o monografiji. U početku sam se nećkao, zapravo dosta dugo sam odbijao tu ideju. Najprije, da uopće pristupim tako nečemu kao što je pisanje knjige, a i izražavao sam sumnju u smislu da bi knjiga o Šuvaru možda mogla biti neoportuna stvar za izdavača tog tipa. Istina, antikomunistički sentimenti u novoj su Hrvatskoj ponešto jenjali, ali opet, Šuvar je Šuvar, on je možda i danas nekome crvena krpa. Osim toga, izmotavao sam se i tako što sam tvrdio da se vjerojatno ni sama Mira ne bi s time složila. Međutim, Nenad je bio uporan, a kad je pristigao ugovor za knjigu, pa kad mi je nakon toga još i uplaćen avans, vidio sam da je stvar postala ozbiljna i da sam sada ja na potezu.

Došla je korona, napustio sam ugostiteljstvo (posao je išao traljavo), dobijanje nekog drugog, ozbiljnog posla predstavljao mi je science fiction (em sam za hrvatsko tržište rada bio prestar, em sam melez), pa nije bilo druge nego da se poduhvatim ponuđenog posla. Dogotovim tako ja to u predviđenom roku, ali moj urednik ultimativno zatraži da poglavlje o punku bacim van. Jer da ništa o punku ne znam, a i otkud mi uopće ideja da povežem nešto tako nepovezivo, osim toga, ništa nisam napisao o tužnoj sudbini pankera u drugim zemljama iza željezne zavjese (to bi kao trebao biti kontekst a la Kolinda) i sve tako u tom stilu. Neko vrijeme sam se tome opirao, čak sam nakanio svoje pozicije ojačati drugim mišljenjem, pa sam u tom smislu to poglavlje dao na čitanje Tomislavu Brleku. Ali, avaj! Po njemu sam pak nepripremljen uletio u minsko polje zvano kulturalna teorija. Izgleda da je mojim ocjenjivačima povučena paralela između punka i Šuvara izgledala krajnje neumjesno, relacija im je izazvala nelagodu, i činila ih nervoznima do te mjere da mi je prvi recenzent uvjetovao povlačenje cijelog rukopisa, ako se ne složim s izbacivanjem poglavlja o punku, a ovaj drugi mi je tekst prispodobio s lošim seminarskim radom. Ubrzo je Nenad odlučio definitivno to poglavlje izbaciti van i ja sam, a što drugo, nego kapitulirao.

I tako, prošlo je nekoliko mjeseci, a od urednika i izdavača ni pisma, ni razglednice. Pa se ja odlučim javiti njima. Sretnem urednika, a on me obavijesti da ni on sam nema neke posebne vijesti oko knjige, ali da će mi uskoro javiti. I bi tako. Ali se ispostavilo da se zapravo ni u izdavačkoj kući ne zna što bi s tom nesretnom knjigom – bi li je objavili, ne bi li, bi li je plasirali kasnije ili možda nikada i sve tako. Izgleda da sam onomad kad sam izražavao sumnje da izdavaču ovaj projekt ne konvenira zapravo bio u pravu. Također, ispada da ni to poglavlje o punku ne igra baš nikakvu ulogu. Bilo tog poglavlja u knjizi, ne bilo – knjiga visi! Čak mi je urednik i kazao da mi je rukopis postao svojevrsni talac – dok se s jedne strane s objavom knjige oteže, dok se njezina objava odgađa do u nedogled, a možda se čak pomišlja da se knjiga ni ne izda, dotle se s druge strane, ugovor sa mnom ne raskida, pa mi tako izmiče prilika da sreću sa Šuvarom potražim na nekom drugom mjestu, kod nekog drugog izdavača.

U svakom slučaju, Šuvar i ja, on suspektan, ja malerozan, ostajemo u limbu i čekamo. Za to vrijeme neka barem šuvarovska delavsko-punkerska veza ugleda svjetlo dana.

Izgleda da je mojim ocjenjivačima povučena paralela između punka i Šuvara izgledala krajnje neumjesno, relacija im je izazvala nelagodu, i činila ih nervoznima do te mjere da mi je prvi recenzent uvjetovao povlačenje cijelog rukopisa, ako se ne složim s izbacivanjem poglavlja o punku

Punk, Birmingham i partizani

Stipe Šuvar 1980. godine
Stipe Šuvar 1980. godine

Stipe Šuvar je po svom intelektualnom i duhovnom habitusu jednim svojim dijelom bio izdanak šezdesetih godina prošlog stoljeća, vremena uzdizanja masovne i popularne kulture, pa to nije moglo proći bez sociološki ljubopitljivog Šuvara i njegove refleksije na te teme. Prije negoli se istraživački i polemički posvetio najprije problemima iz područja sociologije naselja, a onda i međunacionalnim odnosima i na kraju pitanjima obrazovanja, Šuvar se šezdesetih godina, a povremeno i kasnije, pojavio s nekoliko polemičkih članaka posvećenih fenomenu masovne i popularne kulture i njezinom uzdizanju i značenju u socijalizmu.

Da bismo što reljefnije ocrtali Šuvarov stav prema tada tek pomaljajućoj pop-kulturnoj industriji u Jugoslaviji, ukrižali smo neka njegova gledišta o fenomenu masovne kulture s onima iz britanskih kulturalnih studija, oslanjajući se tu na ranija istraživanja domaće antropologinje i istraživačice Reane Senjković. Osim toga, pomalo izazivački smo postavili i tezu da je Šuvarova vizija kulture donekle kongruentna pankerskoj verziji kulture. Ne na bukvalan način, jer Šuvar, naravno, niti je znao za Misfitse, The Triffidse ili The Residentse, niti ih je slušao.

Nego na način da je sam punk izrastao iz radničke kulture i bio, barem u svom početku, zvučni izraz kulture te klase. Za Šuvara koji je u svojoj političkoj praksi i teoriji bio pobornik radničke kulture i važio je za uvrijeristu (fr. ouvrierisme – praksa i mišljenje prema kojem revolucionarni proces vodi dominantno radnička klasa, posebno industrijsko radništvo), ta delavsko-punkerska veza ne da nije neobična, nego je podrazumijevajuća, pa se ni na naše povezivanje Šuvara i punka ne mora gledati kao na nešto posebno pretenciozno. Recimo, obje vizije naslanjaju se na vrijednosti nekonformizma, dezalijeniranosti, nekomercijalnosti, nesnobovskog pristupa kulturi i demokratičnosti/antielitizma. I Šuvarov i pankerski koncept popularne kulture sadrže u sebi ideologiju “uradi sam”/do it yourself, kao što isto tako dijele ideje o diletantizmu/amaterizmu u kulturi.

U trećem dijelu teksta osvrnuli smo se na ono što Šuvar naziva partizanskom umjetnošću, za koju drži da predstavlja temelj socijalističkoj kulturi. Te tri silnice – punk, birmingenovci i partizanska umjetnost – oblikuju Šuvarov pogled na popularnu kulturu. Krenimo najprije s punkom.

Pomalo izazivački smo postavili i tezu da je Šuvarova vizija kulture donekle kongruentna pankerskoj verziji kulture. Ne na bukvalan način, jer Šuvar, naravno, niti je znao za Misfitse, The Triffidse ili The Residentse, niti ih je slušao

Žižek o punku

Slavoj Žižek
Slavoj Žižek (Foto: Andy Miah/Wikimedia)

“Punk je simptom… Punk doslovno uprizoruje potisnute dimenzije ‘normalnoga’ i već s tim ‘oslobađa’ , uvodi neki efekt distance. Rado se, na primjer, naglašava sadomazohizam, iracionalno nasilje, ‘anarhizam’ punka i sl. Ali punk radi distancu upravo prema tim elementima koje uprizoruje, koje ‘iznosi na dan’… Zato dragi čitaoče, ne pripisuj punku pozicije koje upravo podriva: upravo odsutnost neke ‘eksplicitne’ perspektive ukazuje na to da već sam punk govori iz neke ‘utopijske’ i ‘neotuđene’ pozicije. Punk na taj način u svom izravno-egzistencijalnom obliku sažima kao ‘simptom’ sve ono što apstraktno ideološkim i političkim žargonom nazivamo ‘vladavina tehno-birokratskih snaga’, ‘nerazvijenost samoupravnih odnosa’, ‘buržoaska i malograđanska ideologija koja dominira u našoj potrošačkoj svakodnevici’ itd. Jedinstveni je on pokazatelj kako se pritisak tehno-birokratskih snaga na društveno-ekonomskom polju križa s prevlašću buržoaskih ideoloških oblika na polju (masovne) kulture. Stoga – ako bih trebao zaključiti s ‘provokacijom’ – iza ovog broja stojim ne samo kao ‘glavni urednik’ već i prije svega kao član Saveza komunista, kao radnik komunist na polju kulture i teorije.” (1)

Dio je to slavnog uvodnika iz specijalnog broja ljubljanskog časopisa Problemi autora Slavoja Žižeka iz 1981. godine. Taj društveno-politički radnik i slovenski i jugoslavenski komunist poduhvatio se urediti broj posvećen punku i u uvodniku ga je protumačio iz perspektive materijalističke teorije znaka, odnosno psihoanalitičke teorije simptoma. Punk je simptom, pojašnjava dalje Žižek, utoliko što derutinizira i deautomatizira stvarnost. Tamo gdje službena kritika u punku vidi samo anomalije (degenerike, nihiliste, stranu ideologiju i sl), pravi marksist punk tumači kao simptom koji nam “vraća potisnutu istinu u izopačenom obliku…” (2) Žižek na kraju traži da se pusti da sam punk govori: “simptomu (punku) se mora prije svega dopustiti da govori, a ne da ga se ‘shvaća’ unaprijed i da ga se reducira na već poznato”. (3)

Editorijal dakle nije Šuvarov, tadašnjeg Žižekovog partijskog kolege (obojica su u to vrijeme bili aktivni, svaki u svom republičkom marksističkom centru pri partijskim centralnim komitetima), ali bi ga, samo da se Šuvar detaljnije posvetio omladinskoj supkulturi, jednako tako mogao barem supotpisati, pogotovo sudeći po Žižekovim angažiranim i entuzijastičnim zaključcima s kraja uvodnika. (4) Prije nego što vidimo koji to točno status masovna i pop kultura zadobija kod Šuvara, te prije negoli raspletemo tajne niti koje vežu punk i Šuvara, podsjetimo da su te 1981. i 1982. godine izašla tri konsekutivna broja ljubljanskih Problema posvećena toj iskrsavajućoj omladinskoj supkulturi s kojom se tada ni narodna vlast, a još manje narodna milicija nije znala nositi nikako drukčije osim uz manju ili veću upotrebu sile. Antipankerska histerija kulminirala je u Ljubljani u drugoj polovici 1981. privođenjem grupe maloljetnika (te pokojeg mlađeg punoljetnika), koja je po zidovima šarala kukaste križeve, a među njima su bili i članove nikad glazbeno i diskografsko realizirane grupe 4. R, odnosno Četrti Reich. Svaka kontra-kultura vuče za sobom i neželjenu patologiju, pa od toga ni punk nije bio imun, što je tadašnje društvene “zdrave snage” jednostavno šokiralo. U svakom slučaju, mularija iz te blentave grupe pozvala je jednom prilikom u svoju garažu na probu tada muzičkog urednika, novinara i agilnog promotora Igora Vidmara, koji je uvijek bio u potrazi za novim nadama. Ovaj, kad je čuo o čemu momci pjevaju, odbio ih je uvrstiti na set listu u svojoj radio emisiji. Kasnije je opisao da je to što je čuo bio neki oblik rocka s hervardističkim motivima. Hervardizam je inačica neorasizma koji u slovenskoj varijanti, uz, dakako, obavezni antijudaistički i anticiganistički moment, poprima još i protujužnjačke sentimente.

Javnost je, naravno, svime time bila sablažnjena i skandalizirana, a novinari, po običaju, zgranuti. Komunisti, barem oni koji su pokušavali shvatiti o čemu se tu radi, u svojoj su kritici punka, iako reagiraju naivno, barem bili dovoljno pošteni da ne upiru primarno prstom u mlade punkere, nego razloge za te i takve omladinske “devijacije” nalaze u slabostima u vlastitim redovima, pa tako, recimo, upozoravaju da “mladi nisu pripremljeni na klasnu borbu” (Srečo Kirn u Mladini). Međutim, zanimljiviji od komunista tadašnji su nekomunistički kritičari punka.

Tada samo sociolog – tek će kasnije postati i političar desne provenijencije – Dimitrij Rupel poslije izlaska prvog singla Pankrta 1978. godine napisao je iz pozicije jedine prave, dakle, elitne kulture do koje je samo i držao, da je to “rock za reveže” (rock za uboge), da je posrijedi engleski kulturni import, da je “punk relativno tragična antiglazbena pojava” te da mu je glavna karakteristika – amaterizam. Igor Vidmar mu je oštro replicirao i još ga pri tome posprdno nazvao Dimitrij (T)Rupel. Još je zanimljiviji slučaj novinara beogradske Duge, koji se sakrio iza inicijala P. L. (riječ je o Peri Lukoviću koji je tada radio za Dugu), koji je cijelu pojavu punka otpisao kroz vic: “Kao da nisu, još pre tri godine, čuli za onaj stari vic koji kaže: ‘Imala majka dva glupa sina. Jedan je završio u ludnici, drugi je otišao u Ljubljanu i postao punker.'” (5)

Komunisti, barem oni koji su pokušavali shvatiti o čemu se tu radi, u svojoj su kritici punka, iako reagiraju naivno, barem bili dovoljno pošteni da ne upiru primarno prstom u mlade punkere, nego razloge za te i takve omladinske “devijacije” nalaze u slabostima u vlastitim redovima

Mekša verzija

Pankrti, "Dolgcajt"
Prvi album Pankrta Dolgcajt

Nakon ovakvih što paničnih, a što prezrivih javnih reakcija na pojavu punka, drugovima komunistima iz Problema (Žižeku, Gregi Tomcu i Mladenu Dolaru/ uredniku/) i nije preostalo ništa drugo doli da širokom općinstvu pokušaju pojasniti da punk nije nikakva violentna, degenerična antisocijalna pojava, bez obzira na njihov običaj da na koncertima pljuju, kunu i pirsaju se, nego upravo suprotno, punku je političnost inherentna, on je svojevrsna škola skepse i otpora, šamar društvenom ukusu i osobiti sociološki seminar, što i ne mora toliko čuditi, barem kad govorimo u našim okvirima, ako znamo da su dvojica osnivača Pankrta bili diplomirani novinar (Pero Lovšin) i diplomirani sociolog (Gregor Tomc). Otprilike isto to o skepsi zaključio je i beogradski književnik Vladimir Arsenijević kad su ga u dokumentarcu o prvoj ploči Pankrta novinari upitali što su mu Pankrti značili. Odgovorio je da je od njih naučio ono što nije u školi – kritički misliti. Drugom sugovorniku u tom istom dokumentarcu iz 2006. godine, pod naslovom Glasba je časovna umetnost, LP film Pankrti – Dolgcajt, Denisu Romcu, novinaru iz Rijeke, prva longplejka Pankrta značila je toliko da je kupio slovensko-hrvatski rječnik da bi razumio o čemu Lovšin pjeva, baš “kao što sam ranije kupio i engleski rječnik, da bih razumio Morrisona”. (6)

Kako vidimo iz uvodnika Problema, punk se shvaća u političkom smislu još uvijek kao popravljačka strategija, kao amelioracijska društveno-politička mjera koja bi trebala prevenirati, odnosno, prije svega ukazivati na lošu praksu, političke makinacije, korupciju i razne druge društvene negativnosti. Kad novinar Aleksandar Dragaš 2017. godine u intervjuu povodom 40 godina od osnutka grupe upita Peru Lovšina, “jesu li Pankrti smatrali da socijalizam treba rušiti ili samo popraviti?”, pjevač mu Pankrta odgovara: “Nismo imali ideju rušenja socijalizma jer nam se činilo da će Jugoslavija i socijalizam ostati zauvijek. Premda smo kritizirali i sistem i državu, nismo otvoreno išli protiv jer smo ih ipak osjećali i kao nešto svoje.” (7)

Ima i druga, mekša verzija priče o nastanka punka. Potpisniku ovih redova Grega Tomc svojedobno je rekao da bend (Pankrti) nije nastao iz razloga plasiranja nekih visokoparnih političkih ideja, premda se naknadno slovenskom punku rado i često učitavala političnost, nego, prije svega, iz nekog općeg osjećaja praznine koji je kod mlade generacije počeo prevladavati krajem sedamdesetih godina. U sličnom sniženom registru o razlozima za punk govori i Pero Lovšin. U jednom od prvih intervjua, netom nakon što su Pankrti odsvirali nekoliko prvih koncerata po gimnazijskim dvoranama u Ljubljani i okolici, Lovšin na pitanje o osnivanju benda kaže: “Sve je bilo bez ikakve ambicije i velikih ciljeva, samo radi zabave i da usput kažemo neke stvari. Grega (Tomc, op. a.) i ja hodamo s našim djevojkama i onako u zezanju kažemo: Hajde da napravimo punk-grupu, čisto radi zajebancije. Bio je rujan (1977. op. a.), a u Ljubljani se tada nema ništa za raditi.” (8) Ako je, dakle, tome tako, naime da je punk nastao i iz dosade, što sugerira i naslov prvog albuma Pankrta (Dolgcajt – Dosada), i da se poslije deset navečer u glavnom gradu SR Slovenije doista nije imalo gdje popiti piće, osim na ljubljanskoj verziji “gumice” na kolodvoru, a i tamo samo do ponoći, onda je punk bio i pobuna protiv puritanskog, antihedonističkog i lažno trezvenjačkog društvenog poretka. Jer, lokalo se po kućama, i to obilato, pa bismo punk mogli shvatiti i kao kritiku društvenog licemjerja.

Tekst donosimo u tri nastavka, a preostala dva dijela objavit ćemo naredna dva ponedjeljka.

Bilješke

(1) Žižek, Slavoj. Uvodnik, Problemi, specijalni broj Punk Problemi, godina 19, 1981, Ljubljana, broj 205/206.

(2) Isto.

(3) Isto.

(4) Neki drže da je Žižek u tom svom pozivanju na status komuniste samo i isključivo ironičan, kao i u cijelom tom uvodniku. Vidi više Motoh, Helena.”Punk is a Symptom”: Intersections of Philosophy and Alternative Culture in the 80’s Slovenia, Synthesis philosophica, br. 54, 2012.

(5) Citati iz specijalnog broja Punk Problemi, 1981, Ljubljana, broj 205/206.

(6) Zupe, Igor. Glasba je časovna umetnost, LP film Pankrti – Dolgcajt, dokumentrani film, 47′, Nord Cross Production, 2006.

(7) Dragaš, Aleksandar. Peter Lovšin: 40 godina punka i Pankrta. Bez punka ne bi bilo promjena u našem društvu (s čime se prof. Žižek ne bi složio, jer on misli da sve počinje s njim), Jutarnji list

(8) Fantje šibaju punk, intervju Pankrti, Polet, 25. 10. 1978, str. 19.

Rade Dragojević (Gospić, 1967), novinar od 1990. godine. Radio u jednom dnevniku (Novi list) i nekoliko tjednih listova.

Danas

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“ održat će se u Pazinu od 24. do 27. travnja u prostorima Kaštela. Ovogodišnji KaLibar je jedanaesti po redu, osim poznatih pisaca, okupit će kvizaše, likovnjake, filmaše i glazbenike. Festival počinje u srijedu, 24. travnja

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Poezija
Skip to content