Problem je što hoću da mi je dobro
nakon što podvučem crtu
S. Renar
Nikakvo čudo nije što se Strah od pamćenja Natke Badurine okončava pitanjem: kako zaustaviti mitološki stroj? Studija je to o „književnosti i sjevernom Jadranu na ruševinama dvadesetog stoljeća“ u funkciji književnih i kulturnih studija pamćenja. A mitološki stroj jest ambivalentan pojam. Označava mehanizam obmana i zabluda koje vode mimo historiografski utvrdivih činjenica i istina te djeluje gdje na raspolaganju stoje samo u okrajcima sačuvane glasine i predaje što se neproblematično provlače kroz povijest. S druge pak strane, mitološki stroj upućuje također na tvorbene i stvaralačke sposobnosti, na „lijepe priče“ (kao kod Gustava Schwaba) onih „ovdje dolje“, na ovome svijetu živih. Ambivalentan je to pojam i iz razloga što između redaka pita ima li i povijesni antagonist pravo raspolaganja, ništa manje, takvim stvaralačkim potencijalom toga stroja. U tome smislu, ovdje se Badurina služi pojmom višesmjernog pamćenja (Michael Rothberg), transnacionalnog, komparativnog i pregovaračkog. Za ovu Badurininu studiju od posebne je važnosti što ruševine 20. stoljeća hoće vidjeti iz perspektive godina nakon pada Berlinskog zida. To, za nju, znači prije svega vrijeme kada „junaci ustupaju mjesto žrtvama“. A biti poražen i biti žrtva u etičkom smislu nisu isto. Priznanje položaja žrtve svojevrstan je oblik naknadne pravde i on generira pripovijedanja koja prethodno nisu bila prisutna u javnoj komunikaciji, a nerijetko bi htjela biti prilogom revizionističkoj historiografiji. Pri tome, njihova je autoreprezentacija da dolaze iz proživljene i zlopatne zbilje, a ne iz mitološkog stroja.
Za ovu Badurininu studiju od posebne je važnosti što ruševine 20. stoljeća hoće vidjeti iz perspektive godina nakon pada Berlinskog zida. To, za nju, znači prije svega vrijeme kada „junaci ustupaju mjesto žrtvama“. A biti poražen i biti žrtva u etičkom smislu nisu isto
Lijepe priče
Studija je podijeljena u četiri cjeline, poglavlja o svjedočenjima i traumama prve polovice 20. stoljeća. Jedno se bavi „svetkovinom [protofašističke] revolucije“ Gabrielea D’Annunzija u Rijeci, drugo talijanskom okupacijom dijelova istočne jadranske obale, treće pripovijedanjem o logoru San Sabba (Claudio Magris i Daša Drndić) na užoj tršćanskoj periferiji, a četvrto činovima poratne odmazde ratnih pobjednika po kraškim jamama na graničnim područjima između Istre i Slovenije. U toj podjeli isprepliću se djela već kanoniziranih autora s usmenim i pisanim sjećanjima zamalo anonimnih svjedoka vremena. U tome ima nešto od naličja one tlake bezimenih koju Walter Benjamin spominje u svojim posthumnim Povijesno-filozofijskim tezama (1940). U svojim je izvodima Furio Jesi razlikovao antropološki stroj (usp. Giorgio Agamben, Otvoreno, hrvatski prijevod 2012.) i mitološki stroj. Prvi pojam upućuje na sposobnost čovjekovu da se drži radikalno odijeljenim od svih ostalih živih bića, a drugi, izgleda, u ovoj perspektivi, trajno kontaminiran i presudno ovisan o prvom. Biti čovjekom, prema Jesiju, znači imati sposobnost za tvorbu i za uživanje u mitovima; moderni su Europljani uspijevali mit prepoznavati prije svega među starima (Egipćanima, Grcima i inima) ili među suvremenim egzotičnim „divljacima“, dakle uvijek podalje od svojega prostora i vremena. Ne uvijek opravdano; Roland Barthes je tako 50-ih godina umio vješto prepoznati značenje fotografije s naslovnice magazina Paris Match: jedan tamnoputi i uniformirani dječak, osnovnoškolac, koji svečano i ukočenog tijela salutira zastavi i mitu o kolonijalnoj Francuskoj.
Ne treba se nimalo dati zavesti, „lijepe priče“ obiluju prizorima nasilja, ne jednom takvih razmjera da od njega zaštite zapravo nema. One prema ovoj studiji preobličene nastavljaju kolati u vidu „mitskog veličanja straha“. One su bile preobličene iz razloga naknadne zaštite od povijesnih događaja (a ne mitskih svemoćnih sila, božanskih ili demonskih). „Lijepe priče“ čak i u novim okolnostima ostaju lijepe pod uvjetom da su namijenjene ljekovitim učincima, a ne činovima verbalnih odmazda. Međutim, to veličanje straha, posebno kada se „zaodijeva fantastičnim elementima“, u krajnjoj se instanci pretvara u (antagonističku) političku praksu. Ovdje treba svratiti pozornost i imati u vidu citat iz Jesija sa završne stranice gdje se tvrdi kako mitološki strojevi niču poput hidrinih glava ako se ne uništi „situacija koja ih čini stvarnima i produktivnima“. A takva mogućnost jest „isključivo politička“. Otuda i konkurentska pamćenja, sužen prostor djelovanju višesmjernog pamćenja, primjerenijeg mirnodopskom ozračju spuštanja međunacionalnih tenzija.
Moderni su Europljani uspijevali mit prepoznavati prije svega među starima (Egipćanima, Grcima i inima) ili među suvremenim egzotičnim „divljacima“, dakle uvijek podalje od svojega prostora i vremena. Ne uvijek opravdano.
Drndić i Magris
Strah od pamćenja ne usteže se zaputiti mimo već utabanih recepcija. Vidi se to posebno u osvrtima Badurine na romane Obustaviti postupak C. Magrisa i Sonnenschein D. Drndić. Ti su romani, u različitim mjerama, zaokupljeni pripovijedanjem o tršćanskom logoru i nakadašnjem industrijskom postrojenju za preradu riže San Sabba. (Za definiranje karaktera tog logora važna je napomena autoričina da „za Židove je Rižarna bila prvenstveno tranzicijski logor“. Pored ulaznog dijela u to postrojenje ipak stoji „soba smrti“ namijenjena u prvome redu Slavenima i antifašističkim partizanskim borcima. Preko puta nje, u vrijeme dok je Rižarna služila kao logor, nalazio se i krematorij.) Izostanak tzv. ispravne distance kod dvoje autora razlog je zašto su osvrti postavljeni jedan uz drugoga. „Izvodeći pamćenje pretežno kroz globalni vokabular i apstraktni kozmopolitizam, oba su autora zanemarila njegove lokalne upletenosti, sastavljene od intersekcionalnih, višesmjernih i kompliciranih priča.“ Uočava se to dobro kod Magrisovog lika, neimenovanog kolekcionara ratnih memorabilija, oblikovanog prema Diegu De Henriquezu. Iza kolekcionara De Henriqueza ostalo je sačuvano oko 280 opsežnih bilježnica gradske kronike u kojima je zapisan i dio grafita po zidovima Rižarne. Prema Strahu od pamćenja, romanopisac ili nije čitao te bilježnice ili ih je zanemario. Tako je iz svoje (romaneskne) politike pamćenja izostavio Slovence i Hrvate kao građane Trsta (a ne seljake po okolnim selima koji obrađuju njive), a komunističkim partizanima – strahu i trepetu od prvih fojbi, kraških jama i lokaliteta pogubljenja pa do 40 dana okupacije grada – dodijelio mjesto koje im u objektivnom historiografskom prikazu ne pripada. Do određene mjere nešto bi slično vrijedilo i za roman D. Drndić. Sonnenschein ne uzima u obzir, premda se u podnaslovu kaže da je to dokumentarni roman, one koji su na sudskom procesu sredinom 70-ih bili označeni kao „ne-nevine“ žrtve, koje su se oduprle zlu i po cijenu vlastitog života. „Dobiva se dojam da je za autoričinu kritiku današnjeg stanja kolektivne impliciranosti u nacističkom nasljeđu potrebno to da bude usamljena i moralno uzdignuta ne samo u sadašnjosti nego i u prošlosti.“
Strah od pamćenja ne usteže se zaputiti mimo već utabanih recepcija. Vidi se to posebno u osvrtima Badurine na romane Obustaviti postupak C. Magrisa i Sonnenschein D. Drndić
Umjetnost i empatija
S kakvim se izazovom Strah od pamćenja trudi nositi dobro se može ilustrirati usporedbom dvaju mjesta u ovoj knjizi. U poglavlju „Holokaust kao univerzalno pamćenje“ stoji: „A empatija, koju najbolje posreduje umjetnost jer ima pristup emocijama, važno je oruđe u podizanju svijesti o ljudskim pravima.“ Empatija je možda nedovoljno problematizirani fenomen, ali zato ipak Badurina hoće razlikovati iskazivanje suosjećanja od iskazivanja ostrašćenih emocija. Ostrašćenost nije saveznik znanstvenog i političkog diskurza, a u njih ovaj rad polaže svoje nade i očekivanja u suočavanju s mitološkim strojem.
