Već kod femteorijskog pojmovnika na komu kembrička intelektualna istoričarka feminizma Zsófia Lóránd zasniva svoj kritički pregled u knjizi Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji jasna je tendencija da se prvobitna teza o „produktivnom susretu diskursā“ – interpretirana kao model saradnje novog feminizma sa blago opresivnim državnim aparatom – do kraja ove studije sasvim razori. Neće, istina, u tome biti sugestivnosti, ponajmanje namjere da se plodovi Narodnooslobodilačke borbe denunciraju kao gambit za sve izvjesniju projekciju neplaćenog rada, ali činjenica da je riječ o sintezi koja promišlja (i diskretno, iz istraživačkog ugla, propituje) aktivnosti na polju ostvarivanja jednakosti (!) žena od antifeminizma do postfeminizma – govori o naizgled benignoj relativizaciji značaja minule oružane borbe: ona se, naime, javlja tek u formi podatka. Insistiranjem na uvažavanju drugosti kao jedinom mogućem ishodu nove inicijative (u odnosu na već pomenutu jednakost, koja podrazumijeva iste polazne osnove žena i muškaraca) istovremeno se odbacuje mogućnost da se, služeći se već ostvarenim rezultatima institucionalne konfrontacije, i dalje ide tim kolosijekom. Štaviše, stiče se utisak da se, koliko god važnost onoga što je bilo poslije bila arbitrarna, o njemu reklo zanemarivo malo, najprije zato što se al fine suptilno zagovara energičniji prilaz.
Angažman na periferiji
Sve nam je Lóránd rekla: o KDAŽ-u (Konferencija za društvenu aktivnost žena), o konferenciji Drug-ca, SKC-ovim Aprilskim susretima 1975. godine, o razlici između neslaganja i disidencije (sa konkretnim, cjelishodnim primjerima), o učesnicama (i učesnicima) diskretne revolucije iz koje su žene izašle opasane novim streljivom – SOS linijama za žrtve nasilja – ali to što su se konsultacije o unapređenju pravā žena odvijale u kružocima sa bazom ili u Zagrebu ili u Beogradu jeste de facto priznanje da bi na periferiji angažman bio potrebniji. Prećeraću ako kažem da feministička kampanja u trima navedenim fazama nije bila sistemska (računalo se, jasno, da će tako centralizovan pristup stvoriti uslove za djelovanje van stožera); međutim, veoma je simptomatično što se kontraceptivna prava Albanki na Kosovu pominju sasvim usputno, na kraju knjige, kao dio strategije koja u cjelini nije bila efikasna. Najsnažniji argument u korist te tvrdnje bio bi da je prvi SOS telefon u Crnoj Gori (koja, čini se, nije bila obuhvaćena ni pokretom ni ovim istraživanjem) osnovan tek 1997. godine, u trenutku kada je ovo organizovano djelovanje već bilo i zvanično utihnulo. Drugo, još važnije pitanje, koje direktno vrednuje ondašnji politički civilni aktivizam iz pozicije sabeśednice, jeste upravo dihotomija dissent i dissidence koja otpor u Jugoslaviji vidi kao dissent („…nove jugoslovenske feministkinje nisu se direktno suprotstavljale jugoslovenskoj državi, ali su mjesto žena u njoj vidjele kao stalnu opoziciju…“). Iz toga je razloga nemoguće ignorisati finansijski aspekt nove feminističke ofanzive zahvaljujući kojem, slučajno ili ne, problematizujemo njen sporadični učinak. Šta to tačno znači?
U poglavlju „Ravnopravnost, razlika i sloboda žena i sloboda književnosti“ nalazimo da se ženska književnost u pomenutom kulturnom kontekstu „rabi kao oznaka nižerazredne vrste književnosti, koju pišu žene i za žene i koja je, prema tome, u binarnom sustavu vrijednosti suprotnost važnoj, ozbiljnoj, umjetnički relevantnoj književnosti koju pišu muškarci“. Godina 2001. pokazuje da se glede kritičke recepcije stvaralaštva (ex-jugoslovenskih) žena nije ništa promijenilo; u svom radu u Sarajevskim sveskama („Motivi i modeli ženskosti: srpska ženska proza devedesetih“, br. 2) prof. Vladislava Gordić-Petković personifikuje izvor nesporazuma i – detektujući Milorada Pavića, Jovana Deretića i Aleksandra Jerkova (koji, kako navodi, „u seriji napisa o ženskoj književnosti u listu Vreme pod odrednicom ʻženskogʼ jasno implicira trivijalnu književnost“) kao ideologe književnog falocentrizma – čini radikalan otklon u poimanju patrijarhata kao poretka koji se razvija sam od sebe i na čije se načine ispoljavanja nema nikakvoga uticaja. Zbog čega je imenovanje (ili, ako hoćete, targetiranje), poglavito kad su aktanti (pr)ocjene muškarci-autoriteti, toliko važno? Lóránd zbilja precizno govori o nemogućnosti rekonstrukcije literarnog kanona, ali uzrok do kraja ostaje nepoznat; sem ako se, uz kontekst, iznesu i stvarni dokazi (članci, kolumne, intervjui), svaki klip u ženskim točkovima nedvojbeno izgleda kao nerasvijetljen zločin.
Teorija i praksa
Pritom se, a propos državnih struktura i njihovog nadzora nad formalizovanim feminističkim sekcijama (koje su se sa međunarodnima, pokazaće se, postepeno ulančavale), treba osvrnuti na startne pozicije jugoslovenskih žena: načelno egalitarno zakonodavstvo, koje se, potcrtaću, nije samo od sebe materijalizovalo, lako se razoružalo tvrdnjom da se na planu njegovog sprovođenja nije učinilo suviše. Ipak, zvanični statistički podaci podśećaju da je, primjera radi, u predratnoj Crnoj Gori bilo 77,7% nepismenih žena, na čije su opismenjavanje bili upravljeni primarno programi AFŽ-a; paradoksalno, isti (nedjelotvorni) recept, koji participaciju žena u radu partije svodi na nužnih 30% sa upitnim statusom, produkt je jednopartijskog inženjeringa. Za Crnu Goru ni ta klauzula nije važila. U knjizi Zsófie Lóránd ne pominje se ni jedan od ključnih problema socijalističke Jugoslavije (koji je i, usudiću se reći, definisao odnos prema emancipaciji žena): ekonomska heterogenost, koja je podigla stakleni plafon za žene u siromašnijim republikama, bila je alarm za prelazak sa dissent u dissidence, ali kako su neke profeminističke organizacije (SKC, na čelu sa Dunjom Blažević) ipak bile finansijski zavisne od države – a nijesu ośećale ni direktne posljedice zanemarivanja ruralnih područja – to se nikada nije dogodilo. Budući da je crnogorski BDP po glavi stanovnika još pedesetih godina bio dvostruko niži u odnosu na jugoslovenski prosjek i da se ni nakon neuspjele industrijalizacije posljedice pritajene nacionalne segregacije nijesu viđele, sasvim je jasno zbog čega se rješavanje klasnog pitanja poistovjećivalo sa ženskim pitanjem.
U predratnoj Crnoj Gori bilo je 77,7% nepismenih žena, na čije su opismenjavanje bili upravljeni primarno programi AFŽ-a
Korisno bi pak bilo sprovesti barem naučnopopularno istraživanje koje bi harizmatske lidere samoupravnih sistema smjestilo u korpus promotera tradicionalističke dogme, tj. istraživanje u čijem bi fokusu bio odjek postignut njihovim javnim zauzimanjem stava u pitanjima slobode i ravnopravnosti. Primjera radi, doživotni predśednik SFRJ Josip Broz Tito na Kongresu AFŽ-a Jugoslavije 1950. godine biva bezmalo surovo nedvosmislen: „Ja mislim, drugarice, da vi u prvom redu svom svojom snagom i elanom treba da vršite dužnosti koje proističu iz tih vaših specifičnih obaveza, kao što je, na primer, briga o ženama majkama, briga o higijeni djece i briga o djeci uopšte, briga o zdravlju, o vaspitanju žena u Jugoslaviji…“ Takva postavka, koja se niukoliko ne razlikuje od tobože prezrenog religijskog obrasca u čijem se vrijednosnom okviru „te vaše specifične obaveze“ samo drukčije nazivaju (a same su dadene i kao takve posve nepromjenljive), ne može se svoditi na „opšti pogled“ a da se propusti ne adresiraju na nosioce odgovornosti. Tako bi neko ko čita Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji bez predznanja o društveno-ekonomskim prilikama koje su uslovile dati rasplet mogao pomisliti da je sam pokušaj da se, kako kaže Lóránd, država „uvuče u dijalog mjesto da je se odbacuje“ zapravo negiranje da je tu riječ o autoritarnom režimu. Metaforički rečeno, u lov na divlju zvijer ne ide se naoružana strelicama za pikado.
Korisno bi bilo sprovesti naučnopopularno istraživanje koje bi harizmatske lidere samoupravnih sistema smjestilo u korpus promotera tradicionalističke dogme
Alibi teme
S druge strane, prilozi kojima se dokumentuje postojanje nekakvog univerzalnog masterplana, čiji cilj – bez obzira na ono za šta se država deklarativno zalagala – nije konačno i neotuđivo pravo na izbor nego podređeni položaj (ali da to žene ne primijete nego da [nam] budu još i zahvalne!), predstavljaju napor da se rasvijetle svi činioci toksičnog suodnosa ženskih prava i propagande. Jedina disonanca, oličena u „alibi temama“ koje tretiraju žene kao misleća (politička bića) nasuprot, kako opservira Neda Todorović, trivijalnostima poput sudbine i horoskopa u časopisnoj građi onoga doba, ogleda se u spoznaji da su jugoslovenske feministkinje koje su studirale u inostranstvu ipak imale valjane početne perspektive. Zsófia Lóránd, tome uprkos, (pogrešno) presumira da je takav tretman imala većina ondašnjih žena; tzv. „usmene novine“, koje predstavljaju partijski patent – sredstvo tobožnjeg ostvarivanja javnog interesa osmišljeno tako da do zbiljske emancipacije nikada ne dođe, bile su krunski dokaz da su štampani mediji kojima se autorka u knjizi bavi bili dostupni samo onim ženama koje su već dostigle kakav-takav stupanj društvene autonomije. Lista prioriteta onih drugih, žena-paupera, izgledala je znatno drukčije.
Ovaj mikroesej okončala sam upravo kad su revoltirani protivnici zabrane abortusa u Poljskoj nahrupili u crkve s namjerom da ometaju bogosluženje. Smatrala sam da mu nešto esencijalno nedostaje i zato sam sačekala s njegovim objavljivanjem. „I wish I could abort my government“, pisalo je na njihovim transparentima, ali im se gnjev ipak obrušio na interesnu organizaciju koja je svoj renome izgradila na rasijavanju mita o ženskoj inferiornosti. Neka povod za diskusiju, poput rukavice bačene u lice, u nekim predstojećim radovima ne budu ni Zsófia Lóránd (odnosno ono što bismo, za razliku od onoga što je napisano, u njenim tekstovima željeli čitati), ni pasivnost pojedinih žena (što bi vodilo požrtvovljavanju svih), ni devijantni oblici feminizma, već estetika udvorištva zbog koje se tek uhvaćeni civilizacijski dometi strahovito malo cijene.
I u Crnoj Gori.
Druge članke iz serije o feminističkoj literaturi pročitajte na:
https://kritika-hdp.hr/hr/tema/feminizam-i-istina
https://kritika-hdp.hr/hr/kritika-publicistika/jednom-zena-pukne
https://kritika-hdp.hr/hr/kritika-publicistika/pisati-i-govoriti-tijelo
