Franjo Nagulov dobro je poznato ime u hrvatskim književnim krugovima – barem onoliko koliko vlastitim književnim radovima, toliko i književnim kritikama koje posljednjih nekoliko godina piše prilično kontinuirano, osobito iz područja poezije, profiliravši se u jednog od naših najrevnijih i najistaknutijih kritičara mlađe i srednje generacije. Dok u vlastitim knjigama paralelno ispoljava interes za poeziju i prozu, orijentirajući se čas jednom, čas drugom tipu iskaza, a nerijetko i njihovoj hibridizaciji ili kreativnoj simbiozi, u kritici je prije svega usmjeren poetskome te poznat – osobito u posljednje vrijeme i u kontekstu digitalnih kritičarskih platformi na kojima često objavljuje (Stav, Književno blato i sl.) – kao zagovaratelj beskompromisnog kritičarskog pristupa te oponent književno-medijskim pomodnostima, benevolentnim estetskim kriterijima društvenih mreža i duhu sveopćeg odobravanja. S takvim kritičarskim načelima autorica ovih redaka ne može se ne složiti – štoviše, i sama ih nastoji manifestirati u svojim procjenama te će isto pokušati i ovdje, u tekstu o hibridno-eksperimentalnoj knjizi kritičara, pjesnika i romanopisca Nagulova, objavljenoj nedavno u izdavačkoj kući Sandorf.
Kvalitativne oscilacije
Među Nagulovljevim pjesničkim knjigama ima različitih – respektabilnih, ali i mladenački nezrelih, boljih i lošijih, zamijećenih i nagrađivanih i onih gotovo nezapaženih ili zapaženih kao osrednje, pa i pomalo promašene zbirke. Uz jasnu svijest da se neke od navedenih dihotomnih kategorija ponekad preklapaju i na razini istoga ukoričenja i da bi za precizniji kontekstualni uvid bilo dobro obnoviti čitanja (osobito vezano za autorove početne zbirke nastale u prvom desetljeću novoga milenija), kao i pročitati one koje još uvijek nisu imale priliku biti pročitane, usuđujem se reći da je moj osobni favorit u pjesništvu Franje Nagulova zbirka Zemlja zalazećeg Sunca, jedanaesta autorova poetska zbirka (dvije od njih objavljene su u formi besplatne elektroničke knjige) i prethodnica zbirke koja je predmet ovoga teksta. Zemlja zalazećeg Sunca, knjiga znakovita, simbolikom obremenjena naslova, izdana u maloj nakladi Brodskog i Đakovačkog kulturnog kruga u efektnoj i estetski promišljenoj minimalističkoj formi crne mini-knjige – koja prije podsjeća na molitvenik nego na zbirku pjesama te se lista okomito, poput kakvog malog zidnog kalendara – po mišljenju autorice ovih redaka, predstavlja vrhunac poetske britkosti pjesnika Nagulova: snažan spoj društvenokritičke agende i jezično-vizualne konciznosti koja osvaja buntom i registrom snažne emocionalnosti buntovnog, pomalo kamovljevskoga tipa, u kojem međutim, nema mjesta sentimentalizmu, samosažaljenju ili patetici. Saznavši za novu Nagulovljevu zbirku citatnoga naslova Okupacija u 26 slika (metodički obrađena lektira), ponadala sam se istome, no odmah ću reći – knjiga, iako doista izravna nasljednica prethodne zbirke (po određenim elementima čak i njezina zbirka-parnjak) koja od svoje starije sestre baštini štošta dobroga, cjelokupno ne doseže protočnost, snagu, zanimljivost i izvedbenu konciznost prethodnice.
Obje zbirke su izrazitog društvenog angažmana, orijentirane kritici suvremene hrvatske stvarnosti od uspostavljanja državnosti naovamo – prije svega nacionalizma i popratnih socioekonomskih pojava (devijantna privatizacija, tajkunizacija, bogaćenje manjinskog dijela društva, korupcija, klerikalizam), ali i kulturne i obrazovne degradacije (primitivizam, tradicionalizam, ksenofobija, dekadencija u okviru umjetničkih i prosvjetiteljsko-obrazovnih sustava). U obje zbirke to je temeljni impetus književne cjeline, ekspliciran i naglašen, no konceptualno i stilski drugačije ostvaren u svakoj od njih i s različitom razinom uspjeha i dojmljivosti.
Okupacija u 26 slika, iako doista izravna nasljednica prethodne zbirke (po određenim elementima čak i njezina zbirka-parnjak) koja od svoje starije sestre baštini štošta dobroga, cjelokupno ne doseže protočnost, snagu, zanimljivost i izvedbenu konciznost prethodnice.
Hibridna priroda
Dok je prva zbirka oblikovno ostvarena kao niz prozno-poetskih fragmenata, naglašene ritmičnosti, koji u procesu čitanja oblikuju dojmljiv i silovit niz verbalnoga slapa koji je na svojim krajevima omeđen „Pozdravom zalazećem Suncu“, druga je knjiga diskurzivno mnogo šarenija i razvedenija. Referirajući se već svojim naslovom na kontroverzni Zafranovićev antiratni film Okupacija u 26 slika (1978.), svojevrstan klasik hrvatske kinematografije koji prije svega ukazuje na razmjere zla koje može nastati kao posljedica razbuktale ideologije i njome potpirenih strasti, Nagulovljeva zbirka oblikovno je koncipirana u 26 izvedbenih blokova hibridne žanrovske i intermedijske prirode. Točnije, svaki se izvedbeni diskurzivni blok sastoji od kraćeg prozno-poetskog ulomka (više proznog nego poetskog), od metodičkog bloka pitanja naslovljenih „Razgovor“ kao izravne parodizacije uvriježenih metodičkih modela i praksi prisutnih u našim osnovnoškolskim i srednjoškolskim književnim udžbenicima, te popratne fotografije (sve su fotografije, kako saznajemo u impresumu zbirke, autorstvo samoga pisca) kao vizualno-groteskne prispodobe fenomena ili situacije o kojoj govori tekstualni ulomak. Na taj način, autor se istodobno služi domenama triju različitih tipova iskaza – književnog, školsko-udžbeničkog (zapravo, svakodnevno-životnog) i vizualnog, odnosno fotografskog – ciljajući većinu istih meta koje je naznačio još u prethodnoj zbirci: prije svega, „ovlaštene distributere domoljublja“, „očeve nacije“, „eru novih spomenika“, „selektivna sjećanja“, prezir prema bivšem društvenom sistemu i radničkoj klasi, sveprisutnu rekatolizaciju, masovno iseljavanje radne snage, tradicionalno-folklorne i nacionalizmom obilježene prakse slavlja, muzike i društvenih okupljanja.
Zanimljivo je da za pojedine prakse koje ismijava, crnohumorno ili ironijski prokazuje, Nagulov koristi potpuno identične sintagme kao i u zbirci prethodnici (npr. „ovlašteni distributeri domoljublja“), iako je društvenokritički ton ovdje još snažniji, glasniji, eksplicitniji, oslonjen na opća i dobro poznata mjesta društvene stvarnosti („sveti otac biskup“, „crno tržište“, „bivši tvorničari“ i sl.), što ponekad rezultira uspjelim poetskim slikama (npr. „u noći gustoj kao raspored tumorskih stanica niknuo je spomenik nedostatku radne snage“ ili „tako kažu proroci u crnom nedjeljom pred odlazak u crkvu, gdje ih čekaju rezervirana mjesta i hostija uronjena u pozlaćeni kalež ludila“), a ponekad, nažalost, predvidljivostima i općim polaritetima (npr. „da nismo slobodni, tržište bi bilo crveno, a odnositelji strojeva slabo plaćeni radnici u obući koju su sami proizveli“). Generalno govoreći, međutim, može se reći da su prozno-poetski ulomci kojima započinje svaki iskazni blok najbolje mjesto ove zbirke i da je šteta, zapravo, da nisu duži i poetski još razigraniji, raspisaniji. U njima se, naime, osim općega stanja kapitalističko-nacionalističke stvarnosti naših prostora (predočene u grotesknoj vizuri), provlači i fantastično-apsurdistička narativna linija o dvije lutke iz izloga (prva lutka skriva pogled i ima „najnevinije od svih ruku“, dok je druga bez ruku i ćelava) koje gledaju sve bizarnosti svijeta koji je dostupan pogledu, odlučujući se čak i na bijeg. Iako njihova simbolička pozicija ostaje pomalo zamućena (bezruka lutka radila je u bivšoj tvornici obuće te je nesumnjivo analogon obespravljene i oštećene radničke klase, dok je u drugoj, osim ironijskog aludiranja na poznatu pjesme Vesne Parun o nevinim rukama, eventualno moguće pronaći i aluziju na tihu većinu koja je sklona skrivati pogled i od sebe prelako otklanjati krivnju), narativni rukavci s lutkama tekstu daju dinamiku i intrigantnost te ga odmiču od mimetizma i (pre)eksplicitnog angažmana koji dominiraju tekstom.
Referirajući se već svojim naslovom na kontroverzni Zafranovićev antiratni film Okupacija u 26 slika (1978.), svojevrstan klasik hrvatske kinematografije koji prije svega ukazuje na razmjere zla koje može nastati kao posljedica razbuktale ideologije i njome potpirenih strasti, Nagulovljeva zbirka oblikovno je koncipirana u 26 izvedbenih blokova hibridne žanrovske i intermedijske prirode.
Ironija i parodija
Mnogo više problema, čini mi se, donosi dio „metodički obrađene lektire“, tj. dijelovi teksta koji simuliraju udžbenički diskurs (osnovnoškolske razine) i kojim se parodira infantilnost, jednoličnost, a nerijetko i apsurdnost nastavnih modela kojima se književnost nastoji približiti djeci. Iako Nagulov u model od nekoliko pitanja koje donosi uz svaki poetski ulomak (od kojih je četvrto uvijek isto, parodijski usmjereno: „Što je autor htio reći?“) povremeno ubacuje i dodatne zadatke, također u maniri osnovnoškolskih udžbenika (kojima se dječjeg čitatelja upućuje da nešto nacrta ili zapiše, da nešto pita roditelje, posjeti neko mjesto ili da se uživi u određenu ulogu), prezentirana metodička dionica teksta koja je vjerojatno mišljena da bude najzabavnija i najlucidnija, za stvarnog čitatelja zbirke (koji je, dakako, odrasla osoba) i unatoč svojoj intencionalnoj parodično-humorističnoj i ludičkoj crti, već nakon kratkoga vremena, zbog ponavljanja koncepta i efekta koji se njime želi postići, postaje zapravo zamorna i jednolična. Zamor koncepta donekle spašava treća sastavnica svakoga fragmenta, fotografija, jer je uvijek drugačija te uglavnom originalna i neočekivana. Problem s uvrštenim fotografijama, međutim, donekle leži u činjenici njihova relativno slaboga tehničkoga otiska što sve skupa ometa užitak i razlučivost onoga na što se želi ukazati – kako izravno, tako i kroz brojne moduse ironijskog, parodijskog i simboličkog čitanja na koje ova zbirka računa.
Ukratko, Nagulov se svojom zadnjom zbirkom profilira kao izrazit eksperimentator, parodičar i društveni kritičar, što su obilježja poželjna za svako pjesništvo, a osobito ono malih kulturnih i jezičnih sredina u kojima ponekad nedostaje hrabrosti za veće poetičke i idejne otklone od dominantnih ili prokušanih semantičkih i strukturalnih modela. Šteta je, međutim, da lucidan model za koji se opredijelio ne uspijeva uvijek ostvariti svoj puni potencijal, zbog ranije spomenutih razloga (posezanje za općim mjestima, zamor modela, tehnički razlozi). Ipak, sestrinske zbirke Zemlja zalazećeg Sunca i Opsada u 26 slika ostaju hrabre knjige koje su se hrvatskom pjesništvu morale dogoditi, ako ništa drugo zato da nas podsjete na pomalo zaboravljene funkcije koje poezija može imati – tematsku provokativnost, idejnu beskompromisnost i, ne manje važno, propitivanje vlastitih (poetskih) granica.
