Nedavni književni (is)korak Slađane Bukovac, zbirka priča Odstraniti životinju, ni od strane kritike ni čitateljske publike nije prošao nezamijećeno te možda i nije toliko neočekivan s obzirom na autoričin opus u cjelini. Osim po zbirci pjesama Nijedan pauk nije savršen (2005), Bukovac je čitateljskoj publici poznata po svojim trima prethodim, recepcijski i kritički uspjelo prihvaćenim romanima: Putnici (2003, nagrada Kiklop za najbolji prvijenac), Rod avetnjaka (2008, nagrada Fran Galović) te Stajska bolest (2016). Donedavna šaptačica konjima, kako ju je u kritici posljednjeg romana nazvala Detoni Dujmić, ovoga puta progovara (kratko)pričaški: njezine priče okupljene u zbirci nisu toliko kratke koliko zgusnute. Akumulacija je to autoričinih promišljanja s kojima se, u većoj ili manjoj mjeri, susrećemo u njezinim ranijim djelima. Deset priča obuhvaćenih zbirkom čvrsto i (uglavnom) sigurno – mada ne uvijek jednako uspjelo – progovaraju o teškim i sumornim životnim trenucima i temama, što je već prepoznatljiv autoričin modus operandi. Uostalom, jedino joj je prvi roman donekle vedrija knjiga; kod Bukovac smo navikli na suočavanje sa socijalno marginaliziranim individualcima, kao i na propitivanje društvenih tabua, (kolektivnih) trauma, korumpiranosti, PTSP-a, obiteljskog nasilja, samoubojstva.
Ljudske ,,male patologije”
Odstraniti je životinju, dakle, zbirka priča u kojima autorica zauzima uglavnom ispovjedni ton prvog lica pripovjedačica, ujedno i protagonistica, kroz čije se očište čitatelj susreće s njihovim nutarnjim proživljavanjima i razmišljanjima. Mogla bi to biti i jedna te ista protagonistica jer uočljivije tekstualne razlike među njima nema. U zbirci se u prvi mah prepoznaju tematski relikti njezinih prošlih ostvarenja, od kojih je neke nastavila i produbila, a neke napustila. Bukovac i ovdje zanima psihologija pojedinca, zaokupljujući se mikroanalizom čovjekovih skrivenih stanja, ona ulazi u detaljno raščlanjivanje njegovih vlastitih autoimunosti. U prvom redu to su međuljudski odnosi, posebice oni čijim smo značenjem obremenjeni cijeli život. Povrede i sjećanja iz djetinjstva, odnos s roditeljima i pitanje tko je kome sličan ili tko oblikuje koga, na koji način različiti oblici disfunkcionalnosti u obitelji utječu na kasniji život i odluke pojedinca. Provodni je motiv ispitivanje jačine krvnog srodstva i sposobnosti koju pojedinac ima da mu se odupre, da ne bude njime obilježen, da izađe iz zatvorenog kruga (samo)ispunjajućeg proročanstva obiteljskih predodređenosti. Bukovac otvara zbirku prvom, ujedno i naslovnom, pričom „Odstraniti životinju“ u kojoj je nekoliko odlomaka posvećeno opisivanju i propitivanju odnosa između protagonistice i oca, nje i majke, majke i oca pa i njihovih karaktera. Priča u kojoj je junakinja prisiljena riješiti se šteneta koje joj, u trenutku vlastite slabosti, poklanja njezin otac, autorici služi za pronalazak pukotina u likovima (primitivizam, odsutstvo empatije, nastranosti) pokušavajući pripovijedanjem rasvijetliti sve, pa i najtamnije ili najteže dokučive zakutke ljudske psihe jer su u njima skrivene (naše) manjkavosti. U priči „Dvojstvo; trojstvo“ na primjer, Bukovac ispituje prijetnju od mogućnosti neodrastanja, čovjeka prisiljena, zbog vlastite obogaljenosti, na konstantnu mimikriju, prerušavanje ne bi li je prikrio. Začahureni unutarnjim (ne)skladom i raskolom unutar sebe samih, pred životnim nesporazumima likovi ostaju bespomoćni. Jedinstvo ili raskol kao baštinu djetinjstva Bukovac opisuje kao kasniju simbiozu djeteta i roditelja točnije kao „čudnovato hibridno stvorenje koje se neprekidno batrga, i traga za izgubljenim dijelovima“. Takav je čovjek zapravo „izgubljen, pretjeran i uporno nedovršen“. Likovi su nizanjem metafora i čestim postavljanjem pitanja podvrgnuti procesu (narativnog) razgolićenja. Bukovac vrlo nijansirano i mikroskopski prikazuje osjećaje ili stanja svojih likova, no možda je ipak pretjerano organski svjesna detalja kojima opterećuje tekst, trošeći se u stalnom pounutravanju.
Bukovac i ovdje zanima psihologija pojedinca, zaokupljujući se mikroanalizom čovjekovih skrivenih stanja, ona ulazi u detaljno raščlanjivanje njegovih vlastitih autoimunosti
Otkrhnutosti (anti)junakinja i njihove oštećenosti
Jedna je od tematskih okosnica, vidljiva već iz naslova, i čovjekov odnos prema životinjama. Likove srasle u oblik psihološke simbioze (ovoga puta sa životinjama) nalazimo još u Stajskoj bolesti jer se donekle prema karakterima životinja moglo interpretirati i likove (Vihor u paraleli s Pravednikom, Harlekin s Profesorom te Falko kao Jelenim vjerni (su)p(r)atitelj). Životinje se osim toga nalaze i u pričama „Sigurna kuća“ (kujica koja je zaklon za svoje novorođene štence potražila pod stepenicama junakinjina doma) te „Sat anatomije“ (doktor ujedno i vlasnik konja i pasa koji živi na selu). Doduše, u spomenutoj je priči i (pomalo melodramatična) scena s pužem koja pretendira biti ontološka ili autopoetička interpretacijska osovina, no gubi upečatljiviji simbolički pečat: „Prije ovoga, ove operacije, to je moj jedini metafizički trenutak, vrištanje od kojeg se lede stakla, anonimni puž. Prvi dokaz neprilagođenosti, odraz u betoniranoj, mahovinom obrasloj rupi kokošje vode, depersonalizacija, egzistencijalni užas.“ Iako je u prvome planu kritika društva otupjelog na životinjsku senzibilnost, Bukovac nabacuje i neke druge tematske rukavce: korupciju, suočavanje s (autoimunom) bolešću (opet prikazanu metaforom simbioze), bijeg. Možda je najuspjelija obrađena tema upravo bijeg jer ostaje na granici bez previše introspektivnog trivijaliziranja, a opet dovoljno filigranski fino i precizno: „Bijeg je oduvijek bio moj najdraži oblik borbe. Prostor bijega, za razliku od prostora konflikta, velik je, i pruža izrazito široke mogućnosti. Čak i samo bježanje, vrste bježanja, gotovo da su neiscrpne. Osim toga postoji i neprijeporna elegancija u bježanju, izvjesna otmjenost nepristajanja, odustajanje od iluzije pobjede, ili taštine uspjeha.“ Iz citata je razvidno da je Bukovac u ovoj zbirci sklona esejizaciji diskursa i defabularizaciji, a tekst premrežen misaonim minijaturama koje radnju fragmentariziraju.
Sljedeće su tematsko klupko bol, bolest i strah koje autorica koristi kao pripovjednu perspektivu da bi opisala otkrhnutosti (anti)junakinja i njihove oštećenosti, a zametke ovih preokupiranosti nalazimo još u Putnicima. Naime, u jednome trenutku junakinja romana izgovara rečenice koje tada nisu interpretacijski presudne za roman, ali iz sadašnje perspektive vrlo jasno sažimlju autoričin objektiv te izgleda kao da, izvađene iz izvornog im konteksta, pripadaju zbirci: „Razmišlja o tome kakvo mora da je blaženstvo kad čovjek uspijeva staviti nešto između sebe i straha, da ti ne dahće stalno za vratom. Kako mora da je lijepo biti miran dok gubiš svijest, ili oni uravnoteženi ljudi na samrtnoj postelji, ruku lijepo sklopljenih na prsima, svjesni da smrt nikada nije tako strašna kao što je strašan strah od nje. Možda je bila pronicljiva, ali, nažalost, nimalo duhovna. Nije mogla pojmiti ono što je nepojmljivo. Čak i kad je bilo istinito.“ (Putnici)
Osim toga, odjeljci koji opisuju njezine napadaje straha rezoniraju s istim problemom s kojim se suočava i glavni lik priče „Strah je u pravu“ dok bezuspješno traži mascarpone po supermarketu pokušavajući utišati klaustrofobičnost i napadaj panike. Strah je uz to i bastard i kronična bolest koji nagriza i onemogućuje svakodnevno normalno funkcioniranje čovjeka.
Bukovac se zapravo na mnogo mjesta u ovim pričama pokušava uhvatiti u koštac s onime što joj je nepojmljivo, ali i s onim što neumorno guramo prema rubovima. Govoreći o uopćenim iskustvima, kolektivnim slabostima da se kao društvo nosimo sa starošću, bolešću, smrću, tugom, već uvijek pokušavamo nasilno amputirati vlastite rupe i kljastosti, detektira situacije u kojima smo se sigurno kao čitatelji pronašli ili pak poznajemo nekog tko jest.
Novost u ovoj zbirci u odnosu na njezine prethodne knjige jest tema smrti koju autorica pokušava sagledati iz različitih kutova – smrt i gubitak bliske osobe, smrt stranca kojega ne poznaje dovoljno dugo da bi za njime tugovala, ali ju smrt kao takva ipak pogađa, smrt osobe koju nije voljela te na kraju i smrt životinje. Zauzimajući pogled promatrača, ona ustvari artikulira strah u osobi bliskoj onoj umirućoj, a ne onoj koja umire. Ova je zbirka možda najviše introspektivna od svih knjiga do sad, iako se i u prethodnima moglo naići na autobiografske elemente, u ovoj postavlja, ali i odgovara na više pitanja koja izranjaju iz unutarnjih razjedinjenosti.
Lupus u… tekstu?
Usprkos pojedinim uspjelijim dijelovima teksta, iskorišten pripovjedački potencijal (iz Putnika ili Roda avetnjaka na primjer) u zbirci je znatno oslabljen. Bukovac kao da pisanjem traga za neuhvatljivim trenutkom prosvjetljenja, smirenja ili jasnosti, no on joj neprestano izmiče. Čitatelj se prečesto izgubi u, u pojedinim dijelovima čak i preforsiranim, introspekcijama i minucioznim seciranjima događaja do detalja. Narativnim postupcima koje autorica koristi (zalihosnost metaforike, nabujalost detalja, predimenzioniranost opisa) doima se kao da pokušava stvoriti dojam istovremenosti čina pisanja i mišljenja, misliti dok piše tj. misliti tekstom, ali u njezinim je mislima čitatelj bačen s jedne na drugu stranu dok su pojedini esejizirani dijelovi neskladni i nejasni: „Što je točno podiže iz kreveta, može li se suočiti s danima u njihovoj pojedinačnosti, rascjepkanosti, užasnom već samom po sebi, koja od čovjeka očekuje da neprestano korespondira s vremenskim odsječcima, da trenira taj sklad; jutarnji entuzijazam, podnevna ravnodušnost, večernji funkcionalni umor, a sve u svrhu generalne koordinacije, odgovarajućeg sklada među rotirajućim planetima?“
Usprkos pojedinim uspjelijim dijelovima teksta, iskorišten pripovjedački potencijal (iz Putnika ili Roda avetnjaka na primjer) u zbirci je znatno oslabljen
Autoričinim riječima, mnogo je stiješnjenih detalja koji zakrčuju prohodnost tekstom, pretjerana narativna kondenziranosti i prezasićenost mikrofragmentima umara pripovjedni tijek. Krajevi priča neuvjerljivo su izvedeni, tako da čitatelja vodi prema vrhuncu koji rezultira mlakošću s obzirom na naboj koji ga je pripremao. U neprekidnom porivu za deskriptivnošću i preciziranjem Bukovac i sama podliježe demonima introspekcije.
U ovome na trenutke iscrpljujuće zgusnutom tekstu Bukovac kao da je sama svoj (nesretni) lupus, zadiranjem u intiman prostor likova i razdiranjem sebe u poziciji autora možda je tu, ionako osmotsku, granicu htjela zamagliti, no ni tekstualno ni narativno nije izvedeno, već samo nagoviješteno. U ranije spomenutoj priči „Dvojstvo; trojstvo“ (za koju bih rekla da je najjača priča cijele zbirke), mogla je napraviti korak dalje pa glasom fokalizatora usložniti pripovjednu kompoziciju. Iako progovara u prvom licu jednine, metafikcijska je zaigranost, a takvih trenutaka pronalazimo na nekoliko mjesta u knjizi, nažalost samo neiskorištena mogućnost (analiza odnosa s prijateljicom koja se razboli od raka, zanimljiva perspektiva plača kao mjesta, motiv zarobljenih (Ionescovih) stolica neki su od primjera). Ponajviše tu mislim na posljednju priču „Nema onoga koji piše“ u kojoj vidimo koliko je Bukovac uronjena u sadržaj i strukturu svog stvaranja (tekst s poleđine knjige) ili bismo to barem trebali (moći) vidjeti. Bukovac je željela propitati poziciju pisca (Onog Koji Piše), čitatelja (Onog koji Čita), njihov međuodnos, a na kraju i tekst kao entitet za sebe. Sve je to lijepo i zanimljivo zamišljeno, ali u realizaciji ipak preambiciozno, zadržano samo na (zamarajućim) opisima, (nepotrebnim) pitanjima, (trivijaliziranim) zaključcima: „Osoba koja piše, to ipak nije osoba, nego talog koji nije uspio biti probavljen na drukčiji način, pa čak ni taj talog, nego nepredviđeni refleks tijela koje se nečeg mora riješiti, pri čemu je nejasno čega, u kolikoj mjeri, pa čak i usprkos čemu, jer se mora raditi o svojevrsnoj pobuni, ili protestu, o protestu protiv bilo čega što je proglašeno dohvatljivim i dovršenim, po čemu bezbrojne ruke pipaju kako bi se uvjerile u kakvoću materijala, pomnu obradu završnog sloja.“
Autoreferencija je ostvarena samo na sadržajnoj razini, ne i na razini narativnih postupaka u cjelini pa autopoetički koncipirano finale ostaje zapravo (i nažalost) jedino neuspjeli izlet, a kompaktna homogenost misli prelazi u razvodnjenost. Putnici je, usput, interpretacijski puno dojmljivije razrađen intertekstualni narativni klaster. Navedene bi se manjkavosti teksta (nezahtjevnome) čitatelju mogle učiniti picajzlaste, no na mnogim mjestima u tekstu izranjaju mamci koji upućuju na takav oblik čitanja, pa se takva autoričina gesta doima namjernom pa stoga i promašenom.
Likovi Slađane Bukovac ponekad traže utočište pred životnim iskušenjima u prijateljstvu, odnosu sa životinjama, književnosti, prirodi, no samo u natruhama i preslabo da bi se iz toga moglo nazrijeti svjetlo na kraju tunela. Sve u svemu, sumorne priče zbirke Odstraniti životinju vjerojatno neće svakome postati i umorne, a možda bi, ostavivši po strani narativne zamjerke te uzevši u obzir razasuta autoričina zrnca mudrosti, Onaj Koji Čita mogao pojedine njihove dijelove shvatiti i samoiscjeljujuće.
