Projekt Salon susreće Agoru: Literarno mapiranje Mediterana povezuju autore/ice koji žive u različitim krajevima Mediterana i dijele sličan mediteranski habitus. S obzirom da su se i Saloni i Agore posljednjih godinu dana uglavnom ispraznili, ovi susreti se odvijaju virtualno, i to na način da pozvani autori/ice iz više mediteranskih zemalja jedni drugima šalju „virtualne razglednice“. Tekst i fotografija s tih razglednica ocrtavaju njihovo viđenje prostora u kojem žive i njegovih stvarnih, a ne stereotipnih identiteta. Te su razglednice tragovi jednog mikrokozma koji onda reflektira sliku čitavog, jedinstvenog i kompleksnog prostora Mediterana.
U projektu sudjeluju: Renato Baretić, Tonka Alujević, Jurica Pavičić, Boba Đuderija, Zlatko Gall, Ivica Matošević (Split), Davor Mandić (Rijeka), Senka Marić (BiH), Francesca Borri (Bari), Nayrouz Qarmout (Gaza), Marija Dejanović (Larissa), Ines Abassi (Bizerta), Virginia Monteforte (Malta), Arian Leka (Drač), Núria Añó (Katalonija), Khaled Khalifa (Sirija), Ramo (Maroko), Alida Bremer, Uwe Rada i Walburg Hülk-Althof (Njemačka), studenti glume Umjetničke akademije u Splitu i dr. Projekt vodi udruga Splitera (koordinator Edi Matić), a realiziran je u suradnji s Allianz Kulturstiftung, Ministarstvom kulture i medija RH i drugim partnerima.
Sve aktivnosti dostupne su na www.splitera.eu Kritika-hdp donosi premijerno neke tekstove nastale u sklopu projekta.
Bilo je to prije više od dvadeset godina. Dobila sam svoj prvi posao kao prevoditeljica u francuskoj putničkoj agenciji, u malom hotelu u Splitu. U moje radne obveze spadalo je uglavnom olakšavanje komunikacije između fracuskih turista i osoblja hotela. Imala sam i šefa. Zvao se Sani, ali kad njega tituliram sa „šef“, istog trenutka postanem svjesna neprikladnosti tog naziva u odnosu na Sanijevu osobnost. Sani je bio sve suprotno od onoga kako zamišljamo tipičnog šefa nečega. Blag, strpljiv, prostodušan. Jako je pazio da nekoga nečim ne povrijedi. I stalno se zbog nečega ispričavao. Ispričavao se čak i kad nije bio ništa kriv, u ime onih koji su nešto ružno napravili ili rekli. Bio je tamnoput, po tati Marokanac a po mami Francuz, ali kad ga se sjećam uvijek mi dolazi uokviren svjetlom. I smijehom. U svakom slučaju, Sani je bio više prijatelj nego šef, što je zgodno jer se s prijateljima, za razliku od šefova, možeš recimo smijati svim šefovima na svijetu, razmjenjivati priče iz ljubavnog života i, najvažnije od svega, možeš s njima sjediti kraj mora ne radeći ništa, bludjeti pogledom po otocima i horizontu i šutjeti. Ukratko, samo postojati.
Taj dan, kojeg pamtim po jednoj jedinoj rečenici, smjestili smo se Sani i ja na jednu plažu ispod hotela. Iznureni hotelskom vrevom, turistima, vrućinom i poslom općenito, intezivno smo postojali u tišini, svatko sa svojim mislima. U jednom trenutku Sani je iz šljunka na plaži probrao i izvukao jedan kamen. Prevrtao ga je malo na dlanu proučavajući ga, dok sam ja proučavala njega. Onda je zamahnuo rukom i kamen je poletio kroz umrtvljeni ljetni zrak, aterirao uz jedno baršunasto „buć“ pa, stvorivši nekoliko treperavih krugova na glatkoj površini, potonuo.
Sani je tad prvi put progovorio:
– Upravo sam promijenio sudbinu jednom kamenu.
Ne sjećam se kad sam u životu ostala nečim tako zapanjena, kao tom izjavom. Do prije dvije sekunde, mislila sam da je Sani samo bacio kamen u more. Koliko li sam puta u životu samo vidjela tu banalnu radnju. Ljudi, kad su kraj mora, u devedeset posto slučajeva u nekom će se trenutku sagnuti, uzeti neki kamen i zafrljačiti ga u more. Nema tu nikakve drame. U stvari, nije je bilo, do maloprije. A sad, najednom sebe hvatam u zabrinutosti.
– Misliš li da je to u redu, da mi ljudi tek tako ušetavamo u prirodni poredak stvari, i mijenjamo sudbine kamenu, moru, obali? Jer, kad malo razmisliš, nisi ti sad promijenio sudbinu samo jednom kamenu. Nego i plaži, a i moru.
Baš mi je nešto bilo došlo da mu malo moraliziram. Pogotovo jer mi je bio šef, nitko normalan ne bi propustio takvu priliku. Pa čak i ako je taj šef dobar, kao što je Sani bio.
– Misliš?
– Aha. Recimo, plaža sad ima jedan kamen manje, a more jedan kamen više.
Sani je razmišljao nekoliko trenutaka, pa ozbiljno odgovorio:
– U pravu si. Žao mi je, nije mi to palo na pamet. Dobro, što se tiče ovog kamena, baš sam nekako, pod rukom, osjetio da želi u more. Zamisli jadnička, cijeloga života leži tu kraj mora, a nikako u more. I to ne u bilo koje more, nego Mediteransko. Možeš li zamisliti tu patnju?
Pokušala sam to zamisliti, i automatski se stresla.
– Mislim da je to trenutno najsretniji kamen na svijetu – zaključila sam.
– Eto – odvratio je Sani, smiješeći se – Ipak, osjećam potrebu ispričati se.
Onda je ustao, raširio ruke i povikao:
– Oprosti, kamenu! Oprosti, plažo! Oprosti, moreee!
Smijala sam se na sav glas, smijao se i Sani, a učinilo mi se da se smijalo i more. Mediteransko more je jedino more na svijetu koje se smije, to svi znaju.
Više od dvadeset godina nakon tog dana, stojim na istoj plaži. Iza mojih leđa, mali hotel u kojem sam nekad radila pretvorio se, zahvaljujući ambicioznim nadogradnjama i proširenjima, u odbojnog mutanta.
Plaža više nije šljunčana. I duplo je veća. Nasuli su još jedan dobar komad, oteli od mora. Beton je pojeo, proždrao sve što se micalo, valjalo, kotrljalo, čekalo.
Ljudi nema, rano je koronsko proljeće. Nema ni Sanija, još uvijek radi u turizmu, ali više ne putuje. Rijetko se čujemo. Ponekad mi pošalje razglednicu iz Maroka, ponekad fotografije preko mobitela; žena, djeca, djeluje zadovoljno, mirno.
Izvadila sam mobitel, kamerom naciljala sav onaj beton i more koje se povuklo pred novim ljudima, novim vremenima i novonormalnim. Klik na Sanijev broj. Onda sam sjela na rub betonske plaže i čekala.
Nakon desetak minuta stigla je Sanijeva poruka, a u njoj jedna jedina rečenica:
– Oprosti kamenu, oprosti plažo, oprosti more…
Slobodanka Boba Đuderija rođena je 1963. u Šibeniku, a od 1965. živi u Splitu. Piše i govori engleski, francuski i talijanski, uglavnom se bavi prevođenjem, a često je angažirana u turizmu kao licencirani turistički vodič. Prvi javni literarni istupi zabilježeni su na blogu “Marchelina” i u Slobodnoj Dalmaciji gdje je objavljivala kratke humoreske u podlistku Pomet. Pisala je za mnoge portale i tiskane medije u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Tri godine pisala je stalnu kolumnu na portalu Net.hr a trenutno ima stalnu kolumnu na portalu RTL-a. Objavila je zbirku poezije Morske erotske (2007., IK-7 Kaštela), zbirku priča Marčelina – kompilacija erotsko-domoljubnih kompilacija (2011., Jesenski&Turk), Zovem u vezi posla (2016., Adamić), Marčelina – Nisam vam sve rekla (2017. Naklada Val, Rijeka) i roman Da se ne baci (2020., Naklada Val Rijeka).
